Izdaje li to Tebe pod stare dane možda memorija Tvoja,
Alamunjo Mila? Ta ovu smo temu do u detalje raspravili jošte u decembru 2011. godine na istom ovom forumu:
http://www.mikaanticforum.org/viewtopic.php?f=42&t=1593&p=12780#p12780No ništa zato – shvatljiv je nama Tvoj zazor od gubitka blagodati koje ekstrakt
Ginko bilobe pruža.
A što se pak tiče tih opetovano pomenutih i po zemlju Sorabiju neugodnih obaveza koje iz prihvatanja
Codex alimentarius-a proističu, možda je baš u ove istorijski unikatne, „
es war alles phantastisch” dane „
pouzdanoga partnerstva Srbije” i najprimerenije podsetiti u jagmi za ćarom naopakim posrnulu Sorabiju na jednu već poodavno dokazanu, no sticajem nesrećnih okolnosti zaboravljenu naučnu istinu izvorno germanskoga podrijetla, a na koju je ona evidentno u žudnji & strci za ćarom posve zaboravila
Hrana je oružje – nemački plakat iz 1937. godine Premda je, naime, u ovim optrimizmom ispunjenim danima pomalo i neprimereno podsećati Sorabiju i njene zvaničnike na žalosnu istorijsku činjenicu da nijedan ratni metod ne ističe bolje superiornost jedne nacije na visokom stepenu civilizacijskog razvića nad onim nacijama čija se glavna osobina sastoji u podnošenju lišavanja od uništenja poljoprivrede ove potonje, ali upravo zato možda i poslednji čas da to učinimo sada. I da se pride tomu toga neugodnoga zadatka latimo tako što ćemo ukazati na proročanske reči prof.
Hansa Detjena iz davne 1942. (a koji nije doktorirao na „Megatrendu” !) da je uvođenje nezaobilazivog posrednika između čoveka i njegovog proizvoda ključni element ma kakvog istinski značajnog strategijskog uspeha, osobito ukoliko se želi što potpunije iskorišćenje nesrećnoga producenta.
Poljoprivreda je, naime, mnogo podesnija za racionalizaciju produkcije od industrije, te se potrebe koje se mogu formalnim putem ograničiti uvek lako mogu zadovoljiti jeftinim proširenjem proizvodnje na nekom drugom delu zemljinoga šara. Jedino pitanje koje se ima pri tome rešiti jeste raspodela. No i ona se dobrom regulativom vazda može uspostaviti.
Naravno, ovde počesto nastaju teškoće. Osnovno je pitanje kako, naime, da se proizvođač-individualista privoli da sarađuje na smanjenju sopstvene ekonomske uloge, a što on doživljava kao ekonomsko samoubistvo, u trenutku u kojem je potrebna upravo njegova kooperativnost? Najveći broj dosadašnjih pokušaja imao je kao posledicu neočekivane neuspehe, od kojih je poluglad producenata samo jedan relativno noviji vid istih.
Čini se da je stoga zaista krajnje vreme da se upoznamo sa čudesima jednog pomalo zaboravljenog, no inherentno europskog sistema koji je sačuvao Lokomotivu Europe do 1945. od svake prehrambene teškoće u oblasti mnogo manje bogatoj i mnogo manje prostranoj od jednog, recimo, Sovjetskog Saveza, hraneći njeno stanovništvo i održavajući joj industrijsku aktivnost jedva smanjenu na tlu koje je bilo izloženo i razaranju pride. I to onom neposrednom, fizičkom, u vidu bombardovanja i požara.
Možda bi za početak trebalo početi sa prevođenjem i reprintovanjem nekih čudesno intrigantnih publikacija, koje svojom neočekivano inventivnom svežinom podstiču kako na manuelna, tako i na intelektualna pregnuća. Eto, na primer, ove:
Kokoška u bici za produkciju (1938)
Die lustige Hanffibel – Zabavni bukvar konoplje (1943)Kao što se vidi, lekovitom bilju bile bi posvećene neke izuzetno intrigantne stranice. Uvid u koje bi pak možda omogućio Sorabiji da svoje evidentne probleme reši sa utroškom rada i površinom zemlje znatno manjima od onih koje se obično od nje zahtevaju.
Uostalom, danas ni jednog ni drugog Sorabija i nema baš previše. A kako stvari stoje, ubuduće će ih imati jamačno još i manje. Stoga, Srblji - knjige u šake, pa da se edukujemo na primeu Lidera Europe! Trebaće nam itekako. Jer Đavo nikada ne spava.

