Zanimljivosti

Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Zanimljivosti

Post od branko »

Ateizam u SAD

Kako se usuđuješ da ne veruješ u Boga?


Kako žive ateisti u zemlji gde je religija na svakom koraku, i gde se političari redovno pozivaju na Boga? U pojedinim saveznim državama Amerike, zakonom je zabranjeno da nereligiozni ljudi vrše javne funkcije

Mlada novinarka Džamila Bej ipak, svoj ateizam iskazuje jasno i glasno. Za nju je religija sredstvo, uz pomoć kojeg se ljudima vlada. Ateisti su u Americi još uvek manjina, ali ta manjina brzo raste.
„Statistika kaže da ja ne postojim“, kaže 36-godišnja Džamila Bej. U Americi nema mnogo žena crne rase koje ne veruju u Boga. Ali Džamila kaže da je njoj sve bilo jasno još kada je imala četiri godine. Tada je roditeljima rekla da više ne veruje u Deda Mraza, i u to da je neko oživeo, nako što je tri dana bio mrtav.
Njena majka je pobožna katolkinja. Ona i danas misli da je njena ćerka duboko u sebi religiozna i da samo želi da provocira svojim ateizmom. Odnos između njih dve je težak, na šta u velikoj meri utiče pitanje religije. Jer je za Džamlinu majku reč ateista bila uvreda. "Kako se usuđuješ da ne veruješ u Boga, ti ateisto. Nisam želela da to budem. Ali izgleda da to jesam. I ponosna sam na to."
“Religija je bila nešto za ljude iz bronzanog doba, da bi objasnili stvari koje nisu mogli da razumeju“, kaže Džamila sa visine. “Sada nauka daje odgovore na sva pitanja”. Religija je porobila crnce u Americi, kaže Džamila – ranije telesno, a sada i duševno. Jer ljudi koji čvsto veruju u kraljevstvo nebesko, spremni su da istrpe mnogo toga na zemlji.
U uzrastu ispod 30 godina gotovo svaki treći čovek se izjašnjava kao nereligiozan. Ateisti su dobro organizovani. Javno se deklarišu kao ateisti u video-klipovima na internetu, iznajmljuju ogromne bilborde za poruke anti-religijskog sadržaja i skreću pažnju na poznate nevernike, kao što je osnivač Facebooka Mark Cukerberg ili čuveni predsednici SAD Tomas Džeferson i Abraham Linkoln.
Trenutni predsednik Amerike Barak Obama pomenuo je i atieste svom govoru prilikom inaguracije, što predstavlja ogroman korak napred: „Mi smo nacija hrišćana i muslimana, jevreja i hindusa, ali i nevernika“.
Uprkos tome, kaže novinarka Džamila Bej, ljudi bez religije u Americi diskriminišu se i dalje. Nedavno ju je fizički napao njen sused. Gurnuo ju je na zemlju, nagazio i završio rečima „God bless you“. "To se dešava sada. Ne pre sto godina. Ne pre dvadeset godina, već sada."
Ali ona čvrsto veruje da će ateisti jednog dana pobediti i upravljati svetom, bez obzira na napade: "To su samo poslednji trzaji umirućeg sistema. Ateisti će vladati, to je jedina stvar u koju zaista imam vere."

Tekst prenosima sa sajta Deutsche Welle
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Zanimljivosti

Post od Bibliotekar »

Slika

:ugeek:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
aleksey
Globalni moderator
Postovi: 1008
Pridružio se: 08 Dec 2010, 15:28

Re: Zanimljivosti

Post od aleksey »

 
...ljudi bez religije u Americi diskriminišu se i dalje
Dear my LibrarTy,

zar je moguće da se ovo dešava u tvom "Vaseljenskom stubu demokraCije"?

Ili to Brankica Penzos opet širi neku anti propagandu, ničim utemeljenu?
Don't cry because it is over, smile because it happened.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Zanimljivosti

Post od Bibliotekar »

SAD, dragi moj, g. Aleksey, koliko god to Vama izgledalo neverovatno, još uvek nisu nisu usamljeno Ostrvo Bezuslovne & Bespogovorne Tolerancije u okeanu Kulturološki Indukovane Socijalne Sekluzije. U drevnom tlu klasične zapadnoevropske kulturne tradicije fundirano korenje američke socijalne kohezije, u kojoj jednu od ključnih determinanti socijalizacije predstavlja obligatna religijska pripadnost, i nadalje ima, avaj, svoje socijalne reperkusije. Baš kao i u Evropi samoj općenito, a na brdovitome Balkanu napose. :roll:

Štaviše, globalnim snaženjem liberalnog kapitalizma kao apsolutno dominantnog obrasca društvenog ustrojstva, teistička paradigma postaje obligatno dominantni vid socijalno indukovane individualne vrednosne orijentacije, budući da je ista bazično utemeljena u simboličkom, a ne pak etničkom i ekonomskom diversitetu koji predstavljaju nepoželjni faktor ograničavanja rasta profitne akceleracije transnacionalnog kapitala. Povećanje prihvatljivosti etabliranog religijskog, rasnog, socijalnog i seksualnog diverziteta stoga stoji u oštroj suprotnosti sa faktičkim odnosom društveno kondicioniranih jedinki prema ateizmu, budući da kapitalizmom indukovani Alijenirani Teizam - u kojem postulat Obligatne Dobiti kao kvintesencije ljudske egzistencije jedino može da prosperira putem nemilosrdnog kljaštrenja racionalnog (i stoga opasnog!) ateizma - još uvek predstavlja dominantu kontemporarnog socijalnog kondicioniranja.

Prevedeno i uprošćeno, dragi moj g. Aleksej, priča je vrlo stara & znana. Credo Alijeniranog Teizma, naime, kao što to još onomad za naših studentskih dana spoznadosmo, glasi: „Dragi moj Sv. Antune, pomozi mi da položim ispit iz Dijalektičkog Materijalizma”.

Sva je sreća što će objektivne, Drugim zakonom termodinamike uzrokovane specifičnosti društvenog razvitka neminovno dovesti do promene te paradigme:

Slika

Dobit, naime, nije spojiva sa Entropijom. Koja u ovom našem Kosmosu konstantno raste. Što bi drug Valter rekao: Živi bili pa vidjeli! ;)
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
aleksey
Globalni moderator
Postovi: 1008
Pridružio se: 08 Dec 2010, 15:28

Re: Zanimljivosti

Post od aleksey »

 
Izvini, brate, ali ja ipak nisam Timke, da bih mogao shvatiti ovako visok intelektualni nivo izražavanja. :((

A stvarno se trudim...
Don't cry because it is over, smile because it happened.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Zanimljivosti

Post od Bibliotekar »

Oh, ta razumete Vi sve savršeno dobro, dragi moj g. Aleksey. Samo se pravite nevešti. Koji Vam to deo u kvintesenciji Otuđenog Teizma nije jasan?

Poglečte sim: „Dragi moj Sv. Antune, pomozi mi da položim ispit iz Dijalektičkog Materijalizma”.

Kaj Vam pa to nije jasno, Tetec naš mili? Bum Vam ja sve to zrihtal logički kak vuricu, pak se bumo kužili kak taubeka dva. :lol:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

POSLEDNJI CRNOGORSKI CRNAC

U bogatoj istoriji Ulcinja ne može se zaobići priča o crnim afričkim robovima, čiji se potomoci i danas mogu sresti u najju­žnijem crnogorskom gradu. Doduše rijetko, jer kako su godine prolazile i vremena se mijenjala nestajali su polako i crnci i njihove porodice. Kada je Berlinskim kongresom 1878. Crna Gora priznata kao dvadeset i sedma evropska država, u Ul­cinju je, kažu, postojalo stotinu crnačkih kuća. Već 1928. bilo ih je samo pet. A danas crnci se teško mogu sresti na gradskim ulicama. Poslednji pravi crnac legendarni Rizo Šurla preminuo je prije desetak godina. Ostala je Rizova porodica sin Mario i kćerka Anita ali oni tek povremeno borave u gradu. Imaju porodice u Beogradu pa ih je i teško vidjeti.

Slika

Svi Ulcinjani kažu da je Riza bio divan čovjek. Uvijek vedar i nasmijan. Raspoložen za šalu. Iako već dugo nije živ, sigurno da nema Ulcinjanina koji nije čuo za njega. Priču o njemu nije teško ispričati, jer koga god da pitate u gradu svako će vam po nešto ispričati. Potomak je afričkih gusara, a u istorijskim dokumentima pominje se da su prvi crnci stigli u Ulcinj zajedno sa tursko-arapskim pomorcima, gusarima-piratima, kao robovi i sluge na njihovim brodovima 1571. godine, pa i kao robovi i sluge u njihovim porodicama, poslije zauzimanja grada od strane Turaka, kada se tu za stalno nastanjuje 400 berberskih, sjeverno-afričkih pirata sa njihovim porodicama.

Ovi novi građani Ulcinja, tursko-arapski pomorci, kroz godine, decenije i vjekove grabili su sa obala Afrike (Tripolis – Tara­bulus) crnce i prodavali ih kao robove na svom trgu u Ulcinju i po ostalim trgovima Evrope, Azije i Afrike. Mnoge od njih držali su kao sluge po svojim kućama, imanjima, pa i po brodovima. Za kupovinu robova–crnaca išli su svojim brodovima i do obala Sudana, pa i do Konga. Daleke 1696. godine papin misionar Marin Đino obavještava Kongregaciju da se na ul­cinjskom trgu nalazi oko 125 robova. Trg robova u Ulcinju bio je najveći i najglasovitiji na Jadranu. Tu su dovodili robo­ve za prodaju sa svih strana, pogotovo iz mnogih primorskih gradova. Kažu da su tu prodali i Servantesa i njegovog brat Rodriga. Novinar i publicista Mustafa Canka, koji je nedavno publikovao knjigu „Ulcinj u Osmanskoj imperiji”, jedan dio posvetio je i afričkim robovima.

– Ljepotu i šarm lokalnoj populaciji posebno su davali crnci. Ulcinjski brodovlasnici dovozili su ih kao robove iz sjeverne Afrike, a porijeklom su uglavnom bili iz Sudana. Jedno vrijeme bili su sluge, da bi potom bili oslobađani i postajali pravi Ul­cinjani. Govorili su albanski, oblačili se ala turka. Nosili su fesove i široke pantalone, baš kao i svi građani, bili kapetani bro­dova i vlasnici lijepo ukrašenih kuća. Preuzimali su prezimena kapetana ili brodovlasnika koji su ih doveli u Ulcinj ili su se jednostavno prezivali Arapi (crnac). Srasli su potpuno sa sredinom čineći Ulcinj najinteresantnijim gradom na Jadranu u 19. vijeku. Kada je Ulcinj 1880. godine pripojen Crnoj Gori u njemu je živjelo osamdesetak crnaca – kaže Canka.

Osim Rizove djece i unuka u Ulcinju se uglavnom ljeti mogu sresti potomci njegovih sestara i pokojnog brata Dželja, od­nosno sinovca Džanija, koji je umro mlad. – Crnci su zauvijek obilježili istoriju ovog grada, a pokojni Rizo pogotovo. Mar­kantan, neobično lijep, nalik na čuvenog Muhameda Alija, plijenio je šarmom i pozitivnom energijom. Kažu da njegovi potomci nijesu dovedeni silom u Ulcinj. Mislim da su mu dvije sestre još žive ali ih rijetko viđam. To je jedna od najpozna­tijih porodica u Ulcinju. Prezime su dobili po mjestu Šurle, gdje su živjeli. Bio je to pravi metuzalem ulcinjskog turizma. Dok sam živ sjećaću ga se – kaže poznati turistički vodič, profesor Ismet Karamanaga.

Legendarni Riza Šurla se sa svega sedam godina obreo u Dubrovniku. Kad je stasao u mladića stigao je u Zagreb, gdje je počeo da se bavi boksom. Bio je drugi velteraš u Savskoj banovini, a za život je zarađivao radeći kao konobar u čuve­noj „Esplanadi”. Put iz Zagreba vodi ga u Beograd, gdje je izučio fotografski zanat. Tu ga je zatekao rat. U Ulcinj se vra­ća 1945. godine i otvara fotografsku radnju „Pinješ”, najstariju u gradu koja je bila jedan od zaštitnih znakova krajnjeg juga.

Rizo se početkom šezdesetih oženio Ulcinjankom Nadom Račić i tako prekinuo običaj velike crnačke porodice koja je ov­dje sve do Rizovih momačkih dana imala običaj da se crnci obavezno žene crnkinjama, koje su u Ulcinj stizale iz drugih krajeva. Ubrzo su rođeni Mario i Anita, koji ipak nijesu pravi crnci, jer su „povukli” na majku. Mario je oženjen, Anita uda­ta, imaju lijepu djecu. Ipak, mješoviti brak Riza i Nade nije prvi. Mnogo godina prije njih jedan Ulcinjanin oženio se crnki­njom. I danas se u Ulcinju može čuti priča o prelijepoj Zahri iz Sudana, koja je u Ulcinj došla po sopstvenoj volji sa majo­rom turske vojske Hadži Halilom Ficijem, kojega je upoznala u svojoj zemlji.

Slika

Rizo Šurla je na desetine hiljada fotografija iz Ulcinja besplatno uputio u svijet, podijelio domaćim i stranim turistima. A fotografisao je sve što je lijepo na ovom prostoru. Imao je dvije strasti – fotografije i ribolov, kojima se posvetio do po­slednjih dana života.

U toku Drugog svjetskog rata među velikim brojem partizanskih boraca iz svih krajeva ondašnje Jugoslavije našao se i cr­nac Rizo Šurla, iz Ulcinja. U jednoj od borbi bio je ranjen, pa ga drugovi odvedoše u partizansku bolnicu i dadoše mu pr­vu pomoć. Postoji anegdota da se Jovanka, kasnije supruga Josipa Broza Tita, zadesila u bolnici i tokom obilaska ranjeni­ka ugledala Riza, pa se prilično iznenadila.

– Odakle ste vi, druže – upita ga ona. – Iz Ulcinja – odgovori Rizo. – Gdje je taj Ulcinj, u kojoj državi Afrike – upita opet Jovanka. – Nije u Africi, drugarice Jovanka – reče joj Rizo. Jovanka se za čas zamisli, pa opet upita: – A što ste vi po nacionalnosti? – Crnogorac! – reče joj Rizo ponosno. – Hm! – opet se zamisli Jovanka, pa nastavi: – Nisam znala da su Crnogorci crnci! Mislila sam da su bijelci, ovako, kao mi!

Uprkos tome što pravih tamnoputih potomaka afričkih robova skoro da više nema u Ulcinju, ostali su fakti koji će još du­go podsjećati da je na ovdašnjem prostoru nekada živjela crna populacija. Na brdu Pinješ, iznad Ulcinja, i danas se nalazi poljana, zvana Arapsko polje. Tu su se sastajali ulcinjski crnci i igrali svoje ritualne igre. Tako je, kažu pojedini mještani, i nastala temperamentna igra „Šaraveli”, tipično afričkog melosa i ritma, koja se i danas rado igra i gleda. U to doba oni su svojevremeno u gradu imali i svoje kafane, zvanu „Trumo–kafana” i „Arapska kafana”, jer su njen vlasnik i posluga bili Arapi, kako Ulcinjani najčešće nazivaju crnce.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Proces samomumifikacije

Tokom samomumificiranja, monah bi se prvih 1.000 dana podvrgao posebnoj dijeti koja se sastojala samo od semenki i orašastih plodova, i imao pojačanu fizičku aktivnost kako bi se rešio masnoća u telu.

Sledećih 1.000 dana jeo bi samo koru drveta i korenje i pio otrovan čaj od drveta Uruši koje izaziva povraćanje i dehidrataciju i ubija sve organizme koji mogu da uzrokuju raspadanje tela nakon smrti. Na kraju, posle šest godina mučnih priprema, monah bi se zaključao u kamenu grobnicu i potpuno mirovao u pozi lotosa.

Njegova jedina veza spoljnim svetom bi mu tada bila cevčica za vazduh i zvonom, kojim bi svakog dana zazvonio kako bi ljudi znali da je još živ. Kada monah prestane da zvoni, cevčica se vadi i telo ostavlja u zapečaćenoj grobnici narednih 1.000 dana.

Kada prođe tih hiljadu dana, grobnica se otvara kako bi se videlo da li je samomumifikacija uspela. Ukoliko je telo očuvano, premešta se u hram i obožava.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Zanimljivosti

Post od Bibliotekar »

Par vrlo korisnih saveta za potencijalne kandidate-samoubice:

1) Preporučljivo je da za pripremu čaja od plodova kineskog Lakovog drveta (Toxicodendron vernicifluum) koristite izvor-vodu lednu sa japanske planine Judono, koja je izrazito bogata arsenikom.

2) Kolegama koje Vam asistiraju pri poleznom poduhvatu obavezno napomenite da Vaše telo pre polaganja u kamenu kriptu upakuju u drveni sanduk od borovine ispunjen solju, a kroz koji su zapravo protureni vazdušna cevka + potezno konopče za signalno zvonce. Proces saponifikacije u protivnom nema ni najmanje šanse za uspeh.

P.S: U slučaju da Vaš plemeniti poduhvat usled nebrojenih razloga ipak ne uspe, Vaše hramovne kolege blagonaklono će pribeći terpenskim smolama kako bi spasile ono što se još spasiti može. Na koncu ipak važi staro pravilo - u velikim poduhvatima dovoljno je ako se samo i htelo. ;)
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Mišel Uelbek: Terorizam je način socijalizacije

Terorizam i militantizam su način socijalizacije, tvrdi francuski pisac Mišel Uelbek u dugom intrevjuu koji je dao časopisu "Revue des deux mondes" u kom ističe "strah u čistom stanju" koji islam pobuđuje u francuskom društvu.

Govoreći o borbi protiv džihadista, Uelbek je rekao da "nije lako suprotstaviti se religioznoj sekti".

"Čisto policijski odgovor religioznoj sekti nije garant uspeha", tvrdi on, jer "kada se ne plašite smrti, baš vas briga za policiju".

"Bilo kakva nasilna akcija mogla bi biti shvaćena kao način da se izađe iz očajne anomije (društvene dezorganizacije kao posledice pomanjkanja efikasnih normi)", tvrdi autor "Potčinjavanja".

"Terorizam i militantizam su način socijalizacije. Verovatno je lepo proživeti zajedničke trenutke, uzbudljive trenutke protiv policije... Imati osećaj da ste zajedno protiv svih", navodi Ulebek.

"Veći je stepen zajedništva kada imate puno neprijatelja. Tu nastaju prave veze, čvrsta prijateljstva, čak ljubav u slučaju žena džihadista", dodao je on.

Priznajući da sve više živi povučen od sveta i da je zabrinut zbog anomije koja pogađa francusko društvo, Ulebek je rekao da njegov najnoviji roman "Potčinjavanje", o Francuskoj pod islamskom vlašću, izražava strah koji oseća kod svojih savremenika.

To hipotetičko potčinjavanje francuskog društva muslimanskoj kulturi izaziva "strah u čistom obliku", insistira pisac.

"Ako se osvrnem na svoje knjige, rekao bih da konstatujem, a da potom pravim projekcije, koje nisu proročanstva", naveo je on, dodavši da je "mišljenje o islamu pođednako loše u svim evropskim zemljama".

"To je možda jedina stvar koju delimo", zaključio je ovaj osvedočeni mizantrop.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

KOLIKO BI RODITELJA DANAS NAPISALO OVAKVO PISMO UČITELJU?

Pročitajte pismo koje je Abraham Lincoln napisao učitelju svog prvorođenog sina, netom prije nego će svog voljenog potomka poslati u školske klupe. Koliko roditelja bi danas napisao ovakvo pismo? Biti prosvjetni radnik jedno je od najljepših i najvažnijih poziva. Nažalost, danas ni izbliza toliko cjenjeno!

“Danas moj mali sin kreće u školu – i sve će mu ondje neko vrijeme biti strano i novo i zato bih molio da budete nježni prema njemu. On kreće u pustolovinu koja ga može odvesti preko kontinenata u avanturu koju će vjerojatno pratiti ratovi, tragedija, patnja. Takav će život zahtijevativjeru, ljubav i hrabrost.

Zato, dragi učitelju, molim vas uhvatite ga za ruku i naučite ga onome što mora znati. Naučite ga, ali blago, ako možete. Naučite ga da na svakog neprijatelja dolazi i jedan prijatelj. Morat će naučiti da nisu svi ljudi pravedni, ni iskreni. Ali naučite ga također da na svakog lošeg dolazi jedan heroj, na svakog pokvarenog političara jedan predani vođa.

Naučite ga da deset zarađenih centi vrijedi mnogo više nego jedan nađeni dolar, da je u školi mnogo časnije griješiti, nego varati. Naučite ga kako dostojanstveno da gubi i kako da uživa u pobjedi kada dobiva. Naučite ga da bude obazriv s obazrivima, a nedopustiv s grubima. Naučite ga odmah da je najlakše nadvladati nasilnike.

Odvratite ga od zavisti ako možete i naučite ga tajni spokojnog osmjeha. Naučite ga, ako možete, kako se nasmijati kada si tužan; naučite ga da suze nisu sramota; naučite ga da slava može biti i u porazu, a očaj u uspjehu.

Naučite ga da se ne obazire na cinike. Naučite ga, ako možete, čudesnosti knjiga, ali dajte mu vremena da duboko razmišlja o vječnoj zagonetki ptica na nebu, pčela na suncu i cvijeća na zelenom brežuljku. Naučite ga da vjeruje u vlastite ideje, čak i ako mu svi kažu da su one pogrešne.

Pokušajte mom sinu dati snaguda ne slijedi gomilu kada svi to čine. Naučite ga da svakoga sluša, ali naučite ga također, da probere sve što čuje i zadrži samo ono dobro što prođe kroz sito istine.

Naučite ga da proda svoje talente i mozak najboljim ponuđačima, ali da nikada nema cijenu svog srca i duše. Neka ima hrabrosti da bude nestrpljiv, neka ima strpljena da bude hrabar.

Naučite ga da uvijek ima uzvišenu vjeru u sebe, jer tada će uvijek imati uzvišenu vjeru u čovječanstvo i Boga. Ovo je veliki zahtjev, ali pogledajte što možete učiniti. On je tako drag mali dječak, i on je moj sin.”
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

MEHMEDALIJA NUHIĆ, MUSLIMAN I SRBIN: Našao sam svoje srpske korene

Mehmedalija Nuhić, verski analitičar iz Tuzle, koji je magistrirao na temi islamskog fundamentalizma, a sprema odbranu doktorata na Pravnom fakultetu u Beogradu, kaže da ne samo da se izjašnjava kao Srbin, nego se tako i oseća

JEDAN je od retkih Bosanaca islamske veroispovesti koji se izjašnjavaju kao Srbi. Zbog toga trpi osude u rodnom Lukavcu kod Tuzle, a na prozivke muslimanskih nacionalista iz cele BiH odgovara:

- Oprosti im Bože, ne znaju šta čine! Ja sam to što jesam, meni neka sude po mojim delima, ali se istine odreći neću.

Mehmedalija Nuhić, verski analitičar iz Tuzle, koji je magistrirao na temi islamskog fundamentalizma, a sprema odbranu doktorata na Pravnom fakultetu u Beogradu, za "Novosti" kaže da ne samo da se izjašnjava kao Srbin, nego se tako i oseća.

- Čovek se može izjašnjavati od prilike do prilike, od potrebe do potrebe, od nužde do koristi, ali osećati se može samo iskonski, naravno samo uz uslov istine i slobode. Potreba za pravdom i želja za slobodom su temeljne vrednosti srpsko-pravoslavne duhovnosti, koju tradicionalnost i potreba jedinstva kroz duhovnost vere čuvaju vekovima u srpsko - narodnom biću i pre nego što su Srbi kao narod pripadali pravoslavlju.

* Tvrdite da ste tragali za svojim poreklom i da ga sada znate. Šta ste otkrili, a kako ste odgajani, u kom duhu?

- U mojoj porodici, u kojoj sam odgajan, izuzetno se pazilo, po cenu vlastitosti, da ličnost bude uz istinu i pravdu i uz one ljude kome su one temeljna vrednost življenja i uzrok stradalništva. Priznavala se istina i stradalo se za nju. Moj pradeda Alija je 1912. godine poginuo kao srpski vojnik, i to, njegovo stradanje, predstavljalo je početak mog traganja. U daljem periodu, prevashodno putem crkvenih spisa, dolazio sam do potvrda koje su me sve dublje i dublje vodile mom pripadajućem individualitetu.

* Koliko je danas kod vas važno to tradicionalno srpsko, a koliko versko, muslimansko? Da li jedno potire drugo, a ako ne, zašto ne?

- Stojim na stanovištu da srpstvo ne potire nijedan oblik praktikovanja osećaja nečije pripadnosti duhovnom individualitetu. Naprotiv, Srbi su narod koji kroz istoriju nije nikada pokazivao aspiraciju prema tuđim duhovnostima. Oni su uvek čuvali vrednost jedinstva sopstvene duhovnosti, a što je bio razlog njihovog svakovrsnog stradanja.

* Šta za vas znače, recimo, Sveti Sava, Nemanjići, u kojoj meri su za vas bili značajni Srbi islamske vere kao Avdo Humo i Meša Selimović?

- Srbi su uvek bili vezani za slobodu koja je izražavana državnošću i za istinu kojoj je duhovnost osnovna vrednost iz koje potiče. Nažalost, to je bio i osnovni kamen spoticanja koji je dugo vremena držao potrebu za jedinstvom kao lažnu kategoriju koju su, opet ću reći nažalost, koristili oni Srbi koje su politike interesa religija odvajali od stuba pravoslavnog hrišćanstva i zarad interesa svojih novostečenih gospodara ulamali su stub jedinstvenosti i zajednice naroda južnoslovenskog i najčešće potirali ga biološki na južnoslovenskom prostoru.

Tu su mnogi Srbi islamske veroispovesti. Ja ću nabrojati samo poznate: Omer-beg Sulejmanpašić Despotović, Derviš-beg Ljubović, Ali-Riza Dautović, Salih Karabegović, Mehmed Kurt, Avdo Karabegović Hasanbegov, Salih Kazazović, Avdo Karabegović Zvornički, Hatidža i njen brat Osman Đikić, Ibrahim Hadžiomerović, Ali Fehim Džabić, Asim Šeremet, Smailaga Ćemalović, Muhamed Mehmedbašić, Mustafa Golubić, Derviš Šećerkadić, Hamid Kukić. To su, zatim Hasan Rebac, Šukrija Kurtović, Uzeiraga Hadžihasanović, Mustafa Mulalić, Rešad Kurtagić, Mujo Pašić, Hasan Brkić, Džemal i Šukrija Bijedić, Osman Karabegović, Šefket Maglajlić, Midhat Muratbegović, Omer, Avdo i Hamza Humo, Skender Kulenović, Ćamil Sijarić, Meša Selimović, Derviš Sušić, Alija Konjhodžić, Ismet Pupovac, Dževad Galijašević, Emir Kusturica, Amir Čamdžić, Salih Selimović...

* Da li još ima bosanskih muslimana koji danas misle kao vi, ali se boje da to javno kažu?

- Ja sam razgovarao sa mnogim muslimanima na tu temu i interesovalo me je šta misle o tome. Mnogi nisu želeli da iznesu svoj stav radi sopstvenih pozicija u zajednici koje imaju, mnogima je to razlog straha, a samo jedan mali deo zainteresovano je razgovarao naročito u smislu puteva sopstvenog interesovanja kako i odakle da pouzdano krenu u pisane materijale koji bi ih vodili njihovom poreklu. Samo je malo odvažnih koji smeju da izreknu rezultate do kojih dođu.

* Da li su i koliko po vašem mišljenju bosanski muslimani grešili u istorijskim odlukama da priđu Hrvatima umesto Srbima, odnosno zašto konstantno drže tenziju prema Srbima već 100 godina?

- Bosanski muslimani su zapadnom hrišćanstvu uvek bili predstavnički legitimitet uz pomoć kojeg su južnoslovensko biće sve više nastojali da potiskuju sa njegovog biološkog prostora. Oni su elemenat stradanja i nestajanja, kojeg nažalost nisu svesni, isto kao i ostatak većine Južnih Slovena. Početak integracionog jedinstva i ostvarenja jedinstvene religijske zajednice videli su bosanski muslimani u osmanskoj vlasti. Ta je vlast Južnim Slovenima bila agresor. Proterivanje agresora, za bosanske muslimane Južne Slovene nije bio čin oslobođenja. Iz tog razloga, od tad, pa sve do sada oni u Srbima ne vide sopstvenost, nego uslove koji su prekinuli kontinuitet njihove težnje ka ostvarenju jedinstva u okviru verske zajednice.

* Kako gledate na sve veći broj vehabijskih grupa u BiH?

- Postojanje vehabijske zajednice je recidiv proteklog građanskog rata na teritoriji bivše BiH. Danas se taj pravac razvija kao koncept povratka stvarnom stanju vrednosti i baštinjenju islama kao religije, po ubeđenju pripadnika te zajednice, a kojeg se niti poglavarstvo Islamske zajednice, a niti nosioci unutrašnje politike bosansko-muslimanskog rukovodstva ne odriču.

* IMA li među bosanskim muslimanima u Sarajevu intelektualaca, ljudi koji su spremni otvoreno o ovim pitanjima razgovarati ili je sarajevska čaršija ipak jača?

- Među zvaničnim mislim da nema, a oni su kormilari stradanja naroda istog jezika, istih običaja i iste kulture, a različite veroispovesti. Postoje i oni drugi, kojima "rat nije bio brat" ali oni su toliko minimizirani i ne dozvoljava im se da povedu ikakvu inicijativu koja bi vodila narodnom jedinstvu. Najveći nosioci blokade takvih pojedinaca i grupa su mediji na teritoriji Federacije BiH.

* Zbog čega su godinama tabu teme proterivanje i ubistva Srba iz Sarajeva počinjena za vreme rata?

- Takozvano istočno pitanje oduvek su rešavali neslovenski narodi. Kada god bi se ono pokušalo dovesti do rešenja samostalno od strane Slovena, to je etnički i biološki koštalo najviše srpski narod. Sopstvena zla "onih koji se mole drugom bogu" prikazivana su kao nepravde učinjene pripadnicima njihove vere. A u stvari, u suštini, koju bosanski muslimani nikako da razumeju, uvek se ponavlja da strada isti narod, istih običaja, istog jezika i iste kulture. Na žalost našu južnoslovensku.

* Može li i kako doći do pomirenja među narodima u BiH i ko ili šta su po vašem mišljenju najveći kočničari tog procesa?

- Proces narodnog izmirenja je odavno i uveliko teorijski završen. Praktično ne dozvoljavaju da zažive uticaji elemenata izvan BiH, a provodioce takvih uticaja ja najviše vidim u rukovodstvenim strukturama bosanskih muslimana. Bio bih tendenciozan kada bih okrivio te strukture u celosti, ali ključni pojedinci i više njih iz različitih političkih opcija kao predstavnici muslimana u BiH, a ne naroda, (odnosno i drugih), zajednički deluju da ne dođe do sjedinjenja naroda.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

PESIMIZAM ČUVENOG SOCIOLOGA "Društvene mreže su pogubna zamka, a demokratija je davno izumrla!"

Poljski sociolog Zigmunt Bauman jedan je od vodećih svetskih stručnjaka u svojoj oblasti. Za španski "El Pais" dao je opširan intervju o ne tako optimističnoj budućnosi koja očekuje svet, propasti demokratije i pogubnosti društvenih mreža.

- Protivnik sam "aktivizma iz fotelje. Internet zaglupljuje ljude jeftinom zabavom. Znate, kada se rodite, vi postajete deo neke zajednice, koja vas može zadržati ili odbaciti. Društvene mreže se nameću kao svojevrsna zamena za zajednicu. Ipak, razlika je sledeća: zajednici pripadate vi, a u slučaju društvene mreže situacija je obrnuta: ona pripada vama. Osećate kontrolu, brišete i dodajete prijatelje kao od šale i osećate se malo bolje živeći u ovom individualističkom dobu, gde je najveći strah - samoća. Ipak, istovremeno gubite društvene veštine, osećaj stvarne komunikacije sa ljudima. Komunikacije koja vam je potrebna čim izađete na ulicu, odete na posao...Najbolji primer je sledeći: Papa Franja, koji je jedan sjajan čovek, prvi intervju po stupanju na dužnost dao je Eugeniju Skalfariju, italijanskom novinaru koji je osvedočeni ateista. To je pravi dijalog, razgovor sa nekim ko ima potpuno drugačije stavove. Takav razvitak svesti društvene mreže onemogućavaju jer je jednostavno i lako obrisati nekoga ko ima drugačije mišljenje od vas. na društvenoj mreži ne čujete drugačije mišljejne, već samo eho sopstvenog glasa. Društvene mreže umeju da budu korisne, ali su zapravo jedna velika zamka - rekao je profesor Bauman.

Poljski sociolog takođe je govorio i o kolapsu demokratije.

- Sve što se trenutno događa u svetu može se opisati kao kriza demokratije i kolaps poverenja. Zavladalo je verovanje da naši lideri nisu samo glupi i korumpirani, već i nesposobni. Ono što svi treba da shvatimo jeste da se brak između moći i politike nacionalne države odavno raspao. Moć je globalizovana,a politici su ruke odsečene. Razlog je jednostavan: demokratije je prestala da ispunjava obećanja i ljudi joj više ne veruju. Migrantska kriza je najbolji primer za to - rekao je profesor Bauman, koji i dalje predaje na univerzitetu u Lidsu.


Zigmunt Bauman je Jevrejin iz Poljske. Živeo je u Engleskoj od 1971. godine nakon što su proterani iz Poljske od strane anti-semitskih kampanja projektovanih od strane komunističke vlasti. Bauman, profesor emeritus iz sociologije na univerzitetu u Lidsu, jedan je od najvećih svetskih eminentnih društvenih teoretičara. Baumanovi objavljeni radovi prostiru se na 57 knjiga i više od stotinu članaka.

Većina od njih bavi se nizom zajedničkih tema, među kojima su globalizacija, modernost i postmodernizam, konzumerizam, i moral.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

PAPA FRANJO 'Svemir je počeo Velikim praskom, a teorija evolucije je točna. Bog nije mađioničar'

Papa je tim riječima stao na kraj pseudoteorijama o kreacionizmu i inteligentnom dizajnu

VATIKAN - Teorije evolucije i 'Velikog praska' su točne, a Bog nije 'mađioničar s čarobnim štapićem', izjavio je papa Franjo i tim riječima stao na kraj pseudoteorijama o kreacionizmu i inteligentnom dizajnu koje je, smatraju mnogi, podupirao njegov prethodnik Benedikt XVI.

Papa je objasnio kako obje znanstvene teorije nisu nekompatibilne s postojanjem Stvoritelja – štoviše, takve teorije ga, kaže on, podrazumijevaju, piše The Independent .

'Kad čitamo o stvaranju svijeta u Knjizi postanka, često Boga zamišljamo kao svemogućeg mađioničara s čarobnim štapićem. No, tome nije tako', rekao je papa Franjo u govoru na Papinskoj akademiji znanosti u Vatikanu.

'Stvorio je ljudska bića i pustio ih neka se razvijaju prema unutrašnjim zakonima koje je dao svakom od njih kako bi ostvarili ispunjenje.'

'Teorija Velikog praska, za koju danas smatramo kako označava početak svijeta, nije u proturječju s intervencijom božanskog stvoritelja već ga, naprotiv, zahtijeva', dodao je Papa i nastavio: 'Evolucija u prirodi nije nesuglasna s idejom o stvaranju, jer evolucija zahtijeva stvaranje bića koja napreduju'.

Riječi pape Franje nastavak su politike progresivnog rada Pija XII koji je otvorio vrata teoriji evolucije i Velikog praska u crkvenim krugovima. Ivan Pavao II otišao je još dalje 1996., rekavši kako je evolucija 'više od teorije' te da je 'učinkovito dokazana činjenica'.

No, prethodni papa Benedikt XVI podupirao je ideju inteligentnog dizajna u evoluciji prema kojoj je prirodna selekcija sama po sebi nedovoljna da objasni svu kompleksnost živog svijeta.

Izjave Svetog Oca obradovale su znanstvenu zajednicu, između ostalih i Giovannija Bignamija profesora i predsjednika Talijanskog nacionalnog instituta za astrofiziku: 'Papina izjava je vrlo značajna. Svi mi direktno potječemo iz Velikog praska koji je stvorio naš svemir. Evolucija je potekla iz stvaranja'.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Zanimljivosti

Post od Bibliotekar »

Naravno, Sveti Oče. Saobrazno istraživanjima kvantnih mehaničara, Stvoritelj više nalikuje kockaru koji je strasno ophrvan jambom. Nije, doduše, jasno igra li protiv nekog ili to čini samo radi vlastitog zadovoljstva, no to u krajnjoj instanci i nije bitno. Suština je u tome što se on neprekidno oslanja na verovatnoću, a ne na izvesnost. Drugim rečima ide na Sreću, a ne na Znanje. :)

Apropo: uistinu je zadivljujuće kako je Katolička crkva vazda imala suštinski interes za naučne teorije. Vekovima je npr. zagovarala učenja Aristotela (dobrog filozofa, ali žalosno slabog fizičara!) i nebeski sistem Ptolomeja, koji su Zemlju i Čoveka smeštali u sedište Svemira.

Da bi se zaštitilo učenje svete majke Crkve onaj neverni Đordano Bruno je 1600. godine bio spaljen na lomači zbog širenja Kopernikanskog heliocentrizma prema kojem je Sunce (a ne vozljubljena Zemlja!) u središtu Sunčevog sistema. Trideset i tri godine kasnije čak je i Galilej bio primoran da klekne pred Svetu Inkviziciju i odrekne se svog uverenja u Kopernikanstvo, no Meštri Inkvizitori s pravom nisu verovali u iskrenost njegovog odricanja, pa je tako ostatak života morao da provede u kućnom pritvoru u njegovoj vili u Arčetriju (šta ćete, Sveti Oče: nekada su čak i naučenjaci stanovali u vilama, koje nisu kao sada bile rezervisane isključivo za berzanske mešetare, političku kamarilu, tzv. moderne umetnike, klaberke i starlete – no i to je, ako ćemo pošteno, samo krajnji produkt neupitne volje Svevišnjega!). :roll:

Pod uplivom Primisli Božije Vatikan je otada usvojio mnogo suptilniji pristup naučnicima koji tragaju za odgovorom na tzv. Krajna Pitanja o Svemiru. Vatikan je sada zadovoljan modelom Velikog Praska, što je sasvim razumljivo, budući da je isti dopadljiv kao Čin Stvaranja. ;)

Uostalom, dotični pojam je još 1927. prvi predložio belgijski katolički sveštenik, opat Lemetr, a njega je čak i sam Ajnštajn nazvao lepim. Na otvaranju skupa Pontifikalne akademije nauka, 22. novembra 1951, papa Pije XII svečano je i decidirano izjavio da je Lemetrova zamisao saglasna sa katoličkim pojmom Stvaranja. Shodno tome, Vaš stav uopšte ne predstavlja ma kakvo iznenađenje. To je novum samo za one žalosno neinformisane koji čine apsolutnu većinu u ljudskoj zajednici, pri čemu – avaj! – ni ona naučna nije pošteđena ove zlehude sudbe. :roll:

Naravno, nekolicina jeretika je i nadalje ostala neuviđavna prema ovom plemenitom stavu Majke Crkve, po kojem je sasvim u redu proučavati evoluciju Svemira posle Velikog Praska, ali ne i upuštati se u istraživanje samoga praska, budući da je to čin Stvaranja, te samim tim i Božije Delo.

Stiven Hoking je, doduše, ranih sedamdesetih primetio činjenicu da su prema Ajnštajnovoj opštoj relativnosti sva materija i energija u Svemiru morali u jednom trenutku biti spojeni u jednoj jedinoj tački beskonačne gustine – singularitetu – u kojem, međutim, ta teorija otkazuje, budući da se vreme i prostor ne mogu opisati pomoću Ajnštajnovih jednačina kada je materija sabijena do tako neverovatnih gustina. Stoga je za istinske Naučnike bilo nepojmljivo kako je moguće da zakoni Nauke - ukoliko zaista jesu istinski univerzalni - mogu da otkazuju u jednom trenutku. Zaključak je bio nedvosmislen – ukoliko relativnost nije dovoljna za opis stanja u trenutku singulariteta onda se mora odbaciti kao nerelevantna, te je nužno preći na Kvantnu kosmologiju.

Pošavši od ovog postulata, Hoking i njegov saradnik dr Džim Hartl sa Univerziteta u Kaliforniji, upotrebili su Predlog o odsustvu granica za razvijanje nove koncepcije Kvantne kosmologije. U čemu je razlika u odnosu na Ajnštajna? U tome što su imenovana gospoda upotrebila Imaginarno vreme za proučavanje singulariteta Velikog praska.

Rasuđivanje ide ovako: u trenutku svog rođenja Svemir je u celini u kvantnom stanju u kome je moguće odrediti njegovu talasnu funkciju (Šredingerov talas verovatnoće). Drugim rečima, standardni princip kvantne mehanike primenjen je na celokupan Svemir pre početka Velikog praska! Singularitet je tu otklonjen. Uvođenjem kompleksnog vremena, naime, ispituju se svi mogući svemiri koji bi mogli nastati iz početnog kvantnog stanja. Vreme je podeljeno na dve odvojene komponente – imaginarnu i realnu. Za razliku od realnog vremena, imaginarna komponenta (Gausovo zaveštanje!) ne iščezava sa Velikim praskom, tako da je teorija savršeno upotrebljiva i u singularitetu. 8-)

Kao što je Šredinger zamenio klasične orbite elektrona svojim talasnim funkcijama koje su opisivale verovatnoću da jedan elektron učini ovo ili ono u nekom atomu, Hoking i Hartl su pojedinačnim kosmološkim modelima dodeliti talasnu funkciju koja pokazuje da Svemir ima neku geometriju. Izabravši samo svemire bez granica – bilo u prostoru ili u vremenu – Hoking i Hart dobijaju rezultate koji su saglasni sa rezultatima posmatranja našeg svemira. Hoking-Hartlov model predviđa Svemir koji počinje da se širi infalacijom, zatim prelazi na standardni model toplog Velikog praska koji nastavlja da se širi do maksimalnog poluprečnika, pre nego što ponovo kolapsira u Velikom sažimanju do tačke u kojoj se završava realno vreme, ali u kojoj Svemir i nadalje nastavlja da postoji. ;)

Naravno, Topolozi (zasebna vrsta matematičkih nevernika!) su stvorili i takve modele matematičkih entiteta (čitajte: Svemira) u kojima prostorno-vremenska ekspanzija i kontrakcija imaju tzv. transfinitni kontinuitet, no običnim smrtnicima sviklim na Višnjom Promišlju stvorene rijaliti-programe nije preporučjivo bavljenje ovakvim potencijalno opakim stvarima koje sam Čin Stvaranja čine apsolutno izlišnim i matematički totalno neelegantnim rešenjem. :twisted:

Slika

Model infinitno ekspandibilnog, kontinualnog inflatorno-deflatornog Svemira bez početka i bez kraja

U nadi milostivoga prispeća Vašega Blagoslova, Eminencijo, ostajem s iskrenim poštovanjem!
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Svaki treći muškarac nije otac svog deteta!

Svaki treći muškarac koji proverava svoju pretpostavku o očinstvu, nakon izlaska iz DNK laboratorije, više se ne odaziva na ime - tata, pokazuju podaci Instituta za sudsku medicinu.

U želji da saznaju da li mališani sa razlogom nose njihovo prezime, između 10 i 15 muškaraca svakog meseca u DNK laboratoriju Instituta za sudsku medicinu donose dečje cucle, četkice za zubice, bočice od mleka, pelene i pidžame u kojima dete spava. Gotovo isti broj osoba mesečno povede parnicu za dokazivanje, odnosno osporavanje očinstva, a zanimljivo je da su gotovo polovina dece za koju se traži odgovor na pitanje "čiji si ti mali" - bračna deca.

Dr Oliver Stojković, profesor genetike na Medicinskom fakultetu u Beogradu i šef DNK laboratorije Instituta za sudsku medicinu, kaže da se odgovor na pitanje ko je otac deteta dobija uzimanjem brisa sa unutrašnje strane obraza ili vađenjem par kapi krvi iz prsta "potencijalnog" oca. Iako ljubav i vernost nemaju cenu, utvrđivanje očinstva košta 32.370 dinara. Ova računica važi za tri osobe - mamu, dete i prvog testiranog muškarca, a svaki sledeći "osumnjičeni" košta 6.000 dinara. Drugim rečima, ukoliko se ustanovi da muškarac koji je dao bris iz sluzokože usne duplje nije otac, doplata za sledećeg muškarca koji bi mogao da konkuriše za "tatu" košta 6.000 dinara.

Iako je rasprostranjeno uverenje da žena "uvek zna ko je otac", svi mitovi o ženskoj intuiciji u genetičkoj laboratoriji padaju kao kula od karata.

"Dešavalo se da majka sumnja na dvojicu muškaraca, a da je otac - treći čovek. U živom sećanju mi je ostala žena koja je, u želji da sazna koje prezime da upiše u detetovu krštenicu, dovela tri muškarca u DNK laboratoriju. Nijedan od njih nije izašao kao otac iz Instituta za sudsku medicinu. Naravno, bilo je i obrnutih slučajeva, da muškarac dovede dvoje dece i ustanovi da nije ostavio naslednike", priča dr Stojković.

On ukazuje na zanimljiovost paragrafa novog Porodičnog zakona koji glasi da se za decu koja su rođena pomoću vantelesne oplodnje, ne može osporavati očinstvo.

"Utvrđivanje očinstva može se zahtevati u okviru sudskog postupka, koji je najčešće rukovođen željom majke da utvrdi, odnosno muškarca da ospori očinstvo. Zakon podrazumeva pismenu saglasnost obe strane, što znači da niko nema prava da "osumnjičenog" muškarca prisli da ode na genetičko testiranje. Izuzetak od ovog pravila jeste učinjenje krivičnog dela - seksualni odnos sa maloletnicom ili silovanje nakon kojeg je došlo do začeća i rađanja deteta", objašnjava dr Stojković.

Ipak, najveći broj zahteva za utvrđivanje očinstva dolazi od očeva i majki koji ne žele da otkriju ni svoj, ni identitet deteta kome "traže" oca. Dr Stojković kaže da su oni dužni da na genetičku analizu donesu uzorke koji sadrže biološke tragove deteta, a oni se najčešće nalaze na cucli, kašičici i bočici kojom se dete hrani i ličnoj garderobi deteta - pelenama, benkicama, majicama. Utvrđivanje očinstva na osnovu anonimnih uzoraka biološkog materijala nešto je jeftinije i košta 25.600 dinara. Potrebna su dva uzorka biološkog materijala da se utvrdi srodstvo, prvi je od deteta, a drugi od muškarca za koga treba da se dokaže ili ospori očinstvo.

Iako su ponekad potrebne godine i decenije da roditelj posumnja da dete nosi "odgovarajuće prezime", genetilarima je potrebno svega četiri do pet sati da saznaju ko je otac deteta. A odgovor na pitanje koliko je pouzdana DNK metoda utvrđivanja očinstva glasi: 100 odsto!
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Ljudi su dosta narasli za 100 godina

A gde su Srbi?

Novo istraživanje pokazuje koliko su ljudi narasli u proteklih 100 godina.

Obično se smatra da visina ukazuje na evolutivni napredak, kvalitet života i zdravlje, tako da ovi podaci nisu samo estetske prirode.

Dakle u poređenju sa podacima od pre sto godina kada su se muškarci iz Srbije nalazili na 30. mestu, danas su na visokom 8. mestu. Muškarci iz Srbije su tako porasli 13.2 santimetra.

Žene su zabeležile još veću razliku. Prosečna ženska osoba danas u Srbiji viša je za 15,7 centimetara u odnosu na svoje pretke sa početka prošlog veka (sa 152 na 167,7 centimetara).

Istraživanje koje je sproveo eLife je iskoristilo podatke od ukupno 1.472 studije i na ukupnoj populaciji od 18,6 miliona stanovnika pokazao kako se menjala prosečna visina muškaraca i žena.

Najveći pomak u poslednjih 100 godina su napravile žene Južne Koreje, koje su u proseku narasle 20,2 centimetra.

Danas su ipak najviši Holanđani sa prosečnih 183 santimetra.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

“Dizni promoviše seksizam i nasilje u porodici”

Najnoviji film koji izlazi iz Diznijeve produkcije jeste igrana verzija "Lepotice i zveri" sa Emom Votson u glavnoj ulozi. Međutim, ponovo se u pitanje dovodi moralna poruka bajke.

U jednoj školi u SAD učitelj je u školske klupe uveo diskusiju upravo o ovoj bajci i izvukao pouku da ona nosi poruku nasilja u porodici.

Lekcija ovog učitelja dostupna je svima putem interneta, a zasnovana je na činjenici da je Bela podvrgnuta zlostavljanju u vezi i da je njeno jedino sredstvo borbe njena seksualnost.

"Zver ne zlostavlja Belu u fizičkom smislu, ali postoji konstantna pretnja od toga. Film u suštini poručuje da, ukoliko je žena lepa i blage naravi, ona takvog čoveka može da pretvori u nežnog", piše u lekciji.

Drugim rečima, ispada da je žena sama kriva ukoliko trpi zlostavljanje i da se zver na kraju pretvara u zgodnog princa jer ružni ljudi ne zaslužuju i ne mogu da budu srećni, piše Independent.

Školsku lekciju pod nazivom "Rasizam i seksizam u Diznijevim delima" objavio je nepoznati učitelj. Osim navedene bajke, u lekciji se spominju i druge Diznijeve junakinje poput Pepeljuge, Snežane i Uspavane Lepotice.

Kada je reč o Snežani, u školskoj lekciji piše da je ona sigurna da će bogati i lepi mladić doći po nju i spasti je, dok joj u međuvremenu ne predstavlja problem obavljanje kućnih poslova.

Predsednik Kampanje za realno obrazovanje Kris Mekgovern rekao je da ovaj plan predstavlja podmukli i prikriveni napad na porodične vrednosti i antičku mudrost koju nose bajke.

"Ovo je smišljena strategija kako bi se pokidale veze koje spajaju naše društvo. Bajke pomažu deci da shvate svet oko sebe, i ukazuju im na životne opasnosti. Poput većine umetničkih, a naročito književnih dela, Diznijeve bajke koriste stereotipne likove da predstave večitu borbu između dobra i zla", rekao je .

Portparol kompanije Dizni izjavio je da su njihovi likovi, naročito princeze, omiljeni junaci miliona dece i odraslih širom sveta, najviše zbog njihovih vrlina kao što su odlučnost, odanost, dobrota, humor i hrabrost - osobina koje zrače iz njih i definišu ih.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Najsrećniji narod na svetu SVE RADI DRUGAČIJE OD SRBA

Nekima će život Danaca izgledati dalek i neprihvatljiv. Ipak, prema istraživanju stručnjaka sa Univerziteta Kolumbija, Danci su najsrećniji narod na svetu.

Danci su, prema izveštaju o sreći koje su napravili stručnjaci njujorškog univerziteta, najsrećniji narod, iako im zima traje duže nego ostala tri godišnja doba zajedno i mrak većinu godine pada već u 16 sati. Danska ima 5,4 miliona stanovnika, nalazi se na severu Europe, BDP po glavi stanovnika iznosi gotovo 44.000 evra, što je drugi najveći BDP u Europskoj uniji. Statistika pokazuje da sa svojom zaradom žive 25 posto bolje od prosečnog stanovnika EU. Za socijalnu zaštitu izdvajaju čak 35 posto BDP-a. Zaposleno je oko 76 posto stanovništva u dobi od 20 do 65 godina, a nezaposlenost je u krizi dosegla zabrinjavajućih 7,5 posto, piše Jutarnji list.

Poređenja radi, Srbija ima daleko povoljniju klimu, ali BDP po stanovniku je svega oko 4.200 američkih dolara, prosečna plata je ispod 400 evra neto, a nezaposlenost iznad 13 odsto.

Drugačiji koncept

Hrvati su u sličnoj poziciji u odnosu na Dance -mnogo bolja klima, ali mnogo niži nacionalni dohodak, i mnogo veća nezaposlensot, kao i nezadovoljstvo.

Kada se Zagrepčanka Kristina Volsperger Danilovski s porodicom početkom 2009. godine preselila u Kopenhagen, bila je svesna da odlazi u naprosto drugačiju državu. Njen je suprug poslom vezan uz Kopenhagen pa su razmišljali o mogućem preseljenju. Krajem 2007. godina rodila je sina, a još tokom porodiljskog počeli su da planiraju život u Kopenhagenu. Kad je i ona, danas 40-godišnja magistarka hemije, dobila posao u farmaceutskoj industriji u Kopenhagenu, odlučili su se na preseljenje.

- Htela sam da živim vani i probam nešto drugo i nisam požalila - kaže Volsperger Danilovski.

Prvi susret s potpuno drukčijim konceptom života bio joj je vezan za upis deteta u jaslice.

Recept za sreću

Arhitektura Kopenhagena je prekrasna i očekivala je vesele, šarene, tople jaslice i zainteresovane, posvećene vaspitačice. Međutim, dete je upisala u zgradicu nalik baraki, sa sivim zidovima i podovima, bez boja, igračaka i crteža, a čuvale su ga vaspitačice koje jedva da su se bavile detetom.

- Danci veruju da decu od ranih nogu treba odgajati da budu individualci, da treba da se brinu sami o sebi i animiraju se sami. Danske mame ne trče za svojom decom i ne viču “nemoj, nemoj, pazi, pašćeš”. One veruju da mora da padne i da će tako naučiti. U prvim jaslicama mog sina, koji je jedva imao dve godine, smatrali su da je u redu da izlazi bez kape po snegu i kiši i promrzne i pokisne jer sledeći put sigurno neće zaboraviti kapu - priča Kristina.

Našem mentalitetu to je teško da prihvati, ali Kristina upozorava: Danci odrastaju u sretne, zdrave i odgovorne ljude. Njihov je pristup samo drugačiji.

Mejlovi drugaricama

- Nema tu ocene šta je bolje ili lošije - to je prosto različito. Je li bolje stalno skakati oko dece kao što mi radimo? Je li bolje to što naši vrtići moraju biti roze i plavi i puni cveća? Je li to objektivno bolje? Je li naš mentalitet u kojem se zadnja para daje za decu bolji? Je li bolje da roditelji nemaju ništa, ali deca nose brendiranu odeću i slave skupe rođendane? Ne znam! Toga, recimo, u Danskoj nema. Odeća se kupuje samo kad se mora, i to jeftina, igračke su retke, kao i slatkiši. Verovatno je najbolji put negdje u sredini - kaže Kristina.

Svoje dogodovštine u Kopenhagenu na zabavan i ležeran način redovno je u mejlovima opisivala svojim prijateljicama u Hrvatskoj. To dopisivanje, kaže, bila joj je duhovna hrana.

Posle tri godine porodica se vratila u Zagreb. Krisina je na osnovu mejlova drugaricama napisala knjigu "Danci i stranci", koja je našla svoj put do knjižara i čitalaca.

Ležeran opis

- To je moj doživljaj drugih i nas samih i ništa drugo, ležeran opis mog tamošnjeg života i uviđanja koliko ima odličnog u Danskoj, a koliko toga u Hrvatskoj. I kako nema idealnog - kaže autorka.

1. Pravila, pravila i - bez iznimke - pravila

Da bi postojao u Danskoj, da bi mogao imati ime, adresu, kupiti auto ili televizor, uplatiti loto, platiti struju, posuditi knjigu u knjižnici ili upisati u fitnes klub - moraš da imaš žutu karticu. Malu plastičnu žutu karticu s desetocifrenim brojem CPR. Taj je broj poput Velikog brata - zna sve, baš sve o tebi i prati svaku, i najmanju promenu: ta kartica “zna” gde živiš, jesi li oženjen i s kim, koliko imaš dece, u koji vrtić ili školu idu, gde radiš, kolika ti je plata, koliko imaš računa i u kojim bankama, što poseduješ u Danskoj, a što u inostranstvu, ko ti je doktor, imaš li mjesečnu kartu za podzemnu... I to je jedina iskaznica koju Danci imaju - to je i osobna, i pasoš, i zdravstvena knjižica. I s njom obavljaš sve. Nema papirologije koja ti treba da bi nešto obavio - nema, venčanih ni rodnih listova, ni čekanja na njih, “ne starijih od šest meseci”. Dovoljna je žuta kartica. Danska birokratija funkcioniše besprekorno. Oduševi to u prvom trenu strance s juga, izluđene beskonačnim čekanjima na bezbrojnim šalterima i plaćanjima pustih naknada. Međutim, upravo je ta besprekornost deo na koji se teško navići: besprekornost ne trpi izuzetke. Ako zakasniš s uplatom sat vremena, ako rok pada u nedelju, a ti platiš u ponedeljak ranom zorom - žuta kartica to zna. I platićeš kaznu. Iako taj sat vremena ne igra nikakvu ulogu. Jer pravila su pravila.

Sve možete obaviti preko interneta, a evo spiska stvari koje možete JEDINO preko interneta

Sve se u Danskoj može obaviti preko interneta, pomoću žute kartice. Sve je do te mere internetizovano da su neka kod nas klasična zanimanja - potpuno nestala. Poput bibliotekara. U biblioteci je sve kompjuterizovano. Knjige se posuđuju pomoću kompjutera, vraćaju se na svojevrsnu pokretnu traku koja pak izdaje račun za kašnjenje, ako postoji. Plaća se preko terminala POS. Sve je manje i blagajnica, veliki trgovački lanci polako prelaze na automatske blagajne. Karte za trajekte mogu se kupiti samo onlajn, i to za određeni trajekt u određeno vrijeme. Ako putnici zakasne - mogu ući u prvi sledeći na kome ima mjesta. Prosečno čekanje - do pola dana. I novine se čitaju online - gotovo da i nema kioska s papirnatim novinama, one se kupuju u radnjama i jako su skupe.

Ako zakasniš na fitnes, ne daj Bože...

Dve ulice od svog stana Kristina je pronašla dobar fitnes klub. Rade non-stop, imaju jogu, pilates, vežbanje, termine određuješ kako ti odgovara, i to preko interneta, a cena od 350 kruna mesečno (oko 5.000 dinara)bila je prihvatljiva. Upisala se pomoću svoje žute kartice i oduševljeno otišla kući rezervisati termine. Budući da nije znala kako će joj izgledati raspored, kako će raditi suprug, kako će biti s detetom u jaslicama, sedmično bi rezervisala šest do osam termina, znajući da će, u najboljem slučaju, iskoristiti dva. Nakon uspješnih mjesec dana tijekom kojih je oduševljeno hvalila i cijenu i uslugu ovog kluba, stigao joj je račun: 1.500 kruna! Bila je hladna kao špricer, uverena da će ubrzo razrešiti nesporazum. Ispostavilo se da nesporazuma nema i da danska zaposlenica iskreno ne razume o čemu Kristina priča: najmanje 15 puta rezervisala je termin na koji nije došla. To je apsolutno nedopustivo te je dobila 15 pojedinačnih kazni. Sat na koji ne dođeš dvostruko je skuplji od onoga na koji dođeš. Kristinu je uhvatio bes i baš u trenutku kad je odlučila da im to neće platiti ni po koju cenu “pa nek je tuže ako žele”, setila se žute kartice pomoću koje se upisala: svaki će joj mesec obračunavati kamate i na kraju se svakako naplatiti. Još će joj otići i stan na bubanj. I tako se jednostavno morala disciplinovati, ali nije prestala s plaćanjem kazni: u ugovoru (na danskom) potpisala je da će na svaki sat doći 10 minuta ranije. Jednom je došla sedam minuta pre početka. Uredno je platila kaznu.

2. Koliko i kako Danci rade

Porez na rad posle radnog vremena

Danci su bogat i radan narod, ali s merom. S naglaskom na mjeri. Dobro je raditi i ne zabušavati, ali u radno vreme. Dobro je zarađivati puno, ali pokazivati bogatstvo je nepristojno. Smatraju da su dovoljno opterećeni 38-satnim radnim vremenom (pauza im nije plaćena) te im šest nedelja godišnjeg (koji koriste kada i kako hoće i šef ne mora da ga odobri - samo primi na znanje) ne nudi utehu. Radi se u radnom vremenu, najčešće od 8 do 16. I ni sekunde duže. Nikada. Poslovni laptop ostaje na poslu - ako ga nosiš kući i radiš, plaća se posebni porez. Kao i na prekovremeni rad i na korišćenje službenog mobilnog van radnog vremena. Poslovna hijerarhija je prilično apstraktna i svi se moraju osećati da su jednaki. Poslovno odevanje ne postoji. Nema neplaćenih prekovremenih sati. Petkom ujutro se ne radi, kolektivno se doručkuje. Kristinu je za tri godine šef nazvao jedan jedini put izvan radnog vremena: da je podseti da u petak ona organizuje doručak.

Stranci se uglavnom čude ovakvim radnim navikama jednog od najbogatijih naroda. Veoma je teško to prihvatiti Britancima, naučenima da se radi 24/7. Takva je bila i članica uprave firme u kojoj je radila Kristina. Doručci petkom održavali su se na konferencijskom stolu u njezinu ličnom uredu! Globalna, korporativna poslovna žena to prosto nije mogla da prihvati. Imala bi u tom terminu telekonferencije, primala goste i održavala sastanke, ali danski radni kolektiv nije mogla omesti. Prosto su je nadglasavali mljackanjem i neprekidnim nuđenjem hlebom, puterom i listićima čokolade. Dok nije odustala i organizirala sebi posao izvan kancelarije svakog petak ujutro.

Danskog je radnika vrlo lako otpustiti, jer nema otpremnine. Ali je vrlo lako naći i posao - 700.000 Danaca godišnje promeni posao.

Život do 18 sati

Prosječnom Hrvatu (pa i Srbinu), naviknutom da gotovo svaku uslugu može dobiti i u 22 sata, čini se da u Danskoj sve radi kao odeljenje za izdavanje potvrda o nezaposlenosti - i frizeri, i pedikiri, i radnje, i biblioteke - sve se zatvara oko 18 sati. Čekate li u radnji i sat vremena u redu da biste platili robu, kad istekne radno vreme - morate da napustite trgovinu i vratite se sutra. Izlazak nakon 18 sati pomalo je nepristojan. Danci u 18 sati imaju zajednički obrok, svojevrsnu ručak-večeru, a u 19 sati danska deca već spavaju. Takav je red. Dugo najavljivani i očekivani kulturni događaj - gostovanje nemačke filharmonije - u Kopenhagenu je zakazan za 17.30 sati. Jednom je Kristina odlučila isprobati dansku strpljivost. Zajedno s dve prijateljice s juga otišla je da proslavi 8. mart u restoran na kasnu večeru u 19.30 i čvrsto odlučila da ostane što je duže moguće. Od 21 sat nadalje konobari su oko njih prali pod, raspremili su sve stolove, mrzovoljno im doneli račun koji nisu tražile, ali nisu se dale. U 22 sata doslovce su ih izbacili napolje.

Pola-pola

Rodna ravnopravnost u Danskoj zaista živi. U kućnim i roditeljskim obavezama pol nije bitan, sve se deli popola. Jedan je Danac u multinacionalnoj kompaniji obavešten da bi za par nedelja trebao na dvosedmični službeni put. Odmah je tražio razgovor sa šefom strancem i zatražio “finansijsku naknadu za ženin prekovremeni rad kod kuće zbog njegove odsutnosti”. Objasnio mu je da će žena sad morati promeniti sve svoje planove, preuzeti na sebe i njegovu polovinu obveza, kuvanja, razvoženja dece. Zašto bi na to pristala? Stranci su ostali u neverici. Ali nakon par sati konsultacija, odlučili su da je bolje Dančevoj ženi platiti naknadu.

3. Novac, porezi, štednja

Danci su veoma štedljiv narod i štede na svemu. Hrana se kupuje petkom, jer se subotom dolaze nove pošiljke voća, povrća i mesa pa se petkom stara pošiljka prodaje po akcijskim cenama. Budući da preferiraju sirovu hranu - dobiju sve što im treba. Danci retko kuvaju, ali obrok izvan doma smatraju rasipništvom i luksuzom. Nenamenski krediti, koji se kod nas masovno dižu kad trošimo preko mere, u Danskoj su iznimno, iznimno retki. Kamate su najviše tri odsto, ali kredit jednostavno ne možeš dobiti bez krajnje dobrog razloga: banka - koja neminovno zarađuje na takvim kreditima - takve kredite u pravilu ne odobrava ni kad je platežna moć za njihovo vraćanje neupitna. Umesto nenamenskih kredita banka nudi - kurs upravljanja vlastitim novcem! Danci koncept minusa, odnosno “dopuštenog prekoračenja po tekućem računu” uopšte ne razumeju.

Sebi kupiš jedan auto, državi platiš još dva

Porezi su u Danskoj neverovatni. Na luksuzne automobile - 180 odsto. Dakle, na cenu automobila platiš još gotovo dvostruko toliko poreza. Osim ako ne ukloniš zadnja sedišta - onda je to dostavno vozilo, pa je porez samo 60 odsto. Na stan koji ti ostave roditelji - koji su na njega, pri kupovini, platili pristojan porez - platićeš porez. I to od 40 do 75 posto!

4. Vaspitanje dece niste ovako zamišljali

Potpuno je normalno da na putu naiđete na bebu koja plače u kolicima - sama

U mračno jutro, šibana hladnim severcem i praćena prvim kapima kiše, Kristina je prolazila poredj desetak kolica parkiranih u dvorištu jaslica u kojima će ponovo ostaviti svog uplakanog 1,5-godišnjeg sina, kad začuje stenjanje i tihi plač. Misleći da umišlja, nagne se nad jedna kolica, kad tamo ugleda zavezanu bebu jasličke dobi kako plače. U devet od deset kolica spavale su bebe, na nordijskoj hladnoći, bez nadzora! Kristina još nije znala da Danci duboko veruju u terapeutski učinak spavanja dece na otvorenom, uglavnom bez nadzora. I zaista ne razumeju zašto ostatak svijeta panično zove policiju i centar za socijalnu zaštitu kad naiđe na kolica na putu u kojima plače beba. U danskim je jaslicama takvo čuvanje dece standard: ako slučajno nemaju dvorište, moraju imati osiguranu terasu za dečju spavaonicu na otvorenome!

Najbolje je decu ostaviti u šumi

Danci ekstremno drže do ekologije i zdravog života. Danska deca retko dobijaju slatkiše, a pazi se da redovno jedu sirovu hranu. Ne kupuju im se igračke bez kraja i konca, treba da budu kreativni i igraju se napolju, bez uplitanja odraslih. Zato su veoma popularni šumski vrtići - “ustanove” zbog kakvih bi u Hrvatskoj sasvim sigurno digli na noge pravobraniteljku za decu, Ministarstvo prosvete i Ministarstvo socijalne politike i zahtevali kazneni progon vlasnika. Radi se o vrtiću koji se, u građevinskom smislu, sastoji od sklepanog sanitarnog čvora na livadi uz šumu izvan grada. A vrtićke sobe, dvorana za sport i ples, hodnik s ormarićima za stvari i ostali uobičajeni inventar nalazi se - u šumi. Dvogodišnjaci, idu u grupu Hrast, a predškolci u Smreku. Osam sati svaki dan ta deca borave - u šumi, bez nadstrešnice, bez zgrade, bez igračaka, bez radijatora. I to u državi u kojoj jaka zima traje od konca septembra do sredine maja. Sa sobom nose lanč pakete, pretežno sirove hrane. Osnovno je pravilo da se jasličari moraju animirati sami, bez uplitanja pedagoga. Nakon osmočasovne smene, autobusi decu odvode nazad u grad. Teško je zamisliti zagrebačku mamu kako pristaje da joj netom prohodalo dete osam sati dnevno samo tumara šumom na minus 10. Ali isto tako nema zagrebačke mame - za razliku od kopenhaške - koja ne zna šta su vrtićke boleštine. U šumskim vrtićima nema ni virusa ni bakterija. Ta su deca - zdrava kao dren.

Beba ima temperaturu? Pa ostavite je golu na snegu...

Danci ne nasedaju na prevare farmaceutskih lobija i ne troše lekove bezveze jer - od većine stvari se ne umire. To je mantra ne samo prosječnih Danaca već i njihovih lčekara. Nakon dugo godina otpora, prihvatila je i teta Ankica, izbeglica iz Bosne, koja već 20 godina radi kao vaspitačica u vrtiću. Teta Ankica dugo je smirivala Kristinu koja je dobila nevni slom kad je u vrtiću svojeg djeteta videla bebu skinutu do pelena postavljenu kraj otvorenog prozora usred zime. Bila je tamo jer joj se tako prirodno spušta temperatura! Čepiće, sirupiće i obloge, prvu pomoć svake hrvatske mame, danske mame najčešće preziru. Kao što se generalno preziru bespotrebni odlasci lekaru, zbog, recimo, visoke temperature ili vodenih kozica. Budući da se kod lekara ne dolazi bez internetske ili telefonske najave, do njih je gotovo nemoguće doći s tako običnim simptomima. Kristina je na kraju za svojeg bolesnog mališana zvala zagrebačke doktore, koji bi joj ili pomogli telefonski ili bi je podučili kako da predimenzionira simptome da bi u Kopenhagenu došla do svojeg termina u ordinaciji.

Danci vole da imaju decu

Danska je jedna od retkih zemalja u Europi koja nema ozbiljnih problema s natalitetom. Njihove žene prosečno rode 1,8 dece. I to je vidljivo već na ulici - deca su svugde, roditelji ih uvek vode sa sobom jer su dadilje najčešće neprihvatljive, a neobično su česta dvostruka kolica za blizance: Danska je pri vrhu zemalja po udelu žena koje se podvrgavaju medicinski potpomognutoj oplodnji. Bez obzira na potpunu nemogućnost našeg razumevanja njihovih vaspitnih metoda, činjenica je da je Danska država koja voli decu i koja voli porodicu - bilo kakvu: razvodi su česti, ali nakon razvoda roditelji se jednakopravno brinu za djecu. Za nas neobično velik broj žena ima decu s više muškaraca. Gej parovi normalno odgajaju decu, žene se i same često podvrgavaju veštačkoj oplodnji. Poštuju različitost porodičnih struktura i vole decu.

5. Biti star u Danskoj

Kopenhagen - grad bez staraca

Dok su dečja kolica na svakom koraku, vidjeti sedu glavu koja nije na biciklu i ne ide na posao u Kopenhagenu je prava retkost. Jer starci u Kopenhagenu ne žive. Nordijski tip porodice ne poznaje baka i deda servis, a deca napuštaju roditeljski dom gotovo čim im to zakon dozvoli, sa 18 godina. U starijoj dobi, danski umirovoljenici najčešće prodaju svoj stan - ne ostavljaju ga deci jer bi im porez pojeo do tri četvrtine vrednosti stana - i s tim novcem, što je lepa svota jer je Kopenhagen iznimno skup, odlaze na neko jeftinije mesto za život. Najčešće se radi o Francuskoj ili Španiji, ili danskoj provinciji. Državne penzije su vrlo niske s obzirom na tamošnje cijene i - sve su jednake! Bez obzira na to gde radili, osnovna je penzija svima ista. Nešto su veće tek one kojima su firme uplaćivale i drugi stub, ali retki su penzioneri koji u Kopenhagenu mogu lepo da žive od penziji. Međutim, taj novac u Španiji vredi mnogo više i garantuje pristojan život.

6. Zdravo, eko i maksi

Na frizuru u Zagreb

Ulazak u neku drogeriju i pomno biranje šampona ili gela za tuširanje sitne su i uobičajene radosti dobrog dela žena u Hrvatskoj. U Danskoj nas smatraju sumanutima. Kod njih je važno da je zdravo, eko i u maksi pakovanju. Kao da sam se vratila na početak 80-ih u Jugoslaviji, kaže Kristina. Nema šarenih polica ni mirisne ponude: pakiranja su bez mirisa i aditiva. Ne pene - to im je zajedničko. Kao toliko puta ranije, njeno je čuđenje naišlo na nerazumevanje: ne zagađuje vodu, šta biste više hteli? Još se nije pomirila s kupanjem bez pene i mirisa kad je shvatila da njezin uobičajeni frizerski tretman - sivo-srebrni pramenovi svaka tri meseca - u Kopenhagenu naprosto nisu mogući, čak ni kad bi odlučila za njih dati pola plate. Jer takva moćna hemija kojom bi se dobili zadovoljavajući pramenovi je neprihvatljiva: tamo se mogu dobiti jedino eko natural pramenovi. Tražila je i u skupim salonima, a stala je kod ponude od 5.000 kruna. Dok nije shvatila: jeftinije je otići u Zagreb i uraditi pramenove, a usput kupiti i mirišljave tromesečne zalihe gelova za tuširanje. Avionska karta košta 1.000 kuna, a najbolji pramenovi 600 kuna (manje od 100 evra). Radila je tako pune tri godine života u Kopenhagenu: svaka tri meseca dolazila je u Zagreb - kod frizera.

Čemu zavese?

Što je zemlja južnije, koristi više pokrivala, zavesa, tkanina. Što se ide severnije, zavese sve više padaju. Danci, recimo, obožavaju staklene zidove i stiče se utisak da normalne zidove koriste isključivo unutar kuće ili stana - nikad kao vanjske. Njihovi su domovi stakleni, providni, otvoreni svakom pogledu. A zavese ne koriste. Nije im neugodno presvlačiti se tako pred prozorom, a Kristina je nekoliko suseda uhvatila kako neopterećeno vode ljubav. Na lokalnom bazenu, na koji vrlo često majke dolaze s decom, uobičajeno je da se prije odlaska u bazen sve žene skinu i zajedno tuširaju, komentarišući jedna drugu. Nema sramežljivosti, čak ni pred decom gotovo pubertetske dobi. Kristina se jedina tuširala u kostimu.

Kako se ispravno samozadovoljavati?

Četvrtkom navečer, na prvom programu javne danske televizije, u 21 čas, ide rado gledana obrazovno-dokumentarna emisija koju Danci jako vole. Jer je dokumentarna i obrazovna. Tako je, recimo, jednog četvrtka stručna suradnica u studiju uživo edukovala i pokazivala ispravne tehnike samozadovoljavanja te komparativne prednosti raznih spravica, dok je drugi gost to mirno i stručno komentarisaoirao. Emisija je bila krajnje ozbiljna.

8. Slobodno vreme

Kafa? Može, s nogu

Sate provedene na kafi - dakle u kafiću gdje vas služe ljubazni konobari koji spravljaju milion različitih kombinacija kafa s mlekom - Danci ne praktikuju. Niti razumeju taj naš običaj. U danskim kafićima kafa se uzima na šanku, čeka se u redu da se kupi i tada se traži mesto među retkim stolovima. Onda se ide po šećer i vodu, koji su na drugom kraju prostorije: voda stoji u bokalu i sipa se u plastične čaše. Ako se nađe slobodan sto - koji najčešće gost sam očisti od nagomilanih šolja - nije uobičajeno da se sedi dugo i priča. Kristini nije preostalo ništa drugo nego da s prijateljicom Tamarom, takođe iz ovih krajeva, i japanskim turistima povremenu kafu pije u Copenhagen Royalu te da espreso plaća 10 i više evra. Jedino tamo rade konobari.

Individualci, ne društvenjaci

Sprijateljiti se s danskom obitelji - onako da im upadate u kuću, zovete se na večere, idete na pića i plaćate naizmenično runde, zovete ih u poslednji čas kad nema ko da vam čuva decu i ne brojite usluge - jako, jako je teško. Oni su nepopravljivi individualci. Kristina je pak baš to sebi dala u zadatak. U početku je bez kraja i zvala koleginica i roditelje sinovih prijatelja na večere. Svi su uredno dolazili, ali niko ih nije pozvao kod sebe. Sve dok je jedna kolegica iznenada nije pozvala na suši zabavu, malo druženje kolega kod nje kod kuće povodom unapređenja. I dok je zabava već pala u zaborav, Kristinu je jednog dana na stolu dočekala poručica: dužna je 100 kruna. Za sastojke.
Njabolji je deo kada priča kako su bibliotekare zamenili kompjuterima. =))
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Zanimljivosti

Post od Bibliotekar »

Slika

:ugeek:
Acriter et Fideliter!
Slika
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 2 gosta