ADOLESCENCIJA I SAMOUBISTVO

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

ADOLESCENCIJA I SAMOUBISTVO

Post od branko »

ADOLESCENCIJA I SAMOUBISTVO

Neke karakteristike adolescentnog doba

Svakako je odlučujući faktor u adolescentnom periodu života latentna ili manifestna kriza identiteta. Prema nekim autorima nema adolescencije bez krize identiteta (1,2). Adolescencija je nastavak detinjstva, što znači da svaki adolescent ima svoju prethodnu životnu priču koja se nastavlja. Rastanak od detinjstva je prirodni tok događaja, za koje vreme se dogodi preobražaj arhaičnog, starog sistema deteta. Preobraze se infantilne vezanosti za predmete, detetove vizije o sebi i sve one stvari koje su do tada značile sigurnosne sisteme odnosa. Ovo je propraćeno sa vrlo mučnim doživljanjima: stari sistem ne funkcioniše, a novi se još nije formirao. Adolescent se koprca između sveta snova i stvarnosti.
U adolescenciji se dešavaju neminovne promene, kako na telesnom tako i na psihičkom planu (2). Te promene mladi ljudi neretko doživljavaju na neobičan, čak patološki način, na nivou depresonalizacije: «osećam da se nešto dešava sa mnom, ovo nisam ja», možemo čuti neretko od njih. U nekih se javljaju osećanja kao da im je telo postalo neprijatelj, i svoju mržnju, zavist, agresiju usmeravaju prema svom telu. Ovo se može ispoljavati u različitoj formi: autodestrukciji, aktivnostima za samouništavanje od tetoviranja preko korišćenja droge, pa sve do suicidalnog ponašanja.
Agresija, koja pored telesnih promena, naravno može biti rezultat i psihičkih pa i društvenih promena, konfliktnih situacija, iz prošlosti donešene stvarne ili umišljene uvrede, uvek unakazuju unutrašnji svet mladog čoveka. Ruše i razbija ionako krhku granicu između unutrašnje i spoljašnje stvarnosti. Reči jednog mladića nakon što je nasrnuo nožem na oca.» Raspao bih se da ga nisamo ubo...bio je nepodnošljivo iznutra... nisam mogao izdržati»
Afektivni život im je nestabilan (3), a uzimajući u obzir i sniženu frustracionu toleranciju nije retko da na beznačajan povod reaguju impulsivno, pa čak i po tipu kratkog spoja. Nestabilnost nadalje često vodi kod njih do afektivna krizna stanja, kada su kontrolni mehanizmi bespomoćni.
Savladavanje sopstvene agresije je posebno otežano u adolescenciji. Neretko se dešava da kanalisanje prema spolja je blokirano, a za to bezbroj razloga mogu postojati, tada se pražnjenje događa prema sebi. Svakako su potrebni i drugi činioci da bi došlo do ispoljavanja auotagresije, ali u suštini glavnu reč ima nekontrolisana agresija.



Uticaj kulture, religije i društvene sredine
na suicidalnost adolescenata.

Kultura, vladajući vrednosni sistem, obrazac ponašanja datog mentaliteta ima suštinsku ulogu u fromiranju suicidalnog ponašanja. Ima protektivno, ali može imati i suicidogeno dejstvo.
Religija je značajni deo kulture. Protektivno dejstvo ispoljava tako da osuđuje samoubistvo. Religija se ne može odvojiti od takvih kultusoloških činioca kao što je povezanost u zajednici, modeli zajedničkog ponašanja, rodbinske veze itd. Sve to drži osobu u jednoj čvrstoj mreži povezanosti, koja na taj način deluje zaštićujuće od «izletanja».(4) Ako počinje da gubi tlo pod nogama, zbog za nju na prvi pogled nerazrešivih problema, i ako se zbog toga pojavljuju podsticaji, misli za poziv u smrt, ako počinje da «tone», biće prihvaćena ovom mrežom. To se događa pomoću sistema povezanosti što mu obezbedjuje ovaj vrednosni sitem. Ubeđenje nerešivosti problema postepeno bledi kada o njima može pričati svojoj sredini, koja se okreće prema njoj sa voljom za pomoć.
Sa druge strane religija, a i razne sekte, sa favorizovanjem krutih i nepromenljivih sistema odnosa, prikazajući udaljavanje od tih kao smrtni greh, izaziva suicidogeno dejstvo, slabeći na taj način zaštitno dejstvo. Propovedajući neminovnu poniženost ovozemaljskog ljudskog života, njegovu potčinjenost, proklamajući njegovu manje vrednost, potkopava baš one mehanizme strukture ličnosti koje su najvažniji za formiranje odgovarajućeg samovrednovanja i održavanja.
Adolescenti vrlo osetljivo reaguju na prihvatanje granice, da žive u takvim interpersonalnim odnosima gde nema mogućnosti uvođenja promene, gde ih ne prihvataju na način da slobodno žive, sa mogućnostima slobodnog eksperimentisanja sa sopstvenim životom.
Među kulturoloških činioca, na pojedinim područjuma, značajnu ulogu ima pozitivno prihvatanje suicidalnog obrasca ponašanja (5). Čak što više u raznim sektama osnovno pravilo je «romantizovanje smrti», prihvatanje samoubistva kao put i način bežanja, rešavanja konflikta. Model ponašanja je uvek pozitivan introjektiovani obrazac, koji se aktivira u slučaju kriznih stanja, konfliktnih situacija. Zbog toga kod adolescenata je posebno značajno da li stoji na raspolaganju suicidalost u sredini, među rodbine, kao obrazac ponašanja u stresnim, konfliktnim situacijama.
Zbog nedovoljno izgrađene granica identiteta oponašanje sredine je naznačeno determinisano sugestibilnošću adolescenata. Zahvaljujući tome se dešava ono što je već odavno poznato - na nivou deskripcije već odavno pronalazimo u suicidologiji. Naime, povremeno se pojavljuju epidemije samoubistva (6), kada pod uticajem jednog suicidalnog dešavanja, krene se čitava serija samoubistva. U takvim slučajevima, obično ljudi sličnog društvenog položaja, uzrasta izvrše samoubistvo, na istom mestu, na sličan način. Nakon samoubistva nekog poznatog čoveka na datom području se povećava samoubistvo i pokušaj samoubistva. Primećujemo pojavu sugestivnih dejstava i u školskom uzrastu, osnovnoj i srednjoj školi, kada se u većem broju dogodi trovanje sa lekovima zbog loših ocena ili svedočanstva. Potvrdjuje to i jedan naš slučaj, kada su blizanci - prvi razred srednje škole - jedan za drugim, u samoubilačku svrhu popili lekove, u strahu od posledice, to jest u strahu od roditelja.
Korisno je pogledati dejstvo jednog karakterističnog osećanja, koje je domintanto prisutno u adolescenciji, a čije je prisutno svakako daje svoj doprinos stanju sugestibilnosti. To je osećanje inferiornosti, manje vrednosti
Struktura ličnosti natopljena sa osećanjem manje vrednosti rezultira izmene psihičke funkcije. Kao posledica tih izmenjenih funkcija, percepcija spoljašnjeg sveta postaje suzdržanija, bezbojnija. Kao da se pojavljuje upravljanje da je zabranjeno osećati, boje, oblike, sadržaje, vredne i bezvredne stvari itd. onako kako se oni pojavljuju, nalaze u stvarnsoti. «Ja ne smem da vidim ono što drugi vide.
Ovakvo percipiranje, na ovaj način shvatanje događaja iz okolnog sveta ima za posledicu poremećaja doživljavanja sopstvenog ja. Nekako ovako: «Ja svakako vredim manje od ostalih». Ili: «Ne smem biti više od ostalih, jer je to opasno i posledice su teške». I sve ovo - dakle: «manje vredim» - ličnost doživljava sosptvenom (ego-sintonom).
Menja se i pažnja. Selektivna funkcija se «farba u sivo», kao da osoba koristi takve naočare, koje propuštaju samo sitne-beznačajne-bezbojne-sive delove sveta za percepciju Kao da na svetu i ne postoji druga boja osim sive.
Ovo naravno deformiše i pamćenje, udaljavajući se od stvarnosti. Ako je percepcija, shvatanje udaljeno od stvarnosti, pažnja propušta samo «sivo i manje vredno», doživljavanje sopstvenog ja se dešava na nivou «manji sam i manje vredim», neminovno se dolazi do situacije da nema čega da se seća. Ovo zatim dovodi do osećanja da nema prošlosti, nema tla, nema sadašnjosti, prema tome nema ni budućnosti. Osećanje nesigurnosti se ogromno povećava. Svakodnevno bitisanje prožima jedan perzistirajući, lebdeći strah, koji je upravljen sa strane okolnog sveta koji može biti čas jači, čas manji.
Sve ovo naravno određuje i svakodnevno razmišljanje i intelektualne aktivnosti. Svesne, ali uglavnom nesvesne zabrane, samokažnjavajuće misli preplavljuju planiranje svakodnevnog života. Takve su: « ne smem da koristim taj objekat»; «bolje da se ne upišem u tu školu, imaću samo probleme zbog toga»... itd.
Samozabranjujuće, samokažnjavajuće misli, krut i strog nad-ja rezultira da takve ličnosti žive u jednom stanju perzistrirajuće griže savesti uz jakih pulsija autodestruktivnih, autoagressivnih podsticaja.
Deformacija voljnih funkcija nakon ovakvih poremećaja psihičkih funkcija je gotovo zakonitost. Jedva žele, jedva čine nešto samostalno takve ličnosti, samoinicijativu praktično i nemaju.. Postaju pasivno-zavisni. Većina njih živi «kako je u knjizi sudbine napisano», «kako sudbina hoće».
Afektivni život im je labilan. U svakodnevnoj komunikaciji se ponašaju kao «čovek od raspoloženja», plahoviti su, brzo se naljute ali se brzo i pomire. Plaše se od usmeravanja negativnih osećanja prema napolju. Žive u strahu da će izgubiti kontrolu nad svoijm osećanjima - naročito iznad negativnih osećanja - što doživljavaju kao veliku opasnost za sebe. Odnos im je prema autoritetu pun kontradiktornosti, čas ih idealizuju čas strastveno mrze. U osnovi ih prožima taj infantilni strah, koji se stvorio u ranijoj fazi razvoja ličnosti. Kao da je ceo jedan život kratak za izrastanje, tj. za oslobađanje od tih strahova.
Osećanje manje vrednosti koje preplavljuje ličnost poremeti i emocije. Ako je od prvog koraka, od percepcije realiteta sve bezbojno, sivo, zamračeno, kako bi bilo moguće sreću, ljubav, bes, bliskost – i ceo arsenal osećanja - doživljavati sa takvim intenzitetom, u takvim bojama u kakvim su ta osećanja u stvarnom svetu prisutna. Verovatno nikako. Ostaje samo to da: « se ja ne smem radovati,
ne smem voleti, ne smem biti besan, ne smem biti blizak ni s kim jer će se onda videti koliko sam manje vredan». Neuspehe, koje su u suštini sastavni
delovi svakodnevnog života, zahvaljujući osećanju inferiornosti, mladi ljudi doživljavaju sa jedne strane kao težak gubitak, a sa druge strane kao opravdanje samih sebe: «stvarno ne zaslužujem kad već nije uspelo». Doživljaje uspeha, koji su takođe sastavni delovi realiteta, primaju sa sumnjom: «da li ja to zaslužujem?».
Bezbojna, otupljena, pobledela osećanja zatim neminovno vode do depresije, naravno sa svim svojim posledicama.


Poremećaj komunikacije
Iz vulnerabilnosti ovoga životnog doba proizilazi da, što se suicidalnosti tiče, adolescenti spadaju u ugroženu grupu (7) Sastavni deo ove ugroženosti jeste poremećaj komunikacije.
Ovaj poremećaj se u prvom redu odigrava u samoj ličnosti (8). Kao što smo ranije spominjali, nesigurnost identiteta često vodi mladog čoveka do pitanja: «ko sam, šta sam, gde mi je mesto na ovom svetu». Vrlo su teška i složena pitanja, na koja u manjoj-većoj meri svi mi celoga života tražimo odgovor. Kompleksnost pitanja «da li sam ono što vidim, da li smem da vidim ono što jesam» ozbiljno preplavljuje celu struktru ličnosti u razvoju. Kome postaviti ta pitanja, od koga može dobiti odgovor, koji je odgovor tačan, kome verovati...? Trebalo bi sebi da mlad čovek da odogovor, ali se ne oseća kompetnenim za to. Ostaje stalna ruminacija na ovim pitanjima, bez odgovora. Komunikacija sa sobom biva prekinuta.
Sudbina komunikacije nije značajno drugačija ni sa spoljašnjim svetom (9). Tu su autoriteti - prvenstveno roditelji - koji se već davno udaljavali od tog životnog perioda, svi na manje-više uspešan način ostavili za sobom «detinjasta pitanja». Njihov život adolescenti doživljavaju krutim, gotovo nepristupačnim. Shvatanje o svetu, o vrednostima života za njih je neprihvatljivo, i iskreno se čude, kako roditelji mogu tako da žive. Moraju se suočavati sa generacijskim razlikama, koje ni u sudbonosnim trenucima ne mogu prevazići. U kriznim stanjima kada se traži pomoć, komunikacija se odvija po principu: razgovaraju, ali se ne čuju. U suicidalnoj krizi adolescenata vrlo često možemo nailaziti na ovu poremećenu, isprekidanu komunikaciju.
Poremećaj komunikacije koji je prisutan u suicidalnoj krizi (9) rezultira nemogućnost dešifriranja poruke koja se šalje užoj sredini u vezi potrebe za promene. Mladi ljudi, a ne samo oni, u suicidalnoj krizi u suštini ne žele da umre, već žele da se spase iz nepodnošljive, beznadežne situacije, dakle hoće da žive. Smrt je samo oruđe za oslobađanje od tih muka.
Borba protiv smrti se ne manifestuje samo u održavanje nade, nego - naročito kod mladih suicidanata - i u tome da veliki broj njih najavi svoju nameru svom okruženju, pokušavajući na taj način da traži pomoć («cry for help»)(10). Ovo se naravno vrlo retko dešava neposredno i otvoreno, već obično u obliku bojažljivog upućivanja ili najavljivanja. Nije uvek ni jasno ni nedvosmisleno ovo ukazivanje na nameru, vrlo često se manifestuje samo u šifriranoj formi, koja postaje tek kasnije jasna. Najčešće se odigrava ovaj zadnji pokušaj da se ostane u životu, ali sredina to obično ne čuje, ili pak rodbina to prećuti jer pred sobom ili pred drugima mogu biti «okrivljeni» zbog samoubistva. Najčešće negativan odgovor na ovu zadnju šifriranu poruku - traženje pomoći - daje zadnji podsticaj za samouništenje.


Sredstva i načini


Nakon upoznavanja sa važnijim elementima karakteristične za struktirisanje ličnosti adolescenata sasvim je opravdano prihvatiti tezu da adolescencija spada u ugroženu grupu što se suicidalnosti tiče.
Opšte je poznato da Vojvodina, a u okviru tog područja Severna Bačka, naročito Subotica i okolina, od davnine ima visoki stepen sucidalnosti (11, 12). To se odnosi na celu populaciju, a naročito je prisutno među mađarskih žitelja.
Od sveukupnih pokušaja i uspešnih samoubistava 30-35% se dešava u adolesnetnom dobu.
Uobičajeni načini ivršavanja na datim teritorijama redovno imaju tradicionalni karakter (12), što znači da mladi suicidanti razmišljaju u ovim metodama i primenjuju ih za autodestrukciju. Mada dominirajuću metodu uvek određuju i aktuelni modni trendovi. Dok ranije u adolescentom dobu za uspešno, izvršeno saomubistvo bilo korišćeno vešanje, a za tentamen sečenje vena, danas značajnu prednost imaju trovanja lekovima, a u najzadnje vreme skakanja sa visine. Naravno to zavisi i od mesta življenja: adolescenti u seoskim sredinama manje mogu koristiti ovo zadnje, ali zatim u korišćenju metoda medikamentozne intoksikacije nema značajnih razlika između njih i njihovih vršnjaka iz grada.
Od ukupnih tentamena i izvršenih suicida adolescenata u 60-65% slučajeva se upotrebljava lek.
Od lekova su najpristupačniji sedativi, anksiolitici, hipnotici (13 ) - uglavnom benzodiazepini (npr. diazepam, bromazepam, lorazepam ) - koji se uglavnom bez većih administrativnih prepreka (bez recepta) mogu nabaviti u apotekama. U svakom pakovanju se nalazi informacija i upustvo o leku, uobičajena terapijska doza, maksimalna doza itd..., pa nije teško izračunati ni letalnu dozu. Ono što je takođe postala uočljiva i učestala, jeste kombinacija lekova-sedativa sa alkoholom, i to gotovo isključivo žestoka pića. S tim se naravno povećava rizik smrtnog ishoda, uzimajući u obzir zjedničko dejstvo na centralni nervni sistem.
Da li se povećava potreba za doživljavanjem rizika života, ili se pojačava namera za uspešan ishod samouništavanja ?.... pitanje koje za sada ostaje otvoreno.
Moramo imati na umu naravno i određena bolesna stanja u adolescenciji, koja nisu u uskoj vezi sa životnom dobom, ali imaju specifičnu karakteristiku u ovom dobu; na primer epilepsija u adolescenciji. Adolescenti su zbog osnovne bolesti stalno u kontaktu sa psihotropnim lekovima, godinama moraju uzimati antiepileptičnu terapiju. Mlad čovek koji od ranog detinjstva boluje od epilepsije, stalno mora uzimati lek, brže i lakše može da upadne u stanje depresije, očaja, beznadežnosti, bezperspektivnosti. Naročito onda kada su napadi teško savladivi, učestali, vode mladog čoveka do takvih odluka da uskrati sebi muke (14). Svi antiepielptici mogu imati letalno dejstvo, zbog relativno uske terapijske širine, naravno, ukoliko se uzima u dovoljno velikoj dozi, ipak se možda najčešće koristi u tu svrhu barbiturati i karbamazepin.
Što se odnosa polova tiče devojke češće piju lekove u suicidalnu svrhu od mladića; odnos je negde 3,5-4:1.
Mladići daju pretnost venasekcijama, koja pojava za sada nije sasvim razjašnjena. Sigurno da ima veze sa važećim mentalitetom, po kojim su muškarci u ispoljavanju svojih osećanja agresviniji, te i u autodestrukciji «moraju biti muški». Apel-alarm funkcija (Stengel-Milovanović) ovoga suicidalnog ponašanja svakako je spektakularnija.
Vešanje, što je ranije bilo najučestalije sredstvo saomubijanja, a u celokupnoj populaciji i danas je među prvima od upotrebljenih metoda, takođe zauzima značajno mesto u suicidalnim mislima u adolescenciji. Namera se međutim ređe pretvara u aktivnost, najverovatnije zbog toga što ishod vešanja manje se može kontrolisati, manje verovatno može biti neizvestan - koji u sebi sadrži i šansu da se spasi -, na kakav ishod svesno ili nesvesno uvek se računa. To jest veća je verovatnoća da će pokušaj imati smrtni ishod. A mladi ljudi, kao što smo ranije rekli, u suštini ne žele umreti već živeti.
Zahvaljujući razvoju civilizacije, kao i posledici urbanizacije, možemo videti da u biranju načina samoubistva značajno mesto zauzima postepeno i skakanje sa sprata, sa visine. Dešavaju se povremeno serije slučajeva. Skok sa devetog-dvanaestog sprata velikom verovatnoćom imati srtni ishod. Opravdano je dakle predspostaviti da je suicidalna namera u takvim slučajevima velika.
Ono što postane sve značajnije, rasprostranjenije, jeste samoubijanje vatrenim oružjem. Kao posledica proteklih istorijskih dešavanja, a i «shodno zahtevima civilizacijskih trendova» od vatrenog oružja u ogromnoj količini se nalazi u ljudskoj populaciji. Namerna ili nenamerna povređivanja su česta, isto kao i korišćenja tih oružja u suicidalnu svrhu. Adolescenti obično koriste oružja koja su u vlasništvu roditelja, a pristupačna u svakom momentu.

Uticaj raznih psihičkih stanja
na suicidalnost

Pored već spomenutog karakterističnog strukturisanja ličnosti mladalačkog doba (15)kao i napred navedene epileptične bolesti, sucidalna ugroženost adolescenata se pojačava i u slučaju drugih psihički poremećenih stanja, ili pak duševnog oboljenja.
Adolescencija sama po sebi nije bolesno stanje, ali je veoma vulnerabilan period psihičkog razvoja. Ovu vulnerabilnost karakteriše afektivno-emocionalna labilnost, nedovoljna zrelost, doživljavanje «međustanja» (nije više dete, ali još nije odrastao) kao velika kriza. Ako se proces identifikacije iz bilo kojih razloga poremeti, razvija se adolescentna kriza, koja znači dodatni teret suicidalne ugroženosti. Tome doprinosi između ostalog i nedovoljno realan odnos adolescenata prema smrti (16). U održavanju toga, naročito u ranoj adolescenciji, imaju svoje doprinose i razni filmovi, u kojima glavni junak u jednom filmu umre, da bi u drugom ponovo postao živ. Kao da to ima takvu poruku da se može malo umreti.
U okviru adolescentne krize, ali neretko i kao samostalna klička slika se pojavljuje depresija. Istina je da se ova dva entieteta vrlo teško može razlučiti.
A depresija je faktor suicidalnog rizika prvog reda (17). Poznato je da su depresija i suicidalnost toliko povezane da skoro možemo da kažemo da nema samoubistvo bez depresije. Razni autori potvrđuju da je suicidalna opasnost najveća u prvom šubu, talasu depresije, 80-90% slučajeva pokušaja ili uspešnih samoubistva se dešava tada, a u kasnijem toku bolesti se ta učestalost znatno opada. Koncizno obrazloženje za to još nema, ali se
pretpostavlja da se u kasnijem toku bolesti pojačavaju psihičke odbrambeni mehanizmi.
Ako interpersonalne komunikacije mladog čoveka izblede, bivaju osiromašeni, pojavljuju se u njemu osećanja suženje životnog horizonta a usled toga i suicidalne fantazije. Verovatnoća je za to, na žalost, i onda velika, kada čovek formalno nije sam, živi u nekakvoj zajednici, ako postane nesposoban za uzajamnost, preosetljiv i želi samo da dobije iz ljudskih relacija (18). Takvi periodi u adolescentnom periodu razvoja ličnosti uopšte nisu retke. Nezadovoljan sa sobom, sa celom svetom adolescent se povlači u sebe, prekida dosadašnje relacije. A ako se komunikacija sužava na jednu jedinu strastvenu vezu, pa se to izgubi, depresija, osećanje usamljenosti je neizbežno. Agresivna osećanja, koja se pojavljuju zbog gubitka, mogu pojačavati suicidogene faktore, naročito motivaciju.
Samoubistvo je bekstvo iz stanja nepodnošljivosti, beznadežne životne situacije. U ovom bekstvu mladom čoveku nije negiranje vrednosti života je suštinska stvar, nego ubeđenje da će se najglavnija vrednost zasigurno izgubi, ne može da se zadrži, dakle čovek nek uzme u ruke svoju sudbinu i nek skrati svoje muke (19).
Posebno pishičko stanje u adolescenciji je zavisnost od droga, to jest narkomanija. (20)
Danas je već poznato da se zavisnost od droge razvije u takvih mladih ljudi, koji pored biološke dispozicije imaju i specifičnu strukturu ličnosti, narkomansku ličnost. Ova struktura je i uzrok i posledica konzumiranja opojnih droga. Narkomanska ličnost pati od osećanja inferiornosti, poremećaja raspoloženja, depresije, preplavljena je napetošću, strepnjom. Neretko u pozadini stoji poremećaj identiteta, kada sebe doživljavaju « kao nešto amorfno
neobličeno, neuhvatljivo». Neuspehe doživljavaju duboko traumatično, a neugodnosti svakodnevnog života nepodnošljivom. Emocionalna komunikacija im je hladna, bezživotna, bezosećajna, sebična. Afektivne podsticaje teško ili nikako ne može kontrolisati, zbog čega neretko reaguju po tipu kratkog spoja, impulsivni su. Često nisu u stanju da procenjuju posledice svojih dela. Prilagođavanje na socijalnu sredinu je nezadovoljavajuće zbog čega se neretko marginalizuju, osećaju se odbačenim, bezvrednim.
U takvom stanju usamljenosti, daleko od svakoga, kada su već duboko zagazili u stanje zavisnosti, često dolaze do takvog zaključka da iz ovog nepodnošljivog začaranog kruga postoji samo jedan jedini izlaz: «milosrdna» smrt. Kobnu autodestrukciju tada izvrše svesnom predoziranjem. Najčešće u tu svrhu koriste intravenske narkotike (heroin, kokain)

Specifična trauma - suicidalna kriza

U kriznom stanju mlad čovek živi u jednom izolovanom, povučenom, konfliktima preoptrećenom unutrašnjem i spoljašnjem okruženju. Veliki broj ovih konflikata su u čoveku nesvesni, samo ga njihov emocionalni naboj drži zarobljeno. Ali jedna bliska, intimna relacija uvek ostaje, što postaje jako važna za njega. Važnost ove relacije osoba doživljava kao smisao života. Ova veza mu na neki način daje osnovu za samovrednovanje.
Opasnost, to jest strah od gubitka te relacije pokreće suicidalnu krizu. U tom strahu se pojavljuje stanje, kada se celokupna ta - dosada prihvaćena i jako važna - relacija doživljava negativno, bezvredno. Pored toga se pojavljuje ljutnja, bes, mržnja prema onoj drugoj osobi zbog prevare. Tada nisu ni bitne
reči koje se izgovaraju u međusobnoj svađi, karakterističnoj za krizno stanje. Afektivni naboj je taj koji postaje upravni faktor. Preplavljen osećanjem gubitka, besa i mržnje čovek svoju agresiju neretko usmerava prema sebi.
U kriznom stanju je dakle, uvek prisutna ta specifična trauma (21), koja u stvari ništa drugo nije nego neprihvatanje ličnosti, odbijanje sa strane partnera. Prekidanje za osobu zadnje i jako važne relacije. Karakteristično je, nadalje, za takvu relaciju i to da se pojavljuje povećana potreba za sve više produbljujuće vezivanjem, prihvatanje svih zahteva partnera, to jest jedno stanje pasivno- zavisnosti. Neuspešnost u nameri za vezivanjem, za prisvajanjem, kao i u traženju sigurnosti u željenoj relaciji je u stvari specifična trauma: doživljavanje duževremenog odbijanja ličnosti u pratnji negativnih osećanja. Ličnost tada doživljava da se relacija nepopravljivo poremetila, pokvarila, te životu dalje nema nikakvog smisla.
Ovakve specifične traume uopšte nisu retke u svakodnevnom životu adolescenata (22). Mislimo samo na neuspešne ljubavne veze. Potreba za pomeranjem sa mrtve tačke takve veze je ono što izbacuje na površinu negativno doživljavanje partnera. Često se može primetiti sa strane odbijajućeg partnera i jedno ambivalentno ponašanje, sa potrebom za manipulacijom u interesu zadovoljavanja svojih potreba. Naravno i odbijeni partner zadovoljava neke svoje nesvesne potrebe prihvatajući takav odnos.
Sve to teče sa stvaranjem i nagomilavanjem strepnje i napetosti do određene granice, kada se prelazi u afektivno i emocionalno krizno stanje koje se izmakne kontrolnih mehanizama. Paralelno s tim i intelektualni deo ličnosti otkaže. U takvom stanju napokon ostaje da lebdi samo jedan cilj: nema dalje, treba nestati.



Autor: Dr. Šagi Zoltan specijalista neuropsihijatar psihoterapeuta, grupni analitičar



Literatura

l. Kastratović Ž. Krize u razvojnom dobu. Avalske sveske 6. Beograd 1983

2. Adolescencija. Revolucija i evolucija u razvoju. Priredio Vojislav Čirčić. KBC
«Dr Dragiša Mišović» Dedinje. IP «Žarko Albulj» Beograd 1997

3. Tadić N. Psihijatrija detinjstva i maldosti. Naučna knjiga. Beograd 1989

4. Sági Z. A fiatalkor fekete foltjai. Depresszió és öngyilkosság. Életjel
Szabadka, 2002.

5. Biro M. Samoubistvo - psihologija i psihopatologija. Nolit 1983.

6. Fromm E. The anatomy of Human Destructiveness. Henry Holt and Co.
New York 1973.

7. Selaković-Buršić S., Mišić-Pavković G., Čulibrk L., Vučković N. Pokušaj
samoubistva kao odraz krize u adolescenciji. Medicinski pregled 1993.

8. Balint M. The Basic Fault.Therapeutic Aspects of regression. Tavistock
Publications Ltd/Routlegde, London-New York. 1989.

9. Farberow NL. The suicidal crisis in Psychoterapy. In: The Psychology of
Suicide. New York 1970.

10. Farberow NL. Shneidmann. The cry for Help . New York 1965.

11. Böszörményi E. Az öngyilkosság múltja és jelene. Magánkiadás
Budapest 1991. 49-116.

12. Kapamadžija B., Šovljanski M., Biro M. Osnovi medicinske suicidologije.
Medicinska kknjiga Beograd-Zagreb 1990.

13. Čurčić M. Akutna trovanja. Senta 2001. 31-57.

14. Hódi S. A «meghívott” halál. Forum. Novi Sad 1979.

15. Berger J., Hrnjica S., Biro M. Klinička psihologija. Naučna knjiga
Beograd 1990. 133-170.

16. Bukelić J. Socijalna psihijatrija. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva
Beograd 2000. 275-294., 308-317.

17. Becker J. Depresszió Hungarian Translation. Gondolat. Budapest 1989.

18. Hódi S. A lélek útvesztői. Logos, Tótfalu 2000.

19. Oravecz R. A búcsúlevél-elemzés tradiciója. Addictologia Hungarica.
VIII.évf. 2000. 5.sz. 324-335.

20. Šagi Z. Sa ove i druge strane stvarnosti. Mladi, droga i alkohol.
Kaloper, Senta 2000

21. Segal H. Introduction to the Work of Melanie Klein. Neww, enlarged
edition. London 1973.

22. Čurčić M. Halo doktore. Senta 2001. 17-39.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 11 gostiju