Lični stav

Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Lični stav

Post od branko »

Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Lični stav

Post od branko »

Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Lični stav

Post od branko »

Miodrag Zec, profesor ekonomije na Filozofskom fakultetu u Beogradu, govori za Danas

Svaka vlast ima svoje sudije i svoje robijaše


Čitav niz tragičnih okolnosti u kojima se naša nacija tokom istorije našla samo je delom posledica geostrateškog nesnalaženja, a najčešći uzrok je to što ne postoje unutrašnje i koncepcijske snage da se napravi proizvod zvani država.

A to bi morao da bude glavni proizvod jednog društva. Oni koji reprezentuju sistem vrednosti kroz političke opcije nisu uspeli da iznedre prosvećenu, funkcionalnu, pravnu državu, i Srbija se danas susreće sa skoro istim pitanjima kao u vreme Berlinskog kongresa 1878. Mi imamo otvorena geostrateška i teritorijalna pitanja, nismo rešili da li idemo u Evropu ili ne, niti čitav niz moralnih pitanja - da li se isplati raditi, proizvoditi, štedeti. Najzad, nemamo jasan odgovor na bazično pitanje: da li pravimo društvo u kome se isplati stvarati ili u kome se neprekidno redistribuira opadajuće bogatstvo, tone u siromaštvo, kaže u razgovoru za Danas Miodrag Zec, profesor ekonomije na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Zašto nismo uspeli da stvorimo normalnu državu?

- Mi smo unazad sto godina prošli čitav niz projekata koji su zahtevali ogromnu energiju, i ljudsku i intelektualnu, a koji su propali. Od Kraljevine SHS do Titove Jugoslavije i SCG, u amanet su nam ostali i troškovi i razvalina te države. Sada se sporimo oko geostrateške pozicije, nema ni jasnog sistema vrednosti i nema društvenog kontinuiteta.

Šta je sada potrebno da se izgradi država?

- To zahteva primenu bazičnog principa podele vlasti. Ne može se napraviti pravna država bez podele na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. A mi i dan-danas ne prihvatamo taj princip, jer svaka naša vlast, a vršili su je mnogi, teži da bude jedna, da se simbolizuje u jednom čoveku. Mi ne tražimo javne službenike, nego nacionalne vođe. I to je vidljivo u svim fazama, počevši od ustanka 1804. koji je je stvorio Kneževinu, kroz Kraljevinu SHS, do Titove Jugoslavije, Miloševićeve, Vučićeve Srbije. Sve se sintetizuje u jednom čoveku, a trošak te personalizacije, velike vlasti, jeste gubitak institucionalnih procedura. Može vođa da ima kakve god kvalitete, ali ne može da zameni sistem.

Zašto, gde je greška u kodu?

- Jedna stvar je strašno važna. Ako se pogleda tragična sudbina svih naših vođa, od dubine 19. veka do danas, vidi se da je suviše energije utrošeno u to kako da se dođe na vlast. Ostalo je potpuno otvoreno pitanje kako se silazi sa vlasti. Prosto se stepenice koje vode gore ruše iza sebe, pa ih nema kada dođe vreme da se siđe. Sve se završava vrlo tužno, nesretno. Pogledajte istoriju - Karađorđe ubijen, Miloš proteran, Aleksandar, Karađorđev sin, takođe proteran, ubijen knez Mihailo, proteran kralj Milan, ubijen Aleksandar Obrenović, pa i Aleksandar Karađorđević. Tito jeste umro časno, ali je to drugi politički “softver”, druge istorijske okolnosti i drugi genetski kod, nije on proizvod odavde, a i njegova tvorevina završila je u ratu i rasulu. Nesretan niz nastavio je Milošević, pa je posle njega Đinđić ubijen... To se stalno dešava i pokazuje da je nešto u algoritmu društva pogrešno, da se bazični princip podele vlasti ne poštuje.

Koji to kamen temeljac nedostaje?

- Stvar oko koje se stalno lome koplja, koja se nikada kod nas nije primila kao institucija, to je ustavotvorna skupština, počev od Svetoandrejske, pa svih ostalih naovamo. To je institucija koja treba da omeđi neke ugaone kamene države, da postavi teritorijalnu, geostratešku politiku, sistem vrednosti i neke minimalne procedure. To da bi se napravilo, mora se napraviti model kako iz bića naroda izvući tih potrebnih 100-150 ljudi, koji bi mogli da bude reprezenti, koji imaju autentičnu vezu sa građanima.

I bivši i aktuelni političari tvrde da zastupaju volju građana, kako je moguće onda da nemaju kontakt sa njima?

- Da, to se ovde stalno priča, ali se ne vidi. Narodni poslanici su nameštenici partija, nemaju ni direktne, ni indirektne veze sa građanima, niti odgovornost. Zato se mora promisliti jedan sistem personalizacije mandata, iskoristiti iskustva uređenih zemalja, gde se uspelo u stvaranju direktne veze između građana kao političkog subjekta i narodnog poslanika. Nas Evropa prisiljava da ne otimamo mandate poslanicima, da oni ne trguju time. To fali, zbog toga ne postoji suverenitet parlamenta. Kada bi njega bilo, uspostavila bi se korespodencija između izvršne i zakonodavne vlasti. Ovako, skupština je samo servis, ima zvonce i pištaljku, a poslanici glasaju šta im se kaže.

Šta je sa sudskom vlašću?

- Ako je osnovni izvor suvereniteta, skupština, zasnovana na personalizovanim mandatima, gde poslanici imaju obavezu prema građanima, onda bi to bila baza koja usvaja zakone, čime daje ovlašćenja i izvršnoj i sudskoj vlasti. Ona bi bila centar, a ne izvršna koja je podjarmila skupštinu a sudije pretvorila u sopstveni aparat, tako da princip pravde i pravednosti, amalgama koji vezuju vlast, kroz sudsku granu ne postoji. Zato se gomilaju predmeti, zato zastarevaju, zato svaka vlast ima svoje sudije i svoje robijaše.

Zašto smo društvo diskontinuiteta, a ne kontinuiteta?

- Opet se vraćam na bazični ram. Ovako mali narod, ovako mali potencijal, ovako stišnjen geostrateški, ipak može da maksimizira svoje ljudske, kreativne, političke i obrazovne potencijale, pa će se naći dovoljno kvalitetnih ljudi kao i u velikim narodima. Kada bi uspeli da napravimo bar grubi odnos između ta tri nivoa vlasti, mogla bi da se uspostavi kvalitetna administracija, ono sa čime se građani jedino i sreću. Sada je to jedna sila nad društvom a ne servis. Postala je sama sebi svrha.

To se ne dešava samo kod nas, i u Evropi se gomila administracija, potresa je nedostatak jasnog koncepta.

- Pa i tamo prave zakone da bi imali šta da rade a ne da bi se uredili odnosi. Što više zakona, sve je teže da se razumeju i primene. To umnožavanje birokratije jedan je kapitalni propust Evrope, a mi sa tim ratujemo više od sto godina, od Nušića i njegovog sreskog načelnika imamo administrativnu vlast koja je nasilje nad građanima.

Zašto tvrdite da smo društvo preraspodele?

- Pa, jesmo. Nedostaje nam, na primer, jedan bazični zakon koji ima samo jedan član: dugovi se moraju platiti, ne zastarevaju, prenose se kroz vreme. Umesto toga, mi umnožavamo zakone o dužničko poverilačkim odnosima, a sve je više međusobnih dugovanja. Ovde se čeka da nešto zastari i taj model večitog neplaćanja dugova govori da smo društvo koje ne stvara, nego preraspodeljuje. Uzeću kredite, neću ih vratiti, poješće ih inflacija, otići ću iz zemlje, biće novog oprosta, ima ih od 60-ih godina prošlog veka do danas. Prisustvujemo jednom bestijalnom oprostu dugova za koje ne znamo da li treba da budu oprošteni. Pri tom, smanjujete penzije 600.000 ljudi da bi sanirali tehnološke mrtvace, ali to radite da imate neki politički uticaj u određenom kraju. Ako imamo model lične vlasti, to je to.

A ako se uspostavi podela vlasti, šta se dobija?

- Platforma na kojoj praviš institucije. Ovako, imamo institucije koje nemaju realno nikakvu vlast, pa se postavlja pitanje, zašto mi uopšte plaćamo mnoštvo nezavisnih regulatornih tela, u kojima dobijaju određene političke apanaže, kada je to simfonija sa jednim dirigentom, i kada on kaže stop, svi instrumenti prestaju da sviraju.

Kažete i da ne postoji sistem društvenih vrednosti. Kako se on gradi?

- Samo kroz obrazovanje i kućno vaspitanje, a tu smo načinili u poslednjih nekoliko decenija, kardinalne greške. To je sada tragično. Možemo da kažemo da su za bombardovanje i sankcije delom postojali spoljni razlozi, koji su se možda mogli i smanjiti, ali nema nijednog razlog zbog čega smo mi ovo uradili obrazovanju. Sami sebi. Uništili smo princip da je čovek božije stvorenje, da se talenti rađaju retko i da se oni neguju kroz obrazovni sistem. Tako se odgaja nacionalni podmladak koji se vraća društvu kroz inovacije i druge društvene proizvode. Ima li većeg primera besmisla od ovoga u obrazovanju, da oni koji su najbolji napuštaju zemlju, a ovi sa sumnjivim diplomama zauzimaju kapitalni politički položaj? Ili da se nastavnička veća od osnovne škole do univerziteta više bave poklanjanjem ocena lošim đacima umesto da bdiju nad talentima.

Zašto akademska zajednica ćuti o tome?

- Ja mislim da ne ćuti. Na Beogradskom univerzitetu se pokreće čitav niz stvari, ali on nema nikakvu moć. Mene studenti pitaju zašto ih terorišem i teram da uče, kada do diplome mogu i bez toga i više nema nikakve veze između onoga što znaš i onoga što radiš. I u nekim delatnostima to nije vidljivo, ali jeste u građevinskoj struci, medicini. Neće niko znati da napravi most, zavrne sijalicu. U uređenom svetu se zna na kojim se mestima i kojim postupkom se stvara i regrutuju elita kojoj se poveravaju ključne službe - pravosuđe, zdravstvo, obrazovanje. A šta naša vlada radi? Nesretni Beogradski univerzitet je poboljšao svoje mesto na Šangajskoj listi, a u okviru finansijske konsolidacije linearno su smanjene plate svim državnim univerzitetima, nevezano za to da li su oni dobri ili loši. Podsećam da su komunisti nacionalizovali legate Beogradskog univerziteta, a oni su posle privatizovani. Prezir prema znanju i njegovo obesmišljavanje stiže na naplatu. Zbog toga imamo poplavu diploma i doktorata.

Da li to znači da nemamo snagu da izvršimo selekciju?

- Nemamo. A to se kod drugih naroda podrazumeva. Ako ovde kažete da studije ekonomije valjaju samo na jednom mestu u zemlji, doživećete javnu osudu, jer upravo oni koji mogu da osuđuju nisu završili na tom jednom mestu. Mi ne prihvatamo neka normalna načela. Ovde su svi jednaki, samo neki jednakiji, jer model vlasti poništava individualizam, u biti je kolektivistički. Čim neko zucne, čim je bolji, odmah se seče. Imamo jedan ostrakizam neviđenih razmera, zbog čega su svi veliki ljudi otišli, nisu ovde ni sahranjeni, povremeno se posle decenija donese neka urna. Mi godišnje “izvozimo” desetak najboljih matematičara a uvozimo rijaliti šoue, školujemo ljude i puštamo da odu a stalno postavljamo pitanje troškova u obrazovanju.

Hoćemo li za deceniju-dve ostati bez stručnjaka?

- Nama je već sada potrebna jedna ljudska “infuzija”. Mi smo ranjena zemlja. Decenijama su se kod nas doseljavali, a poslednja velika seoba bila je “oluja”. Posle nje, imamo samo neto izlaz, postali smo zemlja iz koje narod beži. Imamo radikalno smanjenje stanovništva, pri čemu nam stranci uzimaju najbolje stručnjake, a nama kažu - školujte one što stoje 18 sati uz traku sa šrafcigerom, oni će ostati kod vas, sa malim platama i socijalnim troškovima. I mi tvrdimo kako je to za nas spas. Pa, nije. Ali, ta mantra je namerno napravljena, mi smo naseli i proizvodimo takav model. NJega upotpunjuje slika javnih preduzeća, koja su politički plen i izložena rigoroznoj nekompetenciji, pa ispadne da je važniji RTB Bor nego klinički centar, njihovi radnici nego lekari. Ne potcenjujem, ali nije isto operisati na otvorenom srcu, gde je presudan čovek, i biti radnik na kopu, gde radi mašina. Nigde osim kod nas, sekretarica u javnom preduzeću ne bi mogla da ima veću platu nego hirurg. Javnim sektorom i državnom upravom defiluju starlete, PR menadžer, a javnim prostorom “analitičari” opšte prakse.

Zašto su strani investitori povlašćeni u odnosu na domaće?

- Tome prethodi niz disproporcija koje su zbirni izraz promašaja u konceptu države, privrednog sistema, ekonomske politike. Imate disproporciju proizvodnje i potrošnje, štednje i investiciju, između zaposlenih i nezaposlenih, zaposlenih i penzionera, rođenih i umrlih. To su bazične disproporcije. Hoćeš da rešiš investicije, a ne odgovaraš na pitanje zašto ovde ljudi neće da štede, zašto se ne isplati, još od stare devizne štednje, inflacije. Uzeo si samo jedno pitanje, jednu mantru: dajem subvencije. Prirodno je da investitori to traže, ali nije prirodno da se to daje, jer je dokaz da postoje skriveni troškovi i skrivene teškoće koje sprečavaju te investitore da sami dođu. Što su potrebne veće subvencije, to je ukupan ambijent lošiji. A kada već imaš ulaganja, moraš da odgovoriš na druga bazična pitanja: koje investicije dolaze, da li ima efekta prelivanja, da li i koje znanje dolazi, da li se samo traži manuelni rad, da li dobijaš samo jedan segment ili celinu, da li to odgovara tvom izvozu. Umesto toga, gledaš samo politički efekat, pa kažeš ogroman je izvoz iz Kragujevca. A ćutiš da je ogroman i uvoz i da plasiraš samo neto ljudski rad.

Čekajući bazične promene, da li postoje sitni rezovi kojima bar nešto može da se ispravi?

- Ne postoje. Ne možeš da menjaš pločice na trećem spratu dok temelj tone, ne možeš zagrejati kuću bez prozora. Moja cela poruka je da smognemo snagu i vratimo se na početak.

Preformulisaću. Postoji li snaga koja bi bar pokušala da stvari vrati na početak, na temelje?

- Teško, ali moguće. Za to je kapitalno obrazovanje a tu su katastrofalni potezi. Potrebno je i vreme, kao za englesku travu - šišaš je i zalivaš, i tako 300 godina. Ali, vredi početi, od osnovne škole, od proizvodnje čoveka, samo što onda učiteljica ne može da ima manje od one koja sekretariše u javnom preduzeću. Neke stvari možemo imati, imamo i dovoljno para za sve, ali moramo da odaberemo. Ali, mi hoćemo suprotno, hoćemo banalizaciju, trivijalizaciju znanja. Ako 15 godina nije rešena afera “indeks”, umesto da je istog trenutka zatvoren pravni fakultet a hitno utvrđeno ko je kriv, jer je pravo jako važno za zemlju, onda je to prava ilustracija onoga što hoćemo.

Pravila igre ili asfalt

Može li neka energija iz lokala da pokrene promene u konceptu države?

- Može kada imaš personalizaciju poslanika. Ali, mora da postoji ambijent, šta se traži od poslanika, ako kao društvo želiš da on napravi pravila igre koja će biti ista za sve, i onda biraš jednog, a ako glasaš za onoga što nudi da asfaltira samo tvoju ulicu i da septičku jamu premesti u drugu, onda ne možeš da očekuješ bazičnu promenu.

Plitka socijalna loza

- Ovde se ne postavlja pitanje vrednosnog sistema i zato svaka generacija počinje ispočetka, zato nam je plitka socijalna loza. Ovde se brzo stiče ali još brže gubi. Zbog toga imamo masovni beg domaćeg koji se kasnije vraća kao strani. Nije napravljen algoritam da biologija i sociologija međusobno korespondiraju, a društveni obrazac je ključ pomoću koga se iz jednog naroda izvlači potencijal. Za društvo je najvažnije da odredi smer, koordinate, da postoji sistem koji utvrđuje da li se odstupa od kursa. Ovde se, međutim, upravlja ručno, pa vam sa najvišeg nivoa vlasti saopštavaju da li će neki komunalni problem, biti rešen ili ne. A to se dešava zato što izvršna vlast ima potpunu kontrolu procesa.

Obilje politikanata

U svakom narodu ima obilje politikanata, rasni političari su malobrojni, a oni koji se uzdignu do ranga državnika su retkost. Državnici se prepoznaju po principima i institucijama koji su ugrađeni u temelje i čine armature društva. Nažalost, kod nas država traje kraće od prosečnog ljudskog života. Naši prvaci misle “država to sam ja” i zato smo imali toliko tumbanja. A država je najsloženiji proizvod jednog društva i najmoćniji alat za trajni prosperitet nacije. Nije loše da oni koji se bave javnim poslovima vide šta o tome govore Platon, Monteskje, Mil, da ne ređam dalje.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Lični stav

Post od branko »

Meril Strip "zapalila" internet govorom o Donaldu Trampu

Meril Strip, dobitnica ovogodišnje nagrade za životno delo na dodeli “Zlatnih globusa”, u svom govoru žestoko je kritikovala Donalda Trampa, a da mu nijednom nije pomenula ime.



Slavna glumica, koja iza sebe ima 30 nominacija za nagradu “Zlatni globus”, a kući je ponela statuetu u čak osam navrata, preuzimanje ovogodišnjeg priznanja želela je da iskoristi za govor kojim je želela da pruži podršku kolegama, novinarima i američkom društvu uopšte, a da kritikuje novog predsednika SAD Donalda Trampa.

Njen govor postao je pravi hit na internetu, a mi ga u celosti prenosimo:

“Izgubila sam glas vrišteći i kukajući ove nedelje. Izgubila sam razum pre toga, pa moram da čitam govor. Samo da se nadovežem na ono što je Hju Lori rekao: vi i svi mi u ovoj sobi, u ovom trenutku zaista pripadamo najocrnjenijem delu američkog društva.

Razmislite malo: Holivud, stranci i mediji...

Ali ko smo mi? Šta je Holivud uopšte? To je samo zbir različitih mesta. Ja sam rođena, odrasla i školovala se u javnim školama u Nju Džersiju, Viola (Dejvis) je rođena u iznajmljenoj kolibi u Južnoj Karolini, a onda došla u Central Fols na Roud Ajlendu.

Sara Polson je rođena u Floridi, a samohrana majka ju je podigla u Bruklinu. Sara Džesika Parker je jedna od sedmoro ili osmoro dece iz Ohaja. Ejmi Adams je rođena u Vićenciji u Italiji, a Natali Portman u Jerusalimu. Gde su njihovi izvodi iz matične knjige rođenih?

Prelepa Rut Nega je rođena u Adis Abebi u Etiopiji, odrasla je u Irskoj, a evo, nominovana je za nagradu za ulogu devojke iz malog grada u Virdžiniji. Rajan Gosling, kao i svi najfiniji ljudi, je Kanađanin. Dev Patel je rođen u Keniji, odrastao u Londonu, a ovde igra Indijca, odraslog u Tasmaniji.

Dakle, Holivud je prepun stranaca i došljaka i ako biste ih sve izbacili, ne bi vam ostalo ništa drugo da gledate, sem američkog fudbala i MMA.

Jedini posao glumaca je da uđu u živote ljudi koji su drugačiji od nas i da shvate kako se osećaju, a mnoga, mnoga, mnoga moćna izvođenja pokazala su upravo to: zadivljujući, saosećajni posao. Ali mislim da me je jedno izvođenje ove godine zaprepastilo; zabilo mi je kuke u srce, ne zato što je bilo dobro. Nije bilo ničeg dobrog u tome. Ali, bilo je efikasno i uradilo je posao – učinilo je da se ciljana publika smeje i pokaže zube.

Bio je to trenutak kada osoba koja traži da sedi na najcenjenijem mestu u našoj zemlji, imitira novinara sa invaliditetom – nekoga koga je prevazišao u privilegijama, moći i sposobnosti da se odbrani.

Slomilo mi je srce to što sam videla i još ne mogu to sebi da izbijem iz glave, jer se nije desilo u filmu. Bio je to stvaran život. Taj instinkt da neko bude ponižen, kada potiče od nekoga iz javnosti, od nekoga tako moćnog, ulazi u svačiji život, jer na neki način daje dozvolu drugim ljudima da čine isto.

Nepoštovanje poziva nepoštovanje, nasilje rađa nasilje. Kada moćni koriste svoju poziciju da maltretiraju druge, svi smo gubitnici.

Okej, to me dovodi do medija. Trebaju nam principijelni mediji koji će moćnike pozivati na odgovornost, da ih stavljaju na tapet zbog svake sramote – zato su naši osnivači zaštitili štampu i njene slobode u našem ustavu. Zato ja molim dobro potkovane novinare Udruženja stranih holivudskih novinara i sve nas u našoj zajednici da mi se pridruže u tome da zaštitimo novinare, jer će nam biti potrebni kako bismo išli napred, a mi smo potrebni njima, kako bi štitili istinu.

Još jedna stvar... Jednom, dok sam stajala na snimanju i žalila se na nešto, na to što radimo i u vreme večere ili tako nešto, Tomi Li Džouns mi je rekao: ‘Zar nismo privilegovani, Meril, samim tim što smo glumci?’ Da, jesmo. I moramo stalno jedni druge da podsećamo na privilegije i odgovornost. Trebalo bi da svi budemo ponosni na rad kom Holivud večeras odaje počast.

Kao što mi je jednom rekla moja divna prijateljica, pokojna princeza Leja: ‘Uzmi svoje slomljeno srce i pretvori ga u umetničko delo’. Hvala vam” .
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Lični stav

Post od branko »

Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Lični stav

Post od Bibliotekar »

Na reakciju štampe nije trebalo dugo čekati: urednik i kolumnista „Dejli Mejla” g. Pirs Morgan svojim je autorskim člankom „upepelio” prigodno politički korektnu holivudsku divu. Prenosimo ga ovde u celosti:
Izvini, Meril, ali ta licemerna anti-Trampovska dreka bila je zapravo glat-najgori nastup Tvoje karijere (osim onoga kada si silovatelju dece priredila stojeće ovacije)

Oh, Meril.

Zar i Ti takođe?

Baš kada sam pomislio da se rezervoar Trampomrzačkih kenjatora ispraznio – hop, iskoči najveća holivudska zvezda kako bi se priključila kompoziciji i zabila još jednu oštru štiklu u izabranog Predsednika na deset dana pre njegove inauguracije.
Dozvolite mi da razjasnim jednu stvar pre nego što nastavim: ja volim Meril Strip.

Ona je najveća glumica u istoriji (i nije, kao što je to Tramp danas tvitovao „jedna od najprecenjenijih u Holivudu”. Ona je takođe – a to govorim iz lično iskustva – sjajna žena, neverovatno pam,etna, topla, zabavna i pristojna.
Zapravo, bolji model za zgotivljenog glumca, ili lepši primer istinski vrhunske feminističke moći.

Tako da kada ona govori svet sluša.

Prošle noći Stripova je primila Nagradu za životno delo na dodeli Zlatnog globusa, i odabrala trenutak da lansira veoma ličan napad na Donalda Trampa. Započela ga je rekavši su Holivud, stranci i štampa „trenutno najocrnjeniji deo američkog društva”. U tom su trenutku kamere švenkovale na stotine najbogatijih, najprivilegovanijih ljudi u američkom društvu koji su sedeli u publici u njihovim smokionzima od 10.000 $ i haljinama od 20.000 $, glasno kličući tom priznanju njihovog strahovitog žrtveništva.

Ona je tada rekla da ukoliko bi svi „autsajderi i stranci” bili izbačeni iz Holivuda, „ne bi ostalo za gledanje ništa drugo izuzev (američkog) fudbala i mešovitih borilačkih veština, što nije umetnost.”

Vau.

Takav elitistički snobizam nisam čuo još od onda kada je Hilari Klinton žigosala pristalice Trampa kao „gomilu bednika”.
Zarad Vaše informisanosti, gđo Strip, desetine miliona običnih Amerikanaca vole fudbal i mešovite borilačke veštine i bili bi sasvim srećni da gledaju njihove omiljene sportove umesto narednog filma Vudija Alena.

Njena stvarna meta bio je, međutim, Tramp. Ona je došla tamo da obori njega i to je tačno ono što je nastavila da čini.

„Ove je godine bilo mnogo moćnih, saosećajnih izvedbi koje su zaustavile dah” – rekla je ona. „Ali mislim da me je jedna izvedba ove godine zaprepastila; zabila mi je kuke u srce, ne zato što je bila dobra – u njoj nije bilo ničeg dobrog. Ali, bila je efektna i uradila je svoj posao. To je bio trenutak kada je osoba koja je zatražila da sedi na najpoštovanijem mestu u našoj zemlji imitirala novinara sa invaliditetom. Nekoga koga je ona deklasifikovala u privilegiji i moći i sposobnosti da uzvrati”.

Merilina donja usna počela je da drhti.

„Slomilo mi je srce to što sam videla”, zaplakala je ona, „i još ne mogu to sebi da izbijem iz glave. Taj instinkt spram ponižavanja, kada je uobličen od strane nekoga iz javnosti, od strane nekog moćnog, prodire u svačiji život, jer na neki način daje dozvolu drugim ljudima da čine isto.”

Stvarno, Meril?

Za početak, incident o kojem si referisala nije se dogodio prošle godine – dogodio se 2015. Ceremonija dodele „Zlatnog globusa” bila je održana i tada, ali to tada nije niko pomenuo.

Drugo, Tramp je uvek energično poricao – i to je danas opet učinio na Tviteru – da je izvrgavao ruglu reporterov invaliditet, a na web-stranici Konzervativaca nalaze se video-dokazi nebrojenih drugih prilika kada je on činio potpuno identične gesture prema potpuno zdravim ljudima koje je verbalno napadao.

Treće, reporter teško da je bespomoćna individua bez „sposobnosti da uzvrati”. On je dugogodišnji laureat Pulicerove nagrade i istraživački novinar Njujork Tajmsa, dnevnog lista koji je prosipao smeće po Trampu desetinama godina.

Ali ostavljajući na trenutak sve to po strani - a ukoliko je Tramp ZAISTA izvrgavao ruglu čoveka sa invaliditetom ja se slažem da je to bilo nečasno – pogledajmo šta je Stripova rekla sledeće: „Nepoštovanje poziva nepoštovanje, nasilje rađa nasilje. Kada moćni koriste svoju poziciju da maltretiraju druge, svi smo gubitnici.”

Na ovom mestu ja sam počeo da se nelakoverno smejem. Ne samim rečima, koje su za pohvalu.

Ne, smejao sam se licemerju.

Jer teško da ćete naći industriju koja više ohrabruje nepoštovanje i nasilje od Holivuda. Mesta gde bogataši prave milijarde dolara redovito udarajući na najniže strune seksizma, rasizma, homofobije i mizoginije. I srećno ekspoatišu sve gnusnije i eksplicitnije nasilje kako bi zaradili lak dolar na brzaka. I pene iz svake šljokičave pore sa poganim, moćničkim siledžijstvom za koje Meril Strip tvrdi da je tako okađeno od strane Trampa.

Tako da bi njene cenzorske reči, koje bespogovorno jesu velike, bile bolje usmerene da su upravljene u njeno dvorište.

Da naglasim samo jedan primer šokantnog licemerja Stripove. Šta kažete na dodelu „Oskara” 2003. godine kada je skočila na noge i silovetelju dece Romanu Polanskom pružila stojeće ovacije nakon što je proglašen za najboljeg režisera za film „Pijanista”?



Meril Strip predvodi stojeće ovacije prigodom proglašenja od strane Američke akademije za filmsku umetnost nagrađenoga silovatelja dece Romana Polanskog

Njoj su se pridružile brojne super-zvezde u dvorani, mnoge od kojih su takođe bile viđene pred kamerama prošle noći. Aplaudirajući i bodreći dok je Stripova napadala navodnu Trampovu nemoralnost.

Jasno, njihove kolektivne moralne vrednosti su promenljive naslade.

Na kraju njenog govora Stripova je lansirala strastvenu odbranu štampe. „Ona nas treba zarad samoočuvanja istine”, rekla je ona.

Znate, ja sam novinar preko trideset godina. Ja volim našu branšu, njene zanose i ostalo, i pozdravaljam sa dobrodošlicom svaku podršku. Ali kada dođe do istine, mnogi delovi američkih medija poneli su se veoma negativno u ovoj izbornoj kampanji.

Iskreno, veliki deo izveštavanja predstavljao je strančarsku sramotu lišenu činjenica, pošto se novinarstvo borilo da vidi ko može dublje da potone u septičku jamu za Hilari Klinton.

Američki mediji glavnog toka koji su mesecima radosno snabdevali gorivom Trampovu kandidaturu zarad njihovog vlastitog komercijalnog interesa, okrenuli su se protiv njega kao poput kobri-pljuvačica kada je počelo da izgleda da bi on zapravo mogao da pobedi.

Činjenica je takođe i to da ni jedan predsednik u sadašnjim vremenima nije bio toliko antinovinarski nastrojen, ili tako nameran da napada slobodu štampe kao što je to bio Barak Obama, jedan od heroja Stripove. Pod njegovom administracijom Vlada SAD je postavila novi rekord u zadržavanju zahteva po osnovu Ukaza o slobodi informacija. Obama je takođe koristio Ukaz o špijunaži da progoni „cvrkutavce” koji su odavali novinarima tajneviše nego sve ostale administracije ZAJEDNO.

Tako da jeste – vonj licemerja je kroz čitav govor Stripove bio truležno jedak.

Moje glavno razočarenje bilo je ipak to što je ona propustila ogromnu priliku da učini nešto stvarno konstruktivno.
Koliko je samo moglo da bude efektivnije da je najmoćnija žena u Holivudu pozvala na jedinstvo a ne na podelu, zahtevala prestanak škrgutanja zubima i cvilenja nad rezultatima izbora i zahtevala od Trampa da u svom ineugurativnom govoru propoveda toleranciju, poštenje, i jednakost? To bi bila stvarno hrabra i poštovanja dostojna stvar.

Umesto toga, Meril Strip je dolila sledećih 100 galona ulja na već razbuktalu otrovnu vatru.

Ona će dobiti ono što je tražila: danas ona predstavlja zdravicu Holivuda, miljenicu društvenih medija i heroinu za svakog Milenarca na svetu.

Video sam ljude na svom Tviter-nalogu koji kažu da su stvarno plakali od zadovoljstva zbog njenih reči.

No stvarnost je ta da je ona razgnevila desetine miliona Amerikanaca koji su glasali za Donalda Trampa i koji ga vole, a da ni ne pominjemo one koji vole njihov Fudbal i mešovite borilačke veštine. Ona im je samo potvrdila ono što je Mark Valberg rekao pre par nedelja kada je navodio glumce da ne govore o politici: „Veliki deo Holivuda živi u mehuru. Oni su prilično van dodira sa običnim osobama, sa običnim momkom koji se brine za njegovu porodicu.”

Sasvim.

Meril, ja te i nadalje mnogo volim, ali ti si prošle noći imala šansu da ujediniš tvoju zemlju. I uprskala si.
P.S: Članak koji je povodom istupa madam Strip juče napisala novinarka agencije Russia Today gđa. Danijela Rajan Ezopovski je još nadahnutiji. :ugeek:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Lični stav

Post od branko »

Kovačević: Vučiću je strašno da ponovo bude "oceubica"

Dramski pisac Siniša Kovačević siguran je da će Aleksandar Vučić biti kandidat vladajuće većine na predsedničkim izborima. Ističe da adresar SNS-a spada na "dva slova" - Vučića i aktuelnog predsednika Tomislava Nikolića, a da se premijer ovoliko dugo nećka jer mu je strašno da u tako kratkom intervalu ponovo bude "oceubica".

"Notorna je činjenica je da je Tomislav Nikolić osnivač te stranke. Ako se sećate, izašavši iz radikala on je nekoliko nedelja čekao neodlučnog Vučića. S Vučićeve tačke gledišta bilo bi strašno da u tako kratkom intervalu bude oceubica, mislim da ga to mori", rekao je Kovačević gostujući u Novom danu.

On dodaje da su ustavna ovlašćena predsednika svedena na nivo engleske kraljice, a da Vučić s druge strane, ima potrebe za sve više i više vlasti za razliku od Nikolića koji se držao svojih ovlašćenja.

"Možda se Tomina ambicija završila na tome da dobije master, sazida crkva, hacijendu u rodnom selu. A možda mu Vučić nije dao", kaže Kovačević.

Upitan šta misli o mogućnosti da se kandiduju i Vučić i Nikolić, Kovačević odgovara da je sve moguće u zemlji čije je ime „apsurdistan“.

Na prvim višestranačkim izborima bilo nekoliko desetina kandidata. Bio je jedan beskrajno simpatičan Šećerovski. Obzirom da to jako odgovara SNS, a nemojte prenebreći da je Vučić inteligentan i veoma perfidan, imaćete ženu s bradom, čoveka labuda i ostale cirkuske atrakcije.
"Na kraju krajeva, ovo je retorsko pitanje, koga biste vi iz tog neverovatnog spiska SNS giganata postavili za kandidata? Koga god da prozovete taj intelektualni kapacitet vas fascinira. Sa kim da idete u Kinu, kada je tamo za plagijat kazna sedam godina zatvora? Ne možete da napravite delegaciju za Kinu", opisuje Kovačević vladajuću stranku.

Kada je u pitanju kandidatura Vuka Jeremića za predsednika države, Kovačević kaže da protiv Jeremića nema ništa, ali ima moralono pitanje.

"Ako imate nameru da budete gradonačelnik Valjeva potrebno je da zadovoljite dve stvari - da budete Valjevac i živite u Valjevu. Tu vrstu političke ambicije koja je ogromna ja podržavam, ali ne podržavam činjenicu da on nije bio ovde. Da biste bili predsednik otadžbine to mora biti prva i jedina stvar, ne može biti alibi. Sada mesto na Andrićevom vencu treba da bude utešna nagrada za stolicu koju je uzeo Portugalac", objašnjava Kovačević aludirajući na kandidaturu Vuka Jeremića za mesto generalnog sekretara Ujedinjenih nacija.

On dodaje da u politici morate imati hiljadu odgovora na hiljadu pitanja i ističe da ne zna da li će Jeremić imati odgovor na pitanje - odakle novac.

"Zašto je sadašnji predsednik toliko radnjiv? Zato što nema odgovore na pitanja. Politika ne može bez novca, ne treba mistifikovati to, samo treba znati porekla novca", smatra Kovačević.

Pre nego što je zaštitnik građana Saša Janković objavio da će se kandidovati za predsednika u javnosti se pojavio apel koji su potpisali intelektualci i javne ličnosti tražeći od njega upravo da to i učini. Siniša Kovačević kaže da mu je nuđeno da potpiše taj apel, ali je on odbio.

"Malo je moja krštenica žuća nego što bi trebalo da zato što mi je neko simpatičan ili zato što dobro radi svoj posao stanem uz njega. Moram da čujem i program. Dopada mi se kako ombudsman radi svoj posao, dopada mi se ta njegova kičmenost, nikada nije ustuknuo nad notornom moći. Ukoliko u svojim programskim načelima bude izložio da će jednako biti predsednik i nas koji budućnost ne vidimo u EU, grobnici malih naroda, onda će imati i moju podršku", objašnjava Kovačević.

On predlaže da na sledećim izborima svi građani budu kandidati, a da pobedi onaj ko bude imao samo dva glasa.

"To bi bio najdemokratskiji izbor", ističe gost Novog dana.

"Ćerko, vrati ministrima telegrame saučešća"
Siniša Kovačević je putem Tvitera ćerki Kalini poručio da Kovačevići nisu dugog veka i da vrati sve telegrame saučešća ako budu stigli od predsednika, premijera ili ministara, koji god da su.

Ovakav svoj potez Kovačević objašnjava time što se ti telegrami šalju medijima da ih objave, a ne "ucveljenoj udovici".

"Takvi ljudi, koji su zahvaljujući istorijskoj šali došli na vlast, oni uručuju telegrame a ne znaju ko ste. Ti telegrami su se pretvorili u politički marketing. Kao one degutantne čestitke, bacanje bundeve s ramena u Leskovcu i prva vest u dnevniku - Vučićeva čestitka", objašnjava gost Novog dana.

Upitan po čemu će pamtiti bivšeg ministra kulture Ivana Tasovca, odgovara – ni po čemu i dodaje da će se truditi da ga zaboravi.

Govoreći o velikoj razlici u moći između SNS i opozicionih partija. Kovačević kaže da je situacija takva jer SNS u svojoj ruci drži i nož i pogaču. Dodaje da nije teško imati moć kada kontrolišete medije.

"Vi ste jedina televizija na kojoj mogu da gostujem, godinama nisam bio nigde, niti bih sa nekom radošću išao negde. Kada kontrolišete sve elektronske i većinu štampanih medija, vi se odjednom u tom čarobnom mikrokosmosu osećate se moćno, nepobedivo, a niste svesni da je to mehur od sapunice", smatra Kovačević.

Ponavlja svoju ranije iznetu ideju da treba zabraniti učlanjivanje u političke stranke, jednako kao i iščlanjivanje iz njih, u periodu od najmanje šest meseci posle izbora. Takođe, predlaže da se "ljudima koji tuđi anus ponosno nose kao kapu na glavi" zabrani da budu vlasnici televizija.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Lični stav

Post od branko »

Stabilne “Kursadžije” u AVionu

Leteli avionom dečak, deda, predsednik Nikolić i pilot. Pokvari se motor, njih četvoro u avionu, ali imaju samo tri padobrana. Uzme predsednik Nikolić prvi padobran i skoči, uzme pilot drugi padobran i skoči...

Deda i dečak ostanu sami u avionu, pa deda kaže: “Sinko, uzmi ti taj treći padobran, ja sam star, ti si mlad, pred tobom je život”.

A dečak kaže dedi: “Ma deda, bre, ima još dva padobrana! Predsednik Nikolić uzeo moju školsku torbu”.

Ovo je bila prva verzija scenarija za spot koji je kreativni tim SNS osmislio za slučaj da se kandiduje Tomislav Nikolić. Međutim, pošto je predsednik Nikolić u međuvremenu stvarno uzeo školsku torbu, skočio iz aviona i tek na visini od 2000 metara shvatio da je umesto ručice za padobran iz torbe izvadio bukvar za treći razred zajedno sa lenjirom, kreativni tim SNS prešao je na scenario B, čiji je sinopsis jednostavan: “Leteli avionom premijer Vučić, dva pilota i pedeset statista... I na kraju je premijer Vučić nadmudrio oba pilota na radost svih 50 statista”.

To što scenarija za kampanju SNS liče na viceve tipa - “leteli avionom Mujo, Amer i Rus” - nije ništa neobično za stranku koja kao prethodnicu na svoje mitinge vodi “Kursadžije”.

Na početku spota preko celog ekrana piše AV, što potencijalnom glasaču treba da ukaže kako je u pitanju AVion, a ne Beovoz. Inače bi na početku spota pisalo BE.

Posle vidimo par pilota koji se ponašaju po sistemu: “Drug Igrutin vata kosinu na tamo, a ja kosim ovamo”. To potencijalnom glasaču treba da pokaže kako je vožnja avionom veoma rizičan poduhvat. Za razliku od autobusa Gradskog saobraćajnog, avioni imaju dva volana, plus dva vozača, pa kad se njih dvojica podžapaju nastane rusvaj, što potencijalnom glasaču dodatno ukaže kako je i bolje što nema para za avion.

Napolju je dan, premijer spava, onda se trgne i kaže: “Ovo bi mogla da bude najgora noćna mora”, što potencijalnom glasaču treba da ukaže da premijer Vučić noćne more ima – danju. Dok obični smrtnici, recimo, noćne more imaju noću. Interesantno.

Potom premijer kažiprstom namesti naočare i izgovori: “Naša zemlja je, kao i ovaj avion, poverena na upravljanje dvojici ljudi”. Tu potencijalni glasač saznaje nepoznate podatke iz Ustava: da je naša zemlja poverena na upravljanje dvojici ljudi, iako glasač nikako ne može da se seti: “Ko beše onaj drugi?”

-I ako ta dva čoveka vode državu u različitim pravcima, nećemo moći da očuvamo stabilan kurs koji trenutno imamo – objašnjava na kraju premijer, iz čega prosečan glasač treba da zaključi da bez stabilnog kursa nema ni stabilnih “Kursadžija”.

-Je l' ovo znači da neće više bude “Kursadžije”? - zapita se prosečan glasač i konačno shvati poentu spota: bez stabilnog Vučića nema “Kursadžija”.

Snimanje po ovom sjajnom scenariju proteklo je u najboljem redu.

Kao što stjuardesa pre poletanja aviona daje bezbednosna uputstva i naglasi da ako padne pritisak vazduha u kabini, prvo stavljate masku sa kiseonikom sebi, a onda detetu, tako je i statistima objašnjeno:

-Ako padne pritisak vazduha u kabini, prvo stavljate masku sebi, a onda premijeru Vučiću – objasnili su statistima na snimanju reklame premijera Vučića za odgovorno mesto predsednika Vučića.

-Ajd da probamo za svaki slučaj... Dakle – pada pritisak u kabini! - komandovala je stjuardesa.

I onda je putnik pored Vučića prvo sebi stavio fantomku, a onda i premijeru Vučiću.

-Ne tu masku... ne tu masku... Onu masku što pada odozgore – objašanjavala je srpska napredna stjuardesa (SNS) kako se snima srpski napredni spot (SNS) sa srpskim naprednim statistima (SNS).

Samo jedan statista je nakon što je scena šezdeseti put ponovljena imao izvesne zamerke.

-Meni se malo smučila ova patetika premijera Vučića – rekao je stjuardesi iskreno.

-Ne brinite... Ako vam se smučila patetika premijera Vučića imate tu u džepu na sedištu ispred vas kesu za povraćanje – objasnila je stjuardesa.

-Kako se koristi kesa za povraćanje? - pitao je statista.

-Ništa lakše... Ako vam je muka od premijera Vučića, uzmete kesu, otvorite, povraćate... I biće vam lakše, videćete!

-A ako mi se i dalje povraća?

-Tražite drugu kesu. Kese su besplatne i uračunate su u cenu karte...

-Da li u kesama za povraćanje mogu da se šalju i fiskalni računi za ovu nagradnu igru?

-Nažalost, ne! I kese i koverte su besplatne, ali u kesama za povraćanje ne možete da šaljete fiskalne račune, kao što ne možete da povraćate u koverte za nagradnu igru – objasnila je ljubazna stjuardesa nervoznom statisti.

NASA je ovih dana saopštila revolucionarno otkriće: “Pronađeno je sedam planeta sličnih Zemlji, a na tri je moguće da postoji i voda”.

Da je onaj avion “Srbija 2017” nastavio da leti, verovatno bi NASA saopštila još revolucionarnije otkriće: “Pronađeno je sedam planeta sličnih Zemlji, na dve je moguće da postoji i voda, a na jednoj je moguće da postoji i vođa”.

-Koliko smo primetili kroz teleskop, upravo je sleteo... Nemamo drugih podataka osim da vođa nosi naočare – saopštila bi NASA i sama začuđena što je na jednoj od sedam planeta sličnih Zemlji otkriven oblik naprednih inteligentnih bića.

Iako u svemiru možda postoje primitivni oblici života, čini se da ipak nema naprednih inteligentnih bića, rekao je jednom astrofizičar Stiven Hoking.

-Ali je onda pre neki dan SNS dovatio da snima spot za predsedničke izbore i ekspresno demantovao Hokinga, jer je glavni junak spota rekao pilotu: “Daj meni da obrnem jedan krug!” – saopštila bi NASA razlog pojave naprednih inteligentnih bića u svemiru.

Očekuje se da sledeći spot SNS bude još efektniji: stanovnici dva sela, Viljaribe i Viljabaha, takmiče se ko će pre da opere sudove. Jedni koriste deterdžent za sudove “Feri” i njima ide daleko bolje. Ali oni iz drugog sela ne znaju šta da rade.

Onda se pojavi premijer Vučić i svojeručno opere sve sudove - i ovima iz Viljabaha i ovima iz Viljaribe.

Zar nije super?
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Lični stav

Post od Bibliotekar »

Slobodan Antonić: URUŠAVANJE DRUŠTVA

Gostujući u jednoj radio-emisiji s nevericom sam čuo kako Srbijanka Turajlić, koju svi znamo kao gorljivu građanistkinju, zamera Nebojši Krstiću da su tadašnji „njegovi” – to jest DS – upropastili srpsko sudstvo, tako da je „sada sudstvo gore nego za vreme Miloševića”.

„U doba Miloševića sudstvo nije valjalo za političke stvari – recimo, za izbore”, rekla je Turajlićeva. „Ali u čisto građanskim parnicama, nije bilo organizovanog izigravanja pravde”.

Turajlićeva je kao primer navela današnje „ekipe” u sastavu advokat-veštak-sudija, koje efikasno, u brakorazvodnim parnicama, decu dodeljuju moćnim očevima. Slučaj Siniše Malog je karakterističan. Tu je identifikovana jedna od tih ekipa advokat-veštak-sudija, koja je majkama oduzimala decu i predavala ih bogatim očevima na starateljstvo.

„Sudstvo je danas toliko upropašćeno da se ono teško može samo od sebe regenerisati. Potrebna je pomoć sa strane”, napisao mi je nedavno jedan ugledni beogradski advokat. „Sudstvo može reformisati samo motka”, bio je pak naslov u jednom opozicionom tabloidu.

Zdravstvo je takođe lošije nego pod Miloševićem. „Bolji tretman ima pas kod veterinara nego čovek (danas) u Domu zdravlja”, glasio je jedan od ogorčenih komentara na netu. „Za mene je Dom zdravlja ogledalo države (…). Dom zdravlja je bio bolji za vreme Miloševića. (…) Vlast dobija jedinicu iz zdravstva”.

I zaista, ko god ima dovoljno godina da se seća zdravstva iz Miloševićevog vremena, zna da je Dom zdravlja onda ipak bolje funkcionisao. Moj otac ima 84 godine, a majka 80. Oni ne mogu mesecima da preko svog Doma zdravlja zakažu pregled kod lekara specijaliste. Navodno, „nema mesta”. Ne, tako ipak nije bilo u doba Miloševića.

Moji odlasci s trećim detetom u nadležni Dom zdravlja skopčani su ili s nemogućnošću da uopšte zakažem pregled ili s višečasovnim uzaludnim čekanjem. Ne sećam se da je tako bilo pod Miloševićem. Moje prvo dete rođeno je 1999. godine i, budući da sam tada bio oštar kritičar Miloševića, priznajem da sam bio začuđen kako je sve u vezi sa zdravstvenom zaštitom dece dobro funkcionisalo – čak i u vreme bombardovanja. Danas su ti isti Domovi zdravlja pretvoreni u „blokatore” koji vas, zapravo, uveravaju da zdravstvene probleme ipak morate rešavati u privatnoj praksi.

Treće, prosveta. Radim u visokom školstvu i znam koliko je „bolonjska reforma“ upropastila srpske državne univerzitete. Nivo znanja snižen je toliko da studenti sada mogu da dobiju diplomu, recimo, sociologa, filozofa ili psihologa, a da nisu pročitali nijednu celu stručnu knjigu. Dovoljno je da savladaju „ridere”, tj. priručna skripta. O današnjim privatnim „univerzitetima” neću da trošim reči. Takve degradacije univerziteta ipak nije bilo u vreme Miloševića.

Slika

Četvrto, mediji. Hajde da uporedimo mi, koji se sećamo, preko kojih je sve medija opozicija napadala Miloševića? Videćemo koliko smo danas dalje od kritičke javnosti i pluralizma nego devedesetih. Tada su protiv vlasti bila bar četiri dnevna lista (Blic, Glas javnosti, Građanin, Dnevni telegraf, Naša borba, Danas), tri nedeljnika (Vreme, NIN i Evropljanin) i na desetine lokalnih TV i radio-stanica (čiji su osnivači bile opštine i gradovi u kojima je opozicija 1997. godine preuzela vlast).
A danas, koji je dnevni list u opoziciji? Na koliko TV-stanica se može čuti kritika Vučića, u kojim novinama se može pročitati? Vreme, TV Šabac, donekle N1, par opozicionih portala i – to je sve. Pod Miloševićem takva nepovoljna medijska slika po javni dijalog bila je, možda, samo daleke 1991. godine.

Vojska? Po rušenju Miloševića sami smo, uz dogovor s našim „prijateljima” iz SAD i EU uništili „800 tenkova, preko 3.000 artiljerijskih oruđa i više od 500 oklopnih transportera“. Nedavno smo od Rusije dobili 6 migova, 30 tenkova i 30 oklopnih vozila – i zbog toga bili presrećni.

O Kosmetu, da li je potrebno da se bilo šta kaže? Milošević je ratovao za njega, a do Vučićevih Briselskih sporazuma makar smo kontrolisali Sever Kosova. Sada smo i to predali albanskoj narko-državi, a naša vlast radi i na tome da se stvori nekakva „Zapadna Balkanija“ u kojoj će svi Albanci biti objedinjeni, kao i na tome da im se napravi auto-put Drač-Tirana-Priština-Niš, kako bi, valjda, Velika Albanija što dublje ušla u Srbiju.

I najzad, policija. Pod Miloševićem je policija počela da se povezuje s mafijom, ali obični ljudi – van ratnih zona – bili su, ipak, koliko-toliko bezbedni. Oštro sam godinama kritikovao Miloševića. Ali, nikada me niko nije uznemiravao, niti mi pretio.

Sada na isti način kritikujem vlast kao i devedesetih. Pišem o ministrima-plagijatorima (nije ih, ipak, bilo kod Miloševića), ministrima-likvidatorima (nije ih baš bilo kod Miloševića), batinašima-„kontroveznim biznismenima” koji organizuju napade na opozicione aktiviste itd. Ne znam da li uopšte ima veze s time, ali u subotu, dok sam radio za računarom, neko je napolju, kod mog prozora, iz sveg glasa vikao: „Bradata pičketino, je…ću ti smrdljivu majku!”. Kada sam otišao u najbližu policijsku stanicu da slučaj prijavim, rečeno mije da „u tome nema elemenata direktne pretnje, već samo uvrede“ (!?), te da ne mogu da prime prijavu.

Poenta ovog mog teksta nije da je pod Miloševićem bilo bolje, već da nam se društvo ubrzano urušava. Ako onda nije valjalo, tek ovo sad teško da valja. Stvari ubrzano idu od zla na gore, a naš premijer, u najnovijem spotu, deklamuje o tome kako su, navodno, „otvorili 130.000 novih radnih mesta”, „55 novih fabrika”, „uradili 138 kilometara auto-puteva”, „obnovili 480 kilometara državnih puteva”, „rekonstruisali i napravili novih gotovo 360 škola, bolnica, domova zdravlja i ambulanti”…
„Bez obzira šta vam kažu, vi znate istinu!”, tvrdi nam na kraju tog spota Vučić. Da, ja znam istinu. I čitaoci ovog teksta znaju istinu. I svi u Srbiji znaju istinu: ovo ne valja. Korupcija, nekompetentnost i grabežljivost, uništavaju i poslednje zdrave institucije ovoga društva.

Ako se ne trgnemo i ne uradimo nešto za ovu zemlju, zaista će nam uskoro ovi „plagijatori-likvidatori” svima „je…ti smrdljivu majku”. Ja sam makar napisao još jedan tekst o njima – uz rizik da mi sutra neko ponovo galami pod prozorom, ili nešto još gore. Ali, mora se uraditi više od pisanja i čitanja. Mora se preduzeti nešto da se svi zajedno spasemo. Siguran sam da svaki od nas zna bar prvi korak koji treba da se učini.

(Fond strateške kulture)
:ymapplause:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Lični stav

Post od branko »

Intervju Dejana Mijača DOBIJAM GUŠENJE I OSIP OD OVE NAZOVIPOLITIKE

Pamet koja je dovela do ubistva Đinđića nam sad uveliko vlada, kaže za "Blic" jedan od najvećih srpskih pozorišnih reditelja.

Hladnjikavo i vetrovito martovsko prepodne u Beogradu. Prijatan ambijent omiljenog kafea Dejana Mijača “Muha”. Uz kafu i limunadu bez šećera razgovaramo o vremenu u kojem živimo, stvarima koje nas okružuju, (ne)moći pojedinca...

Šta je obeležilo poslednjih nekoliko dana?

- Ako izmuzmemo godišnjice smrti... Ova duga pauza u razmišljanju govori da se ne mogu setiti bilo čega što je dostojno mog pamćenja od makar par dana. Šta se događa... događa se ono prethodno, sve više i više.

A to je?

- Nevolja, velika nevolja. Moja, mog okruženja, najvećeg broja ljudi... Malo ko prepoznaje nevolju i ljude koji su za nju odgovorni. Naša nevolja je deo šireg programa, većih nevolja. Recimo ovih kojima se bave svetski stratezi koji imaju veliku moć, ali ne i pamet u srazmeri s tim. Oni strateški razmišljaju, strateški upropašćavaju planetu i onda kad uhvate sebe u nekoj, recimo, ekološkoj nevolji, onda kažu - dajte, nemojte, intervenište, i smisle, na primer, zabranu pušenja. Palijativna, beskorisna mera koja komplikuje život i ništa više. Ne doprinosi ničemu. Ali to ne znači da mi treba našu nevolju da povećamo da bismo im se strateški ukopili.

Slikovito govoreći, naša nevolja je...?

- Vi meni pokažete na primer usisivač il nešto tako sitno i kažete - vidiš kako to pravimo i napredujemo, evo nas samo što se nismo u visine vinuli. To je način samo da se još više nevolja pojača. A ona se ionako pojačava time što je svuda oko nas nevolja. Mi smo tzv. mali narod, a malim narodima treba velika pamet. Ali nas vode ljudi koji svoju pamet nemaju, a tuđe se gade, i mi onda srljamo u okviru programa. Organizovano srljamo u propast. Neko dragovoljno, neko silovoljno, ali srljamo.

Jesmo mi mali i jeste da o velikim stvarima odlučuju veliki, ali mogli bismo da zapnemo za neku svoju malenkost i da je uprkos svemu očuvamo
Šta bismo mogli učiniti?

- Malo šta. Ali bismo mogli učiniti makar malo podnošljivijim to što propadamo. Poređenja radi, ja sam star i bolestan, i pijem neke lekove da bih ublažio efekte bolesti, olakšao sebi svakodnevicu, a ne radim na tome da pojačam bolest, da potpomažem svoju nevolju.

Dakle?

- Jesmo mi mali i jeste da o velikim stvarima odlučuju veliki, ali mogli bismo da zapnemo za neku svoju malenkost i da je uprkos svemu očuvamo. Recimo, zemlja, oranice, vode, šume... Pre svega, treba sačuvati ta materijalna dobra koja daju hleb nasušni - to ne davati drugome. A ne prodavati sve - do balčaka, i na kraju imati stanovništvo koje nema ko da leči, koje nema novac da se školuje, koje nema ništa. Odnosno koje, ako ima sreće da se zaposli, ima male plate za koje treba krvavo da radi i nema nikakvu perspektivu. Zakon o radu donet je s neverovatnom lakoćom, a direktno je ljudima izvukao tlo pod nogama dovodeći ih u situaciju da rade za stranog gazdu koji može da ih otpusti svaki čas, a u međuvremenu da ih najminimalnije plaća i kinji koliko hoće. Srbija postaje zemlja bezemljaša i beskućnika. Miloš je pravio agrarnu reformu u kojoj je svaki seljak mogao da uzme onoliko koliko može da uzore, a koliko je mogao da raskrči, Srbija je postala zemlja poljoprivrednika, zemlja koju su ljudi mogli da brane jer su branili svoje. A šta bismo sad eventualno imali da branimo? Korporacije koja mogu da ti zavrnu šiju kad god zažele.

Pomenuli ste godišnjice smrti. U nedelju je obeležena godišnjica ubistva Zorana Đinđića…

- Hteli - ne hteli, voleli - ne voleli, u novijoj istoriji to je bio jedini političar od pameti i kapaciteta u Srbiji. Srećom po nas se pojavio, a nesrećom smo ga izgubili. Beslovesni ljudi koji su igrali za svoj mali ćar su mu došli glave, a i nama kao narodu. Civilizacijski nas unazadili. Ta pamet koja je dovela do Đinđićevog ubistva, koja je to konstruisala - ta pamet nam sad uveliko vlada.

Kad smo pomenuli civilizacijski nivo, gde smo sada, na kom nivou?

- I ranije smo zaostajali dosta, a sad smo zaostali još jedan vek plus. Veliki je zaostatak bio kad je Vuk Karadžić pisao guščijim perom umočenim u razblaženi barut, a u to vreme odjekivao Betoven u bečkim operskim dvoranama, pre njega Mocart, Bah... Šiler je pisao drame kad je davno bila hamburška dramaturgija! Pa Gete..., a mi dolazimo i donosimo taj naš narodni epos koji je sve zabezeknuo jer je dao podatak o duhu jednog naroda koji je imao svog Homera uprkos svim nedaćama koje su ga skolile. Uprkos tome što je bio satrt u odnosu na istorijsku scenu, on je duhovno živeo. Sada je sve preduzeto da se bilo kakav duh naroda ne pojavi. Uništavanje se podrazumeva, ono je u toku i u jeku. Ali sve je učinjeno da se slučajno ne pojavi tračak duha. Jer ima se utisak da ne bi valjalo išta što je neki znak drugog drugačijeg mišljenja, a možda i, ne daj bože, početak nekog otpora. Pritom, naša vlast zna da nema nikakvog otpora, da nema šanse ni za kakav otpor jer su ljudi višestruko okovani. E, to je satiranje duha! Ako me išta u politici uopšte, a danas posebno, nervira, to je što pojedini privremeni ljudi se služe ubijanjem duha da bi sebi pojačali vlast. I tako je narod doveden do beslovesnosti, do toga da više ne razlikuje dobro od zla. Trijumfuje rijaliti, užasni vokabular na javnoj sceni, i to su poluge kojima se vlast služi.

Kad smo se dogovarali za razgovor rekli ste “samo ne o politici, odmah se razjarim”?

- Ne mogu, organizam mi ne podnosi ovu današnju nazovipolitiku. Odma’ krene alergija, gušenje, osip... ne mogu da trpim. Organski.

Pratite li medije? Rediteljski gledano, kog su žanra zbivanja, akteri, političari?

- Što se naših političara tiče - ne znam za taj žanr. Slabo pratim medije, samo pomalo internet. I gledam sleva, gledam zdesna - svuda se neverovatno laže. Kad gledam po belom svetu, to mi je čak ponekad i zabavno jer me se zapravo ne tiče. Uzgred, to što ja mislim nije obaveštenost, nego impresija. Recimo - pojava Trampa. Imam utisak koji me podseća na, svojevremeno, Gorbačova u Rusiji. Liči mi na najavu nečeg što me nimalo ne raduje, naprotiv. Jer, šta god ko mislio o Americi, ipak je ona stabilan parametar i kao takva mora da postoji. Kad to poljuljaš, onda svet, što kaže Šekspir, iskače iz zgloba. Al’ još uvek se nadam - valjda neće.

Skoro je među pozorišnim ljudima bilo razgovora o vašoj zabranjivanoj predstavi “Golubnjača”, da li vi danas razmišljate o tome?

- Ne. Nisam o tome razmišljao ni kada je cela afera bila u toku.

Predstava je zabranjena u Novom Sadu, potom igrana u SKC-u, s tim da nigde ne može da gostuje, ali ipak ste bili u Sloveniji?

- Da, igrali smo je u Novoj Gorici i dobili nagradu, potom dve predstave u Cankarevom domu u Ljubljani. Oba puta u prepunoj velikoj sali. Tada je ljubljansko “Delo“ organizovalo skup na kojem su se pojavili najeminentniji kulturni radnici i ideolozi centralnog komiteta, tada aktuelne vlasti. Razvila se debata. Pre toga poslali su speleologe da ispitaju te jame u Krajini, o kojima je Jovo Radulović u “Golubnjači” pisao, i našli su ljudske kosti. Napravili su i dokumentarni film. Za razliku od naših komunista, oni su gledali predstavu i argumentovano diskutovali. Slovenija je i tada bila u svemu napredna i nije čudo što je imala ekskluzivno mesto u odnosu na druge delove Jugoslavije. Uzgred, tamo nikada nijedna predstava nije zabranjena. A oni, kao i Česi, umeli su da čuvaju i sačuvaju svoj narod.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Lični stav

Post od branko »

Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Lični stav

Post od branko »

Kolumna Biljane Stepanović

Niko nije siguran. Dok se ne učlani u SNS

Naš se pravni sistem, dame i gospodo, rašiva po svim šavovima. Ide se ka njegovom ukidanju.


Bivši načelnik Uprave saobraćajne policije Dragiša Simić izjavio je na suđenju, znači zvanično, da je imao čitave 2.000 (i slovima – dve hiljade) zahteva za povlačenje raznih prekršajnih prijava. Čuveni i notorni „vazduplohov" Zoran Babić, namešten sad na mesto direktora Koridora Srbije, imao je opravdanje – vozio je bolesno dete kod doktora. Bivši perač autobusa i kondukter iz Vrbasa Igor Bečić, za SNS vakta čak i potpredsednik Skupštine Srbije, koji je italijanskog predsednika Serđa Matarelu nazvao „martadela", opravdao se na „babu koja je imala infarkt". Dragiša Simić, duševan čovek pun razumevanja, šta će, naredi da se prijave protiv njih povuku.
Oni koji nisu imali ovako jake argumente, od ovih 2.000 prijavljenih, odbijeni su. Većina sa argumentima dobila je brisanje prekršajnih prijava. Ovo nam govori o samo jednoj jedinoj stvari – da čini razne prekršaje može nekažnjeno svaki onaj građanin (i samo taj) koji može i da pozove načelnika Uprave saobraćajne policije. Ostali neka pročitaju zakon, za njih on ipak važi, pa neka lepo plate kazne.
Pomenuta dva oslobođena gospodina inače su deo zaista bogate plejade likova koji su primer ostvarenja novog srpskog sna – ne moraš da završiš nikakvu regularnu školu, ne moraš da naučiš čak ni da izgovaraš obične reči, ne moraš da imaš bilo kakve kvalifikacije ni znanje, ugled u društvu i profesiji pogotovu, samo moraš da imaš partijsku SNS knjižicu i da si beskrajno odan vođi. I – samo nebo je granica. Čuveni „američki san" za ovo je ništa – tamo ipak moraš da budeš vredan i sposoban toliko da se izboriš i uradiš nešto u tuđem svetu, sam, sa svojom pameću i deset prstiju.
Ovde je moguć čak i san koji živi Bratislav Bata Gašić. Da je bio keramičar, jeste. Da je švercovao kafu, jeste. Da je imao neke prijave tim povodom u vreme dok nije imao broj mobilnog načelnika Uprave policije, jeste. Da je pod ozbiljnom sumnjom krivice za smrt sedmoro ljudi u helikopteru, jeste. Ono sa novinarkama i klečanjem je samo dašak bizarnosti u celoj situaciji. Kao i to što mu je palo na pamet da u crkvi oslika fresku sa sopstvenim likom.
E taj i takav Gašić je postavljen za direktora Bezbednosno-informativne agencije, skraćeno BIA. Kao veliki stručnjak za tu oblast, koji se pritom i napatio u prethodnih godinu i po dana bez ikakve funkcije, što nije lako. To nam je objasnio, ali upravo ovako, predsednik Vlade Republike Srbije i budući predsednik Republike Srbije Aleksandar Vučić.
Ovo sve deluje kao neki uvrnuti vodvilj, ali nažalost nije. Na društvenim mrežama ljudi se nerviraju i pretpostavljaju da „nas neko ovim potezima zafrkava". Pa daju paralelu iz komšiluka – direktor SOA (to je hrvatska BIA) je diplomata, oficir, specijalista evropskog i međunarodnog prava. Ali ne, ovi naši se ne zafrkavaju. Oni prosto ne mogu i ne umeju drugačije. Imaju samo ovakve ljude jer se svako druži sa sebi sličnima. I na koncu, u njihovom vladajućem sistemu vrednosti sve je baš kako i treba da bude i svako je na mestu na kome i treba da bude. To je uvrnuto? Jeste, ali je tako.
Za to vreme neki „obični" ljudi koji pokušavaju da sami sebe zaposle jer nemaju člansku kartu niti telefon da nekoga zovu, doživeli su težak šok ovih dana: takozvanim paušalcima koji su već godinu i više plaćali mesečni porez napamet jer uopšte nisu ni dobili rešenja iz Poreske uprave, upravo su stigla obaveštenja da im je porez retroaktivno povećan, negde i dupliran i da moraju da uplate još po 200-300 hiljada dinara, kako ko. Očigledno je u pitanju želja države da poveća prihod po tom osnovu i/ili da smanji protok gotovine, što je ministar finansija Vujović uvijeno najavio. Koga zanima što se i tu ruši elementarna pravna sigurnost. Ne možete, u normalnom društvu, nekoga ovako dovesti u zabludu, već mu morate reći unapred glavnu stvar, koliki su mu porezi i doprinosi, da zna sa čim da računa pre nego što registruje firmu. Ovde ga pustite da radi i da se batrga, a onda ga udarite posred glave, naknadno, kao nauk da nije trebalo ništa sam ni da počinje.
Samo na prvi pogled izgleda da ova prva i ova druga tema nisu u vezi. Zapravo, u direktnoj su vezi. Zakona više nema, a i ako ih ima, oni više ne važe. Niko nije siguran. Dok se ne učlani u SNS.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Lični stav

Post od branko »

MILAN LANE GUTOVIĆ: Valjda ćemo preživeti i ovaj Vučićev boljitak!

Što se tiče predsednikovanja Aleksandra Vučića, nemam proročke sposobnosti, ali pretpostavljam da nas, kao i do sada, čekaju plodni i lekoviti TV Dnevnici

Kako predstaviti čoveka koji se onoliko dokazao u svom poslu, bije ga glas da je „težak“, ali da neće da odstupi ni za dlaku, bez zadrške kaže šta misli i ne ustručava se da kritikuje vlast i društvo? Prosto - Milan Lane Gutović. U intervjuu za Kurir Gutović skenira političku situaciju u Srbiji, kaže kako bi strancu opisao stanje u zemlji, ali i kojim se to uslovima vodila vladajuća koalicija kada je predsednicu Skupštine postavila na čelo Agencije za zaštitu od jonizujućih zračenja i nuklearnu sigurnost Srbije. Govorio je i o Sterijinom pozorju, kao i zašto misli da Miki Manojlović nije uspeo da se proda SNS.

Dobili smo novog predsednika, a okosnice njegovog programa su vojna sigurnost i ekonomski boljitak. Osećate li se sigurnije? Da li vam je novčanik deblji?
- Preživeli smo toliko ekonomskih boljitaka i vojnih sigurnosti da je normalno što smo malko otupeli na ta poboljšanja, ali preživeli smo bombardovanja, sankcije, epidemije, pa ćemo, valjda, preživeti i ovaj boljitak.

Kakvu budućnost predviđate Vučiću na mestu predsednika? Kakvu budućnost predviđate nama na čelu s njim?
- Nemam proročke sposobnosti i teško umem da odgovaram na ovakva pitanja, ali pretpostavljam da nas, kao i do sada, čekaju plodni i lekoviti TV Dnevnici.

Kako biste nekom strancu ukratko prepričali političku situaciju u Srbiji?
- Rekao bih mu da pročita novine da ja ne tupim zube. Onda bi mi on rekao da je šetao ulicama i da je video nešto sasvim suprotno od onoga što je pročitao u novinama. Onda bih mu ja preporučio da manje skita i da više čita.

Po čemu ćete pamtiti petogodišnji mandat Tomislava Nikolića na čelu države?
- Po napadima i uspelim pokušajima da još više unize gospodina Nikolića, što bi moglo da se računa u podvig.

Da li vas je Tomislav Nikolić iznenadio odlukom da i pod stare dane, kad ide u penziju, želi još da radi, pa su mu napravili Nacionalni savet za saradnju s Kinom i Rusijom?
- Kada muško dete počne da se zabavlja kamionima i avionima, na selu tada kažu da se dete igra. A kada dete toliko stasa da počne da se zabavlja svojom muškom alatkom, kaže se da se dete „sigra“. Mi penzioneri smo matori, ali bismo se još „sigrali“, a nemamo čime. Srećom, tu se, eto, nađe neka zabava umesto „sigranja“.

Kako komentarišete odluku vladajuće garniture da Maja Gojković brine o nuklearnoj sigurnosti zemlje?
- Mislim da vladajuća garnitura verovatno smatra da bi ona to umela najbolje da radi jer se posledice bombardovanja Srbije osiromašenim uranijumom jasno vide na njoj.

Pojavila se priča da je lik Srećka Šojića zasnovan na Bogoljubu Kariću. Da li je to tačno?
- Ne znam da je tako, ali pitanje i nije za mene nego za pisca i gospodina Karića.

Koja je bila vaša reakcija kada ste čuli da se Bogoljub Karić vraća u zemlju, da je optužnica zastarela?
- Mi imamo samo zastarele optužnice i nikako da se dosetimo kako to sebi da objasnimo. Objasniću ja; sve optužnice su sveže. Zemlja nam zastareva.

Jedva preživljavamo, a vlast malo-malo pa izmišlja neka nova tela i savete da udomi svoje kadrove, ruku nam ne vade iz džepa. Šta mislite, dokad ćemo to da trpimo? Kad će Srbi da podvuku crtu i kažu: „E sad je stvarno dosta“?
- Nikada. Naš mentalitet se tek u bednim uslovima, nepodnošljivim za druga društva, nalazi u prirodno poniženom stanju. Vladar koji to shvati traje dugo.

Da li gledate Skupštinu? Koga od njih volite da čujete, nad čijim rečima se zamislite? Ko vam je posebno antipatičan? Da li postoji poslanik zbog koga želite da razbijete televizor?
- Bio bih nepravedan prema drugima ako bih naveo nekog posebno antipatičnog. Televizor ne razbijam jer to ne leči. Da leči, i gospodin Legija i gospodin Zvezdan Jovanović ne bi bili u zatvoru, već bi imali samo razbijene televizore.

Kako biste opisali Ivicu Dačića? Preživeo je Miloševića u stranci, uzeo stranku, došao na vlast sa DS, prešao u tabor SNS, pliva ovolike godine.
- Čovek koji ima čim i s kim i „sigra“ se.

Da li je „vazduplohov“ (Zoran Babić) kadar da vodi „Koridore Srbije“?
- Ja sam shvatio da on „Koridore“ ne treba da vodi, nego da vadi.

Šta mislite, ko će biti novi premijer?
- Ne mislim! Znam! Neko pogrešan.

O Mikiju Manojloviću
Prodao se naprednjacima? Pa ko bi to kupio

Kako ste doživeli odluku žirija Sterijinog pozorja da ne dodeli nijednu glavnu nagradu glumcima koji su učestvovali u takmičenju?
- Žiri zbog toga i postoji, da bi imao svoje mišljenje. To mišljenje žiri nije obavezan da deli s publikom. Kada bi publika odlučivala, žiri bi bio nepotreban.

Da ste bili tamo, da li biste zviždali Mikiju Manojloviću? Šta kažete na priču da se Manojlović prodao SNS?
- Ne verujem! Ne bih mogao i da zevam i da zviždim u isto vreme. A priču da se prodao SNS isključujem, pa ko bi to kupio

O serijama
Ne izbegavam ih, nego me ne zovu

Kako ste došli na ideju da Šojića odvedete u pozorište s predstavom „Ukrađena ličnos‘“?
- Ova predstava je napravljena po tekstu pripovetke „Barabe“ pisca Milorada Vučetića, a tu sam prvi put igrao Piroćanca koji je kasnije postao junak filmova i serija. Nije, dakle, moja ideja nego gospodina Vučetića.

Zašto vas nema u domaćim serijama? Izbegavate ih?
- Ne izbegavam ništa, nego me ne zovu.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Lični stav

Post od branko »

„Opozicija mora u grad, u selo, na pijacu“

Vučić izborom Brnabićeve amortizuje pritisak Zapada zbog stanja u Srbiji, kaže za DW Bojan Pajtić, bivši lider DS i premijer Vojvodine. On smatra da bi opozicija morala da bojkotuje parlament i tako delegetimizuje režim.

DW: Kako Vam se svideo ekspoze sada već premijerke Ane Brnabić?

Bojan Pajtić: Moram da priznam da nemam ni trunke mazohizma u sebi pa to nisam ni gledao ni slušao. Video sam osnovne teze o tome kako je Srbija izgradila više puteva nego u nekoliko prethodnih decenija i kako je Vučić spasao zemlju od bankrota. Nemam više obavezu da sebi to radim i slušam takve gluposti do kraja.

Veoma se uvredila jer su je neki nazvali ikebanom i poredili sa Mirkom Cvetkovićem. Da li poređenje stoji?

Ona je time uvredila Mirka Cvetkovića. Očito je prenebregnula koliko čovek ima godina i koliko je stručan. On je jedan od najstručnijih i najinteligentnijih ljudi koje sam upoznao u životu. On je samo osoba koja nema nikakvog marketinškog i političkog iskustva i nije prepoznao da je mesto predsednika Vlade par ekselans politička pozicija i da mora da brani Vladu u medijima. Da može da povlači fantastične poteze, ali ako se to ljudima ne objasni, ponekad i ne nacrta, na kraju će impresija biti da se ništa ne radi.

Ali suštinski je i tada i sada moć na Andrićevom vencu.

Jeste, kod političkih odluka. Ali Mirko Cvetković nije bio fikus. On je pogotovo u oblasti ekonomije donosio suverene odluke.

Zašto se onda sumnja da Ana Brnabić ne može donositi jednako suverene odluke?

Zato što je, koliko god ja u prošlosti imao nesuglasice sa Borisom Tadićem oko načina i tajminga izlaska iz stranke, zaista nemoguće porediti Vučića i Tadića. Vučiću kao Marku Aureliju treba neki rob koji će neprestano da ide za njim i viče „Ti si samo čovek, ti si samo čovek“. Radi se o autoritarnoj, nasilnoj strukturi ličnosti – što bi bio samo njegov problem da ne vodi državu. To je čovek kojem je svaka kritika nepodnošljiva i brutalno se obračunava sa svakim ko se usudi da pomisli da razmišlja svojom glavom. Uostalom pogledajte kako je prošao Toma Nikolić na najavu da bi se možda kandidovao, a to je čovek koji mu je politički otac i doveo ga je na vlast. Svaka vlast može da uradi ovo što je on uradio. Svaka može da „porobi“ medije, da ih maltretira, uceni i prestraši, da to isto uradi sa poslovnim ljudima kao što je to učinio Vučić, može da raskomada opoziciju. To je pitanje izbora: hoćeš li biti autokrata ili hoćeš da Srbija ipak bude demokratsko društvo. U Tadićevo vreme je Toma Nikolić kao predsednik najveće političke stranke bio prisutan na RTS-u. Kada sam bio predsednik DS i pokrajinske Vlade meni su tamo bukvalno govorili da ne mogu u termin posle 20 časova jer je to rezervisano za vlast.

Za ovu vladu sa obe strane kažu da je „Vlada kontinuiteta“, samo što se jedni time hvale, a drugi žale. Hoće li biti potpuni kontinuitet?

U aprilu sam još tvrdio da će Vučić izabrati Anu Brnabić za novog mandatara. Prvo zato što ona nema utemeljenje u stranci. Već zato što je žena za nju ne bi glasali oni birači koji podržavaju SNS – da ne pominjemo životni stil, školovanje u Americi, mešovito nacionalno poreklo. To je sve klasičnom biraču SNS, dakle bivšem radikalskom biraču, potpuno neprihvatljivo. Opet zbog njenih ličnih karakteristika je to odlična poruka prema svetu koji već gunđa. Evropska unija i SAD sa priličnim negodovanjem gledaju na ono što se dešava u Srbiji kada su u pitanju ljudska prava, mediji, parlamentarizam, odnos prema zaštitniku građana... to vidimo po Njujork tajmsu i drugim mejnstrim medijima po kojima se čita raspoloženje političke javnosti u tim zemljama. Sa Anom Brnabić on amortizuje taj pritisak – prosto nije imao izbora.

Da li mislite da će u okviru takozvanog širokog dijaloga o ustavnim promenama koji je najavljen Vučić ići na uvođenje predsedničkog sistema kao Erdogan?

Vlast i uticaj, po prirodi stvari, možeš ili proširivati ili ih gubiš. To ne može da stagnira. Znajući Vučićevu prirodu, on će koristiti taj proces da poveća svoju dominaciju. Iako je danas kao u Rusiji vlast skoncentrisana u osobi. Mi više nemamo ni predsednika Vlade ni predsednika države, mi imamo Vučića. Zato govorim opoziciji da je vreme za radikalno drugačiji pristup, za delegitimaziciju kvazi-institucija i kvazi-demokratije u Srbiji jer ovakav režim može jako dugo trajati. Naivna je ideja da će osiromašenom i zatupljenom stanovništvu pući film pa će se dići da menja režim. Imamo režim koji je u svojim rukama koncentrisao ne samo medije već i sve finansijske resurse i zabranio svakom poslovnom čoveku da pomisli da pomogne bilo kome u opoziciji. Nemoguće je porediti 2000. godinu kada je ogromna logistika iz sveta pomogla medijima i nevladinim organizacijama da zajedno sa strankama podignu izlaznost. Danas imate režim koji se ne libi da kupi oko 300 do 400 hiljada glasova na svim izborima, i to iako nisu ugroženi. Oni neće imati problem da daju i 50 evra po glasu na sledećim izborima i ne vidim da dugoročno na ovaj način može da se ugroži režim.

Jeste li čuli primenjeni vic o opoziciji: hoće li da se ujedini pred beogradske izbore? Trideset posto da hoće, sto posto da neće.

(smeh) Očigledno je da neće biti jedinstvene opozicione liste. Šapić će izaći na lokalne izbore, on je i u formalnom smislu opozicija u odnosu na SNS. Đilas, čini mi se, takođe izlazi na izbore, a ne vidim da će izaći u bloku sa drugim strankama. Ne da(vi)mo Beograd je takođe grupacija za koju očekujem da će izaći na izbore, kao i Beli. Vidim da je Šutanovac odbio saradnju sa Vukom Jeremićem, odnosno gurnuo ga prema Dverima. Dakle biće najmanje šest opozicionih lista pa ne možemo govoriti o jedinstvenom nastupu.

A o čemu govorimo kada kažemo „ujedinjenje“? U jednom intervjuu sam čuo (predsednika Nove stranke) Zorana Živkovića kada je rekao da nema govora o „ujedinjenju“ već o „zajedničkom nastupu“ sa višim ciljem.

Ne vidim da je moguć ni taj zajednički nastup, mislim da je to već sada propala priča. Nažalost, jer bi takav nastup doneo pobedu na izborima. Prema istraživanjima javnog mnjenja, bolje su pozicionirane potencijalne Šapićeva, Đilasova i Jankovićeva lista nego ostale stranke. A te tri grupacije će ići u posebnim kolonama, videćemo da li će sa Jankovićem biti DJB, DS i druge stranke.

Zašto ipak razjedinjeni, ako skoro svi ponavljaju kao papagaji da bi dobro bilo da se opozicija ujedini? Jesu li to sujete?

Mislim da kod jednog dela opozicije ima sujete, a kod drugog kalkulacije da bi nastup na jedinstvenoj opozicionoj listi isključio mogućnost koaliranja sa SNS posle izbora.

Na koga mislite?

Ne bih licitirao jer nemam pouzdan dokaz. Iskustvo i neke izjave mi govore da ima stranaka i pojedinaca u opoziciji koji bi išli u koaliciju sa SNS te će činiti sve da jedinstvene liste ne bude, ali da bude grupisanja koje bi im omogućilo da prođu cenzus i budu relevantan faktor u Beogradu. Na kraju dana, plašim se da će se nastaviti dominacija naprednjaka uz podršku neke grupacije iz opozicije i to iako je SNS po prirodi stvari najlošije pozicioniran upravo u Beogradu zbog obrazovne i socijalne strukture stanovništva.

Da li i kod Vas lično ima sujete? Jer pad sa čela Demokrata nije bio mekan, obratili ste se potcenjivačkim tonom u kojem ste napisali da DS sada vode „Šule, Kena i Balša“.

Nemam razloga za sujetu niti da ponavljam tu jednu rečenicu koju sam takođe smatrao svojom obavezom. Smatrao sam da kao bivši predsednik imam obavezu da ukažem da mi se čini – i to je moj lični utisak – da Demokratska stranka izborom novog rukovodstva nije na odgovarajući način uvažila sopstveno biračko telo. Isto kao što svi unutar DS znaju da sam (predsedniku Političkog saveta DS Zoranu) Lutovcu, kao protivkandidatu, rekao da, ukoliko on bude izabran za predsednika, može da računa na moju apsolutnu podršku i angažman u poslaničkom klubu. Nije dakle personalno pitanje već pitanje održivosti sistema – DS bez podrške onog što se uslovno naziva obrazovanijim delom Srbije ne može da ide napred.

Pretpostavljam da mislite da ste bili dobar predsednik stranke i pokrajinske Vlade. Da li je onda odgovorno da lišite stranku svog angažmana?

Ostao sam član DS što je već izuzetak od pravila – bivši predsednici obično izlaze – i nemam ideju da pravim nove stranke, pokrete ili nešto slično. Istovremeno sam se, baveći se politikom, osećao osujećenim u drugim sferama, i privatnoj i profesionalno-naučnoj. Na neki način sam bio homo dupleks, danju političar, a noću pisao i pokušavao da držim korak sa strukom. Moj angažman kao bivšeg predsednika bi možda u nekom trenutku opteretio rad ljudi koji se sada bave strankom. Nisam neko ko će prećutati ono što misli, a nema potrebe da se diže tenzija i da se neki moj stav tumači kao kontriranje aktuelnom rukovodstvu. To ne bi bilo korektno, treba im dati priliku da se dokažu i pokažu.

Dragan Đilas je najavio povratak u politiku jednim tekstom u kojem izlaže ekonomsku viziju razvoja Srbije koja se temelji na državnim investicijama i vlasništvu. Zašto se vi svi iz DS-a setite levih politika tek kada padnete sa vlasti ili izgubite značaj?

Mislim da u slučaju Đilasa ta primedba ne stoji. On se zaista trudio da podredi javni sektor socijalnoj funkciji na nivou na kojem je bio odgovoran. Tako je koncipirao i spašavanje PKB-a, dakle nije pošao od liberalnog već od socijaldemokratskog pristupa. Ali Vaša primedba je tačna kada je u pitanju proces privatizacije gde se DS više ponašao kao socijalliberalna ili liberalna stranka – bez dovoljno brige o tome da se radnici zadrže. Doduše i tu postoji mistifikacija o ekonomskoj snazi pre i posle privatizacije. To mi liči na ono: „Pre rata nismo imali ništa, onda su došle Švabe i uzele nam sve.“ I pre privatizacije smo imali potpuno razvaljenu privredu, velikim delom zbog sankcija i ratova, ali i činjenice da su često fabrike i preduzeća otvarana po političkoj liniji. Imali ste petnaestak šećerana u Vojvodini što je besmisleno. Ili jako razvijen metalski sektor u Vojvodini, a nema rudnika stotinama kilometara unaokolo.

Da li je to deo tendencije da se u predstavi za javno mnjenje izvrši rokada devedesetih i dvehiljaditih? Ovih dana sam gledao televizijski prilog o hapšenju Slobodana Miloševića koji je ispričan kao tragedija i u kojem govore njegovi najbliži saradnici. Samo suzu što nisam pustio.

Na delu je kontrarevolucija. Svi izbegavaju reč plašeći se da će biti stigamitozovani zbog nje: ali kada pogledate kako je Umberto Eko definisao fašizam kroz nekoliko ključnih teza, zastrašujuće je koliko se današnja Srbija uklapa u stavove o autoritarnom društvu, nepoverenju prema intelektualcima, preziru prema slabijima, doživljavanju svake kritike kao nacionalne izdaje. Tako vidite koliko je srpski režim u metodološkom smislu sličan nekim fašističkim režimima koje smo viđali u 20. veku. Ističem, u metodološkom smislu – vrednosno je to proevropska vlast, ali samo deklarativno.

Poznat je Vaš stav da EU protežira Vučića jer im isporučuje ono što ih zanima. Imaju li takve evropske integracije smisla?

Zapravo i nema evropskih integracija nego samo formalnog procesa bez suštinskih pomaka. Pre dve ili tri godine sam razgovarao sa jednim od tri najviše pozicionirana političara iz EU koji mi je u četiri oka rekao da u EU postoje tri grupe država: jedna su one koje su u ovom momentu protiv proširenja EU jer imaju svoje probleme, kao Grčka, Italija i Španija. Druga grupa su one koje su uvek i apsolutno protiv proširenja u kojoj je bila recimo Velika Britanija. I treća grupa su indolentne države. Dakle unutar EU nemate države koje su iskreno zainteresovane za proširenje. Srbija se danas suočava sa kontrolom medija, obračunavanjem sa političkim protivnicima i urušavanjem institucija i vrednosti. Evropska reakcija je da je to „stvarno strašno“, ali da je često u „tradiciji ovog dela Evrope“. Dakle oni vas u startu doživljavaju kao džamahiriju na repu Evrope koju treba kontrolisati. Otuda termin stabilokratija.

Da li se onda svi zajedno, uključujući i bivšu vlast DS, foliramo da kao idemo ka Evropskoj uniji?

Nije ista situacija. Za vreme vlasti DS je postojalo uverenje da Srbija može biti demokratsko društvo. Anomalije koje u ovom trenutku postoje, koliko god neko tvrdio da je sve isto samo intenzitet veći, nisu bile karakteristične za ono vreme. Mi sada naprosto više nismo demokratsko društvo. Kada predlažem opoziciji da izađe iz parlamenta i ne učestvuje u daljoj legitimizaciji takvog režima oni reaguju kao da sam ih pozvao da budu Jan Palah, da se spale nasred Terazija. Ne, ljudi, stvarno ne boli da se izađe iz skupštine. Konačno, mi smo 1997. bojkotovali izbore pa smo 2000. poveli DOS u pobedu.

Moguće je da evropski lideri ne vide u Srbiji nikakvu alternativu ovoj vlasti kao što je ne vide ni mnogi građani Srbije.

Pogledajte video00:46
Gde su u Beogradu žuta i plava boja EU?
Takav pristup će dugoročno ubiti svaki evroentuzijazam u Srbiji. Istraživanje među studentskom omladinom pokazalo je da je manje od 30 odsto za evrointegracije. To nije posledica ubeđenja mladih da je EU stecište srpskih neprijatelja ili tamnica naroda, naprotiv, većina tih mladih ljudi bi želela da živi u EU. To je reakcija na ponašanje evropskih zvaničnika koji hvalospevima i lovorikama veličaju ono što radi Vučić. Ali tu opozicija saučestvuje. Moguće mu je izbiti argumente ako ne učestvuju u radu parlamenta. Vređa inteligenciju kada čujete od predstavnike opozicije da oni sede u parlamentu da bi predlagali zakone kako bi građani živeli bolje.

Često kažu da se, zbog situacije u medijima, oni jedino čuju sa te skupštinske govornice.

To je tačno ako te mrzi da potegneš u grad, u selo, da razgovaraš sa ljudima na pijaci, na lokalnom mediju, preko interneta – već jedino imaš nameru da se obratiš tri minuta, gde ćete Maja Gojković isključiti posle minut. To bi možda stajalo da imamo ovaj broj opozicionih poslanika u državi veličine Kine ili SAD. Ali u državici sa sedam miliona stanovnika koja je dugačka petsto kilometara taj argument ne može da stoji.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Lični stav

Post od branko »

Државо, а да ја теби дам отказ?

Рачунам, ја те плаћам, ја могу и да ти дам отказ.
Паразитираш на мојим парама, порезима и доприносима.
Кад год ти зафали за пиво, ил' ми смањиш плату, ил' измислиш таксу. Мене не питаш ништа, а ја те плаћам.

Па, где то има?!

Све сам ти поверила и платила те да о свему бринеш, а ти си све што је могло да се упропасти упропастила.

Поверим ти здравство, ти га доведеш до "молим вас купите ове лекове, ми то немамо у болници". Чека се на прегледе, чека се на лабораторијске анализе, штеди се на дијагностици, а оној мучној деци за коју код нас нема лека ми, грађани, сакупљамо паре за лечење. Смањила си плате лекарима и сестрама, повећала им бирократију, само нешто куцају и пишу, и - одоше сви у Немачку! Ко ће нас да лечи? И на све то, ти ми не даш да бирам да ли ћу здравствено осигурање да плаћам теби, или некоме коме ја хоћу! Никад више рака, никад више психички оболелих, а ти бројиш заменике помоћника саветника председника и хвалиш се колико ти је њих дошло на ракију.

Поверила сам ти школство и уништила си га зачас! Измишљаш једне предмете, укидаш друге, више се не зна ко пије, а ко плаћа. Тераш школу да ђацима покаже како лоши поступци немају последице, а после за све грдиш просветне раднике. Поред живих просветних радника, ти зовеш неке невладине организације да нам уређују образовање. Уџбеници никад гори, наставни програми никад хаотичнији, наставници никад мање мотивисани, а никад оптерећенији глупостима које морају да раде, а које никакву корист не доносе. Па си и њима смањила плате.

Поверила сам ти своју старост, а ти си моје паре уплаћене у пензиони фонд проћердала, па ме сада тераш да радим и када будем имала 65 година. Како? Шта да радим са 65 година (а можда и 67), у учионици са 30 пубертетлија? При том ми не даш да сама бирам у који ћу пензиони фонд да уплаћујем своје рођене паре.

Дам ти да бринеш о мојој безбедности, а ти направиш вашар! Опљачкају ми кућу, ти не нађеш лопова. Дилери шетају око школа, али нема пара за довољно школских полицајаца. Лудаци се убијају по улицама, а ти саопштиш да је починилац злочина од раније познат полицији. Највећи лопови дижу нови спрат на вили и увозе пети ауто у гаражу, а ти малтретираш бабе што продају лубенице и децу што свирају у Кнез Михајловој. Имаш за чуваре фонтана и контејнера, а немаш за Центре за социјални рад. Сад су ти што су од раније познати полицији почели и децу да убијају! О чему, бре, ти бринеш уопште?!

Теби платим да водиш рачуна о томе да шта купим у продавници да једем, стварно буде храна, а ти дозволиш да једем оно што су друге државе одбациле као шкарт! И тиме да храним дете! Више отрова купим недељно у самопослузи, него што су све Борџије потрошиле за живота.

Дам ти да бринеш о правди, а ти се не потрудиш ни да у речнику провериш шта та реч значи! Поштеном човеку је теже правду да истера, него да се сам сахрани о свом трошку, кад му време није. Пре ће смрт, него пресуда. Само онај Небојша из Београда зачас добио црно на бело да је НИН крив. После и њега превеслали.

Лепо ти дам етар на чување и кажем ти да су фреквенције јавно добро, а ти дозволиш да по цео дан слушам оног што га тровала тазбина, па од последица умислио да је писмен. По сто пута на дан прича да је неко испрдак, олош, дрипац, алкохолно ушљикана буздованчина, стока, пијандура, умоболни, ретардирани, прљава кратконога смрдибуба која базди на шварглу, што се не купа, него се запире, пувОњак, троњара, снајка, побегуља... И део о "мобилном који се носи у гаћама да би тамо бар нешто прорадило", исто смо морали да слушамо и то у вестима.
Само да нагласим да је ово била колекција из четири отворена писма, која сам због тебе, државо, морала да прочитам и слушам по сто пута.
Онда мртва хладна пустиш и оног што му је жена за велике паре саветница у великој фирми чије дугове плаћаш мојим парама, да по читав дан приказује друштвени талог како псује, туче се, вређа. Онда опет криви просветни радници због пораста вербалног и физичког насиља у школама. Цврц!

Дам ти моје паре да ми уредиш области због којих држава иначе и постоји, а ти Цици даш пет хиљада евра сваког месеца, а Дани шест. Па да ли си ти нормална?! Јеси ли ме питала пре него што си им дала моје паре? А овамо све више самоубистава, јер људи више не могу овако да живе. Па и старци су почели да се убијају, срам да те буде!

Дам ти паре да ме представљаш по свету, а ти поставиш старлете по конзулатима, и шаљеш овог твог представника да пијан пева по банкетима.

И још нешто!
Хтела сам да за моје паре о струји, води, путевима, железници, безбедности и свему осталом што се тиче свих нас, брину најбољи менаџери, најквалитетнији стручњаци, они што су били најбољи студенти и радници, а не неки тамо керамичари, стручњаци за кафу и печење, ваздуплохови и колутачи очима са по два цилиндра у сваком оку! Хтела сам да за моје паре будеш таква да најбољи студенти први нађу посао, а не авионску карту у једном смеру. И да први добије субвенције највреднији сељак, а не онај ког је Пера из месне заједнице на партијском састанку препоручио. И да се не асфалтира прво Ђокин сокак јер је Ђока неки ђока у партији, а да ја ломим ноге по испуцалим тротоарима.

Највише ти замерам што ме сваког дана правиш лудом. Бар да муљаш и ћутиш, па и некако! А ти запела - те нерадник сам, те лења сам, те оћу да радим да бих живела, а ти би да живим да бих радила, те спавам и кад сване. Ти тврдиш да ја изводим неке бесне глисте - хоћу да купујем књиге; хоћу да Рале Миленковић може да гостује свуда где има публику (што значи свуда), а не Курсаџије; хоћу да Васил Хаџиманов слободно наступа зато што је квалитетан, а не Амадеус бенд; хоћу да Кокан Младеновић добије награду кад год му је представа најбоља, а не да Лазар Ристовски добије 40 милиона динара ... Ја хоћу, ти не даш, а ја те плаћам!

Државо, ниси покварила само оно чега се ниси дочепала!
Ја те не бих више плаћала, ако може.
Ја бих да ти дам отказ, а ако се и други досете, оста ти без посла!

Једино за шта могу да те похвалим јесте то што си сама схватила да си болесна и неспособна, али ти много замерам што си онда нашла белосветске старатеље да раде твој посао како они хоће, па сад морам и њих да плаћам. Боље би било да си отишла на лечење. Ето, још бих само за твоје лечење добровољно дала моје рођене паре.

П.С. Не, нећу нигде да идем. Мени је овде место, али теби таквој није.

http://ljubinkabobanedic.blogspot.rs/20 ... ref=fb&m=1
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Lični stav

Post od Bibliotekar »

Slika

O:-)
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Lični stav

Post od Bibliotekar »

Nadežda Milenković: SAMO TETKI DA ODNESEM LEK

Ko je davio novinare na inauguraciji? Niko. Kako niko, kad se na slici lepo vidi kako ih dave? Nisu ih davili, samo su ih sklonili. Zašto? Da ne naprave incident. Kakav incident mogu da naprave novinari? Može neko da ih napadne pa da oni to objave. I zato su ih davili? Jesu, mislim, nisu ih davili, samo sklonili. Ko? Pa, zvanično obezbeđenje. Kako zvanično obezbeđenje kad je Krik utvrdio da su iz mafijaškog klana Saleta Mutavog? Nisu. Nisu? Pa, to kažem, nisu zvanično obezbeđenje.

Slika

Tako je, otprilike, izgledalo objašnjenje vlasti. Kao čuvena replika u Balkan ekspresu. I kao toliko puta do sada: Kako ste mogli ovo da kažete? Gnusna je laž da sam to rekao. Kako laž kad postoji snimak? To je izvađeno iz konteksta. Pa, koji je kontekst? Kontekst je da vi gajite ličnu mržnju prema meni. Kakve veze ima mržnja ako je tačno da ste rekli? Pa, ima, jer sad ne mislim tako, samo magarac ne menja mišljenje.

A kad tako može vlast, mogu i njoj podređeni mediji: Ovo je skandal. Mislite, skandal je to što ste objavili ove ženomrzačke tekstove? Ne, skandal je što društvene mreže bruje o tome da su autori lažno potpisani. Pa, zar nisu? Jesu, ali to nam je namešteno, poslali su nam lažne fotografije. Ali, zar oni nisu i lažni stručnjaci? Jesu, ali kako smo mogli da znamo, ne možemo sve da proveravamo. A kako su tviteraši mogli da provere? Zato smo ih i prijavili tužilaštvu. Tviteraše? Ne, nepoznate počinioce. Šta su uradili? Hakovali nam novine. Kako može neko da hakuje ono što štampate? Dobro, nije hakovanje, ali jeste kriminalni napad. Kako vas napadaju? Pa, na društvenim mrežama.

Ili, drugi primer: Taj tabloid je reketaški. Kako znate? Pa radili smo u njemu. Znači i vi ste se bavili reketiranjem? Ne, nismo reketirali, samo smo pisali šta nam se kaže. Dakle, klevetali i ucenjivali? Jesmo, ali ne za naš groš. Nego za čiji? Pa, za vlasnikov. I šta ste onda uradili? Osnovali svoje tabloide i počeli da radimo za svoj groš.

I tako dalje i tako dalje. Poverenik ima ogromnu platu. Zar mu plata nije ista kao poslanicima? Nije, mnogo je veća. Zar ne piše ovde da je ista? Možda i piše, ali je Ombudsman imao baš ogromnu platu. Pa, hoćete li je smanjiti sada kad ste izabrali novog ombudsmana? M-m-m, samo tetki da odnesem lek pa ću…

(Peščanik)
:ymapplause:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Lični stav

Post od branko »

Dušica Žegarac: Na delu je patriotska (ne)kultura

* Na delu je "holivudizacija" domaćeg filma u smislu standardizacije recepata po kojima se prave domaći fast fud proizvodi * Zapravo je reč o puštanju kulture niz vodu i prepuštanju svih kulturnih sadržaja i projekata, kao i kulturnih institucija zakonima tržišta

Kad ste uspešni i poznati, kad ste javna ličnost, ljudi hoće o vama sve da znaju. Znala sam da to ne mogu da sprečim ili kontrolišem, ali sam mogla da ignorišem.

To se novinarima i medijima, kao ni nekim mojim prijateljima i ljudima iz profesije, nije mnogo dopadalo. Tuđi životi, pogotovu tragedije i nesreće, omiljene su teme zaludnih ljudi sa lešinarskim instinktom. Govorila sam i govorim za medije kada za to ima povoda. Zadatak i misija umetnosti je osvešćivanje i suočavanje sa stvarnošću u kojoj živimo. Ako ne progovaramo i ne postavljamo pitanja koja imaju veze sa životom svakog pojedinca i stanjem društva u kome živimo, onda smo izneverili samu suštinu njene uloge u našim životima. Ona je ogledalo u kome se reflektuju i dobre i loše strane stvarnosti i vremena koje živimo - kaže u razgovoru za Danas jugoslovenska i srpska glumica Dušica Žegarac, poznata po tome što nerado pristaje na intervjue. Ona je jedina glumica sa bivšeg YU prostora koja je na Pulskom festivalu nagrađena sa tri Zlatne arene. Njena knjiga "Kao na filmu" (Filmski centar Srbije) neizostavna je literatura za svakoga ko želi da upozna i razume srpsku i jugoslovensku kinematografiju, jer u ulozi svedoka-učesnika piše o zbivanjima na jugoslovenskoj filmskoj i kulturnoj sceni, ali i periodu posle devedesetih.

* Da li i dalje izbegavate intervjue?

- Uvek sam izbegavala gužve i festivalske kuhinje, i sklanjala se od ringa u kome su se odmeravale ne samo umetničke snage. Nikad nisam bila ljubitelj prijema, koktela, festivalskih žurki, tračeva i podmetanja koji su pratili ova događanja. Pažnja koju su privlačili moji filmovi i uloge bila mi je sasvim dovoljna potvrda da ono što radim radim dobro i da treba da nastavim to da radim.

* Kako vidite današnji srpski film?

- Očigledno je sveprisutna kriza identiteta u najširem smislu te reči. Pitanje je može li se uopšte govoriti o autorskom filmu ako nemamo autore. Ovde ne mislim na lažne veličine i "autore" kojih ima isuviše za jednu ovako malu i siromašnu kinematografiju. Na delu je, takođe, "holivudizacija" domaćeg filma u smislu standardizacije recepata po kojima se prave domaći fast fud proizvodi, s jednom bitnom razlikom: niti ima mogućnosti za masovnu proizvodnju filmova po tim receptima, niti tržišta, niti armije filmskih radnika koji prave burgere po licenci.

* U knjizi govorite o važnom mestu koje je kultura imala u tadašnjem društvu...

- Kultura je tada, kao i obrazovanje koje je njen organski deo, u političkom i društvenom životu zemlje imala stratešku ulogu koja uopšte nije bila beznačajna. Naprotiv. Ima je i danas, samo je danas, za razliku od onog vremena kada je njena uloga bila pozitivna u smislu edukacije i hvatanja koraka sa Evropom i svetom, destruktivna. Destruktivna je jer se zatvara i stavlja u službu aktuelne politike, i istovremeno otvara najnegativnijim uticajima i tendencijama u kulturnim previranjima 21. veka. Samim tim postaje retrogradna.

* Upravo se ovih dana vodi javna rasprava o Kulturnoj strategiji...

- Kako je ta rasprava javna i može li uopšte biti javna, kada je 99 odsto pisanih i vizuelnih medija kontrolisano od vladajuće partije? Leto je, takođe, idealno vreme za organizovanje navodno demokratske debate o zakonima od temeljne važnosti za čitavo društvo.

* Jeste li videli taj dokument?

- Nacrt Strategije razvoja kulture Republike Srbije od 2017. do 2027. je veoma opširan i obiman dokument od 137 strana. Upada u oči odsustvo bilo kakve strategije utemeljene na jasno postavljenim i definisanim ciljevima i odgovorima na pitanja kako i na koji način te ciljeve ostvariti. Ovaj tekst je prepun fraza, lepih želja i opštih mesta. Stiče se utisak da je skrpljen od tekstova nekoliko ekipa neimenovanih autora, prepun je ponavljanja i prilično konfuzan.

* Predlog Strategije bi trebalo da je projekat u nacionalnom interesu...

- Akcenat je na kulturnom nasleđu i nacionalnoj kulturi u usko "patriotskom" smislu te reči, što govori o njenoj politizaciji pre svega, što nije ništa novo. Odsustvo jasne ideje o vraćanju mesta i dostojanstva kulturi u društvenom životu zemlje, kao i uloge koju bi trebalo da u njemu ima, može da znači samo jedno: kultura će i dalje biti periferna stavka u ukupnom političkom životu, egzistiraće u zoni sumraka i to dugoročno. Zapravo je reč o puštanju kulture niz vodu i prepuštanju svih kulturnih sadržaja i projekata, kao i kulturnih institucija zakonima tržišta. Ovako koncipiran pojam kulture se uglavnom svodi na primitivno shvatanje kulturnog identiteta i odbranu istog, tako da pominjanje savremene kulture i korespondencije sa Evropom i svetom zvuči skoro groteskno. To generalno jeste globalni trend koji je evidentan, ali je u svim zemljama koje drže do sebe kultura, između ostalog, finansirana iz budžeta i zaštićena od strane države. Recimo da je izdvajanje iz budžeta za kulturu i informisanje za 2017, 0,68 odsto. Dakle, za kulturu još manje.

* Kao da se sve svelo na zakon ponude i potražnje...

- Svođenje kulture na razbibrigu i zabavu, i to najniže vrste, znači samo jedno: oduzimanje prava svakom od nas na status ravnopravnog člana velike svetske zajednice najrazličitijih kultura koje čuvaju i neguju visoke standarde i kriterijume formirane kroz kulturnu istoriju čitavog čovečanstva. Kulturni identitet je kičma i temelj na kome počiva svest ne samo o pojedinačnom, nego kolektivnom identitetu. Bez njega nema, i ne može biti, ni realne percepcije i vrednovanja sopstvenog nacionalnog bića, niti očuvanja njegovog integriteta.

* Običan svet gleda da preživi...

- Za prosečnog čoveka, umornog i rastrzanog između nekoliko poslova i minimalno plaćenog rada, kultura je kategorija i posao za one koji sebi mogu da priušte luksuz da se njome bave i od nje očekuju određeni kvalitet. Manipulacija neukim i poluobrazovanim narodom koji čini većinu, ukidanje i teoretske mogućnosti da se on putem medija obrazuje i edukuje u smislu razlikovanja autentične, civilizacijski utemeljene i verifikovane kulturne matrice koja čini domaću i svetsku kulturnu baštinu, i šunda, kiča i bofla, nazovite to kako hoćete, jedina je strategija koju ova vlast ima, i ona se sigurno ne može nazvati dobronamernom i patriotskom.

* Kažu da moramo da uhvatimo korak sa svetom...

- I hvatamo ga, tako što pokorno pristajemo na sve sugestije koje dolaze iz Evropske unije, pa i one najnepovoljnije i najpogubnije po nas. Otvara se i ozakonjuje dugoročno trasiran put u budućnost, koji se zasad samo nazire ako gledamo iz žablje perspektive a vidi sasvim jasno iz ptičje.

* Šta to konkretno znači?

- Recimo da je Zakon o dualnom obrazovanju više nego problematičan. Ugovor između škole, poslodavca i roditelja učenika podrazumeva stručnu obuku i rad u izabranoj kompaniji ili preduzeću za pola minimalne cene rada, "najduže osam sati dnevno, odnosno 35 sati nedeljno" kako piše u članu 6, i to u trajanju od četiri godine. To praktično znači da će poslodavac dobiti jeftinu radnu snagu, a rad će obavljati deca. U zakonu se kao isključivi kreator i arbitar pominje Privredna komora Srbije. Ministar nadležan za poslove obrazovanja i vaspitanja donosi plan i program nastave, i praktično aminuje svođenje obaveznih stručnih predmeta na 50 odsto od ukupnog broja časova. Jasno je da su i ovo ministarstvo i "stručni saveti" potpuno skrajnuti i marginalizovani i da praktično nemaju nikakvu bitnu ulogu u pisanju ovog zakona, kao što je neće imati ni u njegovoj primeni u praksi.

* Kakve će biti posledice?

- Eksploatacija jeftine radne snage će ovim zakonom biti legalizovana i pravno verifikovana. U ovom trenutku veoma je važno uključivanje relevantnih ministarstava, kulturnih institucija, udruženja i kompetentnih pojedinaca u raspravu o ova dva zakona. Nažalost, kulturna i akademska zajednica se ne može baš ponositi svojim angažmanom u odbrani autentičnih vrednosti u oblasti obrazovanja i kulture. Čast pojedincima koji potvrđuju žalosno pravilo da su svih ovih silnih tranzicionih godina unazad mnoge po čitavo društvo od životne važnosti odluke donošene mimo intelektualne i kulturne elite, ili uz njenu prećutnu podršku i saglasnost. Ćute oni koji ne bi smeli da ćute.

* Može li javnost da bude glasnija?

- Ova dva zakona u pripremi su loša i potencijalno opasna. Ne bi smeli da dozvolimo da se izglasaju takvi kakvi su, bez javne rasprave i u tišini. Da se sve dogodi iza zatvorenih vrata gde će tiha većina lojalna aktuelnoj vlasti obaviti posao jednim klikom ili dizanjem ruku između doručka i ručka.

* Sudbina kulture je neizvesna ili...?

- Svakog dana, korak po korak, sve smo bliže nemilosrdnom i surovom po svojim ekonomskim i kulturološkim implikacijama novom svetskom poretku koji i nije tako nov. On nas uvodi u klasno-kastinski poredak na jedan sofisticiran i perfidan način sa ambicijom da osvoji svet. Ovu etapu ekonomskog, kulturološkog i tehnološkog cunamija, koji na svom putu uništava sve što mu se suprotstavlja, trenutno nije moguće zaustaviti. Gde smo mi tu, i gde ćemo biti, nije teško pogoditi.

Naši životi kao roba široke potrošnje
- Ne može baš sve da se svede na jednu od robnih marki i brendova na policama velikih tržnih centara i supermarketa. I ne može, i ne bi smelo, tržište da reguliše i uspostavlja vrednosne kriterijume i standarde, i odlučuje šta jeste a šta nije važno, kvalitetno i dobro, a šta nije. Nažalost, izgleda da smo od života svih nas napravili robu za široku potrošnju, da smo svi svedeni na manje ili više vrednu, ili potpuno bezvrednu robu. Ima li nade za umirućeg pacijenta čija agonija i predugo traje? Ne znam. Znam samo da je tim lekara odgovornih za njegovo izlečenje i zdravlje definitivno zalutao u profesiju. Spasavati i lečiti nije isto što i mrcvariti i ubijati. Svejedno je da li se to radi iz nebrige, neznanja ili s predumišljajem, rezultat je isti - oštra je naša sagovornica.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Lični stav

Post od Bibliotekar »

Slika

@};-
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Lični stav

Post od branko »

Smrt u bojama Pinka

Piše: Predrag Popović
(https://predragpopovic.wordpress.com)

Željko Mitrović je bogat je, ali pare nisu njegove. Uspešan je biznismen, sve mu je propalo. Odlično se snalazi u politici, robuje svakom vladaru. Pošten je, dok ga ne uhvate. Oženjen je, kao momak živi. Sve mu je lažno, samo je smrt prava.

Više od 20 godina ona ga prati u stopu. Ponekad mu je pomagala, odvodila je neke njegove gospodare i neprijatelje, pa i one koji su značajno doprineli njegovom usponu. Otišli su Slobodan Milošević, Zoran Đinđić, Željko Ražnatović Arkan… Mitrović ih je ispratio dostojanstveno, s osmehom i olakšanjem. Međutim, poslovično ćudljiva, smrt je povremeno prilazila i onima koji su mu dragi.

Na tu opasnu igru Željko Mitrović je pristao onog trena kad je ušao u kabinet Mire Marković da moli za pomoć u stvaranju televizije Pink. Dobio je i više nego što je tražio – pare, moć, uticaj, kontakte s najvišim državnicima i najkrupnijim tajkunima, pa čak i Aleksandra Vulina, Mirinog zamenika, za venčanog kuma, političkog komesara i zaštitnika. Takođe, dao je više nego što je JUL-u trebalo – reklamni prostor, manipulantske usluge i celog sebe. Energičan i ambiciozan, nametao se vladarskom bračnom paru, posećivao ih i dočekivao, pretvorivši političku saradnju u iskreno i intimno prijateljstvo.

Iz kabineta na vrhu zgrade Centralnog komiteta, Mitrović nije video posledice Miloševićevih ratnih avantura. Na njegovoj televiziji nije bilo izveštaja s fronta, reportaža o ubijenim, ranjenim i proteranim žrtvama te politike. Kroz zatamnjena stakla svog džipa nije primećivao ni izbeglice, ni očajnike koji su opljačkani inflacijom i uništeni sankcijama. Nezainteresovan za političku odgovornost, socijalnu pravdu i bilo kakvu vrstu morala, unesrećene građane doživljavao je isključivo kao topovsko meso. Politička anestezija je uspela, dok su normalni ljudi stradali i propadali, on se bogatio.

Od televizije Pink napravio je matricu savremene Srbije. U opštem haosu, ojađenu publiku hipnotisao je najprimitivnijim oblicima zabave. Što je počeo s Minimaksom, vidovnjacima i nadri-lekarima, nastavio je s „Grandom“, „Kursadžijama“ i, danas, s „Teškim rečima“. Odličan recept za kolektivno samoubistvo. Zagledani u golišave pevaljke i očarani zvucima dugmetare, građani su uspešno anestezirani i pripremljeni za političke manipulacije iza kojih su ostali samo grobovi, spaljene kuće, uništene sudbine.

U krvavom kolu Željko Mitrović se naročito istakao tokom NATO bombardovanja. Svoju televiziju je pretvorio u ratni štab, a i sam je cupkao na mostovima, vlastitim targetovanim telom braneći ih od agresora. Sto puta je poginuo u odbrani Kosova i Metohije, celovitosti SR Jugoslavije i komunističke ideologije Jugoslovenske levice. Na kraju, živahno je proslavio pobedu, koja je plaćena hiljadama tuđih života i nemerljivim materijalnim gubicima.

Režim Slobodana Miloševića i Mire Marković branio je na sve načine, pa i oružjem. Kao da zaista veruje da je „JUL – kul“ i da promene zahteva samo „šačica fašista“, levičarska ubeđenja, patriotska osećanja i odanost vladarskom paru dokazao je 25. decembra 1996, na tzv. kontramitingu na Terazijama, kojim su slobisti nameravali da zaustave građanske i studentske proteste zbog izborne krađe. Na bini, korak iza Miloševića, Mitrović je pod jaknom stiskao hekler. Dobro da tada nije naišao na Zorana Đinđića, izrešetao bi ga.

Kako dolikuje poslaniku JUL-a, Mitrović se protiv stranih plaćenika i domaćih izdajnika borio do kraja. U jutro 5. oktobra 2000. najavljivao je pobedu nad „saradnicima okupatora“. Uveče, dok je gledao kako dim kulja iz RTS-a, shvatio je da je u Srbiju konačno stigla demokratija. Pocepao je člansku kartu JUL-a, izbrisao iz telefona Mirine i Slobine brojeve i pognuo glavu pred novim gospodarom.

Iako je bio spreman na sve kako bi sačuvao imperiju, nije mu bilo lako. Ranije je morao da se dodvorava samo Miri, a sada mu je sudbina zavisila od Đinđića, ali i od Gorana Vesića, Vladimira Bebe Popovića, Ljubiše Buhe Čumeta, Veska Barovića i sličnih sablasti. Novi vladari, nervozni i agresivni, nisu se zadovoljavali uslugama kakve je Mitrović pružao njihovim prethodnicima. Pored estradnih anestetika hteli su jednako vulgarnu političko-informativnu podršku svojim lažima i prevarama.

Što su tražili, to su dobili. Kao što u vreme Miloševićeve vladavine nije primećivao ratne strahote, tako je u Đinđićevo doba bio slep za procvat mafije. U svakim vestima Pink je objavljivao sveže spiskove streljanih, ali posle informacija o broju metaka s kojima su izrešetani Šljuka, Škrba ili neko treći, umesto zahteva MUP-u da spreči pretvaranje Srbije u Kolumbiju, emitovane su utešne pesme Stoje, Džeja ili Đoganija.

Ko zaista upravlja državom Mitrović je shvatio kad ga je Čume privremeno zarobio. Nezadovoljan što je Pink pomenuo njegovu firmu, šef surčinske mafije došao je u Mitrovićev kabinet i pretio mu na sve načine, od prebijanja bejzbol-palicom do otimanja kompletne imovine. Problem je rešen tek uz pomoć posrednika, zajedničkog prijatelja i neformalnog šefa Bebe Popovića.

Da Čumetove pretnje nisu najgore što je moglo u to vreme da ga snađe Mitrović je saznao nekoliko godina kasnije, kad je Dejan Milenković Bagzi, zaštićeni svedok na suđenju za ubistvo Đinđića, u sudnici otkrio kako je Dušan Spasojević planirao otmicu porodice vlasnika Pinka. Surčinsko-zemunski mafijaši kidnapovali su sina Brene i Slobodana Živojinovića, pa onda Miroslava Miškovića, Miliju Babovića i još nekoliko bogataša. Posao lak i brz, zarada odlična. Osladilo im se, pa su bacili oko na Mitrovića.

– Željko je pun kao brod, pare u džakovima iznosi u inostranstvo, rekla je Ceca Ražnatović svom drugaru Spasojeviću – tvrdio je Bagzi na suđenju početkom 2007. godine.

Šokiran saznanjem da ga je Ceca tipovala, Željko Mitrović joj je istog trena zabranio pojavljivanje na Pinku.

– Glupo je verovati da sam podsticala kriminalce na otmicu Mitrovića, kao da niko ne zna da on ima novac – tvrdila je Arkanova udovica.

Iako je najavljivala tužbu protiv Bagzija, nikada je nije podigla. Zadovoljila se samo objašnjenjem da joj se tim lažnim optužbama svete neki politički krugovi zato što je pristala da peva na dočeku Srpske nove godine koji su organizovale stranke Vojislava Koštunice i Velimira Ilića.

Sankcije su ukinute tek posle dve i po godine. Željko Mitrović joj je oprostio i zaboravio greh. Opet se druže i sarađuju, opet u senci smrti, kako i dolikuje autentičnim simbolima mračne prošlosti koja traje.

Sve što je stekao u Miloševićevo, Mitrović je sačuvao u Đinđićevo vreme. Kasnije, samo je širio roze-imperiju. Imao je sve što mu je srce poželelo. Političku zaštitu, moć, uticaj, pare… Za potpuni uspeh nedostajalo mu je samo čišćenje mrlja iz biografije, s kojima nije mogao da bizinis razvija u regionu i ostatku sveta. Za rešenje tog problema angažovao je američku lobi-grupu „Barbur-Grifit-Rodžers“, koja je taj posao poverila svom iskusnom agentu Gregu Stivensu.

Stivens je u Beograd doneo obećanje da će učiniti sve kako bi vašingtonske diplomate uverio da sa „crne liste“ skine Mitrovića. Usput, Amerikanac je svog klijenta uvukao u dve katastrofe. Prva, poslovna, sadržana je u ideji da Pink Internacional napravi filmski studio. Plan je, u osnovi, imao dobar rezon. Stivens je nekada radio u Holivudu, imao je solidne kontakte preko kojih je mogao da obezbedi posao i zaradu za studio u Šimanovcima. Međutim, lobista nije izdržao, slomila ga je sklonost ka kokainskim užicima.

Jednog dana, u proleće 2005, Stivens je seo u avion iz Beograda za Frankfurt, pa do Njujorka. Prenoćio je u vili svoje prijateljice Keri Fišer, glumice koju je proslavila uloga princeze Lee iz mega-hita „Ratovi zvezda“. Nažalost, nije se probudio. U policijskom izveštaju navedeno je da je smrt izazvana upotrebom nedozvoljenih medicinskih sredstava.

Slobodan Milošević i Zoran Đinđić bili su samo epizodisti u Mitrovićevoj drami s elementima trilera. Greg Stivens je nešto drugo. Iz avanture s njim, vlasnik Pinka je izašao s finansijskim gubicima, megalomanskim a gotovo neisplativim studijom u Šimanovcima i, što je najgore, afinitetom prema belom prahu.

Stalno pod pritiskom, sve pohlepniji, Mitrović se nemilice trošio. Svu energiju, kao i pare, ulagao je u razvoj biznisa. Zavladao je srpskom medijskom scenom, zahvaljujući korumpiranim politikantima dobio je nekoliko nacionalnih frekvencija, kupio je televizije u Bosni i Crnoj Gori, ali hteo je još i još. Kad je naišao na otpor u Hrvatskoj, premostio ga je pokretanjem Pinka u Sloveniji.

Opet kiks. Slovenci se nisu primili.

Uzalud su mu stizale pare iz Sarajeva, koje je prala nestašna Lajla Torlak. Uzalud i solidno razrađen biznis s Milom Đukanovićem i njegovim klanom. Nije imao snage da se zaustavi. Sve dok se, krajem 2010, nije suočio sa smrću.

U Kliničko-bolnički centar „Bežanijska kosa“ stigao je u „jezivom stanju“, kako je konstatovao gastroenterolog Nikola Milenić. Nekoliko dana kasnije prebačen je u Nemačku, u bolnicu Sent Franciskurs u Flensburgu, gde mu je dr Nadežda Basara, jedan od poznatijih evropskih hematologa, dijagnostifikovala aplastičnu anemiju. Ona je konstatovala da tu bolest težeg stadijuma mogu da izazovu lekovi, virusi ili hemikalije poput insekticida. Kokain se nije pominjao. Ne javno.

– Nije se znalo da li ću preživeti, ali sada se osećam kao da sam ponovo rođen. Ne mislim samo u metaforčnom smislu, nego i bukvalnom. Imam novu koštanu srž, imam novu krv, tako da se u principu osećam kao beba. U principu sam u punom pogonu, energetski odlično stojim – rekao je Mitrović u ekskluzivnoj izjavi za „Nacionalni dnevnik“ svoje televizije.

Potpuno obnovljen, čim je pobegao s lopate, vratio se starim navikama – biznisu, politici, ljubavnicama i ostalim porocima. Uživanje mu je, opet, prekinula smrt. Doduše, tuđa.

Aleksandar Mitrović, Željkov dvadesetogodišnji sin, pred ponoć 18. jula 2013, Pinkovim vozilo ubio je maloletnu Andreu Bojanić. Posle udesa, uspaničeni mladić je pobegao s mesta nesreće u beogradskoj Ustaničkoj ulici. Tek nekoliko kilometara dalje setio se kako da reši problem. Pozvao je tatu.

„Aleksandar je prolazio kroz zeleno svetlo i nije video devojku koja se odjednom pojavila. Ona je pretrčavala na crveno. Udario je i nastavio dalje. Stao je kad je shvatio šta je uradio. Pozvao me jer je dobio napad panike. Ja sam u tom trenutku sleteo na aerodrom u Beogradu posle dvodnevnog odmora. Ne želim da ga opravdam, da me niko pogrešno ne razume, ali čim me je pozvao rekao je da će se ubiti, da ne zna šta da radi i da želi da ide u policiju, ali ne zna ni gde je, ni kako da ode. Otišao sam odmah po njega sa advokatom i odvezao ga u stanicu policije. Rekao sam sudiji da je moj sin ubio devojku, a on je takođe dao izjavu“ – izneo je Željko Mitrović svoje viđenje događaja.

Ta verzija je uskoro postala zvanična. Zbog bežanja s mesta nesreće Aleksandar je morao da provede nekoliko dana u pritvoru. Od tada, 17-godišnja Andrea Bojanić nalazi se u grobu na Lešću, a Mitrovićev princ-prestolonaslednik uživa na slobodi.

Kao u grčkoj drami, sve tragedije koje prate Željka Mitrovića i njemu bliske pojedince veliko finale imale su kad je u hotelu Hajat pronađeno telo Ivane Bodrožić-Bakić. Na jednom mestu, sudbina je okupila sve likove koji personifikuju kolektivnu nesreću ovog naroda.

Ceca Ražnatović je to veče u Hajatu priredila mega-žurku povodom 18. rođendana sina Veljka. Naravno, istaknuti gosti bili su Željko i Milica Mitrović. Dok su se oni svađali, Ivica Dačić i Vesna Zmijanac su pevali „Jorgovane“, a na trećem spratu, u sobi 326 umirala je mlada Iva.

Policija je odmah saopštila da na mrtvom telu „elitne prostitutke“ nisu nađeni tragovi nasilja, tako da neće biti istrage. Skandaloznu izjavu mediji su upotpunili podsećanjem da je majka nesrećne devojke, Nada Bodrožić, poslanica u vojvođanskom parlamentu, koja je iz Nove Srbije prešla u Demokratsku stranku i tako omogućila opstanak Bojana Pajtića na vlasti u pokrajini.

Tek tri dana kasnije, u izveštajima sa sahrane u Sirigu, pominje se ime Željka Mitrovića, čiji telohranitelji su brutalnim pretnjama zabranili novinarima ulazak na groblje. Ipak, crno klupko je počelo da se odmotava. Zahvaljujući informacijama, pre svega, s društvenih mreža i od izvora bliskih Mitroviću saznali su se mnogi detalji o njegovoj vezi s Ivanom.

Pre sedam godina upoznao ih je, kako za Tabloid tvrdi odlično obavešteni izvor, Željkov rođak Jovan Mitrović. Ivana je bila angažovana u poznatom bečkom bordelu „Babilon“. Iza sebe je imala propali brak, a pred sobom samo želju za lepim životom.

Željko je odmah pristao da joj ispuni snove. Izvukao ju je iz prostitucije, zaposlio na Pinku, kupio joj stan u Novom Sadu, zatrpao je parama. Tinejdžerski zaljubljen, svuda ju je vodio sa sobom. Kad bi išao na odmor u Monte Karlo, u jednom hotelu je odsedao on s porodicom, u drugom Ivana. Kad je, u partnerstvu sa Željkom Žunićem, kupio industriju vode „Aqva Com“ od Miroslava Miškovića, najznačajniji flaširani proizvod nazvao je „Iva“. Pravili su planove o zajedničkoj porodici, čak su kupovali kolevke i dečja kolica.

Delili su i dobro i zlo. Dok se lečio u Nemačkoj, Iva ga je posećivala i brinula se da ima sve što voli. Iva je imala Pinkove kartice s kojima je plaćala sve što je htela, samostalno je zakazivala letove Mitrovićevog privatnog aviona, tako je rezervisala i kobnu sobu u Hajatu.

Potpuno upućeni jedno na drugo, nisu skrivali vezu ni od koga. Zbog toga je i došlo do burnog Željkovog sukoba sa svastikom Lolom i njenim suprugom Zlatkom Krmpotićem.

Na svečano otvaranje studija u Ljubljani, Mitrović je pozvao i Lolu, koja je tada radila u Pinku. U tom razgovoru, Lola je zamolila Željka da ne dovodi Ivu, nema smisla da time bruka Milicu, koju, kako je rekla, svi u Pinku već odavno zovu „Alisa u zemlji čuda“.

– Neću, popravio sam se, videćeš – rekao je Željko tog jutra, 31. septembra 2010.

Ipak, uveče, ko zna čime izazvan, poslao je svastici nedvosmislenu sms poruku: „Raskomadaću vas“. Krmpotić ga je odmah nazvao, ali Mitrović nije hteo da se javi. Sve što je tada mislio, izneo je u javnost tri meseca kasnije, kad je pao u bolničku postelju. Svastiku i pašenoga je optužio da su ga godinu dana, u malim dozama, trovali, kao i da su, dok je ležao u bolnici, pokušali da rasprodaju njegovu imovinu.

– On više ne zna šta priča. Javno je govorio jedno, a na sudu nešto drugo. Spreman sam da raskrinkam ko je i čime se bavi Mitrović, koji je običan brabonjak Mire Marković. Čudi me da taj čovek već nije u zatvoru – odgovorio je Krmpotić.

Mitrović je od pašenoga zbog te izjave tražio 100.000 evra odštete, ali sud je odbacio tužbu. Ipak, ostali predmeti, po Lolinim i Zlatkovim tužbama, stoje u fioci i čekaju zastarevanje, kako bi vlasnik Pinka prošao nekažnjeno za klevete i uvrede.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 1 gost