Matijini govori

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Matijini govori

Post od branko »

(Riječ na skupu Crnogoraca u Beogradu, 17. mart 2001. godine)

DRŽAVLJANI BEZ DRŽAVE


Poštovani učesnici visokog i potresnog sabora! Kad sam već Crnogorac dopustite mi da u tom svojstvu kažem i svoju reč na ovom skupu državljana bez države. Ili tačnije: državljana drugoga reda. Podanika one najmanje države koja se odrekla najviše svojih državljana. One države čije se vlasti ne mogu načuditi nečuvenom zahtevu svojih državljana koji bi hteli da odlučuju o svojoj sudbini i o sudbini svoje države. Svačijim državljanstvom se stiču i ostala prava, a crnogorskim izgleda gubi i ono jedino i najosnovnije. Na takvo originalno državljanstvo smo primorani i obavezni silom zakona, ali iz te obaveze ne sleduju nikakva prava. Na budućem referendumu će moći da učestvuju oni koji u Crnoj Gori žive poslednje dve godine, ali ne i oni koji su živeli sve do pre dve godine. I to je logično ako znamo da ni ideja o nezavisnoj Crnoj Gori nije starija od dve godine. A ozvaničena je tako reći juče tek kad je Srbija oslobođena. O sudbini Crne Gore moći će da odlučuju njeni građani ali ne i njeni državljani pogotovu ako žive i zato što žive u Srbiji. Znači, da ni to nije bez razloga. Ispostavilo se da Crna Gora odnekud ima gradove i građane, a nema državu i državljane. Državljani drugih država glasaju i po drugim kontinentima, na brodovima, u satelitima, a državljanima Crne Gore se to pravo uskraćuje ako su se našli s ove strane rampe u Brodarevu. Zvaničnici i pravni zastupnici Crne Gore gledaju nas u oči i pitaju gde je to još bilo i ko je video da državljani neke države odlučuju o njenoj nezavisnosti. Kao da se takvi referendumi održavaju svakog dana i kao da uopšte postoji neka ozbiljna država koja tek na početku 21. veka otpočinje boj za svoju nezavisnost. Crna Gora je i po tome postala izuzetak. Da je čudo veće, u našem slučaju nije reč o državljanima koji žive u nekoj drugoj i dalekoj državi, nego o onima koji žive u istoj, zajedničkoj državi, u kojoj je i Crna Gora. Ako Crna Gora u toj zajedničkoj državi nije od koga li onda hoće da se odvaja i osamostaljuje. Od Srbije ili možda od sebe same i svojih suvišnih državljana. Osporavanje jednakih prava svojim državljanima nije ništa drugo nego novo oduzimanje prava glasa - repriza ćorave pravde i ćoravih izbora sa ćoravom kutijom iz 1945. godine. Samo što sada konfiskaciji prava glasa nedostaje i konfiskacija imovine. Ali, ni to se ne isključuje. To je još jedan dokaz za optužbu da je Crna Gora još jedina država u Evropi u kojoj i 2001. godine vlada ideologija uspostavljena 1941. godine. Ni 1945. godine pravo glasa nije uzimano nasumice i bez razloga. Naprotiv, tog prava lišeni su samo neistomiljenici i politički protivnici za koje se pretpostavljalo za koga će glasati. Ne pretpostavljalo nego znalo. I sada se to čini iz istog razloga. Nikada im ne bi palo na naum da gaze prava svojih državljana da nisu sigurni, kao i mi, ako ne i više, da bismo svi bez izuzetka glasali za očuvanje zajedničke države. Da je nekim slučajem obrnuto ne samo da nam to pravo ne bi uskraćivali, nego bi ga zastupali rečitije od nas, nagoneći da niko ne izostane i tvrdeći da su njihovi državljani i oni koji nisu. Odričući se svojih državljana i po staroj navici prepuštajući drugima brigu o svojim građanima i novim naraštajima, mala Crna Gora koja je oduvek imala višak stanovnika, najzad je došla na ideju da bude i nezavisna i što manja, ne bi li dostigla svoj novi ideal da se pridruži Monaku, San Marinu, Lihtenštajnu - državama koje imaju otprilike po 20 hiljada stanovnika. Kada dođe do toga broja svoje snove će ostvariti i Crna Gora. Pretpostavljam da je već odlučeno da ćemo morati ostati državljani i one Crne Gore koja bi postala nezavisna gazeći naša prava i protiv naše volje. Tek toliko da nas drže na oku. Zahtevajući da učestvujemo na referendumu o nezavisnosti Crne Gore - kakav li bismo mi imali interes osim opšti - i kakav drugi razlog imaju oni koji nam to pravo uskraćuju osim lični. Istina, ima i u Srbiji Crnogoraca koji se zalažu za nezavisnu Crnu Goru, ali ne zbog sebe nego bi njome hteli da usreće druge. Obično žive na Dedinju, jer ih to brdo podseća na zavičaj. Takvi imaju više stambenog prostora u Srbiji nego zemlje u Crnoj Gori. Proveli su život u uverenju da je Srbija zajednička, a Crna Gora samo njina. Za razliku od njih, mi verujemo da Crna Gora nije naša, nego mi njeni. Ona je i naših otaca i naših praotaca i onih koji još nisu ni rođeni. Zato se njena sudbina tiče svih - i mi, preci budućih pokoljenja odgovorni smo za njenu sudbinu. Referendumi o nezavisnosti države bili su uvek samo završni čin i održavani su u času najšire saglasnosti i opšteg oduševljenja. Crna Gora je takvo oduševljenje pokazala i potrošila ujedinjavajući se sa Srbijom i svojim narodom. Bilo bi isuviše ako bi se oduševljavala čas za jedno čas za drugo. Zajednička država Srbije i Crne Gore starija je od Jugoslavije. Za razliku od Srbije, Crna Gora se više puta izjašnjavala o bezuslovnom ujedinjenju sa Srbijom i na referendumima i na skupštinama. Kada bi demokratičnost i legitimitet tih skupština i tih referenduma danas osporavao Karl Poper, to bi se još moglo podneti i razumeti, ali kad to čine oni koji su kao uzore demokratije slavile CASNOM, AVNOJ i ćorave kutije to je sve teže podneti i slušati. Odvajanjem od Srbije Crna Gora bi ne samo pogazila svoju zavetnu misao, porekla svoje zakletve, ponizila žrtve, oskrnavila svetinje, uvredila heroje i mučenike, nego ugrozila sebe i svoj opstanak. Niko ne bi mogao zaustaviti dalje otcepljivanje od otcepljene Crne Gore, a ugrožavanje mira u regionu najviše bi ugrozilo nju samu. Zajednička država ima sto mana, a nezavisna Crna Gora samo jednu. Onih što su rešive, a ona jedna je nerešiva. Razlozi koji su navođeni u prilog ujedinjenju, odjednom su postali razlozi za razjedinjenje. To što je Srbija veća, brojnija i bogatija - bila je garancija opstanka i napretka Crne Gore. Sada je to isto pretnja njenom postojanju i prepreka njenom napredovanju. Iznenada i preko noći otkriveno je kako je Crna Gora manja, a najveća nepravda koju joj Srbija čini je to što je veća. I to je baš ona presudna, prirodna nepravda koja se ne može ispraviti drukčije osim razjedinjenjem. Nije teško pogoditi ko se takvim vaganjem bavi i kome to smeta - istom narodu ili njegovim velmožama. Vekovima su ujedinjenje Srbije i Crne Gore sprečavale velike sile. Sada su nam one poslednja nada. Glasnije su se čula protivljenja razvaljivanju naše države od Amerike i Velike Britanije, nego od nas samih. Samo ako u tome još budu i iskrene. Nije neočekivano ni što verodostojna istraživanja pokazuju da se za nezavisnu Crnu Goru izjašnjava najmanje Crnogoraca. Poslednjih nedelja čuju se i trezveni glasovi muslimana koji se pitaju koliko je srećno da oni na sebe preuzmu toliku odgovornost. Ne podseća li to na savest onog muslimana koji je odbio da ruši kapelu na Lovćenu. Ono što pokušavam da kažem moglo bi se nasloviti i parodijom istorije i paradoksom Crne Gore. I kad sam već ovde, na nemestu i u nevreme, dozvolite mi da još za koji trenutak ne zaustavim svoje reči. Crna Gora je oduvek zauzimala posebno i naročito mesto u istoriji i istorijskoj sudbini srpskog naroda. Ona je takvo mesto zadržala do danas. Ona je dugo bila motiv srpskih pesnika i sama se ukazivala više kao pesničko delo nego kao realnost. Da Njegoša izostavimo a spomenemo samo ono što su učinili za nju Sima Milutinović, Ljuba Nenadović, Branko Radičević, Đura Jakšić, Laza Kostić, Ivo Andrić, Isidora Sekulić, Miloš Crnjanski i toliki drugi. Ali, evo neko doba ne samo da o njoj niko ne peva, nego se čini da je bolji svet zaobilazi u širokome luku. O onome što se danas u Crnoj Gori piše o Srbiji i Srbima, Srbija ćuti i čini se da ne čuje i ne vidi, ne bi li Crnogorci sami sebe bolje i čuli i videli. I kad to neko i pomene drugi ćute, ne bi li priča trajala kraće. Crna Gora je raspeta na svojim krajnostima. Dugo je putovala dok je dovde dospela. Prešla je put od borbe za oslobođenje i ujedinjenje sa svim Srbima i Slovenima, do ideje o razjedinjenju i sa Srbijom i sa Srbima, ideje za koju nikad nije čulo crnogorsko kamenje. Ali i to razjedinjenje i taj raskid, kao da ne razjedinjuju i ne raskidaju nikog drugog nego nju samu. I nikoga se i ne tiče ako se ne tiče nje same. I kao da to pitanje izvan Crne Gore i ne postoji. To je put od Crnogoraca kao najvećih Srba do Crnogoraca kao najžešćih anti Srba. Pljuju uvis, preziru i poništavaju sami sebe, a misle da je to neko drugi i da to čine nekom drugom. Ko je mogao i u snu sniti, da će Crna Gora, metohija cetinjskog manastira, čije su vladike bile i njeni gospodari, koji nisu krunisani, nego hirotonisani, dogurati do one Crne Gore i onih Crnogoraca koji osnivaju crkvu bez crkava i manastira, a jedina patrijaršija koja tu crkvu priznaje je tamošnja vlast i policija. A sve zato, što je Srpska pravoslavna crkva mati srpske nacije od koje je srpski narod prvi put čuo svoje ime. To ime i ta nacija su jedini razlog današnjeg stradanja najstarije Mitropolije Svetog Save. Lako je danas biti Srbin u Stambolu, ali je teško u Cetinju. U Cetinju, srpskom počivalu, kako ga zove pesma u Njegoševom Srpskom ogledalu. Kada su Crnogorci prvi put čuli da nisu Srbi, i da bi mogli biti nešto drugo - bilo je to u okviru one utopije u kojoj ništa nije bilo isključeno. Ali, izgleda da se od cele komunističke utopije ostvarila samo ideja o crnogorskoj naciji, pa su se pojavili čak i Crnogorci antikomunisti. Dugo je Crnogorac bio Srbin, i nije razdvajao to dvoje. Ali se, u našem veku morao odlučiti za jedno od to dvoje. I mnogi su se odlučili i svi znamo zašto.
Bilo kako bilo, izvan Crne Gore to pitanje odavno nikoga ne dodiruje. Nisam čuo da je na njega neko drugi potrošio reč ili kap mastila. Ostavljeno je njima da odluče šta su kad već imaju tu privilegiju i mogu da biraju mimo jedne nacije na svetu. Ima nešto stidno u dokazivanju da su Crnogorci Srbi, a bestidno u dokazivanju da nisu. Ima li išta besmislenije nego nekoga ubeđivati da je Srbin, kad on sam kaže da nije. Istina, teško ćemo od nekog Engleza, ili Španca ili Francuza, ili Bugarina, čuti da nije Srbin, dok kod Crnogoraca to baš i nije redak slučaj. Da je ta ideja pala na um onima mučenicima oko Zadra i Knina, možda i ne bi bila tako tragična njihova sudbina. Crnogorci su jedini Srbi koji su se setili da nisu Srbi.
Zahtev za odvajanje Crne Gore od Srbije je u toliko originalniji, što se svima čini da je Crna Gora i Bogom i ljudima već odvojena, a da to možda samo ona ne primećuje. Ne znam šta bi mogla još odvojiti što odavno nije odvojeno i ko joj brani da odvoji i to što je preostalo ako tako nešto postoji. Možda je problem u tome što je raspolućena ona sama, a veruje da ne razdvajajući ono što se ne može razdvojiti postati cela. Kako da se razdvoji jedno tkivo i jedan narod čije države imaju međe, a nemaju ni granice ni graničare. Kako da se Crnogorci reše srpske hegemonije i dominacije, kad su seobe samo u Jednom pravcu. U Crnoj Gori jedva ako sam sreo nekog Srbijanca, i uvek s putnim nalogom. U Srbiji prvi koga sam video na vrhu Kopaonika i na sred Divčibara bio je Crnogorac - da ne spominjem Orašac i Marićevića jarugu u srcu Šumadije, gde sam se raželeo mojih Rovčana.
Srbija je utrnula i ćuti. Saopštila je da će primiti k znanju i poštovati svaku odluku Crne Gore i Crnogoraca. Ali, tamošnjim vlastima to najmanje odgovara, hteli bi za partnera Srbiju, a ne neistomišljenike i Srbe Crne Gore. Pokušavaju da sakriju raskol u sebi, da ga nekud izvezu ili, nekom udome kako bi ostavili utisak da su jedinstveni. Ali, Srbija je uzela najveći mogući razmak i svi napori da se izvede iz strpljenja i uvede u raspravu ostali su bez odgovora. Biti i ne biti Crne Gore u rukama je i na savesti Crnogoraca. I sve bi bilo jednostavno da su jedinstveni u nameri da se odvoje. Ali srećom, nisu. Naprotiv, najveća su prepreka tom naumu. Uostalom, lako bi se i odvojili od Srbije, da to odvajanje i razjedinjenje nije samo drugo ime za rasrbljivanje i raskorenjivanje Crne Gore. A to malo teže ide, mada je postignuto dosta. I to je ono najvažnije što sam hteo a nisam uspeo da kažem.
Uplašena od svoje istorije i svoje geografije, umorena od svoje sudbine i mesta gde živi, Crna Gora bi htela da pobegne od sebe, da se pozdravi sa sobom, da se odeli od svoga bića i jezika i tako postane nova, preporođena, mlada i perspektivna. Ali, ni to ne ide lako. Mada je teško naći neki bistriji izvor koji se više zamutio i neko duže pamćenje koje se više skratilo. Kad dva Crnogorca danas razgovaraju o Crnoj Gori, oni ne razgovaraju o istoj temi.
Nama se čini, da je za Crnu Goru prekasno da počne ispočetka. I apsurdno da na početku trećeg milenija utvrđuje kako se zove, u koju crkvu ide, kojim jezikom govori, koliko slova ima njena azbuka.
Probleme sa Srbijom će lako rešiti, ako reši onaj sa sobom. Razdvajanjem od Srbije njen raskol bi se pretvorio u njen ambis.Kažu da je svojevremeno knjazu Danilu u cetinjskoj pustinji palo na pamet da više ne bude knjaz, nego da se proglasi za cara. Sve je i onako zavisilo samo od njegovog strpljenja i procene. Čuvši to, nekakav starac iz knjaževe okoline ga je posavetovao: - Odista je, gospodaru, ljepše biti car nego knjaz. ALI, CAREVI NE PROSE! Vama prepuštam dalju razradu ove anegdote, u nadi da bi se još mogao naći kakav starac čiji bi savet poslušao sadašnji crnogorski knjaz. Izvinjavajući se što sam odužio i zahvaljujući vam na strpljenju, ja ću ovu i neveselu i veselu reč završiti sihovima Laze Kostića, najlepšim stihovima ispevanim u slavu Crne Gore:
Visoka goro, sveta pomeno
Kolevko tvrda snova mekanih
Neponižena moja siroto
Okamenjena srpska vero ti
blagodat mi je pozdraviti te!

Riječ na simpozijumu „Duhovno i političko biće Crne Gore” održanom u manastiru Ostrog 15. januara 2000. godine)

PLJUVANJE NA SRPSTVO PLJUVANJE U VIS


Ne valja reći „idem pod Ostrog”, jer se može desiti da to ne ispuniš a Sveti Vasilije Ostroški je strog i zaprečit svetac. I da sam smeo od sveca i od Ostroga, danas ne bih bio ovde. Moćda se nikada u Ostrogu, „u pustinji” nije skupilo malomoćnijih a odgovornijih. I naš jedini mač je mač usta, a već nema ništa što nismo rekli i bezbroj puta ponovili. Ako do sada nismo utvrdili ko smo i kako se zovemo, kojim se krstom krstimo, kojim putem idemo i kojim jezikom govorimo - nećemo to saznati ni danas ni odsad. I samo Ostroški Čudotvorac može pomoći da naš skup ima smisla. Čas je takav da ne smem da kažem sve što mislim ni da pročitam sve što sam napisao. „Nema od bića ništa!” Kaže naš narod, a kaže i Hajdeger. Narod misli na tuču, a Hajdeger na nešto drugo. Ono što sam o Crnoj Gori najbolje umeo da kažem, kazao sam u svojim stihovima. Ono što govorim izvan stihova je to isto samo kazano gore. Kao zrno sa njenog grozda Crnom Gorom sam se mučio, ali u njoj se nisam rodio i gotovo da nisam ćiveo. Imao sam vilje od pedeset godina kad sam u Crnoj Gori prvi put javno progovorio. Ali ljto sam od nje vilje bećao kao da sam joj bivao blići, a ljto sam je vilje upoznavao bivala mi je dalja i nestvarnija. I nikad me nije do kraja uverila u svoje postojanje. I u mojim stihovima ona je više izmaštana nego stvarna. I nesporazumi su mogući jedino ako se pomešaju jezik poezije i jezik politike pa se prostor jezika spusti na političku kaldrmu. Više znam njenih reči nego njenih ljudi a ne znam ko mi od to dvoje više znači. I da li su mi bliže svojte njene litice i krševi ili moji srodnici, od kojih mnoge nikada nisam sreo. Za mene je Crna Gora umetničko delo, a njeni ljudi pre likovi tog dela nego stvarni ljudi. I kako izgledaju, i kako se oblače, i kako i o čemu govore. Trebalo bi proveriti jesu li to prave litice ili kaširane. Jesu li to razgovori današnjih, novih ljudi ili replike iz neke drame. Je li neka kosmička drama spuštena na zemlju i postala život ili su život i zemlja dobili oblik pozorišta. U svakom slučaju, ne bi trebalo dodavati ništa nego samo vršiti direktan prenos. Pretpostavljam da neko kinesko pozorište ima aktera koliko Crna Gora stanovnika.
Kao svoju istorijsku pozornicu Crnu Goru je doćivljavao sav srpski narod. Na toj pozornici se vekovima prikazivao najvaćniji srpski nacionalni repertoar, a u poslednjem poluveku pozoriljte apsurda.
Crnu Goru i Crnogorce je neko napisao. Svi znamo ko je to bio. To je onaj koji je rekao i njenu poslednju reč i zapečatio njenu sudbinu. Sve posle njega je post scriptum onome ljto je on napisao.
Srbi su jedini narod koji se latinio, turčio, crnogorčio. Turčenje se završilo istragom poturica opevanom u „Crnogorskom vijencu”, mada istorija za takav događaj ne zna. Da li će se crnogorčenje završiti istragom posrbica ili srbeži, kako nas zovu, i kako nam prete ideolozi genocida nad srpskim narodom? Za tu istragu sigurno neće znati poezija ako i sazna istorija. Ni u jednoj poeziji nema više mrtvih Turaka i ni u jednoj zemlji više živih. Kao da je poezija vrljila dvostruku ulogu: ljtitila dulju svog naroda a ćivote njegovih neprijatelja. Vilje smo posekli jezikom nego sabljom. Pa ipak vilje su nas zamrzli zbog poezije nego one koji su ih pobili u stvarnosti, a poljtedeli u poeziji. U Crnogorce se ne razume niko treći. I Srbija i svi ostali Srbi čine se da ne čuju šta se u Crnoj Gori govori. Ućutali su se ne bismo li bolje čuli sami sebe. Bilo bi najgore kada bi, ne daj Bože, i Srbija uzvratila istom merom. Iz Crne Gore ne mogu isterati Srbijance jer ih nema, a Crnogorce iz Srbije mogu, jer ih je tamo dve trećine. Još ako kažu da ponesemo sve što smo doneli, to će biti prvi konvoj bez prtljaga u istoriji. U Crnoj Gori je na najveću visinu izbio ponos srpskog naroda. Antisrpstvo u Crnoj Gori je pljuvanje uvis kojim ona nagrađuje svoje lice. Raskol u biću Crne Gore zabrinuo bi i najveće narode, a kamoli onog koga njeni vladari zovu narodić i narodac. „Ja sam srećan što pripadam jednoj naciji koja je premalena da bi činila velike gluposti” - kazao je holandski naučnik D. H. Lorenc. To na žalost, nikad neće moći da kaže nijedan Srbin. Izvan Crne Gore Crnogorce tretiraju kao jedan narod. Samo u Crnoj Gori Crnogorci su najmanje dva naroda. Ustvari, moraju se odlučiti za jedan. Ili si Rovčanin ili Crnogorac Srbin. Ne možeš biti sve troje. Tako smo postali najmanji narod ili narodić s najviše nacija. I svi se moraju izjasniti, jer u Crnoj Gori nema neopredeljenih. Otkad se preko šanera mogu dobaviti mitre, epitrahiji, epolete, uniforme, štambilji - niču nove crkve, vojske, institucije i uskoro neće biti nikoga ko neće moći da ostvari svoje ambicije i sam sebi dodeli titulu po želji.
Umesto da se spoji sa sobom, svojim svetinjama, svojim izvorima, svojim istinama i svojim temeljima, od kojih je odvojena pedeset godina, Crna Gora preti da će se odvojiti i osamiti, kao da može biti odvojenija i osamljenija. Ono što mi se u današnjoj Crnoj Gori čiji najzdravije i najmodernije to je njen smisao za humor koga u ranijim vremenima nije bilo.
I pre nego sto produzim da ponovim staru osveljtanu istinu da čovek ma šta govorio uvek govori o sebi. I dodam reč Tomasa Mana - da istine koje čovek pokušava da kaže o svom narodu mogu biti samo proizvod jednog samoispitivanja.
Najzad, kakve su prilike u Crnoj Gori moće se lako proveriti na onoj vagi koju teško da ima bilo koji narod. Ta vaga je ćivot Svetog Vasilija Ostroškog. Kad su prilike redovne nema nikakve sile da se ćivot može pošenuti s mesta. Kad su prilike neredovne ćivot postaje lak da ga može nositi čobanče pod pazuhom. Tako su ga, kad je opstanak naroda bio ugrožen, već nekoliko puta prenosili i premeštali. Pa i da u Crnoj Gori ne bude čobančeta da ga iznese, verujem da bi Ostroški Čudotvorac otišao sam da bi spasio i zaštitio svoj narod. Ostrog me obavezuje da u ovom času kažem i ovo. „Ima tu jedna kuća, ali s njima ne zborimo / đedovi su nam se nešto sporečkali, a nikom ne kazali zašto /ne možemo preko njine preći/ oni su znali ako mi ne znamo”. Nezborenje je jedna od najstarijih i najočuvanijih institucija u Crnoj Gori. Tu instituciju imaju svi narodi ali smo mi i njoj dali svoj pečat. Rađamo se i umiremo u istoj zemlji, ali već vekovima ne govorimo. Naše negovorenje možda je najduži bojkot za koji zna Evropa. Dva čoveka u pustinji ne govore jedan s drugim. Širokim bulevarima ne idu zajedno nego jedan za drugim, kao prtinom. Nigde bližih a daljih. Sve nam je isto, a ništa zajedničko. Ispričali smo se siti, ćuteći se odmaramo jedni od drugih, ne možemo zamisliti većeg poniženja nego da progovorimo. Ne govorimo, a odavno smo zaboravili razlog, samo znamo da ne govorimo. Nije to monaški zavet ćutanja. Nije ni obostrano ćutanje onih koji su se vređali pa ćuteći okajavaju svoj greh. Ne govorimo sa onima s kojima nismo ni progovorili. I nismo prestali da govorimo nego nikad nismo ni govorili. Kad s nekim ne govorite bilo bi prirodno da ga ne uzimate u usta. Ni to nije naš slučaj. Ne govorite s njim ali udvostručite priču - govorite umesto njega. Polemišete s njim što vi kažete da je on rekao i što vi mislite da on misli. Ćutanje je vrsta ubistva, poništavanje drugog; dokaz da drugi za vas ne postoji. Ćutanjem govorimo više nego što bismo rekli kada bismo progovorili. Bolje da strepe od našeg odgovora nego da im odgovaramo. Posle tolikog ćutanja, plašimo se da progovorimo i tako podignemo ustavu koja se punila vekovima - jer, i kad progovorimo najčešće ne govorimo nego se praznimo i nadoknađujemo sve što smo propustili. „Zašto se ljudi čude kad neko nešto kaže? Šta je to u odnosu na ono što rade, a kamoli na ono što misle” - piše Ivo Andrić. Čemu ovoliko ćutanje? Da li ćemo uopšte umeti da razgovaramo? Ili će se ispostaviti da ćutimo zato što nemamo šta da kažemo. Odakle ćemo ako ne ispod Ostroga uputiti poziv na razgovor svima kojima nije zamrla savest i odgovornost.
Da progovorimo, da pogledamo istini u oči, da vidimo ima li nas i imamo li šta da kažemo.

(Govor u Kučima na Danima Marka Miljanova, za vrijeme agresije NATO na Jugoslaviju - 16. 05.1999.)

NAŠA KRV ĆE IM PRED BOGOM DOSADITI


Braćo i sestre Kuči. Evo me prvi put u Kučima, na poziv KUD-a koje nosi ime Marka Miljanova, a poodavno sam želio da dođem da se poklonim i vama i ovim grobovima i ovim krševima i ovim senima koje priziremo na njima. Odista ste mogli pozvati i dostojnijega i pozvanijega, ali niste obaveznijega da se odazove, i zahvalnijega što ste ga se setili baš u ovim vremenima. Nazvao sam vas braćom i sestrama ne samo što je to običaj među Srbima, nego i po onoj odluci donijetoj u Rovcima ima 200 godina, da se muški Kuči imaju smatrati braćom, a ženske sestrama. Ova strašna ura, ovaj polom, ovo mesto, narod Marka Miljanova, zaslužuju visočiju, dublju i zasnovaniju reč od one koju ću ja danas ovde reći. Ali na moju žalosnu utehu možda danas i nemamo nikoga ko bi imao znanja, morala i pameti da je kaže. Proteći će mnogo vode, dok saznamo istinu o ovim događajima, čije smo žrtve više nego učesnici. Biću najbliži istini ako kažem da je ovo nova poara Kuča, samo što su Kuči postali sva srpska zemlja i što je pod nož stavljen sav srpski narod. I kao što su se Kuči sklonili ispred Turaka u onu pećinu ponad Male rijeke, tako se u pećinu sklanja srpski narod, a pećina je postala svaka pojata u najdaljoj zabiti i najslavnije građevine u najvećim gradovima. U te pećine nas je ugnao, na pragu XXI veka usred Evrope, ognjem i mačem, najmoćniji i najkulturniji silnik i države sveta. Do te pećine nas je dovela naša istorijska sudbina. Ta pećina je ishod svih naših stradanja i bojevanja. Rezultat i ostvarenje naših nada i snova. Ta pećina je plaćena, ne sa dve užice, nego sa okeanom krvi srpskoga naroda. I kao što su Kuči nekada gledali kako oganj u koji su bacana deca ima zelenu boju, u tu boju, tog plamena, još jednom se uverava srpski narod čiju decu gore bombama NATO pakta. I kao što su se Kuči kad im je nestalo džebane branili kotlovima i santračcima, kablovima i vaganima, dubinama i komatima hljeba, tako srpski narod tim istim oružjem gađa i obara sa svog neba avione najmoćnijeg vojnog saveza sveta. Ali za razliku od turskih vremena kad su se Kučima u nevolji našli Rovčani, i odveli ih u Rovca, danas ni Kuči ni Rovčani, ni svi Srbi zajedno, posle mora krvi prosute za pravdu i slobodu, na celom svetu nemaju ni svoje Rovčane koji bi im pritekli u pomoć, ni svoja Rovca da bi sklonili glavu. Kao Kuč mrem prilično srećan, a kao Srbin nesrećan i nezadovoljan, oporuka je Marka Miljanova. Danas bi umro nesrećniji kao Kuč i kao Srbin a ponajviše kao čovek. I ovo se tebe ponajviše tiče mladi Kuču, da i ovo opišeš ako se budeš rodio. Da smiješ i umiješ istinu govoriti. Primeri čojstva i junaštva stali su u jednu knjigu, a za primere nečoveštva mala je i čitava biblioteka. Pa ipak, kao da ne verujemo u ono što gledamo svojim očima i plaćamo svojom sudbinom i životima. Nemamo kome da pokažemo svoji rane. Nagone nas da krijemo tuđu sramotu. Ono što se danas događa Srbima, mrlja je na obrazu čovečanstva. Sramota ljudskog roda. Ko je mogao pomisliti da će doći dan da sklanjamo krstove i jevanđelja ispred pomame hrišćanskog naroda i najcivilizovanijih država sveta. Ko je mogao u snu sniti da će poluvekovni trijumf najgorih đaka, smeniti trijumf najgorih ljudi. Da će san o Americi nestati sa propašću komunizma. Da će se Kominterna preseliti u Vašington. Da će Bler postati Todor Živkov, Širak Čaušesku a Havel Husak. Da će slavni Zapad na srpskoj zemlji naložiti sav svoj moralni prestiž, a taj prestiž nije bio u sili i oružju. Umesto da je svi vole Amerika je izabrala da je se svi boje. I to je početak i njenog kraja. Mi nismo mogli birati. Bolje je i ovo nego da smo se poklali među sobom. Iako smo birali od to dvoje, dobro smo izabrali. Kao što bi i od ove pogibije bila najgora ona da smo poginuli obrazom. Idi sine Turčinu na megdan, radija sam bez tebe jednoga no da tako na sramotu živiš. Ta je reč i ovoga puta odlučila našu sudbinu. Na ponos i diku Marka Miljanova. I kao što je pre dve hiljade godina, sve skočilo na jednoga, kličući - raspni ga, raspni, nešto slično se događa danas sa Srbima. I kao što je snaga jedinca sveta bila u njegovoj nevinosti, u osećanju da strada na pravdi Boga, najveća je snaga srpskog naroda. Zar je nekome nešto skrivila srpska zemlja. Zar su krivci i njeni putevi i mostovi. Njene sirote udžerice i najljepše građevine. Njene voćke i vinogradi. Ja ne znam drugoga naroda osim srpskoga koji nije nikad mrzeo drugoga niti pak danas mrzi koga. Da li je Albanija prvi put u svojoj istoriji na pravoj strani kako misle njeni vođi, ili se NATO pakt našao na pogrešnoj. U Kučima Marka Miljanova nećemo prećutati ni reč koju dugujemo istini i Albancima. I Albanci su u ovom ratu žrtvovani, samo nas unazađuju i uništavaju otvoreno, a njih unesrećuju i raskućuju onako kako ih tobož brane.
I kad je prva bomba pala na Kosovo, bilo je lako znati da će druga pasti na Lovćen. Lovćen je Ararat isplivao iz kosovskog potopa. I da su htjeli Lovćen ovoga puta da poštede i preskoče, ono kamenje bi da ume govoriti vapilo, nemojte nas nagrditi da nam to ne učinite. Marko Miljanov je bio samostalan u govoru, otvorena lica i jezika. Skoro će sto godina od kada je umro, a ni jedan dan nije bio mrtav. Niti će umreti dok je srpskoga jezika. Sebe je prećutao, a nama ostavio da o njemu govorimo. Onako kako je on govorio drugima. Nije se bunio samo protiv tuđih, nego i protiv svoga gospodara. Zato je postao razvojvoda, proglašen izdajnikom, ludakom, sahranjen bez vojnih počasti. Zato je njegova posmrtna slava veća od one koju je doživeo za života. Među primerima čojstva i junaštva, najslavniji primer je postao on sam, a njegovo ime vremenom postalo zbirno ime naših moralnih podviga. Kad ću ako ne sad. I gde ću ako ne ovde, reći i ovo. Kad sam i sam poput vojvode Marka počeo nešto brkati po karti i objavio knjigu - Reče mi jedan čoek - čuo sam da je kazao neki Kuč: "šta bi tek napisao da je Kuč kad je ovo napisao kao Rovčanin ". I gde bih drugo nego u Kučima, kao Rovčanin kazao ono što je nekada znao svaki čobanin. Srbi su jedini slovenski narod koji je imao dve države, Srbiju i Crnu Goru. U proteklih pola veka Crna Gora prvi put u svojoj istoriji nije bila srpska država. I danas ceo svet vidi kako se Srbi ne boje živog i moćnog NATO pakta, ali ih je strah od mrtve Kominterne. I sve smeju slobodno reći sem da su Srbi.
Kad sam već počeo, da kažem i ovo. Držim da su vam poznata moja politička uverenja. Sada mogu da dodam što je davno rekao jedan Rovčanin. Ako gabelji podignu barjak da brane ovu zemlju, ja ću biti sa njima. Mada danas neprijatelja ne vidimo od oblaka, znamo, naša krv će mu pred Bogom dosaditi. I da završim. U svakom Golijatu, makar ima atomsku bombu i nevidljive avione, i bio sila nad silama, živi strah od Davidove praćke. A tih praćki i tih Davida biće dok je ovog kamenja, dok budu postojale Srbija i Crna Gora.

(Intervju u „Glasu Crnogoraca” - razgovarao Zoran Bogavac)

MATIJA BEĆKOVIĆ


Rekli ste da vam iz Crne Gore nije dolazilo milijega glasa od „Glasa Crnogorca”...
„Glas Crnogorca” je jedini list iz Crne Gore koji ne čitaju samo Crnogorci. Za kratko vreme ste postigli ono što drugi crnogorski listovi nisu uspeli nikad. Ja bar nisam imao prilike da sretnem čoveka koji nije Crnogorac a da je kupio ili čitao neku crnogorsku novinu...
Često se citira i parafrazira vaša izjava o Crnogorskoj naciji - kakva je to nacija od koje sam ja stariji? Sećate li se povoda i situacije u kojoj ste je dali? Da li je baš tako glasilo? Da li bi ste joj danas nešto dodali, sad kad ste stariji i Vi i „nacija”?
Kamo sreće da sam jedini koji tako misli i koji je tako rekao. Bila bi to samo ekscentrična misao jednog pesnika. Ali ja ne znam nikoga do čijeg mišljenja držim da je mislio ili misli drukčije. Ne znam zašto me je pripala slava nekoga ko ne priznaje crnogorsku naciju. Kao da sam ja neki biro za priznavanje ili nepriznavanje nacija. Možda sam jedini koji je zbog toga trpeo višegodišnju epitimiju, ne samo u Crnoj Gori nego i u Srbiji... Ali uzmimo i da sam jedini koji tako misli i da je samo ja ne priznajem. Svaka prava i velika nacija bi me baš zbog toga pazila i negovala kao kuriozitet i lako podnela jedno usamljeno mišljenje. Recimo i da nisam u pravu. Čemu toliki džumbus zbog jedne neistine? Šta li bi tek radili da sam govorio istinu?
Neki Crnogorci su Srbi, neki su antisrbi, neki su nesrbi, neki su srpskog porijekla, neki su montenegrini, neki su Srbi po pozivu, neki su dukljani...
Nije čudo što sam se na pitanju crnogorske nacije toliko saplitao i teško snalazio. To pitanje je postalo komplikovanije od Ajnštajnove teorije relativiteta... Dva oka u glavi, dve grane jednog stabla, ime i prezime... Sve su to nadljudski pokušaji da se savlada ova kosmička zagonetka. Ko može da se snađe kad su Crnogorci Srbi a kad nisu, kojim danom su jedno a kojim danom drugo, gde počinju a gde prestaju. I odnosi u jezgru atoma su stalniji i manje promenljivi. I nauka im je ušla u kraj, ali crnogorskoj naciji još nije...
Kad u Crnoj Gori bude dovoljno drumova, hoće li se pevati „Drumovi će poželjet' Srbina”?
Od onog što nam se događa poslednju deceniju nisam ništa pogodio. Na mom tiketu nema ni jednog tačnog pogotka. I kad nisam ništa pogodio do sad to bi bio dovoljan razlog da odustanem od daljih prognoza... Najpre, nisam verovao da ću doživeti slom komunizma, a kad se to čudo dogodilo, verovao sam da će s komunizmom otići sve što je s komunizmom došlo. U taj prtljag je spadala i crnogorska nacija. Pogotovo mi nikada nije palo na pamet da će se pojaviti Crnogorci - antikomunisti. I to je pronalazak postkomunističke hemije. Onaj koji je rekao da su Crnogorci postali od komunista mora zinuti od čuda. Da se kod nas ništa nije promenilo nema boljeg dokaza od postojanja crnogorske nacije.
Preimenovati naciju nije lak posao. Ipak, toga su se prihvatili i oni koji su i lakše poslove izbegavali? Izgleda da to u silnoj demokratiji nije zabranjeno?
Nije mi čudno da postoje sve moguće inkriminacije ali nikad nisam čuo da je u Crnoj Gori neko prozivan zbog negiranja srpske nacije...
A tim negiranjem se bave i zbog tog negiranja se osnivaju čitave institucije. Negiranje srpske nacije je osnovni sadržaj tolikih glasila, deo školskih programa i vaspitanja novih naraštaja. I to sve pored živih crnogorskih Srba!
Svaka čast onima koji nisu Srbi, ali ne bi trebalo da to zahtevaju i od onih koji to jesu.
Na Vašu besedu u Ostrogu skočile su montenegrinske „ale i vrane”. Čuli su se i zahtevi da vam se zabrani dolazak u Crnu Goru. Predložili ste i uvođenje „vize za jednog čoveka”. Hoće te li dolaziti u Crnu Goru kad Vam za taj put zaista bude potrebna viza?
Pomišljam da su te reakcije bile spremljene unapred i, kao da su ono što sam rekao, čitali tek pošto su me kamenovali. Možda sam i suviše očekivao kad sam pomislio da posle tolikih demokratskih promena u Crnoj Gori i ja mogu reći ono što mislim. To je alfa i omega svih političkih sloboda. Najmanje sam mogao verovati da će i sadašnji režimski dobošari poučavati i kaštigovati jednog pesnika - zato što misli i govori ono što je i u najcrnjim vremenima mislio i govorio. Još se oni sada javljaju kao tobožnji slobodari i opozicionari, a pod nekim prezimenima prepoznajem potomke onih speleologa koji se u Crnoj Gori zovu jamari...
Obraćanje nadležnim organima da mi se zabrani dolazak u Crnu Goru, saopštenja da mi se nešto ne dodeli ili oduzme ili oduzme samo po sebi su dovoljno rečita. I mora da su u skladu i s boljim običajima i s visokim načelima slobode i tolerancije. Nadam se da ću ih jednom sabrati na jednom mestu i objaviti u jednoj knjizi. Šteta bi bilo da se ti dokumenti zaborave.
Po nekima, već je došlo vreme da Srbi u Crnoj Gori zatraže sva prava koja, po međunarodnim standardima, pripadaju nacionalnim manjinama. Kakva će biti zemlja u kojoj je nacionalna manjina u većini?
Imam problema kad hoću da poverujem u zvanične podatke o broju Srba u Crnoj Gori. Ne ide mi u glavu kako Srbi u Crnoj Gori mogu biti manjina ako su apsolutna većina u Grblju, u Paštrovićima, u Zeti, u Kučima, u Rovcima, u Morači, u Uskocima, u Drobnjacima, u Pivi, u Vasojevićima... A nisu manjina ni u jednoj od četiri nahije... Uostalom, da ih je samo deset posto popis bi se održavao svaki dan. To i nije veliki posao. Mogli bi prozivati i vršiti direktan prenos popisa preko televizije!
Srbi u Crnoj Gori su postali neka vrsta stranih državljana. Državljani države koje nema.
Država je onih koji nisu Srbi, a još više onih koji su antisrbi.
Hoće li se jednog dana knjige Matije Bećkovića prevoditi sa srpskog na crnogorski i biti pečatirane crnogorskim pravopisom? Možda će Vas tada u Crnoj Gori više ceniti, kao stranog pisca?
Često nisam u stanju da razumem ni ono što tolikima ne prestavlja nikakav problem. A da li će pored mene, strani pisci u Crnoj Gori biti Stevan Raičković, Branko Popović, Pavle Popović, Vida Ognjenović, Dragan Lakićević, Labud Dragić, Miladin Ćulafić, Duško Novaković, Novica Tadić, Božo Koprivica, Dragomir Brajković, Veljko Radović, Komnen, Radivoje Boričić, Miro Vuksanović, Gojko Janjušević, Aleksa Đilas, Selimir Radulović, Blagoje Baković, Miroslav Aleksić, Mihailo Pantić, Gojko Božović, Ratko Božović, Danilo Nikolić, Brana Šćepanović, Alek Vukadinović, Jovan Delić, Momčilo Paraušić, Petar Sarić, Kalezići: Dimitrije, Vasilije, Dragiša, Dragutin Jovanović, Danilo Jokanović, Ilija Marković, Pavle Zorić, Karadžići, Ranko Pivljanin, Koprivica, Uskoković... I toliki drugi koje sam preskočio, naučnici, filozofi, slikari... Zar Crna Gora nema nikakvih obaveza prema njima, niti oni ikakvih prava u Crnoj Gori?
Mnogi od današnjih „velikocrnogoraca” razmetali su se ne tako davno, svojim srpstvom? Koliko nacija je normalno da jedan žitelj Crne Gore promeni od kolevke pa do groba? Da li se menjanje nacija može dozvoliti svake godine, ili bi se prestupne od toga trebalo izuzeti?
Ne bi bilo čudo da svaku porodicu u Crnoj Gori proglase međunarodnom zajednicom. Gde su dva Crnogorca tu su najmanje i dve nacije i dve crkve i dva jezika, dve Crne Gore.
Gledao sam po Crnoj Gori kako sede za istim stolom i jedan s drugim razgovaraju telefonom... Tako zaboravljaju da su u pustinji. Iz pećine prete da će se odvojiti i poručuju da im niko ne treba. Pa i svojim antisrpstvom i današnjim košmarom Crna Gora je ogledalo srpsko.
Mogu li potomci retroaktivno tražiti da im preci promene naciju, i do kog kolena?
Svi su mrtvi Crnogorci Srbi a živi su samo Crnogorci.
Sigurno ste čuli decu srpskih očeva u Crnoj Gori, kako kažu da se „osećaju Crnogorcima i Montenegrinima”. Šta mislite o tom argumentu - ja se osećam?
Moramo ih razumeti.
Drugih argumenata i nemamo.
Proglašenje crnogorske nacije vezuje se za čuveni prvomajski članak Milovana Đilasa u „Borbi”. Bili ste prijatelj sa Đilasom. Da li ste ga ikad pitali kako se oseća kao čovek koji je „izumeo naciju”?
Milovan Đilas nije napisao da su Crnogorci posebna nacija nego da to mogu postati. To je bilo u okviru onog projekta budućnosti u kome ništa nije bilo isključeno. Kad je u taj projekat prestao da veruje, odrekao se i te teorije i prestao da bude Crnogorac po službenoj dužnosti. A kad je ministarsku fotelju zamenio crnom klupom sa nje je na pitanje šta je po nacionalnosti odgovorio da je Srbin. Da je ostao „Crnogorac” uveren sam da ne bi platio toliku cenu.
Neki sukobe na liniji Podgorica - Beograd gledaju kao na sukobe Crnogoraca iz Srbije sa Crnogorcima iz Crne Gore. Ima li u tome bar malo istine? Ili malo više istine?
Zamislimo ovakvu situaciju: da Srbiju preuzmu ovi koji vladaju Crnom Gorom, a Crnu Goru ovi koji vladaju Srbijom. Ne verujem da bi se nešto promenilo. Preko noći bi Srbi postali Crnogorci, a Crnogorci Srbi. To je sva beda i vlasti i vladanja i za to me njihova logika i ne zanima.
Da li Vam je dosadilo da odgovarate na ovakva pitanja, da li je teško živeti u raspamećenim vremenima, u kojima sve manje ljudi zna ko su, čiji su, odakle su, a skoro niko - kuda ide?
Tuširam se uvek posle ovakvih razgovora. I često osećam kao onaj Krležin ostarali pas koji sve vidi i sve čuje ali ga mrzi da laje...
Kad se Crna Gora odvoji, koji grad će Crnogorcima zameniti Beograd?
Pa neće valjda kod deobe Beograd pripasti Srbiji. Što su ga onda oslobađali?
Napisali ste jednu od najlepših pesama o Svetom Savi „dok je hodio zemljom”. Kako se osećate kad Montenegrini svetosavlje proglašavaju fašističkim?
Samo da ne miniraju Savin kuk i kontaminiraju Savin izvor iz istih razoga iz kojih su lagumali kapelu na Lovćenu.
Monarhizam je Vaš politički „svetonazor”. Zašto mislite da je monarhija bolja od republike?
Ne mislim da je monarhija bolja od republike. Samo znam da Srbija i Crna Gora nikada nisu bile republike, sem pod komunizmom... srpska kruna i srpski kralj ne postoje zato što sam ja monarhist nego je kralj - kralj, a kruna - kruna, bez obzira da li sam ja monarhist ili republikanac... Reč je o principu i činjenicama.
Već više puta sam rekao da ne verujem da su Srbija i Crna Gora rođene u Jajcu, ali republika jeste. I kada bi se na Republiku Srbiju i Republiku Crnu Goru primenio isti zakon koji važi za njine građane - one ne bi mogle odbiti uverenje o državljanstvu ni u Srbiji ni u Crnoj Gori. Obe su rođene u inostranstvu, drugim rečima, obe imaju tuđe državljanstvo. Eto, i zato sam monarhist. Kruna je jedina promena i jedina alternativa petokraki. Sve drugo su frakcije jednog te istog. Šteta što niko sem Srba nije imao sto grama kakve bilo krune. Videli bi smo šta bi s tim učinili recimo Hrvati ili Slovenci.
Dve akademije, dve crkve, pa čak i dva pretedenta na crnogorski presto. Kako kao član Krunskog saveta Karađorđevića komentarišete pretenzije naslednika kralja Nikole na cetinjski tron? A njegove umetničarske pretenzije da Cetinjanima prikuči tekovine moderne likovne destrukcije Zapada?
Znam samo da je princ Mihailo Petrović bio zaklet i odan dinastiji Karađorđevića i bratu kralju Aleksandru; I da je bio član krunskog saveta Kralja Petra II. (I da je zato i odbio krunu koju mu je nudila Italija prilikom okupacije Crne Gore). Nije mi poznato kome je odan i zaklet njegov sin.
Rekli ste da smo „vezani za mrca”, koristeći tu metaforu za naše sporo oslobađanje od titoizma i komunizma. Taj vaš iskaz koriste danas privrženici montenegrinske neovisnosti da bi pozvali Crnu Goru da se oslobodi od Srbije?
Evo dokle smo došli. Reč Srbin je postala režimska reč, a ko kaže Srbija taj je režimlija. Vlast u Crnoj Gori nije vlast nego opozicija. Ali Milošević se ne može srušiti osnivanjem akademija, proglašavanjem crkvi, izmišljanjem jezika, antisrpskom histerijom. On se tako samo učvršćuje...
Mnoga Crnogorčad iz intelektualnih i kvazi intelektualnih krugova vrše velika spremanja crnogorske istorije i kulture, ne bi li nekako Montenegro prikučili Mediteranskom kulturnom krugu. Kancone umesto gusala, popevke umesto jadikovki, belkanto umesto deseterca - može li ta operacija uspeti i hoće li je pacijent preživeti?
Dirljiv je taj polet. Nikome odavno nije ni do čega. Proglašava se kraj istorije, a u Crnoj Gori elan kao na početku sveta... Gradska poezija se pojavljuje pre gradova. Bolesnici od side po pećinama. Akademije slave 40 dana od osnivanja. Jedan hotel jedan put, a dve crkve i dva jezika. Sve je to zanimljivo da ne može biti zanimljivije. I nije dosadno. I to sa guslama je dirljivo. Neće s guslama u XXI vek! I kud bi tamo s njima. Šta će biti senzacionalnije nego bela tehnika iz Veljeg Dubokog. To će biti najteži udarac Japancima s one strane s koje ga najmanje očekuju!
Otkud kod dela crnogorske inteligencije tolika mržnja prema svemu što je srpsko?
I sa stanoviljta psihijatrije i antropologije i religije možda je najzanimljivija najnovija pojava cara Dukljana koji je u Crnoj Gori drugo ime za đavola još od starine. I sad je to onaj isti koji je ubio brata poslednjim kamenom kojim je trebalo da se dovrši grad podignut na ušću Zete u Moraču. Izgleda da od tog nauma još nije odustao samo, što umesto kamena, sada zamanjuje modernijim sredstvima. Ni onda ni sada Dukljan nije priznavao Boga nad sobom. Gradio je svoje nebo od goveđih koža, udarao po njima maljevima kao da grmi i prosipao po njima vodu kao da pada kiša. Sad stvara svoju crkvu i izaziva Svetog Iliju „na boj na sablje”. Davno je to bilo kad je posekao Svetog Đorđija i Svetog Prokopija. Sad se nameračio na Svetog Savu. Sveti Ilija ga je vezao u verige i bacio u vir ispod Vezirovog mosta. Svake godine na Božić valja udariti gvožđem o gvožđe da se ne otrgne. Izgleda da nije uredno činjeno ono što je trebalo i opet ga imamo na delu.
Šta mislite o ustavno-pravnim sukobima Crne Gore i Srbije, o ravnopravnosti Crne Gore u federaciji, u krajnjem - o krivici Beogradskog režima za aktuelna zaoštravanja tog spora, koji se koristi za mnogo dugoročniju akciju raz-srbljivanja Crne Gore?
U Srbiji se nije desilo ono što je moralo da se desi i što se desilo u svim državama Istočne Evrope. To je tragedija Srba iz Srbije, ali oni koji to najčešće govore trebali bi da zbog toga podignu spomenik zahvalnosti Miloševiću. Da je učinio ono što je trebalo da učini većina njih ne bi imali pravo na javnu i slobodnu delatnost, kao što je to slučaj sa njihovom sabraćom u onim državama Istočne Evrope u kojima je došlo do promene.
Crna Gora navodi se kao demokratski primer balkanskim susedima. Otkud Crnoj Gori, koja je retko kad imala šta da izveze, sad toliki višak demokratije da ona postaje njen najkurentniji proizvod na zapadnim političkim pijacama, gde se menja za koju tonu 'rumetina ili džak brašna, ili boks marlbora?
Milo bi mi bilo da je tako, ali ne verujem... Obavezno mišljenje je ono što najviše ponižava, mislećeg čoveka, a ono je postalo uslov ako hoćete da vas ubrajaju u pametne... Međunarodna zajednica se izjašnjava za zajedničku državu, zato što joj se čini da ovako Crna Gora više zadaje jada Srbiji. Sada je ona srpski problem, a da se odvoji bila bi problem međunarodne zajednice... Ali ni za posebnu naciju ni za samostalnu državu - nemaju kvorum. Ne znam koliko će faliti jedan ili dvojica. Na neki način ja sam najviše oštećen što ta nacija ne postoji. Kad bi postojala bila bi to prava stvar. Jedina joj je mana što je nema.
Šta bi danas Njegoš rekao Crnogorcima?
Možda bi opet napisao „Kulu Đurišića” i stihove:
„Turci jadi izdajnici jadi
moj serdare na dobro ne slute!”
A šta Vi kažete „onima”?
Ne zna čovek što bi im drugo rekao, sem: prekrsti se đavole.

(Intervju u Glasu Crnogoraca, 10.11.2000. - razgovarao Zoran Bogavac)

МATIJA BEĆKOVIĆ


Čim je upaljeno svetlo u Srbiji, Crna Gora je izašla na videlo i dospela na dnevni red. Zatečena je na delu u prilično nedoličnom položaju

Pred našim pogledima zamućenim, nekima od razočaranja, većini od oduševljenja, dogodio se jedan istorijski rasplet: Kako ste Vi učestvovali u njemu, kako ste ga doživjeli, kako bi ste ga komentarisali?
Na miting sam došao sa jedne sahrane na kojoj niko nije plakao, a s mitinga otišao plačući. Tek sam na CNN video šta se dogodilo. Sutradan sam Patrijarhu na Vračaru rekao da bi možda trebalo dve-tri ampule suzavca baciti i ispred grobljanskih kapela ne bi li neko pustio suzu, ne bi li se održao onaj običaj koji izumire. Još jednom se pokazalo da nijedan narod ne postoji uvek nego samo ponekad. Takav slučaj je i sa Srbima koji su 25. septembra i 5. oktobra pokazali ne samo da postoje, nego i da sve znaju i da ništa nisu zaboravili. I u tom času kad ih je čitav svet bio otpisao i prežalio, a njima samima se činilo da su se zaputili ka sopstvenom nestajanju. Nadam se da tih dana nije samo jedna vlast zamenjena drugom, već da se desilo nešto važnije, dublje i sudbonosnije. Da se desilo sada ono što je trebalo da se desi pre deset godina. I kada bi se događaji mogli antidatirati, premestio bih ih u devedesete godine, kao da protekle decenije nije ni bilo. Pošto je to nemoguće valjalo bi da to vreme nadoknadimo, da stignemo sami sebe, koračajući koracima dugim ne deset nego pedeset godina.
Dok ste se spuštali helikopterom na Trebinje, osvijetljenom suncem i svjetlošću Dučićevog povratka, jedan od kolega iz „Glasa Crnogorca” uzdahnuo je - dao bi kaže, godinu dana života samo da je mogao da čuje šta ste, u helikopteru razgovarali Vi i predsednik Koštunica.
Ne verujem da se naš razgovor na nebu mnogo razlikovao od razgovora koji su u istom času vodili Hercegovci i Crnogorci na zemlji idući peške na opanke planinskim puteljcima ka Trebinju. Nijedan čobanin toga dana nije imao važnijega posla nego da o svom trošku, na poziv svoje savesti ode da dočeka prah Jovana Dučića. Nije bilo neopravdanih izostanaka.
Neki amerikanski mediji, zamjerajući Koštunici što je sletio na trebinjsku Crkvinu, opisali su tu manifestaciju kao „događaj prepun nacionalnog naboja”. Da li ste osjećali taj naboj dok ste govorili nad odrom neraspadautog Dučića?
Visoki američki zvaničnik posredovao je da presednik Koppunica najpre ode u Sarajevo pa tek onda u Trebinje. Kada mu je rečeno da je tome smetnja liturgija koja počinje ujutru u osam sati pitaoje zašto liturgija ne počne posle ručka ili uveče. Na kraju je radoznalog diplomatu zanimalo iz koje zemlje je prenesen Jovan Dučić... Novoj Gračanici i Dučićevom povratku obradovala se svaka travka u Hercegovini. Da se to vidi potrudilo se sunce koje tih dana nije uvodilo restrikcije ni grejalo po grupama. Tri dana je sav onaj silni svet sunce obasjavalo spolja, a Gračanica i Dučić iznutra. Ko ne zna da je grob najstarija svetinja i da je religija groba postojala i kad nikakve druge nije bilo - tu ne može ništa razumeti. Grob je prvi hram, a grobna crkva hram nad hramom. Prva lobanja je Adamova a Adam nema nacionalnost. Kost je Bog, u nju se kunemo, u nju verujemo, a ta vera je najživlja u Crnoj Gori i Herce-govini. Možda smo ponajviše ostali Hrišćani po važnosti koja se pridaje poslednjem danu i sahrani. U dve eparhije u kojima vladaju dva ćivota nije mogao drukčije izgledati ni povratak Jovana Dučića.
Vodeći ljudi danas aktuelne crnogorske vlasti, uključujući i trenutnog „gospodara Crne Gore i brda” gospara Đukanovića, nijesu se pojavili ni na dočeku Dučićevih zemnih ostataka, na aerodromu Podgorica, ni na bdeniju u hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, ni na pomenu u Nikšićkom hramu Svetog Vasilija Ostroškog. Kome će počast da odaju, ako im je mrsko da je odaju pokojnom Dučiću? No zato su se slikali nad grobom nekog svog ustrijeljenog mafijaša, gde je bajalice čitao Raspop Dedeića.
Neko je zamerio episkopu Atanasiju što nije zvao Dedeićevu suprugu, ako je već zaobišao Dedeića. To je jedina primedba koju sam čuo, ako je i to istina.
Sto trideset i kusur „crnogorskih intelektualaca” liznuše mastiljavu olovku, i sročiše svoj potpis ispod apela svom prešjedniku, da odcijepi Crnu Goru, ne časeći ni časa, jer će, kako potpisaše, uskoro biti kasno! Čitajući taj spisak teško se izbjeglo utisku da su se mnogi potpisali, samo da bi strini i tetki, podnijeli pod nos dokaz da se, eto i oni, crnogorski intelektualci - nekima nijesu kod kuće u to poverovali čak ni kad su tvrdili da su članovi dvije akademije nauka, em crnogorske em dukljanske.
Šteta što je takav važan zahtev ostao nepoznat javnosti izvan Crne Gore. Siguran sam da za taj istorijski dokument u ovako presudnom času u Srbiji niko nije čuo. Bojati se da bi tako bilo i da se otcepe. Ako se potsetimo nekih ranijih proglašenja slobodne i nezavisne Crne Gore sigurno je da bi i ovoga puta takvu odluku primili mirno svi osim Crnogoraca. Istina, kad god se Crnogorci pobiju među sobom one druge proglase i nekim drugim narodom. Time zavaravaju samo sebe.
Sa Crkvina ovjenčanih novom crkvom hercegovačkom Gračanicom kao da nam je pogled bježao put Lovćena, vrha koji je odavno, bez svoje crkve, bosoglav?
Za razliku od turskih vremena kada su crkve letele s brda na brdo u naše vreme izgleda lete i brda. Meni se učinilo da se iznad Trebinja nije pojavila Gračanica nego se premestao Lovćen. Ko sumnja može se osvedočiti i svojim očima.
Trebalo je da padne Milošević, pa da oni koji imaju oči da vide i uvi da čuju, shvate kako je, uprkos demokratskoj retorici režim u Crnoj Gori „sličan ali ni nalik” Miloševićevom?
Čim je upaljeno svetlo u Srbiji, Crna Gora je izašla na videlo i dospela na dnevni red. Zatečena je na delu u prilično nedoličnom položaju. Više niko ne može sprečita da se otpečati i taj koverat i sruši i taj tabu. Čim su se čule prve primedbe na račun crnogorskih vlasti objavljene u opozicionoj štampi u Beogradu to je nazvano „anticrnogorskom histerijom”. A što već deceniju u Crnoj Gori izlaze dnevnici i nedeljnici čiji je jedini sadržaj mržnja prema Srbima i Srbiji to nisu ni primetili... Tome se ne treba čuditi ako znamo da je Pavelić došao do Drine, a Tito stigao i još je tamo u Velje Duboko.
Mediji u Crnoj Gori prvo su svi po komandi oslovljavali Vojislava Koštunicu kao „takozvanog predsjednika”, zatim su istog dana, kao postrojeni prešli na neutralnu formulaciju „doktor”, pa su iz te svoje „ordinacije”, kao izliječeni istog dana počelj da ga oslovljavaju kao predsjednika?
Kako da ga priznaju kad je Koštunica dobio četiri puta više glasova nego što Crna Gora ima stanovnika. To je već samo po sebi uvredljivo. I još je u Crnoj Gori na onakvim izborima i pod onakvim uslovima dobio pride 6.000 glasova. To nije normalno. A ne znam šta će mu levor i na koga bi jedan „Crnogorac” pucao ako ne na onog ko bi se usudio da napomene kako u Srbiji ima onoliko nevažećih glasova koliko Crna Gora birača... Kad se kaže 20% ili 80% niko ne zna koliko je sve to zajedno.
Otac montenegrinsko-dukljanske nacije nije mogao da uzdrži svoje žaljenje za Miloševićem (iako ga je napadao na arcima papira zbog kojeg su tri šume pošjekli) napisavši kako je Milošević „samo obačan diktator”, ali bio nacionalista, dočim je Koštunica „gori” - taj je nacionalista.
Srbofreničari će pod Koštunicom zakutati za Miloševićem.
Kako to da niko ne vidi kako je danas na javnoj sceni Crne Gore, ispod sve providnijih i sve odrpanijih velova demokratskih fraza, zapravo jedan šovinizam prepun mržnje prema svemu što je srpsko i iz Srbije?
Crna Gora je izgleda dala orginalni doprinos i ovim fenomenima. Imam mišljenja da su „Crnogorci” najbolji dokaz kako može postojati nacionalizam bez nacije i šovinizam prema sopstvenoj naciji. To je kvintisenca šovinizma a bez nas se ne bi znalo za tu pojavu. Samoponižavanje doživljavaju kao osvetu, a polemiku sa ogledalom kao raspravu sa nekim drugim...
Šta će Matija Bećković reći ako njegovi Crnogorci sjutra, na referendumu, izglasaju svoju nezavisnost od Srbije, a zavisnost od svih ostalih?
Ne znam kako bi se mogli odvojiti više nego što su odvojeni i šta bi mogli da odvoje što već nisu odvojili. Ono što je moje u Crnoj Gori nosim sa sobom i od toga me ne mogu odvojiti. Mene tamo najčešće prekonosiraju ministri kulture, prosvete, informacija, a čujem da su većinom iz Kolašina, a neki su mi rođaci pa se nemam čemu čuditi. U svakom slučaju država nije ni privatno ni partijsko pitanje. I kad se već upotrebljava sintagma Srbi i Crnogorci, najviše opravdanja ima da se ta sintagma zvanično upotrebljava u Crnoj Gori. Ili nigde. Ovako ispada da u Crnoj Gori Srba nema. A to im je ipak previše.
Neko reče kako bi, prije odlaska pred glasačke kutije, na tom eventualvom referendumu, Crnogorci prvo trebalo, svako da svrati do svog groblja - na konsultacije sa đedovima i prađedovima?
Oni koji imaju đedove i grobove oni su i za zajedničku državu. Možda ih je tamo lakše i prebrojiti.
Čulo se mnogo puta da je Srbija ovih dana bila porobila Crnu Goru, i da je to učinila pomoću nekakvog „sedmog bataljona”. Bar da je bio prvi... A i 1918, „porobi” je jedan srpski bataljon?
Verujem da su u tim bataleonima većina Crnogorci a siguran sam da njima komanduju. Pričam napamet, nemam o tome nikakvih informacija. Ali mora da je tako, kako bi moglo biti drukčije.
Srbija se zaklinje u devedesetak godina tradicije svoje „Politike”. A Crna Gora i Crnogorci, koji, na riječima drže do svoje tradicije više od Srbijanaca, ne haju što „Glas Crnogorca”, jedva ponovo pokrenut, treba da prestane sa izlažanjem 127 godina poslije štampanja prvog broja.
Tako, nije to slučajno, kriju sramotu da su u slobodnoj Crnoj Gori prvi ured-nici „Glasa Crnogorca” bili okupatori poput Sime Popovića, Sime Matavulja, Laze Kostića... bruka.
Da li bi sadašnju Jugoslaviju spasilo kad bi se njena prestonica, iz Beograda, preselila na Cetinje, kako je to svojevermeno predlagao sadašlji gradonačelnik Beograda?
Srbiju je rasturanje Jugoslavije koštalo koliko i njeno stvaranje. Ne verujem da je ikome stalo da stvara neku treću Jugoslaviju ni da se tako zove zajednica Srbije i Crne Gore. Mali je razlog što i jedna i druga imaju istu zastavu, a kad su zajedno uzmu treću... Još manje razumem šta će i kakva je to nezavisna Crna Gora koja nudi Srbiji zajedničku valutu, vojsku i spoljne poslove? Zbog čega su države nezavisne ako ne zbog to troje? A Cetinje je grehota spominjati. Što se tiče Crnogoraca koji žive u Beogradu, a zalažu se za nezavisnu Crnu Goru, bilo bi prirodno da se tamo i presele. Nema smisla da usreće druge, a sebe da ostave u izgnanstvu.
Ako Srbija krene da se otcjepljuje od Crne Gore čime ćemo je mi, Crnogorci spriječiti? Da li je dovoljno ubjedljivo da im kažemo kako se to ne važi jer smo se mi prvi sjetili?
Srbiji su postavljeni uslovi. Ako ih ne ispuni nek vidi šta će, gde će se školovati i ko će je hraniti i što je najvažnije: gde će letovati.
Da li ste zabrinuti zato šta će ostati od srpske knjižepnosti ako joj neovisna Crna Gora „otme” sve književiike koji su „od dolje” sišli za Srbiju?
Crna Gora je zahvalna i za opisivanje. I za istraživanje. I za izbore i referendume. Kome je stalo do istine - ona je idealna. I da sve bude i čisto i jasno i da dugo ne traje. Da se svi izjasne preko televizije. Krajnje je vreme da počnu ozbiljni razgovori. Bolje je zapaliti jednu sveću nego godinama psovati mrak. Za dve trećine mozga ljudi još ne znaju čemu služe, a kod nas često ni za ceo.
Ovih dana Crnogorsko pozorište ijekaviziralo je Kišov dramski tekst, i to nazvalo „zanimljivom intervencijom” na Kišovom jeziku? Smije li se stati samo na tome?
Sigurno je neko uočio da je Kiš preveden na gotovo sve jezike. Pa ako je već neprevodiv na crnogorski da se prevede bar na ijekavski.
Ako u Ujedinjenim nacijama Džrna Gora i Srbija ne budu dobili dvije stolice, ko će kome sjedeti u krilu?
Sedenje je oder pri ležanju, a ležanje opuč pri spavanju.
Recite nam stih ili strofu koje ste poslednje napisali?
„Tužno li je tamo doći
ko je prije dolazio
a ko nije bio prije
lako mu se veseliti”.

(Intervju u NIN-u, 31 decembar 1997, razgovarao Milo Gligorijević)

ĆERA MAKROKOZMA


Razgovaramo s pesnikom sveopšteg srpskog ćeranja bez namere da pobegnemo od glavobolnih pitanja koja se uvek nazivaju političkim.
Počnimo pitanjem koje samo prividno hoće da bude bezazleno: Šta vi cesto nagrađivani, a sada i sa velikom Njegoševom nagradom, mislite o nagradama i nagrađivanju pesnika?
- Čim počnu da vam dodeljuju nagrade znaci da vam je krenula odjavna špica - rekao bi Duško Radović. Kao da po nagradama koje još niste dobili možete proceniti i koliko vam života ostaje. Na kraju od vas ostanu plakete, diplome, zahvalnice pomešane sa protezama, ulošcima i aspirinima. U vreme kome je ostalo da još samo može u ponešto sumnjati, a ni u šta verovati, ko bi mogao verovati u nagrade! Pogotovu kada vas kao mene, kada dobijete nagradu, još i grde pa ljudi misle da sam nešto skrivio i pitaju šta mi je to trebalo ili se čude što je ne odbijem.
Da li iz ovoga treba razumeti da sve dobijene počasti gledate bez velike radosti, pomalo ironično?
- Mihiz je govorio da nagrade možeš da prezireš, ali tek kad ih dobijes. Diplomiraj pa reci da to nije nista. Kad te izaberu u Akademiju imaš pravo da kažeš da te to ne interesuje. Kod nas je češće obrnut slučaj. Sve nagrade su odbili oni koji nijednu nisu dobili, a sva priznanja najotvorenije preziru oni koji nisu doživeli nijedno.
U pominjanju nagrada koje ste primili svakako ne treba zaboraviti one koji su ih davali. Vas nagrađivati bejaše nekada čin velike i nesumnjive hrabrosti, a sudeći po zbivanjima na Cetinju ni danas nije bezopasan.
- Članovi onih žirija koji su mi svojevremeno dodeljivali nagrade bili su kažnjavani i ostavljani bez hleba. Njihove odluke su tada doživljavane kao hrabre, pozdravljane kao znaci boljih vremena, napadane od vlasti a hvaljene od "opozicije". Danas me oni koji su nekad nasrtali na mene i članove žirija napadaju što sam te nagrade primio. Kao kada biste nekome zamerili što je primio pomilovanje i izašao iz zatvora, jer da je tamo ostao više bi doprineo njihovoj slobodi. Oni koji su nam nadenuli ime disidenti, i gonili disidente, sada tvrde da disidenata nije ni bilo. Da su se toga setili na vreme bili bi heroji.
Uzmimo da je ovo bio uvod u priču, duhovit kakav se i očekuje. Ali sledeće pitanje traži precizan odgovor: S kojim osećanjima primate Njegoševu nagradu i kako je vidite u poređenju sa drugim velikim priznanjima?
- Nobelova nagrada je jedinstvena i po tome što dobitnici te nagrade nikad ne govore ništa o onome ko je tu nagradu ustanovio i obezbedio novac. Njegoševa nagrada je naprotiv prilika da govorimo više o Njegošu nego o dobitniku Njegoševe nagrade. I to naročito u vreme kad bi sam Njegoš iz mnogih razloga bio najmanje pogodan da dobije Njegoševu nagradu. Njegoš je uradio više nego sva Crna Gora. "I kad bi jednom nestao srpski narod", kazao je Crnjanski, "dovoljna je zamena Gorski vijenac". Njegoš je pored ostalog i jedini vladar koji je bolje pisao nego vladao. Možda nijedan pesnik u istoriji nema takvu ulogu i takvu sudbinu. Istorija pesništva se uglavnom mimoilazi s istorijom, ali s Njegošem to nije slučaj. Od svega sto sam o Njegošu pisao i mrčio artiju, francuski slavista i veliki njegošolog Mišel Oben izdvojio je jednu rečenicu: "Kako procenjivati stihove za koje je poginulo toliko pokolenja?". Njegoš je postavio reč na presto Crne Gore i ostavio nam zavet da budemo reč i karakter. Njegoševo mesto je neprikosnoveno a delo nepobitno. Zato je sve do danas pretrajala nada da je i sve što je u vezi sa Njegošem neuporedivo.
Čini se da ste sada saopštili i razloge za sopstvenu radost?
- Nagradama se radujemo i zbog drugih, ali onih koji bi se najviše radovali našim nagradama više nema među živima. Nagrađuju starce koji i ne umeju da se raduju u vremenu bez radosti, pa taj lovor više liči na posmrtni venac i otpremninu. Gledao sam jednom kad se Pablo Kazals zahvaljivao primajući neku nagradu. Imao je više od 90 godina, a rekao je: "U ovom trenutku ja se sećam svoje majke!" To me je potreslo i ostalo nezaboravno.
Kako ste doživeli buru u Crnoj Gori, cetinjske povike protiv vas i sve ono što je u proteklim mesecima povodom vas i Njegoševe nagrade izgovoreno?
- Ne samo zbog jedne naročite vrste gordosti koja nas ispunjava kad ne odgovaramo na takve izazove, i sve da to sebi nisam zabranio, ne bih u tim razgovorima učestvovao. A bolji običaji bi to i drugima nalagali. Uostalom, koliko ja mogu da razumem mene ćeraju samo prividno, ali bi ćerajući mene hteli da se domognu Njegoša. A njega su gonili i živoga i mrtvoga. Na živoga je neko i pucao. Prah mu je uznemiravan i grob razuran, a izgleda da je on sam znao šta ga čeka. Njihov jedini protivnik i sapernik je Njegoš i drugi im ne treba. Ničije se ne mogu meriti s njegovim sentencama. Mene tek optužuju, a po takvoj optužnici Njegoš je davno presuđen. Odavno izbačen iz školskih programa kao genocidni pesnik, odnedavno kao i ideolog etničkog čišćenja, a ko zna šta ga još čeka.
Dakle, ćeranje kao izbor i kao sudbina. Ćeranje istorije, nacije, najvećih nacionalnih vrednosti...
- S obzirom na okolnosti u kojima živimo ta ćera nije više lokalna nego i globalna pa se moze nazvati ćera makrokozma. U nju je umešan i vas i pas, teorije o opasnom i dvosmislenom srpskom mitu kojima se udara u duhovne temelje srpskoga naroda i najveće visove njegove duhovnosti i književne umetnosti. Oni Njegoša traže i prisvajaju, a ništa im ne treba. U stvari, treba ali da ga sakriju. Da ga slave, da ga ne objavljuju. Da ga cenzurišu i kontrolišu, da mu razređuju vazduh. Jedva smo izborili da ga objavljujemo u celini. Kad sam sa Mihizom pravio dramatizaciju "Gorskog Vijenca" svet je dolazio u pozorište i nije verovao svojim ušima da nismo cenzurisali stihove koji su cenzurisani decenijama. I na svakom takvom mestu aplaudirali kao velikoj pobedi poezije, slobode i demokratije.
Oni koji su Njegoša proglasili za genocidnog pesnika, ili pesnika genocida, videli su i u vašim iskazima zalaganje za sveopšti polom i rasulo koje je zadesilo Jugoslaviju. Kako ste im odgovorili, kako im odgovarate?
- Sad bi hteli po staroj navici da čak i minuli rat teslime nekom pesniku ili kaluđeru. Čude se ako se neko usudio da nešto kaže. Stalno vas nekom prijavljuju. To je onaj soj koji od detinjstva počne dizati dva prsta i vikati: "Molim, učitelju!" Navikli da se žrtve najbrže izvinjavaju hoće da vas uplaše i nagnaju da se ni krivi ni dužni pravdate i izvinjavate. A kad to neko učini, i kad se obruka, kao što se to desilo mnogima, onda kazu da je to sam učinio i da ga niko nije terao. Malo im je sile, hoće da im se svi pokore bez izuzetka. Kad se neko odvaži i to odbije, kao recimo Handke, ne mogu čudu da se načude. Kada ga je pitao Kusturica zašto je sebe izložio tolikom gnevu i kampanji, Handke mu je odgovorio: "Nisam hteo da budem šupak". Onome ko neće da bude šupak i da silu ljubi u šupak, sila nikada neće - kad ustanovi da joj nedostaje jedan jedini poljubac - ni oprostiti ni otpisati taj manjak.
Sa Cetinja nam danas, osim nekih dobrih stvari, stiže uvežbana ignorancija i odjek mrzosnih rečenica izgovorenih protiv Handkea i svih Srba koje je Handke razumeo. Ostali ste dužni odgovor na pitanje: Kakav je vaš odnos spram takvog Cetinja?
- Ako je i sramota reći, ja nisam prvi nego poslednji Bećković koji je odlikovan na Cetinju. Otkad se zna za moje prezime u Cetinju su odlikovane moje pređe. Tu su im pripučeni prvi grbovi, pripasane prve sablje, prikačena prva odlikovanja pa i ona najviša kao što je Obilića medalja (koju je uspostavio Njegoš) i Danilov krst, sto su bile i svojevrsne Njegoševe nagrade. I danas ta odličja moji čuvaju u Rovcima kao najveću svetinju i zaveštanje. Kad negde idu, pošto nemaju sefa, kriju ih i zakopavaju da ih ko ne bi ogolio i raščinio. Ako me nevolja nagna mogao bih da odem u Velje Duboko da stavim sve to na sebe, obodem moju rovačku Rosinantu i banem na Cetinje. Da se u oči pogledamo i vidimo ko negira čiju naciju, ja njihovu ili oni moju. I ko kome može zabranjivati da dođe na Cetinje, kao da je Cetinje Meka, jer Meka je na svetu jedini zatvoren grad. Petrovići su moji kumovi, a kumovao nam je, biće tome blizu dva veka, grahovski vitez veliki vojvoda Mirko Petrović. Ostalo je zapamćeno kad je nekom od čuvenih junaka, koji mu je uporno dolazio i tražio različite usluge i privilegije, kralj Nikola rekao: "Dosadio si mi pa da piječ čašu mlijeka uru, kao Vujo Bećkov!" Vujo Bećkov je moj pradeda, a pio je mleko polako da mu se ne bi prosipalo kroz rane koje je imao na vratu od turske sablje. To je onaj Vujo koji je kazao: "Đe god sam hteo nesto da učinim svud sam poginuo!" I tu nas je formulisao bolje od svega što sam ja napisao.
Duh takvog Cetinja, koje se u gnevu okrenulo od vas, a kako kažete i od Njegoša, nije nepoznat i na drugim stranama Njegoševe države. Zato vas i pitam: Čija je Crna Gora?
- Nju su stvarali i pesnici: Sima Milutinović, Branko, Laza Kostić, Đura Jakšić, Zmaj, Ljuba Nenadović, Puškin. A ti pesnici nisu Crnogorci. Ja sam za onog ko Crnu Goru opet otvori i vrati pesnicima. Nije prirodno da Miodrag Bulatović svoj jedini književni nastup u Crnoj Gori ima nocć uoči svoje smrti i da Crnu Goru neko brani od njega. I to oni koji su za nju najmanje činili. Kojima je ona dala sve a oni njoj ništa. Ne može Crna Gora biti samo njina, a Srbija zajednička. Nikad se crnogorsko kamenje više ne stidi nego kad ga bacaju na Srbe i Srbiju.
Mislite i da obračuna sa vama ne bi ni bilo, ili da bi barem vođeni sa manje žestine, da niste među Crnogorcima najpoznatiji poricatelj novostvorene crnogorske nacije?
- Zastavu Crne Gore i Srbije Crnogorci nose na sebi, na svojoj nošnji, a tu nošnju je smislio sam Njegoš. Rasprave o crnogorskoj naciji više nisu za moj uzrast, jer to i nisu rasprave nego sprdnja s velikim i svetim stvarima s kojima se ne sprda ni jedna zemlja i nijedna nacija. A koja se sprda onda ne može biti drukčija ni njena sudbina. Inače, moje mišljenje se ne razlikuje od mišljenja bilo kojeg istaknutijeg čoveka Srbije i Crne Gore.
Pitanje svih pitanja u Crnoj Gori bilo je u jednom trenutku: Momo ili Milo? Kako ste se vi prema njemu odredjivali?
- Izjasnio sam se o svemu nešto ranije kao što je nadam se i primereno pesnicima. Sada sam taj izbor prepustio i prepuštam njima, neka se, - ako smem reći - oni odrede prema meni. To bi čini mi se bilo važnije. I kad pesnici hoće da se izjašnjavaju post festum, valjalo bi ih sprečiti zbog dostojanstva poezije. Zašto bi, čim se posvađaju političari svi bili obavezni da se pofronte? Zašto ne bi ostalo nešto nepodeljeno, zašto ne bi postojali neki drugi orijentiri i zašto te obaveze neko ne bi bio pošteđen. Ljuće su i nepomirljivije njihove pristalice nego oni jedan na drugog. Oni mogu svaki čas da se pomire i ostave pristalice na cedilu. Postoje partijske pravde i partijske istine, i partijska poezija, ali to ne može biti ni sva pravda ni sva istina ni suština poezije. Izjašnjavajući se o dnevnim stvarima kao da igramo u nekoj vrsti lutrije. Ono što političari govore danas, sutra ih ne obavezuje. I tu promenu im niko ne pamti niti im prebacuje. "Ja bih voleo" pisao je Vuk Karadžić "da ono što kažem zauvek istina ostane!" Nijedan političar to ne može da kaže sem kad laže. Ali oni znaju i zašto lažu i zašto govore istinu. A pesnici o svom trošku hoće da rešavaju krupne nacionalne probleme. Samo kod nas za pametne važe oni koji nemaju od čega da žive i jedva sastavljaju kraj s krajem a za nesposobne oni koji ne znaju šta imaju i nemaju i ne znaju ni za jedan problem koji ima njihov narod. Sve mora da se podeli i opredeli. Postoji stara pesma: "Oj srednjaci nista ljudi, Ko god dođe vama sudi!"
Bila je ovo veoma pamtljiva odbrana pesnika i pesništva, ali zbog one pomenute istine treba kazati kako mnogi pesnici rado pristaju da budu upotrebljeni na dvorovima mladih feudalaca.
- Pesnici u politici su izdajnici poezije. A nisu pravi ni kao sluge ni kao buntovnici. I kad bi bili na vlasti bili bi opozicija sebi. Ali ako imaju dara i služe svome jeziku, srećno spoje dve reči, ostanu verni poeziji, postaju i sveci svoje pesničke bratije koja ih slavi i o njima brine više nego sto o svom članstvu brinu političke partije. U svojoj bitnosti poezija ne može biti angažovana niti opredeljena u pitanjima dana.
Vi ste večito bežali od politike, ali niste od političkog izjašnjavanja. Zato, valjda, nećete umaći ni od narednog pitanja: Šta mislite o ovoj našoj državi, o njenom imenu, o trećoj Jugoslaviji?
- Smeta mi ime Jugoslavija koje su sebi nadenule Srbija i Crna Gora. Tu Jugoslaviju ne priznaje niko, ni najokoreliji Jugosloveni, jer to Jugoslavija i nije. Kad smo mislili da je svemu kraj i dočekali da se domognemo svoga imena, opet smo ga pregrnuli imenom Jugoslavije, Jugoslovena, i to u času kad su te reči ostale bez ikakvog ugleda. Kad Jugoslavija igra protiv Hrvatske ne znam ima li veće ironije. Da ima bar socijalne poezije, zar bi bilo boljeg motiva i naslova od ovog: "Srbi kisnu u redu pred hrvatskom ambasadom u Beogradu". Kao da još uvek zaziremo od svog imena, nismo se oslobodili ideoloških trauma, još nam je sopstveno ime sumnjivo i proskribovano. Kao da su još "ohladnjela prsa u momakah i u njima umrla svoboda!" Kako drukčije razumeti klicanje "Jugoslavija, Jugoslavija" nego kao nadvikivanje tog straha i izbegavanje da se pomene ime Srbije i Crne Gore. "Ja sam za Jugoslaviju!" izjavljuju nasi korifeji kao da postoji neka Jugoslavija mimo Srbije i Crne Gore. To mi najviše liči na neko ideološko preporučivanje ili prepoznavanje.
A kako bi, po vašem mišljenju, trebalo da se zove ova zajednička država Srbijanaca i Crnogoraca?
- Da se zajednička država zove Srbija i Crna Gora sve bi bilo logičnije, zdravije i jasnije. I mnogo štošta bi nam se kazivalo samo. I kad neko kaže da je za Jugoslaviju ili protiv nje znali bismo šta to znači. Ovako, kad neko kaže da je za Jugoslaviju ne znamo znači li to da je za Srbiju i Crnu Goru ili za nešto čega nema.
Kao zakleti monarhist reći ćete, jamačno, da bi ta zajednička država imala bolji i čistiji put kao kraljevina nego kao republika. Kako gledate na sudbinu Karađorđevih potomaka?
- "Naš i Vožde ore pa se hrani!" - kaže Sima Milutinović. A potomci oca Srbije koji "iz mrtvijeh Srba dozva", čije se prošireno imanje zove Srbija - u Srbiji nemaju imovine. Kralj Petar koji "peške na opanke pređe s vojskom pro Srbije majke", čija se vladavina smatra vrhuncem demokratije u istoriji Srbije, koga su opevali Rostan i D'Anuncio, nije svom praunuku ostavio ni stopu zemlje. Unuk kralja Aleksandra, vrhovnog komandanta srpske vojske u tri rata, "koji je Srbiju digao do zvezda", koji o svom trošku nije zidao samo svoju kuću i kupovao svoja imanja nego podigao spomenik Neznanom junaku na Avali i Pobednika na Kalimegdanu - nema u Srbiji ni kiosk a kamoli kuću na Dedinju. Nemojte mi reći da je to slučaj sa svim svrgnutim monarhijama, jer prvo nije, a drugo niko u Evropi i nema svoje nacionalne dinastije osim Srbije. Da li je Srbija monarhija ili nije, to nije vezano za pitanje ničije očevine i dedovine. Ne daju mu kuću jer je njegova, drugog razloga nema. Bio bi to loš primer i ko zna kud bi nas odveo. Crnogorci se barem nisu uselili u dvor kralja Nikole.
Jednom ste gorko rekli da su poražene vaše političke ideje, ali poraženi su ovde mnogi i mnogo što-šta. Ceo narod je poražen. Nadate li se njegovom uspravljanju za vašeg života?
- "Srbi su oduvek smatrali Beograd istokom na kome se rađaju sva njihova sunca!" - napisao je Jovan Dučić. A kako im se sunca rađaju poslednju deceniju u Beogradu bolje da ne govorimo. Kao da je kraj bio na početku. Pomagali smo svoju propast. Zbunjeni i poniženi moramo se kroz nešto uspraviti. Ali kvadraturu kruga srpske nesreće ne mogu rešiti oni koji rešavaju posledice a uzroke ostavljaju nedirnute.
Može li je rešiti opozicija? Ova koja je izašla na poslednje izbore, jer onoj koja nije izašla preti nestanak.
- Opozicija, ona najglasnija, izišla bi na izbore i pod gorim uslovima. Većina njenih vođa su samozvanci koji ne predstavljaju nijednu suštinu i nijednu istinu srpskog naroda. Kao da umesto opozicije vlast daje neku vrstu reketa onima koji su tražili deo plena. I tako nas ostavili da biramo između nesreće i sramote.
Kako vam, u ovom srpskom batrganju, izgleda štampa? Posebno ona koja se naziva demokratskom, nezavisnom i opozicionom.
- I ona je pretrpela nemali poraz. Najviše glasova dobijaju oni o kojima ta štampa nije napisala nijednu lepu reč. Koga ta štampa napada taj dobija, koga hvali taj gubi. Nije li i to razlog da se uvidi kako ima nešto trulo i u toj bratiji.
I ko je kriv za sve što nam se dešava, za sve što nam se desilo?
Ima u Če-u, tragediji koja traje, koju sam pisao zajedno sa Duškom Radovićem, jedno lice koje se s vremena na vreme pojavljuje na sceni. Nosi veliki krst i ponavlja refren: "Ja sam kriv! Obesite me!" I zaista za ovo neko mora biti kriv. Možda će se javiti neki dobrovoljac-pesnik i krivicu preuzeti na sebe.

Pismo svetskom javnom mnenju povodom NATO agresije

Matija Bećković

JEDAN ČOVEK VLADA SVETOM A NE VLADA SOBOM


Šta bi u ovom času kad pola mene drhti a pola mene se ponosi mogao da kaže pesnik kome uz to i bombe upadaju u reč?
Jedan čovek vlada svetom, a ne vlada sam sa sobom. On ne zna ni gde je Srbija ni ko su Srbi ni šta im je Kosovo. Prvo nudi da nas usreći, a kad to odbijemo hoće da nas uništi. Bombarduje nas da bi sprečio ubijanja i razaranja, zaustavio humanitarnu katastrofu. "Kakva" sramota za ljudski rod, kakvo poniženje i iskušenje za srpski narod! Dugo lete da nađu neku nepravdu, preleću globus, kontinente i okeane i nigde ne mogu da je nađu sem u Srbiji i na Kosovu. A sve se to za njih desava na nivou video igara. Naši životi i naša zemlja su samo krstići na njihovim ekranima. Sedeći u kabinama, preklapaju krstiće, i pritiskom na dugme rešavaju našu sudbinu, dižući u vazduh ceo jedan narod i sva njegova dobra.
Ko bi mogao poverovati da će devetnaest najvećih i najmoćnijih država sveta krenuti da unište jednu od najmanjih i najbespomoćnijih? I sada je pred čitavim svetom jedan test na koji bi valjalo da odgovore svi misleći ljudi, nezavisni duhovi, slobodna glasila. Da li da pomognu devetnaestoricu ili jednoga? Da jednome odmognu da se brani, ili devetnaestorici da ga dotuče? Na toj jednačini bi se moglo proveriti mentalno zdravlje čovečanstva koje danas glasnije oplakuje jedan nevidljiv avion nego ceo jedan vidljivi narod. Čovek koji vlada svetom a ne vlada sam sa sobom je od međunarodne zajednice, Ujedinjenih nacija, Evropske zajednice, NATO pakta, predsednika najvećih i najuglednijih država sveta napravio novu Moniku Levinski. Hteo bi da osvoji svet a da mu ne pogine ni jedan čovek. I zato ga više uzbuđuju tri izgrebana vojnika nego izgrebana Gračanica i Pećka Patrijaršija. A gađao je i Gračanicu i Šumarice. Čudo da po običaju nije sačekao do Vaskrsa. Kosovo je srpski arhetip. Da je negde van nas, a ne unutra, u nama, mogli bismo i da ga damo. Ovako, kako da ostanemo živi ako ga iz sebe isčupamo? Taj arhetip je ponajživlji u Crnoj Gori i ako Crna Gora to zaboravi tu je NATO pakt da je podseti.
I šta preostaje jednom srpskom pesniku nego da ponovi ono sto je već rekao jedan srpski mučenik: "Samo ti, dijete, radi svoj posao!"
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 21 gost