Jevrejski praznici

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Jevrejski praznici

Post od branko »

Pesah

Nijedan jevrejski praznik nema u sebi toliko jevrejskog duha niti toliko komplikovanih obreda i propisa kao Pesah. Pripreme za ovaj praznik pocinjale su nekada, u poboznim jevreskim porodicama, cak mesec dana pre samog praznika, odmah po zavrsteku Purima. O tome svedoci i popularna pesma: Purim, Purim lanu, Pesah ja esta in la manu (Sad je Purim, a Pesah je vec pri ruci).

Ove godine Pesah je 13og Aprila
Seder vece 12og

sarejevska Hagada - seder

Obimne pripreme za praznik koje su se sastojale od detaljnog prolecnog
spreamanja kuce, poznate su kod Sefarda pod nazivom: las Hadras di Pesah.
Tih dana je vrseno detaljno spremanje, pranje i ciscenje svih kucnih
prostorija od podruma do tavana, da bi se iz kuce otklonili i najmanji
tragovi kvasne hrane. Poslednju proveru cistoce izvrsice domacin, vece
uoci praznika, obredom poznatim kao bedikat hamec, akuzer il hamec, boskar
bokados ili homec batlenen, sto su sve razliciti nazivi za trazenje
odnosno sakupljanje ostataka kvasne hrane, tzv. hameca. Obred se sastoji u
tome da domacin nakon povratka sa vecernje molitve, uzima perusku i
papirni fisek i krece u obilazak svih prostorija kuce. Prate ga domacica
sa svecom u ruci i deca za koju je to svojevrsna zabava. Kako je kuca vec
ranije ociscena i sav hamec uklonjen, a da bi se propisani obred obavio,
domacica ostavlja na vidna mesta komadice hleba, a domacin ih pronalazi i
peruskom ubacuje u papirni fisek. Pocetak i kraj obreda popraceni su
odgovarajucim blagoslovom. Obicaj je da se pronadeni hamec spaljuje
sledeceg jutra, sto se obavljalo ili u kuci bacanjem hameca u pec, ili
javnim spaljivanjem tzv. biur hamec(spaljivanje hameca), na vatri koja se
lozila u dvoristu skole ili sinagoge. U Beogradu, na primer, pre prvog
svetskog rata spaljivao se hamec na Erev Pesah, a deca su od ranog jutra
obilazila kuce po Jevresjkoj mahali i uzvikivala: A kimar Hamec
(spaljujemo hamec). Zatim bi u dvoriste hrama doneli pune vrece ostatka
hleba, koje bi samas-crkvenjak uz odgovarajuci blagoslov spalio. Time su
kuce proglasene cistim i u narednih osam dana, koliko traje praznik, u
njima se nece jesti hleb ni bilo koja druga kvasna hrana.


Talmud propisuje da se u toku Pesaha ne sme posedovati nista
okarakterisano kao hamec, pa su stoga pobozni trgovci, pekari, pivari itd.
pribegavali simbolicnoj prodaji ovih artikala nekom nejevrejinu, sto je
poznato kao mehirat hamec (prodaja hameca). U svakom mestu bi se uvek
nasao neki nejevrejin koji je bio spreman da otkupi hamec, pa se sa njim u
prisustvu rabina sklapao fiktivni ugovor o tome da se vlasnik privremeno
oslobodi nedozvoljenog poseda. Nakon isteka praznika ovaj se ugovor
raskidao i vlasnik je ponovo preuziomao svoju robu.

Medu poslovima koje je trebalo obaviti pre nastupa praznika, vazno mesto
zauzima spravljanje macota. Kupovanje gotovog, fabricki pravljenog
macota, novina je modernog vremena i kasno je usla u siroku upotrebu.
Macot se odvajkada pravio rucno, pa mnogi verski autoriteti i danas
smatraju da je jedino takav macot ritualno cist tj. kaser le Pesah.
Macot se pravi od psenicnog brasna i vode, bez drugih sastojaka. Psenica
se zato nadgledala da ne bi dosla u dodir sa vlagom koja izaziva vrenje.
Najcistija i zato najprikladnija za prve dve veceri praznika je tzv. maca
semura ili smire maces. To je macot pravljen od psenice, nadgledane od
momenta zetve do upotrebe. Pored nje, upotrebljavao se i obican macot,
pravljen od psenice nadgledane od momenta mlevenja, ali se taj macot
jeo u toku ostalih dana praznika, jer se smatralo da je njegova ritualna
cistoca nesto niza.

Propisi u vezi sa brasnom od kojeg ce se praviti macot veoma su strogi.
Ono se nije moglo kupovati u bilo kojoj trgovini, vec samo u onim koje su
se za to specijalizovane. U Bitolju je, na primer, bio obicaj da pred
praznik opstina objavi licitaciju medu brasnarima za sticanje prava
prodaje kaser brasna. Bio je to veoma unosan posao, jer su bitoljski
brasnari, naravno jevrejski, odvajali velike sume da bi se na licitaciji
izborili za to pravo.

Spravljanje macota je zenski posao i zene su to obavljale ili u svojim
kucama, ili su se udruzivale i mesile macot u nekoj zakupljenoj pekari.
Pre prvog svetskog rata, u Beogradu na primer, u Jevrejskoj mahali,
zakupljivala se pekara nekog Makedonca, u kojoj su zene mesile pogace tzv.
bojus. Pre nego sto se pristupilo poslu, pekara je morala biti detaljno
ociscena od starog brasna i svega sto je hamec, cak se cistila i
unutrasnjost peci. Tek nakon toga, a uz kontrolu nekog opstinskog
sluzbenika, pocinjalo se sa pravljenjem testa.

Obicaj iznajmljivanja pekara poznat je u Sarajevu, gde je popularna bila
ona, u dvoristu Jevrejske osnovne skole, zatim u Nisu, Zvorniku,
Zavidovicima itd. U Skoplju i Bitolju macot se nije mogao kupovati gotov,
vec se takode mesio, ali uglavnom po kucama. Svaka je kuca imala pec za
pecenje hleba, ali su samo pojedine posedovale posebne peci za macot.
U Stipu, na primer "...pripremanje macesa vrsilo se na nekoj vrsti mobe
ili zadruzne samopomoci. Vise jevrejskih porodica su imale u svojim kucama
zidane male pekare samo za pecenje macesa. Obicno deset do dvadeset, a i
vise domacica, kako gde, vise po rodbinskoj liniji, udruzivalo se zajedno
da peku maces. Svaka je domacica obezbedivala potrebnu kolicinu brasna
'paskual' tj. posebno mlevenu u mlinovima za Pesah. Domacice su mesile i
pekle maces redom i to je trajalo po desetak i vise dana pred Pesah. Osim
macesa tom prilikom su se mesili i pekli 'bojus', mali deblji hlebcici od
istog testa."


Pored pomenutog macota i bojusa, koji su se pravili iskljucivo od brasna i
vode, u nasim su se krajevima pekle i druge vrste beskvasnog hleba, ali su
se one koristile ne na Seder veceri, vec u ostale dane praznika. U Bitolju
se pravila tzv. maca di agua sa vodom i soli, a koristila se za pite
punjene mesom i sirom. U maca di vino ubacivani su vino i secer, a maca di
guevu pravila se sa dodatkom jaja i secera. Poznata je pod nazivom
masajikas kun guevu, kako su je nazivali u Sarajevu i pravila se u obliku
pogacica, od belog brasna i jaja. I Askenazi su pravili ovu vrstu macota i
nazivali je ajer maces.

U periodu izmedu dva rata, u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu, Novom Sadu,
Subotici i drugim vecim mestima mogli su se kupiti macot brasno i gotov
macot, u radnjama koje su drzali jevrejski trgovci (u Sarajevu je bila
poznata Kampusova pekara, u Novom Sadu pekara Geze Adlera, Marka Grinfelda
i Ignjata Slanda, u Subotici Spicerova pekara, itd.). Oni su ouci praznika
reklamirali svoje "sel Pesah" proizvode u novinama.
U mnogim mestima, macot brasno i gotov macot su kupovani i preko
jevrejskih opstina koje su te proizvode nabavljale direktno u fabrikama
macota. U nasoj zemlji su postojale dve velike fabrike macota: jedna u
Subotici, "Fabrika macota Mose Klajna" i druga, u Osijeku "Morgenstein,
Dukaj i Fiser". Iz ove dve fabrike snabdevala se skoro cela zemlja. I vino
za Pesah moralo je biti kaser pa su ga mnogi pravili sami u kuci, ili su
ga kupovali kod jevrejskih trgovaca.

Medu veoma stare i zanimljiv obicaje, spada kaserovanje posuda i pribora
za jelo. Propisi nalazu da se za Pesah ne sme ni kuvati u sudovima ni
jesti iz sudova koji sluze za svakodnevnu upotrebu. Mnogi su imali posebne
komplete sudova samo za praznik, a oni koji nisu, pribegavali su
kaserovanju. Pod tim se podrazumevalo da se metalno posude prokuvava u
vreloj vodi ili zari na plamenu, a stakleno se potapa vise dana u hladnu
vodu. Ceo proces obavlja se zato da bi se sa sudova uklonili i najmanji
tragovi hameca. Nekada se obicaj kaserovanja izvodio javno, u dvoristu
hrama ili u dvoristu jevrejske skole. Tu su se donosili sudovi i potapali
u veliki kazan sa vrelom vodom. U Jevrejskoj mahali u Beogradu taj se
obicaj nekada nazivao 'skaldar el kovri' (prati u kipucoj vodi).
U dvoristu sarajevskog hrama zvanog "Kal Grandi" nekada se lozila velika
vatra i domacice su donosile svoje sudove pa ih je samas velikim drvenim
masama okretao u kazanu. Nakon toga su sudovi ispirani kljucalom vodom. U
kazane su, radi sto boljeg efekta pranja, ubacivani otopljeno olovo, ziva
soda, usijano kamenje ili pepeo. I Askenazi u nasoj zemlji imali su isti
obicaj i nazivali su ga kasern, a u kazane su ubacivali usijane cigle.
Obicaj javnog kaserovanja sudova postepeno se napustao i, u periodu izmedu
dva rata, vecina domacica je sama izvrsavala ovu obavezu u svojim kucama,
prokuvavajuci sudove u vreloj vodi. U Bihacu, na primer, to se zvalo
'skaldar los tepsinas'. U ponekim poboznim porodicama nije bio redak
slucaj da se i sporet na kome se kuva svakodnevno kaseruje pre Pesaha.
Domacice su ga prvo trljale luzinom, a kad se ocistio, morao se potpaliti,
i tek kad izade prvi dim, sporet se smatrao za kaser.


U Zepcu je bio slucaj da se svaka posuda veze kanapom pre potapanja u
kazan sa vrelom vodom. Svaki sud se tri puta umakao u vodu, nakon cega se
smatralo da je cist.

Nekoliko nedelja pre nastupa Pesaha u jevrejskim skolama, ali i kod
kuce, deca su ucila da citaju Hagadu, posebno deo poznat pod imenom 'Ma
nistana', jer je bio obicaj da u toku seder vecere deca citaju taj pasus
ili ga izgovaraju naizust.

I konacno, kada su sve pripreme obavljene, proslava praznika pocinjala je
u sumrak 15. nisana, svecanom porodicnom vecerom. Svi su se, okupani
i u novim odelima, okupljali oko za tu priliku specijalno postavljenog
stola. Jedna od bitnih karakteristika praznika jeste upravo okupljanje
porodice. Osecaj zajednistva i pripadnosti porodici narocito se negovao i
isticao za vreme Pesaha.

Na stolu se obavezno morala nalaziti Pashalna Hagada, seder cinija sa
simbolima praznika i vino kaser sel Pesah. Propis nalaze da u toku vecere
svi treba da ispiju po cetiri case vina. U boljestojecim porodicama ispred
svakog ukucanina stajala je po jedna Hagada, kako bi svi mogli da prate
tok citanja. Tamo gde to nije bio slucaj, morala je postojati jedna iz
koje je citao domacin. Na seder ciniji, koja je mogla imati razne oblike -
od specijalnog porcelanskog tanjira sa posebno obelezenim udubljenjem za
svaku namirnicu, do metalnog posluzavnika - nalazili su se: tri komada
macota pokrivena belim salvetom, peceno krilo od pileta, jaje kuvano u
luku, zatim tzv. haroset (aromaticna mesavina seckanih jabuka, oraha,
suvog grozda, vina i zacina), komadic celera, rena ili list zelene salate,
posudica sa slanom vodom ili sircetom. Svaki od ovih elemenata ima svoju
precizno odredenu simbolicnu ulogu u toku vecere.

Sederom rukovodi domacin. On prvo procita uobicajeni blagoslov 'kidus',
kojim zapocinje svaka svecana vecera. Nakon toga svi ispijaju prvu od
cetiri propisane case vina. Domacin potom pere ruke nad za to posebno
pripremljenim lavorom, i to je tzv. 'urhac' (i operi). Zatim svako dobije
po komadic persuna umocenog u slanu vodu ili sirce, sto ce pojesti uz
odgovarajuci blagoslov.
Domacin uzima srednji od tri komada macota sa seder cinije i lomi ga na
dva dela, i to se zove 'jahac'. Jednu polovinu vraca pod salvet na ciniji,
a drugu zvanu 'afikoman' ostavlja sa strane da mu posluzi u zavrsnici
vecere (postoji obicaj da se afikoman sakrije i deca ga, da bi im duga
vecera bila zanimljivija, posle moraju naci). 'Magid' podrazumeva pocetak
citanja Hagade i njenog tumacenja svim prisutnima. Nije bilo retko da se
Hagada citala pasus po pasus, uporedo na vise jezika. Domacin bi
zapocinjao na hebrejskom, a pratio ga je neko na ladinu, nemackom,
madarskom, jidisu ili srpskohrvatskom, sto je zavisilo od govornog jezika
porodice. Seder cinija se podizala uvis i istovremeno izgovarao pocetni
pasus Hagade poznat kao "Ha lahma ania" (ovo je hleb bede). U mnogim je
porodicama bio obicaj da se tada otvaraju vrata kuce i u toku sedera drze
otvorena, jer se smatralo da je to vece kada svaki namernik moze da se
pridruzi proslavi. "Ma nistana" (po cemu se razlikuje ova noc) je
zajednicki naziv za cetiri pitanja koja obicno najmladi ucesnik sedera
postavlja, a cija je sustina u tome da se objasni zasto se samo te veceri
jedu pomenute simbolicne namirnice i koja je svrha tih obreda. Domacin
daje na njih odgovor, citanjem (i pevanjem) odgovarajucih pasusa Hagade.

Cita se prica o cetiri ucenjaka-rabina, parabola o cetiri sina i prica o
rodenju Mojsija i Izlsaku iz Egipta. Ovaj se deo zavrsava nabrajanjem
deset napsti koje je Bog poslao na Egipcane, pa se tom prilikom obicno
zamace prst u casu sa vinom i otresaju kapljice, u smislu "daleko od nas
bilo". Negde je obicaj da se pri pomeni svake napasti sipa malo vina u
lavor, a istovremeno se u isti lavor sipa i malo vode.


Nakon toga svi ispijaju po drugu casu vina. Pre nego sto ce se posluziti
praznicka vecera, treba obaviti jos nekoliko obrednih radnji.

Najpre ce domacin oprati ruke uz odgovarajuci blagoslov, a to ce isto
uraditi i svi muskarci za stolom, i to je tzv. 'rahca' (pranje). Zatim ce
izgovoriti dva blagoslova nad macotom, jedan zvani moci i drugi maca. Moci
i maca su nazivi za komade macota sa seder cinije, gornji i srednji.
Domacin ce odlomiti po komadic oba, podeliti ih svima, i to ce se pojesti
uz izgovaranje blagoslova.

Maror je naziv za komadic gorke trave, celera ili rena, koji se zamoci u
slatki haroset i pojede. Zatim se pojede i 'Hilelov sendvic' (dva komadica
macesa izmedu kojih je ren ili list salate). Pre vecere svako ce pojesti
i po komadic tvrdo kuvanog jajeta zamocenog u sirce ili slanu vodu.

Praznicke vecere su obicno veoma bogate u pogledu izbora jela i
poslastica. Na osnovu ankete o praznickim obicajima, sprovedene u
Jevrejskom muzeju, doslo se do zakljucka da se u sefardskim kucama
najcesce na stolu nasla 'kaldu di gajina kun albondikas' (kokosija supa sa
maces knedlama), 'sungatu', 'mina di karni kun fozas di macot', 'mina di
spinaka kun fozas di macot' ( sve razliciti nazivi za pite od macota
punjene mesom, prazilukom ili spanacem), 'inhaminadus' (jaja kuvana u
luku). Od slatkisa, najpopularnije su tzv. 'fritulas', 'frutulikas' ili
'frutada' (macot pomesan sa jajima, przen na ulju i posut serbetom).

U askenaskim porodicama obicno se jela pileca supa sa macot knedlama ili
"borsc" (supa od kupusa i cvekle). Zatim hremzlah, solet jaja (jaja kuvana
u luku). Pecenje jagnjece, guscije ili pilece. Od poslastica: kugl (puding
od macota), maces torta (torta od macesa), maces in slafrok (maces u
slafroku) itd.

Po zavrsetku vecere nastupao bi za decu najzanimljiviji deo proslave tzv.
cafun, a sastojao se u trazenju i otkupljivanju 'afikomana'. Afikoman je
parce srednjeg komadica macesa koji je domacin odlomio jos na pocetku
vecere i dao ga nekom od dece da ga, zavezanog u salvetu, drzi preko
ramena. Ime je dobio od grcke reci 'afikomion', sto znaci gozba. U vezi sa
afikomanom vremenom su se razvili razni obicaji. Negde sa sa afikomanom
prebacenim preko ramena islo po kuci, simbolicno pokazujuci da su tako
nasi preci izasli iz Egipta. Negde su, pak, deca krala afikoman i
sakrivala ga, a domacin je morao da obeca nagradu kako bi ga dobio natrag.
Svi ovi obicaji vezani za afikoman objasnjavaju se potrebom da se deca
odrze budna tokom vecere. U literaturi o Pesahu, uglavnom preovladuje
misljenje prema kome se sakrivanje i otkupljivanje afikomana smatra
askenaskim obicajem, a drzanje afikomana preko ramena sefardskim.

Nakon sto je domcin dao obecanu nagradu, afikoman se vracao na sto, pa je
svako dobio po komadic i pojeo uz blagoslov kojim se zahvaljuje za bogatu
veceru. Afikoman je poslednji komad hrane koji se te veceri pojede, pa se
vece nastavlja citanjem Hagade, pevanjem psalama i ispijanjem trece i
cetvrte case vina. Pre nego sto se ispije poslednja casa, docekuje se
prorok Elijahu. Predanje kaze da je on izaslanik Mesije i da u toku sedera
obilazi jevrejske domove i blagosilja ukucane. Zato ko nije do tada drzao
vrata otvorenim, sada ih otvara: da prorok moze da ude i ispije vino koje
mu se u specijalnoj casi stavlja na sto. Negde je obicaj da se na stolu
tokom cele vecere drzi jedan pribor za jelo vise, namenjen proroku. Nakon
ispijanja poslednje case svi jedni drugima pozele: "Lesana habaa
bijerusalajim" (Iduce godine u Jerusalimu). Ovim je protokolni i obavezni
deo vecere zavrsen i pocinje tzv. nirca (zavrsnica u kojoj se pevaju razne
pesme, ne samo one koje su navedene u Hagadi, vec i druge, napr. romanse i
sl., sto je zavisilo od sredine i same porodice). U Hagadi je navedeno
nekoliko pesama koje se obavezno pevaju na kraju sedera, kao sto su
"Dajejnu" (Bilo bi nam dovoljno), zatim "Kilao noe" (Njemu pripada hvala i
cast) i najpopularnija tzv. "Had Gadja" (jedno jare za dve pare). Kod
Sefarda se ova poslednja pevala na ladinu: "il kuvritiku ke mi mirko mi
padre" (kupio mi otac jare), a kod Askenaza na nemackom: "Ein Laemmchen,
ein Laemmchen es kaufte sich's mein Vater".

Popularna pesma medu Sefardima bila je i: "uno eze el kirador" (jedan je
Bog), a ista se kod Askenaza pevala na hebrejskom kao "Ehad mi jodea" itd.
(jedan, ko zna...).

U ortodoksnim porodicama u Subotici, vece se zavrsavalo pesmom "Sir
Hasirim" (Pesma nad Pesmama).


U nasoj zemlji izdate su samo tri Hagade. Najstarija iz 1860. godine,
stampana je u Knjazevskoj stampariji kneza Milosa i poznata je kao Seder
Agada izdavac je Mose D. Alkalaj. Zatim Hagada Krizevackog rabina dr. M.
Engela, sa srpskohrvatskim prevodom, stampana 1906. godine u Budimpesti, u
Stampariji Samuela Markusa, i Agada de Pesah sa prevodom na ladino,
stampana u Sarajevu 1931. godine u Stampariji Menahema Papa u izdanju
knjizara Simona Katana.

Kao sto je to bio obicaj, u zemljama dijaspore, tako se i u nasoj zemlji
seder odrzavao dva puta, prve i druge veceri praznika. Prva i poslednja
dva dana smatrana su punim praznikom, kada se za razliku od ostalih dana
nije radilo. Prva dva zvala su se na ladinu primeros, a poslednja dva
ultimos.

Jedna od karakteristika drugog sedera jeste pocetak odbrojavanja 'omera'.
Na kraju Hagade postoji za to poseban odeljak koji se cita samo te veceri
i kojim se objavljuje da je 'danas prvi dan omera', pa ce se nastaviti i
nakon zavrsetka praznika, svako vece kod kuce ili u hramu, sledecih 49
dana do nastupa narednog praznika, Savuota.

Zanimljivi su i obicaji kojima se u religioznim porodicama obelezavao
zavrsetak praznika, tj. prestanak zabrane za upotrebu hameca. Obicaj se
kod Sefarda nazivao 'kumer hamec' (jesti hamec) i negde je upraznjavano
da domacin, vracajuci se sa vecernje molitve poslednjeg dana praznika,
ponese kuci travu koju posipa po glavama ukucana, ili se cak podovi u kuci
zasipaju travom - sve u nameri da se kuca ponovo oznaci kao necista.
Ponegde se te veceri jela i halva i somun, sto je bio hamec obrok posle 8
dana.

Pesah Seni, Pesah Katan ili Pesah di lus tinjozos su nazivi za 14. dan
meseca ijara (april) kada su svi koji iz bilo kojih razloga (bolesti,
putovanja itd.) nisu mogli da prisustvuju seder veceri 14. i 15. nisana,
simbolicno proslavljali naknadno praznik i obicno jeli komadic mesa
velicine masline.


(Milica Mihailovic, Praznicni obicaji jugoslovenskih Jevreja, kat.
izlozbe, JIM, Beograd, 1986, str. 71-80)


Jom haShoa

Ove godine Jom haShoa pada: 25. aprila (2006.)

Ne smemo da zaboravimo 6 miliona ubijenih Jevreja od cega milion ipo dece, genocid koji je odneo jednu trecinu jevrejskog stanovnistva zauvek.

George Santayana wrote: "Those who cannot remember history are doomed to repeat it."

Od 117 jevrejskih opstina sa 69.984 clanova pre Shoa, u Jugoslaviji je ostalo 38 opstina sa 11.924 clana po popisu 1947e.

Purim

Vecina jevrejskih praznika slavila se veselo, ali nijedan u tom pogledu nije bio ravan Purimu. Za njega se slobodno moze reci da je najveseliji jevrejski praznik. Nije smatran verskim praznikom, vec prilikom da se jednom godisnje prepusti jelu, picu, zabavi i dobrom raspolozenju.Purim su voleli svi, i stari i mladi, zeljno ga iscekivali, a kada bi prosao o njemu su jos dugo govorili.

Medu pet micvot (dobrih dela) koja treba ispuniti za praznik, ubrajaju se: post uoci praznika, prisustvo javnom citanju Megile u hramu, slanje darova rodbini i prijateljima, darivanje dece i sirotinje i prisustvovanje purimskoj zabavi. Post uoci praznika na 13. adar, poznat kao Com Ester, Taanit Ester ili Ester Tajnes, kako su ga na jidisu zvali, obicaj je koga su se Jevreji kod nas ponegde strogo pridrzavali, narocito u poboznim porodicama, dok se negde potpuno izobicajio.

Prisustvovanje citanju Megile u hramu jedan je od najstarijih purimskih obicaja. Talmudski propisi nalazu da se Megila cita u dva navrata: prve veceri praznika, na vecernjoj molitvi, a potom sutradan na jutarnjoj molitvi. Obaveza je vazila za sve, kako za odrasle tako i za decu.

Medutim, zene su cesce ostajale kod kuce radi priprema bogate purimske vecere, dok su se deca ovoj obavezi unapred radovala, jer im je za ovaj praznik bilo dozvoljeno da u hram unesu razne rekvizite za pravljenje buke, kojima ce ismejavati Hamanovo ime. Megilu su po pravu citali predmolitelji, kantori, koji su rapolagali rutinom da tekst izgovaraju prema posebnoj kantilaciji. Kad bi u tekstu izgovorili Arur Aman (proklet bio Aman) zaustavljali bi dalje citanje, a to je za decu bio znak da zapocnu sa vikanjem, lupanjem, okretanjem cegrtaljki itd. deca su u hramu sedela na posebnim klupama, izdvojeno od ostalih; morala su sedeti mirno dok se citao ostali deo teksta Megile, a za to vreme ih je nadzirao tzv. parnas (gabai) sinagoge. U Beogradu, na primer, u staroj sinagogi na Jaliji, deca su drzala upaljene svece u rukama. Samo na dati znak parnasa, davali su sebi oduska i iz sve snage stvarali buku. U sinagogi u Stipu, bio je obicaj da deca donose drvene cekice i njima lupaju po cvornovatim delovima klupa na kojima su sedela.

Slanje darova rodbini i prijateljima, najpopularniji je purimski obicaj. Sefardi su ga nazvali Platikus di Purim, prema speciajlnom velikom tanjiru platiku na kome su se darovi slali, a Askenazi Slahmones, od hebrejske reci Misloah Manot, sto takode znaci slanje poklona. Pravilo je bilo da se darovi salju po nekom, a ne da se licno nose. To su obicno radila deca, ona su se tome posebno radovala, mada je bilo porodica koje su svoje darove slale po posluzi ili cak postom. Medusobno su se darivali najblizi rodaci i prijatelji, a posebno tazbina, kod Sefarda poznati kao konsvergus. Bilo je i drugih primera. U ortodoksnoj porodici trgovca Jichaka Engla u Subotici svake godine slani su darovi rabinu i sohetu, i to ne samo u novcu vec i tkaninama. Kao sto je poznato darovi su se nosili na tanjirima platikusima, uijeni u salvete. Oni kojima su pokloni namenjeni uzimali su ih sa tanjira, a na njima su ostavljali svoje uzvratne darove. Tako su deca nosila uvek pune tanjire, a za svoj trud su posebno dobijala sitan novac i kolace. Najcesce su se razmenjivali kolaci. Nigde nije bilo propisano sta treba slati, vec su se ti obicaji formirali spontano u zavisnosti od sredine. Nezaobilazne su bile kiflice sa orasima, roskitas di alhasuv; puslice od badema, caldikas di aroz mulida; jaja u lisnatom testu, fularis; pastipanj sa spinovanim secerom, zvani tispisti; poslastica od oraha i meda, juzlima; baklave; slatki somun itd.

Zanimljivo je da su Bitoljci darove za Purim zvali fularis ili mandados. Bitoljski fularisi bili su raznih oblika, a najpopularniji je bio tzv. lus djentis di Aman (u obliku Hamanovog zuba). U Vojvodini, slate su hamantasne, trouglasti kolaci punjeni makom i orasima, a jos popularnije bile su jufke sa makom, suvim grozdem, oblikovane kao dete u jastuku, i zato zvane kindle, zatim bajgle, flodne itd. Neko je slao juzno voce, po koju flasu vina ili cak manji poklon.

U vezi sa cestitanjem praznika i darivanjem dece, postojao je u Skoplju jedan lep stari obicaj, poznat kao a bazar la mano (poljubiti ruku). Na praznike, narocito na Purim, deca su u pratni roditelja, nakon zavrsene sluzbe u sinagogi, odlazila u posetu starim uvazenim Jevrejkama koje su zivele u Jevrejskoj mahali, a za te prilike obicno sedele na malim klupicama ispred svojih kuca. Deca bi tim uvazenim Tija Renama ili Tija Buenama, kako su se vec zvale, poljubila ruku, cestitala im praznik i za to bila darivana novcem ili kolacima.

Novac koji su deca za Purim dobijala od svojih oceva i majki nazian je razlicito: u Bosni, na primer papilikus (papirni novac), ganansja en Purim (purimska zarada); u Skopju purilik, u Kumanovu, matana di Purim (purimski dar); u Bitolju, regalo de Purim (purimski poklon); u Pristini purimlik, a u Beogradu Mah Purim. U Vojvodini je bio poznat kao Purim gelt (purimski novac).

Veselu purimsku atmosferu upotpunjavali su purimski vasari. Kod nas je taj obicaj bio rasiren i poznat pod imenom il kurtiziku di Purim ili Purimski bazar.

Cuveni vasari odrzavali su se u Sarajevu, Beogradu i Skopju. Beogradski je bio na Jaliji. Tezge sa robom bile su poredane duz citave nekadasnje ulice Princa Evgenija, danas Jevrejske. Prodavala se razna roba: od pistaljki, cegrtaljki, drombulja i slicnih rekvizita pomocu kojih se pravila buka u sinagogi za vreme citanja Megile, preko maski od papir masea, do raznih kolaca i orijentalnih poslastica. Igrala se popularna lutrija zvana tango frango.

U Sarajevu je bilo vise bazara. Jedan u dvoristu najstarijeg hrama na Bjelavama, a popularan je bio i vasar u dvoristu osnovne jevrejske skole. I u Sarajevu su prodavani maske, pistaljke i kolaci, a popularna lutrija zvala se la buleta.

Trgovci su jedni drugima namigivali i govorili "dali baratu al Djidio" (daj Jevrejinu jeftinije).

I Skopljanci su imalisvoj vasar u Jevrejskoj mahali zvanoj la male Djudija, ispred sinagoge.

Vrhunac Purima bila je porodicna sedeljka, zabava i vecera, svuda poznata kao seuda di Purim. Na njoj su se okupljali rodbina, prijatelji i komsiluk, a sto je bilo vise ljudi bilo je veselije. Kako je izgledala jedna takva sedeljka u Sarajevu i kakva je bila atmosfera na njoj, moze se videti iz secanja Vilme Market:

"...Porodice su slavile same ili u drustvu sa drugim porodicama. Vrata na stanu ili kuci bila su sirom otvorena u ocekivanju maski. Stolovi su bili postavljeni sa dosta hrane, a skoro svi su imali pred sobom gomilicu sitnog novca koji su davali maskama, zavisno od toga kako i sta su recitovale i kako su bile obucene. Secam se jedne zajednicke proslave Purima u Sarajevu u stanu Jozefa, oca Isaka Kabilja u Jelicevoj ulici.

Stan je bio veoma velik, a u prostoriji u kojoj se slavilo, sedelo je sezdeset, sedamdeset gostiju, sve bliza i dalja rodbina, mnogo dece. Stan se nalazio na drugom spratu i jos za vreme vecere do nas su dopirali glasovi maski koje su duz stepenica cekale znak za ulazak. Bile su to maske Mordehaja, Ahasvera, Estere, Amana, spanskih ciganki, halucima, a poneka maska je predstavljala nekog poznatog jevrejskog javnog radnika ili bogatasa, naravno u karikaturi. Svaki maskiran par, pojedinac ili grupe, recitovale bi nesto kratko, uglavnom smesno. Zatim bi isli duz stolova i u daire prikupljali novac. Deca su pokusavala da pod maskama prepoznaju svoje prijatelje i rodake, pa su ih zvali po imenu, vukli za rukave i pokusavali da im skinu maske s lica. sve je to izazivalo buru smeha i mnogo buke...

Ovakve svecanosti su trajale duboko u noc, dok god je bilo maski. U maskiranju su ucestvovali devojke i mladici od 14 do 20 godina, uglavnom sa Bjelava gde je zivelo najvise Sefardskh Jevreja..."

Pored tradicionalnih kucnih proslava bile su popularne purimske zabave i purim balovi u organizaciji raznih jevrejskih kulturno-umetnickih i dobrotvornih drustava. Cuveni su bili balovi "Srpsko-Jevresjkog pevackog drustva", "Jevrejskog zenskog drustva" i "Dobrotvora" u Beogradu, Splitskog "Jardena", Sarajevske "Lire" i "Ahdusa", drustva "Wico" u Subotici i Novom Sadu, kluba "Al" u Skoplju i drugi.

Cesto su te zabave bile dogadaj sezone u pojedinim mestima, a na njih su dolazili i oni koji nisu bili Jevreji. Pripreme za ove zabave pocinjale su daleko pre pocetka praznika. Ako pogledamo jevrejsku stampu iz predratnog perioda, skoro u svakom listu zapazicemo, uoci Purima, upadljive oglase u kojima se reklamiraju takve zabave. I toalete i maske sile su se u cuvenim salonima, a oni koji su imali mogucnosti donosili su ih iz Pariza, Peste i Beca. Sale su ukrasavane lampionima, girlandama, zelenilom i cvecem, kao sto se toi danas cini za Novu Godinu. Bilo je i kurioziteta. Na primer, zensko humanitarno drustvo "Dobrotvor" u Beogradu organizovalo je purimski masken-bal u sali Jevrejskog doma, sa temom "Mistika istoka". Cela sala i prostorije oko nje, bile su uredene kao male ascinice u orijentalnom stilu, a sve dame imale su toalete "a la Madam Baterflaj". O tom balu pisale su novine, pa je izasla i opsirna reportaza sa fotografijama u martovskom broju lista "Nedeljne ilustracije".

Cilj ovih balova nije se svodio samo na zabavu. To je jasno ako se ima na umu da je sav prihod od ulaznica, tombole ili bogatog bifea koji su spremali sami clanovi i clanice drustva, uvek isao u dobrotvorne svrhe. Nista manje popularne nisu bile ni decje purimske priredbe. Organizovale su ih jevrejske skole ili opstine, obicno na drugi dan praznika. deca su dolazila na priredbe u pratnji roditelja. Razume se da su i ona bila maskirana, pa se u takvim prilikama birala i najlepsa maska i dodeljivane su nagrade. deca su pevala, recitovala, a cesto su izvodila i citave pozorisne predstave sa purimskom tematikom, sto su mesecima ranije uvezbavala sa svojim nastavnicima.

(M. Mihailovic, Praznicni obicaji jugoslovenskih Jevreja, JIM, Beograd 1986, str. 60-67)

HAMANOVE USI
Kolaci

Testo:
1 jaje
2-3 kasike kiselog mleka
2,5 solje brasna
0,5 solje secera
1 kasicica praska za pecenje
0,5 kasicice soli
200 g putera
1,5 kasicice naribane kore od limuna

Umesi testo i ostavi ga u frizideru najmanje 2 sata.
Izvaljaj ga i izrezi u krugove. U sredinu svakog kruga stavi po kasicicu file i preklopi je sa tri strane, tako da dobijes oblik trougla. Pritisni krajeve da se slepe.

Pre pecenja stavi u frizider na pola sata. Peci na 190 C oko 15 min.

Fil:
100 g mlevenog maka
1,5 solje mleka
6 kasika secera
1,5 solje suvog grozda
2-3 kasike putera
1 kasicica naribane kore limuna

Kuvaj na slaboj vatri mak, mleko i secer 15-20 min. ili dok ne postane gusto. Dodaj puter i suvo grozde i mesaj dok se puter ne rastopi. Skloni sa vatre i dodaj limunovu koru. Ohladi pre upotrebe.


NOVA GODINA DRVETA

Tu bisvat se prvi put spominje u Misni u traktatu Ros asana: "…a 15-og sevata je nova godina drveta." (15 se na hebrejskom pise slovima tet i vav i po tome se praznik zove Tu bisvat).

Propisi Tore odreduju da se desetina godisnjeg prinosa u poljoprivredi, odvaja za svestenike i siromahe. Ovaj desetak se naziva maaser. Prinosi iz jedne godine se nisu smeli koristiti za odvajanje desetka u drugoj godini. U zemlji Izrael, najvise kisa u toku godine padne do 15 sevata. Do tog dana je zemlja dobro natopljena vodom i stabla vec pocinju da upijaju sokove kojima ce hraniti buduce plodove. Zato je u Misni 15 sevat odreden kao dan koji razdvaja staru od nove godine, pa prema tome i kao dan za odvajanje desetina prinosa. Na primer, desetina plodova citrusa ubranih 14 sevata, pre zalaska sunca pripada staroj godini, dok desetina plodova citrusa ubranih sa istog stabla ali nakon zalaska sunca (sto je po jevrejskom kalendaru vec 15 sevat), pripada novoj godini.

Desetak se odvajao sest godina, a svaka sedma godina je bila semita, sto je naziv za subotnju godinu, tj. svaku sedmu godinu u kojoj se zemlja ne obraduje. To je "odmora zemlji." (Lev. zakon, 25)

Osnovna ideja o davanju desetka i subotnjoj godini je da zemlja pripada Tvorcu i da covek nema trajno vlasnistvo nad njom.

SEDER TU BI SVAT

Obicaj je da se za Tu bisvat jede razno voce. Ovaj seder se redosledu uzimanja hrane oslanja na stih koji govori o plodovima zemlje Izrael, po kojima je ona nadaleko poznata.

"Jer Gospod Bog tvoj uvesce te sada u dobru zemlju...U zemlju izobilnu psenicom i jecmom i vinovom lozom i smokvom i sipkom, zemlju izobilnu maslinom, uljem i medom. " (Pon. zak., 8:7-

1,2: Psenica i jecam

Prvo jedemo hranu koja je napravljena od psenice ili jecma (ovo se ne odnosi na hleb), zato sto su oni prvi spomenuti u stihu koji proslavlja zemlju Izraela. Pre jedenja kazemo sledeci blagoslov:

Blagoslovljen da si Ti, Gospode Boze nas, Kralju sveta, Koji stvara razlicite vrste testenina.

3. Vino ili sok od grozda

Vinu pripada znacajno mesto u jevrejskoj praznicnoj trpezi. Vinom se posvecuju Sabat i drugi praznici-Kidus. Za Seder Pesah pijemo 4 case vina, a kraljicu Sabat ispracamo obredom koji se vrsi nad vinom - Avdala. Pre nego sto popijemo vino ili sok od grozda, kazemo sledeci blagoslov:

Blagoslovljen da si Ti, Gospode Boze nas, Kralju sveta, Koji stvara plod vinove loze.

4. Smokva

Smokvu jedemo celu, od nje ne ostaje ni kostica, ni kora, ni kozica kao kod drugog voca. Ona je simbol idealnih plodova koji su rasli u Rajskom vrtu - Gan Eden. Pre jedenja kazemo sledeci blagoslov:

Blagoslovljen da si Ti, Gospode Boze nas, Koji stvara plodove drveta.

5. Sipak

Prema tradiciji ovaj plod sadrzi 613 zrnaca, stoje broj Bozijih zapovesti u Tori.

6. Maslina

Zemlja Izraela je poznata po svojim maslinama i maslinovom ulju. Maslinovo ulje se koristilo za paljenje velike MENORE u Hramu (Bet aMikdas). "...da ti donesu ulja maslinova cistoga cedenoga za vidjelo..." (Izl., 27:20).

7. Urma (ili med)

" ...i sidoh da ga izbavim iz ruku misirskih, i da ga izvedem iz one zemlje, u zemlju dobru i prostranu, u zemlju gde mleko i med tece..."(Izl., 3:

Sipak, maslinu i urmu pokriva gore pomenuti blagoslov, ako pak u nedostaku sipka pijemo sok od sipka ili jedemo med onda treba reci sledeci blagoslov:

Blagoslovljen da si Ti, Boze nas po Cijoj reci je sve postalo.

Nakon jela kaze se sledeci blagoslov:

"Blagoslovljen da si Ti, Gospode Boze nas, Kralju vaseljene, za hranu i za odrzavanje, za vino i za plod vinove loze, za drvo i za plodove drveta,

i za rod njive, i za zemlju milu, dobru i prostranu koju si izabrao i dao u bastinu ocevima nasim da jedu od njezinih plodova i da se nasite njena dobra. Milostiv budi Gospode, Boze nas, nad nama i nad Izraelom, narodom Tvojim, i nad Jerusalimom gradom Tvojim, i nad brdom Cijon, stanistem Velicanstva Tvoga.I sazidaj iznova Jerusalim, grad Svetinje, ubrzo i u nase dane, i uzdigni nas u njegovo srediste i obraduj nas njegovom izgradnjom, a mi cemo Ti za to blagosloviti u svetosti i u cistoti. Jer si Ti dobar i dobro cinis svakom i mi Ti odajemo hvalu za zemlju, i za hranu i za odrzavanje, i za vino i za plod vinove loze, i za drvo i za plod drveta. Blagoslovljen da si Ti, Gospode za zemlju i za hranu i za odrzavanje, i za vino i za plod vinove loze, i za drvo i za plod drveta.

Odabrao i priredio,

Rabin Isak Asiel


Hanuka

(Milica Mihailovic, Praznicni obicaji jugoslovenskih Jevreja,
katalog izlozbe, JIM, Beograd 1986, str. 52-54)

U Jugoslaviji do pocetka drugog svetskog rata, u vecini jevrejskih
porodica odrzavan je obicaj paljenja hanuka-svetiljki uz odgovarajuce
blagoslove.

Tokom osam dana trajanja praznika svako vece ponavljao se u kuci obred
paljenja svecica, popularnih hanukija. Ovim obredom rukovodio je domacin,
uz prisustvo ostalih clanova porodice. U Subotici nije bio redak slucaj da
ovaj obred vrse i zene. One su palile pomocno svetlo, tzv. samas, a njime
i ostale svecice u svecnjaku. U Bosni i Makedoniji taj deo obreda je
izvodila muska glava, izuzimajuci porodice sa puno muskih glava, zbog
kojih zene ne bi nikada dosle na red da zapale po koju svecu. Zato se
cesto dogadalo da muskarci prepuste paljenje zenama, posto su tom obredu
vec prisustvovali u hramu.

O tome kako se nekada slavila Hanuka u Bitolju zapisao je Nisim Alba:

"...Hanuka se medu bitoljskim Jevrejima veselo praznovala. Svaka jevrejska
kuca palila je hanukijas. Za gorivo se upotrebljavalo jestivo ulje i mecas
(fitilj) koji su pravljeni od pamuka. Svako vece se palila po jedna sveca
vise, uz molitvu i pesmu 'Maoz cur jesuati...' "

Sarajlija Isak Papo seca se:

"...Tek sto bi nastala zima, slavili smo Hanuku. Menora u nasoj kuci bila
je skromnog izgleda, nabavljena od starog limara Jevreja (d'il tenecedi),
izradena od tankog lima, sa osam posudica i samasom gore za ulje. Svecice
bi majka izradivala od tankih sipki skinutih sa metle obavivsi ih vatom.
Hanukija je bila obesena o vratima, da se ne bi videlo izvana da je tu
jevrejska kuca...Uz blagoslov 'leadlik ner sel Hanuka' i 'anerot alalu anu
madlikim' odvijala se ceremonija paljenja svecica povodom Hanuke."

Samo u bogatim jevrejskim kucama mogle su se naci skupocene i umetnicki
obradene srebrne ili mesingane hanukije. Oni koji su bili slabijeg imovnog
stanja, pribegavali su improvizaciji. Neki su kod limara narucivali
jednostavne limene hanukije bez ukrasa, samo sa osam posudica za ulje.
Domacice su same pravile fitilje u Bosni i Makedoniji zvane mecas.
Izradivale su ih od tankih stapica metle, velicine sibice, omotavale ih
vatom i potapale u posudicu sa uljem. U takvim slucajevima kao samas je
sluzila obicna vostana sveca. U porodicama u kojima ni takve hanukije nisu
postojale, improvizovalo se uoci praznika. Zanimljiv je primer iz Stipa,
gde su se u nekim porodicama hanukije pravile od soljica ili casica, sa
fitiljem potopljenim u ulje. Negde se ulje jednostavmo sipalo u izdubljen
krompir.

Medu siromasnim jevrejskim porodicama u Subotici bio je obicaj da se
hanukija improvizuje topljenjem starih sveca. Zato su mogle posluziti
obicne lojanice ili sarene pletene svece za havdalu. One su uoci praznika
pretapane na plamenu i oblikovane u male okrugle svece koje su potom
fiksirane na komad daske ili bilo kakvu drvenu podlogu.

Uobicajeno mesto za smestaj uljanica bio je zid pored ulaza u sobu ili u
hodnik, tako da su lampe odmah padale u oci pri ulasku u kucu. Toga su se
pridrzavali u Srajevu, Derventi, Zepcu, Bihacu, pa i u Skoplju i Bitolju.

U Subotici, Novom Sadu, Vinkovcima, Bjelovaru, Somboru i Bezdanu upaljene
hanukije stavljane su na prozor da bi se mogle videti sa ulice.

Davanje poklona i novca deci, tzv. Hanuka gelt, bilo je uobicajeno medu
Jevrejima u citavoj zemlji. Propisima koje nalaze Talmud predvideno je da
zapaljeni zisci ili svece gore najmanje pola sata, kada je bio zabranjen
svaki rad; vreme se provodilo u krugu porodice u veselom raspolozenju,
pevanju, pricanju legendi, igranju karata i popularne decije igre sa
zvrkom zvanim trendl ili drajdl. Zvrkovi, od metala ili drveta, imali su
na svakoj od cetiri stranice po jedno hebrejsko slovo: nun, gimel, he i
sin. Prema starijoj tradiciji to su bila pocetna slova recenice 'Nes gadol
haja sam' (Veliko cudo se dogodilo tamo). Medutim, ova popularna igra dala
je slovima drugo znacenje, tumaceci nun kao nichts (nista), gimel kao ganc
(sve), he kao halb (pola) i sin kao stel rajn (ulozi).

Od poslastica koje su se najcesce nalazile na trpezi za ovaj praznik
poznate su halva di Hanuka od brasna i spinovanog secera. Masa je secena u
rombove ili je vadena velikom kasikom tako da je dobijala ovalan oblik.
Poznata je i pod nazivima halva de kucara (halva kasika) i halva preta
(crna halva). Specijalno za ovaj praznik pravljeni su tispisti, marcipan
od badema, a ponegde i suvi gusciji bataci punjeni orasima.

Iako je dom okosnica svih zbivanja vezanih za Hanuku, zanimljive su bile i
redovne godisnje Makabejske svecanosti u organizaciji pojedinih kulturnih
ili dobrotvornih drustava, kao "Hasomer Hacair", "Wizo", "Bne Brit", u
Subotici, "Hasomer Hacair" u Novom Sadu, "Ahdus", "Matatja", "Gloria", i
"Lira" u Sarajevu, "Jarden" u Splitu, "Makabi" u Skoplju i "Jevrejska
radna omladina" u Beogradu. Na tim skupovima odrzavala su se predavnja o
istorijskom znacenju Hanuke, palile se hanukije ili menore uz zajednicko
pevanje "Maoz cura". Nekada je tu pesmu izvodio i neki od mnogobrojnih
jevrejskih horova. Priredivane su igranke, tombole i sabirne akcije u
korist siromasne dece, koja su na ovaj praznik dobijala novu zimsku odecu.


Menora (hanukija)

Dva tradicionalna recepta za Hanuku askenaskih i sefardskih Jevreja sa
podrucja bivse Jugoslavije (Milica Mihailovic, Tradicionalna kuhinja
Jevreja bivse Jugoslavije, Beograd 1998, str. 63, 108).

> > Berlinske okruglice za Hanuku (Retcept iz lista Ujkelet, Budimpesta)
> >
> > Sastav:
> > 4 case brasna, kasika soli,
> > 4 kasicice praska za pecivo,
> > 2 cela jaja,
> > kasicica cimeta,
> > nastrugana kora jednog limuna,
> > solja secera,
> > 4 kasike ulja,
> > guscija mast za przenje,
> > pekmez
> >
> > Priprema:
> > Pomesati brasno sa kasikom soli i praskom za pecivo.
> > U sredini napraviti rupu, u nju razliti dva cela jaja,
> > dodati cimet, nastruganu koru limuna, secer i ulje.
> > Sve to dobro izraditi, napraviti testo, pokriti cistom
> > salvetom i pustiti da se odmara jedan sat. Od tog
> > testa formirati male okruglice i prziti ih na vreloj
> > guscijoj masti. Servirati ih sa secerom koji je
> > pomesan sa cimetom i pekmezom.
> > ____________________________________________________
> >
> > Hanuka halva (Recept Nade Papo, Sarajevo)
> >
> > Sastav:
> > cetvrt litre ulja,
> > dve i po solje brasna,
> > 100g secera i jos 500g secera za spinovanje,
> > malo pecenih oraha, lesnika ili badema
> >
> > Priprema:
> > Na ulju napraviti zaprsku od brasna i ulja, ako nije
> > dovoljno brasna dodati jos malo. Pola kilograma secera
> > ukuhati sa tri cetvrtine solje vode i u to umijesati
> > u tijesto koje mora da bude smede boje.
> Na dasku sasuti 100 grama secera i na njemu razvaljati smjesu.
> Oblike vaditi kasikom i redati ih na plitki tanjir.
> Moze se dodati i malo pecenih oraha, lesnika ili badema.

Maoz Cur

Ma'oz tzur y'shuati
L'kha na-eh l'shabei-ach
Tikon beyt t'filati
V'sham todah n'zabei-ach
L'eit tachin matbei-ach
Mitzar ha-m'nabei-ach
Az egmor b'shir mizmor
Chanukat ha-mizbei-ach
Az egmor b'shir mizmor
Chanukat ha-mizbei-ach

Rocky Fortress of my Salvation
It is delightful to praise You
Restore my House of Prayer
And there we will give thanks with an offering
When you have prepared the slaughter
for the blaspheming foe
Then I will complete with a song of hymn
the dedication of the altar
Then I will complete with a song of hymn
the dedication of the altar.


Sukot

S U K O T U I S R A E L U
pise Miryam Aviezer

Izraelci vole da putuju, te je svaki praznik prilika za putovanje pa makar i krace. Zanimljiv je podatak da je ovog ljeta 1.7oo.ooo Izraelaca bilo u inostranstvu, od toga 25.ooo na Sinaju. Za Sukot , kad smo imali samo 7 dana birana su mjesta u blizini kao Grcka, Turska, Hrvatska, Slovenija, Spanija, Portugal. Za one koji su odlucili da ostanu kod kuce praznik je poceo tragicno; teroristickim napadom u restoranu" Maksim". Posto je taj napad drukciji od svih dosadasnjih opisacu ga. Bila je subota, dva dana prije Jom kipura. Vecina restorana su subotom zatvoreni pa je stoga "Maksim" restoran -koji je u vlasnistvu jednog Arapa izraelskog drzavljana i jednog Izraelca,-uvjek dupkom pun. To je jako popularan lokal narocito za futbalere i njihove navijace, no te subote nije bilo utakmice te su gosti bili porodice sa djecom i unucima. Svi su bili jako zauzeti brojnim gostima te mozda radi toga nisu cuvari na ulazu skrenuli paznju na mladu, moderno obucenu, elegantnu zenu sa intelektualnim izgledom koja nije imala nikakav prtljag niti sumljivu odjecu. Usla je u restoran, kao svi ostali gosti, sjela za sto, porucila jelo, platila i na putu ka izlazu stala je za trenutak usred restorana ; odjednom zacuo se bum i ceo je prostor buknuo od jake eksplozije. Dve kompletne porodice od bake do unucadi, vlasnik restorana-Arapin, cuvar na vratima i naravno zena terorist, advokat iz grada Zenin. 21 mrtvih i preko 3o tesko ranjenih od kojih su neki kasnije umrli. Tuga i zalost zavladala je zemljom. Vec smo mislili da ce ove godine Sukot proci u zalovanju, jadikovanju i pogrebima, ali to nije bilo tako.

Mi znamo da prelazimo do tuge na veselje. Tako je to na Jom hazikaron l"halalej Cahal (Dan sjecanja na borce izraelske vojske) kad ceo dan provodimo na vojnim grobljima i komemorativnim svecanostima, a vec uvece pocinje ples, pjesma i vatrometi obelezavajuci Jom Haacmaut. Tako je bilo i ovog sukota. Obrisali smo suze i odlucili da slavimo. Bilo je bezbroj mogucnosti; sukot je period festivala i raznih kulturnih manifestacija i to: Medjunarodni festival filma u Haifi,Tradicionalni festival ,savremenog teatra u Ako, Festival poezije u Jerusalemu, i Festival klasicne muzike za djecu u Jafo. Gradovi i mjesta u kojima postoje cetvrti za umjetnike kao Cfat,Ein Hod, Jamin Mose u Jerusalemu te svi muzeji bili su otvoreni ,ulaz je bio besplatan i posjetioci su mogli da sede sa umjetnicima uz casicu razgovora. Pod naslovom "Hilulim hag hajajin"(Festival vina) odrzan je u Rison Lezionu(kraj Tel Aviva) festival vina uz p jesmu. Izraelci ne piju vino te su svi trazili sokove i mineralnu vodu, no posto je Rison poznat po vinu, nazvali su i tako taj festival na kojem su nastupili svi popularni pjevaci kao Joram Gaon, Rita,Boaz Saraabi. Ilanit, Si Heiman, Gidi Gov pa cak i legendarna, vec zaboravljena Sosana Damari. Za djecu bilo je mnogo smijeha uz igru i mnogo digitalnih gimika.

U Givatajimu, mojem gradu, bio je p oznati festival "Mesaprej sipurim"( Pricam pricu) za odrasle. Tu su uzeli ucesca licnosti iz historije Izraela i licnosti iz javnog zivota u vrlo originalnim programima kao: "Historija se ponavlja", "Price spijuna" gdje smo po prviputa i vidjeli tajne spijune Mosada koji su otkrili poneku dosada nepoznatu tajnu "Tankisti su ispleli historiju" borci Jom Kipurskog rata pricali su o dogadjajima koji su do sada bili prikriveni; bilo je i humoristickih veceri kao "Mama je samo jedna" gdje se pricalo o mami pPoljakinji vis a vi mame iz Iraka "Hipohondri pricaju" "Price iz spavace sobe" , vrlo uspjesne i vrlo posjecene bole su etnicke veceri gdje su uz jela raznih naroda pricali price iz Iraka, Persije, Maroka, Grcke, Turske, Argentine...to su tzv."Hafla" i jos mnogo drugih kao:"Price iz malog Tel-Aviva","Ne budi urora" "Mistika ili fantazija" "Price na ladino" i jos.

Za djecu odrzani su posebni festivali na mnogim mjestima gdje su nastupali njihovi omiljeni glumci iz djecjih emisija. U Holonu odrzan je poseban festival za djecu pod nazivom "Muzicke price" gdje su glazbenici Izraelske filharmonije tumacili poznata klasicna djela, u Ejn Hodu umjetnici su organizovali tzv work-shops za male umjetnike koji su po prviputa drzali u ruci kist i paletu, a tamo je odrzan i mali historijski festival gdje su nastupile licnosti koje su splele historiju pod naslovom "Djeca dobivaju domovinu". Sem toga bio je hepening biciklista u starom Tel-Avivu, pjevanje na travi (sira bacibur ) u parkovima, gdje bi dosla cela porodica sa malom djecom i cak sa psima i uz tekst na velikom ekranu i uz pomoc poznatog pjevaca narodne muzike, pjevali bi svi. Uz sve to u svakom je dvoristi, na svakoj terasi ili balkonu postavljena je suka u kojoj bi sedjeli 7 dana, i oni pobozni medju nama pjevali bi "I veseli se na praznik svoj i ti i sin tvoj i kci tvoja...sedam dana praznuj praznik..i budi veseo (5 knjiga Mojsije 16/14,15).

SUKOT
(Izbor teksta iz M. Mihailovic, Praznicni obicaji jugoslovenskih Jevreja, katalog izlozbe, JIM, Beograd, 1986, str. 40, 43-45)

Sukot je praznik senica - koliba, praznik satora i praznik radosti.Slavi se osam ili devet dana, a pocinje uoci petnaestog tisrija. Medu jugoslovenskim Jevrejima Sukot se veselo proslavlajo i dugo pamtio. Postoji nekoliko pisanih secanja o praznovanju Sukota u Makedoniji. Nisim Alba se seca svog rodnog Bitolja: "Sve jevrejske porodice koje su imale dvoriste redovno su pravile Suka u obliku kucice oblozene i pokrivene trskom i ukrasene na ulazu zutim cvecem. Svaka sinagoga je takode pravila Suka. I za Sukot su se pripremala specijalna jela i obavezno cuvene Ruskitas di Sukot koje su bile sa susamom premazane. Za Sukot se jelo i sedelo u Suka."

Mara Petrovic-Kalderon kazuje o praznovanju u Skoplju: "Secam se jedne godine kako smo bucno i veselo praznovali praznik Sukot - praznik koliba... Svi smo u tome ucestvovali. Specijalno je bilo interesantno kicenje kolibe. Suka se kitila prvo zelenilom spolja pa cvecem, a iznutra se ulepsavala najlepsim rucnim radovima. Zidovi su bili oblozeni tepisima. Tu smo osam dana i veceravali i rucavali a deca su smela i preko dana da se tu igraju..."

O tome kako je to izgledalo u Sarajevu, pise I. Papo: "Sukot je bio blagdan sjenica, pa smo, dok je djed Jesef Hajim Kampos bio ziv, redovno isli k njemu u Suka, za koju je on licno dobavio borove grane sa Trebevica. Konstrukcija je bila od letava, u sredini veliki stol sa minderima unaokolo, obavezno je visilo kandilo."

U velikim gradovima kao sto su Beograd ili Zagreb kolibe su se retko pravile, jer se stanovalo u stanovima, nije bilo basti pa ni prostora za Suka. Zato su velike kolibe pravljene u dvoristima sinagoga i ko je zeleo mogao je tamo da ode.

Kao konstrukcija za Suka sluzile su obicno letve, a krov bi se pravio od granja, kukuruzovine, trske. Ukrasavale su se lisnatim granjem, palmovim liscem, lozom, cvecem, vocem, i narocito grozdem. Ko nije imao granja, pravio je Suka od starih cebadi, ponjava ili starih dzakova. Iznutra su se ukrasavale platnenim carsavima i rucnim radovima.


Tiša beAv

Tiša beAv je dan žalosti i pokajanja. Razmišljamo o uništenju Prvog i Drugog Hrama, kao i o drugim tragičnim događajima u Jevrejskoj istoriji koji su se odigrali na ovaj dan. Pažljivo posmatrajući i dosledno prateći propise i običaje zapisane od strane naših mudraca, možemo u potpunosti shvatiti važnost ovog dana.

Tokom duge istorije Jevrejskog naroda, nije bilo mesta na celom svetu, tako važnog kao dva Hrama u Jerusalimu.

Veruje se da su oba uništena istog datuma, devetog dana hebrejskog meseca Ava – Tiša beAv, koji dolazi krajem leta. S obzirom da su oba Hrama toliko značila Jevrejima, oni su u žalosti i poste tog dana, od kad je Drugi Hram uništen.

Prvi Hram je sazidao kralj Solomon. Biblija ga opisuje kao zdanje velike lepote, nalik palati. Bio je napravljen od najboljeg drveta, ukrašen zlatom i finim tkaninama. Drugi Hram je sazidan od mermera. Ovi Hramovi su bili centar jevrejskog života i religije. Mnoge ceremonije su u njima održavane, uz molitvu, muziku, šofar i prinošenje žrtava. U ove hramove bi Jevreji dolazili na velike praznike, posebno na Pesah, Šavuot i Sukot.

Prvi Hram je razrušen pre oko dve ipo hiljade godina, od strane Vavilonskog kralja Nabukodonosora, koji nije samo uništio Hram, već i pobio oko sto hiljada Jevreja i prognao milione u Vavilon. Oko 70 godina kasnije, pod vladavinom drugog kralja, Jevrejima biva dozvoljeno da se vrate u svoju zemlju.

Jedna od prvih stvari po povratku, beše ponovno zidanje Hrama, na mestu postojanja starog. Hram je korišćen oko šest stotina godina. U tom vremenskom periodu, dok su Grci vladali na tim prostorima, smestili su u njega idole i time oskrnavili Hram i skoro ga uništili. Ali, kako nam pripoveda priča o Hanuci, Juda Makabejac i njegovi ratnici, isteraše Grke i popraviše Hram, koji je ponovo bio u upotrebi mnogo godina.

Pre oko hiljadu devetsto godina, Rimljani sa Titusom na čelu, su osvojili zemlju, spalili i uništili drugi Hram. Oko dva miliona Jevreja je ubijeno i oko milion proterano. Od tada, Hrama nema u Jerusalimu. Samo je trag ostao na tom mestu: deo zapadnog zida koji je štitio Hram. Zapadni zid je poznatiji pod imenom Zid plača. Predstavlja veliku svetinju za Jevreje.

Mnogo godina, Jevrejima nije bilo dozvoljeno da posete Zid plača. Mesto na kome stoji bilo je pod arapskom upravom. Ali, 1967. godine, Izraelska vojska je osvojila taj deo Jerusalima, i od tada, svako može da ga poseti, da se moli ili da plače kod Zida, kada to želi ili kada ima problem.

Na Šabat i druge praznike, plato ispred Zida je pun. Na hiljade ljudi dolazi da slavi i da se moli. Veliki broj dečaka i devojčica dolaze da ovde održe ceremoniju Bar/Bat Micve. Posebno je velika gužva na Tiša beAv.

Iako je sada mogućno posetiti Zid, Jevrejima nedostaje sam Hram. Zato je Tiša beAv tužan dan za svakog Jevrejina, ma gde se on nalazio. Mnogi se ponašaju kao da im je neko veoma drag umro. Mnogi religiozni Jevreji ne jedu i ne menjaju svoju odeću na ovaj dan. Ne uči se Tora, jer se Tora smatra zadovoljstvom, kako je rekao kralj David: "Zakoni Gospodnji su lepi, i čine srce srećnim." (Psalmi 19:9). Međutim, određeni odlomci Tore su ipak dozvoljeni, kao knjiga o Jovu, Knjiga jadikovnja, zakoni koji se tiču žalosti i neki odlomci iz Talmuda.

Na veče posta, jede se samo jedno jelo i to su obično tvrdo kuvana jaja, posuta pepelom. Ne jede se u grupi, kako bi se izbegao kvorum za blagoslov posle jela.

U mnogim Sinagogama, svitak Tore je presvučen crnom tkaninom a svetla su prigušena. Samo Ner Tamid (večno svetlo – sveća koja stoji na Svetom ormaru u kojem se čuvaju svici Tore) ostaje da svetli. Ljudi se ne pozdravljaju, izuvaju se i sede na podu ili niskim klupama. Molitve su tužne, kao i njihova melodija. One govore o uništenju Hramova i tužnim događajima.

Slučajnost ili ne, Tiša beAv je podsećanje na istoriju tragedija za Jevrejski narod. Na ovaj dan, 132. godine naše ere, Rimljani su započeli gradnju na jevrejskim svetim mestima, gaseći svaku nadu da će Hram biti obnovljen. Pod vođstvom rimskog generala Turnusa Rufusa, Jerusalim beše izgrađen kao paganski grad sa novim imenom - Aelia Capitolina. Jevrejima nije bio dozvoljen ulazak.

Betar, poslednje uporište Bar Kohve je palo 135. godine naše ere, čime je ugušena pobuna protiv Rimljana. Oko sto hiljada Jevreja je ubijeno.

Kralj Ferdinand 1492. godine (doba inkvizicije) izdaje dekret, po kome određuje da Tiša beAv bude konačan datum progona Jevreja – da ni jednom Jevrejinu ne bude dozvoljeno da hoda zemljom Španije.

Prvi svetski rat, koji je naposletku i vodio do Holokausta, je počeo na Tiša beAv. Takođe, na ovaj datum, počela je deportacija iz Varšavskog geta.

Kao dodatak večernjoj službi, čita se Knjiga jadikovanja, proroka Jeremije, koja govori o uništenju Jerusalima i prvog Hrama, uključujući i svedočanstvo događaja. Specijalne molitve Kinot, koje su napisane u srednjem veku, se takođe recituju. Muškarci ne vezuju tefilin, jer se tefilin takođe zove i pe-ar, slava, a Tiša beAv definitivno nije takav dan.

U Izmiru - medju Sefardima:

Al lugar de saludar komo siempre (se uzava en akel dia) dizian "murir tenemos",
i la repuesta era: "esto ya savemos".


Savuot

S A V U O T U I Z R A E L U, 2003.

Savuot je veseo praznik a Izraelci vole da ga slave nocu.Po svim novinama i na radio objavljuje se o nocnim izletima pod nazivom TIKUN HACOT koji obicno pocinju u 1o sati navece u traju sve do jutra.

Ti nocni izleti poprimili su tokom vremena razliciti karakter i svaka grupa slavi na drugi nacin.Pobozni se prze strogo prema pravilima praznika i posvecuju celu noc citanju iz Misna, Talmuda i Tore, slusaju tumacenja rabina i verskih ucitelja.Posto je savuot i praznik kada je narod Izraela primio Toru, treba osim citanja iz Tore procitati 613 micvot;248 micvot za broj delova u covekovom telu i365 micvot za broj dana u godini.Prema verovanju poboznih Jevreja u ponoc se otvaraju nebeske kapije(niftehim saarej hasamajim) kada mozete izreci jednu molbu koja ce se-po verovanju- ostvariti.
Druga grupa onih manje poboznih isto citaju obavezno sve micvot ali citaju sem iz Tore i mudrosti kabale, citiraju haside sto je popraceno pesmom i plesom a kojiputa se cak pripremaju mali igrokazi ,kraci dialogi, u pojednostavljenom jeziku da bi i mlado razumeli.

Treca grupa su svi ostali koji nisu pobozni, pa cak ni tradicionalni, a ponjavise mladi Oni provode noci citajuci odlomke modernih filozofa, komentare judaista na pojedine odlomke iz Tore, narocito iz knjige Rut, citaju se prozni tekstovi ,prikazuju se odlomci iz pozorisnih komada, ponekad i work-shop iz raznih oblasti, i sve to u prirodi u parkovima Keren Kajemeta koji svoje nacionalne parkove adaptira u duhu praznika tako da na neki mestima ima cak i satora koji potsecaju na biblijska vremena.Priredjuju se festivali poezije u Galilu. Ono sto je zajednicko svima to je:provodjenje jedne noci uz duhovno prozimanje, uz duhovno ispravljanje (od reci:tikun).
Za one koji zele malo vise znati o savuot, evo jos tumacenja.

Savuot je jedan od najzanimljivijih praznika a to pocinje vec od toga sto ima vise imena:Hag ha bikurim, Hag matan tora,Savuot.

Savuot je jedan od tri regalim, (od reci REGEL-noga) kada se ide pesice do Jerusalema a zajednicko tim praznicima je i obradnjivanje zemlje.
PESAH praznik proleca, pocetak zetve jecma(resit kacir haseura)
SUKOT,praznik berbe (kad sabere trud s njive)
SAVUOT,praznik prvenstva(hag bikur kacir hitrim),dolazi od reci behor,prvorodjen.

Za savuot treba da se nadju svakoj kuci prvenci plodova koji rastu na zemlji u na drvecu.Obicaj je da se ima 7 vrsta plodova (sivaa haminim) "U zemlju izobilnu psenicom i jecmom i vinovom lozom i smokvama i sipkom,zemlju izobilnu maslinom od koje biva ulje, i medom"(5knj.Mojsije 8/.Psenica i jecam kao osnova za hleb.Vinova loza, smokve i sipak(tj.nar) jestivi plodovi, vino od vinove loze.Maslina za ulje i med-slatko(kako med nije plod, koristi se datula).

Za savuot jedu se i piju mlecni proizvodi.Za to ima nekoliko objasnjenja.Kao prvo rec halav(mleko) u gematriji ima vrednost 4o, oznacava 4o dana koje je Mojsije proveo na brdu Sinaj u pripremi 1o Zapovesti.U Pjesmi nad pjesmama(4/11)pise:"S usana tvojih kaplje sat nevjesto, pod jezikom ti je med i mlijeko..."No, Majmonides tumaci da su se nasi mudraci pobrinuli da se za svaki praznik jede druga vrsta jela, kako bi se tokom godine jela sva vrsta jela.

Ako cete cuti za izraz:atazat majim, znajte da se rec o prskanju vodom.Nemojte biti iznenadjeni ako ce vas na savuot neko poprskati vodom.Po analogiji TORA je MAJIM (voda) i prskanje vodom jedan je od blagoslova.

Za savuot cita se iz knjige Rut, jedna od vrlo lepih knjiga o kojoj su napisani mnogi komentari.Na jednom mestu pise;"... s njome doje i Ruta Moapsak, snaha njezina, vrativsi se iz zemlje Moapske, a dodjose u Betlem u pocetrku jecmene zetve>

Praznik matan Tora.Na taj dan su Izraelicami primili na svecan nacin, pod gorom Sinaj,Deset Zapovedi .

A zasto savuot (tj. nedelje).Dan nakon sedera pesah, tj uoci praznika pesah pocinje se brojati seda punih sjedmica.To je period zvan sfirat haomer, kad se pobozni muskarci ne briju, a na radiu se moze cuti:danas je taj i taj datum,11 . dan u omeru.Nakon 7 sjednmica ide se pjesice (baregel) do Beit hamikdasaa tj.do Jerusalema cesto cete cuti:olim baregel lbejt hamikdas. Obicaj je ukrasiti se vjencima i nositi snop klasa i psenicnih staljika u ruci (im zer sabolet vseura)Obicaj je ukrasiti kucu i ulazna vrata zelenim granama a to je u znak secanja na bambusove trske kojma je spasen mali Mojsije.

Ovo su drevni obicaju kojih se drze bopozni Jevreji.U nase, moderno doba odrzali su se neki od obicaja:jedu se mlecni proizvodi, obicno imamo u kuci prvo voce, 7 minim,(sto kod nas nije problem a u drugim zemljama reba imati plodove iz zemlje i drva). Za
predskolsku decu to je lep i veseo praznik, deca su obucena u belo,(svetla haljina, pantalone) okiceni su vjencem i donose u vrtic kosaricu sa vocem.
No najlepse se slavi Hag habikurim u kibucima.Uz veselje, pesmu i ples, na sveca nacin pravi se defile kako bi se prikazalo prvenstvo.I tu prodefiliraju najprije sve bebe, prvorodjene i one koje su rodjene tokom te godine.Prodefilira i telad i sva zivad koja se okotila te godine, cvece koje je poprviput zasadjeno, sadnice i mladice koje su po prviput dale plod, svi su okiceni vjencima i zensko i musko, a bosonoge mlade devojke sa vijencima,belim platnenim dugackim haljinama plesu i pevaju, a iza njih idu deca sa vjencima i kosaricama punim plodova koji rastu u tom kibucu, u pratnji njihovih maki koje nose vijenac i kitu klasja u ruci.

Eto, tako je to kod nas. Ako cete posecivati Izrael, dodjite pocetkom juna. Necete pozaliti.

Hag Sameah.

Vasa madriha Miriam-Miriam


Jom Kipur

Prilog Mie Rajner iz Jerusalima:
Jom Kipur se smatra najvecim praznikom na jevrejskom kalendaru i mnogi Jevreji kroz post i molitvu izrazavaju kajanje nad proslogodisnjim grehovima i zelju za dobrom i srecnom godinom u kojoj ce im ime biti upisano u ‘knjigu zivota’. Flory Jagoda, rodena pre drugog sv. rata u Sarajevu, u porodici Altarac, zabelezila je svoja rana secanja na taj dan, i opevala ih u pesmi na Ladinu, jeziku svojih predaka. Na svojstven nacin njena pesma i secanja prenose specificnu mesavinu tradicije, svakodnevnice i humora, i tako nam bar malo osvetljavaju prosla vremena i obicaje iz ‘starog kraja’:

"La Kapara (zrtvovanje)"

"Kako se dobro secam jutra pred Jom Kipur: probudili bi se u pet ujutro i jos onako pospani sjurili dole gde je moj deda cekao sa krestecom kokoskom u ruci. Stajali smo drhtureci od jesenje hladnoce dok je on okretao nesrecnu pticu tri puta oko svake od nasih glava da bi okajao nase grehove. Moja nona bi posle pripremila kokosku i mi bi nosili kosare sa jelom siromasnima za obrok pred post.

Il nono moz jama
Alaz sinko dela manjana
Il gajo esta gritando
A todos despertando

(Deda nas zove u pet ujutro
petao kresti budi sve)

Desa me a dormir
No me kero alvantar
Desa me a dormir
Il Dio mi va perdonar

(Pusti me da spavam Necu da ustanem
Pusti me da spavam Bog ce da mi oprosti)

Ermozas izikas
Fazieron laz burikitas
Todoz laz estan kumjendo
I raki ja estan bivijendo.

(Lepe devojke su napravile burekitas
Svi ih jedu i piju rakiju)

Desa me...

(Pusti me...)


Roš haŠana

Ime «Roš haŠana» nije korišćeno u Bibliji pri diskusiji o ovom prazniku. Biblija se odnosi na praznik kao «Jom haZikarom (dan pamćenja)» ili «Jom Terua (dan oglašavanja šofara)».

Doslovno značenje imena je “početak nove godine” ili “prvi u godini”. Iza proslave nove godine leži nešto više, dublje. To je dan prosuđivanja, jer jevreji širom sveta sagledavaju svoje učinke u prošlosti i traže oproštaj za svoje grehe. To je dan pamćenja, jer se jevreji prisećaju istorije svog naroda i mole za Izrael. To je dan oglašavanja šofara, jer zvuk šofara nagoveštava početak svetih dana.

Roš haŠana je jevrejska nova godina. Praznik traje dva dana. Svečano se oblačimo za novu godinu, postavljamo svečani stolnjak, palimo sveće i jedemo specijalnu, ukusnu, prazničnu večeru. Umesto upletene hale, jede se okrugla.

Običaj je da se tokom nove godine jedu slatki plodovi kao simbol naše želje za slatkom godinom. Iz istog razloga jedemo kolač od meda za dezert.

Hala se umače u med i nakon toga, prve večeri, kriške jabuke. Med je takođe glavni sastojak u mnogim prazničnim receptima.

Prema Talmudu, simbolična dela se izvode kao dobar predznak, u nada da ce nova godina biti dobra.

Kada sretnemo prijatelje ili rođake za novu godinu, želimo im sretnu novu godinu – šana tova.

Još jedan od popularnih običaja je «Tašlih», kada se odlazi na obalu reke, na podne prvog dana nove godine i prazne se džepovi, čime se simbolično oslobađamo svojih grehova.

U sinagogi, ljudi nose talit (molitveni šal). Oni se mole i žele novu godinu, svojim rečima ili čitaju iz novogodišnjeg molitvenika.

Mi se ne molimo samo za sebe, već i za mir i sreću u celom svetu.

Takođe, u sinagogi možemo čuti veoma poseban jak zvuk iz šofara.

Šofar je instrument napravljen od roga ovna ili neke druge košer životinje. Korišćen je od strane starih Izraelaca da označi početak novog meseca (Roš hodeš) i da okupi ljude. Takođe je iz njega duvano na Roš haŠana, označavajući početak nove godine.

Danas se šofar pretežno koristi za jutarnju molitvu na novu godinu. Smatra se zapovešću i micvom (dobrim delom) da se šofar oglasi. Njegov zvuk odjekuje u duši jevrejina.

Kada se šofar oglasi, u sinagogi je potpuna tišina. Niko ne priča, niti se iko pomera. Mi čak zamišljamo kako ovaj snažni zvuk dopire do Boga, u nadi da će naše molitve biti uslišene i da ćem nam godina zaista biti dobra.

Rambam (Moše Majmonides), jedan od najvećih sefardaskih rabina srednjeg veka piše šofar duhovno budi odgovornosdti prema Bogu i ljudima. Zove nas da se pokajemo.

Šofar takođe povezuje dve prilike: prošlu i buduću. Šofar se oglasio na planini Sinaju kada je predata Tora. Tora nam govori, a tradicja podržava da će šofar nagovestiti dolazak mesijanskog vremena.

Knjiga života

Legenda nam govori da se na novu godinu, oglašavanje šofara podseća Boga da otvori knjigu životu, u kojoj su upisana imena sviju nas. Knjiga života je podeljena na tri dela: knjiga života pravednih, knjiga života rđavih (poročnih) i knjiga života onih u sredini. Pravednici odmah bivaju upisani za dobar život u sledećoj godini, a rđavi bivaju osuđeni na smrt. Presuda onih koji se nađu u sredini će biti izrečena na Jom Kipur, dajući im tako vremena da se pokaju i promene. Ovo verovanje je stvorilo običaj da ljudi govore jedni drugima ne samo «sretnu novu godinu (šana tova)», već i da izraze «želju da budu upisani za dobru novu godinu (le šana tova tihtevu)». Ovakav običaj je počeo u srednjem veku među nemačkim jevrejima. Kasnije to se proširilo. Jevreji su iskazivali svoje želje i pismeno, završavajući njima pisma i poruke. Danas se mogu videti na hiljade ovakvih čestitki, na kojima su različiti motivi.

Šana tova u metuka !

Autor teksta Katarina Gabaj

JAMIM NORAIM

"Na sreću, na pragu je Roš Ašana, naša Nova godina. Na taj dan Jevreji slave dvostruk rođendan: rođenje sveta i rođenje čoveka. (…)

Na taj dan Jevreji imaju obaveznu audiciju kod svoga Boga. A pred Njim je il Livro de las Membrasiones. To ti je kao neki veliki zapisnik. Pa dok je otvoriš, ona se sama čita. U njoj je potpis svakoga grešnika, i to svojeručni. A On nas proziva. Pa kao što ono pastir po povratku s paše, propuštajući svako grlo ispod palice, prebrojava svoje blago, tako On i nas prebrojava i pri tom nadzire dušu svakog stvora i beleži svaku sitnicu da nam na Sudnji dan presudi.

To na onaj veliki Sudnji dan. A ovo o Novoj godini, to ti je kao neko ročište, na kome ljudi imaju pravo i da se potuže ako bi nešto moglo da bude bolje. Pa kad se već toliko hiljada godina ponavlja, pomislilo bi se da već nema šta novo da se kaže Gospodu i da već ne mogu da se izmisle nova stradanja za čoveka i za izabrani narod.

Međutim, ta prozivka ima i drugo značenje.

Jer, pored one jedne knjige, na Prestolu su podastrte i druge, važne i prevažne knjige. To su Knjige živih - Los livros de Vidas. A o Novoj godini ti je najveća briga da budeš zapisan u tu knjigu.

-Il Dio ke ti eskrive in Livros de Vidas!(Neka te Bog upiše u Knjigu živih!)- tako

se o Novoj godini kaže. Tim rečima blagosiljaju roditelji decu, tako i i deca roditelje. Tako prijatelj prijatelja, tako haham - pastvu.

E, zbog tog upisivanja svi Jevreji gledaju da toga dana po svaku cenu budu u hramu i nema toga što će ih u tome sprečiti.

A izgledi su ovakvi: ako ti je Svemoćni u najvišoj milosti našao neko mestašce u toj Knjizi, onda si na konju. Ali ako nije, onda, predanje veli: en la tešuva (kajanjem), en la tefila (molitvom), i en la cedaka (dobrim delima) stvar još nekako može da se udesi.

Pa kad je višečasovna služba uzdigla duh do zanesenosti, haham će pred otvorenim dverima zaduvati u šofar (sveti rog), spremljen samo za tu priliku:

Ta-a-ta, ta-a-ta

Tra-a, ta-ta

tra-tra-tra-tra

tra-a-ta, tra-a-ta…

Ječi rog…Baš tako. I baš kao da izgovara te slogove, reči, šta li!…Pa zar je to čudesno oruđe, svilenom maramom umotano, samo - rog?! Rog i ništa drugo?!

Haham, i samo on, prinosi ga ustima, i to tek pošto je izrekao blagoslov i molitvu! A za to vreme vernici, duboko se poklonivši i ne dižući pogled (jer bi to bio veliki greh), sa strepnjom u duši, skrušeni u molitvi, prate čudesni jek, slog po slog, kao da im se svaki iz dna duše otkida, kao da im od svakog zavisi komadić života.

Ječi sveti rog. Jezivo, žalosno, molećivo. Bogoradi, vapije, zapeva. U drevnim vremenima jek toga roga je, uz pokliče krvavih ratnika, u ljutim okršajima bodrio duh za krajnji napor.

Danas on treba da budi savest grešnika.

Smerno i bogobojažljivo prate vernici to zavijanje koje ispunjava dušu jezom. I svi osećaju svoju sigurnost, bezvrednost svega, oko čega se vodi ta nepoštedna životna borba, i blaženi su što poseduju to bezmerno bogatstvo, taj jedinstveni čarobni šofar, kojim oni mogu neposredno da opšte sa Svevišnjim. Da Ga prizivaju i da Mu se mole. I to pravo u - uho! ( … )

- Ajom arat olam…"Danas je dan kad se rađa svet …Danas će Bog izvesti pred

Svoj Sud sva stvorenja ovoga sveta, bez obzira jesu li slobodna, ili su robovi…"

( odlomak iz priče Jedno veliko ročište Žaka Konfina iz knjige Jesi li Ti razapeo Hrista? Str.206-208,210; Beograd 1968. )

Jamim noraim u doslovnom prevodu znači Strašni dani mada to najčešće prevodimo kao Veliki praznici što se isključivo odnosi na Roš Ašana i Jom Kipur.

Odakle taj pomalo zastrašujući naziv?

Jedan od naziva za Roš Ašana je i Jom adin ili Dan suda i baš kao što Žak Konfino reče to je jedno veliko ročište kod Boga. Na taj dan se na visinama otvaraju Knjige živih, a zatvaraju se deset dana kasnije na završnoj molitvi Jom Kipura tzv. neila kada se donosi odluka o tome ko će živeti a ko umreti.

Svaka razumna osoba koja ima zakazano ročište kod kralja od krvi i mesa sigurno će provesti besane dane i noći pripremajući svoj slučaj. Potražiće savet od svakog za koga zna da može da mu pomogne da što bolje pripremi svoju odbranu. Zar se neće isto tako ponašati kada zna da ima "obaveznu audiciju kod Boga" kod Kralja svih kraljeva, Svetog neka je blagosloveno Ime Njegovo? Kako se približava Roš Ašana, Dan suda, tako raste i strepnja od tog dana ukoliko se bude sedelo skrštenih ruku.

Stoga je važno započeti s pripremama za Roš Ašana najmanje trideset dana ranije, tokom meseca elula, kako bi se čovek na vreme trgnuo iz učmalosti.

U sefardskim opštinama se tokom meseca elula čitaju selihot, molitve pokajnice i duva se u šofar. Ove molitve počinju pre zore, i bio je običaj da šamaš, poslužitelj u sinagogi, ide od kuće do kuće i budi ljude da idu na selihot. U aškenaskim opšinama selihot se mole od poslednje nedelje pred Roš Ašana. Ako praznik pada u ponedeljak ili utorak onda se počinje nedelju dana ranije. Ove molitve se čitaju sve do Jom Kipura.

"Sine čovečiji, zašto spavaš? Ustani i zavapi k Bogu molitvama pokajničkim! Izlij ispovest svoju i izmoli oproštenje od GOSPODA NAD GOSPODIMA! Umij se i očisti sebe od bezakonja svojih! I ne kasni da ti se tvoji dani ne navrše! I pohitaj hitro ka spasenju Onome Koji stoluje na visinama! Od prestupa i bezakonja ukloni se, i drhti pred danom strašnog suda! O Gospode! Obrati se onima koji poznaju Sveto Ime Tvoje, i budi milostiv Izraelu vernom slugi Tvom. Tebi Gospode pravda, a nama sram lica našega." ( početak jutarnjih selihot )

Mesec elul je vreme milosti kada Tvorac gleda da oprosti jevrejskom narodu, jer se tog meseca Moše rabenu, Mojsije naš učitelj, uspeo na goru Sinaj kako bi po drugi put primio tablice sa Božjim zapovestima. Midraš nam kaže:

"Uči se: Na Roš hodeš elul Sveti neka je blagosloven reče Mošeu:"i uspni se k Meni na goru (Devarim, Pon. zakon 10:1)."

Ovo je bilo vreme kada se Moše popeo na goru da primi druge tablice sa zapovestima. Duvalo se u šofar kako bi ljudi u taboru ispod gore Sinaj znali da se

Moše popeo na goru i da se slučajno ne bi ponovo klanjali idolima.

I Sveti neka je blagosloven je bio uzvišen zvukom tog šofara, kao što je rečeno: ‘Uzvisi se visoko Bog uz kliktanje, Gospod uz zvuke šofara’ (Teilim, Ps.47:6 ).

Stoga su mudraci naložili da se svake godine tokom čitavog meseca elula duva u šofar. Ovo je upozorenje ljudima da se pokaju, kao što je rečeno:’Hoće li šofar trubiti po gradu, a narod da ne dotrči uplašen?’ ( Amos 3:6 )"
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 2 gosta