Sve naše maske

Sve naše maske

Postod Palma » 03 Apr 2012, 21:20

EMOCIONALNE MASKE

EMOCIONALNE MASKE katkad svjesno "navlačimo" želeći izgledati drukčije ili se zaštiti. Smatramo ih nužno potrebnima. Ako nam životno iskustvo pokaže da i nije tako, spremni smo uložiti puno energije kako bismo sami sebe uvjerili da su "maske" nužnost i da je jedino s njima moguće preživjeti "u okrutnom svijetu".
No, često ih koristimo i ne znajući. Naučimo od ljudi uz koje rastemo kako se to radi i ne pomišljamo da je moguće drugačije. Toliko se naviknemo glumiti ono što mislimo da bismo trebali biti, da više i ne znamo što su naši autentični osjećaji.


Maske ljutnje
LJUTNJA je emocija s kojom znamo imati burna iskustva. Mnogi je ljudi poznaju kao osobni vulkan. Kad izmakne kontroli, eskalira u bijes i izazove posljedice zbog kojih kasnije žale. Neki drugi okusili su ljutnju kao žrtve: bili su napadnuti od ljutih ljudi, osjetili njihovu agresivnost, ucjenjivanje, ugrožavanje egzistencije, zdravlja, a nekad i života. Zato od nje zaziru i pokušavaju je ili zatomiti ili pretvoriti u neku njima prihvatljiviju emociju.
Zatomiti je znači ignorirati onaj unutarnji signal da nam se "krv zagrijava". Obično sebi kažemo: "Ma nije to važno!", iako baš i nije tako. Kad nam se sljedeći put dogodi slično iskustvo, novi će se naboj pribrojiti starom, kao i "temperatura u žilama". Treći će put biti potrebna samo sitnica i doći će do "unutarnjeg vrenja", u kojem gubimo kontrolu i kažemo "smračilo mi se pred očima". Tada nastupa bijes koji nam pokazuje koliko su nam zapravo značile ignorirane nepravde. Tako nas MASKA DEFANZIVNIH I POPUSTLJIVIH postupno vodi u drugu krajnost.
Pretvoriti LJUTNJU u neku prihvaljiviju emociju za muškarce i manji broj žena može značiti uzeti MASKU HLADNOKRVNOG PROGONIOCA. On se ne ljuti, ali je "zlopamtilo". Izvoru svojih problema namješta niz neugodnih situacija i neprestano šalje poruke: loš si, nesposoban, ništavan. Tako se osvećuje za sve što on smatra nepravdom, bez potrebe da razgovara, raspravi i riješi nesuglasice. Potisnuta se ljutnja pretvara u rafiniranu igru moći. Sve se događa u "bijelim rukavicama" iako se razmjenjuju "boksački udaraci". Nižu se ozljede, dok onaj ozlijeđeniji ne pobjegne iz ringa ili dok se ne uspostavi ravnoteža straha. Tada nastupa privremeno primirje i traje koliko i ta mučna ravnoteža. Suigrači se najčešće toliko udube u svoju "igru" da nisu ni svjesni da su obje strane emocionalni gubitnici.

Gunđalo
Varijanta je te maske i maska gunđala. On je "blag", nikad ne iskazuje ljutnju, ne podiže glas, ne traži promjenu stanja, već se neprestano žali, predbacuje i izaziva osjećaj krivnje. Iz svoje pozicije žrtve, polako izaziva osobu koja mu je, po njegovom mišljenju, učinila nepravdu, dok ona ne plane. Tako će jadno "gunđalo" ponovo ispasti žrtva i žaliti se svima u okruženju zbog toga. Neće biti svjestan da je sve učinio da mu baš tako bude. Takva "igra" može trajati godinama i postati uobičajeni ritual između istih sugovornika. Česta je u obiteljima alkoholičara. Ni jedna ni druga strana ne žele raspraviti i razriješiti nakupljene nesuglasice, a uzrok svojih problema uvijek vidi u onom drugom.
Osim tih maska, moguće je koristiti i masku DURENJA. Ako je povrijede, osoba svoju povrijeđenost iskazuje odbijajući komunicirati i obavljati uobičajene dužnosti. Na taj način kažnjava onog tko joj je, po njenom mišljenju, učinio nepravdu, dok se taj ne ispriča, ne iskupi ili ne odustane od svoje nakane. Katkad ta maska poprimi i kronične forme, pa povrijeđena osoba očekuje da se njen suigrač neprestano iskupljuje za počinjeno i tako svjedoči da mu nešto slično neće pasti na um. Dok ta igra traje, obično se i jednom i drugom sugovorniku skuplja gorčina i kad to više ne mogu izdržati, ili pobjegnu ili pak izraze svoje prave osjećaje. Tada su na početku razgovora, raspleta i pronalaženja rješenja, na kojem su mogli biti i bez mučne epizode "durenja".
Ljutnja se dobro maskira i u MASKU LJUBOMORE. Zato što smo ljuti na osobu, optužit ćemo je za ljubavne prijestupe i natjerati da, dokazujući svoju ljubav, čini sve što mi želimo. Omiljeno oružje su tzv. EMOCIONALNE UCJENE. Kad god ne dobiva ono što želi, ucjenjivač upotrijebi formulu: "Da ti mene voliš, poštuješ, želiš mi dobro, ti bi učinio to i to..." Ucjenjivač se prikazuje kao jadna žrtva, a drugu osobu proglašava krivcem, optužujući je često i javno. Tako je pokušava prisiliti da se iskupi, odustajući od svojih zahtjeva koji su zapravo razlog za ljutnju.
No, kako smo do sada vidjeli, LJUTNJA može biti i omiljena maska. Ako druge emocije smatramo nepoželjnima za naš image, možemo koristiti MASKU LJUTNJE kad se bojimo, kad smo ljubomorni, kad se stidimo ili kad smo krivi. Umjesto da prihvatimo bilo koju od tih emocija i otkrijemo poruke koje nam nose o nama samima, mi im oduzimamo osnovnu funkciju. Ne slušajući ih i ignorirajući ih, postupno gubimo kontakt sa samim sobom. Nećemo znati kako je nešto za nas, što su naše želje, a što potrebe.

Ljudi koji nisu u kontaktu sa svojim emocijama, pa ih potiskuju i maskiraju u njima simpatičnije, teško mogu razumjeti što se u njima događa. Osjetit će nemir, ali neće znati što on znači. Imat će potrebu učiniti nešto da se napetost smanji, no to će više biti "istutnjanje viška energije", nego rješenje problema. I zato će se ljutiti jer u ljutnji je nekako uobičajeno, pa i dopušteno, vikati, mahati rukama i trošiti taj višak energije.
A kad nemamo pravih razloga za ljutnju, a MASKA LJUTNJE je naš obiljeni zaklon pred samim sobom i drugima, morat ćemo namjerno tražiti, vrebati nepravde koje se bilo gdje i bilo kome dogode, i čim ih registriramo, imat ćemo pokriće za svoje omiljene reakcije. Nećemo ni primijetiti da postajemo VJEČITO LJUTI, istjerivači pravde, buntovnici. Još ćemo manje primijetiti da nam je tijelo neprestano prepuno adrenalima, da nam srce tuče, ubrzano dišemo i trošimo osobne rezerve energije koje je tijelo pripremilo za izvanredna stanja. Iscrpljujući se, činimo sve što je potrebno da si uništimo zdravlje i skratimo život.

VJEČITO LJUTI ljudi ponekad njeguju svoju ljutnju i zato što im se isplati. Mnogi će im se "maknuti s puta" i odustati od konfrontacije dopuštajući im i ono na što nemaju pravo. Tako će dobiti nešto preko reda, izboriti se za neku poziciju, dokazati da su u pravu i kad očito nisu. Uz ta postignuća, oni sami sebi izgledaju PAMETNIJI i SNAŽNIJI od ostalih. No, dugoročno će im se ta zloupotreba ljutnje i manipulacija vratiti jer će ih iskreni ljudi izbjegavati. Sami će sebe osuditi na život bez ljubavi i bliskosti. Tražeći utjehu, najčešće postaju zarobljenici alkohola ili avantura koje su same sebi cilj.

Tuga
Kao što muškarci često maskiraju druge emocije u ljutnju, tako žene sebi ne dopuste ljutnju ako su naučile i povjerovale da im ona ne priliči ili da je se trebaju stidjeti. Takve žene maskiraju svoju ljutnju najčešće MASKOM TUGE. Kad su ljute, one plaču ne znajući zapravo zašto.
A kad umjesto maskiranja i potiskivanja ljutnje zastanemo i osluhnemo što nam poručuje, otkrit ćemo da nas ona ne spopada bez razloga. Govori nam jasno i glasno da su povrijeđene naše osobne granice, da nam netko čini nepravdu ili se mi sami ne ponašamo kako smatramo da treba, pa se ljutimo na sebe. Tek kad smo toga svjesni, moći ćemo razmisliti o okolnostima, mogućim rješenjima i posljedicama pojedine reakcije. Ljutnja će nam dati energiju za obranu svog "teritorija" i sprečavanje ponavljanja nepravde. Ako se u životu budemo samo povlačili, učinit ćemo od sebe ŽRTVU i biti odgovorni za svoje stanje. Žrtve okolina ne poštuje, jednako kao ni agresivne, vječito ljute ljude.
Izraziti ljutnju ne znači POBJESNITI. BIJES je rezultat sakupljenih ljutnja koje nismo priznavali sami sebi i rješavali dok je bilo vrijeme. U bijesu možemo napraviti veliku štetu i sebi i drugima, jer gubimo kontrolu nad svojim reakcijama. Da nam se to ne bi događalo, najbolja je prevencija prihvaćati svoje ljutnje čim nastanu, priznati ih sebi, osvijestiti što smatramo nepravdom i potražiti rješenja koja će biti zadovoljavajuća za obje strane. Da nam ljutnja nije potrebna, Univerzum nam je ne bi dao.
Konstruktivnih strategija za izražavanje ljutnje i borbu protiv nepravdi ima više. Nije nužno da zbog ljutnje postanemo bezobrazni, agresivni ili da povređujemo druge. No, ona je vatra. Loš je gospodar, ali odličan sluga - poziv na rješavanje onoga što nas tišti. Maskiranjem pravog stanja, nikad to nećemo postići.

EMOCIONALNIM MASKAMA nekad svjesno, a nekad nesvjesno prekrivamo autentične emocije koje smatramo nepoželjnima, za koje vjerujemo da nas čine slabijima, manje atraktivnima, manje poželjnima ili manje vrijednima u usporedbi s drugima. Želimo se zaštititi od mogućeg neprihvaćanja, odbacivanja ili nekog drugog emocionalnog ozljeđivanja.

Maske krivnje
Iako nam se to na prvi pogled ne čini, osjećaj krivnje može biti snažan pokretač razvoja osobe prema moralnom i odgovornom biću. Već samo osjećanje krivnje znači da imamo izgrađen moralni sustav u odnosu na koji prosuđujemo je li neko naše ponašanje pogrešno ili nije. Kada se o njega ogriješimo, u sebi osjetimo tzv. grižnju savjesti ili grizodušje, koje pokazuje koliko nam je žao što smo tako postupili. Osjećaj krivnje izraz je naše moralnosti, poticaj da drugi put izbjegnemo sličnu neugodu i nađemo bolje rješenje, usklađenije s osobnim moralnim sustavom.
No, ljudi koji su tijekom djetinjstva često okrivljavani, pogotovo nepravedno, ne mogu podnijeti da su krivi. Oni navlače MASKU APSOLUTNO ISPRAVNIH. Postaju usmjereni na tuđe propuste, kritiziraju, trijumfiraju nad tuđim greškama i ne mogu prihvatiti ni jednu svoju. Gledajući loše u drugima, sami sebi izgledaju malo boljima nego što su ih smatrali njihovi autoriteti. Priznati grešku, značilo bi podsjetiti se svih potisnutih boli i okrivljavanja. Zato to nesvjesno izbjegavaju.
Druga posljedica djetinjstva bez podrške, pohvala i prava na učenje jest MASKA DEŽURNOG KRIVCA. Dobivaju je ljudi koji su više usmjereni na reakcije okoline nego na ono što čine. Iz straha da ne pogriješe, oni ne misle na ono što čine, već na procjenjivače i kritizere koji će im sigurno naći grešku. I upravo zbog svoje odsutnosti u odnosu na ono što čine, opet će, po tko zna koji put, nešto pogriješiti, zaboraviti, preskočiti, krivo shvatiti ili neprimjereno reagirati. Slično im se iskustvo već toliko puta dogodilo da već unaprijed očekuju loš rezultat. Umjesto da koncentriranije čine to što čine, prikupe informacije, shvate zašto je nešto ispalo krivo i nauče pravilno činiti ono što su ranije pogriješili, oni unaprijed smišljaju opravdanja za osobne propuste pred svojim procjenjivačima. Kad bi energiju koju troše za sva ta opravdanja i svoju obranu uložili u usavršavanje vlastitih vještina i znanja, greške im se ne bi ponavljale. No, oni to ne čine.
Ubrzo i njihova okolina upamti da stalno nešto griješe i opravdavaju se, pa to počinje očekivati. Sve će im lakše pripisati i greške koje s njima nemaju puno veze. Postat će dežurni krivci i u svojim, i u tuđim očima.
Skrivanje iza te maske ima i dalje posljedice. Pokušavajući poništiti tuđa loša očekivanja, dežurni krivci nastoje zaraditi pažnju. Predviđaju tuđe potrebe i zadovoljavaju ih iako to nitko od njih nije tražio. Toliko su željni pohvala i nečije zahvalnosti da uopće ne provjeravaju svoje pretpostavke. Neprestano nešto daju i čine za druge, ali kako to nije u skladu s potrebama tih kojima čine, ispada da drugima najčešće pružaju bespotrebno ili ih siluju svojim pažnjama. Uporno žele i forsiraju nešto dobro, a rezultat tih nastojanja ispadne loš i po njih, i po okolinu, naprosto zato što ne čuju prave zahtjeve i nisu prisutni dok čine. Kao da djeluju i žive iz nekog svog imaginarnog svijeta ozlijeđenog djeteta koje i danas očekuje ponavljanje loših iskustava.

A umjesto da se “posipamo pepelom” i ispaštamo zbog svoje pogreške, puno je efikasnije upitati se: “Kako mogu popraviti učinjeno, nadomjestiti štetu ili se ispričati ako se šteta ne može nadomjestiti?”. Greška kojom nanosimo štetu sebi ili drugome, svakom se može dogoditi, no samo će je moralne osobe željeti ispraviti.
Onog trena kad nadomjestimo štetu ili se iskreno ispričamo, dokazat ćemo sebi da smo odgovorne osobe i učinit ćemo si još dvije korisne stvari. Naučit ćemo za budućnost jer ono što “platimo”, bolje pamtimo od postupaka čije posljedice nismo osjetili. Kao drugo, tim ćemo postupkom zacijeliti, a često i produbiti narušeni odnos s oštećenom osobom. A mogli smo se godinama zbog toga loše osjećati. Umjesto neprijatelja dobit ćemo novog prijatelja.
Nešto je opasnija varijanta MASKA SMOTANIH. Oni se više i ne trude promijeniti svoj status. Saživjeli su se s njim i čak ga njeguju. Nespretni su, zaboravljivi, nesposobni, nepouzdani i što se tu može? Tako jadni, obično privuku osobe koje im žele pomoći čineći za njih. To najčešće bude najprije majka i baka, kasnije priteknu u pomoć još neki odrasli članovi obitelji, a u konačnici tu ulogu obično preuzme partner suprotnog spola. Iako je svjestan da uza se ima nesposobnu osobu, predbacuje joj to, čak se i svađaju zbog toga, ipak je neće napustiti jer se uz tako jadnu osobu sam osjeća boljim i sposobnijim. A “smotani” to obilno koristi, nastavljajući i dalje umrtvljavati svoje resurse.

Sve se to događa zato što još kao djeca nismo naučili da je greška poziv na učenje, da se svakom događa i da svi imamo pravo na svoje greške dok god na njima učimo i usavršavamo se. Svaka umješnost i stručnost zahtijeva učenje korak po korak. Nema skokovitog napredovanja bez truda i grešaka. Dok to ne prihvatimo, imat ćemo nerealna očekivanja i prema sebi i prema drugima. Umjesto da nas motiviraju na upornost i sistematsko usavršavanje, takva nas očekivanja tjeraju na nova provizorna rješenja i pokušaje da nekim slučajem i prečicom dosegnemo željeno. Stidjeti se grešaka, izjedati se krivnjom ili njom manipulirati, ne pomaže. Do kvalitetne promjene svog statusa možemo doći jedino ako prihvatimo greške, shvatimo zašto je do njih došlo, popravimo učinjeno te uložimo energiju u učenje i postupno usavršavanje kako nam se slično ne bi ponovilo. To je najbolja prevencija budućoj “grižnji savjesti”.

Maske ljubavi
Čak i ljubav, ta čudesna emocija opjevana i veličana na sve načine, može služiti kao maska za sasvim druge emocije, ili je možemo sakriti pod različite stilove naučenih ponašanja. Ako primijenimo ono što je napisano u uvodu, postat će nam jasno zašto vezano za ljubav postoji cijeli niz raznovrsnih maski.
Razmislite i sami otkrijte što će se dogoditi ako povjerujemo da nas ljubav čini slabijima, da s nama zbog ljubavi mogu manipulirati, da smo tada ranjiviji. Ili što će se dogoditi ako smo kroz djetinjstvo ili adolescenciju bili ignorirani, osramoćivani, neprihvaćeni ili napuštani. Čak i onda kad se slično nije dogodilo nama, već ljudima koji su nam bili važni, moguće je da smo na temelju njihovih iskustava donijeli važne odluke i za svoj život. Te su odluke razlog zbog kojeg navlačimo masku LAKO ZALJUBLJIVIH, NEUHVATLJIVIH, OSTAVLJENIH, ZAVODLJIVIH, HLADNOKRVNIH, POŽRTVOVNIH, KUĆNIH LJUBIMACA ili SPASILACA.

Tzv. LAKO ZALJUBLJIVI ljudi uglavnom imaju do detalja jasnu sliku svog idealnog partnera. Kad sretnu osobu koja ih po nekoj osobini, i još češće izgledom, podsjeća na zamišljeni lik, oni joj bez provjere pripišu i sve ostale željene osobine. Kao da joj daju kredit bez pokrića. Ne komuniciraju sa stvarnim bićem koje je uz njih, već sa svojom fikcijom. Kako vrijeme prolazi, zaljubljena osoba počinje otkrivati razliku između onog što je umislila i stvarnog bića. Neki se ljudi tada počinju “trijezniti” i stvarno upoznavati realnu osobu. Za razliku od njih, LAKO ZALJUBLJIVI brzo će se razočarati i još brže zaljubiti u neki drugi lik, nadajući se da će to biti ono pravo.
Svi smo mi zaljubljivi kad nas privuku nečije kvalitete ili ljepota. No, osoba koja je u kontaktu sa sobom i realnošću dat će si vremena, komunicirati s osobom i postupno otkrivati kakva je ona zapravo. LAKO ZALJUBLJIVI to ne rade. Oni žele odmah, i sve. Ako nije tako, oni odustaju. Kako idealnih ljudi baš i nema, njihova potjera svako malo započinje ponovo.
Slično se ponašaju i tzv. NEUHVATLJIVI, ali iz drugog razloga. Oni se, zbog svojih ili tuđih loših iskustava, boje bliskosti. Vjeruju da će, ako se zaljube, izgubiti identitet, slobodu odlučivanja ili će se morati odreći njima važnih navika. Morat će preuzeti brige i odgovornosti zajedničkog života, a to ih straši. Zato neprestano mijenjaju partnere i čim odnos postane ozbiljniji i potpuniji, pobjegnu iz njega, često bez riječi.

Varijanta je i tzv. MASKA OSTAVLJENIH. Njihovim vlasnicima nije dovoljno da sami odu kad ih odnos počne strašiti, već sistematski, ali nesvjesno izazivaju partnera, dok on to ne učini. Zato prigovaraju, zanovijetaju, okrivljuju, galame, kritiziraju, čak i vrijeđaju, ne poštuju dogovore ili iskorištavaju. Kada konačno otjeraju partnera iz svog okruženja, svima koje poznaju ispričaju svoju tužnu priču o onom “bezobrazniku” koji ih je ostavio. Tako su opet “slobodni”, a okolina smatra da nisu odgovorni za prošli neuspjeh.
Partnere neprestano mijenjaju i tzv. ZAVODNICI. Oni su do perfekcije razvili stil šarmiranja. Očarati nekoga za njih je više sport negoli emocionalan doživljaj. Mogu točno procijeniti za čim osoba žudi i na što je “slaba”, pa joj baš to pružati. Kad je uspiju osvojiti, osvojena im osoba postaje dosadna jer ih nikad i nije zanimala. Takve ljude nazivamo “skupljačima skalpova”. Postoje i u ženskom, i u muškom spolu.
Postoje i maske tzv. HLADNOKRVNIH, koji odvajaju emocije od seksa, pretvarajući se u seks mašine. Emocije su za njih nešto djetinjasto, što njima ne treba. Ponose se svojom odlukom i ne pada im na pamet da je i to samo još jedna kompenzacija duboko potisnutog straha od ozljeđivanja.

Lice kućnog ljubimca
Nasuprot njima postoje ljudi koji se izrazito boje napuštanja. Iskusili su taj osjećaj u djetinjstvu ili mladosti i ne bi to željeli ponovo doživjeti. Oni će učiniti sve što je u njihovoj moći da zadrže odabranu osobu, čak i ako im njene osobine ne odgovaraju. Strah da bi se bolno iskustvo napuštanja ipak moglo ponoviti, ne dopušta im da se opuste i predaju trenutku.
Ne mogu vjerovati da ih netko može voljeti zato što su kvalitetna bića, već se neprestano trude da zarade ljubav. Oni svoju ljubav oblače u MASKU POŽRTVOVNOSTI. Vječito nešto čine za svoje partnere, misle za njih, preuzimaju sve obveze. Ponašaju se kao da su roditelji svojim partnerima. I što se onda dogodi?... “Udave” ljubljene svojom ljubavlju, pa oni na kraju pobjegnu kao iz zatočeništva. A ostavljene, požrtvovne osobe nisu ni svjesne da su sve učinile da im se baš to dogodi, iako su imale drugačiju namjeru.

Osobe koje pristanu živjeti uz tzv. POŽRTVOVNE, najčešće navlače masku KUĆNOG LJUBIMCA i dopuštaju da ih se zarobi “ljubavlju”. One prestaju misliti, odlučivati, činiti bez odobrenja. Zaštićene su, sve imaju osim samih sebe. Takav je odnos simbioza strahova.
Varijanta su požrtvovnih i tzv. SPASIOCI koji toliko “vole ljude” da ih stalno moraju od nečega spašavati, popravljati, savjetovati i pomagati. To mogu raditi svojoj djeci, partnerima, roditeljima, prijateljima ili samo znancima. Neprestano se bave drugima i imaju prema njima dobre namjere, samo da se ne bave sobom i da ne bi počeli mijenjati jedinu osobu koju možemo promijeniti: SEBE SAMOG.

MASKE LJUBAVI sve nam manje trebaju kako učimo razlikovati OSOBU, BIĆE od njenog PONAŠANJA. Svatko od nas ima kapacitet za dobro. Upravo je to smisao poruke: “Rođeni ste na sliku i priliku Boga.” No, istovremeno, mnogi ljudi nisu svjesni svoje “božanske prirode” pa se ponašaju nedolično. Zato VOLJETI znači bezuvjetno prihvaćati OSOBU i njenu “božansku prirodu” i uvjetno prihvaćati njeno PONAŠANJE. Ono nedolično ne treba prihvaćati iako volimo i prihvaćamo osobu. O tim ponašanjima treba razgovarati i pregovarati. Najlakše ih mijenjamo ako netko bodri i hrabri naše dobre pokušaje, a najteže ako nas zbog naših postupaka osuđuje, kritizira i kažnjava.
Tako je i s drugima. Najlakše se mijenjaju ako bodrimo i hrabrimo ono što su slučajno učinili, a nama se sviđa, umjesto da ih kudimo ili ismijavamo.

Bojeći se neuspjeha, ljudi pod emocionalnim maskama često izbjegavaju nova iskustva i nekontrolirane situacije. No, izbjegavajući ih, zaštitit ćemo se ne samo od bolnih, već i od onih iskustava koja nas pokreću, pune životnom radošću, kroz koja učimo i razvijamo se kao bića. Život postaje kontroliran, bez velikih iznenađenja, bez bolnih iskustava, ali pomalo besmislen i dosadan.

Dakle, svaka MASKA zapravo je štit od nečeg što vjerujemo da je gore od života pod maskom. To su, uglavnom, razne varijante strahova od napuštanja, neprihvaćanja, odbacivanja, odvajanja i emocionalnog ozljeđivanja. Liječeći te strahove, postupno nestaju razlozi za nošenje EMOCIONALNIH MASKI.
Da bismo nadišli bilo koji strah i lošu naviku, potrebno ih je “zagrliti”, shvatiti zašto su nastali i od čega nas je maska štitila. Ona je imala svoju funkciju, ali s njom ne možemo dalje. Slično je i s pelenama: stvarno su nam olakšale život kad smo bili bebe, no u odrasloj bi nas dobi silno sputavale. Slično je i s odvajanjem od roditelja: koliko god nam je uz njih sigurno i lakše živjeti, ipak, ako se ne odvojimo, nikad nećemo otkriti ljepotu samostalnosti, ni razviti svoje resurse. Slično je i s EMOCIONALNIM MASKAMA: koliko god nas štite, znatno nas više onesposobljavaju. I zato se sve češće pitajmo: “Što ja stvarno osjećam?”, “Što ja stvarno želim?”, “Kako to mogu izraziti na uljudan i neagresivan način?”, “Kako to mogu ostvariti za sebe?”, “Kako mogu u sebi i u drugima podržati MIR i RADOST?”. Kad su u nama MIR i RADOST, i strahovi, i problemi , a prema tome i razlozi za EMOCIONALNE MASKE, lakše kopne. (Vesna Špalj, prof.)
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Palma
 
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 01:48

Re: Sve naše maske

Postod Palma » 06 Apr 2012, 14:11

Kad bi ljudi skinuli maske

Večita polemika i uvek aktuelna tema medju piscima, kritičarima, umetnicima, psiholozima I slobodnim dušama koje traže novi i drugačiji put – LICEMERJE. Teška, poražavajuća, tragična i bolna osobina čovekova, a opet tako prisutna i nepobediva. Čitav život odigrava se kao na pozorišnim daskama, ali godina za godinom, glumci su sve veštiji. Ispod šminke, kostima, novih crta licnosti i tuđih reči u njihovim ustima, nekada je teško prepoznati i svoje najdraže. . Neki novi ljudi koji nismo mi, koji su vešti glumci sa veličanstvenim kostimima, sa tuđim perjem i pod maskama skrivenim licima. A koliko traje taj performans života? Kada je zaplet, vrhunac I rasplet? Da li će našoj predstavi ikada doći kraj?

Slika

Licemerje, prostor bez jasnih granica, bez vremena, bez ičega. A onda – BLJESAK! Gospod stvara Zemlju, život na njoj i nastaje raj, a sa njim i neko ko će o njemu da brine i u njemu da uživa – ČOVEK. Verujem da se neko gore i danas pita da li je to bio dobar potez. Stvoriše nas po ugledu na sebe, a danas smo ko tačno? Pitam se iznova, i još jednom, sa željom i žarom, bez straha na šta ću naići i šta me na kraju puta čeka, krećem u potragu za odgovorom. Ko su ljudi i šta se krije iza tajanstvenog i skrivenog pogleda? Jednom je neko rekao:"U pozorištu se spuste zavese, pa se skinu maske, a u životu je redosled drugačiji – prvo se skinu maske, pa se spuste zavese i predstavi je kraj." Čitav život je jedna velika predstava, svako od nas ima svoju ulogu i svi se pitamo zašto je baš taj lik dodeljen nama. Ne želimo svi da budemo ono što smo sad, nismo svi zadovoljni onim što uz naš lik stoji u scenariju. Zašto ne bismo onda tajno,daleko od očiju pretpostavljenih uradili sitne prepravke u tekstu? Možda bi bilo bolje da se jednostavno zameni prosjak za kraljevića? Vrlo prosto, obukli bi drugi kostim, stavili novu masku, naučili tuđi tekst i niko ne bi ni primetio. Zašto je nekome suđeno da se bori za koricu hleba, dok se drugi bude u kraljevskoj postelji? Možda po ranijim zaslugama, možda smo vraćeni na Zemlju samo da bi isplatili dugove, neizmirene račune drugim, nedužnim, od naše ruke stradalim ljudima. A predstava traje. I opet zapleti, raspleti i kraj. Spuste se zavese i niko nikada ne sazna ko ste zapravo bili. A da li se neko zapita šta biva kada sve maske popadaju i na sceni ostanemo sami, prazne i čiste duše, čistih misli; kada ostanemo suočeni sami sa sobom, sa greškama iza nas i sa ljudima koji teret tih grešaka nose? Šta biva kada predstava krene onog trena kada otkrijemo ko smo zapravo i šta krijemo u sebi? Tada se pišu drame, pišu tragedije, ali tada postajemo mi ono što zaista i jesmo, bez laži, bez prevare, sa otvorenim kartama na stolu, ali sa teškim teretom na duši. "Đavoli nam vire iz rukava, u noktima krijemo otrov, biramo uloge kao haljine za veče", a možemo biti jednostavno to što jesmo. Nepoverljivi smo jer se bojimo da budemo povređeni. Daleko smo jedni od drugih, jer ne želimo da drugi proniknu u našu ličnost. Sakrili smo se iza zidova duboke izolacije. Zašto se jednostavno ne volimo? "Ljubav je mesto za podizanje mostova poverenja i razumevanja", a tako je malo prisutna među nama da "onaj ko voli ne bi trebao ništa drugo da radi". A ponekad i sama biram tuđe reči i stavljam lažne maske, jer se bojim. Bojim se da će doći neko kome ću nesvesno dopustiti da otkrije sva moja lica, da čuje svaku moju duboko i daleko skrivenu misao. " Bojim se i da upoznam sebe, jer ne znam šta me na granicama mojih misli čeka.. Ne želim pokazati kada sam srećna, jer se bojim da će mi sreću ukrasti. Bojim se da pokazem ko sam, a želim. Želim da plačem kada mi se plače, da se smejem kada mi se od sreće oči zacakle, želim da vrisnem iz sveg glasa, da pevam kada mi se u srcu pesma javi. Želim da dišem slobodno, da se zavrtim iz sve snage pun krug i da mi niko ne ugrozi orbitu. " Svi smo se upleli u mrežu laži i niko više nije čist i niko ne ume da izađe." Niko ne ume da skine splet paučine sa sebe, izvuče se iz paukove zamke i izađe čist, izađe kao pobednik. A mrežu smo pleli sami, jedno za drugo, podmuklo i iza leđa. Možda je vreme da pogledamo u sebe, jer odgovor na sve je u nama samima i jedino tu. Nekada se govorilo : "Da biste dostigli sreću morate biti ono što jeste a ne ono što drugi od vas očekuju.. Život je bol al' jevredan življenja. Sve što se dešava u čoveku i oko njega, sve je to neprekidna borba u kojoj treba istrajati."

I dođoh do kraja...Okrenem se i ne znam šta je iza mene. Na papiru ostale su reči, a na licima maske i iskrivljeni osmesi. Ispred mene su samo maske, kamena lica bez osećanja. Verujem i znam, kada zavese se spuste, kada maškaradi dođe kraj, kada popucaju gromovi i nebo prolije sve suze za nas, vetar će ugasiti plamen mržnje, suze će poteći od sreće, ljubav će pobediti daljinu, razgovor će pokidati granice, ljudi će poznati sebe. (Sanja Kljajić)
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Palma
 
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 01:48

Re: Sve naše maske

Postod Timke » 06 Apr 2012, 14:43

Pročitam tekst, pa uključim svoj rezon! "Da Bog da, da se svako o sebi zabavio!" Najteža kletva. Svi ljudi sve znaju, samo je to sve, teško sakupiti na jednom mestu, u singularitetu. I ništa zato, što je svaka vaška baška. Bog je i to predvideo. Na kraju ih je sve sakupio na jednom mestu. Pa je odredio : E, ajd' sad drugi, opet, jovo nanovo. U tekstu sam očekivao da će i zadnja, nulta maska da padne. Izgleda da je nije ni bilo...Izgleda. Samo smo mislili da maske postoje...Kao da ih je sve redom oduvala promaja...
Timke
 
Postovi: 159
Pridružio se: 02 Jun 2011, 07:36

Re: Sve naše maske

Postod Palma » 22 Apr 2012, 21:40

Maska koja otkriva

Još od praistorije maske se nose radi zaštite, prerušavanja i skrivanja, obeležavanja statusa, iz verskih razloga, u pozorištu, na karnevalima, u dečjim igrama, ali i u ekspresivnoj terapiji. U antičko vreme, prihvaćen je termin persona za pozorišnu masku, a značenje se vezuje za etrursko phersu, biće koje živi izmedju spoljnog i podzemnog sveta. Sličnu konotaciju ima psihološki termin persona naglašavajući da je to onaj deo koji komunicira sa okolinom, onaj koji drugi prepoznaju kao ličnost. U srpskom jeziku persona ima uže značenje, jer se odnosi na osobu koja ima negativne vrednosne oznake „Jaka mi je ona persona“ , kažemo podrugljivo. I specifično značenje, naravno, ima Jungov arhetip Persona.

Ceo svet je samo pozornica, gde je glavni lik ljudsko Ja, koje se ne iscrpljuje u percepciji, niti u opštem osećanju, niti u čistoj misli, već je sve to zajedno. Stalno govorimo: „Ja vidim, ja osećam, ja želim, ja hoću…“ jer sebe doživljavamo kao glavnog aktera u scenografiji spoljnog sveta. I jasno nam je da to naše Ja ima razna svojstva. Ima telo kao objekat i kao instrument, ima biološki entitet – organizam. Ima psihološku strukturu, crte ličnosti, motive, navike, saznanja, istoriju i kontinuitet. Ima moć poimanja sopstvene svesti. Vidi da pripada odredjenom tipu po izgledu, funkcionisanju i ponašanju.Opaža i svoje odnose sa okolinom: član je odredjene socijalne grupe, ima statuse i uloge. Ja oseća da ima strukturu: delove koji čine jezgro i one koji su na periferiji. Kao luk sastoji se od slojeva koje možemo da zamislimo da ljuštimo, da bismo došli do suštinskog Ja. Mnogi teoretičari ističu da kad bismo sve slojeve oljuštili, baš kao kod luka, u centru ne bi bilo ničega, jer je suštinsko Ja samo fikcija. Tako i osećaj da periferni delovi nisu bitni za naše stvarno Ja je varka. A maska, persona pripada upravo tom prvom sloju našeg Ja, kojim komuniciramo ko smo. To je izlog naše ličnosti. I kao i kod prodavnice, nije svejedno kako je izlog dizajniran.

Slika

Način kako se predstavljamo zavisi od socijalne situacije. Nije neubičajeno da kod kuće smo nemarno odeveni, bez frizure i šminke, u odeći koja više pokriva, nego ističe. Sedimo, jedemo, govorimo manje ugladjeno i kontrolisano, plačemo, ponašamo se drugačije, a drugačije i mislimo, jer smo skinuli masku namenjenu spoljnom svetu. Nije nužno da to bude nekulturno, primitivno ponašanje, samo je manje konvencionalno. Kada planiramo zajednički život, potrebno je upoznavanje i ove slike partnerovog Ja, da ne bi bilo zabune. Na vreme treba da znamo da li nam se i to dopada, odnosno da li možemo da tolerišemo tu stranu nečije ličnosti. U narodu se kaže da tek kad sa nekim pojedemo kilogram soli, možemo da kažemo da smo ga upoznali.

Sad zamislimo da treba da idemo na intervju za posao, ili na ljubavni sastanak, ili u pozorište, na rok koncert, samo na kafu u lokalni kafić, ili čak na put u inostranstvo za godišnji odmor. Svi tada podešavamo svoj public image, priznali to, ili ne. Ali, ne završava se transformacija samo biranjem odgovarajuće odeće, doterivanjem, već samo počinje. Uzimamo i odgovarajući set ponašanja, mišljenja i osećanja koji verujemo da odgovara datoj situaciji. Možda smo navežbali par uvodnih rečenica za intervju, ili skinuli sa neta par novih viceva da bi impresionirali društvo svojom duhovitošću… Mnoga svičovanja mi radimo automatski, bez detaljne analize, jer su nam situacije poznate. Kad krenemo na zasluženi odmor, onaj čas kad udjemo u aerodromsku zgradu mi smo lepršavi, vedri, ostavili smo poslovni deo sebe. Kratke pantalone i bose noge sasvim lepo nam idu uz glasni smeh i igru. Ili kad se obratimo bebi u kolicima, svi namontiramo vedri izraz, tepamo i uprošćavamo rečnik. Istraživači su pokušali da izračunaju koliko vremena u proseku potrošimo na te transformacije. Kažu čak tri sata dnevno. Možda je diskutabilno, ali je interesantno da se meri satima, a ne minutima. A dan je ograničene dužine. Znači da nam je to važno.

Šta držimo u izlogu naše ličnosti zavisi ne samo od situacije, već i od našeg sistema vrednosti. Držimo u izlogu ono što mislimo da kod nas vredi. Jedna stvar je samoprihvatanje, gde mi uvidjamo koje su naše slabosti i mane, a drugo je samopoštovanje – „ja vredim“ stav. Nažalost, mnogi imaju uslovljeno vrednovanje. Vredim samo ako sam: lep, seksi, ako ugadjam drugima, ako sam savršen, ako sam jak, ako sam uspešan….to je obično rana roditeljska poruka, koju smo internalizovali, prihvatili kao svoje uverenje. I ako ispoljavamo uslove koji su zadati, mi onda to stavljamo u izlog svoje ličnosti sa ponosom. Karen Hornaj koristi izraz neurotični ponos, a transakciona analiza kontraskriptni ponos. Tako se dešava da oni koji imaju imperativ: Budi jak, sa ponosom stavljaju u izlog: „Ja mogu sve da izdržim“ i neće da popiju sedativ ni na sahrani rodjenog deteta. Na licu im je skamenjena maska. Čak sa prezirom posmatraju one koji su skrhani bolom. Ne samo da se to što je za nas vredno drži u izlogu, nego se očekuje da je to i u izlogu svih ostalih. Pa, tako oni koji imaju iste izloge se prepoznaju i medjusobno simpatišu i biraju i obrnuto.

Još je veći problem ako je poruka koja nam je u izlogu deo nesvesne patološke igre koja peca saigrača. Devojka koja ima zabranu na bliskost, može da ima u izlogu poruku „Treba mi partner večeras“. Može da se tako stilizuje da je poruka jasno čitljiva. A onda kada joj neko priđe, ona začudjeno okrene ledja, a tamo piše:“ Ali, ti nisi taj“. I tako „prevari“ i sebe i potencijalne partnere. Govorim ne o namernim manipulacijama, nego o nesvesnim mehanizmima koji donose patnju svim akterima, jer momak je doživeo neuspeh, ali i devojka je opet ostala sama.

Tek na trećem mestu su veštine self marketinga one koje definišu dizajn našeg izloga ličnosti. Spadaju u kategoriju svesnih, naučenih koraka i pomažu da sa manje grešaka naštimamo svoje predstavljanje. Poželjno je savladati ih. U cilju očuvanja mentalnog zdravlja i tu treba imati pravu meru u tome da ono što stavljamo u izlog se ne razlikuje bitno od suštine našeg Ja.

Interesantno je i da važnost pojedinih slojeva naše ličnosti, gde je naša periferija, a šta nam je suštinsko, ne znamo dok ih posedujemo. Tek naknadno to spoznajemo. Neko postane skrhan ako mu je odelo ruinirano, neko kad mu je izgubljena imovina, socijalni status i ugled. Kad nestanu „periferni slojevi“, od nekih osoba ne ostane bukvalno ništa. Iznemognu do smrti ili vegetiraju u stuporu. Periferno i centralno je neutralno u odnosu na neki opšte definisan značaj, jer svaka osobina se može i od čoveka do čoveka i od situacije do situacije odrediti kao „spolja“ ili „unutra“, kao „viša“ ili kao „niža“. Zato je bitno očuvati osećaj ličnog identiteta sa onom ili ovom maskom dok aktivno hodamo po pozornici sveta.
(Autor: Ljiljana Jerinić, edukator Psihopolis instituta)
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Palma
 
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 01:48

Re: Sve naše maske

Postod Palma » 07 Mar 2013, 09:43

Skini masku kada nekoga voliš

Kada iz sveta bliskosti izađemo na ulicu, uđemo u javnost, maska postaje obavezni deo komunikacije. Tako se štitimo od drugih, ali i druge štitimo od sebe. Ali, u ljubavi maske nose licemeri i dvolične osobe.

Slika

Ljude možemo razlikovati na osnovu toga da li smo sa njima bliski ili držimo distancu. Prvi čine naš intimni socijalni svet, a oni drugi spadaju u javnost. Sa bliskim ljudima možemo da se ponašamo spontano, da sa njima delimo naše uspehe i brige.

Između nas i bliskih ljudi postoji neka vrsta ljubavi: erotska, rođačka, prijateljska. Odnosi su stabilni i čvrsti jer se dobro poznajemo i prihvatamo jedni druge. U bliskim odnosima iskrenost se podrazumeva.

Ako se u javnosti ponašamo kao što se ponašamo u bliskim odnosima, mogu nastati dva problema. Ili ćemo svojom iskrenošću uvrediti nekog drugog ili će tu iskrenost neko iskoristiti da bi na našu štetu ostvario svoj cilj.

Zato je važno da se u javnosti zaštitimo od drugih i da druge zaštitimo od sebe. Način da to postignemo je da naučimo da u javnosti nosimo psihološku masku. Nositi masku je samo po sebi, osim u retkim izuzecima, negacija bliskosti. Osobe koje u bliskosti nose masku i pretvaraju se da su bliske dobijaju etikete kao dvolične i licemerne (onaj koji meri, namešta lice).

Međutim, kada iz sveta bliskosti izađemo na ulicu, uđemo u javnost, maska postaje obavezni deo komunikacije. Kulturna komunikacija jednostavno nije moguća ako ne nosimo maske. Dok ljubav spada u bliskost, ljubaznost spada u javnost. Ljubazni smo kada se prema nepoznatoj osobi ponašamo kao da je volimo, iako ne osećamo ljubav.

I zato su maske sasvim legitimni deo naše ličnosti – čine naše javno Ja, koje nam omogućuje da pozitivno komuniciramo sa ljudima sa kojima nismo bliski.

Sasvim je drugo pitanje da li je ta maska takva da informiše ili da dezinformiše. Noseći masku i pripadajući kostim, ljudi se na određeni način predstavljaju jedni drugima. Cilj je da kod drugih stvore određenu sliku o sebi. Ako su u tome uspešni, tada će se drugi prema njima ponašati na predvidljiv način.

Ličnost možemo uporediti sa prodavnicom koja ima izlog. Nepoznati ljudi koji prolaze ulicom primećuju šta je u izlogu. Ukoliko su zainteresovani zastanu, pažljivije pogledaju u izlog, ako prepoznaju nešto što ih zanima, uđu u prodavnicu. Isto tako nosimo naše izloge i predstavljamo se drugima. Pretpostavka je da ono što ima u izlogu ima i u prodavnici. U velikoj većini slučajeva je zaista tako. Ali, nekada ima u izlogu, a nema u prodavnici ili obrnuto – glavna delatnost prodavnice nije predstavljena u izlogu.

Poznavanje koncepta maske pomaže da se smanji naivnost i kod odraslih i kod dece. Svi smo psiholozi koji pokušavaju da razluče šta je nečija maska, a šta je onaj drugi deo ličnosti.
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Palma
 
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 01:48


Povratak na PSIHOLOGIJA

Ko je OnLine

Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 1 gost

cron