Igre

Odgovori
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Igre

Post od Palma »

Psihološke igre koje ljudi igraju

Da li ste uvek iskreni ili ponekad, ipak, igrate igre sa ljudima koji vas okružuju? Ovo je jedno od najčešćih pitanja koja se postavlaju u analizi medjusobnih odnosa ljudi. Iako je igranje igara relativno nov pojam u psihologiji, izgeda da se, kao retko koji drugi, brzo odomaćio u svakodnevnom govoru. Optužiti nekoga da pokušava da nas uvuče u svoju igru je veoma lako, ali objasniti šta se pod time podrazumeva može biti nešto teže.

Igranje igara kao poseban vid interakcije između ljudi je u psihologiju uveo Eric Bern, začetnik posebnog pravca u psihoterapiji, transakcione analize. On je detaljno objasnio kako značaj igara za međuljudske odnose, tako i njihove korene i svrhu. Igranje igara, po njemu, predstavlja poseban vid kontakta sa drugima pri čemu je pravi cilj sakriven pod maskom očigledne transakcije.

Zrele osobe se trude da sve svoje postupke, osećanja i mišljenje usklade sa realnošću i na taj način pokažu da su odrasli. Ipak, svakome se ponekad desi da se u nekoj situaciji ponaša detinjasto ili možda da dozvoli da iz njega progovore njegovi roditelji. Bern to objašnjava postojanjem različitih Ego stanja, koja u sebi imaju svi ljudi, i iz kojih ljudi mogu da reaguju. Iako se trudimo da reagujemo iz stanja odrasle osobe, dešava se da to ponekada činimo i iz stanja deteta ili roditelja. Ljudi koji su skloni igranju igara ipak to čine mnogo češće, ali i prefriganije. Oni reaguju paralelno iz dva različita stanja pri čemu na jednom planu reaguju, na primer iz stanja odraslog, dok na drugom, skrivenom psihološkom planu, reaguju iz drugog stanja, na primer deteta ili roditelja. Oni su naučili da svoje dete ili roditelja sakriju specifičnom igrom tako da neukom posmatraču to deluje kao ponašanje odrasle osobe.

Motivi za igranje igara-dobit od igranja igara

Na manifestnom planu odnos dve osobe može delovati potpuno zreo, ali dalja analiza može pokazati da su oni zapravo sve vreme u igri u kojoj na nekom drugom, skrivenom, planu jedan od njiih zauzima ulogu deteta, a drugi ulogu roditelja. Osoba koja traži savet može to činiti iz svog odraslog stanja ukoliko je zaista u nekoj nedoumici, ali isto tako to može biti samo igra u kojoj kao dete pokušava da navede nekog da donese odluku umesto nje i na taj način prebaci odgovornost. Ukoliko naiđe na osobu spremnu da preuzme ulogu roditelja igra se može odvijati godinama.

Ovaj slučaj, kao i mnogi drugi, pokazuje nam da je neophodno preispitati motive svih strana kako bi se igra uspešno analizirala. Niko ne bi uspeo da prolazi kroz život igrajući se deteta ukoliko ne bi bio okružen ljudima koji isto tako prihvataju ulogu roditelja. Kako bi ovo bilo jasnije razmotrićemo slučaj žene koja tvrdi da bi bila mnogo zadovoljnija svojim životom kada je muž ne bi sputavao u ostvarenju ciljeva. Njena glavna tema u društvu je upravo njen muž, odnosno načini na koje je on sputava i sve ono što bi verovatno ona postigla da nije bilo njega. Njeno prebacivanje mužu da joj je onemogućio ostvarenje snova može biti razumljivo ukoliko se uzmu u obzir sva njena odricanja, pa se tako ona može doživeti čak i kao žrtva koja izaziva sažaljenje. Ipak, dublja analiza slučaja je pokazala da je ova žena zapravo imala izražen strah od svih onih aktivnosti za koje je tvrdila da ih se odrekla za dobrobit braka.. Ono što je dovelo do igranja igre jeste njeno neprihvatanje sopstvenog straha i nalaženje prihvatljivijih razloga koji će opravdati njen način života. Izgleda da je njoj bilo lakše da se svakodnevno suočava sa sopstvenim mužem nego sa sopstvenim strahovima. U nemogućnosti da se na način odrasle osobe suoči sa svim preprekama koje su joj stajale na putu ka ostvarenju snova, ona je ušla u ulogu deteta prepuštajući svom mužu ulogu roditelja. Ograničenja koja je muž postavljao bila su najpogodniji izgovor za neupuštanje u sve one aktivnosti koje je priželjkivala, ali ih se istovremeno i plašila. Iako je rasprava sa mužem delovala kao razgovor dve odrasle osobe, ispod tog nivoa nalazila se žena koja iz stanja deteta od muža traži da joj pomogne u borbi sa sopstvenim strahovima, a sa druge strane muž koji iz stanja roditelja izdaje naredbe.

Skriveni ciljevi igara

Ovaj primer dobro ilustruje način na koji neko može koristiti igre čitavog života. Bitno je razgraničiti ovakvo igranje igara, ono o kojem Bern govori, od bukvalnog značenja ovog pojma. Iako nas igra podseća na zabavu i ugodnost, u životu igranje igara nikako nije pokrenuto zabavom, već, kao što se iz primera vidi, pokušajima bega od realnosti i skrivenim težnjama kod ljudi. Upravo ovi skriveni ciljevi koji stoje u osnovi ljudskih igara su ključna karakteristika po kojoj se one odvajaju od ostalih oblika komunikacije. Dve odrasle osobe koje na nekom skupu razmenjuju informacije to mogu da čine iz radoznalosti, međusobne naklonosti ili da bi jednosavno prekratili vreme, ali isto tako to mogu činiti iz nekih skrivenijih pobuda pri čemu je razgovor samo sredstvo za ostvarenje nekih daljih ciljeva. U tom slučaju, koji se na prvi pogled čini potpuno istim sa ostalima, možemo govoriti o igranju igara. Tako će žena iz primera koje je opisan, na svim zabavama uspeti da priču dovede do teme braka i na kraju do rasprave o tome koliko je njen muž sputava. Može se činiti da ona samo koristi priliku za kontakt i da je razgovor sa poznanicima ono što je motiviše, dok je zapravo njen pravi cilj naglašavanje razloga svog neuspeha, još jedan beg od straha u muževljeve lance. Na taj način, ponavljaući istu temu, ona pribavlja i dodatnu korist tj. obezbeđuje dovoljnu distancu od okruženja i ne dolazi u opasnost da usled ostvarene bliskosti sa drugima doživi suočavanje i sa samom sobom.

Ovaj primer nam takođe ukazuje i na činjenicu da ljudi nisu svesni igara koje igraju, jer da je tako, ova žena bi prihvatila svoj strah i ne bi koristila muža kao paravan. Ipak, ona to ne čini, već kao i ostali iskusni igrači, ostaje u svojoj ulozi i nastavlja igru.

Pored očiglednog ličnog značaja koji igre imaju, ljudi ne ostaju uporni u svojim igrama samo zbog toga. Bern navodi da igre, pored ličnog, imaju i širi društveni, kulturni, pa čak i istorijski značaj.

Društveni značaj igara ogleda se u tome što one ispunjavaju veći deo vremena koje ljudi provode u zajednici. To vreme uz igre postaje strukturisano na zanimljiv način, mnogo primamljiviji nego kada bi se druženje sastojalo iz prostog ponavljanja određenih rituala. Svako okupljanje, sve godišnjice i kokteli, postali bi mnogo monotoniji ukoliko ne bi delom bili i prilika za odigravanje određenih igara. Naravno, idealan slučaj bi bio onaj u kome se svi učesnici na autentičan i iskren način ophode jedni prema drugima te im igre nisu potrebne, ali bi to podrazumevalo i njihovu potpunu spremnost na bliskost sa drugima, što je redak slučaj.

Lični i društveni značaj koji igre imaju za ljude otkriva nam njihovu veliku zastupljenost, ali nam još uvek ne daju odgovor na pitanje zašto je neko, u moru različitih igara, odabrao da kroz život ide baš sa tom, a ne nekom drugom igrom. Potraga za tim odgovorom otkriva i veliki istorijski značaj igara, jer se pokazuju velike sličnosti između igara koje neko igra i onih koje igraju njihovi potomci. Po Bernu, vaspitanje dece je zapravo podučavanje određenim igrama te se zato i nečije igre mogu naći i kod njegovih roditelja, pa čak i kod roditelja njegovih roditelja.

Posledica ovoga jeste i različita zastupljenost nekih igara u pojedinim kulturama i društvenim slojevima. Na taj način, one dobijaju i na kulturnom značaju.

Postoji veliki broj psiholoških igara u kojima ljudi učestvuju. Neke od njih su karkteristične za poslovne, neke za bračne odnose, dok ima i onih koje određuju pristup životu pa bismo ih mogli nazvati životnim igrama. Navešćemo samo neke od igara koje su otkrivene analizom međuljudskih odnosa.

Životne igre

Dužnik
Ovo je igra koju srećemo kod velikog dela populacije zapadnog sveta, ali i u mnogim primitivnim plemenima. Dok se u plemenu mladić koji uzima ženu obavezuje da će opravdati veliki miraz koji je uz nju dobio, u modernom svetu se ova igra više zasniva na podizanju brojnih kredita i njihovom kasnijem višedecenijskom otplaćivanju. Smisao ove igre je višestruk. Mnogima neotplaćeni krediti daju snage da prebrode krizu, ali isto tako i opravdanje za mnoge propuste u periodima van krize. Slično primeru koji smo naveli na prvoj strani, u mirnom periodu će dužnik igrati igru ’da nije bilo kredita’. Činjenica da postoji dug koji se mora otplatiti sprečava osobu da napravi neke velike preokrete u životu i obezbeđuje joj ostanak na sigurnim, već utabanim, životnim stazama. Dug tako postaje onaj jedan deo zbog koga će prevagnuti odluka da se ostane na poslu ili u braku, odnosno sigurnosni pojas koji će osobu zaštititi od velikih prevrata. Značaj koji dugovanja imaju za čovekov život otkriva i činjenica da se sva slavlja organizuju onda kada se krediti uzimaju, a ne onda kada se isti otplate. Svi iz okruženja su obavešteni o tome da je neko podigao kredit i kupio automobil ili stan, često su i pozvani na proslavu tim povodom, ali retke su proslave na dan isplate duga i konačnog oslobođenja od kredita. Ovo je razumljivo ukoliko uzmemo u obzir činjenicu da velikom broju ljudi dug prestavlja više sredstvo za nastavak ove igre, a manje način za obezbeđivanje materijalnih dobara. Ne samo da oni neće proslaviti isplatu duga, nego je veoma verovatno da će ubrzo pronaći novi razlog za novo zaduživanje kako bi mogli da ostanu u igri.

Šutni me
Ovo je česta igra kod ljudi koji se žale na odbacivanje i probleme na poslu ili braku, čak su često i napušteni od strane bračnog partnera ili udaljeni sa radnog mesta. Oni svojim ponašanjem na specifičan način izazivaju negativne reakcije kod drugih ljudi. Bern navodi da su to ljudi koji deluju kao da na sebi imaju natpis ’molim te, nemoj da me šutneš’. Po njemu, ovakvo ponašanje dovodi ljude u iskušenje da urade upravo suprotno. I tek onda, osoba koja igra ovi igru počinje sa žaljenjem i pričom zašto to njoj uvek mora da se desi. Ceo svoj život objašnjava činjenicom da je uvek bila odbacivana, ali se istovremeno drugima uvek ’namešta’ na udarac. Logika koja stoji u osnovi igre je ta da, dok je ’šutirana’, osoba može da krivicu za sve životne neuspehe prebaci sa sebe na ljude koji su je odbacili.

Došao si mi na zicer, đubre
Prikaz slučaja koji sledi opisuje tipičnu igru ’Došao si mi na zicer, đubre’. Žena koja je putovala međugradskim autobusom zbog greške konduktera nije mogla da sedne na svoje sedište. Kondukter je greškom otkucao dve iste karte, ali kako je bilo još dosta slobodnih mesta u autobusu, zamolio je da sedne na mesto pored. Međutim, ona nije mogla da se pomiri sa činjenicom da se takve greške dešavaju i da bi, u slučaju da je autobus bio pun, ona ostala bez svog sedišta. Pokrenula je žustru svadju sa kondukterom optužujući ga za neozbiljnost i neprofesionalnost, iznoseći pretpostavke čak i o njegovoj ličnosti i privatnom životu. Nakon sat vremena vređanja završila je svoje izlaganje uz zaklinjanje da više nikada neće putovati preko te kompanije kako se ne bi ponovo srela sa istim konukterom. Kada je stigla na svoje odredište svima je u žaru prepričavala šta je sve rekla kondukteru i kako mu je ’pokazala gde mu je mesto’. Ono što je zaboravila da navede u prepričavanju jeste sam početak rasprave, odnosno razlog zog koga je do svađe i došlo. Ovo zaboravljanje nikako nije bilo slučajno, već je posledica činjenice da uzrok svađe nije ni bio bitan za nju. Promena sedišta samo je bila izgovor za jednočasovno pražnjenje besa na kondukteru. Ovakvih slučajeva ima mnogo. To su mnoge bukadžije koje deluju kao da su konstantno u nekom ratu, bilo sa kondukterima, majstorima koji im popravljaju po kući ili preglasnim komšjama. Iako često deluju kao pravednici koji samo žele da ukažu na nepravdu i da se izbore za fairplay oni su zapravo osobe bez poverenja u druge ljude, ispunjene sopstvenim gnevom koji ne prihvataju te se kroz ovu igru prazne na drugima.

Vidi šta sam uradio zbog tebe
Ovo je česta igra između bračnih partnera, ali se sreće i u poslovnom okruženju. Ima blaži i teži oblik. Blaži oblik je svima poznat iz slike čoveka koji je zadubljen u neki posao i biva naglo prekinut otvaranjem vrata od sobe ili nekim pitanjem. U tom trenutku mu može ’odleteti misao iz glave’ ili čak neki predmet iz ruku, što će biti propraćeno snažnim besom i njegovom glasnom rečenicom ’vidi šta sam uradio zbog tebe’ čime će osloboditi sav bes iz sebe. Istina je ipak da je njemu to oslobođenje besa bilo potrebno i da isti nije nastao samo iznenadnim prekidanjem u poslu. Situacija je samo poslužila kao idealna prilika za pražnjenja gneva. Ovo navodi na zaključak da je njemu taj prekid zapravo i bio potreban. Isti zaključak opravdava se i činjenicom da će igrači ove igre sebe okruživati ljudima koji neće prezati od toga da ga prekinu. Ljudi koje će birati biće takvi da iz nekih sopstvenih razloga ostaju uporni u igranju jedne druge igre, ’hoću samo da ti pomognem’, što će njemu omogućavati nastavak igre ’vidiš šta sam uradio zbog tebe’ i time i nastavak u oslobađanju besa.

Međutim, igra se može proširiti i na ozbiljnije životne situacije i doći do onog oblika koji označavamo kao teži. U tom slučaju će se ovaj igrač povući iz svih bitnih situacija, prepuštajući drugima teret odlučivanja. Ovo može delovati kao pozitivan gest pružanja slobode drugima, ali je zapravo manipulacija koja omogućava prebacivanje odgovornosti i kasnije optuživanje drugih za sve što krene naopako. Taj trenutak je zapravo i cilj cele igre jer će onda glavni igrač moći da isprazni iz sebe sve ono negativno što je sakupljao čekajući priliku za optuživanje. Sa ovakvim ljudima, najbolje je postupati vraćajući im nazad zadatke odlučivanja. Nikako ne treba ući u zamku deleći im savete jer to upravo ono što traže kako bi se spasili sopstvene odgovornosti i dobili šansu da za kasnije optuživanje.

Do sada opisane igre, kao što je već rečeno, spadaju u grupu životnih igara. One se mogu demonstrirati kako u poslovnom tako i u bračnom i prijateljskom okruženju. Za razliku od njih, sledeća grupa igara sreće se samo kod osoba u vezi, te iz zbog toga Bern naziva bračnim. One uključuju oba partnera i, iako su zapravo samo beg od pravih problema, često su i lepak koji drži par na ukupu.

Igre koje ljudi igraju u braku

Hvatanje za reč
Verovatno vam se desilo da u razgovoru sa nekim na pitanje ’da li me slušaš’ dobijete odgovor ’definiši slušanje’ ili slično. Ovakvo hvatanje za reč je posebno često među ljudima u braku. Rasprava krene iz nekog razloga, ali se zatim potpuno preorjentiše hvatanjem učesnika za jednu reč koju je neko od njih upotrebio. Žena može, čak i kada nema nikakvih nagoveštaja rasprave, slučajno da spomene neku reč koju će muž shvatiti kao prozivku i doći će do svađe. To može biti realna svađa zbog nekih nesuglasica, ali ukoliko postoji grčevito držanje za određenu stvar i izražena upornost obeju strana da istraju u borbi može se pretpostaviti da se radi o igri. Izgleda da u ovom slučaju, iako postoji rasprava o problemu koji naizgled i jedna i druga strana pokušavaju da razreše, na skrivenom psihološkom nivou postoji i jaka potreba da se rasprava nastavi. U ovakvoj igri, hvatanje za reč je samo sredstvo kako bi se pokrenula svađa, a upravo odbijanje i jednog i drugog da sagledaju širu sliku i popuste to i potvrđuje. Možda bi, ukoliko bi jedan popustio, otišli na romantičnu večeru ili seli da razgovaraju, ali ukoliko je takva bliskost nepoželjna, onda će se svojski truditi da nastave raspravu.

Frigidna žena
Ovo je, nažalost, jedna od najčešćih bračnih igara. Žena odbija svaki muževljev pokušaj seksualnog kontakta pri čemu ga svaki put optužuje da je isti kao i svi muškarci i da mu ništa sem seksa nije na pameti. Muškarac se povlači, ali onda dolazi period suptilnog zavođenja sa ženine strane koji vodi novom pokušaju i odbijanju. Svađa usled odbijanja neretko prelazi sa teme ’muškarcima je samo do seksa’ i na ostale životne teme i time se započinje žustra svađa o prihodima, poslu ili sličnim pitanjima i zaboravlja se na nezadovoljenu potrebu za intimnošću kod svakog od partnera. Optuživanje muškarca da mu je stalo isključivo do seksa očigledno je posledica ženinog straha od intimnosti, ali kako ove igre traju godinama, nemoguće je ne zapitati se i koja je motivacija muške strane da učestvuje u ovakvoj igri. Nesumnjivo je da isti strah od intimnosti postoji i kod njega, pa je zbog toga i sebi našao adekvatnu partnerku. Bern navodi deo skrivenog djaloga koji stoji u osnovi ove igre. Po njemu, žena je ta koja kaže: ’Da vidimo možes li da me osvojiš’, dok muškarac odgovara: ’Ja ću pokušati ako me ti budeš sprečavala’.

Večito zadihana
Sve veći broj žena ulazi u igru večito zadihane. Postoji opšteprihvaćen stav da savremena žena mora biti uspešna domaćica, dobar bračni pratner i roditelj i uz sve to i uspešna na poslu. Ovakav spisak obaveza ženi ostavlja malo vremena za samoanalizu i preispitivanje, pa se sve veći broj njih odlučuje da se jednostavno povinuje zahtevima bez obzira na to da li su u skladu sa njihovim ličnim potrebama. Ovo dovodi do toga da cilj svakog dana postaje uspešno ispunjenje liste zadataka, pri čemu se na njoj, pored posla, nalaze i muž i deca. Ukoliko na dnevnoj listi postoji stavka ’biti fina prema mužu’ ili ’pokazati ljubav deci’ takav zadatak se neće ispuniti adekvatno. Održavanje dobrih odnosa ne sme biti stavka sa spiska obaveza, već mora dolaziti iz iskrene potrebe ljubavi. Ovo naravno nije slučaj kod svih zauzetih žena, ali jeste kod onih koje beže od onoga što je u dubini njih samih i koriste preopterećenost kao izgovor za smanjeni kvalitet života. Epilog priče je sagorevanje koje vodi depresiji i potpunom gubitku sposobnosti da se ide u korak sa vremenom i njegovim zahtevima. Kuća postaje zapuštena, posao trpi, a deca i muž su zanemareni. Žena postaje nesposobna da nastavi igru što, pored očiglednih praktičnih posledica, dovodi i do opasnosti od razotkrivanja pravih motiva za preopterećenost. U ovom trenutku terapija postaje najbolje rešenje.

Međutim, njen prestanak učestvovanja u igri ne razotkriva samo nju, već i one koji su takođe učestvovali u igri. Dolazi do izražaja muž koji očekuje da ona i dalje bude ’večito zadihana’. Njemu je, isto koliko i njoj, odgovarala ova igra. On nije, kao ni ona, u taj brak ušao kao odrasla osoba spremna na iskreni odnos, več uz očekivanja da ona bude sve ono što uključuje njegova predstava o ženi. Ona je za njega zapravo samo predstava o majci koju je zadržao kroz svoje roditeljsko stanje. Sa druge strane, ona dete u sebi može smiriti jedino uz partera koji će sa tako velikim očekivanjeima njoj biti još jedan izgovor za stalnu zabrinutost.

Ne treba praviti grešku poistovećivanja svake zauzete i aktivne ženu sa ovom ulogom. Moguće je da neke žene, koje imaju i više obaveza, ipak ne budu akteri igre ’večito zadihana’. Ali ono što ove žene pokreće jeste ljubav prema porodici i poslu pa se zbog toga neće iscrpeti već će uspevati da završe sve svoje obaveze. Jedino u slučaju kada su brojne obaveze sredstvo za pojačavanje zabrinutosti i samim tim i beg od bliskosti i iskrenosti možemo govoriti o igri.

Da nije bilo tebe
Ovo je igra koja je opisana kao primer na prvoj strani. Prepoznaje se po tipičnoj rečenici igrača ’Da nije tebe...gde bi mi kraj bio!’ Diskutabilno je pitanje da li je uopšte moguće da osobu neko spreči u namerama ukoliko joj je do nečega izuzetno stalo, pogotovo ako se radi o životnim ciljevima. Ipak, čak iako je to moguće, često se dešava da neko traži osobu koja bi je zaustavila na putu za koji nije sigurna da bi uspela da pređe. Ukoliko se veruje da je neuspeh na kraju puta ili da je put isuviše rizičan, lakše je naći nekoga da nas sa njega skloni nego priznati svoj strah od onoga što na tom putu sledi. Ta prepreka je često bračni parter koji se ostatak života optužuje za sputavanje. Mogućnost maskiranja sopstvenog straha ovde nije jedina prednost, već se dobija i stalna tema za rasparave sa parterom te samim tim i izbegavanje bliskosti i neposvećivanje pravim problemima koji se između partnera javljaju. Cela priča na ovaj način dobija mnogo prihvatljiviju strukturu nego da je osoba išla kroz život pričajući da ima izraženu ambivalenciju prema bitnim ciljevima i da zbog toga stoji u mestu.

Draga moja
Postoje parovi koji deluju kao da se nikada ne svađaju. Čak i kada zameraju nešto jedno drugom, oni to čine veoma uljudno i ljubazno, često kritiku završavajući sa ’draga moja’ ili ’dragi moj’. Muž može u društvu ukazivati na ženinu nesposobnost da se brine o deci dajući opis jednog njenog tipičnog incidenta koji, po njegovom mišljenju, to dobro ilustruje i pri tome završiti svoje izlaganje sa: ’Je l tako, draga moja?’. ’Draga’ će se složiti i delovaće kao da oni zaista nemaju problema, a još manje kao da je u pitanju neka igra. Ipak, ovde se radi o igri u kojoj oboje učestvuju. Njemu je potrebno da je kritikuje, da ’bude loš’ na trenutak, ali da mu ona zatim to oprosti. Zbog toga će jedan od partera koji pristaju na ovu igru uvek za cilj imati dobijanje oproštaja, dok će drugi biti pokrenut potrebom da neko ukaže na njegove mane. Ova potreba je razvijena još u detinjstvu kada su roditelji više isticali mane nego vrline kod deteta pa će stoga i kao odrasla ta osoba tražiti od partnera da obavlja istu funkciju. Ukoliko naiđe na nekog ko traži osobu za dobijanje oproštaja, uklopiće se i počeće sa igrom ’draga moja’.

Seksualne igre i igre iz podzemlja

Ovo su neke od bračnih igara, ali one nisu jedine kada se radi o osobama u vezi. Kao posebnu vrstu igara Bern navodi seksualne igre koje je teže prikazati jer su privatnije i teže za izučavanje. On ipak navodi neke tipične seksualne igre kojima je zajedničko to da za cilj imaju izbegavanje ili zloupotrebu seksualnih impulsa. Kod ovih igara seksualni impuls je samo početna stanica, dok je pravi cilj u nekom sasvim drugom obliku komunikacije.

Među brojnim igrama koje Bern opisuje postoje i one kojima se objašnjava kriminalno ponašanje pojedinih ljudi. Bern ih naziva ’igre iz podzemlja’. Izgleda da postoje prestupnici kojima pravi cilj nije materijalna dobit od krađe ili neke prevare, već kasnija mogućnost bežanja od zakona i hvatanje. To je tipično za igru ’lopova i žandara’ u kojoj učestvuju mnogi prestupnici. Nadmudrivanje ovog igrača sa policijom koja traga za njim je ono što ga pokreće na kriminalne radnje. Kod nekih se ljudi sreće mišljenje da se kriminalci dele na dve grupe. U prvu se svrstavaju oni ’pravi kriminalci’ kojima je cilj postići nešto, iako su sredstva za to nelegalna. Ovi kriminalci veoma retko bivaju uhvaćeni. Drugu grupu čine oni koji se zapravo samo igraju kriminalaca. Ova podela je razumljiva ukoliko se stekne uvid u značenje ’igara iz podzemlja’ o kojima Bern govori. Po ovom stanovištu, pravi kriminalci zaista ređe bivaju uhvaćeni, ali ne zbog svoje izuzetne spretnosti u izvrdavanju od zakona, već zbog toga što će oni koji igraju igre poput ’lopova i žandara’ čak i namerno ostavljati tragove i smernice kako ih uhvatiti jer je upravo taj rizik od hvatanja ono što ih je na prvom mestu i pokrenulo.

Ima li izlaza iz igara?

Sve do sada navedene igre sputavaju razvoj kako glavnog igrača tako i onih iz njegovog okruženja koji pristaju da u njima sudeluju kao saigrači preuzimajući njemu komplementarne uloge. Dešava se i da osoba bude uvučena u igru i bez pristanka, uverena da se radi o iskrenoj komunikaciji. Međutim, skriveni ciljevi igrača retko ostaju neotkriveni na duže vreme. Već pri prvom pokušaju druge strane da priđe problemu na drugi način, žustro odbijanje promene pravila (a samim tim i rešavanja situacije) ukazaće na činjenicu da se, ipak, radi o igri. Ukoliko u igri ’da nije bilo tebe’, partner reši da promeni taktiku pružajući potpunu slobodu partneru doći će do izražaja sve ono što je dugo sakrivano pod maskom optuživanja. Slično tome, ukoliko u igri ’hvatanje za reč’ jedan od igrača ponudi sagledavanje stvari sa šire perspektive, naići će na neočekivanu reakciju upornog odbijanja ponuđenog rešenja, iako je očigledno mnogo konstruktivnije od nastavljanja igre. Zbog ovakvih žustrih reakcija igrača onda kada se učestvovanje u njihovoj igri odbija mnogi ostaju u igri jer ne žele da izgube tu osobu. Nije redak slučaj da se odnosi između ljudi zaista prekinu onda kada jedna strana ukaže na igru koju su igrali i reši da je promeni. Međutim, iako postoji rizik od prekida braka ili prijateljstva, odlučno odbijanje namenjene uloge je jedini put ka oslobađaju od igre i uspostavljanju boljeg odnosa između ljudi.

Ono što uvek prethodi pokušajima napuštanja igre jeste osvešćivanje igrača da su u njoj učestvovali. To je upravo i najteži deo ovog procesa. Igra je i pokrenuta kako bi se izbeglo suočavanje sa pravim problemima. Oslobađanjem od igre čovek ostaje ogoljen pred drugima i pred samim sobom. Iako je ovo veoma težak zadatak za sve igrače, ponekad je, kada se radi o blažim oblicima igara, za uspešnu promenu dovoljna podrška ljudi iz okoline. Ukoliko najbliži prijatelji i saradnici reše da prekinu igru i pri tome ostanu kao iskrena podrška uz igrača, pokušaj prekida igre može biti uspešan i bez stručne pomoći. Ipak, postoje teži oblici igre kod kojih je stručna pomoć neophodna. U ovim slučajevima će svi oni koji odbiju ulogu biti odbijeni i od strane glavnog igrača i, ma koliko se trudili da mu pomognu, sve na šta će naići biće zid kojim se igrač štiti dok traži nove partnere za igru. Neki igrači su toliko uvežbani da mogu, kako bi zadovoljili okruženje, samo promeniti igru, a da ostali budu ubeđeni da je načinjen veliki pomak u prevazilaženju problema. Zbog toga je, u najvećem broju slučajeva, neophodan rad sa iskusnim terapeutom koji je već upoznat sa širokom lepezom igara koje od ovakvih ljudi može očekivati.

Još jedan razlog zbog koga je stručna pomoć često neophodna jeste to što osoba nikada nije sama u svojoj igri. Ljudi koji osobu okružuju takođe su navikli na svoje uloge pa je onda malo verovatno da će raditi odlučno na prevazilaženju igre. Mnogo je verovatniji scenario po kome ne samo da neće pomoći osobi, već će učiniti sve da se igra nastavi. Ovo je najočiglednije u slučajevima kada neka osoba krene na psihoterapiju i polako počinje da shvata štetnost igara u kojima je učestvovala. Rešenost koja se onda javlja u nameri da se prekine igra nailazi na jake otpore u okolini od koje se tada takođe zahteva promena. Kada neko shvati da je sve vreme igrao igru ’šutni me’ pored ulaganja napora u sopstveno odvikavanje od ove igre moraće da uloži i dodatan napor u odvikavanje okoline da ga ’šutira’. Ljudi koji su sa njim kroz igru izgradili odnos ostaće bez dragocenog saigrača te će, ili preispitati svoje motive, ili napustiti taj odnos i krenuti u potragu za novom osobom koja je spremna na istu igru.

Da li su sve igre loše?

Često se postavlja pitanje da li su igre uvek tako štetne i nepoželjne. Bern smatra da to ne mora biti pravilo. Po njemu, postoje i dobre igre, ali su one ostale u senci iz dva razloga: slučajevi igara koji su stručnjacima bili dostupni za razmatranje su uglavnom oni sa kojima su ljudi dolazili na terapiju jer su im sputavale razvoj i drugi, činjenica da u igrama uvek postoji onaj skriveni sloj koji ukazuje na iskorišćavanje. Ali, iskorišćavanje ne mora uvek biti sa lošim namerama i postoje igre u kojima je na dobitku i onaj koji počinje igru i onaj koji na nju pristaje. Neke od dobrih igara su ’srećan što može da pomogne’, ’oni će se radovati što su me poznavali’ i ’akcijaš’.

Srećan što može da pomogne
Ljudi koji igraju ovu igru će prvi priteći u pomoć osobi u nevolji. Spremni da učine i daju drugima ono što im je potrebno, često se opažaju kao veliki dobrotvori. Ono što ih odvaja od ostalih dobrotvora jesu motivi koji ih pokreću na takvo ponašanje. To može biti njihova potreba da se oslobode osećaja krivice koji ih opterećuje iz nekih razloga ili možda da samo prikažu sebe u boljem svetlu. Zbog ovakvih motiva, mnogi im ne priznaju zasluge. Njihova okolina deli se na prijatelje, koji ih cene zbog dela, i neprijatelje, koji ih optužuju zbog motiva.
Ipak, njihova dela ostaju i dokazuju konstruktivnost ove igre i pored često nejasnih motiva.

Biće im drago što su me poznavali
U ovoj igri osoba radi na sebi, razvija se profesionalno i lično kako bi ljudima iz svoje prošlosti pokazala da su bili u pravu kada su bili uz nju dok je još bila ’niko i ništa’. Ovakve osobe mogu postići značajne uspehe, ali motivi zbog kojih su oni postignuti nisu ti uspesi sami po sebi, već nada da će to videti drugi i da će im zbog toga biti drago što ovu osobu poznaju. Oblasti u kojima će se možda i proslaviti neće biti one koje su ih privukle zbog poklapanja sa njihovim interesovanjima, već one za koje su proračunali da u njima mogu postići dovoljan uspeh kako bi to imalo odjeka u okolini. Postoji i destruktivna varijanta ove igre koja se naziva ’Pokazaću ja njima’. U toj varijanti osoba će takođe težiti uspehu i sopstvenom razvoju, ali samo zato da bi stekla moć koju će iskoristiti za nanošenje štete nekim ljudima iz svoje prošlosti.

Akcijaš
Ovo je veoma rasprostranjena igra. Ljudi koji je igraju stalno traže neku akciju pa čak neretko i svoj godišnji odmor provode nalazeći sebi neke nove poslove u egzotičnim predelima. Iako u ovom slučaju posao koji rade nije pravi cilj, već kamuflaža za prave motive, pozitivan uticaj koji igranje ove igre ima je nesporan. Mnogi lekari koji igraju ovu igru odlaze preko leta da rade i pomažu kolegama u manje razvijenim predelima pri čemu spašavaju živote mnogih. Kada se to uzme u obzir, kao i činjenica da nikoga u igru ne uvlače da bi ga sputavali, preispitivanje prave motivacije se ostavlja njima samima, a okolina ih bez obzira na skrivene motive, ceni zbog toga što su ipak izabrali ovu, a ne neku rušilačku varijantu igre. (Autor teksta: Dragana Miletić)
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Igre

Post od Bibliotekar »

Verovatno najveća neugoda koja može da zadesi akademske posvećenike u neku naučnu materiju jeste uvid u činjenicu da je neko na pogrešan način predstavio tuđu intelektualnu svojinu. U ovom slučaju istinski medveđa usluga učinjena je legendarnom Eriku Bernu, utemeljivaču transakcione analize u pshihoterapiji, čije su originalne ideje izmenjene do neprepoznatljivosti.

Pogledajmo to na konkretnom primeru bračne igreHvatanje za reč.”

Suština igre Hvatanje za reč je sprečavanje bliskosti i korišćenje drugih za sopstvene ciljeve. Ali za razliku od već predočenog generalnog deskriptiva igre, koji sugeriše da je njen krucijalni element suptilna upotreba terminološke nedefinisanosti u uzajamnoj komunikaciji, suština ove igre je zapravo u odbijanju da se igra tuđa igra! Kako izgleda tipičan primer ove igre? Citirajmo samog Erika Berna:
1. Gđa Bela predlaže mužu da iziđu u bioskop. G. Beli prihvata.

2a: Gđa Bela pravi jednu „nesvesnu” omašku. Ona tokom razgovora sasvim normalno pominje da bi trebalo omalati kuću. To prilično košta, a g. Beli joj je nedavno rekao da ne stoje finansijski baš najbolje i zamolio je da se uzdrži od vanrednih troškova, makar do početka sledećeg meseca. Prema tome, ovo baš nije najbolje odabran trenutak za pominjanje da je kući potrebno malanje, te Beli reaguje grubo.

2b: Alternativno, Beli navodi razgovor na kuću, tako da gđa Bela teško može da odoli iskušenju i ne kaže kako je kući potrebno malanje. Kao i u prethodnoj varijanti, Beli reaguje grubo.

3. Gđa Bela je posle toga uvređena i saopštava mužu da ona i ne mora da ide sa njim u bioskop, ako je on tako nakrivo nasađen, i da je bolje da on ide sam. G. Beli odgovara da on i hoće da ide sam ako ona misli da je to najbolje.

4. G. Beli odlazi u bioskop (ili u šetnju s decom), a gđu Belu ostavlja kod kuće da leči svoja povređena osećanja.

U ovoj igri moguće je primeniti i dva trika:

A: Gđa Bela zna iz iskustva da od nje niko ne očekuje da ozbiljno uzme k srcu njegovu povređenost. Njemu je jedino stalo do toga da mu ona oda priznanje za napore koje on ulaže u zarađivanje sredstava za život, a onda mogu da izađu kao da ništa nije ni bilo. Ali on odbija da igra tu igru, te se on oseća ostavljen na cedilu i - dok ona ostaje kod kuće ucveljenog izgleda ali sa tajnim osećanjem trijumfa u sebi - on odlazi ispunjen razočaranjem i nezadovoljstvom.

B: Beli iz iskustva zna da od njega niko ne očekuje da primi k srcu njeno durenje. Njoj je samo stalo da se mazi i lako će prihvatiti njegovo izvinjenje, a onda mogu zajedno da izađu kao da ništa nije bilo. Ali on odbija da igra tu njenu igru, svestan da to što čini nije fer: jer zna da ona hoće da bude zamoljena, ali se pravi da ne zna. On odlazi od kuće veseo i opušten, mada izgleda namrgođeno. A nju je ostavio kod kuće razočaranu i nezadovoljnu.

U oba slučaja pobednička pozicija je, gledano iz naivnog ugla, neoboriva: jedino što oni izgleda uzimaju jedno drugo doslovno. Ovo je jasnije u drugoj varijanti, kada Beli prima odbijanje gđe Bele da izađe sa njim zdravo za gotovo. Oboje znaju da je to varanje, ali - pošto je ona tako rekla - on je hvata za reč.

Najočigledniji dobitak ovde je spoljašnje psihološki. Za oboje odlazak u bioskop predstavlja zapravo seksualno uzbuđenje, koje podrazumeva da će posle povratka iz bioskopa voditi ljubav. Stoga onaj ko želi da izbegne bliskost povlači potez 2a ili 2b i time stavlja igru u pokret. Ovo je posebno razdražujuća verzija igre „Frka”. „Uvređena” stranka može, naravno, s punim pravom da odbije vođenje ljubavi u stanju pravednog gneva, a bračni drug koji je uhvaćen za reč nema nikakvog izlaza.

Erik Bern: „Koju igru igraš?”. - Zaslon : Šabac, 1995. - str. 83-85.
Iz citiranog je vidljivo da je Bernovo tumačenje ove bračne igre poprilično drugačije od prethodno predstavljenog, zar ne, poštovane dame i gospodo? Ne treba se tome čuditi, pošto je upravo brak suštinsko poprište igre „Hvatanje za reč”, pri čemu prethodno navedeni prikaz predočen od strane gđe Miletić kao krucijalan to zapravo nije - on je, naime, osobena podvrsta, tzv. astmatični porodični varijetet ove igre, podvrsta tipične socijalne igre sa dilemom. Njen je pak obrazac sledeći:

Devojčica-astmatičarka: „Voliš li me mama?”
Majka: „Šta je uopšte to ljubav?”


Devojčica želi da razgovara o majci, a majka koja to ne želi prebacuje stvar na filozofski teren, gde devojčica ne može da se snađe. Zato ona počinje teško da diše, da sopće, majka se uznemiri i astmatični napad je tu. Kad majka počne da se izvinjava, devojčica je na emotivnom dobitku.

Još elegantnija varijanta „Hvatanja za reč” je medicinsko-društveni varijetet „Sokrat u terapeutskoj grupi”. Njen obrazac je po Bernu sledeći:

Crni: „Pa, dobro - izgleda da niko ne igra igru dok mi ćutimo.”
Beli: „Ćutanje može, takođe, da bude svojevrsna igra.”
Crni: „Danas niko nije igrao igru.”
Beli: „Ali i samo neigranje može biti igra.”


Beli u suštini efikasno kamuflira svoja prikrivena nespokojstva.

U tesnoj vezi sa „Hvatanjem za reč” je i bračna igra „Kesa sa užinom”, koja je zapravo njen najplemenitiji varijetet. Muž, koji bi mirne duše mogao da jede u nekom dobrom restoranu, umesto toga svakog jutra sebi priprema sendviče i nosi ih na posao u papirnoj kesi. Na taj način koristi kriške hleba nasečene za večeru i ostatke druge hrane, a supruga mu odvaja papirne kese od kupovine. To mu omogućava da u potpunosti kontroliše kućni budžet, jer koja bi se žena usudila da kupi vizonsku bundu uz muža koji se toliko žrtvuje? Suprug ubira i mnoge druge prednosti, kao što je privilegija da jede za svoj groš, ili mogućnost da i tokom pauze za ručak ugrabi nešto vrem,ena za dovršavanje započetih poslova. Ova igra je višestruko konstruktivna i Bendžamin Franklin bi je sigurno podržao, jer podstiče razvijanje vrlina kao što su štedljivost, marljivost i tačnost. :)

Uostalom, postoje i daleko inspirativnije i neuporedivo zanimljivije socijalne igre, od kojih mi se lično njviše dopadaju „Mali fašista”, „Hrabri šizofrenik” i „Trbuhozborčev lutak”. I o njima ćemo - u najskorije vreme. ;)
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Igre

Post od Palma »

Dragi Bibli, hvala ti za ovu primedbu... u pravu si, kao i uvek! :x
Zahvaljujući tebi danas pročitah u jednom dahu knjigu Erika Berna "Koju igru igraš". Veoma zanimljivo i poučno štivo, priznajem.
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Timke
Postovi: 159
Pridružio se: 02 Jun 2011, 07:36

Re: Igre

Post od Timke »

Tako je sve lepo i dosta toga rečeno, da ja nemam šta ni da dodam ni da oduzmem. Samo bih želeo da pojasnim neke stvari. Dvoje ili dvojica se nisu "našli". Pa ili je brvno usko ili nije široko, da se mimoiđu. A i izostalo je porodično vaspitanje. Ono što se ne stekne kod kuće, elementarno, primerom, ne može da se nađe na otvorenom putu do škole ili u školi. (Kako je mogao neko nešto da nađe, ako to nešto neko nije prethodno izgubio, jer to nešto, možda neko, nije ni imao). A u društvu, na pučini, to svakako nije nikako moguće. Društvo je arena za borbu, življenje. Prema tome život je jedna igra, bolje reći igrarija. Treba hteti, treba želeti, treba znati, treba smeti, treba moći, treba stići - curi prići. I tako u krug, prvo hemija, hormoni pa fizika i harmonija. I tako je onda sve cakum - pakum. Štima ili šepa. Ne ide, ne ide pa stane. I još nešto : Ko se nije igrao kad je bio mali - igra se kad ostari!
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Igre

Post od Bibliotekar »

Nema na čemu, draga moja gospođo - kada je nauka u pitanju uvek smo na usluzi. Štaviše, koristim priliku da Vam preporučim još jednu uistinu izvrsnu knjigu g. Erika Berna - „Šta kažeš posle zdravo” (Beoknjiga : Beograd, 2008.) Uveravam Vas - iskreno ćete uživati u njoj i bukvalno je nećete ispuštati iz ruku do poslednje stranice! :)
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Igre

Post od Palma »

Dragi moj Bibli, hvala za preporuku. Dajem se u traganje navedene knjige! :-*
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 8 gostiju