Vilijem Montgomeri - Kad ovacije utihnu

Odgovori
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Vilijem Montgomeri - Kad ovacije utihnu

Post od Upravnik »

Srušili smo Slobodana Miloševića sa 100 miliona američkih dolara

Knjiga Vilijama Montgomerija, bivšeg ambasadora SAD u Beogradu, u kojoj piše o burnim događanjima u našoj zemlji, pet meseci bila na cenzuri u Vladi Sjedinjenih država.

Dok se pažnja dela javnosti i medija, posebno visokotiražnog „Blica“, usmerila na knjigu Milroda Ulemeka Legije - REVOLUTION (Između razuma i srca) - sa namerom da se kniga zabrani, na tržištu su se pojavile još, najmanje, četiri-pet knjiga koje, sigurni smo, srpsku javnost neće ostaviti ravnodušnom.
Tu su „Politički lavirint devedesetih“, Borislava Jovića, eks predsednika Predsedništva SFRJ, „Sećanja“ Radomora Markovića, bivšeg šefa RDB, „Peti oktobar u RTS-u“, Milorada Komrakova, „Muhamed na Isusovom krstu“ (Politička ekonomija Islama) dr Dragana Veselinova...
Svaka od ovih knjiga, kad bude pročitana izazvaće barem brojne nedoumice, ali... Tu je i knjiga koja je „najintigrantnija“ po autoru Vilijemu Montgomeriju!

Nekadašnji ambasador SAD u Beogradu, pre toga bio je ambasador u Bugarskoj (1997-2000), a od 2000. šef kancelarije za jugoslovenske poslove u Budimpešti...
Dakle, čovek čija je uloga u događanjima u Jugoslaviji još neistražena, ali svakako - značajna.
Pred čitaocima su, Vilijem Montgomeri, bivši ambasador SAD u Beogradu i knjiga „Kad ovacije utihnu“ (u izdanju „Dan-Graf“ i Klub Plus) u kojoj su opisani dramatični događaji od 2000. do 2004, pad režima Slobodana Miloševića, ali i ubistvo Zorana Đinđića.

Uz to, knjiga je, u nekim delovima, po sopstvenom priznanju autora, „cenzurisana“... „Američka vlada je (pro)čitala rukopis (pet meseci) i zatražila da izostavim neke delove koji još imaju oznaku tajnosti“. (Vilijam Montgomeri u intevjuu „Nacionalu“)

Ipak, u onim delovima koji nisu „cenzurisani“ čitalac knjige neće moći da se otme utisku da je bivši ambasador SAD, danas stanovnik Cavtata (i Beograda) mnogo toga izostavio, ali je nagovestio da - zna, te sve to, pomalo, posle prvog, površnog čitanja, izgleda kao da je ovom knjigom pokušao i da pošalje nekome poruku. Kakvu i kome, to verovatno zna onaj ili oni kojima je upućena.

O Zoranu Đinđiću, s kojim se, barem tako piše u knjizi, često sretao i bio kućni prijatelj, te da su se njihove porodice družile, „uz iće i piće“ govori biranim rečima o njegovim sposobnostima, umeću, želji, demokratskom opredeljenju... Ali, pišući o odnosima Đinđić - Legija, američki ambasador je dosta oprezan, ostavljajući čitaocu dilemu da još nije razjašnjeno zašto su Milorad Ulemek Legija i Zemunski klan uopšte pomagali Zoranu Đinđiću?!
Posebno zanimljiv deo knjige je onaj o rušenju režima Slobodana Miloševića, gde, gle čuda, nimalo nije krio svoj, možda presudni(?!) uticaj na obaranje tadašnje vlasti, ali i zadovoljstvo kada je dugogodišni srpski lider završio u Hagu.
Piše i o susretu sa Mirom Marković, suprugom predsednika Miloševića i pismu koja mu je ona uručila. O njoj iznoszi ocenu, ali sasvim površno, uz opasku da je „ona uverena da je njen suprug patriota“.

Montgomeri je otkrio, možda nenamerno (ili biće da je suprotno), da je vodeću rolu u pripremi terena za isporučivanje Miloševića Hagu odigrao - ne Zoran Đinđić, već, ko bi rekao - Miroljub Labus, kome je američki ambasador ponudio „šargarepe“ - otpisivanje dugova prilikom predstojećih pregovora sa Londonskim i Pariskim klubom, ukidanje svih preostalih sankcija, obnavljanje normalnih trgovinskih veza sa SAD i podršku Amerike i drugih država na predstojećoj Donatorskoj konferenciji...
Dosta probranim rečima, Montgomeri govori o Čedomiru Jovanoviću, ali i o Vladimiru Bebi Popoviću, nekadašnjem neprikosnovenom šefu Biroa za komunikacije u Vladi Srbije, otkrivajući ono što se, inače, zna: da nisu bili u dobrim odnosima, ali i da je na njegovo insistiranje Popović (silom?) napustio Biro...
Međutim, čini se da ova knjiga najveću vrednost ima u tome što na najbolji način predstavlja DOS, njegove udarne pesnice i to ko su oni, zapravo.

U knjizi Milorada Ulemeka „Revolution“ ima na nekoliko detalja koji do sad nisu bili poznati, o kojima može da se vodi polemika, ali „crno na belo“ Vilijema Montgomerija tek bi trebalo vrlo pažljivo izučiti.
Uz to, ima jedan „škakljiv pasus“, u kojem Montgomeri piše da je Đinđić u svom kabinetu dao Legiji 100 ili 200 hiljada nemačkih maraka „da podeli momcima“ za dobro obavljen posao u hapšenju Miloševića!?
Da bi, valjda, knjiga bila obimnija (ukupno 195 stranica) pisac je srpskoj javnosti ponudio dva dodatka „A“ i „B“.
U dodatku „A“ - daje delove iskaza koji je svedok „Glavonja“ dao 7. aprila 2003, a u odeljku „B“ delove kazivanja „izvesnog lika“ - pod imenom „Đura“, 28. marta tokom operacije „Sablja“?!

Ti iskazi, autoru su, iz nekog razloga bili - važni. Istina, oni nisu nepoznati javnosti u Srbiji, kao ni ko se krije pod konspirativnim imenima „Glavonja“ i „Đura“, ali su pokazali nešto drugo: da su poverljiva dokumenta curela iz tužilaštva, sudova, Vlade i da je, zapravo, čitav bezbedonosni sistem Srbije bio bušan.
Čini se logičnim pitanje: odakle amričkom ambasadoru dokumenta o saslušavanju svedoka u akciji „Sablja“?
Recimo...
I ko je ta dokumenta prosledio tamo gde im mesto nije?
Da li je bila potrebna ova i ovakva knjiga?
Naravno!

Jer, 5. oktobar, rušenje režima Slobodana Miloševića, „borba s demokratskom tranzicijom“ je i dalje neistraženo područje i izazov za istoričare i novinare - istraživače. Ako ih u Srbiji danas uopšte ima?! Ili, da li smeju da istražuju?!
Dobro je, međutim, što se sve više aktera petooktobarske revolucije (ili puča?) „otvara“. Učesnici pišu knjige, daju intervjue, objašnjavaju, komentarišu... Neko od njih ima svoje viđenje i svoju istinu, ali većina od njih bi u tim spisanijima da malo propere svoju biografiju i, usput, ojača svoju poziciju junaka u rušenju Miloševićevog režima.
Iz knjige „Kad ovacije utihnu“ vidljivo je, barem sada, a bilo je ranije - ko kosi, a ko vodu nosi.
Ovde je Vilijem Montgomeri, ambasador od glasa, najjače vojne sile na svetu, važan, ako ne i najvažniji, učesnik u dovođenju sistema koji danas imamo, otvorio, „Pandorinu kutiju“.
Jer, mnogi od lidera DOS-a su prikazani kakve ih nismo znali, ali je na talonu postavljena i deoba karata kakva je tada bila. Ili, kako ju je video ambasador najmoćnije sile sveta…

Izvor: Srpska dijaspora
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 19 gostiju