Psihodrama

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Psihodrama

Post od branko »

PSIHODRAMA

Tvorac i rodonačelnik psihodrame je Jakob Levi Moreno. Moreno je rođen 1889. godine u Bukureštu, a po nekim drugim izvorima Moreno je rodjen 1892. na brodu, za vreme plovidbe nejgovih roditelja po Crnom moru. Kao dete živeo je sa porodicom u Bukureštu. Kada je Morenu bilo 6 godina, porodica se seli u Beč. Ima malo podataka o njegovom životu do doba kada je postao student medicine, filozofije i teologije, na Univerzitetu u Beču. Jedino je poznat podatak da su mu se roditelji razveli kada mu je bilo 14 godina i da od toga doba živi sam . Godine 1911, kada mu je bilo 22 godine, osniva za decu Teatar spontanosti (Stegreif Theater), u kome dramatizuje sa decom ono što ona pričaju. U to doba intenzivno se bavi i komparativnom religijom. Formira grupu entuzijasta-intelektualaca, u kojoj su bili Maks Brod, Oskar Kokoška, Franc Kafka, Martin Buber i uz njihovu saradnju izdaje filozofski časopis “Dajamon”. Anri Bergson takodje je bio neko ko je fascinirao Morena. U to doba Moreno objavljuje radove: “Čovek, dete”, “Bog kao otac”, “Poziv na susret”, “Tišina”, “Bog kao glumac”, “Bog kao kreator”. U ovim radovima njegove vizije su fokusirane na sadašnjost i budućnost pre nego na prošlost. Njegovi tadašnji radovi zaslužuju da budu uvršteni u radove ranih filozofa egzistencijalista. Kao mladog lekara, interesovala ga je mentalna bolest.
Za vreme I svetskog rata, kraj Beča je instaliran izbeglički kamp – Mitendorf, gde su živele italijansko-austrijske izbeglice. Moreno je tamo radio kao lekar. U kampu je bilo dosta nasilja, tuča, agresije. Tu je on započeo stvaranje sociometrije.
Godine 1917. Moreno objavljuje malu knjigu, pod naslovom “Poziv na susret”. Dvadesetih godina prošlog veka Moreno osniva “Teatar spontanosti” za odrasle, gde svako ima prava da učestvuje, gde su svi igrači, i gde umesto da se govori, tekst se odigrava na sceni. Iz “Teatra spontanosti” razvila su se dva pravca: jedan je pozorište spontanog susreta, a drugi pravac je psihoterapija psihodramom. U to doba Moreno je završavao specijalizaciju iz psihijatrije. Posleratna Austrija bila je haotična i nije podržavala Morenove eksperimente primenjene na socijalne nauke i terapijski teatar. Odlazi za USA, jer je imao potrebu za slobodom kako bi u praksi razvijao svoju teoriju.
Nastanio se u Njujorku, na reci Hadson i tu je osnovao svoj Baecon sanatorijum, prvobitno za lečenje duševnih bolesti, a kasnije to je postao i Centar za psihodramsku edukaciju. Ovaj Centar bio je svojevrsna terapijska zajednica ljudi koji su bili na edukaciji i pacijenata koji su bili na lečenju.
Uprkos činjenici da se u Americi se psihoanaliza razvila kao terapijski pristup znatno više nego u Beču – svojoj “kolevci” i da je Morenu predstavljala jaku konkurenciju on se preko dve decenije uporno borio za status psihodrame, verujući da može da afirmiše i napravi proboj sa svojom inovacijom - psihodrama metodom grupne psihoterapije. Pisao je knjige i objavljivao radove, bio je jedan od osnivača Američke asocijacije za Grupnu psihoterapiju , kao i časopisa “Grupna psihoterapija”. Pojavili su se tu i neki njemu “slični ljudi” kao Erik Bern i Fric Perls, koji su bili njegovi učenici i sledili njegove ideje ali i formirali svoje inovacije (transakciona analiza, geštalt terapija). Od kasnih četrdesetih godina prošlog veka, pa sve do svoje smrti, 1974. godine, Moreno je živeo i radio sa svojom životnom saputnicom, ali i kreativnim saradnikom Zerkom Moreno-Toeman, koja je i sama postala psihodramatičar i nastavila širenje psihodrame i posle njegove smrti. Na njegovom nadgrobom spomeniku stoji epitaf, koji je sam sebi smisao: ”Ovde leži čovek koji je doneo smeh u psihijatriju”.


ŠTA JE PSIHODRAMA?

J. L. Moreno definiše psihodramu kao nauku koja istražuje “istinu” dramskim metodama. Zerka Moreno /Morenova udovica i kokreator psihodrame/ opisuje psihodramu kao proces u kome istražujete život bez straha od kazne ali uz preuzimanje rizika. To je forma grupne psihoterapije u kojoj se koriste akcione tehnike. Članovi grupe ne sede sve vreme u krugu i ne diskutuju život i njegove probleme. Život je donet u terapijsku sobu, terapijski prostor i on se tu “odigrava” koristeći članove grupe kao učesnike psihodrame. proces je bogat, živ i oživljen i uvek u sebi nosi i smeha i bola, kao i život. “Čovek je, kaže Moreno, akciono biće koje se prema stvarima izražava kroz rad, a prema ljudima kroz dramu. Ličnost je individualno specifičan repertoar tekućih i nezavršenih drama.Zdrava i bolesna ličnost se razlikuju u zavisnosti od toga šta preovladava u njihovom repertoaru. U bolesnoj osobi preovladaju nezavršene drame iz prošlosti, koje ona ponavlja u sadašjnjosti. Psihoterapija je sredstvo za završavanje starih drama.*)
*) Berger, Josip, Treći roditelj, Centar za primenjenu psihologiju,
Društvo psihologa Srbije, Beograd, 2000, str.19-20


Čovek u psihodrami istražuje psihološke doživljaje kao što su neizgovorene misli, susrete sa onima koji nisu tu prisutni ili možda više i nepostoje u realnosti, portretira svoje snove, želje, fantazije, ispituje šta bi drugi eventualno mogli misliti ili osećati prema njemu, ispituje alternative budućnosti, kao i mnoge druge aspekte fenomenologije ljudskog iskustva. I ako se psihodrama pre svega smatra metodom grupne psihoterapje, ona se može koristiti i u individualnom radu /elementi psihodrame/, u radu sa porodicom, u radu sa partnerima. Rešenja problema se nalaze uz pomoć kreativnosti i spontanosti grupe. Grupni lider (terapeut) ove se “direktor psihodrame”, što znači producent, onaj ko proizvodi psihodramu, jer psihodrama je dramtska forma terapije. Ona koristi neverbalni jezik i dosta od rečnika teatra. Grupa se održava u “psihodramskom teatru”. U tom “teatru” postoji improvizovana pozornica, na kojoj se dešava sama psihodramska akcija. Publike nema, jer svaki član grupe je potencijalni protagonista kao i potencijalni učesnik psihodrame.

KO JE PSIHODRAMATIČAR?

Reč psihodramatičar izaziva rezličite asocijacije, Kovanica je sastavljena od sledeće dve reči: psiha (grč. u prev. duša) i drama, što znači scensko delo, sa određenim početkom, dinamikom, zapletom i raspletom. To je osoba koja se bavi ljudskom dušom kroz dramu ili na dramski način.Čovek koji vodi psihodramsku seansu zove se i direktor psihodrame, psihodrama-terapeut, psihodrama-lider ili jednostavno praktičar psihdrame. Moreno je govorio da posao psihodramatičara obuhvata više uloga. To su sledeće uloge: uloga grupnog teraepeuta, uloga analitičara i uloga producenta.
Zadatak analitičara uključuje razumevanje istovremeno ličnih i interpersonalnih fenomena kako bi se dalo značenje iskustvu i povećala svesnost našeg selfa.
Kao producenti, psihodramatičari su “direktori pozorišta” koji prevode dati materijal u akciju koja je emocionalno stimulisana i estetski zanimljiva.
Kao Terapeuti, oni su subjekti promene koji utiču na protagonistu i olakšavaju i pospešuju njegovo lečenje.
Kao grupni lideri, oni pojačavaju konstruktivan grupni rad i stvaraju uslove za suportativni network-
Preklapanje ovih uloga, kao i njihovo razlikovanje, predstavlja bazu profesionalnog identiteta psihodramatičara.
Psihodramatičar se emocionalno identifikuje sa protagonistom jednim svojim delom, a u isto vreme zadržava sopstveni odvojeni identitet terapeuta i posmatrača. On prima i poruke koje su “između redova” i latentna značenja onoga što protogonista poručuje. Potrebno je biti zaista dobar slušač i “čuti” šta nam zapravo protagonista kaže ili, još pre, šta nam nije rekao. Psihodramatičar mora imati veštinu vođena drame sa ležernošću i lakoćom, bez pritiska i da nešto “mora da se uradi”. On pomaže protagonisti da postavi scenu, da kontroliše mesto ostalih učesnika na sceni, vodi računa da zamena uloga funkcioniše bez zastoja, predlaže postavljanje fizičkog setting-1 na scenu, podstiče spontanost protagoniste, prati njegovo neverbalno i verbalno izražavanje, kao i grupu. Psihodramatičar mora imati mnogo znanja, odnosno biti edukovan iz opšte psihologije, kliničke psihologije, psihopatologije raznih uzrasta, psihijatrije i psihoterapije individalne i grupne; on mora biti spreman da interveniše u krizi, da ima znanja u vezi oblasti rezolucije konfilikta, da poseduje osnovna znanja iz bihejvior i kognitivne terapije, da uključuje u psihodramsku akciju delovanje različitih terapijskih faktora, da razume ličnost protagoniste i njegova ograničenja, da spozna njegove mogućnosti.
Ovo****

OSNOVNI DELOVI PSIHODRAMSKE SEANSE

U psihodrami se o problemu ne razgovara kao u drugim isključivo verbalnim metodama psihoterapije; u psihodrami se odigravaju značajni dogadjaji, doživljaji i problemi, konflikti, snovi, fantazije, strahovi pojedinca, uz pomoć članova psihoterapijske grupe. U svojoj osnovi psihodrama ima odlike grupno-psihoterapijskog procesa, sa svim psihodinamskim mehanizmima i sledi sva pravila i principe grupe i grupne psihoterapije. Terminologija psihodrame, koju je uveo Moreno, ima dosta elemenata pozorišno-dramturškog rečnika, i on ukazuje na dramaturšku prirodu procesa.

TOK PSIHODRAME

Svaka psihodrama se sastoji iz tri osnovna dela: zagrevanje (Warm up), akcije i zatvaranje, podela osećanja (sharing)

ZAGREVANJE u psihodrami je prvi i inicijalni deo psihodramske seanse. Ono predstavlja vrstu psihofizičke pripreme za ono što očekujemo da nam sledi. Zagrejati se znači uključiti u aktivnost, ne samo svoj mozak, već i svoje telo, uključiti spontanost u ponašanje, usmeriti pažnju prema nekom konkretnom objektu. Prvi cilj zagrevanja u psihodrami je budjene spontanosti. Spontanost potiče od latinske reči sua sponte – voljnost, volja. Dakle učiniti nešto po svojoj volji. Esencijalni kvaliteti spontanosti su: otvorenost duha, svežina pristupa, volja za inicijativom, integracija spoljašnje realnosti i unutrašnje intuicije, emocija i racionalnih funkcija. Spontanost i kreativnost , za Morena, centralni su sastojci u procesu psihodrame i kvalitet zdravog duha. On je deinisao spontanost kao “novi odgovor na staru situaciju ili novi odgovor na novu situaciju”. Moreno je spontanost nazvao “nekonzerviranom formom energije”. Zagrevanja mogu biti: verbalna, neverbalna ili kombinovana. Mogu biti na nivou cele grupe, kada ih radi grupa u celini, može se raditi simultano u parovima, simultano u malim grupama, zagrevanje može raditi jedan po jedan član grupe pred celom grupom.
U procesu zagrevanja “niz uvodnih vežbi služi tome, da se učesnici oslobode inicijalne teskobe i da se stvori osnovno osećanje grupe kao jedinstvene celine.“ *)Vrsta datog zagrevanja zavisi od faze razvoja grupe (ako je grupa u začetku tada se daju obično
*) Berger, Josip, Treći roditelj, Centar za primenjenu psihologiju, Društvo psihologa Srbije, Beograd, 2000, str. 74

struktirirana i direktivna zagrevanja koja imaju za cilj uspostavljanje poverenje u grupi i uspostavljanje grupne kohezivnosti). Značajno je pomenuti da vrste zagrevanja zavise i od mikro i makro socijalno-kulturnog konteksta. Nećemo isto zagrevanje dati intelektualcima i radnicima, adolescntima i ljudima srednjeg doba, neurotičnim i psihotičnim pacijentima.


IZBOR PROTAGONISTE

Ukoliko se više ljudi javi da bi želelo da radi svoju psihodramu moguće je na nekoliko načina učiniti izbor protagoniste. Jedan od načina je da više ljudi jedno za drugim rade psihdramske “vinjete”. Druga mogućnost je da se na scenu izvedu svi prijavljeni kandidati i da svi jasmo formulišu na čemu žele da rede, a onda grupa izabere onog za koga smatra da mu je u ovom momentu najpotrebnji rad na sebi. Treći način je da sam direktor odabere protagonistu po svom nahodjenju. Četvrti način je da se svai potencijalni protoagonista izjasni na skali od jedan do deset zašto baš sada želi da radi svoju psihodramu i na taj način pokaže koliko je psihodrama odloživa ili neodloživa. Još jedan od načina je predlog da se potencijalni protagonisti sami medjusobno dogovore ko će ostati na sceni.

AKCIJA je drugi i najvažniji deo psihodramske seanse. Ona vremenski i naduže traje, oko sat ipo do dva sata. Ona je jezgro i srž, suština svake psihodramske seanse i njen cilj.Svaka psihodrama je jedinstvena, ne postoje dve iste psihodrame . Kada psihodramska akcija krene, ne možemo unapred znati sam tok psihodrame. Samim tim, ne možemo precizno proceniti ni trajanje psihodramske akcije. Neophodno je da direktor psiodrame simultano prati reakcije grupe i protagoniste, a to znači odobrava ili ne odobrava dublove koji dolazi iz grupe i koristi znakkove koje mu grupa upućuje. On može upotrebiti celu grupu za neke scene, ukoliko proceni da je to za protagonistinu dramu potrebno. Akcija postepeno vodi približavanju osnovnom konfilktu. psihodrama je procesna terapija i stoga u jednoj psihodrami može se doći do nečega, ali jedna psihodramska seansa nije “čarobni štapić” i ne može doneti naglu i brzu trajnu promenu.
Proces dolaženja do osnovnog konflikta jeste proces dolaženja od periferije ka centru. Sa jedne strane imamo vremenski momenat-idemo od sadašnjosti sada i ovde, do svakodnecnice i bliske pošlosti, pa sve dalje i dalje u prošlost kako ide drama. Princip funkcionisanja psihodramske seanse je po Morenu “princip ljuštenja lukovice”. Kako se ide dublje, sve je bolnije i teže. Otpori se prevazilaze tehnikama: dubla, ogledanja (mirroringa), zamene uloga, podelom ega na delove, podelom glavnog objekta na dobar i loš deo, pa kasnije njihovom integraciom, zamrzavanjem situacije i radom na neverbalnom stavljanjem protagoniste u ulogu direktora…od te osobe koja se u toj situaciji zove dubl protagoniste traže se da se ponaša u sceni baš kao što se maločas protagonista ponašao ili čak da pojača to ponašanje protagoniste do groteske, a od pravog protagoniste koji je u ulozi direktora u toj situaciji, traži se da preduzme neku akciju (da reši zastoj)
Bezbroj je mogućnosti i alternativa u psihodrami, koje kreativni i iskusni direktor ima na raspolagnju u radu sa protagonistom. Svakako, neophodno je osim dobrog poznavanja grupe i grupnih fenomena kao i principa grupne psihoterapije, psihodrame i psihodramskog iskustva , lično iskustvo i edukacija iz psihoanalitičke teorije, zbog razumevanja i interpretacije onoga što se dešava na sceni.

Obično se u psihodrami dešava mentalna katarza. Katarza u psihodrami nije samo abreakcija ili puko emocionalno pražnjenje nagomilanih i potisnutih emocija. katarza u psihodrami zove se mantalnom katarzom ili katarzom integracije, jer je osim abreakcije , bitno i osvešćenje, odnosno sticanje kognitivno-intelektualnog uvida, uvida u poreklo datih osećanja i njihovo značenje. U psihoanalitičkom smislu katarza je oslobadjanje od tenzije i strepnje, kada se ponovo proživljavaju dogadjaji iz prošlosti, naročito oni koji su bili doživljeni i potisnuti, jer su bitli neprijatni, neprihvatljivi ili traumatski. Katarza je u psihoanalitičkom smislu isto što i abraakcija.Ukoliko mentalana katarza izostane, što je retko, ali se ponekad dešava, to ne znači da psihodrma nije ispunila svoju funkciju, ali ostaje kao otvoreno pitanje – Šta je sa emocijom? Katarza može doći i naknadno, dan ili dva posle završenog ličnog rada.Posle proživljene mentalne katarze, sledi posao integracije. Protagonista se postepeno vraća u sadašnjost, u scenu sa kojom je počeo i sada se traži od njega i bihevijoralna promena, odnosno da sa novim saznanjem i iskustvom o sebi, promeni nešto u toj situaciji u kojoj nije bio dovoljno efikasan i adekvatan. Zavisno od psihodrame i vremena koje imamo na raspolaganju, uradi se tehnika projekcije budućnosti (future projction), odnosno tražimo od protagoniste da vidi sebe u jednoj sceni u budućnosti, za godinu, dve ili više. To spada u proces prorade. U psihoanalizi je osnovni put dolaženja do terapijskog cilja – interpretacija. Postoje razne vrste interpretacija u psihoanalitičkoj psihoterapiji ali se potpunim interpretacijama smatraju one koje objedinju tri nivo koje nudi materijal: infantilni konflikt, sadašnji konflikt i transfer.

(SHARING)

Zatvaranje psihodrame i podela osećanja je i poslednji deo psiodramske seanse, ukoliko je to terapijska grupa(ona koja se radi isključivo sa pacijentima).
Sharing – deljenje osećanja je kruna psihodramskog rada. To je istovremeno provera dejstva psihodramske seanse na grupu. Sharing se dešava, kada svi čalanovi grupe sednu u krug, i tada se ne diskutuje o tome šta se dešavalo na sceni sa protagonistom, već članovi grupe govore o sebi i svojim osećanjima koja su imali tokom same psihodramske akcije. Podelu osećanja prvo daju “iz uloge” oni koji su bili “ponoćni egoi” na sceni, u drami protagoniste. Oni mogu dati dve vrste podele osećanja: podelu osećanja iz uloge, i podelu osećanja iz njih samih. Zatim ostali članovi grupe daju svoja osećanja. Za vreme podele osećanja, direktor obično sedi pored svoga protagoniste. Podela osećanja je piklon protagonisti, on sada više ne govori, on sei, sluša i ćuti, dok “prima” poklone u vidu osećanja i iskustava svojih članova grupe. Podela osećanja otvara kreativne potencijale, ali i bolna osećanja drugih članova grupe. Podela osećanja ima jako terapijsko dejstvo i na protagonistu i na grupu. Ukoliko neki član grupe u toku podele osećanja postane vrlo uznemiren ili rastresen moguće je učiniti takozvani “acioni sharing”, dakle situaciju da se uradi jedna scena gde će on pokazati konkretnije svoja osećanja, i donekle se rasteretiti – do sledeće grupe.
Međutim, ukoliko je grupa edukativno-iskustvena, dakle čiji su članovi profesionalci koji se bave mentalnim zdravljem i koji se obučavaju za korišćenje i primenu psihodrama metode u radu sa pacijantima, onda se radi i četvrti deo, takozvani “proces”, o kome će posle izlaganja o sharingu i zatvaranju biti reči. U procesu se film ponovo od početka “usporeno razvija”, analizira se scena po scena. Diskutuju se odredjeni potezi i postupci direktora i on je dužana da ih objasni. Ostali članovi grupe saopštavaju o mogućim alternativama koje su eventualno mogle biti upotrebljene. U eduktivnoj grupi na procesu ostaje i sam protagonista, jer i on je na edukaciji. Proces pre svega služi direktoru i on je svojevrsna provera direktora. Na ispitu iz psihodrame, direktor mora posle završene seanse da napiše neku vrstu samoanalize i objašnjenja svih svojih intervencija u psihodrami.

OSNOVNI ELEMENTI PSIHODRAME
/MOŽDA JE BOLJE REĆI – SUBJEKTI PSIHODRAME


Osnovni elementi psihodrame su: protagonista, direktor, pomoćni ego, publika i pozornica. Protagonista je subjekt psihodramskog procesa koji je rešio da radi na sebi i sa direktorom psihodrame je jasno napravio ugovor šta želi da radi. On se u drugim terapijama zove klijent ili pacijenta . Protagonista izlazi na psihodramsku scenu, predstavlja likove koji će učestvovati u njegovoj psihodrami, postavlja scenu (vreme, prostor, ličnosti) i njegova pshodrama započinje. Primer: jedna članica grupe kaže da je jako napeta, jer ne može da izbaci iz sebe osećanja sa kojima je došla na grupu, a tiču se konflikta sa njenom majkom joji je prethodio neposredno dolasku na grupu. Direktor psihodrame je pita: “Šta je poenta tvoje psihodrame, šta sa njom želiš da postigneš?”. Ona odgovara: “Želim da radim na odnosu sa majkom.” Sklapanjem tog ugovora, ona je postala PROTAGONISTA PSIHODRAME.

DIREKTOR PSIHODRAME je edukovani psihodrama psioterapeut, koji vodi protagonistu od početka do kraja njegove psihodrame. Direktor pshodrame, ukoliko je to terapijska grupa, ujedno je i vodja grupe. Ukoliko se radi edukativno-iskustvena grupa, pa su članovi grupe ljudi koji su psiholozi, lekari, socijalni radnici, onda opet imamo vodju grupe koji je potencijalni direktor. Direktor pomaže protagonisti da dodje do svog osnovnog konflikta vodeći ga kroz scene onoliko duboko koliko je protagonista na to spreman. Glavni princip vodjenja: prati emocionalni dim protagonisste. Taj naboj ne mora biti rečima izrečen, zato direktor mora sinhronizovano pratiti ne samo njegove reči, već telesne gestove, mimiku i minimalne pokrete. Direktor, zapravo, ima tri simultana zadatka. prvi, da prati i vodi protagonisu; drugi, da prati grupu i njene reakcije i treći, da nepresano posmatra sebe kao direktora i osobu koja ima svoja osećanja.

POMOĆNI EGO ili pomoćno ja (auxiliari ego) jeste termin koji upotrebljavamo da označimo one osobe koje aktivno učestvuju u psihodrami protagoniste. To su one osobe koje je protagonista sam odabrao da igraju značajne osobe iz njegovog života, tj. da budu u njihovim ulogama. Na primer, pomenuta devojka želela je da radi u prvoj sceni odnos sa majkom Direktor je zahtevao od nje da prvo bude u ulozi majke, da zauzme njen telesni stav, mimiku, gestikulaciju, ton glasa, jednostavno da bude mama, a ne ona sama. Postavljao joj je pitanja “kao da” se obraća gospodji mami. U psihdrami je suština biti u ulozi nekog drugog jer tada i drugog bolje vidimo i osetimo, naročito one osobe sa kojima imamo nedovoljno jasne i razrešene odnose. U ulozi drugog bolje vidimo i sebe, ali iz nekog “drugog ugla” Pošto smo stekli dovoljno informacija o mami, vraćamo protagonistu u njenu ulogu i pošto je postavila scenu tražimo od nje da od članova grupe izabere onu osobu koja će biti u ps8ihodrami u ulozi njene majke. Dakle u ulozi majke može biti i osoba suprotnog pola i osoba mladja od nje. Bitno je da protagonista oseti da ta osoba može igrati datu ulogu. Izbor pomoćnog ega jako je zanimljiva stvar i dijagnostički značajna u psihodrami. Moreno je govorio o telosu pri izboru pomoćnog ega. On kaže da je telos više od empatije, transfera i kontratransfera, telos je jednostavna energetska jedinica osećanja: Ja dajem, Ti primaš, Ti daješ, Ja primam. To je ono što u momentu postoji ili ne postoji. Telos može biti pozitivan, neutralan ili negativan. Neophodan uslov da neko bude u ulozi pomoćnog ega je pozitivni telos sa protogonistom.

PUBLIKA u klasičnom smislu reči u psihodrami ne postoji. Publika u psihodrami jeste grupa. članovi grupe aktivno učestvuju u eksploraciji osećanja protagoniste tokom akcije, a efekti tog delovanja se vraćaju samim članovima grupe.

POZORNICA – SCENA jeste specijalno izabrani prostor za psihodramsku akciju. Jedini uslov je da scena mora biti vrlo jasno odredjen i medjen prostor koji je različit od prostora u kome se nalazi ostali deo grupe. Na scenu protogonista izlazi sa direktorom, a kada se psihodrama završi protagonista, direktor i pomoćni ego –i silaze sa nje i vraćaju se u krug. Psihodrama se može raditi svuda: U učionici, ordinaciji, na slobodnom prostoru.

ULOGE U PSIHODRAMI

U psihodrami, koncept “uloge” obuhvata i prolazi kroz sve dimenzije života. Osnova psihodrame je njen koncept uloge. “Čovek je igrač ulogač”, govori je Moreno. On svoj koncept mentalnog zdravlja bazira na ideji da se svaka ličnost sastoji iz više uloga i da je cilj svake osobe da razvije što širi repertoar uloga ako želi da se u svome životu iskaže u punoj kreativnosti. Naročito je važno odigrati “pravu” ulogu u “pravo” vreme. Da bi uloga bila autentična, ona mora da je spontana. Spontanost je po morenu novi odgovor na novu situaciju ili novi odgovor na staru situaciju.

Karakteristike psihodramskih uloga: spontanost i njihov nastanak su vezani za rano detinjstvo. Primer: dečja igra. U dečjoj igri možemo u roku od pola sata videti sto dete u čitavom nizu uloga. I to dete se zaista ponaša kao da je: mama, tata, Indijanac, kauboj, igračica a trapezu, klovn… Odrastajući, pod uticajem kulture i vaspitanja, deca gube spontanost i mogućnost spontane transformacije. U psihodrami je spontana zamena uloga slična dečjoj igri. To znači da je i psihodrama vrsta “igre”, vrsta regresije, ali kontolisane od strane terapeuta.

U svakodnevnom životu, retko je ko “slobodan” od konflikta . Zašto upadamo u konflikte, u kojim situacijama, sa kojim ljudima, da li se to ponavlja, sve to ispitujemo, na psihodramskoj sceni. Kada razmatramo proces “ulaženja”u uloge, moramo imati u vidu sledeće Morenove principe: “ Uloge se mogu naučiti, promeniti, varirati, one su implicitno i eksplicitno socijalni ugovori, recipročne su, a konflikti prilaodjavanja nastaju iz nemogućnosti osobe da modifikuje svoje glavne uloge. Svako ima svoju “noseću “ ulogu. Ona ja kamen temeljac i oslonac njegovom Ja. Kada ta uloga ne funkcioniše, dolazi do krize, ili sloma, ukoliko kriza predugo traje”.

»KAO DA« SITUACIJA

Kada spoljašnja realnost postane surova ili zastrašujuća, to češće bežimo u taj naš imaginativni svet koji nas štiti za trenutak od svih opasnosti, vraća nam snagu, poverenje u sebe, energiju, vraća poljuljani narcizam, pruža nam brigu i negu. Mašta i fantazija nam dozvoljavaju da promenimo naš život bar za trenutak. Potancijal za mentalnu imaginaciju, iako često nerazvijen kod ljudi, univerzalan je i u njemu, ukoliko ga spoznaju, uživa većina njih.

“Psihodrama je način da se promeni svet u sada i ovde situaciji, koristeći fundamentalna pravila imaginacije bez upadanja u iluzije, halucinacije i deluzije” *

*(iz: J.L.Moreno: “Magic Charler of Pszchodrama”, 1969-1972)


Osnovni metod psihodrame je korišćenje zamene uloga uz pomoć pomoćnih ega, pozornice i situcije “Kao da”- Uputstva su “sanjaj svoj san sada, na sceni, kao da se on sada dešava; budi u ulozi šefa, kao da si ti sada šef”. Za sve – protagonistu, direktora i članove grupe, “kao da” situacija i “kao da” ponašanje je realno, i ako svi znaju da nije.
Po Morenu “To je kvalitet koji daje svežinu i život osećanjima, odigravanju, gde osoba doživljava baš ono isto osećanje koje je doživela toliko godina pre… To je forma spontanosti koja ima veliku praktičnu važnost u energiziranju i ujedinjavanju selfa”. Većina psihodramskih tehnika su bazirane na “kao da” aktivnosti. Na primer, u tehnici zamena uloga, u tehnici mororinga ili ogledanja, u tehcnici solilokvijuma (“ozvučavanja” svojih misli), u tehnici projekcije budućnosti. U “kao da” situaiji na psihordramskoj sceni realnost postje dodirljiva i vidljiva: “To je zemlja snova u kojoj se bolni poslovi iz života završavaju gestom ruke ili osmehom” (Moreno).
U psihodrami postepeno kroz nizove “kao da” situacija dolazimo do mentalne katarze i inegracije da bismo konačno došli di “da” situacije – kakva jeste u realnosti, u stečeni emocionalni i kognitini uvid.


Jakob L. Moreno – OSNOVI SOCIOMETRIJE,
Savremena škola, Beograd, 1962. str. 37 –41

Reč drama je doslovno prenesena grčka reč koja znači radnju ili ostvarenje. Psihodramu možemo definisati kao nauku koja traži “istinu” pomoću dramskih metoda. Njen domen je domen interpersonalnih odnosa i individualnih mikrokosmosa. Psihodramski metod upotrebljava naročito pet sredstava, a to su; “pozornica”, subjekat ili pacijent, direktor, grupa terapeuta – pomoćnika ili pomoćnih Ja i auditorijum. Prvo sredstvo je pozornica: zašto baš pozornica ? Ona daje pacijentu životni prostor u kome može da troši svoju eneriju u mnogim pravcima. Prostor stvarnog života je često skučen i zagušljiv; pacijent u njemu u njemu lako može da izgubi ravnotežu. Na pozornici, zahvaljujući metodu koji mu daje punu slobodu, može da se oslobodi nepodnošljivih stega i oseti da je u mogućnosti da pusti na volju svojim osećanjima i otvoreno ih izrazi. Scena daje životu više širine nego što može da mu pruži sama životna stvarnost. Stvarnost i fantazija se na njoj više ne sukobljavaju: i jedna i druga sarađuju u jednoj širokoj sferi, psihodramskom svetu predmeta, osoba i događaja. U tom svetu duh Hamletovog oca je isto tako stvaran kao i sam Hamlet: on ima isto toliko prava na postojanje koliko i Hamlet. Arhitektura pozornice je prilagođena terapeutskim zahtevima. Njen kružni oblik i njene različite ravni sugeriraju vertikalnu dimenziju, potpomažu popuštanje napetosti i omogućavaju da se radnja sa lakoćom razvija. mesto za psihodramu može se nalaziti bilo gde, tamo gde se nalaze pacijenti: ono može biti na bojištu, u razredu, u porodičnom domu. Konačno rešenje dubokih mentalnih sukoba zahteva objektivnu sredinu, terapeutsku pozornicu.

Drugo sredstvo je subjekat ili pacijent. Od njega se zahteva da na pozornici predstavlja samoga sebe a ne da bude običan akter, jer je akter prisiljen da žrtvuje svoje sopstveno Ja ulozi koju mu nameće reditelj. Čim je pacijent mogao da oslobodi svoju spontanost i čim je zadatak počeo da mu se dopada, relativno mu je lako da u svojoj scenskoj igri prikaže svoj svakodnevni život, jer niko nema više moći nad njim od njega samog. On treba slobodno da postupa prema trenutnoj inspirisanosti: zato mu se mora dati najveća širina da svoju spontanost izrazi potpuno slobodno. Proces mizanscena dolazi po važnosti posle spontanosti. Govorni nivo je prevaziđen; on je obuhvaćen u nivou radnje. Ima različitih mizanscena koji se kriju u ulozi koju subjekat igra: može da bude u pitanju oživljavanje jedne stare scene, doživljeno izražavanje jednog problema koji trenutno muči subjekta, živa kreacija na pozornici ili subjektov pokušaj igranja scene koju je sam izmislio imajući budućnost u vidu. Zatim dolazi princip učešća (involvement). Došli smo do zaključka da je u eksperimentalnoj, kao i u kliničkoj situaciji, minimum učešća, sa drugim osobama i predmetima, neobično poželjan za pacijenta. U psihodramskoj situaciji pojavljuju se svi stepeni učešća, od najnižeg do najvišeg. Na kraju dolazi princip realizacije. Oslobađanje spontanosti koje omogućava subjektu da skicira psihodramske portrete podstiču brojna sredstva, od kojih ovde navodimo samo nekoliko: prikazivanje samoga sebe, govor sa samim sobom, projekcija, interpolacija otpora, obrtanje uloga, dvostruko Ja, tehnika ogledala, svet pomoćnih Ja, tehnika realizacije i psiho-hemijska tehnika. Cilj ovih raznih metodskih postupaka nije da pacijente preobrate u aktere, već oni pre teže da pacijente navedu da na sceni budu ono što jesu, dublje i otvorenije nego u stvarnom životu. Pacijentovi partneri su bilo osobe koje sačinjavaju njegov socijalni mikrokosmos, njegova žena, otac, sin, ili akteri koji ih predstavljaju , pomoćna Ja.

Direktor je treće sredstvo. On ima tri funkcije: u isti mah je reditelj, terapeut i analitičar. Kao reditelj, on uvek mora biti spreman da u dramsku akciju uvede svaki znak koji primeti kod subjekta; treba da vodi računa da pravac subjektovog izvođenja odgovara liniji njegovog života, i stara se da izvođenje na sceni nikada ne izgubi dodir sa auditorijumom. Kao terapeutu, dopušteno mu je isto tako i da, s vremena na vreme napada i vređa subjekta, kao i da se smeje ili šali sa njim; povremeno može da se povlači i prestaje da se meša u izvođenje drame, i onda izgleda da pacijent praktično rukovodi seansom. Kao analitičar, on može da dopuni svoje sopstveno tumačenje obaveštenjima kja mu daju članovi auditorijuma, roditelji, deca, prijatelji ili rođaci.

Četvrto sredstvo je ekipa pomoćni Ja. Ta pomoćna Ja, ili akteri-terapeuti, imaju dvojaku ulogu. Oni pomažu direktoru u radu/ istraživanje i terapeutska akcija/. ali pomažu i pacijentu, predstavljaju stvarne ili zamišljene ličnosti njegove doživljene drame. Pomoćno Ja ima tri funkcije: funkciju aktera kad igra uloge koje su potrebne zbog pacijentovog sveta; terapeuta koji vodi subjekta i, na kraju, društvenog eksprimentatora.

Auditorujum je peto sredstvo. On igra dvojaku ulogu. Može da pomaže pacijentu u njegovoj dramskoj akciji ili pak, potpomognut od strane subjekta na sceni, postaje i sam pacijent. Pomažući pacijentu, on predstavlja javno mnjenje sa njegovim bučnim manifestacijama. Njegovi odgovori i komentari su isto onako spontani kao i pacijentovi i mogu da idu od grohotnog smeha do gnevnih protesta. Kada subjekat ohrabri auditorijum i ovaj, sa svoje strane, postane pacijent, situacija je obrnuta. Auditorujum vidi sam sebe kao jedan od njegovih zajedničkih sindroma koji je predstavljen na sceni.

U svakoj analizi psihodrame moraju se razmotriti glavne snage koje u njoj učestvuju. U prvoj fazi psihodramskog procesa, direktor može da naiđe na izvestan otpor kod subjekta. Najčešće je vrlo slab ili nikakav otpor subjekta pri pomisli da treba da postane akter u psihodrami. Čim je subjekat shvatio u kojoj meri samo od njega zavisi scensko izvođenje, on pristaje na saradnju.

Psihodramaturg se povlači sa scene, pošto je učinio svešto je potrebno da subjekat otpočne igru: on često ne uzima nikakvog učešća u njoj, na mahove čak i ne prisustvuje predstavi. Sa subjektovog gledišta, direktor, predmet njegovog transfera, je eliminisan iz situacije. Direktorovo povlačenje stvara kod subjekta utisak da je pobedio. U stvari, to je tek faza koja prethodi oslobađanju spontanosti pre njegovog glavnog juriša. Ako direktor stvarno napusti scenu, pomoćna Ja stupaju na nju i na sebe preuzimaju deo direktorovog telosa /transfer ili empatija/ Za vreme izvođenja postaje jasno da je transfer samo patološki deo jednog univerzalnog faktora, telosa, čije delovanje doprinosi uobličavanju interpersonalnih odnosa i uspostavljanju njihove ravnoteže.

Sledeća faza psihodame postaje igra kada drama auditorijuma zameni subjektovo izvođenje. Direktor nestaje sa scena na kraju prve faze: i samo izvođenje takođe nestaje, a sa njim i pomoćna Ja, marljiivi pomagači dobri dusi koji su toliko pomogli pacijentu u njegovim naporima da ponovo stekne ono osećanje snage i jasnoće. Subjekta sada obuzimaju razna osećanja: s jedne strane, tužan je što je sve već svršeno, a sa druge veruje da je obmanut, i da je bio lud što je učinio jednu žrtvu čiji značaj ne može u potpunosti da sagleda. Kada među prisutnima počnu da ustaju stranci i izlažu svoja osećanja nastala za vreme dramskog izvođenja, subjekat doživljava novo osećanje katarze, katarzu grupe: on je poklonio svoju ljubav drugima i evo sada drugi njemu poklanjaju svoju ljubav. Bilo kakva da je sada njegova psiha, nju je, još u početku, grupa uobličila; zahvaljujući psihodrami, on se vraća grupi i odsad on i prisutne osobe dele svoja doživljena iskustva.

Opis ne bi bio potpun kad ne bismo rekli nekoliko reči o ulozi koju igraju direktor i pomoćna Ja u oslobađanju subjektove spontanosti. Teorijski princip psihodrame je da direktor treba neposredno da deluje na planu subjektove sponstanosti. Teorijski princip psihodrame je da direktor treba neposredno da deluje na planu subjektove spontanosti, a subjekat stvarno da prodre u slojeve svoje ličnosti u kojima su izvesni predmeti i izvesne oseobe - ma kako bili nejasni i fragmentarni - vezani za njegovu spontanu energiju.
Psihorama ne zahteva čitave pozorišne uređaje, kao što se često pogrešno misli: ona se odvija in situ, tj. svuda gde se subjekat nalazi. Prema psihodramskoj teoriji, značajan deo psihe ne podleže uticaju govora; ona nije zaražena uobičajenim simbolima jezika koji se služi znakovima. Uspostaviti, ako je moguće, telesni dodir sa subjektima, milovati ih, grliti, rukovati se sa njima, sudelovati u njhovim bezglasnim aktivnostima, eto to su načini da se dobro pripremi psihodramski rad u pravom smislu reči.. Telesni dodir, telesna terapija i telesno vaspitanje još uvek deluje u psihoramskog situaciji. Subjekat se prepušta igri i otkriva da se nalazi u svetu koji je blizak onom stvarnom. On vidi svoje postupke čuje svoje reči, ali njegovi postupci i misli, osećanja i percepcije ne dolaze od njega, već, što je dosta čudnovato, od jedne druge osobe, psihodramaturga, i drugih osoba, pomoćnih Ja, koji su kao dvojnici - ogledala njegovog duha.


OSNOVNE TEHNIKE

Osnovne tehnike koje se koriste u psihodrami su: zamena uloga; dubliranje; igranje uloga; ponovno odigravanje; ogledanje; nadgradnja realnosti. Neke od njih su tvorevina psihodramske psihoterapije, a neke su preuzete iz drugih terapija i modifikovane za uslove scenskog odigravanja.
Zamena uloga je osnovna psihodramska tehnika u kojoj protagonista ulazi u ulogu drugih učesnika u interakciji. Tada je u prilici da sagleda doživljaj onog drugog, dok istovremeno sebe samog vidi očima drugog.
Dubliranje je tehnika u kojoj direktor ili drugi član grupe, staje iza protagoniste, zauzima položaj tela koji protagonista ima i empatišući sa njim, pokušava da saopšte ono što protagonista nije izgovorio i na taj način pojača osnovnu emociju protagoniste.
Igranje uloga je tehnika u kojoj protagonista odigrava neku situaciju, a nekada se odigravanje koristi za pripremu neke buduće situacije u životu.
Ogledanje je postupak u kome se protagonista izvodi iz uloge u kojoj je bio do tada dok pomoćne ličnosti odigravaju scenu, protagonista sa strane i sa distance sagledava šta se u stvari dešava.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 5 gostiju