Trasimah i Niče

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Trasimah i Niče

Post od branko »

Trasimah i Niče

U ovom radu baviću se pokušajem da dokazem uticaj Trasimaha, antičkog filzofa i čuvenog sofiste, na modernog mislioca Fridriha Ničea. Na početku izložičemo osnovna shvatanja ova dva mislioca o pravdi i moralnosti uopšte, te ćemo na kraju rada izvesti zakljucak.
Pitanje o prirodi moralnih zakona iziskuje da shvatimo način na koji su obojica ovih mislioca shvatali moral. Kako Trasimah, tako i Niče, smatraju da je moral ljudska tvorevina - način na koji uređujemo društvene odnose. U periodu velikih drušvenih lomova, ili moža je bolje reći civilizacijskog pada koji je zadesio Staru Grčku, pojavila se velika trojka filozofa zaista veličanstvenog formata – Sokrat, Platon i Aristotel. O Sokratu znamo najmanje pošto sam nije ostavio nikakve pisane zapise; gotovo sve što o njemu znamo proističe iz dijaloga njegovog učenika, slavnog Platona, u kojima, u većini slučajeva, Sokrat preuzima vodeću ulogu.
Moglo bi se donekle reći da nisu sasvim tačne pretpostavke da su Atina i Grčka kultura velike zahvaljujući ovim ljudima. Pre bi valjalo ukazati da su, istovremeno, i ovi filozofi bili veliki zahvaljujući Atini i njenom političkom uređenju; to i jeste jedan od glavnih razloga zašto ju je Sokrat neizmerno voleo.
Ono što je tada dovelo Grčku u takvu situaciju koja je uslovila pojavu Sokrata jeste, pre svega, moralna dekadencija i totalna propast duhovnosti i dotadašnjih moralnih vrednosti. I jedni i drugi, i Sokrat i sofisti, pre svega su težili da vaspitavaju ljude, da ih obrazuju, da pokušaju, svako na svoj način, da ih razumeju i uzdignu na viši nivo. Za razliku od dotadašnjih filozofa i Sokrat i sofisti prave zaokret; njih interesuju problemi zajednice, njene moralne vrednosti. Interesuju ih one teme koje su do tada uglavnom bile zapostavljene. Naravno, imaju različite poglede na rešenje ovog problema. Dok Sokrat rešenje vidi u filozofskom preispitivanju moralnih vrednosti i odnosu dela i celine, anticipirajući ono što su suprotnoj filozofskoj struji kasniji mislioci prigovarali, sofisti teže razobličavanju morala kao takvig radi društvenog uspeha. Njihovo gledište se sastoji u promeni prioriteta u odnosu dela i celine, odnosno, odnosa čoveka kao pojedinca i zajednice u kojoj živi. Takvim pristupom sveli su ljudsku egzistenciju na puki individualizam, zaboravljajući pri tom, da prava ličnost može proisteći samo iz ovog odnosa jer, ukoliko nije tako, onda bi se moralo objasniti otkud razvoj ličnosti bez ulaženja u odnose sa drugima. Za razliku od njih, Sokrat je na ove probleme itekako obraćao pažnju. Uvideo je opšti princip - ukoliko bi se svi ponašali samovoljno kao što su učili sofisti, nastao bi opšti haos usled subjektivnog određenja vrednosti, principa univerzalizacije.
U I knjizi Platonovog dijaloga “Država” se upravo spominje pitanje o pravednosti oko kojeg se kasnije spore Sokrat i Trasimah. Spore se oko pitanja- zašto bi neko želeo da bude pravedan? Ni Sokrata ni Trasimaha ne zadovoljava trivijalan odgovor na pitanje sta je pravednost, poput - “vratiti svakome ono što mu pripada”. Trasimah se ne slaže sa Sokratovim viđenjem pravednosti i ističe razliku između pravednog i nepravednog čoveka: “Tako što misliš da ovčari i govedari imaju u vidu dobro svoga stada ili dobro svojih volova; da ih oni hrane i brinu o njima, smerajući na nešto drugo, a ne na dobro svojih gospodara ili na sopstveno dobro; te da i oni koji u državama upravljaju, na način kako se stvarno upravlja, imaju nekakve drukčije namere prema onima nad kojima upravljaju, a ne one iste koje pastiri imaju prema svom stadu, i da, prema tome, oni brinu i danju i noću o nečem drugom, a ne o tome kako da sebi samima pribave korist. I tako si daleko od pravičnog čoveka i pravičnosti, od nepravičnog čoveka i nepravičnosti, da ne znaš da su pravda i pravednik ustvari tuđe dobro, da su oni korist onome ko je jači i ko vlada, a šteta onome ko je potčinjen i pokorava se. I ne znaš da je nepravda ono što je tome suprotno, i da, u istinu, gospodari nad onima koji su naivni i pravični, i da ovi, potčinjavajuci se, sluze na korist onome ko je jači, te ovoga čini blaženim a nikako sami sebe. Eto, Sokrate, najnaivniji čoveče, kako treba na to gledati, ako hoćeš da uvidiš da je pravičan čovek, naspram nepravičnog, svuda na gubitku. Prvo već u međusobnim poslovnim odnosima: kad se dva ortaka jedan pošten a drugi nepošten, poslovno razortače, nikad nećeš naći da onaj pošteni ima više od nepoštenog, nego uvek ima manje. Zatim i u državnim stvarima: gde god je reč o nekim porezima, uvek će pravičan čovek, makar i podjednako imao, platiti više, a onaj drugi manje; ako je, međutim, reč o primanju, onda on neće uzeti ništa, dok će ovaj primiti mnogo. A ako i jedan i drugi imaju neku državnu službu, onda će pravični imati štete, ako ni zbog čega drugog a ono zato što svoje sopstvene poslove zanemaruje, a od državnih prihoda zato što je pošten neće imati ništa… Ako želiš poređenje, zamisli takvog čoveka, i koliko je u životu bolje biti nepošten nego pošten. A najlakše ćeš shvatiti, ako uzmeš krajnje nepoštenje koje od najnepoštenijeg čoveka načini najsrećnijeg, a najnesrećnijima opet, one koji su od te nepravde trpeli i koji je neće činiti.
A takva je i tiranska vlast. Ona ne grabi tuđu svojinu, pa da je ona sveta ili neposvećena, privatna ili državna, pomalo i krišom, nego svu odjednom. Ako neko na nepošten način i pojedinačno prisvoji tuđe pa ga uhvate, kazne ga i prati ga velika sramota. Za takva čoveka kažu da je opljačkao hram, da je trgovac robljem, nevaljalac, provalnik, lopov. Onaj, pak, ko ukrade državne pare i porobi sve građane dobije mesto ovih sramnih nadimaka naziv srećnika, čoveka poštovanog ne samo od građana i od drugih koji znaju da je u velikoj meri zločinac. Oni koji grde nepoštenje, ne čine to zato što se boje da ne rade nepošteno, nego zato što se plaše da zbog nepoštenog rada ne stradaju. Tako je dovoljno jasno, o Sokrate, da je nepravičnost jača, slobodnija i silnija nego pravičnost, i kao što rekoh na početku: pravično je ono što koristi jačemu, a nepravično što samom sebi donosi koristi i dobitak.”
Dakle, Trasimah daje dve formulacije odgovora na pitanje šta je pravednost koje očigledno protivreče jedna drugoj. Po prvoj, pravednost je pravo jačega, a po drugoj pravedno je ono što je dobro za drugoga, odnosno, ono što nije dobro samo za sebe već i za drugog. Ovde je važno istaći razliku između ljudskog i prirodnog prava. Da bismo razumeli Trasimahovo gledište moramo objasniti poreklo imoralizma kao filozofskog gledišta. O pojmu istine i morala se može govoriti na dva načina: može se govoriti o istini a samim tim i o moralnim pravilima nezavisno od odnosa sa bivstvujućim, nezavisno od društveno-istorijske konotacije i čoveka kao njegovog osnovnog činioca; a može se govoriti i o istini i moralu koju upravo ta konotacija određuje ili koja nije moguća bez ovog odnosa sa društveno-istorijskom situacijom, sa čovekom kao donosiocem moralnih i istinitosnih normi.
Ukoliko pretpostavimo međuzavisnost istine i bivstvovanja, shvatamo da sada bivstvovanje postaje to jedno, izvesno, nesumnjivo. Ovde se obrću ove dve sfere; na ovom mestu dolazi do zamene teza u postavljanju problema istine. Dakle, ako ovako posmatramo istinu, moramo je posmatrati kroz bivstvujuće. Moramo je posmatrati kroz čoveka i njegovu motivacionu strukturu.
Primer za ovu tezu bi bila različitost zakona u različitim društvima i kulturama, čime se relativizuje pojam pravednosti. Čini se da svaka vlast menja ljudske zakone po sopstvenom nahođenju, odnosno prema vlastitoj koristi. Pravednost je pravo jačega, kaže Trasimah, te iza njega ne stoji nikakvo moralno načelo. Stav da je pravedno poštovati zakone se potpuno relativizuje, postaje trivijalan. U tom kontekstu Trasimah i tvrdi da je korisno ono što je propisano zakonom, što znači da je korisno onima koji su zakone propisali. što se tiče drugog stava, on bi se mogao razumeti na sledeći način - čak i kada vladar donese dobar zakon, on ga nije doneo zbog građana vec zbog svojih interesa. Međutim, građanima se čini drugačije. Oni predstavljaju “masu” koja ne može kolektivno politički da deluje i koja je u tom smislu neobrazovana. Trasimah takođe navodi primere u kojima pokazuje da vladar ne sme biti pravedan u tradicionalnom shvatanju te reči (moralno ispravan). Ukoliko bi učinio dobro i pravedno delo i iz tamnice pustio čoveka koji je bio njegov saradnik ili eventualno važnu ličnost, rizikovao bi da taj isti čovek u izgnanstvu radi na njegovom svrgavanju sa vlasti.
Neophodno je i uzeti u obzir Trasimahovo shvatanje idealnog života. On smatra da treba težiti lagodnosti u životu ali pod uslovom da se ne sukobimo sa nekim jačim. Čovek poseduje pravu sreću ako ima moć i bogatstvo, što Trasimah smatra najvećom srećom; za njega nema sreće iznad toga. Moć i bogatstvo su ideali za koje se Trasimah zalaže “i ko ih postigne nikada se neće osvrtati za sobom”. Kako doći do moći i bogatstva? Pomoću najveće, ključne vrline. To je promišljenost, praktična inteligencija koja u svom pojmu uključuje osobinu lukavstva. Tačno proračunavanje posledica onoga što čovek smera je najvažnije da bi se došlo do cilja. Važno je da svi oko tog čoveka misle kako je on pravedan i moralno ispravan, dok je on ustvari moralno beskrupulozan i jak; ali pre svega promišljen. Što se tiče kritike Platonovog moralizma, Trasimah govori da onaj koji se ponaša pravedno u situaciji nezavisnoj od toga da li bi mogao biti kažnjen ili ne, jeste glup čovek. Treba biti pravedan jedino ukoliko smo sigurni da bi nas u suprotnom kaznili, u čemu je od glavne pomoći osobina promišljenosti. Trasimah, dakle, zastupa vrstu imoralizma čoveka koji je okrenut javnim poslovima. Moć i bogatstvo su u tom kontekstu, neodvojivi jedan od drugog.
Fridrih Niče, sa druge strane, veliki moderni mislilac, je pisao u aforizmima, metaforama i kratkim razmišljanjima, ne izgrađujuci filozofski sistem poput npr. Hegela. Njegova tema je duboko nezadovoljstvo načinom mišljenja i življenja u njegovom vremenu. Nije se raspravljao sa drugim filozofima nego sa usvojenim, uobičajenim "duhom vremena". Smatrao je da su individualnost i strast potisnuti kulturnim modelom koji podstiče nemisaono uklapanje u postojeći moral i društvene norme. "Moral" je uvek više od minimalnih zajedničkih normi koje bi jedna, npr. kantovska, etika mogla opravdati. Zbog toga se moralom mogu nametati načini života koji mogu sputavati sam život. Na taj način se ono što je postojeći kulturni model, pretvara u apsolut najčešće podržan "metafizičkim", nadzemaljskim razlozima. U skladu sa opštim usmerenjem protiv metafizike, koje je karakterisalo 19. vek, Niče se na svaki način trudio da skine taj oreol svetog sa postojećeg. Tamo gde je u filozofiji i usvojenom moralu stajala neka večna ili samorazumljiva istina, Niče je video neku sklonost ili volju za moć, upravo se trudeći da sve svede u zemaljske okvire. Ukoliko nesto nije moglo da se opravda istinom argumenta, Niče je odmah u tome video ljudski motiv da se nekim stavom stekne prednost u odnosu na neke druge ljude. Sve je ispoljavanje volje za moći, i to se ne može izbeći - ono što Niče očigledno nije podnosio je zaogrtanje ovih motiva plastom "viših istina". U “Sumraku idola” Niče kaže: “Druga idiosinkrazija filozofa nije manje opasna: ona se sastoji u zamenjivanju poslednjeg i prvog. Oni stavljaju na početak kao takav ono što dolazi na kraju – na žalost! jer ono uopšte ne bi trebalo da se pojavi! – "najviše pojmove", to jest, najopštije, najispraznije pojmove, poslednji dašak realiteta koji isparava. To je opet samo izraz njihovog načina poštovanja: ono što je više ne sme da nastane od onoga što je niže, ne sme uopšte nastati. Moral: sve što je prvorazredno mora da bude causa sui. Postajanje od nečega drugog smatra se zamerkom, sumnjivom vrednošću.
Sve najviše vrednosti su prvorazredne, svi najviši pojmovi, bivstvujuće, ono što je bezuslovno, dobro, istinito, savršeno – sve to ne može da nastane, pa prema tome mora da bude causa sui. Ali, sve to ne može ni da se razlikuje jedno od drugoga, ne može da bude u protivrečnosti sa sobom. Zato oni i imaju svoj besmisleni pojam "boga". Ono što je poslednje, najtananije, najpraznije stavlja se kao prvo, kao uzrok sam po sebi, kao ens realissimum... I da bi čovečanstvo moralo ozbiljno da se odnosi prema mentalnim patnjama bolesnih nauka! – A ono je za to skupo platilo!”
U učenjima moralista Niče je video proizvoljnu želju da se mišljenja i želje ujednače, želju koja ne koristi životu i istini jer ne potpomaže stvaranje novih formi života i mišljenja. Smatrao je da važeći kulturni model Zapada oličen u vrlinama skromnosti, odricanja i suzdržanosti, potiče iz odluke napravljene još u Staroj Grčkoj da se izabere "apolonski" umesto "dioniskog" kulta. Ovaj "dioniski" (po polubogu Dionisu u grčkoj mitologiji) model je slavio život kao takav, a ne neki njegov nadzemaljski nastavak ili ideal, kao što to čini hrišćanstvo koje je posledica izbora "apolonskih" vrednosti. Moderna varijanta starih dioniskih vrednosti koju se Niče trudio da formuliše, treba da bude vodič za prevrednovanje svih vrednosti.
Njegov stav o sprezi moći i vlasti se nastavlja kada kaže sledeće: “Naročito nova tvorevina, na primer, nova država, ima potrebu više za neprijateljima nego za prijateljima: samo u suprotnosti se oseća neophodnom, samo u suprotnosti ona postaje neophodna… Drugačije se ne odnosimo ni prema "unutrašnjem neprijatelju": i tu smo oduhovili neprijateljstvo, i tu smo shvatili njegovu vrednost. Čovek je plodan samo po cenu da bude bogat suprotnostima; čovek ostaje mlad samo pod pretpostavkom da se duša ne opusti, da ne žudi za mirom. Ništa nam nije postalo stranije od one davne poželjnosti, poželjnosti "mira duše", hrišćanske poželjnosti; nista ne pobuđuje u nama manje zavisti od moralne krave i masne sreće dobre savesti. Odričemo se velikog života, ako se odričemo rata... ”
Svet je u neprestanoj promeni (slična ideja postoji već kod Heraklita). Međutim, u prirodi i svetu nema logičnosti, nego tu logičnost ljudi unose u svet. U svetu stoga nema ni zakonitosti. Temelj života je nagon za izrazavanjem životne sile, naročito za širenjem moći (volja za moć).
Niče naglašava voljni, nesvesni, instinktivni deo ljudske psihe.
Prema tome, nema objektivno važećih normi. Ovakvo stanovište jeste imoralističko. Moral je nestvaran i iluzoran. Niče je posebnom žestinom napadao hrišćanski moral smatrajući ga protivživotnim, zločinom prema životu, jer osuđuje i guši ljudske strasti, a to je ono na čemu život počiva. U svom delu “Genealogija morala“ ističe : “Samo su bednici dobri; samo su siromašni, nemoćni ljudi iz nižih staleža dobri; paćenici, oni što su u nemastini, bolesni, ruzni takođe su jedini koji su krotki, jedini koje Bog blagosilja, samo za njih postoji blaženstvo - a Vi ostali, vi otmeni i silni, Vi ste, međutim, zanavek zli, grozni, pohotljivi, nezasiti, bezbožni, Vi ćete, takođe zanavek biti zlosrećni, mrski i prokleti!”... Zna se ko je nasledio to jevrejsko prevrednovanje... što se tiče strahotne i prekomerno sudbonosne inicijative koju su Jevreji dali tom najnačelnijom od svih objava rata, na um mi pada stav do kojeg sam došao u jednoj drugoj prilici (S one strane dobra i zla, aforizam 195) - pa stav naime, da sa jevrejima počinje ustanak robova u moralu: onaj ustanak koji za sobom ima istoriju dugu dve hiljade godina i koji danas više ne vidimo samo zato što je bio pobedonosan...“
Ovde vidimo da Niče moral doživljava kao relativan i promenljiv u zavisnosti od društveno-istorijskog konteksta. Kao što smo vec naglasili, iza njega ne stoji nikakvo načelo. „Šta samo može da bude naša doktrina? – Da niko ne daje čoveku njegove osobine, ni bog, ni društvo. Ni njegovi roditelji i preci, ni on sam (besmislica predstave koja je ovde poslednja otklonjena ima svoje mesto u Kantovom učenju kao "inteligibilna sloboda", a možda već i u Platonovom učenju). Niko nije za to odgovoran što on uopšte postoji, što je tako i tako stvoren, što se nalazi u takvim okolnostima, u takvoj sredini. Fatalnost njegovog bića ne može da se oslobodi iz fatalnosti svega onoga šta je bilo i šta će biti. On nije posledica sopstvene namere, volje, svrhe, s njim se ne pokušava da dostigne "ideal čoveka", ili "ideal sreće", ili "ideal moralnosti" – apsurdno je hteti da se njegovo biće svali u ma koju svrhu.
Mi smo izumeli pojam "svrha": u stvarnosti nema svrhe... Čovek je neophodan, on je delić sudbine, pripada celini, bivstvuje u celini – ne postoji ništa što bi moglo da sudi, meri, upoređuje, osuđuje naše biće, jer bi to značilo suditi, meriti, upoređivati, osuđivati celinu... Ali, nema Ničega osim celine! – Da više niko ne bude odgovoran, da se način bića ne svodi na causa prima, da svet, ni kao senzorijum ni kao "duh", nije jedinstvo, upravo to i jeste veliko oslobođenje – samo time se i uspostavlja ponovo nevinost postojanja... Pojam "boga" je do sada bio najveci prigovor postojanju... Mi poričemo boga, mi poričemo odgovornost u bogu: time upravo spasavamo svet.“
Pravi moralni čovek biće „natčovek“, kaze Niče. On će imati istinska ljudska svojstva. Biće uporan, neće se plašiti opasnosti, voleće poduhvate i skokove u nepoznato i neočekivano, neće ostajati na pola puta. On će ceniti upravo ono što su moralisti najviše osuđivali: uživanje, sebeljublje, sebičnost, ali ne hedonističko uživanje, nego uživanje u moći, u vladanju nad drugim ljudima. Moć je vrhovni kriterijum svega. Dobro je ono što povećava volju za moć, a zlo je sve ono što tu moć slabi. Njegovo nastojanje je, dakle, bilo da razori sve tablice vrednosti, da preokrene svako vrednovanje.
Sada, pošto smo stekli uvid u osnovna shvatanja ova dva filozofa, pokušaćemo da pokazemo koje su sličnosti između ova dva učenja. Vec nakon ovog izlaganja može se primetiti veliki uticaj koji Trasimah ima na Ničeovo učenje.
Ono što ih spaja je imoralizam, doktrina čiji zagovornici tvrde da je čovek biće „s one strane dobra i zla”, iznad svega što se može okarakterisati zlim ili dobrim. Imoralistički pristup tumači se s relativnog aspekta, kao odnos prema modalitetima koji se u datom trenutku smatraju dobrim ili zlim, ili s apsolutnog stanovišta – kao poricanje svih moralnih vrednosti. Kada govorimo o pravdi, i Trasimah i Niče govore o relativnosti moralnih načela, te samim tim i pravednosti. Pravednost je u službi jačeg i iza njega nema moralnog načela sem ispunjavanja volje jačeg, rekao bi Trasimah, dok Niče kao da proširuje ovu misao i tvrdi da je pravedno ono što je u službi volje za moć.
U pitanju je teorija motivacije, psihološki egoizam, teorija po kojoj je svaki ljudski postupak motivisan nekim interesom. Dva su osnovna motiva - lični interes i želja za vlašću i moći. Čovek zadovoljavajući svoje želje i potrebe želi da ovlada drugima kako bi ispunio narastajući broj svojih želja i potreba. Preovlađuje jači. Razlika između Trasimaha i Ničea je svakako u svrsi njihove filozofije. Dok se Trasimah trudio da prikaze promišljenost kao osnovnu vrlinu bez koje se ne može opstati u moralnom svetu, dotle se Niče iz sve snage borio za ukidanje svih moralnih vrednosti. Iz ovoga sledi da Trasimahova filozofija kako bi doživela ispunjenje svoje svrhe, bila uspešna jedino u moralnom društvu kakvo je postojeće.
Samo u ovakvom društvu moguće je ostvariti svoje ciljeve i put ka moći i bogatstvu a samim tim i sreci. Kod Ničea, stvar je komplikovanija. Niče je pre svega kritičar jedne kulture, jednog sistema vrednosti. Svrha njegove filozofije jeste uklanjanje takvog sistema, „prevrednovanje vrednosti“. Dakle, kod Ničea je cilj ispoljavati jasno i otvoreno svoju volju, manifestovati volju za moć, a samim tim i volju za životom u svetu oslobođenom od moralnih zakona kakvi su sadašnji. Tek takav svet bi zaista slavio život. Upravo zbog ove karakteristike skloniji sam tvrdnji da po ovom pitanju Niče više zajedničkog ima sa Kalikleom, sofisti koga Platon pominje u dijalogu „Gorgija“ i koji zastupa takozvani „privatni imoralizam“, gde se čovek upućuje na zadovoljenje svih svojih želja, ma kakve one bile. Ovakvo stanovište vise nalikuje Ničeovom stanovištu „moralnog nihilizma“ koje je zastupao. Moralni nihilizam označava tvrdnju da kakvo god verovanje neko posedovao, ono ne može biti pogrešno. U tom smislu, dobro i zlo postaju relativne kategorije, proizvod jezika. Oni ne postoje u realnosti. Sa Trasimahom se svakako slaže u analizi problema pravednosti.
Mogućnost opravdane vladavine obojica vide kroz prevladavanje volje za moć. Onaj ko uspe da nametne svoju volju je zaslužio da vlada, u tom smislu, država i civilizacija uopste kroz moralne vrednosti ograničava čoveka i njegove prirodne osobine i težnje. Vladavina ljudi nad drugim ljudima je moguća usled psihološkog determinizma kojim je ljudsko biće određeno. Jedina konstanta u čoveku je njegova priroda, koja je uprkos svim ljudskim dostignućima ostala nepromenjena i nezavisna. Ona je sa vremenom jedino bolje kamuflirana, dobila je bolju „masku“ koja prikriva njene negativne strane. Pod maskom se ovde misli na progres ljudskog društva. Treba istaći da se u svakom čoveku nalazi volja za moć; osnovna pretpostavka je da bi i rob koji se zalaže protiv ugnjetavanja ljudi činio to isto kada ne bi bio rob, kada bi se domogao vlasti. Dakle, opravdana vladavina leži u moći - ko ima moć ima i vlast. Time ju je zasluzio. To je prirodni zakon. U svakom je biću prisutna volja za moć. U svakom biću je prisutan mentalitet odnosa gospodara i roba. Niče kaže: „Pa šta je sloboda? To što čovek ima volju za sopstvenu odgovornost, što se održava distancija koja nas razdvaja. što čovek postaje ravnodušniji prema teškoćama, surovosti, nemastini, čak i prema samom životu. što je spreman da žrtvuje ljude za svoju stvar, ne isključujući i samog sebe. Sloboda znači da muški, ratni i pobednički instinkti gospodare nad drugim instinktima, na primer, nad istinktima "sreće". Oslobođeni čovek, a u jos većem stepenu oslobođeni duh, nogama će izgaziti prezrenu vrstu blagostanja, o kojem sanjaju čifte, hrišćani, krave, žene, Englezi i drugi demokrati. Slobodan čovek je ratnik. Po čemu se meri sloboda kako pojedinaca tako i naroda? Posle otpora, koji se mora savladati, posle truda koji se ulozi da bi čovek ostao gore. Najviši tip slobodnih ljudi trebalo bi tražiti tamo gde se stalno savlađuje najviši otpor: na pet koraka od tiranije, uz sam prag opasnosti ropstva.“
Mogli bismo da zaključimo, sa izvesnom dozom sigurnosti, da je Trasimah izuzetno uticao na filozofska gledišta Fridriha Ničea. Razdvajanje prirodnog i običajnog prava i naglašavanje prirodnog kao primarnijeg i preovlađujućeg, obojicu je dovelo u kritičku poziciju prema društvu, civilizaciji i njenim vrednostima uopšte.

Literatura:
1. Platon, “Država”, BIGZ, Beograd 2002
2. Fridrih Niče, “Sumrak idola”
3. Fridrih Niče ,“Genealogija morala”

Milan Damjanac

http://damjanac.blogspot.com/2008/11/tr ... -nice.html
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 2 gosta