Retorika

[branko]

RETORIKA

DEFINICIJE:
Aristotel:
Retorika je umijeće pronalaženja uvjerljivog u svakom datom trenutku.

Ciceron:
Retorika je umijeće govorenja prilagođenog za uvjeravanje.

Kvintilijan:
Retorika je lijepo, vješto govorenje.

Škarić:
Retorika je disciplina kojoj je predmet retoričko govorenje.
Retoričko je govorenje javno, usmjereno prema drugima.


FAZE PRIPREME GOVORA:

I. PRIKUPLJANJE (inventio)
II. RASPOREĐIVANJE (distributio)
III. SASTAVLJANJE (elocutio)
IV. UČENJE GOVORA (memoria)
V. GOVORNA IZVEDBA (actio)

Retorički govor ujedinjuje: volju, razum, osjećaje, etiku i poetiku.
Temeljna nakana retorike jest uvjeriti i pridobiti nekoga za neku ideju ili akciju.

Vrste govora (prema Aristotelu):
1. Politički ili savjetodavni
2. Sudski ili sudbeni
3. Epideiktički ili svečani

Stilovi govora (u antičkoj retorici)
1. visoki
2. srednji
3. jednostavan

Povijest retorike u tri poteza

I. U Sirakuzi na Siciliji u 5. st. pr. Kr. prvi (izgubljeni) Koraksov učbenik iz retorike.
U 4. st. pr. Kr. sofisti (retoričari) naspram platonistima (dijalektičarima).
Aristotel jasno odvajao retoriku-topiku (entimem) od logike (silogizma). (Zenon izmislio amblem otvoren dlan za retoriku i pest za dijalektiku.)


II. R. Descartes u 17. st. udario temelje znanstvenoj metodi. Logični pristup će se razvijati u 18. st. s prosvjetiteljstvom, a pogotovu kroz 19. st., kada je znanost u punom zamahu.
Moderno doba prve polovice 20. st. pretstavlja potpunu prevlast scientizma – povjerenja u znanstvene metode, a potpuni gubitak ugleda govorništva.

III. Druga je polovica 20. st. označena kao postmoderna, koju najavljuje F. Nietzsche: "...činjenice su upravo ono drugo – interpretacije."
M. Heidegger: Retorika je nužna u istraživanju jer su činjenice same nijeme... Mi moramo govoriti kroz njih i za njih."
1984. na University of Iowa održan je simpozij Retorika humanističkih znanosti, gdje su iznesena istraživanja o tome kako znanstvenici komuniciraju međusobno i s društvom izvan znanstvene zajednice. U zborniku radova s toga skupa članak Michaela C. McGee i Johna R. Lyne ima duhovit naslov Što rade ovi dobri ljudi kao što ste vi (tj. znanstvenici) na mjestu kao što je ovo (tj. u retorici) ("What Are Nice Folks Like You Doing in a Place Like This").


Iz Aristotelove retorike:

Metode uvjeravanja
1. Tehničke – one koje možemo sami konstruirati metodom i svojim zalaganjem
2. Atehničke – one koje nismo sami pronašli, već postoje od ranije; svojstvene sudskom govorništvu

Uvjeti koji pridonose uvjerljivosti govora su:
1. Karakterne osobine govornika
2. Raspoloženje slušatelja
3. Osjećanja (uzbuđenja duše pod čijim utjecajem ljudi mijenjaju mišljenje – ljutnja, blagost, strah, stid, zavist, plemenito nadmetanje)

Metode uvjeravanja zajedničke svima vrstama govorništva:
1. Primjer – sličan je indukciji koja je osnovni princip dokazivanja
a) navođenje izvršenih djela
b) govornik ih sam nalazi ( parabole i basne)
2. Entimem – najznačajnija metoda uvjeravanja, određena vrsta silogizma
a) demonstrativni (izvodi zaključke iz priznatih premisa)
b) pobijajući (izvodi zaključke iz premisa suprotnih premisama protivnika)

Tri su oslonca u govorništvu:
1. Etos – etika (sveopće dobro u društvu)
2. Patos – osjećaji (pohvalni, pokudni)
3. Logos – logika (ono što je najvjerovatnije istina)

Vještina slušanja govora

1. PAŽNJA USMJERENA NA GOVORNIKA
- pažnja aktivirana i usmjerena na izvor zvuka

2. ODSTRANJENJE SUBVOKALIZACIJE (unutarnjeg govora)
- ne ponavljati riječi u sebi

3. PREDOČAVANJE (IMAGINATIVNOST) *
- slikovito predočavanje

4. LOGIČKA KONTROLA *
- provjerava se logičnost zaključivanja, je li tema obuhvaćena u cjelini, jesu li pojmovi definirani, je li razdioba simetrična i po kojem je kriteriju provedena
- otkrivaju se manje logičke poglreške (lapsusi, pleonazmi, oksimoroni i sl.)

5. ANTICIPACIJA *
- slušanje unaprijed –predviđanje onoga što slijedi
- ono što možemo predvidjeti je redundantno, a ono što ne možemo je informativno

6. ATRIBUCIJA
- razlučiti rečeno (govornik) od pomišljenog (slušatelj)

7. SELEKCIJA
- razlikujemo bitno od nebitnog
- otkrivamo središnju misao

8. PRAĆENJE RETORIČKE SHEME
- treba znati u svakom trenutku prepoznati na kojem je dijelu govora govornik

9. SAŽETAK
- treba izvući ono što je bitno (zapamtiti, zapisati)
- o čemu se govorilo (tema) i što se o tome reklo (rema: središnja misao, argumenti)

10. BILJEŠKE

[branko]

VJEŽBE ZA GLAS I IZGOVOR

1. Zauzimanje položaja, protezanje, zijevanje te opuštanje
2. Duboko disanje trbušnim mišićima (udah kroz poluzatvoren nos, izdah na sss)
3. Impulsno vrlo glasno "ha" trzajem iz pleksusa
4. Produženo (što dulje na jednom dahu) foniranje "a" uz traženje najbolje rezonacije u ustima i ždrijelu
5. Isto kao pod 4. uz pojačano samoslušanje (rukama na ušima ili traženje rezonacije u prostoriji, najbolje u kutu)
6. Ponoviti vježbe pod 1.
7. Izgovarati brojeve na način pod 3.
8. Masaža grla, spuštanje grkljana, produženo foniranje na niskom tonu; traženje osjeta vibracije na prsnoj kosti - isturiti prsnu kost i kucati po njoj
9. Energično i "vratolomno" brzo brojanje u šaptu do sto
10. Ponoviti vježbu pod 1.
11. Naizmjenično energično izgovaranje "žžži" i brojeva; osjet vibracija na tvrdom nepcu iz "žžži" treba zadržati i u riječima
12. Izgovaranje brojeva s vrlo jakim i vrlo produženim "sss"
13. Izgovaranje brojeva sa začepljenim nosom, ali bez unjkanja; naizmjenično otvarati i zatvarati nos
14. Kao pod 1.
15. Glasno govorenje sa čvrstim izgovorom improviziranog teksta s usredotočenom pažnjom na donji (trbušni) potisak
16. Isto što i pod 15. s dodatnim osjetom vibracija na prsnoj kosti
17. Isto što i pod 16. s dodatnim osjetom na nepcu uz povremeni "žžži"
18. Isto što i pod 17. s pojačanim slušanjem (rukama na ušima)
19. "Svađanje" svakog sa svakim glasno s velikom gestom; držati na "okupu" četiri točke: donji potisak, prsnu kost, vibracije na nepcu i samoslušanje


Napomena: Te se vježbe izvode svakodnevno i dugotrajno. Tim se vježbama (pa i reduciranim) neposredno pred javni nastup smanjuje trema.

POČETNO DIZAJNIRANJE GOVORA
I. SREDIŠNJA MISAO (≠ TEMA)
formalno  jedna, izjavna, stilski neobojena rečenica
sadržajno  netrivijalna, obranjiva

II. CILJ
 jasan i točno određen, mjerljiv

III. PROFIL PUBLIKE
 ne postoji loša publika, već samo govor neprilagođen toj publici
 minimalna opservacija: pretpostavka, sondaža, anketa
 potpuna opservacija:
- demografski podaci: broj slušača, dob, spol, naobrazba, zanimanje, imovinsko stanje, rasa, nacionalnost, stranačka pripadnost...
- znanje (odnos objektivnog znanja i svijesti o znanju),
- spremnost (koliko publika već poznaje temu, koliko joj je bitna, koliko pamti o njoj),
- oštroumnost (intelektulanla sposobnost apstrakcije, implikacije, finog razlikovanja),
- vjerovanja, stavovi, vrijednosti, interesi...

IV. STRATEGIJE
načini pristupa slušateljima radi postizanja cilja
 informiranje (npr. vijesti)
 instruiranje (npr. predavanja)
 interpretiranje (npr. kritika umjetničkog djela ili komentar političkog događaja)
 uzbuđivanje
 persuazija (uvjeravanje)
 argumentiranje (obrazlaganje)
 zabavljanje (npr. govor nakon ručka ili večere)
 transformiranje
 rješavanje problema (brain storm)

V. OPĆI UVJETI GOVORA
 vrijeme: kada i koliko dugo
 prostorija, govornica, broj i raspored slušača
 scenarij (koji smo po redu)
 scenografija
 kostimografija
 pomoćna sredstva i mediji, troškovi i sl.

Središnja misao

Sadržajno:
To je glavna misao govora, ono zbog čega se odlučuje govoriti.

Smještaj središnje misli:
Središnja se misao smješta u tematsko područje, npr. o maslinarstvu, o vrsnosti pisca, o monetarnoj politici.

Slikovito:
To je zrno, jajašce ili gentski kod iz kojega izrasta cijeli govor; dapače, negativno određenje je: sve u govoru što ne proizlazi iz središnje misli, digresija je.

Formalno:
Središnja misao je jedna izrična nefigurativna rečenica (dakle, ne pola rečenice, ne dvije-tri rečenice, ne upitna, ili usklična, ili zapovjedna ili željna, ne slikovita).


Ilustracije:

Država mora poticati u našem mediteranskom području maslinarstvo do mjere da se proizvodnja maslinovog ulja udeseterostruči do 12 godina.
Marinković je bolji pisac nego Šegedin.
Hrvatska kuna nije precjenjena.

Antiprimjeri:

O maslinarstvu (to nije cijela rečenica-to je tema, a ne središnja misao).
Kako povećati proizvodnju maslinova ulja? (to je upitna rečenica i ne izriče kako, nego pita kako).
Maslinarstvo je prava budućnost života na našim otocima (to je slikovito određenje i zato višeznačno).


Provjere valjanosti središnje misli:

a) Na dimenziji originalnost/trivijalnost, a u vezi s konkretnom publikom, postavlja se pitanje misli li tko od nazočnih suprotno; što ih je manje, središnja je misao trivijalnija, pa ako je takvih zanemariv broj, odustaje se od govora te središnje misli toj publici. Unutar iste teme središnja se misao može pomicati dok ne postane netrivijalna npr: svi misle da treba poticati maslinarstvo, ali ne ove, niti još iduće godine jer, nažalost, nema za to sredstava; tada se središnja misao može promjeniti u: Maslinarstvo treba poticati odmah od ove godine s 30 mil. kuna godišnje. Takva središnja misao toj publici nije trivijalna.

b) Središnja se misao provjerava na dimenziji dokazljivosti; treba za nju pronaći čvrste argumente ili barem jedan vrlo jak, npr. maslinovo ulje je jako zdravo i zato je siguran izvozni proizvod; Sve se druge mediteranske zemlje već uvelike bave maslinarstvom.

Pobijanje prigovora: treba predvidjeti jake prigovore, npr: Druge zemlje proizvode toliko da su zasitile svjetsko tržište; pravila EZ ograničavaju povećanje proizvodnje; U proračunu nema novaca za poticanje maslinarstva. Neutralizacija prigovora npr: Svjetsko tržište pokazuje trend porasta potrošnje maslinovog ulja koji uskoro neće biti usporen. Naše je ulje kvalitenije. Treba požuriti sa sadnjom maslina baš sada dok još nismo pod strogim ograničenjem EZ. Novca koji proizvodi još više novaca uvijek ima u izobilju, a maslinarstvo je takva profitabilna investicija.

Dimenzije profila publike


1. Opće demografske osobine
(broj slušača, dob, spol, visina i vrsta naobrazbe, zanimanje, imovinsko stanje, vjera, pripadnost stranci, nacionalnost)

2. Znanje i svijest o znanju (za instruktivnu strategiju)

3. Stupanj spremnosti
Spremnost: a) zaokupljenost temom
b) osjećaj važnosti teme
c) stupanj zapamćivanja

4. Stupanj oštroumnosti
Oštroumnost: inteligencija i znanje
a mjeri se kroz: a) sposobnost apstrakcije
b) sposobnost razlikovanja
c) sposobnost impliciranja
5. Vjerovanja, stavovi, vrijednosti, interesi
(za persuazivnu i uzbuđujuću strategiju)
Vjerovanja: fiksna i promjenjiva; stereotipi - vjerovanja cijele skupine.
Stavovi: pozitivni i negativni emotivni odnos.
Vrijednosti: temeljni pojmovi koji usmjeruju ponašanja, vjerovanja i stavove.

6. Spoznaja problema i stupanj želje da ga se razriješi
(za strategiju rješavanja problema)

7. Stupanj ozbiljnosti (za zabavljačku strategiju)

8. Emotivnost (za uzbuđujuću strategiju)

9. Desna/lijeva hemisferalnost
(desna: emotivnost, slikovitost, cjelovitost, humor;
lijeva: analitičnost, simboličnost, logičnost)



KOMPOZICIJA GOVORA


I. UVOD

Zaglavlje: pozdravljanje
predstavljanje
oslovljavanje

Predgovor: stvaranje naklonosti prema govorniku
stvaranje zanimanja za temu


II. GLAVNI DIO

Priča
Razdioba (u načelu dvojna)
Iznošenje (razlozi)
Potkrijepe
Pobijanje


III. ZAKLJUČAK

Sažetak
Poziv
Efektni završetak
Zahvala (i/ili isprika)

[branko]

RETORIČKE FIGURE

- izrazi kojima se nešto kaže na neobičan ili nedoslovan način, sprazumijevaju ljude brže i potpunije.

U retorici (i teoriji književnosti) opisano je preko 120 figura...

Mogu se podijeliti u brojne skupine: (logičke figure, tropi, figure misli, figure riječi, sintaktičke figure, morfološke tvorbene figure i leksičke figure).

LOGIČKE
* definicija
* dedukcija
* indukcija
* silogizam, * entimem, * sorit
* analogija
* dilema POETSKE
* usporedba,
metafora,
* metonimija, * sinegdoha,
* antiteza riječi, * antiteza rečenica,
antimetabola,
 parafraza,
* perifraza, * sinatroizam,


Opširan popis i opis nalazi se u knjizi: I. Škarić "Temeljci suvremenoga govorništva",
Zagreb: Školska knjiga, 2003.

Još neke od brojnih zanimljivih figura:
eufemizam, anafora, epifora, klimaks, pretericija, paradoks, katakreza, simbol, amblem, pleonazam, onomatopeja, antonomazija, asteizam, litota, hipalaga, epifraza, oksimoron, epitokazam...

ARGUMENTI (logičke potkrjrepe)
1. Naravni argumenti:
*podaci
*činjenice
*svjedoci

1. Logičke figure:
• definicija
vrste: esencijalna ili logička, rječnička, ugovarajuća, precizirajuća itd.
Dijelovi logičke definicije:
Pravila definiranja:
Pogreške u definiranju:
• dedukcija (zaključivanje od općeg prema pojedinačnom)
• indukcija (zaključivanje od pojedinačnog prema općem)

• silogizam - vrsta deduktivnog zaključka
- sastoji se od dvije premise (a, b) i konkluzije (c)

• entimem - sadržajno: svaki retorički zaključak, vjerojatnost
- formalno: skraćeni silogizam, nedostaje premisa ili konkluzija

• sorit (niz entimema, a=b, b=c, c=d, d=y; zaključak a=y)

• analogija (zaključivanje o sličnosti dvaju predmeta)

• dilema (daje se na izbor dvoje – prividno jedina rješenja,
jedan je od mogućnosti očito povoljna, a druga nepovoljna)

2. Namjerne ili slučajne logičke pogreške:
(ERISTIČKE SMICALICE, SOFIZMI, PARALOGIZMI)

RETORIČKO-POETSKE FIGURE

 usporedba - pojačava se izraz, ne objašnjava se (usporedba nije: on je visok kao ja), nego se dočarava neka osobina (hoda gipko – usporedba: hoda kao srna)

 metafora (najživlji trop, skraćena usporedba - ostaje samo slika s kojom se uspoređuje)


 metonimija (nešto se izriče riječju drugog značenja koje je u odnosu s prvim (autor za djelo, vrijeme za događaj u tom vremenu itd.)

 sinegdoha (podvrsta metonimije, izriče se dio za cjelinu)


 antiteza riječi / rečenice (u opreku se stavljaju suprotni pojmovi / dvije rečenice)


 antimetabola (opreka dviju usporednih rečenica, isti su pojmovi u drugom odnosu)


 parafraza (poznati izričaj se preinači i dobiva novi smisao, ali ostaje prepoznatljiv)


 perifraza (definicija, opis umjesto naziva za nešto)


 sinatroizam (nalik perifrazi, nabrajaju se dijelovi cjeline)

[branko]

ARGUMENTACIJA

Definicija: Argumentiranje je retorički postupak kojim tvrdnja zdravorazumski postaje slušačima vrlo vjerojatnom istinom.

Tvrdnja
Tvrdnja se najčešće izriče u obliku jednostavne rečenice koja se sastoji od subjekta i predikata. Predikat je kopula i predikatski dodatak (npr. Altruizam je egoizam.).

Često je u obliku izrične složene rečenice kojoj je glagol u glavnoj: smatram, mislim, držim, tvrdim, čini mi se i sl.

Za slučaj da tvrdnja ne prođe otvaramo odstupnicu kroz riječi: većina, neki, stanoviti, najčešće, uglavnom i sl. (određenje jakosti tvrdnje, stupnja uvjerljivosti tvrdnje).

Vrste tvrdnji:
1. Činjenična tvrdnja
2. Uzročno-posljedična tvrdnja
3. Vrijednosna tvrdnja
4. Tvrdnja o postupcima ili tzv. politička tvrdnja

Ono što je slušateljstvu samo po sebi prihvatljivo, ne treba dokazivati.
Činjenice se (očiglednosti) i okusi ne dokazuju (ali estetski sudovi da).


I. ŠTO JE NEŠTO?
Činjenična tvrdnja, tvrdnja o naravi stvari

Primjeri: Hrvatska je demokratska država.
Rat u Bosni je muđuetnički sukob.
Pomirenje Hrvata i Srba je moguće.

Taktike dokazivanja su: primjeri, podaci, induktivni dokazi, autoriteti, analogije, kontrasti, disjunkcije i definicija predikata (koji u obliku silogizma treba povezati sa subjektom).

Slaba mjesta su: neuvjerljiv primjer, neprovjeren podatak “iz rukava”, pristran, nekompetentan ili sporan autoritet, nereprezentativna indukcija, netočna definicija, pogrešen silogizam.

II. ZAŠTO JE NEŠTO?
Tvrdnja o vezi uzroka i posljedice

Kad su poznate posljedice, tvrdnje se postavljaju o uzrocima, a kad su poznati uzroci o posljedicama (prognoziraju se ishodi).

Primjeri: Kineski je zid uzrokovao pad Rimskog carstva.
Smanjenje poreza povećava inflaciju.
Otvaranje brojnih kafića jača domaću valutu.
Pad proizvodnje uzrokovan je slabom motivacijom radnika.

Treba razlikovati uvjete, utjecaje i uzroke.
Uzroci su ubrzavajući (povodi), daleki, bliski, potrebni, dovoljni, recipročni.
Odgovornost je vrsta izvedenog uzroka.

Uzrok se argumentira (istražuje): (1 – 4 su Millove metode)
1. istraživanjem zajedničkog prethodnog događaja mnogim istim posljedicama,
2. metodom razlike – barem dva slučaja u svemu jednaka osim u nečemu imaju i u prethodnom stanju neku razliku (koja je uzrok),
3. korelativna veza dviju dimenzija,
4. metodom eliminacije (od svih mogućih uzroka odstranjuje se jedan po jedan – kao što se čini u znanstvenom pokusu ili kako čini Sherlock Holmes),
5. analogijom (istraživanje lijekova pokusima na životinjama),
6. utvrđivanjem prethođenja,
7. uočavanjem kauzalnog lanca.

Slaba mjesta: prethođenje ne mora biti uzrokovanje,
lanac puca na najslabijoj karici,
u metodi eliminacije se ne uzimaju početno svi mogući uzroci, korelacija može biti samo koincidencija (zbog zajedničkog trećeg uzroka).


III. KAKVO JE NEŠTO?
Vrijednosna tvrdnja

Vrednovanje se čini na skali kategorija: dobar – zao, koristan – štetan,
ispravan – pogrešan, lijep – ružan i sl.

Vrednuju se: prirodne stvari (Naše je more najljepše. Južina je ogavna)
građevine (Bisdenta je vrhunska zubna pasta. Trabant je šarmantan autić.)
ljudi (kao djelatnici: Marko je traljav inženjer. Ivan je vrlo savjestan u radu; kao osobe: On je vjeran drug.)
postupci (To je bilo pravo junačko djelo.)
događaji (“Oluja” je bila veličanstvena pobjeda.)
pojmovi (država, sloboda, terorizam, informatika, kvaliteta života).

Argumentiranje se služi 1. definicijama
2. iznalaženjem posljedica

1. Pri definiranju treba odrediti predikatni dodatak.
Ono čime se određuje zove se kriterij ili standard.
(Primjer: XXX je dobra tvrtka. Pod dobrom tvrtkom podrazumijeva se ona koja... - nabrajaju se kriteriji)

2. Uzročno-posljedično podupiranje ide preko dobrih/loših posljedica.
(On je dobar direktor jer je povećao plaće za 40%).
Kad ima mnogo kriterija ili više posljedica treba ih ponderirati (odrediti im težinu).
Superlativno se vrednovanje podupire stvaranjem kategorije s jednim elementom.
(Takav zločin nije nigdje viđen).

Postupke najčešće vrednujemo kriterijem 1. korisnosti
2. etičnosti.

Tvorevine najčešće vrednujemo prema 1. praktičnim vrijednostima (kao posljedice)
2. estetskim kriterijima.

Estetski su kriteriji: proporcija, mala distorzija proporcije, kontrast, harmonija, umiješnost, asocijacije, moralne posljedice (npr. agresija i crtići).

Slaba mjesta: prigovor na izbor kriterija (zašto ovi, a ne drugi; tzv. dvostruki kriteriji),
neslaganje oko ljestvice utega,
sumnja oko toga da subjekt ispunjava kriterije.

*
Toulminov model argumenta


Jakost tvrdnje





Sigurno
................Vjerojatno
................Prihvatljivo
.............Moguće.............

Elementi argumenta:

1. TVRDNJA  zaključak koji želimo utemeljiti našim argumentom
2. TEMELJ  očitosti: činjenice, podaci... koji tvrdnji daju oslonac (temelj)....
3. KOPČA  razlozi, toposi... kojima povezujemo tvrdnju i temelj (velika premisa)
4. POTPORA  dodatni razlozi.... koji potpomažu, pojašnjavaju kopču
5. JAKOST TVRDNJE  stupanj uvjerljivosti koji pridodajemo tvrdnji
6. POBIJANJE  razlozi... kojima oslabljujemo, uništavamo protivničku tvrdnju – kidanje veze između temelja i kopče


Toposi

Topos = (OPĆE) MJESTO (mn. topoi i toposi)

Opća mjesta su općenite tvrdnje koje su OPĆE PRIHVAĆENE (od ”naroda” ili od jednog auditorija) ili koje izražavaju VRLO VJEROJATNE ISTINE.

Toposi u argumentaciji služe kao VELIKE PREMISE.
MALA PREMISA (ili argument)

Malu premisu čine činjenice i/li podaci, pa čak i kvalifikacije (ili negativno – diskvalifikacija, etiketa).
Činjenice su sporne ili nesporne.
Činjenice treba : 1. utvrditi
2. provjeriti da su to, a ne nešto drugo.

Ciceron, Kvintilijan: toposi -skladišta argumenata

Perelman grupira topose ovako:
1. mjesto kvalitete (prednost ima jedinstveno, originalno, posebno,
neponovljivo, teško ostvarivo, nezamjenjivo, rijetko… nad
zamjenjivim, otrcanim, čestim, itd.)

2. mjesto kvantitete (veći broj nečega, veća količina nečega vrijedi
više, ono što zadovoljava veći broj ljudi, što dulje traje, ono što je
redovno… valja više nego nešto iznimno itd.)

3. mjesto reda (vrijedi više ono što je starije, nadređenije, više vrijedi
načelo nego pojedinačni slučajevi, više cilj nego sredstvo, više
uzrok nego posljedica, norma nego normalno…)

4. mjesto postojanja (više vrijedi postojeće, realno, aktualno, moguće
nego eventualno, nemoguće, planirano…)

5. mjesto biti (više vrijedi bitno, tipično, karakteristično nego nebitno,
sporedno, nekarakteristično…)

6. mjesto osobnosti (posebno se cijeni autonomija, dostojanstvo,
ponos, čast, zasluge, čestitost…)

Prema Aristotelu
Svaka dobra definicija je pravi uvjeravajući topos.
Svaki zakonski propis je topos.
Svaka naredba je topos.
Svaka donesena odluka je topos.
Svaka autoritativna izjava je topos.


Primjeri (I. Škarić)
- za prvotne istine:
Kvadrat nad hipotenuzom jednak je zbroju kvadrata nad katetama.
Zbroj unutarnjih kutova u trokutu iznosi 1800.
Paralelni se pravci sijeku u beskonačnosti.
Živo nastaje od živoga.
Sila teže je proporcionalna masi.
Logaritam od jedan na svakoj je bazi nula.

- za uvjeravajuće (prave) topose:
Krivica je individualna.
Ratni zločini ne zastarjevaju.
Svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivica. (in dubio pro reo).
Bespravno stečeno treba vratiti.
Svi su ljudi ravnopravni.
I još nerođeno dijete je čovjek.
Granice se ne smiju mijenjati silom.
Ništa nije praktičnije nego dobra teorija.

- za neke erističke topose:
Sve je relativno.
Mi smo bili drukčiji.
Došli smo do dna.
Narod je opljačkan.
Novine lažu.
Politika je kurva.
Velika riba jede malu ribu.
Tko radi, taj i griješi.

Neverbalni znakovi

Umjesto neverbalni, u govorništvu postoji i naziv uzgovorni znakovi.

PARALINGVISTIČKI - oni koji se čuju u govornoj izvedbi (boja glasa, jačina, ton, intonacija, tempo, stanke, ritam, govorne modulacije: vibrato i tremolo); npr. izvedba Martina Lutera Kinga
EKSTRALINGVISTIČKI
- KINEZIČKI (oči, mimika, gesta (najviše ruke), držanje tijela)
- PROKSEMIČKI (značenje prostornih odnosa: udaljenost govornika, prostorni raspored npr. sjedenja za stolom, teritorijalno ponašanje)

Podjela prema ulogama (uglavnom kinezički znakovi):
1. izrazi osjećaja
2. ilustratori – dirigenti (prate tempo i naglašena mjesta u govoru)
- piktografi (pokazuju oblik)
- kinetografi (ilustriraju akciju, brzinu)
- ideografi (logički razdijeljuju govor, 1, 2, 3...)
3. amblemi (konvencionalni znakovi: način bojanja na prste, pobjeda, figa, OK. i sl.)
4. regulatori (reguliraju komunikaciju: kontakt očima, kimanje glavom, pokazivanje rukom)
5. adaptori (pokazuju tjelesnu adaptaciju: gutanje, pijenje vode i sl.)

Podjela prema obliku: koji su poželjni, a koji nepoželjni?
npr. dlanovi prema dolje ili prema gore?
palčevi, “pranje ruku”, dikobraz, pištolj, zvonik...
prinčevska gesta-ruka u džepu, stisnuta pesnica, kažiprst…

Ostali neverbalni znakovi:
npr. vrijeme, mirisi, odjeća, šminka, frizura, rekviziti i pomoćni mediji, olovka itd.
MODALNI IZRAZI

Definicija:
Modalni su izrazi kratki stereotipni komentari koje izriče sam govornik tijekom govora.
Učinci:
- govornik istančuje svoju misao, izražava odnos prema svom iskazu i prema slušačima
- govor dobiva na glatkoći, eleganciji, uljudnosti i prozirnosti (redundanciji)
- govornik prikriva mjesta oklijevanja, tj. izbjegava poštapalice i zastoje

Uloge (funkcije):
 Fatička (uspostavljanje, učvršćivanje, provjera komunikacije):
obratite pažnju, gledajte...
 Poziv ili sugestija:
kao što znate, složit ćete se sa mnom, ako dopustite, sapienti sat...


 Spojnice (konektori):
nadalje, kao što rekoh, prije je rečeno, u vezi s tim...
 Rastavljanje:
s jedne strane.., a s druge, no, za razliku, naprotiv...
 Implikacije:
u krajnjoj liniji, razabire se, znači, dakle, mutatis mutandis...


 Kvalifikacije:
nažalost, na (svu) sreću, ne daj Bože, jednostavno, horribile dictu...
 Subjektivnost:
po mom sudu, smatram, ceterum censeo...
 Isticanje/pojačanje:
zasigurno, jamačno, dakako, treba naglasiti, urbi et orbi, last but not least...
 Ublažavanje:
usuđujem se reći, ako se ne varam, s vašim dopuštenjem, grubo govoreći...


 Poštapalice: (postale od modalnih izraza, izbjegavati !): no, znači, hoću reći, kako da kažem...


SMICALICE
(Erističke figure)

Schoppenhauer: eristička dijalektika je umijeće vođenja rasprave (prepirke) u kojoj je cilj uvijek biti u pravu bez obzira na apsolutnu istinu.
Klaić: eristika (gr. eris=svađa, prepirka) – vještina prepiranja

1. Zahtjev da se definira pojam
A: Svi koji žele estetsku operaciju nosa su psihopati.
B: Što su vama psihopati?
2. Proširenje protivnikove tvrdnje i sužavanje vlastite tvrdnje (insatnca)
A: Vladina politika je dobra.
B: Vladina politika nije dobra jer smanjuje standard, povećava broj nezaposlenih...
A: Mislio sam samo na vladinu monetarnu politiku i ti na njezin antiinflacijski aspekt.
3. Izvod do apsurda
A: Svijet se urotio protiv Hrvatske.
B: Urota podrazumijeva čvrst savez članova. Vi, dakle, tvrdite da je svijet u čvrstom savezu.
4. Pretericija
Neću ja ovdje iznositi činjenicu da je moj sugovornik bio tri puta optuživan za pronevjeru novca, već želim raspravljati o našoj današnjoj temi.
5. Prolepsa (preduhitrenje)
Netko će reći da je ovo govorim iz vlastitih interesa, međutim,...
6. Retorsio argumenti (preotimanje)
A: On je dijete i ne treba ga kazniti.
B: Baš zato što je dijete treba ga kazniti, jer ako sada ne nauči kako se treba ponašati, neće nikada.
7. Epifraza
A: Naš je klub osvojio treće mjesto.
B: Da, od ukupno tri kluba koja su se natjecala.
8. Učvršćenje indukcije
A: Jesmo li u trgovinama za vrijeme rata imali kruha, mlijeka, ulja...? B: Jesmo. A: Je li na pumpama bilo goriva? B: Je. A: Je li gradski promet funkcionirao? B: Jest. A: Dakle, u vrijeme rata živjeli smo normalno.
9. Uništavanje protivnikove indukcije (exemplum in contrario)
B: Da, ali vlakovi nisu vozili na svim relacijama, okolna sela su bila izolirana, škole nisu radile tri mjeseca...
10. Antiparastaza
Da, ja sam lagao, ali laganje me je spasilo od sigurne smrti.
11. Ad hominem
Smetaju vam visoke cijene, a zastupate slobodno tržište.
12. Ad personam
To mi kažete Vi, koji ste dugogodišnji alkoholočar!
13. Ad populum
Tko je pošten, složit će se sa mnom.
14. Ad auditores
Protivnik kaže da je inflacija korisna, a mi se okrenemo publici i ironiziramo: "pa svi znaju da nije".
15. Ad misericordiam
Izgubila je muža i djecu, pa nemojte joj još i kuću uzeti.
16. Ab utile
Protivnicima izgradnje ceste kažemo da će se vrijednost njihova zemljišta utrostručiti.
17. Ad baculum
Ako ne povučete svoje snage, izvršit ćemo zračne udare na vaše gradove!
18. Koncesija
Priznajem da varijanta koju predlažete ima ekonomskih prednosti, međutim, ona u potpunosti zanemaruje demografske faktore koji su ovdje mnogo bitniji.

Ostale smicalice:
etiketiranje, kvalifikacija, fino razlikovanje, odlaganje, živciranje suparnika...
PRIGODNI GOVORI

Glavne su vrste prigodnih govora:

1. uvođenje i predstavljanje govornika
2. prigodom unapređenja, promocije, nagrađivanja, umirovljenja
3. zahvala na priznanju, unapređenju
4. komemorativni govori (razne obljetnice)
5. nadgrobni govori
6. inauguracijski govori
7. pozdravni govori
8. zdravice
9. otvaranje izložbe, nekog objekta, završetak nekog rada, potpisivanje sporazuma, prije početka neke akcije, postavljanje kamena temeljca i dr.

Svečani prigodni govor (“Speech”)

Upute:
1. Govor mora trajati točno prema dogovoru (30 sekundi do 5 min. u načelu)
2. Po tonu mora biti svečan, a po sadržaju prigodan.
3. Okosnica mu je anegdota s poantom (kao prigodom dodjele Oscara).
4. Treba spominjati osobna imena prisutnih.
5. Treba govoriti osobno.
6. Treba izbjegavati otrcane izraze, a služiti se poetskim i retoričkim figurama.
7. U govoru je osjećajnost dominantna.
8. Govor mora biti maksimalno elegantan.
9. Treba se držati obrednosti.
10. Govor mora imati humora (ako prigoda to ne isključuje).
11. Ne smije se čitati (treba memorirati!)
12. Pogled mora biti usmjeren prema publici pravilno raspoređen.
13. Govoriti treba slobodno s primjerenom mimikom i gestom.
14. Neposredno pred govor treba impostirati glas i izgovor (poznatim vježbama).
15. U pogodnom trenutku (ili predviđenom) treba se sam “spontano” javiti za riječ.




Zdravice

Zdravice su stare retoričke vrste. U nas su se njegovale u narodu posebno svatovske, rođendanske, svetkovinske, za krštenja, za momačkih zabava…

Dvije su svrhe:
1. zahvala i pohvala
2. stvaranje ugodnog ozračja

Obvezatni sadržaj:
1. treba jasno istaknuti komu se govori
2. treba hvaliti vrline onoga kome se obraćamo i zahvaljivati mu
3. treba pričati anegdote, davati ilustracije
4. treba isticati opće mišljenje

Treba izbjegavati:
1. poučavanje
2. uvjeravanje
3. obrazlaganje (argumentiranje)
4. neslaganje (isticanje svog posebnog mišljenja)
Stil je:
1. humorističan
2. elegantan
3. slikovit, s mnogo figura

Trajanje: od 30 sekundi do 3 minute.