Laž, obmana, izdaja

Odgovori
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Laž, obmana, izdaja

Post od Palma »

Laži kao sredstva samootuđenja

Laganje je usko povezano s konceptom samopoštovanja. Kada ljudi osete da im je ugroženo samopoštovanje ili da postoji opasnost da se ne dopadnu drugima i ne pokažu u svetlu u kom bi želeli, mogu početi da se lažno predstavljaju.

Svi ljudi ponekad lažu. Oni koji kažu da to nikada ne rade, lažu najviše. Pored toga što lažu nas, lažu i sebe, što je još gora laž. Sretala sam ljude koji uporno tvrde da nikada ne lažu i smatram da to rade prevashodno da bi sebe ubedili u tu laž. Često ne dobijaju baš mnogo socijalnih gratifikacija, jer im većina drugih ljudi ne veruje previše, ali očigledno da dobijaju neku ličnu. Zašto bi neko želeo da slaže sebe i da laže druge, iako je većina nas svesna da nas laži dovode u brojne neprilike?

Laganje je usko povezano s konceptom samopoštovanja. Kada ljudi osete da im je ugroženo samopoštovanje ili da postoji opasnost da se ne dopadnu drugima i ne pokažu u svetlu u kom bi želeli, mogu početi da se lažno predstavljaju.

Da li su sve laži štetne?
Neki naučnici tvrde da nisu sve laži štetne. Njihova ideja je da laži mogu biti motivišuće, pokretači naših budućih aktivnosti. Na primer, osoba poljuljanog samopoštovanja može reći neku neistinu o sebi kako bi to samopoštovanje održala, a onda, da bi uspela u svojoj ideji održavanja lepe slike o sebi, moguće je da će zaista i učiniti neophodne aktivnosti da prethodno izrečenu laž pretvori u istinu. Koliko je ovaj koncept samomotivisanja dobar i poželjan – ostavljam Vama na sud.

Meni se čini da su laži, prevashodno, štetne. Pitanje štetnosti je pitanje intenziteta i kvaliteta laži. Dakle, pitanje je koliko, i očemu neko laže. Laži su posebno štetne kada su u funkciji očuvanja slike o sebi, dakle – samopoštovanja. Ukoliko neko laže da bi u očima drugih očuvao lepu sliku sebe kao važne, normalne, pametne i integrisane, poštene i osobe pune vrlina – to zapravo znači da taj neko nije siguran u svoje osobine, da ne donosi sudove o sebi iz svoje unutrašnjosti, već da su mu neophodne gratifikacije spolja kako bi uspeo da održi svoj integritet.

Samopoštovanje bi, pre svega, trebalo da bude samoprihvatanje.Ukoliko je samopoštovanje u funkciji toga kako nas vide drugi, ono je, a priori, klimavo. Onda nas, dakle, ne čudi ako neko klimavog samopoštovanja laže da bi sebe prikazao u boljem svetlu, kako bi sam sebi (što je ovde, zapravo, od primarnog značaja) «objasnio» da je vredan, pametan i sve ostalo što mu je bitno da bi sam sebe video kao osobu vrednu poštovanja. Dakle, ljudi lažu da bi u očima drugih bili ono što žele da budu, a zapravo nisu.

Samopoštovanje bi, pre svega, trebalo da bude samoprihvatanje.Ukoliko je samopoštovanje u funkciji toga kako nas vide drugi, ono je, a priori, klimavo

Zašto su laži štetne?
Postoji izreka koja kaže da "sto puta ponovljena laž postaje istina". Rekla bih da u ovoj izreci stoji odgovor na pitanje razloga iz kojih su laži štetne. Kada neko laže (bilo da bi očuvao samopoštovanje, zaštitio druge, zaštitio sebe), dakle kada neko laže povodom stvari koje lično smatra veoma bitnim, najverovatnije će istrajavati u tim lažima dugo. Ako je moguće, možda i zauvek. Međutim, vodeći se prethodnom izrekom, nakon nekog vremena bi takva osoba bila u opasnosti da i sama poveruje u sopstvenu laž. Ne pričam o gubljenju kontakta s relanošću, niti o stvaranju strašnih psihopatologiija, pričam o automatizovanju lažnih iskaza, koji kao uljezi postaju delovi ličnosti osobe koja laže. Nijedan uljez ne može biti dobrodošao. Međutim, neki uljezi se mogu tako dobro maskirati da ni sami više ne budemo u stanju da ih prepoznamo kao uljeze. U takvim slučajevima, nastavljamo da živimo u jednoj «ko-kreaciji». S jedne strane nosimo ono što je autentično u nama, a s druge strane ne prepoznajemo ono što nije autentično, a «sraslo» je s našom ličnošću. Mi postajemo i ono što jesmo i ono što nismo. Ne samo da lažemo druge, već veoma lukavo lažemo sami sebe. Ne samo da lažemo sami sebe, već nemamo nikakvu predstavu o tome da smo neiskreni. U sebe ugrađujemo narative, priče, verovanja i ideje, koje inicijalno nisu bile deo našeg pravog Ja, a kako vremenom počinjemo i sami da verujemo u njih, one «nagrizaju» ono što je u nama autentično.

Refleksno laganje
Jedan istraživač koji je godinama ispitivao ljudsku prijemčivost za priznavanje neiskrenosti je zaključio da ljudi lažu gotovo refleksno. Oni ni ne misle o lažima kao o nečemu stranom, već ih, zapravo, (automatizovano) doživljavaju kao deo sebe.

Dakle, iako je možda inicijalna potreba za lažima bila u funkciji očaravanja drugih ljudi, ona se vremenom pretvara u ličnu potrebu održavanja slike o sebi – one slike o sebi koju bismo mogli opisati kao idealnu – one slike o sebi koju bismo u mašti videli kao nešto što je cilj kome težimo i kao sebe kakvi bismo voleli da budemo. Ljudi žele da budu društveno prihvaćeni, neosuđivani, «dobri», da im život teče lagodno i da im sve bitne stvari idu «od ruke», ljudi žele da izbegnu neprijatnosti, neslaganja i neprilike. Iz legitimne ljudske želje za izbegavanjem neprijatnosti i življenjem srećnog života, nastaje većina laži. Bile te laži viđene kao «dobre» ili «loše» (neki ih zovu crnim i belim), one neizbežno ostaju laži.

Ljudi lažu da bi sebi olakšali život
Ljudi se služe lažima da bi sebi olakšali život. Iz iluzije da život treba i mora uvek da bude lagodan (što neprikosnovno i apsolutno jeste iluzija, jer je nerealno i nemoguće da ceo život bilo koga od nas prođe lagodno, bez frustracija i osujećenja) ljudi biraju naizgled lakši put do cilja. Na kratke staze gledano, laganjem možda neko i uspeva da ostvari trenutnu dobit…Ali, šta se dešava kada laži, sve izrečene, i sve one laži kojima se uporno indoktriniramo, stavimo u kontekst celog života jedne osobe?

U toj situaciji se neminovno vraćamo na priču o uljezu, lukavo sraslom uljezu koji «grize» ono što mi autentično jesmo (ili bismo mogli da budemo). Što je više laži, to više hranimo uljeza i više izgladnjujemo naše autentične delove. Što je uljez jači, to je naš unutrašnji glas istine tiši. Što slabije čujemo našu ličnu istinu, to su veće šanse da izgubimo kontakt s njom. A kada u dobroj meri izgubimo kontakt s tim autentičnim delom, s tom ličnom istinom, onda dolazi do onoga što mnogi opisuju kao veliki problem današnjice. Dolazi do toga da se srećemo s mnoštvom ljudi koji se pitaju (ili pitaju prijatelje, mame, tate i ostale bližnje, sve dok ne stignu do terapeuta) "Ko sam ja i šta ja, zapravo, želim"?

Da li je ikako moguće da, osim osobe koja postavlja to pitanje, iko drugi na svetu može znati odgovor na njega?

Kako bi se mogla osećati osoba koja postavlja pitanje o tome ko je, zapravo, ona i šta ona, u stvari, želi? Šta je dobro, šta je loše, kada i kako se «treba» ponašati, kako doći do sreće i kako sreća izgleda?

Psihoterapija kao „ispetljavanje“ iz laži
Mnoge terapije se organizuju oko otpetljavanja laži i dolaženja do onog izgladnelog autentičnog dela. Jer, logično je – što se ljudi više indoktriniraju lažima, to je teže da se «ispetljaju» iz njih. I uprkos ovoj činjenici, mnogi novim lažima pokušavaju da otklone stare. Ako laž za osobu postane istina, onda istina izgubi na značenju, onda istina biva obesmišljena i tada je do nje jako teško doći. Kako da uhvatimo nešto što ne poznajemo? I još bolje pitanje je: "kako da otkrijemo nešto za šta nismo sigurni da će nam se dopasti, za šta nismo sigurni da želimo da znamo i za šta sumnjamo da će da poljulja celu slikuo nama samima"? Da onda možda nijebezbednije živeti u lažima i hraniti uljeza koji daje iluziju sigurnosti?

Možda i jeste – ali, u tom slučaju, ne mogu da se ne zapitam iz kog razloga ljude muči depresivnost (koja je najrasprostranjeniji psihički problem današnjice u celom svetu) i ideja da "nešto fali – da nešto nije kako treba da bude – i da je to nešto – samo veoma apstraktno "nešto", bez ideje šta bi ono, zapravo, moglo biti"?

Teži put
Biti iskren je, često, teži put, jer podrazumeva prihvatanje činjenice da život neće uvek da nas "mazi i pazi" i da ćemo se sretati s neprilikama i preprekama, te morati da uložimo snagu i volju ukoliko želimo da ih prevaziđemo. Laži, bar u kratkom vremenskom periodu, mogu stvroriti iluziju da smo prenebregli neprilike i lakšim putem postigli zadovoljstvo. Koliko će to zadovoljstvo biti trajno ukoliko je stvoreno obmanama i samoobmanama i gde vodi taj "lakši put" kada lične laži počinju da "napadaju" iznutra – ostavljam kao otvorena pitanja. Ukoliko na njih želite da odgovorite, jedno od osnovnih pitanja koje sebi možete postaviti je ono gorepomenuto: "Ko sam ja i šta je ono što ja zapravo želim"?

Slažu li se današnje terapije s Ničeovim pogledom na istinu i laž?
Niče, naizgled, tvrdi sasvim suprotno upravo rečenom. On je veoma kritičan po pitanju bilo kakve ideje postojanja objektivne istine. Zdrav um je fleksibilan i sposoban da uvidi da postoji mnogo različitih načina osmišljavanja neke stvari ili pojave. Ne postoji, kaže on, jedna istina, već pre, više njih. Na jednom mestu kaže da je sama ideja o postojanju istine – laž. Različiti tumači Ničeovog dela ove njegove izjave tumače na vrlo različite načine. Ali, da ostavimo filozofiju po strani, njegova tvrdnja koja kaže da ne postoji jedna istina, već mnogo različitih načina osmišljavanja stvari, je u saglasnosti s najvećim brojem psihoterapija i savremenom psihologijom.

U psihoterapijskom procesu ne tragamo za objektivnom, već za ličnom istinom. Lična istina je doživljaj pojedinca o stvarima i situacijama koje su mu se desile. Njegov način viđenja sveta je ono što konstituiše njegovu ličnu istinu. Ako je spreman sebi (drugima, terapeutu) da prizna i opiše taj doživljaj, onda je, zapravo, spreman da dođe u kontakt s onim što je za njega istinito. Istina je u ovom slučaju lekovita, i nisu nam potrebne filozofija, činjenice i objektivnost da bismo nekom pomogli da otkrije ličnu istinu.

Prvi zakon psihodinamike (iz O.L.I. Integrativne Psihodinamske Psihoterapije) glasi: “Svaka laž, uronjena u psihu ili um, istiskuju onoliko mentalnog zdravlja, kolika je zapremina te laži”

Kako svesne laži utiču na naše psihofizičko stanje?
Istraživanja su pokazala da ljudi koji svesno lažu, pokazuju znakove pojačanog stresa, znojenja i ubrzanog lupanja srca. Jačina stresa i umora koji prate laganje zavise od značaja laži koje neko izgovara. Što je povod za laganje značajniji i što osoba više veruje da će se „izvući nekažnjeno“ – da niko neće otkriti njene laži, to je pritisak veći, ulaže se više energije i telo ostaje sve iscrpljenije. Ovi rezultati, međutim, važe za osobe koje lažu jer veruju da su učinile nešto što nisu smele. Osećaju krivicu i lažu kako bi se „izvukle“ iz neželjene situacije, kako ne bi upale u nevolju. Međutim, sasvim je drugačija priča s hvalisanjem. Ispostavlja se da svesno preuveličavanje sopstvenih uspeha ne izaziva ni frustraranost, niti nesigurnost. Naprotiv, „šarene laže“ koje ljudi pričaju da bi se pokazali u što boljem svetlu ih, zauzvrat, još više stimulišu, „pumpaju“ i daju im energiju. Rekli bismo da hrane ideju njihove umišljene i željene veličine. Kod mnogih ljudi je danas ideja o ličnoj veličini jedna od osnovnih želja. Hvalisanje o ličnim uspesima, preterivanje po pitanju sopstvenih postignuća i sposobnosti, podiže euforiju i deluje kao fantazmatsko proživljavanje neostvarenih želja. Niko nije svemoćan, ali mnogi maštaju o tome da budu. Kada tu maštu pretoče u reči pred publikom, osećaju se kao da su na trenutak „zavladali svetom“. Međutim, i taj trenutak prođe i euforija se istroši. Nakon preteranog utroška euforije, ostaje iscrpljenost i praznina. Dakle, uticaj na fizičko je, zapravo, isti kao i kod osoba koje lažu iz krivice. Uticaj na psihičko je, međutim, gori. Kada osoba nađe način da fantazmatski ili pred publikom doživljava euforiju, prikazuje se kao super uspešna i moćna i, često, za to dobije oduševljenje od drugih, logično je da će imati želju da nastavi s takvim ponašanjem. Ovaj primer nas vraća na upozorenje da „sto puta ponovljena laž postaje istina“. „Bildovanje“ ideje o ličnoj veličini i svemoći može donositi euforiju…sve dok se ta ideja „ne slomi“. A kad-tad se slomi, jer je u pitanju fantazija. Ako neko reši da žrtvuje ličnu istinu radi očuvanja fantazije, kada ga istina (na ovaj ili onaj način) stigne, onda se zasigurno javlja osećaj frustriranosti, nemoći, stresa, depresivnosti, a ponajviše, osećaj jakog nemoćnog besa.

Laži u romantičnim vezama i braku
Psiholog Dori Holander izveštava da osamdeset pet posto parova koje je intervjuisala za svrhu svoje studije, laže po pitanju prošlih veza i iskustava s prethodnim partnerima. Jedan drugi psiholog koji se bavio istom tematikom je zaključio da partneri u vezama lažu jedno drugo za oko trećinu aktivnosti koje rade u toku veze. Te aktivnosti, često, uključuju i varanje.

Da li je utešna činjenica da supružnici lažu nešto manje? Istraživanja kažu da se ljudi u braku međusobno lažu „samo“ za oko deset posto aktivnosti koje se tiču njihovog zajedničkog života.

Čak i ovi istraživači prave razliku između „malih“ i „velikih“ laži. One male su, kažu, bezazlene, a i kada partneri za njih saznaju, skloni su da oproste. Međutim, one „velike“ se čuvaju „do groba“. Veliki utrošak energije odlazi na čuvanje „velikih“ laži za koje se veruje da bi bile razorne po vezu ili brak. Većina takvih laži se nikad ne sazna kako bi se sačuvala veza ili, još bitnije, kako bi se sačuvao brak. I, izgleda, nije ni važno što se time čuvaju lažna veza i lažni brak i što partneri ostaju zajedno u zajedničkoj iluziji da se poznaju..dok, zapravo, žive u laži. Važno je da ona osoba koja je slagala ne ispadne loša, kriva, optužena i, naposletku, ostavljena. Onda bismo mogli reći da laži u vezama i brakovima služe očuvanju lične sigurnosti. I odmah zatim bismo se mogli zapitati zašto sigurnost mora da počiva na laži?

Poreklo ideje da se „laž isplati“
Ideja o sigurnosti počiva na lažima iz detinjstva, jer mnoga deca često veruju da će izgubiti ljubav roditelja ako priznaju da su uradila nešto što im je bilo zabranjeno. Kada roditelji „uhvate dete na delu“, često slede sankcije. Te sankcije često nisu samo grdnje i ukazivanja na neprimereno ponašanje, već sve češće napad na ličnost deteta. Čujemo roditelje koji kažu „nisi dobar dečko/devojčica, ne volim te kad si takav“, neretko se roditelj namćori i neće da priča s detetom jer je uvređen nekim njegovim postupkom. Za dete je ovakva kazna – kazna najvećih mogućih razmera. Pouka koju deca iz takvih situacija često izvlače je „Ako nešto ne uradiš kako treba - laži, u suprotnom ćeš biti odbačen, kažnjen i nevoljen“. Kada deca, s druge strane, oduševe svoje roditelje i dobiju velike pohvale za lepo delo, neretko izvuku sledeću poruku „Kada uradiš nešto dobro, hvali se, ističi se ili preuveličavaj – to donosi mnogo ljubavi, prihvatanja i pažnje“.

Da zaključimo: „umanjuj loša i uvećavaj dobra dela“ – poruka je koju šalju roditelji i koja je, u suštini, jedna lepa vaspitna poruka. Svako za svoje dete želi što više lepih i što manje ružnih stvari. Ali, ako se te poruke upućuju tako da ih dete shvati kao da su povezane s njegovom vrednošću i ako shvati da su njegova ponašanja povezana s tim koliko će ljubavi dobiti (ili izgubiti) od roditelja, onda će iz straha početi da preuveličava dobro, negira loše i guši ono što, zapravo, jeste.
(Autor Renata Senić, dipl. psiholog-master, psihološki savetnik)
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Laž, obmana, izdaja

Post od Palma »

Laž, obmanu, izdaju kao ni prevaru ne mogu da oprostim. Zato bih verovatno reagovala kao žena u dole navedenom tekstu.

Ovako se sveti prevarena žena

Razvod je bolan proces u kome ni muž ni žena ne ostaju pošteđeni. Uglavnom dugo traje, a dok se svi sudski procesi ne završe obe strane ostaju potpuno iscrpljene. Jedna žena ipak je skupila snaku i nakon razvoda odreagovala je neverovatno burno!

Želela je da ukloni iz kuće sve što je podseća na muža. Na njegovu nesreću, ona je njegove stvari bacila u dvorište odmah pored znaka koji je sama sprejom napisala: "BESPLATNO" i "RASPRODAJA STVARI OD BIVŠEG SUPRUGA".

A ukoliko neko nije znao razlog njihovog razvoda, ova žena iz Viskonsina rešila je i tu misteriju tako što je probušila gume kombija i napisala na njemu "PRELJUBNIK". Komšije su za lokalne novine rekle da je razvod završen ove nedelje, a prenosi Daily Mail.

Vozači koji su prolazili kroz ovaj kraj usporavali su kako bi pogledali ovu potpuno sumanutu scenu. Prolaznici takođe nisu ostali ravnodušni, a gužva je postala toliko nesnosna da je policija morala da odšlepa vozilo. A evo kako je izgledala ova neverovatna scena:

Slika
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Laž, obmana, izdaja

Post od Palma »

"Bila sam više puta prevarena", priznala je žena za koju se zna da nema dlake na jeziku i niko ne bi mogao ni da pomisli da njoj to može da se dogodi. "Mnogo puta sam iskusila prevaru u ljubavi, prijateljstvu, a o materijalnoj prevari da i ne govorimo. Ali, to je sve život. Sve dođe i prođe. Čovek ne treba da gubi veru, jer će uvek biti nekog ko će da vas voli i da vas prevari." (Isidora Bjelica)
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 10 gostiju