Filmske kritike

Odgovori
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Filmske kritike

Post od Upravnik »

VILIJAM DORIĆ: ZAŠTO SU SRBI SINONIM ZLA U FILMU ANĐELINE DŽOLI

Morbidna ljubavna priča završava se tako što Danijel ubija Ajlu pucajući joj u glavu, pa pada na kolena i viče: „Ja sam ratni zločinac!“

Priznajem da nisam filmski kritičar, ali napisao sam šest knjiga o istoriji Balkana a mnogi moji članci o Balkanu su bili objavljeni u „Internešenel herald tribjunu”, „Vol Strit žurnalu”, „Vašington Tajmsu” kao i mnogim srpskim novinama.

Pošto sam pogledao film “U zemlji krvi i meda”, ustanovio sam da je film pun neistina, posebno lažnih istorijskih činjenica. Filmskim kritičarima i stručnjacima ostavljam da raspravljaju o umetničkoj vrednosti filma jer su u tome kvalifikovaniji od mene.

U ovom filmu seks, nasilje i fabrikovanje događaja posebno su naglašeni da bi sve to u Holivudu izgledalo ubedljivije a razni kinematografski trikovi upotrebljeni su da nas zabave i odvuku nam pažnju od realnosti o bosanskom građanskom ratu. Kada je film krenuo sa snimanjem, gospođica Džoli je tačno znala kakvi će biti emocionalni ožiljci i gubici mnogih bosanskih porodica koje će gledati ovaj film, posebno onih iz mešovitih brakova. Pretvarajući se da je to samo jedan od onih “izmišljenih” filmova koji se baziraju na stvarnim činjenicama, ona čini upravo suprotno od svoje ideologije da treba biti odgovoran kada se radi o kršenju ljudskih prava.

Ona arogantno odbacuje priču o pravim “bosanskim Romeu i Juliji”, ljudima koji su ubijeni snajperom 19. maja 1993. godine. Njegovo ime je bilo Boško Brkić i bio je Srbin iz Bosne a ona se zvala Admira Ismić, muslimanka iz Bosne. Oboje su bili ubijeni pri prelasku mosta Vrbanja kada su pokušali da pobegnu iz muslimanskog dela Sarajeva na sigurnost u srpskom delu grada. Mrtvi, ostali su na mostu nekoliko dana, na ničijoj zemlji, dok su mediji, kao lešinari, manipulisali o njihovoj smrti za svoje naslovne strane.

Anđelinin Romeo – Danijel, koga igra srpski glumac Goran Kostić, i Julija – Ajla, koju igra bosanska glumica Žana Marjanović, ispredaju drugačiju priču upotrebljavajući seks, agresiju i ubistvo – priču koja bi trebalo da ubedi publiku da nasilje, ropstvo i iživljavanje mogu biti deo romanse u jednom građanskom ratu. Gledajući ga, stičemo utisak da nije potrebna istina da se napravi uspešan holivudski film i – iako znam da nije bilo predviđeno da to bude dokumentarni film – ipak je važno znati da je upotrebljen još jednom za propagandu, koja ovako počinje da se širi.

MONOGAMNO SILOVANJE. Na početku filma Ajla se sprema za sastanak sa srpskim policajcem. U sledećoj sceni oni plešu u sarajevskom noćnom klubu, kada eksplodira bomba koja prekida mir u ovom multietničkom gradu. Bombu su, naravno, postavili Srbi. Sledeća scena pokazuje žene koje se odvode u autobus koji ih negde vodi. U šta, pitate se? U srpski kamp gde su silovane! Srpski policajac baca jednu od žena na haubu automobila, skida joj pantalone i siluje je. Policajac grabi Ajlu da i nju siluje, ali ga zaustavlja Danijel, „njen“ Srbin, koji je štiti od silovanja i preti da nju niko ne sme da dotakne. Ajla preživljava tako što je zaključana u sobi u kojoj spava samo sa Danijelom. Razlog zbog koga bi neko proveo ceo rat braneći ženu sa kojom je imao samo jedan susret, ostaje nedovršen u ovoj priči.

Anđelina nam predstavlja ovaj događaj kao početak filma ignorišući pravi razlog za početak bosanskog građanskog rata, kada su muslimanski teroristi upali u pravoslavnu crkvu za vreme venčanja u Sarajevu i naredili da Srbi ne smeju da ističu srpsku zastavu u Bosni jer je to sada muslimanska država. Potom ubijaju mladoženjinog oca i ranjavaju pravoslavnog sveštenika, kao i desetinu gostiju.

Anđelina ne povezuje činjenicu da je više od 2.000 muslimanskih terorista došlo u Sarajevo iz Bin Ladenovih kampova u Avganistanu, da su mučili i ubijali srpske vojnike paleći ih na ražnju kao životinje i odsecajući im glave, koje su nosili po Sarajevu kao trofeje. Posedujem nekoliko užasnih fotografija sa ovim scenama.

Anđelina Džoli isto tako ne prikazuje činjenice da je hiljade Srba otpušteno sa posla – mog prijatelja koji je radio na sarajevskoj televiziji više 25 godina snašla je ista sudbina. Muslimani su jurili kroz stambene zgrade i isterivali Srbe koji su tu živeli decenijama. Posle proterivanja, njihove lične stvari i nameštaj bacani su kroz prozore, na ulicu. Ona ne pominje činjenicu da je više od 250.000 Srba proterano iz Sarajeva i da im je zabranjeno da se vrate, kao i da je na sledećim izborima, pošto tih Srba nije bilo, Alija Izetbegović pobedio sa samo 44.000 glasova razlike. Bilo kakav razlog za srpsku osvetu i protivnapad nije bio prikazan ili je bio izbačen iz kadra. Hrvati, koji su se borili protiv muslimana pune četiri godine, nisu ni bili pomenuti u ovom filmu. Bosanski muslimani su predstavljeni kao nevine žrtve, nad kojima se iživljavala srpska vojska.

Dok sam gledao film, setio sam se odlične knjige “Čišćenje medijima: Prljavo izveštavanje – novinarstvo i tragedija u Jugoslaviji” Pitera Broka. U ovom filmu je ponavljana “činjenica” – kao i u medijima koji su pratili ovaj građanski rat – laž o 300.000 ubijenih bosanskih muslimana. Kao u slučaju Gebelsa, koji je za vreme Holokausta govorio “Kaži laž sto puta i postaće istina”, i ovde je ponavljano sedam godina da je bilo 300.000 mrtvih i 60.000 silovanja, i u to je svet, naravno, poverovao.

Zahvaljujući nekim drugim organizacijama sa boljom reputacijom, danas znamo da je bilo manje od 97.000 žrtava, i to na svim stranama u ovom građanskom ratu, i da ih to ih ne čini žrtvama genocida. Isto tako znamo da je Anđelina svesna kako je u Ruandi ubijeno 800.000 ljudi, dve godine pre ovog rata, ali je ona to uspela da ignoriše. Koncentrisala se na probosansku propagandu, koja je bolje pasala njenoj melodrami i kojom bi uspela je da izazove više pažnje. Dobila je nominaciju u kategoriji stranog filma, mada mnogi u Holivudu ne očekuju puno od njenog režiserskog prvenca.

Dijalozima u filmu dotiču se srpske žrtve Kosovske bitke iz 1389. godine, što je važan istorijski događaj koji ogromna većina gledalaca neće ni primetiti. Isto tako, pominju se hrvatske ustaške nacisticke jedinice iz Drugog svetskog rata (koje su likvidirale 1,4 miliona Srba, 60.000 Jevreja, 78.000 Roma) i uz to je provučeno par rečenica o četnicima – Srbima koji su se borili protiv nacista. Ali čak ni to neće ostati u sećanju gledalaca.

BAJATA LAŽ O SILOVANJIMA. Srpska pravoslavna crkva je u ovom filmu isto tako optužena, a da nije ni pomenuto da je srpski patrijarh Pavle vodio više od milion Srba u protest protiv tadašnje vlade. U intervjuu za “Švajcarski federalni parlament” 10. decembra 1992. patrijarh je izjavio da je “800 Srpkinja bilo silovano u 20 kampova koje su držali muslimani i Hrvati“. U jugoslovenskoj organizaciji za ratne zločine 2. avgusta, isto tako objavljen je njegov iskaz, istog dana kada su objavljene priče o “logorima smrti”, koje su se našle na američkim kioscima. One identifikuju lokacije u Sarajevu, Tuzli, Bugojnu, Bihaću i Slavonskom Brodu, gde su Srpkinje bile vezane, silovane i gde su ih hrvatski i muslimanski vojnici ubijali.

Ljubavna priča Romea i Julije završava se tako što Danijel ubija Ajlu pucajući joj u glavu. Ta poslednja scena je Anđelinina poslednja šansa da demonizuje Srbe – kada Danijel pada na kolena pred predstavnicima policije Ujedinjenih nacija i izjavljuje, i to nekoliko puta: „Ja sam ratni zločinac! Ja sam ratni zločinac”! Te reči dizajnirane su da ostanu duboko zasađene u mislima gledalaca dok napuštaju bioskopsku salu.

Ovaj film ne dotiče publiku ljubavnom pričom, veđ ih užasava slučajem silovanja. Anđelina Džoli ne preza ni od toga da na kraju filma prikaže statistiku iz ovog rata, gde nastavlja propagandu od “50.000 bosanskih žrtava silovanja” iako je to broj koji je diskreditovan mnogo puta u poslednjih dvadesetak godina. Ako je ovaj film predstavljen kao fikcija i film koji nije baziran na stvarnim događajima, onda tu zaista nema mesta ovim lažnim podacima koji su postavljeni iz političkih razloga.

Ove izmišljene priče i propagandu o bosanskom građanskom ratu opisao je u samo par rečenica francuski novinar Džerom Boni, koji je 4. februara 1993. poslao izveštaj iz Tuzle. Tuzla je tada bila proglašena za bosanski grad gde je bilo najviše silovanih muslimanki. On je rekao:

“Kad sam išao prema Tuzli, rečeno mi je da idem u gimnaziju gde je bilo 4.000 silovanih muslimanki. Na 20 kilometara od gimnazije, čuo sam brojku od 400. Na deset kilometara, već je priča promenjena na 40. Kad sam stigao u gimnaziju, našao sam samo četiri žene koje su htele da svedoče o tome.”

U „Zemlji od krvi i meda” promovisana je vulgarnost, i nije bilo meda da zasladi patnju multietničkog nasilja u kojem su sve tri strane učestvovale i bile odgovorne za rat. Kao i “kengurski” sud u Hagu, Anđelinin film nastavlja proces optužbi protiv srpskog naroda u celini ne dajući im ista prava niti pravdu, nastavljajući sa amputiranjem delova srpske teritorije protiv volje srpskog naroda i protivno Povelji UN, čija je osnivačka članica, između ostalih, bila i Srbija, zatim Ženevske konvencije, Helsinškog finalnog akta i NATO pakta uključujući i rezoluciju 1244, koja garantuje Kosovu da je neotuđivi deo srpske teritorije kao deo mirovnog dogovora, koji je naopravio Ričard Holbruk.

Anđelina Džoli ne može da bude toliko neuka, zar ne?

Glumac Džon Voit – Anđelinin otac – pohađao je Stepinčevu srednju školu u Njujorku, školu koja je izgrađena 1950. i koja je dobila ime po hrvatskom katoličkom svešteniku, optuženom za ratne zločine u Drugom svetskom ratu a koji je proveo deset godina u zatvoru za zločine počinjene protiv Srba i Jevreja u Hrvatskoj. To je možda i ključ ove antisrpske kampanje Anđeline Džoli.

Ovim filmom ona je htela da pokaže svoje utiske o skorašnjem građanskom ratu, međutim, nije uspela da čak ni svojom “veličinom” pomogne napaćenom i podeljenom narodu u Bosni i da im da razlog da počnu sa isceljivenjem tih rana.

Kao Srbin, izašao sam iz sale alarmiran time da je ponovo reč “Srbin” upotrebljena kao sinonim za zlo. Za mene film Anđeline Džoli izgleda kao pokušaj jednog kinematografskog genocida.

Vilijam Dorić je autor šest knjiga o istoriji Balkana uključujući “Genocid nad Srbima 1941-1945”, i “Kosovo”, objavljena 1992 godine. Primio je Orden Svetog Save od Sinoda Srpske pravoslavne crkve, zatim Merit nagradu za zasluge od Srpsko-američke advokatske komore kao i Nagradu za Slobodu Međunarodne srpske organizacije iz Vašingtona.

Prevod Zvezdana Stojanović Skat

http://www.standard.rs/vilijam-doric-za ... dzoli.html
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Filmske kritike

Post od branko »

Čekajući Anđelinu

Neka ovo tumači kako god ko hoće: Beograd je zaslužio da vidi ovakav film. Kome se ne sviđa, slobodan je da ne kupi kartu, da film ignoriše, bojkotuje, da Anđelinu Džoli sačeka prazna sala. Ali Beograd mora da ostane gostoprimljiv i otvoren grad, da širinom razvejava stereotipe o večito lošim momcima i dežurnim krivcima

Ne bi ta histerija bila tolika da nije u pitanju Anđelina Džoli. Šta je „Čudo neviđeno" bez Savine Geršak? Drugačija bi percepcija javnosti bila da film „U zemlji krvi i meda" nije snimila megazvezda, verovatno najpopularnija glumica današnjice. Jer filmova punih falsifikata, predrasuda ili lišenih bilo kakve estetike koji su se bavili ratovima na prostoru nekadašnje domaje bilo je u prethodnim godinama - onoliko. I nisu ih pravili samo Holivuđani, predstavnici osme sile 20. veka. Snimani su i ovde, snimaju se i danas, jednako površni i tendenciozni. U doba Miloševićevog horora tretirani kao filmska estetika opozicionog talasa, danas uglavnom finansirani iz raznih evropskih fondova. Čast izuzecima.

Ali šta je to što filmu „U zemlji krvi i meda" daje na značaju, šta ga uzdiže na nivo skandala i provokacije kojoj ne odoleva ni Dodik, koji zabranjuje projekciju u Banjaluci, ali ni Bata Živojinović, koji grmi i zalaže se da se Džolijevoj onemogući dolazak u Srbiju, nazvavši sve koji bi da film pogledaju u Beogradu - kretenima. Film je uzgred budi rečeno videlo tek nekoliko ljudi i oni se uglavnom ne izjašnjavaju o filmu kao takvom, nego samo o filmu kao „onakvom": antisrpskom.

Filmom koji zakucava još jedan ekser u već temeljno zatvoren sanduk stereotipa o Srbima kao silovateljima, ubicama, kao otužnom varvarskom plemenu, smeštenom izvan svakog reda i poretka. So na ranu retkih gledalaca Džolijeva je dodala ne samo karakterologijom, bacanjem na kolena glavnog junaka Srbina koji navodno u vrisku ponavlja „ja sam ratni zločinac, ja sam ratni zločinac", već tvrde retki gledaoci, i falsifikatom na odjavnoj špici u kome se kaže da je u toku rata u Bosni stradalo 300.000 Bošnjaka i da je silovano 50.000 Bošnjakinja. Kad se tome doda da su stručni konsultanti na scenariju bili Vesli Klark i Ričard Holbruk, eto razloga za brojne razjarene komentare na internet forumima, ostrašćenih anketa u štampi, eto kletvi za glumce „izrode" i povika da se Beograd proglasi zabranjenim gradom za tamo neku „belosvetsku..."

Jedan od retkih koji su bili u prilici da pogledaju film u celosti bio je glumac i reditelj Dragan Bjelogrlić. Ali i on tvrdi da je sve toliko odvratno da nije izdržao duže od pola sata. Ako to kaže čovek koji je nesmotreno zažalio što mu tek uhapšeni general Divjak nije došao na premijeru „Montevidea" u Sarajevu, ja sam sklon da mu sve poverujem.

Ali, ne želim da iko u moje ime odlučuje hoću li videti film. Ni da mi sugeriše kakav utisak na mene treba da ostavi. Ako mi se prohte, hoću da makar virnem, kao kada sam kao klinac sa drugarima išao da gledam Drakulu, sa dlanovima preko očiju. Da vidim tog Srbina koji toliko voli da na kraju puca dragoj u glavu, da vidim tu špicu na kojoj piše da je stradalo 300.000 Bošnjaka. Da vidim projekat koji tako tvrdo presuđuje na osnovu netačnih, a prilično lako proverljivih podataka. Naime, ambasadorka dobre volje UN mogla je imati dobre volje makar toliko da iz zvaničnog Sarajeva zatraži podatke. Tamošnji Centar za istraživanje i dokumentaciju objavio je podatke da je u toku rata u BiH stradalo 96.175 ljudi, od kojih su 63.994 Bošnjaci, 24.200 Srbi i 7.338 Hrvati.

Licitiranje sa brojem žrtava je neukusno, a falsifikovanje neprihvatljivo. Pa i činjenica da je konferenciju za novinare pred američku premijeru slavna Anđelina sa glumačkom ekipom održala u Muzeju Holokausta u Vašingtonu dovoljno govori o tome kako bi velika zvezda volela da publika vidi ovaj film, kakvu poruku da pošalje.

Ipak, neka ovo tumači kako god ko hoće: Beograd je zaslužio da vidi ovakav film. Anđelina je velika zvezda, a Beograd voli kad ga porede sa balkanskim Njujorkom. Kome se ne sviđa, slobodan je da ne kupi kartu, da film ignoriše, bojkotuje, da Anđelinu Džoli sačeka prazna sala. Braća Srbi i sestre Srpkinje slobodni su izvoleti da pozovu svoje prijatelje da na projekciju ne idu, da to veče provedu uz jamb kockice ili neku tursku seriju, ali predrasude o Srbima neće biti manje ukoliko se glumici uskrati gostoprimstvo, naprotiv. Beograd mora da ostane otvoren grad, da širinom razvejava stereotipe o večito lošim momcima i dežurnim krivcima.

Treba Anđelina da dođe. Da ne sluša Batu Živojinovića, Valtera koji je odbranio Sarajevo, pa bi sad da brani i Beograd. Čujem kako joj njen prijatelj i glumac u filmu Rade Šerbedžija prenosi pozdrave „zgodne mlade konobarice" iz zemunske kafane „Savić" koju drži njegov prijatelj Krajišnik, Mićo. I ona joj dirljivo poručuje da nju Srbi vole i da treba da dođe.

Naravno. Da je na vratima sačekaju, ma koliko retro izgledalo, pogača i so. Onda da popiju po dunjevaču-dve, pa da rediteljki za početak Krajišnik Mićo objasni otkud to da drži restoran u Zemunu. Može biti da se tu krije neka dobra filmska priča.

Stojan Drčelić
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Filmske kritike

Post od branko »

Критичари немилосрдни према Анђелини

Уочи европске премијере филма „У земљи крви и меда“, на 62. Берлиналу, критичари и новинари дебитантски редитељски рад Анђелине Џоли оценили као стереотипну, банализовану причу без уметничких квалитета. Новинарска пројекција праћена звиждуцима и тек спорадичним аплаузом. Најслабија карика филма рад са глумцима, сценарио пун нелогичности, дијалози површни.

Главни догађај трећег фестивалског дана 62. Берлинала биће европска премијера филма У земљи крви и меда, редитељског првенца Анђелине Џоли.

Пројекција за новинаре је већ одржана након које су се, на запрепашћење многих, чули звиждуци и понеки спорадичан аплауз, што је био наговештај да ће критике филма бити oсредње или лоше.

Ретки су били коментари да је Џолијева направила озбиљно и добро остварење.

Идеја филма да се кроз причу о љубави Србина и муслиманке у рату прикажу све страхоте је ипак „упакована" у холивудски стереотип, по којем увек једну страну чине добри, а другу лоши момци.

У случају Анђелининог филма све је, нажалост, максимално банализовано и приказано црно-бело, са обиљем бруталних сцена. Војска која на својим униформама има српска обележја чини у филму најмонструознија дела од силовања, бацања бебе кроз прозор и убијања цивила.

Упркос томе што се на почетку филма наводи да је Босна и Херцеговина етнички најразноликија земља у којој живе Срби, Хрвати и Бошњаци, ниједна друга војска у филму није приказана, осим неколицине Бошњака који су више организовани у некакву герилску формацију која се супротставља крвавом грађанском рату, у којем злочине чини, ипак, само једна страна.

Филм У земљи крви и меда нема озбиљне уметничке квалитете. Рад са глумцима једна је од најслабијих карика филма. Одабрана тема за Анђелину Џоли је сувише комплексна, сценарио пун нелогичности, дијалози су површни, као и помињање историјских чињеница с намером да неке лоше момке учини бар мало бољим. Све у свему једна незаокружена целина, која на моменте добија и гротескне обрисе, пренела је оцене филмских критичара после новинарске пројекције у Берлину новинарка РТС-а Сандра Перовић.

Страним критичарима никако није јасно зашто се након две деценије позната глумица ухватила тематике која Американцима и остатку света и није претерано значила ни док је рат на Балакну трајао.

Главна замерка редитељки је што је занемарила патње и других ратних жртава.

Добити ексклузивни интервју са Анђелином Џоли овог пута није било тешко, . Ко год је платио 2.500 долара добио је петоминутни ТВ разговор са редитељком и екипом филма. Имајући у виду да је реч о лоше снимљеном филму, цена је ипак и сувише висока.

Извештај Сандре Перовић
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Filmske kritike

Post od branko »

Andželina Žoli dobila zadatak da snimi film

Posle brojnih kontroverzi o filmu ’U zemlji krvi i meda’, na svom blogu oglasila se i hrvatska književnica Vedrana Rudan. Ona se pita da li bi Andželina Žoli smela da snimi film o silovanim Libijkama i tvrdi da je slavna glumica dobila zadatak i logistiku da snimi ovaj film.

„Smije li Anđelina Džoli snimiti ljubavni film o Libijki kojoj su Ameri zatrli svu rodbinu i Amera koji je to učinio? Smjela bi jedino kad bi u filmu pokojni Libijci puni ljubavi silovali Amera.“, pita se hrvatska književnica.

„Ali doći u region i prodavati nam priču o ’lošim momcima’ i ’srpskom narodu koji je dobar’ mnogo je lakše. Preciznije, poželjno. Krajnje precizno, Džoli je jednostavno dobila zadatak i logistiku. Tko normalan može povjerovati da je Žoli režiserka, scenaristica… Smije li se tako vrijeđati ozbiljna profesija?“, piše Vedrana Rudan.

„U Zetri je plakalo nekoliko milijuna Bosanaca uvjerenih da su ih silovali i da ih siluju i da će ih silovati Srbi. Odavde do vječnosti.“, nastavlja u svom stilu Rudanova.

„Koju i kakvu je ulogu u klanju u našoj bivšoj zemlji igrala i igra domovina Andželine Žoli nikad nećemo saznati. A i koga briga. Ako budemo dobri Anželina će usvojiti neko Bosanče bez ruku i nogu da svijet podsjeti na divljake sa Balkanu.“, ističe hrvatska književnica.

„Film Anđeline Džoli o silovanju sigurno je potresan, baš, ono, potresan. Naravno.Tko o silovanju može napraviti bolji film od silovatelja?“, zaključuje Vedrana Rudan.


U prilog ove teze ide i to da je sledeći Đekin autorski rad o Avganistanu.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 12 gostiju