Balkan na kauču

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Balkan na kauču

Post od branko »

Balkan na kauču

Dr Zoran Milivojević


Ljubav nije samo emocija lokalnog dejstva. Postoje kolektivne ljubavi, tačnije zaljubljenost čitavog naroda u druge narode, države, politiku, događaje... I Srbi su se fatalistički zaljubljivali, a i dalje se zaljubljuju. U istom intenzitetu zastupljena je mržnja, a zajednička za obe ove emocije jeste ogromna količina mitomanije, tog neizostavnog sastojka svih srpskih ljubavi i mržnji...
Oduvek nas je pratila fascinacija autoritetima. Kada je na sahrani Aleksandra Rankovića registrovano više od sto hiljada ljudi, i onim neupućenima bilo je jasno u koga se Srbi zaljubljuju bez zadrške. Ovu sahranu je sigurno gledao tada mladi i nepoznati beogradski partijski šerif Slobodan Milošević i na njoj je mogao skapirati kako se flertuje sa Srbima da bi se oni zaljubili u tebe. I zaljubili su se u njega, i voleli su ga i kada je Srbija disala u scenografiji praznih rafova, leševa, bede... Jer „Ljubav je slepa".
Ako bi se Srbija tretirala kao pacijent na kauču nekog terapeuta, onda bi pri postavljanju jasne dijagnoze trebalo proći kroz sve te ljubavi i mržnje i u finalu bi se saznalo koga zapra vo Srbi najviše vole. Najpoznatiji balkanski psihoterapeut Zoran Milivojević je osoba sa ogromnim iskustvom u individualnoj, partnerskoj i grupnoj terapiji. U svojoj dugogodišnjoj praksi koja obuhvata i predavanja na Univerziletu Sigmund Frojd u Beču, Milivojević se, izmedu ostalog, u mnogim tekstovima javlja kao analitičar društvenih pojava i fenomena. U dugačkom nizu tekstova, naš najpoznatiji psihoterapeut doticao se mnogih tema, pa i onih koji se odnose na ljubav. U jednom članku napisao je: „Priroda ljubavi je takva da ona uvek u sebi sadrži mogućnost da prestane. Zbog toga je uvek prati izvesna doza straha od prestanka ljubavi. Jedna vrsta ovog straha od prestanka ljubavi je osećanje ljubomore".
Specijalno za Nedeljnik, Zoran Milivojević je obradio najčešće i najstrasnije ljubavi Srba. Zaljubljenost u Rusiju, crkvu, vojsku, Cecu Ražnatović, turske sapunice... Pored ovih nabrojanih zaljubljenosti Srba kao naroda, poznati psihoterapeut obradio je i čuvenu tjubavnu epizodu između kralja Aleksandra i Drage Mašin, čija je strast raznela kako živote ovog para, tako i samu dinastiju. I za razliku od definicije po kojoj ljubav sadrži mogućnost prestanka, najpoznatije srpske opsesije su u praksi dokazale neograničeni rok trajanja. Zašto Srbi vole Ruse? Uprkos istorijskim epizodama u kojima smo bili ostavljani na cedilu od strane Rusa, Srbi i dalje obožavaju Rusiju, pa na pijacama ima više knjiga o Putinu nego o bilo kom Srbinu, a čak smo oduševljeno dočekali pre nekoliko godina, dok su buktali požari, onaj ruski avion koji je došao da ih gasi. Stariji brat ili... Prema zvaničnoj istoriji, Južni Sloveni su došli sa tih prostora i naselili Balkan. Kolektivno pamćenje je čudo, ali i sličnost jezika i vere. Dobro je i što se ne graničimo. Distanca omogućava da jedni druge idealizujemo. Rusija je nama projekcija starijeg brata, koji je snažan i koji će doći da nas zaštiti kada nas neko maltretira. Ali ova ljubav je obostrana i u tom smislu psihološka i socijalna realnost. Tu leže veliki potencijali za razvoj, ali naši političari su pod stalnom optužbom da su proruski. Imamo nesreću da je između Zapada i Rusije stalni rat niskog intenziteta.

- Zašto Srbi obožavaju diktatore ili apsolutiste u 20. i 21. veku? Daju se čitulje za Gadafija, pa čak i za nedavno preminulog severnokorejskog lidera. Da ne pričamo o Kastru. Da li je ta ljubav prema savremenim diktatorima posledica naše poslednje dve turbulentne decenije ili...
- To je prkos, inat. Mi imamo mnogo istorijskih momenata kada smo odbili da se povinujemo nekoj velikoj sili. A ti diktatori nam postaju simpatični kada se suprotstave velikima i moćnima. Tada nam liče na nas. Kada oni nekome kažu „ne". To nas podseća na naša istorijska ,,ne" koja smo odreda skupo platili. Pa ipak, „Srbija se saginjati neće".

- Zašto su Srbi, pored Rusa. uvek voleli da izaberu neki narod koji će voleti? Devedesetih su se osnivala društva prijateljstva. Ali, jedan od zanimljivijih fenomena svakako je Irska. Imamo grupe koje sviraju irsku muziku, slavi se Sveti Patrik... Devedesetih smo polagali nade u Izrael. Setimo se pompe oko osnivanja društ va srpskojevrejskog prijateljstva?
- Kao što je pojedincu potreban prijatelj tako je potreban i narodu. A prijatelj je onaj ko nam je sličan ili onaj ko će nam pomoći. Rusi su naša prabraća, jer je „majka Rusija" naša prapostojbina. Izraelci su takođe često neshvaćeni kao što smo i mi. Ali tu su i Grci, Francuzi. Englezi... Moja generacija je bila fascinirana Amerikom, odnosno slikom o Americi koju nam je servirao Holivud. A ta prijatetjstva nekada nisu bila iluzija, već su zaista donosila solidarnost.

- Zašto Srbi obožavaju Cecu Ražnatović? Kada ju je maskirana žandarmerija uhapsila u nedelji nakon ubistva Đinđića, ona se u javnost nakon svega vratila kao mučenica i uz mnogo simpatija. Poslednje hapšenje donelo je i to da policijska narukvica na njenoj nozi postane modni hit i da srpske tinejdžerke stavljaju takvu sebi na članak...
- Srbi u principu vole lepe žene. Uostalom, u Srbiji ima mnogo lepih žena. Oni koji malo više i putuju ovim svetom, mogu da potvrde da je to tačno. A Ceca jeste lepa žena. Njenoj popularnosti svakako doprinose i njen glas, način pevanja, pa i ta priča o nesrećnoj ljubavi sa Arkanom, koji je za neke kriminalac, a za neke nacionalni heroj. Iako Ceca nije po ukusu srednjeg, građanskog sloja, ipak je ona nesumnjivo ikona folk muzike. A kada neko postane ikona, tada ima obožavaoce. I sama ree obožavalac govori da imaju prema njoj odnos kao prema bogu, tako da ni ne očekujemo da o njoj objektivno razmišljaju.

- Zašto Srbi vole pusto tursko? Na početku je to stiglo u moderni folk, turbofolk, a evo sad u serijama...
- To je neka tajna veza koja se izgrađivala skoro 500 godina. Malo je poznat podatak da u Srbiji ima sedam miliona Srba, a u Turskoj nas ima devet miliona. Svi su ponosni na svoje poreklo i svi govore srpski. Razlog što ih ne priznajemo je to što su oni muslimani, iako govore srpski. U turskom jeziku je oko 1.000 reči srpskog porekla, a mi imamo oko 4.000 turcizama. Turski sultani su govorili srpski jezik kao jezik diplomatije i vojske jer je on bio jedan od četiri jezika koje su morali znati. U XVI veku je 13 velikih vezira turskog carstva, današnjim rečnikom rečeno premijera Turske bilo srpskog porekla. Dakle, oslalo je mnogo sličnosti i povezanosti.

- Zašto Srbi vole televizijske sapunice? Da li zbog činjenice da jedino u njima opstaje mit o Pepeljugi... siromašna čistačica nađe bogataša, a slepi progledaju... da ti je to zato što je za opstanak u Srbijji neophodno verovati u čuda?
- Glavni razlog je to što u sapunicama uvek pobeđuje pravda. Mislim da su građani ove zemlje najviše željni pravičnosti i pravde. A televizijske sapunice uvek nude borbu dobra i zla, u kojoj dobro pobeduje.

- Zašto ne prestaje fenomen masovnog dočeka sportista? Menjaju se pobednici, ali ne i broj mladih ispred Narodne skupštine u Beogradu. To je zato što je sport jedini uspešan domaći brend ili...
- Uspeh je ključna reč. Suština navijanja u sportu jeste poistovećivanje navijača sa sportistom. Odatle je uspeh sportiste istovremeno i uspeh navijača. I ti ovih dvadesetak godina, tokom kojih nas stalno podsećaju da nam je namenjena uloga „ružnih, prljavih i zlih" mladi ljudi imaju potrebu da dokažu da nisu takvi, da zaista vrede. A upravo je ovo poistovečivanje sa sportistima koji širom sveta dokazuju da vredimo, potpuno lekovito za osećanje liene vrednosti.

- Zašto Srbi vole Olivera Dragojevića, kad on njih baš i ne voli?
- Zato što Srbi vole dobru muziku. Ali i zato što Srbima i nije mnogo važno ko ih ne voli. Ako mi volimo sebe. nama je normalno i da nas drugi vole. Ako smo mi sebi nešto oprostili, mislimo da su nam i drugi oprostili. Ne znamo da to što mislimo o sebi i to šta drugi misle o nama nije isto. Narod smo koji ima veliki talenat da ne prepoznaje one koji mu nisu naklonjeni. A ako to neko i učini, tada dobija etiketu da je nacionalista. Žalosno je što se poštovanje samoga sebe naziva nacionalizmom, i što mnogi ne prave razliku između nacionalizma i ekstremnog nacionalizma. A posle se čudimo što sebe ne poštujemo.

- Zašto Srbi vole hajduke, otpadnike, buntovnike... pa i mit o Ratku Mladiću bio je dobrim delom naslonjen na tu opsesiju i ljubav prema hajdučiji?
- Dok smo bili pod Turcima, hajduci su bili simbol otpora, tako da od tada imaju pozitivno znaćenje u kolektivnom pamćenju. Tokom kasnije istorije to se nastavilo i sa novijim verzi jama različitih hajduka. To je priča o negativnoj moćnoj sili, o buntovniku koji se odmetnuo, o jatacima koji ga ne izdaju. Narod smo koji ima veliki talenat da ne prepoznaje one koji mu nisu naklonjeni. A ako to neko i učini, odmah bude proglašen za nacionalistu.

- Zašto Srbi vole crkvu i vojsku, a od vojske su više voleli samo civimo služenje vojnog roka, pa na kraju i njegovo ukidanje?
- Mnoge narode povezuje jezik, a mi imamo nesreću da govorimo istim jezikom sa najmanje još tri različita naroda. Zbog toga je crkva dobila veću važnost kao simbol nacionalne pripadnosti. A vojska je simbol države. Međutim, kako sve manje postaje važno to što je neko Srbin, i ove institucije su poslale manje važne. Danas roditelji najviše vole svoju decu, a deca same sebe.

- Zašto toliko volimo taj neki „erski" humor, u kojem Era nadmudruje opasnijeg protivnika? Setimo se samo izliva humora tokom bombardovanja 1999. godine možda nikada više neće biti postignut taj stepen nacionalnog zezanja sa sopstvenom sudbinom.
- Kada je situacija u stvarnom svetu nepovoljna i kada nemamo moć da na nju utičemo, možemo postati očajni. Ali narodni duh omogućava da se u duhovnoj dimenziji otvore novi prostori i da se duh izdigne iznad situacije. Humor doslovno znači tečnost, a duhovitost je kada duh vitla, kada se igramo rečima i pojmovima. To je veština koju smo ispekli još pod Turcima, a koja nam je i danas potrebna.

- Da li Srbi, kad vole, baš vole?
- Najbolji primer za to bio bi, možda, kralj Aleksandar Obrenović, koji se zbog ljubavi prema udovici Dragi Mašin posvađao sa čitavim svojim narodom i, na kraju, dozvolio da se čitava dinastija ugasi zbog ljubavi. Kralj Aleksandar je strasno voleo Dragu Mašin. A reč strast dolazi od glagola stradati. To je ljubav koja zanemaruje sve ostale aspekte stvarnosti i usmerava se samo na voljenu osobu. Odbacio je interese kraljevine zbog jedne žene. U tom smislu je Aleksandar junak tragične ljubavi, ali i simbol iracionalnog, razmaženog ponašanja. Suviše često u novinama čitamo o zločinima iz strasti, o nasilju i ubistvima motivisanim ljubomorom. U ljubavi je potrebno spojiti srce i glavu.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 14 gostiju