Moja večera sa Andreom

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Moja večera sa Andreom

Post od branko »

"Moja večera sa Andreom" je stari film Luja Mala. Igraju dva glumca koja su pisala i scenario za film (Valas Šon i Andre Gregori). Večeraju i pričaju o umetnosti, pozorištu, životu. Priča o pozoirštu je samo uvod da bi počeli priču o sebi i svom viđenju života. Meni je bilo interesantno jer ima nekoliko finih misli i pametnih rečenica, tako da sam uzeo prevod, malo ga uobličio i evo ga pred vama. Ko ima živaca neka čita.

Valas Šon i Andre Gregori

Moja večera sa Andreom


VALAS: (idući ulicama Njujorka) Život dramskog pisca je težak. Uopšte nije lak, kao što, izgleda neki ljudi misle. Naporno radite, pišete komade a onda niko neće da ih postavi. Tako da ste prinuđeni da potražite neki drugi posao ne biste li nekako preživeli... Ja sam postao glumac... a onda ti niko ne daje uloge. I tako provodiš dane obavljajući sitne posliće u okviru svog zanata. Danas sam orao da ustanem u deset sati da bih obavio neke važne telefonske razgovore. Onda sam morao da odem do knjižare da kupim nekakve koverte. Zatim i do kopirnice gde me je čekala gomila stvari da obavim. Oko pet popodne konačno sam uspeo da stignem do pošte... i da pošaljem nekoliko kopija komada koje sam napisao... sve vreme proveravajući svoju govornu poštu... da vidim da mi se nije javljao moj agent sa nekom glumačkom tezgom. Ujutru, moje sanduče je bilo pretrpano računima. Šta da radim? Kako da ih platim? Već sam dao sve od sebe. Od rođenja sam živeo u ovom gradu. Odrastao sam u gornjem istočnom kraju i već sa 10 godina sam bio bogat. Bio sam aristokrata. Vozio sam se taksijem, bio okružen komforom. Ni o čemu nisam razmišljao osim o umetnosti i muzici. Sad imam 36 godina i razmišljam samo o novcu. Sad je bilo sedam sati i jedino što sam želeo je bilo da... odem kući i da mi moja devojka Debi skuva lepu i ukusnu večeru. Ali u poslednjih nekoliko godina naša finansijska situacija je naterala Debi da tri noći nedeljno radi kao konobarica. Neko mora da zaradi neki dinar za kuću. Tako sam ostao sasvim sâm. Najgore od svega je to što sam, upleten u seriju čudnih spletova okolnosti... pristao da izađem na večeru sa čovekom koga sam izbegavao, bukvalno godinama. Zvao se Andre Gregori. U nekom pređašnjem periodu bio mi je veoma blizak prijatelj... kao i najcenjeniji kolega u pozorištu. On je bio čovek koji me je otkrio i koji je prvi, jedan od mojih komada postavio na profesionalnu scenu. Kad sam upoznao Andrea, bio je na vrhuncu svoje karijere kao direktor pozorišta. Neverovatan uspeh koji je postigao sa Menheten Projektom... prosto je zapanjio publiku širom sveta. Onda se nešto dogodilo sa Andreom. Napustio je pozorište. Jednostavno, kao da je nestao. Mesecima je njegova porodica znala samo da se smuca po nekim čudnim mestima, kao što je Tibet... a to je bilo jako čudno s obzirom koliko je voleo ženu i decu. Nije voleo čak ni da izađe iz kuće. U suprotnom biste već čuli od nekoga kako ga je video na nekoj zabavi i kako je ovaj pričao ljudima da je razgovarao sa drvećem, ili tako nešto. Očigledno da se Andreu nešto užasno dogodilo. Sama pomisao na susret sa njim činila me je nervoznim, mislim... nisam vam ja čovek za te stvari. Imam ja svojih problema preko glave! Mislim, kako ja da pomognem Andreu? Šta sam ja, neki doktor? (ulazi u restoran)
ŠEF: Dobar dan.
VALAS: Dobar dan.
ŠEF: Izvolite gospodine?
VALAS: Ovaj... gospodine. Ja sam Valas Šon. Očekuju me za stolom Andre Gregorija.
ŠEF: Sto će uskoro biti slobodan, gospodine. Ako želite, možete popiti piće u baru.
BARMEN: Dobro veče, gospodine.
VALAS: Ovaj, molim vas čašu kisele vode?
BARMEN: Izvinite, gospodine, služimo samo 'Source de Perion'.
VALAS: U redu je, hvala vam… Kad sam pozvao Andrea i kad mi je predložio da se nađemo... baš u ovom restoranu, bio sam prilično iznenađen zato što je Andreov ukus nekad bio prilično asketski... iako su svi uvek znali da sigurno negde ima novac. Mislim, kako bi, do đavola, odleteo za Aziju, boravio tamo... a pri tom izdržavao porodicu koja je ostala ovde? Jedini razlog što sam pristao a se nađem sa Andreom je što me je moj prijatelj, Džordž Grasfild, pozvao i insistirao da se nađem sa njim. Očigledno da je Džordž sinoć šetao svog psa jako čudnim delom grada kad je naleteo na Andrea koji se naginjao na neku raspadnutu, staru zgradu i jecao. Andre je objasnio Džeordžu da je upravo odgledao 'Jesenju sonatu' Ingmara Bergmana, nekih dvadeset pet blokova dalje i da ga je uhvatio nekontrolisani napad plača kada je lik koji je igrala Ingrid Bergman rekao, 'Oduvek sam umela da živim svoju umetnost, ali nikad svoj život'.
ANDRE: Voli!! (grli ga)
VALAS: (snimljen glas) Sećam se, kad sam tek počeo da radim sa Andreovom družinom, nikako nisam mogao da se naviknem kako se glumci međusobno grle kad se pozdravljaju. Au, sad sam stvarno u pozorištu! (glasno) Pa... izgledaš sjajno!
VALAS: Pa... osećam se užasno.
ŠEF: Dobro veče, gospodine. Drago mi je što vas vidim.
ANDRE: Hvala. Dobro veče. Ja bih jedan špricer, ako može.
ŠEF: Da, gospodine.
ANDRE: Hvala.
VALAS: (snimljen glas) Bio sam užasno nervozan. Nisam bio siguran da li ću izdržati celu večeru sa njim. Tako smo pričali o svemu i svačemu. Ispričao mi je par stvari o Jeržiju Grotovskom, čuvenom poljskom pozoriš-nom režiseru koji je Andreu bio prijatelj i skoro kao neki guru. I on je skoro batalio pozorište. Sâm Grotovski je bio, prilično neobičan čovek. U jednom trenutku je bio prilično debeo onda je neverovatno puno smršao, postao jako mršav i pustio bradu.
ŠEF: Vaš sto je spreman ako želite da sednete.
ANDRE: Hvala.
VALAS: (snimljen glas) Polako sam shvatao da jedini način da ovo veče učinim podnošljivim je da postavim Andreu nekoliko pitanja. Postavljanje pitanja oduvek me je opuštalo. Šta više, ponekad sam zamišljao kako je moje tajno zanimanje privatni istražitelj, detektiv. Oduvek sam uživao da saznajem stvari o ljudima. Čak i kad bi se nalazili u samoj agoniji, meni je to bilo... interesantno. (glasno) Uzgred, je l' još uvek mršav?
ANDRE: Molim?
VALAS: Grotovski. Je l' još uvek mršav?
ANDRE: Da! Naravno. Konobar? Mislim da možemo i bez ovoga. Hvala.
VALAS: Šta misliš o ovome? 'Sedam pokondirenih škampi'?
ŠEF: Da li želite da naručite?
ANDRE: Ovaj, da. 'Aragna kalouska' kako je pripremate?
VALAS: Izgleda da se Andre dobro razumeo u jelovnik, meni ništa, pod milim bogom, nije bilo jasno.
ŠEF: Mislim da je jako dobra.
ANDRE: Ne. Mislim da ću, ipak uzeti 'cailles aux raisins'...
ŠEF: Vrlo dobro.
ANDRE: ... prepelica.
VALAS: Prepelice? I ja ću to da uzmem.
ANDRE: Dve, odlično.
ŠEF: Dobro.
ANDRE: Mislim da ću početi sa 'terrine de poisson'.
ŠEF: Da.
VALAS: Šta ti je to?
ANDRE: To ti je vrsta pâtea, lako je, pravi se od ribe.
VALAS: Je l' ima kosti?
ANDRE: Nema kosti. Bezbedno je.
VALAS: Šta je... 'vromborova polevka'?
ŠEF: Supa od krompira. Osobita je.
VALAS: Pa, zvuči sjajno. Ja ću to.
ANDRE: Hvala vam.
ŠEF: Hvala vama.
VALAS: Dobro... koliko je prošlo od kad smo se poslednji put videli? (snimljen glas) Onda smo malo pričali o mom pisanju, o mojoj glumi i o mojoj devojci Debi. Pričali smo i o njegovoj ženi, Čikiti, i o njegovo dvoje dece, Nikolasu i Marini. A ja sam ostao u Njujorku. Konačno smo stigli dotle da ga pitam šta je radio poslednjih nekoliko godina. (glasno) ...i, Gospode! Umirem od želje da čujem.
ANDRE: Stvarno?
VALAS: Stvarno. (snimljen glas) U početku je izgledao kao da ne želi da se upušta u to. Zato sam nastavio da ga zapitkujem sve dok nije počeo da odgovara.
ANDRE: Tada na konferenciji o parapozorišnom radu. Tome sigurno ima već jedno pet godina. Grotovski i ja smo šetali Petom Avenijom i razgovarali. Pozvao me je da dođem tog leta u Poljsku i da predajem... znaš, da napravimo radionicu i da podučavam glumce i režisere. Rekao sam mu... nisam želeo da idem zato što, veruj mi, nisam imao više šta da predajem. Nisam imao šta da kažem. Više ništa nisam znao. Ne bih mogao ništa da predajem. Probe mi više ništa nisu značile. Rad na scenama iz komada izgledao mi je besmisleno. Nisam znao šta da radim. Mislim, stvarno to nisam mogao. Onda mi je on rekao, 'Sad ti meni lepo reci, šta bi tražio od mene zauzvrat... ako mi uradiš tu radionicu, i možda ja mogu to da ti dam, bez obzira koliko nečuveno bilo.' Rekoh, 'Pa, kad bi mogao da mi daš četrdeset Jevrejki koje ne govore ni engleski, ni francusku i to žena koje su već dugo u pozorištu i žele da ga napuste, iako ne znaju zašto, ili mladih žena koje vole pozorište, ali nikad nisu videle predstavu koja bi im se svidela, i ako sve te žene umeju da sviraju trubu ili harfu, i ako bih, pri tom mogao da radim u šumi, dolazim!' Nedelju dana kasnije... dve nedelje, pozvao me je iz Poljske i rekao, 'Da znaš, malo je teško pronaći četrdeset Jevrejki!' Ali je dodao, 'Imam četrdeset žena. I sve, prilično odgovaraju tvojoj definiciji.' Rekao je, 'Pored toga imam i neke jako interesantne muškarce, ali ne moraš da radiš sa njima. Svi ti ljudi imaju jednu dodirnu tačku, zapravo, preispituju pozorište. Ne sviraju svi trubu ili harfu ali svi sviraju neki muzički instrument, i niko od njih ne govori engleski. Pronašao mi je i šumu, Voli, i to šumu čiji su jedini stanovnici bili neka divlja svinja i jedan pustinjak. Dobio sam ponudu koju nisam mogao da odbijem. Morao sam da odem. I tako sam otišao u Poljsku. Tamo me je čekala sjajna grupa momaka i devojaka. A šuma koju je pronašao bila je, apsolutno čarobna. Znaš, bila je to ogromna šuma, mislim, drveće je bilo toliko veliko da ni četvoro, petoro ljudi kad bi se uhvatilo za ruke ne bi moglo da ih obujmi. Napravili smo logor odmah pored ruševina nekog majušnog zamka, i svi smo jeli oko jedne velike kamene ploče koja nam je služila kao neki sto. A po rasporedu smo, obično počinjali da radimo kad sunce počne da zalazi onda bismo, uglavnom, radili do šest ili sedam ujutru, kad bismo, pošto Poljaci vole da pevaju i igraju, pevali i igrali sve do 10, 11 ujutru, a zatim bismo nešto pojeli, i to, uglavnom, hleb sa džemom, sir i čaj. Posle toga bismo spavali od podneva do sumraka. E sad, formalno, naravno, formalno situacija je bila jako zanimljiva, jer kad se nađeš sâm u šumi sa grupom od četrdeset ljudi koji ne govore tvoj jezik onda ostaješ bez uporišta pod nogama.
VALAS: Kako to misliš?
ANDRE: Pa, mi smo u stvari sve vreme sedeli i čekali da nekom naiđe impuls da uradi nešto. Sad, na neki način to je nešto kao pozorišna improvizacija. Mislim, znaš, kad si režiser koji radi na Čehovu, imaš neke glumce koji igraju majku, sina ili strica... onda svi sednete u jednu sobu i radite neku scenu koja se ne nalazi u komadu. Na primer, možeš da im kažeš, 'U redu, recimo da je kišno nedeljno popodne na Sorinovom imanju i svi ste zajedno zaglavljeni u dnevnoj sobi', onda bi svako od njih nešto improvizovao, govorili bi i radili ono što bi njihovi likovi mogli govoriti i raditi u datim okolnostima. Kad se uporedi sa takvom improvizacijom, ono što smo radili u Poljskoj je nešto sasvim drugo. Tako, pratiš isti zakon improvizovanja, a to je da radiš sve ono što ti tvoj nagon govori da bi tvoj lik uradio, samo što si u ovom slučaju ti sâm taj lik. Ovde nema nikakvih zamišljenih situacija iza kojih se sakrivaš. I nema likova iza kojih se sakrivaš. Ti se ovde, zapravo suočavaš sa istim onim pitanjima za koja je Stanislavski rekao da glumac mora uporno sebi da postavlja dok ulazi u neki lik, 'Ko sam ja? Zašto sam ovde? Odakle dolazim? I gde idem?' Ali, umesto da ih primeniš na ulogu, ti ih primenjuješ na sebi. Ili da pogledamo to na drugi način, na neki način to je kao da se vraćaš u detinjstvo gde grupa dece dolazi u sobu, dovedena je u tu sobu bez igračaka i počinje da se igra. Odrasli ponovo uče kako da se igraju! Tako svi zajedno sedite negde, i želite nekako da se igrate, a šta zapravo radite? Evo, daću ti dobar primer. Znaš, pre nego što smo došli u šumu, u gradu smo, nedelju dana radili zajedno. Naravno, Grotovski je takođe bio u gradu i svake večeri sam ga slušao dok je radio nešto što je nazvao Košnicom, i to mi se jako sviđalo, pa sam ga noć ili dve pre nego što je trebalo da krenemo u šumu, uhvatio za kragnu i rekao: 'Vidi, što se tiče one tvoje Košnice, voleo bih i ja da učestvujem. Jednostavno... instinktivno osećam da će to biti nešto interesantno.' A on mi je odgovorio, 'Pa, naravno! Nego zašto ti i tvoja grupa ne biste vodili Košnicu umesto da samo učestvujete.' Znaš, Voli, unervozio sam se, znaš, pa sam mu rekao, 'Šta ti je ta Košnica?' Rekao je, 'Pa, košnica je kad ti u 8 sati sto nepoznatih ljudi uđe u sobu.' Pitao sam, 'I?' Rekao je, 'Da, šta god se tu desi to ti je Košnica.' Pitao sam, 'Dobro, ali šta tu ja treba da radim?' Odgovorio mi je, 'To zavisi od tebe.' Rekoh, 'Ne, ne! Neću to da radim! Želim samo da učestvujem.' Rekao mi je, 'Ne, ne. Ti ćeš voditi Košnicu!' Bio sam užasnut, Voli. Mislim u umetničkom smislu. Kako god, uradio sam to.
VALAS: Bože! Pričaj mi o tome!
ANDRE: Znaš, tamo sam čuo jednu pesmu. Čak sam je i snimio. Mogao bih jednom i da ti je pustim. Neverovatno koliko je lepa. Znaš, jedna od žena iz znaše grupe je znala nekoliko fragmenata ove pesme o Svetom Franji i u toj pesmi zahvaljuješ Bogu što imaš oči, zahvaljuješ Bogu što imaš srce, i zahvaljuješ Bogu što imaš prijatelje, zahvaljuješ Bogu što si živ. Ponavlja se stalno od početka i tako je postala naša zajednička pesma. Stvarno moram jednom da ti je pustim jer je prosto neverovatno da grupa ljudi koja ne zna da peva može da stvori nešto tako prekrasno. Zato sam odlučio da kad ljudi stignu za Košnicu naša grupa već bude na svojim mestima i da peva tu predivnu pesmu, i da je peva stalno iznova, od početka. Jedna od naših je odlučila i da donese svog ogromnog plišanog medu, znaš, ja mislim da se ona plašila svega ovog, a neko je poželeo da donese čaršav, neko drugi je poželeo da ponese veliku činiju punu vode za slučaj da bude toplo i da ljudi ožedne, a neko je predložio da popalimo sveće, tako da ne bude veštačkog svetla, nego samo sveće. Sećam se da sam posmatrao ljude dok su se pripremali za to veče. Naravno, nije bilo nikakve šminke, ni kostima, ali sve je bilo tačno onako kako se ljudi pripremaju za predstavu. Znaš, ljudi su nekako uzimali svoj nakit i svoje satove, skrivali ih, proveravali da li su na bezbednom. A onda su, polako ljudi počeli da pristižu, kao kad dolaze u pozorište, pojedinačno, u parovima po desetoro, petnaestoro, i sve tako, mi smo samo sedeli tamo i pevali onu predivnu pesmu, a ljudi su sedali pored nas i polako počinjali da uče pesmu. Naravno, i tu postoji, kao i u svakoj drugoj predstavi ili improvizaciji.... trenutak kad nešto počinje da biva dosadno. Tako, u određenom trenutku, možda sat ili sat i po od početka, iznenada sam ščepao onog plišanog medveda i bacio ga u vazduh. U tom trenutku je 140 ili 130 ljudi iznenada eksplodiralo! Znaš, to je bilo kao neka slika Džeksona Poloka, znaš, ljudska bića su eksplodirala iz tog uskog, malog kruga koji je pevao pesmu, i pre nego što sam se osvestio nastala su dva kruga koji su plesali. Jedan je plesao u smeru kazaljke, a drugi u suprotnom smeru, i to, uglavnom prateći ritam od struka pa na niže, drugim rečima, nešto kao ples američkih Indijanaca, sa onim tupim, upornim ritmom. Sad, pošto ovde govorimo o grupnom transu, lako si mogao da uočiš da je linija... koja deli nešto ovakvo i nešto poput onih Hitlerovih skupova u Nurembergu ustvari jedna jako tanka linija. Kako god. Posle celog sata ovog divljeg, hipnotičkog plesa Grotovski i ja smo shvatili da sedimo jedan naspram drugog usred cele ove gungule i da se dobacujemo plišanim medom. Znaš, u neku ruku bi mogao da kažeš da je to bilo detinjasto. U jednom trenutku sam privio medu na grudi, a onda sam ga bacio Grotovskom, onda je on privio medu na grudi a posle toga meda se, ponovo našao u vazduhu, i u tom trenutku desila se još jedna eksplozija oblika... nešto kao... nešto kao kaleidoskop, kao ljudski kaleidoskop, veče se pretvorilo u promene kaleidoskopa. Sećam se još samo jedne stvari, osim toga da sam sve vreme pokušavao da upravljam celom zavrzlamom, u koju je sve vreme bio uključen neki pokret, ritam, ponavljanje ili pesme ili arije, zato što je dvoje ljudi iz moje grupe doneli sa sobom muzičke instrumente, flautu i bubanj koji, naravno, jesu sveti instrumenti, a to je da bi se ponekad ceo prostor podelio na šest ili sedam stvari koje su se događale istovremeno, znaš, na šest ili sedam različitih improvizacija, koje su sve, na neki način delovale međusobno povezane. Sve je bilo kao neka veličanstvena paukova mreža. U jednom trenutku sam primetio da se Grotovski nalazi u centru jedne grupe okružen bezbrojnim svećama koju su ljudi prikupili na jedno mesto, i kao dete opčinjeno vatrom, video sam kako desnu ruku stavlja u plamen i kako je drži tamo. Dok sam prilazio toj grupi pitao sam se da li bih i ja to mogao. Stavio sam svoju levu ruku u plamen i shvatio sam da mogu tamo da je držim koliko hoću, i da nemam nikakvih opekotina, da ne osećam bol. Ali, kad sam pokušao da stavim i desnu nisam mogao tamo da je zadržim ni sekund. Zato mi je Grotovski rekao, 'Ako te peče probaj da promeniš nešto u sebi.' Pokušao sam i to. Nije uspelo. A onda sam se setio veoma, veoma lepe procesije sa čaršavom, i tu je bio neko koga su nosili prekrivenog čaršavom, znaš čaršav je bio kao neki veliki, biblijski baldahin, a cela grupa se njihala celim tim prostorom i pevala. A onda, u jednom trenutku... ljudi su plesali, ja sam plesao sa nekom devojkom i iznenada naše ruke su počele da vibriraju, evo ovako, da vibriraju! Vibriraju! Pali smo na kolena i, odjednom ja sam jecao u njenim rukama, ona me je, ljuljala u svom naručju, zatim je i ona počela da plače, a onda smo se, samo na trenutak zagrlili pa smo se, ponovo pridružili plesu. Posle toga, u određenom trenutku, satima kasnije, vratili smo se pevanju pesme Svetom Franji, i to je bio kraj te naše Košnice. A onda, kad je već sve bilo gotovo, sve je bilo kao u pozorištu posle predstave, znaš već, ljudi su počeli da stavljaju svoje minđuše i svoje satove, pa smo otišli do železničke stanice gde smo popili mnogo piva i dobro večerali. Da, tu je bila i jedna devojka koja nije bila član naše grupe, ali koja, nije htela da ode, pa smo je poveli sa nama.
VALAS: Bože! Dobro, pričaj mi šta si još radio sa svojom grupom.
ANDRE: Pa... sećam se, jednom dok smo još bili u gradu, pokušavali smo da improvizujemo, znaš, onako kako smo nekad radili u Njujorku, svi bi trebalo da zamisle da su u avionu, da su upravo čuli od pilota da nešto nije u redu sa motorom. Ali, neobično kod ove improvizacije je bilo to što su se dvoje koji su učestvovali u njoj zaljubili jedno u drugo I na kraju su se i venčali. Iz straha što se nalaze u tom avionu, strasno su se zaljubili, u strahu da će svakog trena poginuti. A kad smo otišli u šumu to dvoje su nestali, zato što su tako dobro shvatili eksperiment, da su znali da je njihovo zajedničko bekstvo iz šume mnogo važnije od bilo kakvog eksperimenta koji bi grupa mogla da izvede u celini. I tako, na pola puta te nedelje, naleteli smo na njih na nekom proplanku u šumi dok su čvrsto spavali jedno drugom u naručju. Bilo je to negde pred zoru. Prekrili smo ih cvećem, da znaju da smo bili tu a onda smo se polako odšunjali. Poslednjeg dana našeg ostanka u šumi to dvoje su se iznenada pojavili i rukovali se sa mnom, zahvaljujući mi se na predivnom iskustvu i na onome što sam učinio za njih.
VALAS: Znači, oni su razumeli o čemu se tu radilo.
ANDRE: Mislim, naravno to sad pokreće pitanje o čemu se tu stvarno radilo.
VALAS: Ali, to ima nekakve veze sa životom.
ANDRE: Tada, tog poslednjeg dana našeg boravka u šumi, cela grupa mi je uradila jednu predivnu stvar, Voli. Organizovali su krštenje, krštenje za mene! Ceo zamak su ispunili cvećem, i tu je bilo pravo čudo od osvetljenja, pošto su, bukvalno zapalili na stotine sveća i baklji. Da znaš, ni jedna crkva ne bi lepše izgledala. Bila je to sasvim jednostavna ceremonija, jedna od prisutnih je glumila moju kumu, a jedan je glumio mog kuma, i dali su mi novo ime, nazvali su me Jendruš. Neki od ljudi su sve to jako ozbiljno shvatili, nekima je bilo jako zabavno, a ja sam se stvarno osećao kao da sam dobio novo ime. A onda smo napravili ogromnu gozbu sa borovnicama koje smo nabrali u polju, čokoladom, zbog koje je neko dobro prepešačio da bi je kupio, supom od maline i zečjim paprikašem... pa smo pevali poljske i grčke pesme i vi su plesali ostatak noći. Imam i sliku. Vidiš, ovo je... Da, ovo sam ja u šumi. Vidiš?
VALAS: Bože! Da, sećam se da mi je Džordž rekao da te je viđao negde u to vreme. Rekao je da izgledaš kao da si se vratio iz rata.
ANDRE: Da, sećam se da sam ga sreo. Postavio mi je gomilu nekih prijateljskih pitanja. Da, pa, većina ljudi koje sam tada sreo mislili su da sa mnom nešto nije u redu. Niko mi nije to rekao, ali sam siguran da su tako nešto mislili. Ali, vidiš, ja mislim da sam, po prvi put u životu iskusio šta zapravo znači, biti živ. Sad, to je stvarno zastrašujuće, zato što zajedno sa tim ide i svesnost o smrtnosti, ta dva idu ruku pod ruku. Znaš, to ti je kao impuls koji je osetio Volt Vitman koji ga je odveo do 'Vlati trave', znaš taj osećaj da povezanost sa bilo čim znači takođe i povezanost sa smrću.
VALAS: A to je prilično jezivo.
ANDRE: Ali, ja sam iskreno mislio, kako migu da lebdim iznad zemlje, ne da hodam, i kako mogu, recimo, da odem na autoput, da gledam kako se menjaju svetla na semaforu i da mislim, 'Ovo je predivno'. I tako sam jednog dana, bila je rana jesen, bio negde na selu i šetao sam poljem kad sam iznenada čuo glas koji je govorio 'Malog princa'. Naravno, ja sam oduvek za 'Malog princa' mislio da je odvratna, dečja limunada, ali mi je, ipak tada prošlo kroz glavu, ako mi se javlja glas u polju, mislim, to mi je prvi glas koji mi se javio u životu, možda bi trebalo da pročitam knjigu. Istog tog jutra sam dobio i pismo od jedne mlade žene koja je bila u mojo grupi u Poljskoj i u pismu mi je napisala, 'Dominirate nada mnom!' E sad, ona je jako loše govorila engleski pa je uzela rečnik potražila šta znači 'dominirati', precrtala i dodala, 'Ne, tačnije, ukrotili ste me!' A onda kad sam otišao u grad, kad sam kupio knjigu i kad sam počeo da je čitam video sam da je 'kroćenje' najvažnija reč u celoj knjizi. Do kraja knjige bio sam sav u suzama, toliko me je dirnula priča. Onda sam otišao i pokušao da joj odgovorim na pismo zato što mi je napisala jako dugo pismo, ali jednostavno, nisam umeo da pronađem prave reči. Na kraju sam stavio svoju ruku na papir, opcrtao sam je olovkom i u samom centru napisao nešto kao, 'Tvoje srce je na mom dlanu', tako nešto. Onda sam otišao do mog brata malo na plivanje, pošto živi odmah izvan grada i ima bazen. Nije bio kod kuće pa sam otišao u njegovu biblioteku, a on je na aukciji kupio kolekcionarska izdanja 'Minotaura', znaš onaj nadrealistički časopis? Oduvek sam se, pomalo smatrao nadrealistom ali nikad nisam video ni jedan primerak 'Minotaura'. I sad su svi bili tu, ukoričeni po godinama! Nasumično sam uzeo i otvorio jedan i tu je preko cele strane bila reprodukcija slova A iz Tennieleve 'Alise u zemlji čuda'. Pomislio sam, 'Pa, dobro ovo je jedan dan prepun koincidencija. Mada, nije baš uobičajeno da se nadrealisti interesuju za 'Alisu', a ja sam postavio komad 'Alisu''. Zato sam, nasumično otvorio drugu stranu, a tamo su bila četiri otiska ruke! Jedan je bio Andrea Bretona, drugi Andrea Deraina, treći Andrea... ne znam negde sam zapisao, nije Malro, kao... neko, još neki nadrealista... svi na A, i četvrti je bio Antoine de Sent-Egziperi, pisac 'Malog princa' Onda su te otiske ruku pokazali nekom, nazovi stručnjaku ne govoreći mu čiji je koji, i ispod Egziperijevog je on napisao da je to umetnik sa jako izražajnim očima koji je bio krotitelj divljih životinja! Naravno da sam pomislio da je sve to neverovatno. Okrenuo sam naslovnu stranu da vidim kad je broj izašao. Na trafikama se pojavio 12-og maja 1934, a ja sam rođen u 11-og maja 1934. Pa... eto šta me je nateralo da se bavim Sent-Egziperijem i 'Malim princom'. Naravno, danas mislim da se u 'Malom princu' kriju mnogi fašistički pogledi, znaš, pa, ne, u stvari mislim da u njoj negde postoji neka vrsta SS totali-tarističke sentimentalnosti. Znaš, postoji nešto, znaš, nešto... ljubav prema... ovaj. Ta posebna muška ljubav prema nauljenim mišićima, znaš šta hoću da kažem? Ne mogu da uperim prst ni u koga, ali mogu da zamislim nekog lepog SS-ovca kako voli 'Malog princa'. Znaš, ne znam zašto, ali tu nešto nije u redu. Zaudara!
VALAS: Nego, zar mi Džordž nije rekao da ćeš raditi komad koji je baziran na 'Malom princu'?
ANDRE: Pa, Voli, evo šta se, zapravo desilo, te jeseni bio sam u Njujorku i upoznao sam jednog mladog Japanca, budističkog sveštenika po imenu Kozan, a ja sam mislio da je Pak iz 'Sna letnje noći'. Znaš, imao je taj predivni, nežni osmeh. Pomislio sam da je pravi mali princ. Naravno, rešio sam da napustim Saharu i da krenem da radim na 'Malom princu', sa dva glumca i tim japanskim sveštenikom. VALAS: I, jesi li?
ANDRE: Pa, mislim, u to vreme sam još bio u jako čudnom stanju, Voli. Znaš, pogledao bih u retrovizor svog automobila i video bih kako mi ptičice izleću iz usta. Sećam se da sam u to vreme stalno bio iscrpljen. Stalno sam osećao neku slabost, znaš stvarno nisam imao pojma šta se dešava sa mnom, jednostavno bih danima sedeo sasvim sâm u prirodi, ne radeći ništa drugo osim vođenja dnevnika, i neprekidno razmišljajući o smrti.
VALAS: Ali, otišao si u Saharu?
ANDRE: O, da. Otišli smo u pustinju, i jahali smo kamile kroz pustinju, i jahali smo i jahali, a onda bismo noću šetali ispod tog ogromnog neba i posmatrali zvezde. Ja sam i dalje mislio na iste one stvari na koje sam uvek mislio i kod kuće. Posebno o Čikiti. Zapravo, nisam ni razmišljao ni o čemu drugom osim o svom braku. Sećam se jedne neverovatno tamne noći kad smo bili u oazi, dok su se palme pomerale na vetru, mogao sam da čujem Kozana kako peva negde u daljini svojim predivnim basom, i sve vreme sam pokušavao da pratim njegov glas preko peska. Znaš, sve vreme sam mislio da može nečemu da me nauči, Voli. Ponekad sam meditirao sa njim. Ponekad bih odlazio i meditirao sâm. Znaš, stalno mi je pred očima bila Čikita. Jednom sam je stvarno video kako stari i kako joj kosa postaje seda pred mojim očima, i počeo sam, među onim dinama da urlam i da vrištim koliko me grlo nosi. Kako god, pustinja je zastrašujuća. Bivalo je užasno hladno. Nešto smo tražili ali ne bismo znali da kažemo da li smo nešto našli. Znaš, taj Kozan i ja smo sedeli na nekoj dini i jeli smo pesak. Nismo pokušavali da budemo duhoviti. Ja sam prvi počeo pa i on za mnom. Samo smo jeli pesak, onda bismo povraćali, eto koliko smo bili očajni. Drugim rečima, nismo imali pojma zašto smo tamo, nismo znali šta tražimo, sve to nam je izgledalo, apsolutno apsurdno, dosadno i prazno. To nam je bilo nešto kao nekakva poslednja šansa.
VALAS: I, šta je onda bilo?
ANDRE: Pa, tih dana, samo sam sledio svoje nagone. Tako sam, nagonski pozvao Kozana da ostane sa nama u Njujorku kad se vratimo iz Sahare i ostao je celih šest meseci. Na neki način je preuzeo celu porodicu.
VALAS: Kako to misliš?
ANDRE: Pa, kao da nam je u to vreme nedostajao stub porodice.
ANDRE: To, svakako nisam bio ja, jer sam stalno razmišljao o odlasku na Tibet, ili, ko zna već o čemu! Tako je on naučio celu porodicu kako se meditira, i naučio ih je svemu o Aziji, i o Istoku, o njegovom manastiru i svemu ostalom. Stvarno bi osvojio svakoga svojom neverovatnom gomilom trikova. Bukvalno je toliko razvio svoju ličnost, Voli, da je mogao da se odgurne prstima i da lebdi iznad svoje stolice! Mislim, bukvalno je mogao ovako, znao, da se odgurne prstima i da stane u stoj na glavi, pri tom se držeći ovako samo sa dva prsta. Ili ako bi Čikita iznenada osetila napetost u vratu, odmah bi je stavio na pod, pa bi joj šetao gore-dole po leđima, radeći jednu od onih neverovatnih masaža, znaš. I deca su mislila da je neverovatan. Mislim, posećivali smo prijatelje koji su imali decu, i on bi se odmah zaigrao sa tom decom tako, kako ti i ja nikad ne bismo mogli. Mislim, ta deca bi se samo kikotala, kikotala, kikotala, onome što je ovaj japanski monah radio u svojoj svetoj odori. Mislim, on je bio i akrobata, i trbuhozborac, i mađioničar, sve! A najčudnije od svega je to što mislim a ga deca uopšte nisu interesovala. Ni malo. Mislim da ih nije ni voleo. Znaš, kad je došao, prvih nedelju dana, deca su ga gledala razrogačenih očiju. Ali, posle, par nedelja kasnije, Čikita i ja bismo mogli da izađemo iako bi Marina imala grip, ili, recimo temperaturu 40° a da on ne bi ušao ni da vidi kako je. Ali, polako se privikavao, sve više i više. Mislim, kompletno je promenio svoje navike. Znaš, počeo je da nosi elegantne Gučijeve cipele ispod onih svojih belih, monaških halja, i počeo je da jede u neograničenim količinama. Mislim, jeo je dva puta više od Nikolasa, taj mali, žgoljavi budista koji bi, kada samo se upoznali popio malu činiju mleka, toplog mleka sa pirinčem, sad je jeo veliku šniclu! To je bilo strašno čudno. Čak smo i pokušali da nešto radimo zajedno, ali većina našeg zajedničkog rada svela se na moje pokušaje da izvedem neverovatno bolna padanja na kolena koja oni praktikuju u manastirima, tako da se i nismo baš pretrgli od nekog posla. Kako god. Otišli smo na selo, i svi zajedno smo išli na Božićnu misu, znaš, on se sav doterao, nakitio se svojim budističkim đinđuvama, a to je bila jedna od onih užasno turobnih katoličkih crkava na Long Ajlandu u kojima sveštenici pričaju o komunizmu i kontroli rađanja. Tako, dok sam sedeo u toj masi, pitao sam se, 'Šta se ovo, dođavola dešava? Mislim, evo me ovde, odrastao sam čovek, ova čudna persona živi u mojoj kući, a ja ne radim, mislim, nisam ni radio ništa osim što sam žvrljao neku poeziju u svoj dnevnik. Više ne mogu da nađem posao predavača, a ni sâm ne znam šta želim da radim...' Kad, sasvim iznenada pojavi se jedno ogromno stvorenje, posmatrajući kongregaciju. Bio je visok, rekao bih skoro 2,10, tako nekako, i bio je, znaš, polubik, polučovek, koža mu je bila plava, iz očnih kapaka rasle su mu ljubičice, a makovi iz noktiju na nogama, i samo je tako prestajao, celu misu. Mislim, nikako nisam uspevao da odagnam to stvorenje. Mislio sam, 'Pa, dobro, znaš, priviđa mi se samo zato što mi je dosadno!', jednostavno, nisam mogao da oteram to stvorenje. Dobro, nisam ni sa kim pričao o tome, zato što bi svi mislili da sam lud. Ali, ja sam osećao da se to stvorenje pojavilo tu da bi mene, nekako utešilo. Da se pojavilo tu da bi mi reklo, 'Dobro! Možda se osećaš nikako i možda sad nisi u stanju da kreiraš neki komad. Ali vidi samo šta ti se prikazalo na Badnje veče. Drži se, stari moj prijatelju! Možda ti delujem čudno, ali na ovim čudnim putovanjima, čudna se stvorenja pojavljuju! Sve je to deo putovanja! Dobro si ti! Drži se!' Uzgred budi rečeno, da li si ikad gledao onu predstavu 'Ljubičice su plave'?
ANDRE: Nisam.
VALAS: Pa, kad si pomenuo ljubičice, podsetio si me na tu predstavu.
ANDRE: Radi se o ljudima koji su zadavljeni u nekoj podmornici.
VALAS: Dobro! To je bilo za Božić. Šta se dalje dešavalo?
ANDRE: Stvarno želiš sve da čuješ?
VALAS: Da.
ANDRE: Pa... negde u to vreme sam počeo da razmišljam o odlasku u Indiju. A onda je, iznenada i Kozan otišao. I znaš, meni su tih dana počele razne čudne ideje da se vrzmaju po glavi. Na primer, razvio sam tu... pa, pala mi je na pamet ideja da... pa, u to vreme mi se to činilo jako privlačnim, znaš, a to je da napravim jednu zastavu, ogromnu zastavu, i gde god da ja da radim, tu bi se vijorila i ta zastava, a ako bismo radili napolju, recimo sa grupom, uveče bismo mogli da spavamo na toj zastavi, tako da bi, nekako radeći ispod te zastave i ležanja na toj zastavi koja se vijorila iznad nas ta zastava pokupila nešto kao naše vibracije koje bi bile tu i kad odnesem zastavu kući. Zato sam otišao kod nekog tipa za kog sam čuo da šije zastave, i znaš, to je bio jedan onako, na prvi pogled pošten tip, znaš, onako sladak, zdrav kao bik, i sve to, lep, visok, plav; znaš, imao je divno, čisto potkrovlje, dole u selu okićeno lepim, srećnim zastavicama. A ja sam tad ceo bio u 'Malom princu' pa sam pričao sa njim o malom princu, o njegovim avanturama i sve to, i kako mi je potrebna zastava i kakva bi to trebalo da bude zastava, i izgledalo mi je da se stvarno primio na to. Dve nedelje kasnije, kad sam se vratio pokazao mi je zastavu i ja sam pomislio da je jako čudna, zato što... pa, znaš, ja sam očekivao nešto nežno i lirično. A u toj zastavi je bilo nešto moćno, nešto gotovo nadmoćno. I na njoj je bila tibetanska svastika.
VALAS: Stavio je svastiku na tvoju zastavu?!
ANDRE: To je bila tibetanska a ne nacistička svastika. To je jedan od drevnih tibetanskih simbola. A to je bilo jako čudno, znaš. Ali, doneo sam je kući, zato što sam ja razmišljao o toj zastavi pre nego što sam otišao u Indiju, i želeo sam da nekoliko meni bliskih ljudi drže tu zastavu u svojoj sobi preko noći, da spavaju sa njom, znaš, i onda ujutru da zašiju nešto na tu zastavu. Tako sam odneo zastavu Marini, i rekao, 'Hej, vidi ovo, kako ti se dopada?' Rekla je, 'Šta ti je to? Grozno je!' Onda sam rekao, 'To je zastava.' a ona je rekla, 'Znam, ne sviđa mi se!', znaš. A ja joj kažem, 'Pa, pomislio sam da bi, možda volela da prespavaš sa njom', ali ona je stvarno mislila da je zastava odvratna. Onda je Čikita napravila zabavu u moju čast, pre nego što sam krenuo u Indiju, i stan je bio ispunjen gostima, kada je, u jednom trenutku Čikita rekla, 'Zastava! Zastava! Gde je zastava? Rekao sam, 'O, da, zastava!', i otišao sam, doneo sam zastavu i raširio je. Čikita je odjednom prebledela, istrčala iz sobe i ispovraćala se! Tako je zabava, iznenada prekinuta. A onda, sledećeg dana, dao sam zastavu jednoj mladoj ženi koja je bila u mojoj grupi u Poljskoj, koja je, trenutno bila u Njujorku. Pri tom je ništa od ovoga nisam ispričao. U pet sati ujutru pozvala me je i rekla mi, 'Moram odmah da dođem da se vidim sa tobom!' Pomislio sam, 'O, Bože!' Došla je i rekla mi je, 'Videla sam stvari! Videla sam stvari oko ove zastave! Ja znam da si tvrdoglav i znam da hoćeš ovu stvarčicu da poneseš sa sobom, ali, poslušaj moj savet, stavi je u neku rupu, zapali je, a onda je zakopaj zato što je u njoj sâm đavo!' Tako, nisam ni poneo tu zastavu sa sobom. Zapravo, dao sam je njoj, i ona je šest meseci kasnije, u Francuskoj obavila ceremoniju sa nekim svojim prijateljima, u kojoj su je stvarno spalili. Bože! Pa to je stvarno neverovatno!
VALAS: Pa, jesi li, na kraju, otišao u Indiju?
ANDRE: O, da, u proleće sam otišao u Indiju, i vratio sam se kući shvativši da je sve to pogrešno. Mislim, bio sam u Indiji, i osećao sam se kao turista. Ništa nisam saznao. Tako sam provodio leto sa svojom porodicom na Long Ajlandu, i onda sam čuo za tu zajednicu u Škotskoj, po imenu Findhorn u kojoj ljudi pevaju, pričaju i meditiraju sa biljkama. Grupu je osnovalo nekoliko engleskih i škotskih ekscentrika srednje klase neki od njih su bili intelektualci, a neki ne. Čuo sam da sade biljčice u zemljište iz koga ne bi trebalo ništa da nikne zato što je to, gotovo zemljište sa plaže i oni su izgradili... ne 'izgradili'... oni su odgajili najveće karfiole na svetu, svoju sopstvenu vrstu kupusa i da su odgajili drveće koje inače ne raste na Britanskim Ostrvima. Zato sam otišao tamo! Voli, to je jedno neverovatno mesto. Mislim, kad bi neki insekti spopali biljke, oni bi razgovarali sa insektima! I znaš, napravili bi sporazum po kom bi zasadili specijalnu leju povrća samo za insekte i onda bi insekti ostavili na miru glavni zasad! I takve stvari. I sve što su radili, radili su prelepo. Mislim, zgrade su prosto blistale. Mislim, na primer, frižider, šporet, auto, znaš, sve je imalo svoje ime. I s obzirom da se prema Helen, frižideru, nećeš ponašati sa manje poštovanja nego prema Margaret, svojoj ženi, onda se pobrini da i Helena bude čista kao Margaret, ili je u zbilji ne poštuješ isto. I dok sam bio tamo, Voli, sećam se da sam bio u šumi, i da sam gledao u list i da sam, stvarno sam ugledao tu živu stvar u tom listu. Sećam se da sam onda trčao kroz šumu koliko me noge nose i da sam se smejao na sav glas. Bio sam u tom stanju, znaš kad izgleda da se smeh i suze stapaju. Mislim, to je bilo apsolutno otkrovenje. Kad sam otišao iz Findhorna, non-stop sam halucinirao. Priviđali su mi se oblaci i stvorenja, ljudi po avionima su imali životinjske glave. Mislim, bio sam u tripu, znaš. Kao da sam, odjednom upao u svet Vilijama Blejka. Stvari su eksplodirale. Zato sam, odmah otišao u Belhrad jer sam želeo da razgovaram sa Grotovskim. Grotovski i ja smo se u ponoć našli u mojoj hotelskoj sobi gde smo ispijali instant kafe sa mojom penom za brijanje. Pričali smo od ponoći sve do jedanaest sledećeg jutra!
VALAS: Bože! Šta ti je on rekao?
ANDRE: Ništa! Ja sam pričao. On nije rekao ni reč. I onda, dolazimo valjda do mog poslednjeg velikog iskustva te vrste za tu jesen. Desilo se to na Montauku, na Long Ajlandu, i u to smo bili upetljani samo nas devetoro, uglavnom, muškarci. Pozajmili smo mo imanje Dika Ejvedona na Montauku. Tamošnji predeli su nalik Hitklifovoj zemlji, apsolutna divljina! Šta smo hteli? Hteli smo da sačekamo Zadušnice i Noć Veštica i da to bude tačka naša polazna tačka. Tako je svako od nas pripremio neku tačku za ostale, tačku u duhu Zadušnica. Ali, najveća tačka je bila ona zbog koje su troje ljudi uporno nestajali u sred noći, svake noći, i mi smo znali da oni pripremaju nešto baš veliko, ali nismo znali šta. U ponoć, na Noć Veštica, pod tamnim mesecom iznad litica, rečeno nam je da se svi okupimo na najvišoj litici i da ćemo biti nekuda odvedeni. I bili smo odvedeni. Onda smo čekali. A bilo je jako, jako hladno. A onda su se njih troje, Helen, Bil i Fred pojavili skroz u belom... u nečemu što su napravili od čaršava... sve je delovalo jezivo, ne smešno. Onda su nas odveli u podrum kuće, tu na imanju koja je bila izgorela, i u tom razrušenom podrumu već se nalazio sto i klupe koje su oni napravili, a na sto su stavili papir, olovke, vino i čaše. Zamoljeni smo da posedamo oko stola i da napravimo svoju poslednju volju i testament, da razmislimo i da napišemo šta bi bile naše poslednje reči ovom svetu, ili nekome ko nam je jako blizak. A to je težak zadatak. Sigurno sam sedeo tamo jedan sat, sat i po, možda dva. A onda su nas jednog po jednog zvali da pođemo sa njima, i ja sam bio poslednji, pa su došli i po mene, stavili mi povez preko očiju i onda su me dva čoveka terali da trčim kroz polja. Pronašli su neku vrstu šupe, one šupe prizemljuše koje imaju samo jednu prostorijicu u kojoj je neko nekad držao alat. Onda su me stepenicama odveli u podrum, u sobu koja je bila ispunjena oštrom, belom svetlošću. Rekli su mi da se skinem i da im predam sve svoje vredne stvari. A onda su me stavili na sto i počeli da me trljaju sunđerom. Pa, znaš, kroz glavu su mi proletale slike logora smrti i tajnih policija. Ne znam šta se desilo sa ostalim ljudima, ali sam ja počeo nekontrolisano da plačem. Onda su me uspravili i fotografisali su me, onako golog. A onda sam go, očiju opet vezanih trčao kroz one šume, i tako smo stigli do nekog, nazovi šatora napravljenog od čaršava, sa čaršavom i na zemlji, i gde su se sva ona gola tela nabijala jedno uz drugo pokušavajući malo da se ugreju. Sigurno su nas ostavili tamo bar jedan sat. I onda opet, jedan po jedan, pojedinačno odvođeni smo sa povezom preko očiju, i ja sam osetio kako me spuštaju na nešto nalik nosilima. I nosila su nošena veoma dugo, veoma sporo kroz te šume. A onda sam osetio kako me spuštaju u zemlju! Oni su, u stvari iskopali šest grobova, dva i po metra duboka. Onda sam osetio komade drveta kako stavljaju preko mene. Mislim, ne umem da ti opišem, Voli, kroz šta sam prolazio. I tako, nosila su spuštena u grob, a to drvo je ležalo preko mene, a moje vredne stvari su mi stavljene u ruke, a onda su oni uzeli, znaš, kao neki čaršav ili platno, i raširili ga ovoliko iznad moje glave. Onda su počeli da nabacuju zemlju u grob, tako da sam stvarno imao osećaj da sam živ sahranjen. I posle jedno pola sata provednih u tom grobu, kad više nisam znao koliko dugo ću još tu ostati, vaskrsli su me, podigli su me iz groba, skinut mi je povez, i ja sam trčao preko polja, sve do velikog kruga vatri sa muzikom i kuvanim vinom. I svi smo plesali do zore! I onda, u zoru, najbolje što smo umeli, zatrpali smo one grobove i vratili se u Njujork. To je zaista bio poslednji, veliki događaj. Mislim, to je bio kraj. Mislim, konačno sam počeo da shvatam da ne želim više da radim takve stvari, znaš. Nekako sam se smirio, kao ona glava u 'Mobi Dik'-u kad vetar prestane da puni jedra. A onda, prošle zime, ne razmišljajući previše otišao sam da se nađem sa tim agentom kojeg znam da mu kažem kako bih opet rado režirao predstave. Izgledao mi je malo iznenađen kad je video da je Rip Van Vinkl i dalje živ!
VALAS: (Šef sale donosi prepelice) Bože! Nisam znao da su ovako male!
ANDRE: Pa, znaš, iskreno, nekako se gadim na celu ovu priču, ako baš hoćeš da znaš.
VALAS: Šta?!
ANDRE: Mislim, šta sam ja mislio, ko sam ja? To mi je kao priča o nekoj razmaženoj princezi. Šta sam ja mislio, ko sam ja? Iranski šah? Stvarno bi me čudilo da ljudi poput mene ne postanu recimo Albert Šper, Voli. Znaš? Hitlerov arhitekta, Albert Šper? Mnogo sam razmišljao o njemu u poslednje vreme, zato što mislim da sam ja Šper i mislim da sam da sam uhvaćen u trenutku i da sam pokušavao da budem kao on.
VALAS: O čemu to pričaš?
ANDRE: Pa, mislim, on je bio jedan kultivisan čovek, arhitekta, umetnik, znaš, tako da je mislio da se obična životna pravila ne odnose na njega. Mislim... stvarno osećam da je sve što sam uradio zastrašujuće, prosto zastrašujuće!
VALAS: Pobogu, čoveče! Ali, zašto?
ANDRE: Vidiš, u poslednjih nekoliko godina video sam mnogo smrti, Voli, i postoji samo jedna izvesna stvar u vezi smrti, to moraš da obaviš sâm, to mi izgleda prilično sigurno, znaš, tako sam ja to video. Svi ti ljudi oko tvog kreveta ne znače ništa, tvoje kritike ne predstavljaju ništa. Kako god, to moraš da obaviš sâm. Takođe, postavlja se pitanje, kad budem legao na samrtničku postelju kakav ću ja čovek biti, a ja sam veoma sumnjičav prema osobi koja je proživela svoj život ovako kako sam ja živeo poslednjih nekoliko godina.
VALAS: A zašto tako misliš?
ANDRE: Pa, vidiš, poslednjih nekoliko meseci jako mi je teško, Voli. Troje različitih članova moje porodice, u isto vreme je bilo u bolnici. Onda mi je majka umrla, zatim je Marina imala nekih problema sa kičmom i bili smo užasno zabrinuti za nju, znaš, pa... mislim, trenutno se osećam jako ranjivo. Mislim... mislim, ne mogu da spavam, živci su mi napeti, mislim, sve deluje na mene. Znaš, prošle nedelje, kod mene na večeru je došao jedan jako fini režiser iz Norveške. I on je neko koga poznajem godinama i neko za koga mislim da mi se jako sviđa. A ja sam samo sedeo i razmišljao kako je on jedan pompezni, defanzivni, konzervativni, uštogljeni klipan koga interesuje samo pozorište, pričao je i pričao, a majka mu je bila čuvena norveška komičarka. Shvatio sam da je rekao, 'Sećam se svoje majke', bar četiri stotine puta za to veče. I pričao je priču za pričom o svojoj majci. Sve te priče sam čuo ranije već dvadeset puta. Popio je celu flašu burbona veoma tiho, a smeh mu je zvučao užasno. Mogu da čujem taj njegov smeh, bol u tom smehu, prazninu, znaš kako je biti sin te žene i šta mu je učinila, znaš. U određenom trenutku, prosto sam morao da ga zamolim da ode, na finjaka, znaš, rekao sam mu da moram rano da ustanem sledećeg jutra, zato što je sve bilo užasno. Sve je bilo kao da mi je umro u dnevnoj sobi, a onda sam otišao u kupatilo i sit se isplakao jer sam mislio da sam izgubio prijatelja. A kad je otišao uključio sam televizor, i tamo je bio neki tip koji je upravo dobio nešto... nešto, znaš, u nekom sportskom takmičenju, neki basnoslovni ček i nešto kao neku ogromnu srebrnu flašu. I znaš, nije mogao da nabije ček u tu flašu i onda je stavio tu flašu ispred nosa i pravio se kao da mi je to lice. Znaš, u stvari nije ni slušao čoveka koji ga je intervjuisao, već se zlobno smeškao svojim prijateljima. Ja sam gledao u tog tipa i razmišljao, 'Kakav užasan, prazan, manipulativni pacov! A onda sam pomislio, 'Taj tip ja kao ja!' A sinoć nam je bila dvadeseta godišnjica braka. Odveo sam Čikitu na predstavu o Bili Holidej, i onda sam gledao te ljude iz šou-biznisa, koji ne znaju ništa o Bili Holidej, ništa, pa su oni, na neki način zapravo, intelektualne nakaze. I onda me odjednom obuzeo taj osećaj, mislim, znaš... Sedeo sam tamo i preplakao veći deo predstave. I onda sam odjednom osetio da sam i ja nakaza isto koliko i oni! I da je ceo moj život jedna velika obmana, i da ni ja nisam imao petlju da budem Bili Holidej. Mislim, osećao sam se stvarno isprano! Zbrisano! Osećao sam da sam proćerdao svoj život!
VALAS: Andre, kako možeš da kažeš tako nešto?
ANDRE: Pa, može biti da sam sad u izuzetnom emotivnom stanju, Voli, ali od kad sam se vratio kući sve više uviđam koliko je svet u kom živimo sve uvrnutiji i uvrnutiji. Prošle nedelje, jednog popodneva otišao sam do državnog pozorišta, i kad sam ušao unutra, lepo sam rekao 'Zdravo', pošto ja znam njih i svi oni znaju mene, i uvek su bili prijateljski nastrojeni. Znaš, sedmoro, osmoro mi je reklo kako odlično izgledam, a onda je jedna osoba, neka žena koja vodi kancelariju za podelu uloga, rekla, 'Bože, očajno izgledaš. Da nisi bolestan?' I tako smo počeli da pričamo, naravno počeo sam da joj objašnjavam, a onda je, odjednom briznula u plač zato što je njena tetka, koja ima 80 godina i koju mnogo voli otišla u bolnicu zbog katarakte, koja je sanirana, ali je neka bolničarka bila toliko nemarna da nije podigla ogradice na krevetu, pa je tetka ispala iz kreveta i ostala bogalj! Tako smo, znaš počeli da pričamo o bolnicama. I sad, znaš, ta žena, zato što je to što jeste, i zato što joj se sve to nedavno desilo, pročitala me je kao knjigu. Ona nije znala ništa kroz šta sam ja prolazio. Ali ovi ostali, oni su videli samo kako sam preplanuo ili moju košulju, ili činjenicu da mi se boja slaže sa košuljom i zato su govorili, 'Bože, izgledaš božanstveno!' E sad, svi oni žive u svetu suludih snova! Oni ne gledaju, to meni deluje jako čudno.
VALAS: To je zato što oni nekako ništa ne vide, osim nekoliko sitnica koje sami žele da vide.
ANDRE: Da. Znaš, to mi liči na ono što se desilo neposredno pred smrt moje majke. Otišli smo do bolnice da je posetimo, i ja sam ušao u sobu da je vidim. I tamo sam video tu ženu koja je izgledala kao preživeli iz Aušvica ili Dahaua. Onda sam napolju, u hodniku pokušavao nekako da utešim svog oca, kad je doktor koji je specijalista za probleme koje je ona imala sa rukom, ušao u njenu sobu i izašao sav ozaren. Rekao je, 'Čoveče! Zaista imamo razloga da se sjajno osećamo! Zar nije prosto predivno kako se oporavlja? E sad, on je video samo njenu ruku, eto šta je on video. Sad, eto to ti još jedna osoba koja živi u snovima. On je povrh svega, neka vrsta kasapina, koji čini neku vrstu porodičnog ubistva, zato što kad izađe napolje iz te sobe on nas psihički ubija uvodeći nas u svoj svet snova gde se svi mi osećamo zbunjeni i uplašeni. Jer, neki trenutak ranije mi smo videli nekog ko je već izgledao mrtav, a sad nam dolazi specijalista koji nas ubeđuje da je ona u sjajnom stanju. Mislim, bukvalno su dovodili mog oca do ludila. Mislim, tu je jedan, izuzetno emotivni osamdesetdvogodišnji starac, i sad, znaš, ti jednog trenutka uđeš unutra i vidiš osobu na umoru, a ne želiš da ta osoba umre, a onda, pet minuta kasnije odande izađe doktor, i kaže ti da je osoba u izvanrednom stanju! Misli, znaš, od toga možeš da poludiš!
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Moja večera sa Andreom

Post od branko »

VALAS: Da, potpuno te shvatam.
ANDRE: Doktor nije video moju majke. Ljudi u državnom pozorištu nisu videli mene. Mislim, mi samo šetamo naokolo kao u nekoj magli. Mislim da smo svi mi u nekom transu! Šetamo kao zombiji! Mislim da čak nismo svesni ni sebe ni svojih reakcija na određene stvari, zato što po ceo dan samo idemo kao nesvesne mašine, dok sav taj bes i zabrinutost i sva ta nelagoda samo rastu i rastu u nama!
VALAS: U pravu si. Samo rastu i onda iskoče napolje na neki neprikladan način. Mislim, sećam se kad sam glumio u predstavi baziranoj na 'Majstoru i Margariti' od Bulgakova i ja sam igrao ulogu mačke. Ali, imali su problema da mi naprave kostim mačke tako da ga nisam ni dobio sve do večeri pred premijeru. Posebno je problem bio glava, mislim, nisam imao priliku da je ranije probam. Oko četiri sata, moje kolege glumci su svratili do mene, i ispričali mi neke stvari koje nisam mogao drugačije da shvatim nego kao pokušaj mog uništenja! Znaš, jedan je rekao, 'Pa, sad... Ta glava će sasvim promeniti tvoje slušanje u predstavi! Moguće je da ćeš sve čuti sasvim drugačije, a to ume da bude izuzetno neprijatno. Tako sam ja jednom u nekoj predstavi nosio slušalice, i nisam čuo ništa što bi neko drugi rekao!' A onda je drugi rekao, 'Znaš, ja i šešir kad nosim na sceni imam osećaj kao da ću pasti u nesvest.' Mislim, takve primedbe baš odišu neprijateljstvom. Zato što, mislim, znaš, po rečima tih ljudi, ja bih izašao tamo na onu binu, i ne bih nikoga čuo ni jednu reč i na kraju bih još pao u nesvest. Ali to neprijateljstvo bilo je sasvim neprikladno, zato što su to bili ljudi koji su me voleli i to neprijateljstvo je bilo osećanje koje je bilo ostatak nekog prethodnog iskustva. Jer, nekako u našoj današnjoj društvenoj egzistenciji nama je dozvoljeno da iskažemo svoje mišljenje samo izokola i indirektno. Ako ga iskažeš direktno, odjednom svi polude!
ANDRE: Pa, dobro, jesi li tim ljudima rekao šta misliš o onome što su ti rekli?
VALAS: Ne! Mislim, ni sam nisam znao šta osećam sve dok nisam kasnije razmislio o svemu. Uglavnom, u takvoj situaciji, da sam znao šta osećam, možda bih im nešto i rekao, da su me stvarno iznervirali, 'O, da! Pa, to je stvarno fascinantno! Verovatno ću i ja večeras pasti u nesvesti, isto kao ti!'
ANDRE: I ja se skroz slažem sa tobom. Ne možemo uvek biti direktni i svakome u lice reči najčudnije stvari. Sećam se jedne noći, par nedelja nakon smrti moje majke, kada sam se jako loše osećao, i kada sam večerao sa tri, relativno dobra prijatelja, od kojih su dvojica jako dobro poznavali moju majku, a sva trojica su mene poznavali godinama. Znaš, proveli smo celo to veče a da ja, ni na trenutak nisam bio u mogućnosti, da pomenem... znaš, mada ni ja nisam želeo da sedim i provedem jedno užasno veče u kome bih ja govorio o svom užasnom bolu kroz koji sam prolazio i sve to, stvarno nisam, ali činjenica je da niko nije rekao 'Gospode, šteta za tvoju majku.' Ili, 'Kako se ti osećaš?' Sve je bilo kao da se ništa nije desilo! Svi su pričali neke šale, smejali se. Iskreno govoreći, ja sam skroz poludeo. Jedan od tih ljudi je pomenuo nekog tipa koga ja organski ne podnosim, a ja sam počeo da baljezgam kako su ga upravo izvadili iz reke Bronks, i kako mu je penis otpao od gonoreje, i sve tako neke sulude stvari. Kasnije, kad sam se vratio kući, shvatio sam da sam samo očajno želeo da probijem led. Shvataš li ti, Voli, šta bi bilo kad bi takvu situaciju preneo u neki tibetanski dom? Sve to bi im bilo skroz nepojmljivo, ne bi mogli ništa da shvate. Mislim, to bi za njih bilo prosto... prosto, neverovatno, Voli. Kad bi se našla četiri Tibetanca, i da je jedan tek doživeo neku tragediju, oni bi celo veče proveli... Tibetanci bi nas gledali i mislili bi da sa ponašamo apsolutno nezamislivo! Ali, za nas, to je uobičajeno ponašanje. Mislim, stvarno, Afrikanci bi nas, verovatno svu četvoricu proboli svojim kopljima, jer bismo ih doveli do ludila. Mislili bi da smo neke opasne životinje, ili tako nešto. Mislim, to je apsolutno nenormalno ponašanje.
ŠEF: Da li je sve u redu, gospodo?
ANDRE: Sjajno... Ali, to su za nas tipične večeri. Stalno idemo na takve večere i takve zabave. Te večeri su stvarno kao neki bolesni snovi, zato što ljudi pričaju u simbolima. Svi, kao da se probijaju kroz tu maglu simbola i nesvesnih osećanja. Niko ne govori ono što stvarno misli. Onda ljudi počinju da pričaju viceve, koji su, zapravo neka vrsta tajne šifre.
VALAS: Tako je! Često se na takvim večerinkama dešava da one stvarno šašave male fantazije počnu da se igraju sa nama, i, odjednom svi počinju da pričaju, i to recimo, nešto kao, 'Hej, zar ne bi bilo super kad bi se Frank Sinatra i gospođa Nikson, bla, bla, našli u takvoj i takvoj situaciji,' znaš uvek se radi o poznatim ljudima i uvek je to, nekako groteskno. Ili bi ljudi pričali o nekim užasnim stvarima kao o pogibiji one devojke koja je bila u kolima sa Tedom Kenedijem, i sve bi se orilo od smeha. Mislim to je stvarno zanimljivo. To je prosto neverovatno. Jedini način da se nešto iskaže je kroz te apsolutno idiotske šale. Mislim da zato ja nikad nisam shvatao šta se događa na tim zabavama i uvek sam skroz zbunjen. Debi je jednom posle jedne od tih večeri rekla da misli da je prevalila mnogo duži put putujući od svojih korena iz predgrađa Čikaga do tih njujorških večeri, nego što je njena baka putovala krčeći sebi put od ruskih stepa do predgrađa Čikaga!
ANDRE: Pa, mislim da je u pravu. Znaš, Voli, moguće je da je jedan od razloga zašto ne znamo šta se, zapravo dešava je što kad smo tamo, na zabavi, suviše smo zauzeti svojim nastupom. Znaš, to je jedan od razloga zbog kojeg je Grotovski napustio pozorište. Jednostavno, shvatio je da ljudi sada tako dobro glume u svojim životima da je svaka gluma u pozorištu nekako izlišna, i na neki način opskurna. Zar nije neverovatno koliko puta doktor izgleda baš onako kako mi očekujemo da doktor izgleda? Mislim, na televiziji vidiš teroristu i on izgleda baš kao terorista. Mislim, živimo u svetu u kojem očevi, ili ljudi pojedinačno, ili umetnici... svi pokušavaju da ožive nečiju fantaziju... kako otac, ili pojedinačna osoba ili umetnik treba da izgleda i kako da se ponaša. Svi oni se ponašaju kao da tačno u svakom trenutku znaju šta treba da urade. I svi deluju apsolutno puni samopouzdanja. Naravno, privatno, ljudi su prilično zbunjeni sami sobom. Ne znaju šta bi trebalo da rade sa svojim životima. Čitaju sve one knjige 'kako pomoći samom sebi'...
VALAS: Bože! Te knjige su prosto dirljive jer pokazuju koliko smo svi mi, beznadežno radoznali da saznamo kako se svi ostali snalaze u svojim životima, iako mi glumeći svoje uloge sve vreme samo skrivamo svoju stvarnost od svih ostalih. Mi živimo u smešnom međusobnom nepoznavanju. Obično ne znamo ni stvari koje bismo voleli da znamo o svojim, nazovi najboljim prijateljima. Mislim, znaš, recimo da u svom privatnom životu prolaziš kroz pravi pakao... pa, voleo bi da znaš da li je neko od tvojih prijatelja iskusio nešto slično. Ali, mi se ne usuđujemo ništa da pitamo jedni druge. Ne! Zato što bi to bilo kao da pitaš svog prijatelja da odbaci svoju ulogu. Mislim, mi jednostavno uopšte ne cenimo opažanje stvarnosti. Naprotiv, ovim neverovatnim isticanjem da smo se svi usredsredili na svoje, takozvane karijere, automatski opažanju stvarnosti dajemo gotovo beznačajan prioritet. Zato što, ako si svoj život organizovao oko pokušaja da napraviš uspešnu karijeru, pa, onda više nije važno ni tvoje opažanje, ni tvoje iskustvo. Onda možeš, na neki način da zatvoriš svoj um pred godinama koje dolaze. Možeš, da tako kažem, da uključiš automatskog pilota. Znaš, kao što je doktor tvoje majke uključio svog automatskog pilota, kad je ušao unutra i pogledao njenu ruku, on je sasvim zaboravio da primeti bilo šta drugo.
ANDRE: Tako je! Naši umovi su fokusirani na te ciljeve i planove, koji, sami po sebi, nisu stvarnost.
VALAS: Ne! Ciljevi i planovi nisu... mislim, oni su fantazija. Oni su deo života iz snova! Oduvek izgleda jako smešno kako svako mora da ima neki svoj mali cilj u životu. Na neki način, to je apsurdno. Mislim, kad malo bolje razmisliš sasvim je svejedno koji je to cilj.
ANDRE: Tako je! I zato što se se ljudi skoncentrisali na svoje ciljeve, oni svaki trenutak svog života žive po navici. Zaista, kao onaj Norvežanin koji stalno, iznova priča iste priče. Život je postao navika! On danas i jeste navika! Mislim, danas se jako retko dešavaju stvari kao na primer, onaj trenutak kad je Marlon Brando poslao svoju ženu Indijanku da primi njegovog Oskara i kad je sve otišlo do đavola. Danas stvari jako retko odu do đavola. A ako sve radiš po navici, onda zapravo ni ne živiš. U Sanskritu koren glagola 'biti' je isti kao 'rasti ili 'gajiti'. Jesi li čuo za Roka? (Valas odmahuje glavom) E pa, Rok je divan čovek. On je jedan od osnivača Findhorna, bio je jedan od najvećih škot... pa, bio je najveći škotski matematičar, i jedan od najvećih matematičara veka. Ponosio se činjenicom da ne živi u svojoj mašti, nema život iz snova, nema imaginarni život, ništa što bi stajalo između njega i njegove direktne percepcije matematike. I onda jednog dana kad je bio u srednjim pedesetim, šetao je vrtovima Edinburga i video je fauna! Faun je bio strašno iznenađen zato što faunovi oduvek mogu da vide ljude, ali, znaš, veoma malo ljudi je njih ikad videlo. I... Znaš? To su ona mala stvorenja iz mašte. Ne jeleni!
VALAS: Ti njih nazivaš faunima, je l' da? Ja sam mislio da su to mladunci jelena.
ANDRE: Da, pa, postoji vrsta jelena koja se zove faun, ali ovo su ovako mali... izmišljeni...
VALAS: O, to su oni koje je Debisi, ...
Tako je.
ANDRE: Pa, tako se on upoznao sa tim, a zatim i sa ostalim faunima i onda je počeo ozbiljan razgovor. Svakog popodneva sve više i više faunova je dolazilo da se upozna sa njim, i tako je on razgovarao sa svim tim faunovima. A onda, jednog dana posle nekog vremena, kad su ga, znaš, stvarno dobro upoznali, pitali su ga da li bi voleo da upozna Pana, pošto bi Pan voleo da upozna njega. Ali, naravno Pan se plašio da bi mogao da ga prepadne, zato što je znao za pogrešnu predstavu hrišćana koji predstavljaju Pana kao zlo stvorenje, što on, zapravo nije. Ali Rok je rekao da bi voleo da upozna Pana, pa su se našli, i onda ga je Pan indirektno poslao na putovanje na kojem je on upoznao ostale ljude sa kojim je osnovao Findhorn. Ali, Rok je praktikovao određene vežbe, kao na primer ako je bio dešnjak, celog dana bi sve radio levom rukom, celog dana... jeo je, pisao, sve, otvarao vrata, sve samo da bi razbio životne navike, pošto je osećao da je za njega najveća opasnost da padne u trans, da upadne u kolotečinu. Imao je celu seriju veoma jednostavnih vežbi koje je sâm izmislio, samo da bi sačuvao svoje viđenje, osêćanje, pamćenje. Pošto stalno moraš da učiš. Nekad nije bilo potrebe ali mi danas moramo da učimo stvari kao što su da li si stvarno gladan, ili se samo natrpavaš jer to i inače radiš, iz navike. Mislim, možeš to sebi da dozvoliš pa zato to i radiš, bio gladan ili ne. Ako odeš u Budistički centar za meditaciju, oni ćete naučiti kako da osetiš svaki zalogaj hrane, pa će ti tako trebati dva sata... blagi užas, da pojedeš svoj ručak. Ali si ti zato svestan ukusa svoje hrane! Ako jedeš samo iz navike, ti ne osećaš nikakav ukus hrane, i nisi svestan stvarnosti i onoga što ti se dešava. Opet si ušao u svoj svet iz snova.
VALAS: Da ne misliš, možda da mi živimo u tom svom svetu iz snova zato što svaki dan radimo puno stvari koje svakako utiču nekako na nas, mada mi toga nismo svesni? Nečeg sam se setio, prošlog Božića, Debi i ja smo dobili električno ćebe. Sad mogu reći da je to ogroman napredak u odnosu na naš stari način života, i da je to, prosto sjajno. Ali je sasvim drugačije kad nemaš električno ćebe. Ponekad se, recimo pitam, pa, šta ono to meni radi? Mislim, osećam nekako kao da više ne spavam na isti način.
ANDRE: Pa ne spavaš, ni ne možeš.
VALAS: I moji snovi su, nekako drugačiji i osećam se malčice drugačije ujutru kad ustanem.
ANDRE: Ja se ni za šta ne bih pokrio električnim ćebetom. Prvo, plašio bih se da me ne udari struja. Ne, nemam poverenja u tehnologiju. Ali, mislim, glavna stvar, Voli je to što mislim da te takva vrsta komfora odvaja od stvarnosti na sasvim direktan način.
VALAS: Misliš...
ANDRE: Mislim, da nemaš to električno ćebe, da ti je stan hladan, i da moraš da se pokriješ još jednim ćebetom, ili da odeš do ormana i da se prekriješ kaputima peko jedinog ćebeta koje imaš, tada bi stvarno znao da je hladno. A to nas dovodi do sledeće stvari, ti osećaš saosećanje za druge... da li je osobi pored tebe hladno? Da li je još ikome na svetu hladno? Kakva hladna noć! Ja volim hladnoću, pobogu, tek sad sam shvatio, je ne želim ćebe, lepo je kad je hladno. Zato što je hladno mogu još više da se priljubim uz tebe. Takve stvari ti padaju na pamet. Uključi to električno ćebe i osećaćeš se kao da si popio neki sedativ, kao da si lobotomiziran gledanjem televizije. Mislim da si opet ušao u svet iz snova. Šta to nama znači, Voli, da živimo u okruženju gde nešto tako veliko kao što su godišnja doba, kao što je zima, uopšte ne utiče na nas? Mi smo, ipak životinje. Šta to sve znači? Mislim da to znači da, umesto da živimo pod suncem i mesecom, pod nebom i zvezdama mi živimo u svetu mašte koji smo sami stvorili.
VALAS: Da, ali, mislim, ja se nikad ne bih odrekao svog električnog ćebeta, Andre. Zato što je Njujork zimi hladan, zato što je naš stan hladan. To je gadno okruženje. Mislim, naši životi su gadni sami po sebi, i ja ne želim da se otarasim onih nekoliko stvari koji mi pružaju utehu i olakšanje, baš naprotiv! Ja sve više žudim za komforom zato što je ovaj svet jako težak, mislim, pokušavam sam sebe da zaštitim, zato što zapravo, gde god se okreneš čeka te neka teškoća koju je teško izbeći.
ANDRE: Da, ali Voli, kako ne vidiš koliko komfor može biti opasan? Ti uživaš u komforu i ja volim da živim u komforu. Ali, komfor može da te uljulja u opasnu spokojnost. Moja majka je poznavala neku ženu, Ledi Hatfild, koje je bila jedna od najbogatijih žena na svetu, i koja je umrla od gladi zato što nije jela ništa drugo osim piletine. Volela je samo piletinu, Voli, i ništa drugo nije jela, i zapravo, njeno telo je gladovalo a da ona to nije ni znala, zato što je bila sasvim srećna jedući svoju piletinu i tako je, na kraju umrla. Vidiš, najiskrenije verujem da smo mi sad kao Ledi Hatfild, živimo lagodnim, udobnim životom sa svojom električnom ćebadi i svojom piletinom, a u međuvremenu, umiremo od gladi zato što smo izgubili vezu sa realnošću, zato što se nepravilno hranimo, zato što ne vidimo svet. Ne vidimo sami sebe. Ne vidimo kako naša dela utiču na druge ljude. Jesi li čitao Martina Bubera, 'Knjigu o Hasidima'?
VALAS: Nisam.
ANDRE: To je pravi pogled na život. Piše o verovanju Hasidskih Jevreja da su naši u svačemu postoje okovani duhovi. U tebi postoje okovani duhovi, u meni postoje okovani duhovi. Da! U ovom stolu postoje okovani duhovi. I molitva je jedina radnja kojom se ovi embrionoliki duhovi mogu osloboditi, i da bi svaka radnja u našim životima, bez obzira da li smo na poslu ili vodimo ljubav, da li svi zajedno večeramo, bilo šta, da bi svaka naša radnja trebalo da bude molitva, sveta tajna u ovom svetu. Sad, da li ti misliš da mi živimo tako? Šta misliš, zašto ne živimo tako? Ja mislim zato što ako dopustimo sami sebi da vidimo ono što radimo svaki dan mogli bismo pomisliti da je to odvratno. Mislim, način na koji tretiramo druge ljude. Svaki dan, nekoliko puta na dan, ja ulazim u svoju zgradu, i portir me svaki put oslovi sa 'gospodine Gregori' a ja njega sa 'Džimi'. Dobro, u čemu je razlika između toga i vlasnika južnjačke plantaže koji ima robove? Vidiš, ja mislim da se svaki put kad ja uđem u tu zgradu, dogodi jedno ubistvo, jer tu je taj dostojanstveni, inteligentni čovek, čovek mojih godina i kad mu ja kažem 'Džimi', onda on postaje dete a ja sam odrastao čovek jer mogu sebi da kupim prolaz u tu zgradu.
VALAS: Tako je. U pravu si. Mislim... moj, Bože! Dok sam bio profesor latinskog, mislim, ljudi su se prema meni ophodili, mislim, znaš... ako bih otišao na neku zabavu ili negde gde bi se okupljali književni ljudi, mislim, prema meni su se ophodili, najblaže rečeno, kao prema psu! Drugim rečima, niko se nikad nije zapitao da li sam ja sposoban da učestvujem u razgovoru sa tim ljudima na ravnoj nozi. Ponekad bih se upustio u razgovor sa tim ljudima, ali čim bi me zapitali čim se bavim, a to bi se, obično dešavalo već posle pet minuta, znaš, njihove face , čak i ako bi uživali u našem razgovoru, ili ako bi flertovali sa mnom, bez obzira šta to bilo, njihova lica bi odmah odavala utisak kao da im se ogromna rešetka spušta ispred nosa, znaš, kao ona srednjevekovna vrata. Jednostavno bi odšetali. Mislim, bukvalno sam živeo kao pas. A mislim i dok je Debi radila kao sekretarica, znaš, kad bi rekla ljudima čime se bavi, oni bi, prosto poludeli. Mislim, to je bilo kao da je rekla, 'Pa, dobro! Znate, trenutno sam na doživotnoj robiji zbog ubistva deteta!' Mislim, pobogu, kad već pričaš o našem odnosu prema drugim ljudima. Ja sebe smatram jednom veoma pristojnom, dobrom osobom, znaš, zato što mislim da sam, uglavnom, veoma prijateljski nastrojen prema ljudima koje svakodnevno srećem. Smatram sebe, prilično zadovoljnim sobom. Mislim da sam savršeno fini momak, i sve dok budem mislio da se svet sastoji od jednog malog kruga ljudi za koje znam da su mi prijatelji ili od nekoliko ljudi koje poznajem iz svog malog sveta hobija, bilo to pozorište ili bilo šta drugo... ja sam sasvim zadovoljan sobom. Ja sam sasvim srećan samim sobom. Nemam nikakvih pritužbi na sebe. Suočimo se sa tim, tamo napolju je jedan ogroman svet o kojem ja prosto, nikad ne razmišljam. I svakako da se ne osećam odgovornim za to kako ja živim u tom svetu. Ako bih se zapravo suprotstavio činjenici da kako-tako delim ovu pozornicu sa ljudima koji, negde u Africi umiru od gladi, pa, onda ne bih imao tako sjajno mišljenje o sebi. Zato, naravno, ja jednostavno sklonim te ljude van svog vidokruga. Naravno ja ignorišem ceo jedan deo stvarnog sveta. Ali, iskreno, znaš, kad pišem komad, ja na neki način... jedna od stvari koju pretpostavljam da pokušavam da uradim je... pokušavam sebE da stavim pred jedan mali deo stvarnosti, i pokušavam to da podelim sa publikom. Mislim... naravno, svi znamo da je pozorište danas u groznom stanju. Još pre par godina neki ljudi kojima je, stvarno stalo do pozorišta govorili su da je pozorište mrtvo. A sad svi pokušavaju da redefinišu pozorište na tako trivijalan način da... mislim... pobogu! Znam ljude koji danas imaju veze sa pozorištem, koji odlaze da pogledaju nešto, mislim, pre par godina, istim tim ljudima bi bilo strašno neprijatno i da budu viđeni na nekim od tih predstava. Zazirali bi od toga, znaš, sve u strahu od silne površnosti tih stvari. Ali, danas, oni kažu, 'Ovo je bilo jako dobro.' To je, prosto neverovatno. A ja, stvarno mislim da je takav stav nepodnošljiv, zato što stvarno mislim da pozorište može da uradi neke bitne stvari. Mislim da pozorište može da pomogne da ljudi dođu u dodir sa stvarnošću. Sad, možda se ti, uopšte ne slažeš sa tim. Možda smatraš to, totalnim apsurdom.
ANDRE: Da, ali, Voli, zar ne vidiš dilemu? Nisi uzeo u razmatranje doba u kojem živimo. Naravno da bi pozorište trebalo to da radi. Oduvek sam tako mislio. Kad sam bio mlad režiser, i kad sam režirao predstavu 'Bakhe' na Jejlu? Moj impuls... kad Penteusa ubijaju njegova majka i furije, i kad savijaju drvo i vezuju ga na drvo i izbacuju u vazduh i on leti kroz vazduh ubijen, a one ga seckaju na komade i, valjda mu odsecaju glavu. Ja sam hteo da nabavim glavu iz mrtvačnice u Nju Hevenu, i da je spustim u publiku. Želeo sam da Agave donese pravu glavu i ta glava bi onda kružila po publici kako bi ljudi shvatili da je ta stvar prava, vidiš, da je to prava stvar. Glumica koja je glumila Agave je odbijala to da učini. Gordon Krejg je pričao o tome zašto je zlato ili srebro po crkvama i sve to, po velikim katedralama, kad glumci mogu da nose zlato i srebro. Mislim, ljudi koji su videli Eleonoru Dise u poslednjih par godina njenog života, Voli, ljudi su govorili da je to bilo kao da gledaš svetlo na bini, ili izmaglicu, ili samu suštinu i slično! Pa kad pomisliš na Bertolta Brehta, on je, nekako stvorio pozorište u kom su ljudi mogli da posmatraju, a to je bilo užasno zabavno i uzbudljivo, ali u kom te uzbuđenje nije nadvladavalo. Nekako ti je dozvoljavao da napraviš distancu između sebe i predstave, koja, u stvari postoji i između dva ljudska bića kako bi mogli da žive zajedno. Pitanje je, zapravo da li pozorište danas može da pruži publici ono što je Breht pokušao da joj dâ, ili što su Krejg ili Diseova pokušali. Može li ono to danas? Znaš, ja mislim da su ljudi u dubokom snu i da osim ako ne postaviš neku od onih površnih predstava koje će pomoći publici da još lepše spava, jako teško možeš da znaš čime da se baviš u pozorištu. Zato što, ako postaviš na scenu neki ozbiljan komad, nekog savremenog pisca, kao što si ti, možda tako samo pomažeš publici da se umrtvi na neki drugi način.
VALAS: Kako to misliš?
ANDRE: Pa, Voli, mislim, kako će na publiku uticati ako im predstaviš jednu od onih drama u kojima pokazuješ da su današnji ljudi sasvim izolovani, da ne mogu da dopru jedni do drugih i da vode očajne živote? Kako će uticati na njih kad vide predstavu u kojoj je naš svet pun samo šokantnih seksualnih događanja, straha i nasilja? Da li to pomaže buđenju uspavane publike? Vidiš, ja mislim da ne. Zato što ja mislim da je vrlo verovatno da slika sveta koju im prikazuješ u takvom komadu tačno odgovara slici sveta koju oni već imaju. Znaš, i oni znaju da su njihovi sopstveni životi i veze, teški i bolni. Ako gledaju večernje vesti na televiziji, ono što tamo vide je užasavajući, haotični kosmos pun silovanja i ubistava, i ruku odsečenih vagonima metroa, i dece koja guraju svoje roditelje kroz prozor. Tako im i komad govori da je njihova predstava o svetu sasvim tačna i da, apsolutno ne postoji nikakav izlaz. Da ne mogu baš ništa da urade, i na kraju se osećaju pasivnim i impotentnim. Pogledaj recimo ono krštenje koje je meni moja grupa priredila u poljskoj šumi, pa, to je bio primer nečega što ima sve elemente pozorišta, na njemu se pomno radilo, o njemu je precizno razmišljano, izvedeno je sa puno ukusa i magije. I oni, definitivno jesu nešto stvorili. U tom slučaju, sve je to učinjeno za jako malobrojnu publiku, samo za mene, ali, oni jesu stvorili nešto što je imalo ritual, ljubav, iznenađenje, rasplet, početak, sredinu i kraj, i sve je bilo neverovatno lep pozorišni komad. A uticaj koji je imalo na svoju publiku, na mene, bio je apsolutno pozitivan, ne da me nije umrtvilo, nego me je vratilo u život.
VALAS: Da, ali mislim, je l' ti to govoriš da je nemoguće, mislim zar nije malo razočaravajuće doći do zaključka da više ne postoji način kako probuditi ljude? Osim uvući ih u nekakvo čudno krštenje u Poljskoj, ili u neko čudno iskustvo na vrhu Mont Everesta? Zato što, znaš, najgroznije je što ti zapravo govoriš da je neophodno da svi odemo na Everest a to je jako teško, zato što ne možeš sve ljude odvesti na Everest! Sigurno je postojao neki period u istoriji, kad je bilo moguće spasti pacijenta nekim mnogo manje drastičnim merama. Sigurno je postojao period kada, da bi ljudima pružio neko jako ili značajno iskustvo nisi morao sve da ih vodiš na Everest.
ANDRE: Ali, sad ih vodiš? Na ovaj ili onaj način danas ih vodiš.
VALAS: Postoji neko vreme kad je recimo moguće, na primer, napisati, ne znam, 'Razum i osećajnost' kao Džejn Ostin! I siguran sam da su ljudi koji su to pročitali doživeli sasvim jako iskustvo. Siguran sam da jesu. Dobro, ti ćeš sad da kažeš kako ljudi danas ne bi to tako shvatili i možda je to tačno, ali zar ne postoji ništa što se može napisati, nikakav komad koji bi mogao da... mislim, zar nije i dalje legitimno da pisci pokušavaju da pišu o realnosti kako bi je ljudi sagledali? Reci mi, zašto nam je neophodan put na Mont Everest da bismo mogli da opazimo jedan trenutak stvarnosti? Da li je onda Mont Everest stvarniji od Njujorka? Zar i Njujork nije stvaran? Kad bi postao sasvim svestan onoga što postoji u trafici odmah ispred ovog restorana, ja mislim da bi ti od toga mozak, prosto eksplodirao! Zar u toj trafici nema isto toliko stvarnosti koju treba opaziti... kao i tamo na Mont Everestu? Reci mi svoje mišljenje? Vidiš, ja ne samo da mislim da Mont Everest nije ništa stvarniji od ovog ovde, već mislim da, na određeni način, tu i ne postoji neka razlika, Mislim, zato što je stvarnost, na neki način uniformna... Tako, ako... ako je tvoja percepcija... mislim, ako tvoj sopstveni mehanizam funkcioniše kako treba, onda ne samo da je odlazak na Mont Everest bespotreban, već je, na neki način i apsurdan, zato što, to je samo... na određenom nivou, očigledno je da se sasvim razlikuje od trafike na Sedmoj Aveniji, ali mislim...
ANDRE: Dobro, slažem se sa tobom, Voli. Ali problem je što ljudi sad ne mogu da vide trafiku. Stvari više ne deluju na ljude kao nekad. Moguće je, na primer da će za deset godina ljudi plaćati 10.000 $ u gotovini da bi bili kastrirani, samo da bi osetili nešto.
VALAS: A zašto... zašto tako misliš? Čemu to? Samo zato što su ljudi danas lenji? Ili im je dosadno? Jesmo li mi kao razmažena deca kojoj je dosadno, i koja po ceo dan leže u kadi igrajući se sa svojim gumenim patkicama i razmišljajući, 'Pa, šta ja tu mogu?
ANDRE: U redu! Da! Dosađujemo se! Sada se svi dosađujemo. Ali, da li ti je ikad palo na pamet, Voli, da bi taj proces koji kreira ovu dosadu koju vidimo danas u svetu mogao biti, samosvojan, nesvesan oblik ispiranja mozga koji je stvorila svetska totalitarna vlada bazirana na novcu? I da je sve ovo mnogo opasnije nego što iko može i da pomisli? I da to nije samo pitanje pojedinačnog opstanka, Voli, nego da onaj kome je dosadno, taj spava, a onaj koji spava neći reći 'ne'? Vidiš, stalno se nalazim sa tim ljudima, mislim, evo, pre samo nekoliko dana našao sam se sa čovekom kome se beskrajno divim, sa švedskim fizičarem, Gustavom Bjernstrandom. I on mi je rekao da više ne gleda televiziju, da ne čita više novine i da ne čita časopise. Sve to je, sasvim izbacio iz svog života, zato što najiskrenije misli da trenutno živimo u nekoj vrsti orvelovskog košmara, i da sve što danas čuješ doprinosi tvom pretvaranju u robota. A kad sam bio u Findhornu, sreo sam jednog koji je izvanrednog engleskog stručnjaka, koji je posvetio svoj život spašavanju drveća. Upravo se vratio iz Vašingtona gde je lobirao za spas sekvoja. Ima osamdesetčetiri godine i stalno putuje sa rancem na leđima jer nikad ne zna gde će biti sutra! I kad smo se upoznali u Findhornu, pitao me je, 'Odakle ste vi?' Rekao sam, 'Iz Njujorka,' a on je rekao, 'A, Njujork! To je jako interesantan grad. Da li znate da većina Njujorčana stalno govori o tome kako će ga napustiti a to nikad ne uradi?' Ja sam rekao, 'Da, da!' A on je onda rekao, 'A šta mislite, zašto ga ne napušta?' Rekao sam mu par različitih, banalnih teorija, a on je rekao, 'Mislim da to, uopšte nije tako!' Rekao je, 'Ja mislim da je Njujork novi model novog koncentracionog kampa, gde zatvorenici sami grade svoj logor i gde zatvorenici sami čuvaju svoj logor, pri tom su još jako ponosni na to što su izgradili, a izgradili su sopstveni zatvor. I tako svi oni žive u stanju šizofrenije zato što su u isto vreme i stražari i zatvorenici. A kao rezultat svega toga, oni više nemaju... usled opšte lobotomije, kapacitet da napuste zatvor koji su stvorili, ili barem da ga vide kao zatvor.' A onda se mašio za džep, izvadio seme za drvo i rekao, 'Ovo je seme bora'. Stavio mi je seme u ruku i rekao, 'Bežite, dok nije prekasno.' Vidiš, stvarno, već dve-tri godine Čikita i ja imamo taj, jako neprijatan osećaj da stvarno treba da odemo odavde. Ne, mi se stvarno osećamo kao Jevreju u Nemačkoj kasnih tridesetih. Bežimo odavde! Naravno, problem je, gde otići, zato što je sasvim očigledno da se ceo svet kreće u istom pravcu. Vidiš, mislim da je sasvim moguće da 1960-e predstavljaju poslednju eksploziju ljudskog bića pre njegovog nestajanja. I da je ovo sad, početak preostale budućnosti, i da od sad svuda naokolo će šetati roboti koji ne osećaju ništa, ne misle ništa. I skoro niko više neće ostati ko će moći da ih podseti da je jednom postojala jedna vrsta koja se zvala ljudi, koja je imala osećanja i koja je razmišljala. Istorija i sećanje su već počeli da se brišu i uskoro niko se više neće sećati da je na ovoj planeti postojao život. Naravno, Bjernstrand misli da više skoro i nema nade, i da se, verovatno vraćamo nazad u doba divljaštva, bezakonja i strahovlade. Ljudi Findhorna stvari vide malo drugačije. Oni misle da će se u različitim delovima sveta pojaviti takozvani 'džepovi svetlosti', i da će to, na neki način biti nevidljive planete na ovoj planeti i da dok svet, bude postajao hladniji, moći ćemo da idemo na svemirske izlete na ove različite planete, da napunimo baterije za ono što nam je potrebno da uradimo na ovoj planeti i da se vratimo. Oni misle i da treba sada oformiti centre, gde bi ljudi mogli da dođu i da rekonstruišu novu svetsku budućnost. I kad sam razgovarao sa Gustavom Bjernstrandom, on mi je, zapravo rekao, da se ti centri već svuda razvijaju! I ono što pokušavaju da urade, ono što Findhorn pokušava da uradi, je, na neki način, ono što sam ja pokušao da uradim... Mislim, te stvari nemaju ime, ali, postoje pokušaji da se osnuje nova vrsta škole, ili nova vrsta manastira. I Bjernstrand priča o konceptu očuvanja, o ostrvima sigurnosti gde će se istorija pamtiti, i gde čovek može da nastavi da funkcioniše ne bi li sačuvao sve vrste tokom mračnog doba. Drugim rečima, mi ovde govorimo o podzemlju, koje je postojalo na jedan drugi način za vreme Mračnog Doba među mističnim redovima crkve. I cilj ovog podzemlja je da pronađe način kako da se očuvaju svetlo, život, kultura. Kako održati stvari u životu. Vidiš, stalno razmišljam o tome kako nam je potreban novi jezik, jezik srca, jezik iz poljskih šuma gde nam jezik nije bio potreban. Nekakav jezik među ljudima koji bi bio kao nova vrsta poezije, kao poezija pčele koja pleše i koja nam govori gde je med. I mislim da bi stvorio takav jezik, moraćeš da naučiš kako da prođeš kroz ogledalo u neku drugu vrstu percepcija gde ćeš imati onaj osećaj da si jedno sa svim stvarima, i iznenada, sve shvataš.
ŠEF: Jeste li za neki dezert?
ANDRE: Ja ću smo jedan espreso, hvala.
VALAS: I ja ću. Hvala. Izvinite, mogu li dobiti i jedan Amaretto?
VALAS: Naravno, gospodine.
ANDRE: Znaš Voli, u Findhornu su izgradili jednu neverovatnu zgradu. Čovek koji ju je dizajnirao nikad ništa nije dizajnirao u životu, pisao je knjige za decu. Neki ljudi su želeli da to bude kao neki hol za meditaciju, drugi su želeli da bude hol za predavanja, ali spiritistički deo zajednice je želeo da služi još jednoj nameni. Zato što su želeli da to bude kao neki svemirski brod koji bi noću mogao da se podigne i da obaveštava NLO-e da za njih postoji sigurno mesto za sletanje i da će ovde pronaći prijatelje. Zato je problem bio... jer im je trebao neki masivan krov. Kako napraviti krov koji bi stajao na zgradi i koji bi u isto vreme mogao noću da poleti i da presreće leteće tanjire? Tako je arhitekta razmišljao i razmišljao i konačno su smislio, da je najjednostavniji način, prosto ne spajati krov i zgradu. A to, opet znači da bi mogao i da otpadne pošto je severna Škotska poznata po olujama. Da bi ga sprečio da otpadne, doneo je kamenje sa plaže, ili preciznije mi smo doneli, zato što sam i ja radio na toj zgradi i samo smo ih razbacali po krovu, a ideja je bila da će energija koja teče od kamena do kamena biti dovoljno jaka, znaš, da održi krov pod svim mogućim uslovima, a u isto vreme ako krov bude morao da se digne biće dovoljno lak da ne bude problema. To funkcioniše da znaš. E sad, arhitekta ne zna zašto to funkcioniše jer ne bi trebalo da funkcioniše, trebalo bi da padne, ali funkcioniše, stvarno funkcioniše, oluje duvaju i krov bi trebalo da padne, ali ne pada.
VALAS: Da. Pa, ovaj, hoćeš da ti kažem moj odgovor na sve to? Da li želiš da čuješ moj odgovor?
ANDRE: Da.
VALAS: Vidiš, moj odgovor je, mislim.... mislim, mislim, ja samo pokušavam da preživim, znaš. Samo pokušavam da zaradim za život, samo pokušavam da platim svoju kiriju i svoje račune. Mislim, ovaj... Živim svoj život, uživam da ostanem kod kuće sa Debi. Čitam autobiografiju Čarltona Hestona i to je to! Povremeno ćemo, možda Debi i ja izaći napolje, otići na neku žurku, ili tako nešto, i ako, povremeno budem uspeo da iskoristim svoj mali talenat da napišem neki mali komad, to će onda već biti sjajno. I uživam da čitam o drugim malim komadima koje su napisali neki drugi ljudi, i da čitam kritike tih komada, i ono što su ljudi rekli o njima, i šta su ljudi rekli o onome što su ljudi rekli, i... imam ceo spisak poslova i obaveza koje zapisujem u svom rokovniku. Uživam da prelistavam taj rokovnik, da izvršavam svoje obaveze, da obavljam poslove i onda da ih precrtavam na spisku. I mislim, ne znam kako bilo ko može da uživa u bilo čemu više nego što ja uživam u čitanju autobiografije Čarltona Hestona, ili, znaš, u ustajanju ujutru i ispijanju svoje šolje hladne kafe, koja me je čekala celu noć, i koja me čeka da je ujutru popijem, a nijedna buba-švaba ni muva se u njoj nije udavila u toku noći. Toliko sam oduševljen kad ustanem i vidim da je kafa upravo onakva kakvu volim, da prosto ne mogu ni da zamislim da neko može u nečemu da uživa više nego ja u tome! Očigledno, ako buba-švaba... ako je u kafi mrtva buba-švaba, onda jednostavno osećam razočarenje i tužan sam. Ali, mislim, jednostavno mislim da ne osećam potrebu ni za čim više od toga. Pošto, znaš, izgleda da ti tvrdiš da je nepojmljivo da iko danas vodi smislen život, i znaš, da su svi totalno uništeni. I da svi treba da živimo u tim predstražama. Ali, mislim, znaš, prosto ne mogu da verujem, da čak ni za tebe, mislim, zar ne misliš... Zar ti nije lepo, prosto kad ustaneš ujutru, a tu su Čikita, tu su ti deca, a stigao ti je i časopis koji voliš da pročitaš? Možda ćeš režirati neku predstavu, možda nećeš režirati, ali, zaboravi na komad koji ćeš, ili nećeš režirati. Zašto je neophodno da... zašto se samo ne opustiš i ne uživaš u tim sitnicama? Mislim, kad ustaneš tu će biti i šolja ukusne kafe i komad čokoladne torte. Zašto ti je neophodno 'leba preko pogače, ili zašto uopšte razmišljati o tome? Ja stvarno više ne znam o čemu ti pričaš. Znam o čemu pričaš, ali zapravo ne znam o čemu pričaš. Čak i kad bih se u potpunosti složio sa tobom, znaš, i čak ako bih prihvatio tu ideju da ne postoji način da iko dostigne sopstvenu sreću sad, znaš, ipak ne bih mogao da prihvatim ideju da je jedini način da bi se život učinio lepim totalno odbacivanje zapadne civilizacije i povratak u neku vrstu verovanja, u neku vrstu nečeg čudnog, mislim... ne znam čak ni kako da počnem razgovor na tu temu, ali, da li ti znaš u srednjem veku, pre pojave naučničke misli ovakve kakvu danas poznajemo ljudi su mogli da veruju u bilo šta. Sve je moglo da bude istina, kip Device Marije mogao je da govori, da krvari ili bilo šta drugo. Ali najlepša stvar koja se desila je da su tada razvojem nauke u zapadnom svetu, pa, određene stvari polako otkrivane i razjašnjavane. Očigledno je da su sve ideje u nauci konstantno podložne preispitivanju. U tome i jeste stvar. Ali, ako ništa drugo, bar znamo da kosmos ima neki oblik i poredak, i da se, znaš, drveće ne pretvara ni u ljude, ni u boginje. I postoje jako dobri razlozi zašto se ne pretvara, i više, jednostavno ne možeš da veruješ baš u sve. Pošto stvari o kojima ti pričaš, mislim... U toj knjizi si naišao na otiske ruku, i tu su bila tri Andrea, i jedan Antoan de Sent-Egziperi, i po meni, to je samo koincidencija. Ljudi koji su pravili tu knjigu, oni su imali neke svoje razloge zašto su je pravili. Ali, po tebi to je bilo značajno, kao da ju je neko pisao da bi je ti video četrdeset godina kasnije, kao da je to neko, zbog tebe isplanirao. Recimo: ako dobijem kolačić sreće u kineskom restoranu, naravno, čak iako ja imam potrebu, naravno, teško da bih ga bacio. Pročitam ga, nekako instinktivno, znaš, i ako mi u njemu piše, 'Imaćete veoma važan razgovor sa tamnokosim muškarcem'. pa, ja ću instinktivno pomisliti, znaš, koga ja to poznajem sa tamnom kosom? Da li smo razgovarali o nečem? O čemu smo razgovarali? Drugim rečima, nešto u meni me tera da to pročitam i ja instiktivno to interpretiram kao neko predskazanje budućnosti, ali po mom svesnom razmišljanju, koje je fundamentalno za moje pogled na život, ja ću jednostavno sve sasvim promeniti samo da zataškam to mišljenje, po mom svesnom mišljenju, to je, prosto nešto što je napisano u fabrici kolačića, pre nekoliko godina i nema nikakve veze sa mnom. Činjenica je da sam dobio... mislim, čovek koji je to napisao nije znao ništa o meni, nije mogao da zna ma baš ništa o meni! Ne postoji nikakva šansa da taj kolačić ima ikakve veze sa mnom! Zapravo, to što je on baš meni dopao, u osnovi je najobičnija šala. Ali, ako krenem na put, i to avionom, iako dobijem kolačić koji kaže, 'Ne idi!', priznajem da ću, na trenutak biti malo nervozan, ali ću ići... zato što, mislim, da li će taj put biti uspešan ili neuspešan zavisi samo od stanja aviona i od stanja pilota, i nikakav kolačić nije u mogućnosti da zna bilo šta o tome. I mislim, znaš, to ti je isti slučaj sa bilo kakvim proročanstvom ili predskazanjem, jer ako ti veruješ u predskazanja, to znači da je ceo kosmos... ne znam čak ni kako da počnem to da ti opisujem. To znači da budućnost na neki način šalje poruke unazad u sadašnjost. Što znači da, u nekom smislu budućnost već postoji čim se nalazi u mogućnosti da nam šalje takve poruke. A to, takođe znači da te stvari u kosmosu imaju samo jednu svrhu, da nama šalju poruke. Pošto ja mislim da se sve u kosmosu, prosto samo nalazi tamo... Mislim, ništa ne predstavlja. Ako kornjačino jaje padne sa drveta i razbije se dole, o kamen to je samo zato što je ta kornjača nespretna, to je samo nesreća. A odlučivati, na osnovu toga da li da pošaljem svoje brodove u rat, deluje mi kao velika greška.
ANDRE: A koja ti je informacija potrebna da bi poslao svoje brodove u rat? Zato što je sve besmisleno, u čemu je razlika da li ćeš se osloniti na kolačić sreće ili na statistiku Fordovog instituta? Izgleda da je svejedno.
VALAS: Beznačajne sitnice kao što su kolačić sreće ili kornjačino jaje ne mogu imati nikakav uticaj ni na kakvu ozbiljniju analizu. Ipak, grupa besmislenih činjenica koje se sakupe i prezentuju na naučnički način moguće je da postanu relevantne. Jer fantastična stvar u naučnim teorijama u bilo kojim stvarima je to što se one baziraju na eksperimentima koji se mogu ponavljati!
ANDRE: Pa, to je istina, Voli. Sledeći predskazanja i te stvari, verovatno predstavlja način da se malo opustimo, i da ne moramo da preuzimamo individualnu odgovornost za sopstvena dela. Predavajući se nesvesnom može te ostaviti ranjivim na sve vrste veoma zastrašujućih manipulacija. I u svemu što sam do sad radio uvek se nalazila ta opasnost. I uvek se javljao problem čeprkanja po tuđim životima. Zato što, ako vodim jednu od onih radionica, onda delom postajem i doktor, delom psihijatar, a delom i sveštenik, a ja nisam ni doktor, ni psihijatar, ni sveštenik. I već su neki od tih novih manastira ili zajednica ili kako god to nazovemo postali institucionalizovani, pretpostavljam, sa vremenom na neki način i fašistički. Znaš, postoji neka samozadovoljna, elitistička paranoja koja se širi, i razmišljanje o 'njima' i 'nama' a to je veoma uznemirujuće, Ali, Voli, stvar je u tome da preterujemo u obožavanju nauke koja nas je, zapravo i dovela u ovu situaciju. Mislim, nauka nam je predstavljana kao magična sila koja, nekako sve može da reši. ali, nasuprot tome, ona je uradila sve suprotno, ona je sve uništila. Zato je to dovelo, misli do ove veoma jake i duboke reakcije protiv nauke koju sada vidimo. Kao što su i Nacistički demoni koji su oslobođeni tridesetih godina u Nemačkoj verovatno bili nekakva reakcija protiv određene vrste znanja i kulture i racionalnog razmišljanja. Zato, ja se slažem da pričamo o nečemu potencijalno jako opasnom, ali ni moderna nauka nije ništa manje opasna.
VALAS: Tako je. Slažem se... apsolutno se slažem sa tobom. Istina, ja mislim da tačno znam šta mi je uznemirujuće u poslu koji sam ti opisao, ali ne znam da li to umem da izrazim. Ali, nekako, izgleda da je jedini cilj svega onoga što si ti radio u svojim radionicama, kad se dobro zamisliš i kad se zapitaš, o čemu se tu stvarno radilo, jedini cilj je zapravo, po mom mišljenju da omogućiš i ljudima u tim radionicama, i sebi, da na neki način skinu svaku trunku besciljnosti sa precizno odabranih trenutaka. A cilj svega toga je da se omogući da na neki način iskusite čisto bivstvovanje. Drugim rečima, pokušavali ste da otkrijete kako bi bilo živeti za određene trenutke, a pri tom nemati ništa određeno što bi trebalo obaviti. I ja mislim da tome, prosto moram da prigovorim. Jednostavno ne prihvatam ideju da bi trebalo da postoje trenuci u kojima ne pokušavaš ništa da uradiš. Mislim da je u našoj prirodi da nešto radimo, mislim da bi trebalo da radimo nešto, mislim da je ta besciljnost samo deo naše neradikalne, osnovne, ljudske strukture, i reći da bi trebalo da budemo sposobni da živimo bez nje je isto kao reći da i drvo trebalo da može da živi bez grana i korena, ali, ustvari, ono bez grana i korena ne bi ni bilo drvo. Bilo bi samo panj. Shvataš šta ti govorim? Drugim rečima, kad sedim kod kuće i nemam šta da radim pa, normalno da ću se uhvatiti neke knjige. Ne vidim šta bi bilo sjajno u tome da samo sedim i ne radim ništa? To mi deluje apsurdno.
ANDRE: A ako je Debi tu?
VALAS: Pa, to je sasvim ista stvar. Zar stvarno postoji tako nešto da dvoje ljudi ne rade ništa osim što su zajedno? Zar ne mogu prosto da se 'odnose', da iskoristim uobičajeni izraz? Šta bi to značilo? Mislim... mislim, ili ćemo započeti neki razgovor, ili ćemo izneti đubre napolje, ili ćemo raditi nešto, bilo pojedinačno ili zajedno. Shvataš šta ti govorim? Šta to znači, jednostavno sedeti tamo?
ANDRE: To bi te nerviralo.
VALAS: Zašto bi me to nerviralo? Samo mi izgleda besmisleno.
ANDRE: Veoma interesantno, Voli. Kad sam otišao u Ladak, u zapadni Tibet, ostao sam na jednoj farmi mesec dana, e pa, tu, znaš, kad ljudi svrate uveče na čaj, niko ništa ne govori, osim ako nema šta da se kaže, a to se, gotovo nikad ne događa, i tako oni samo sede, ispijaju svoj čaj, i izgleda da im to, uopšte ne smeta. Nevolja je u tome, Voli, kad si stalno aktivan i nešto radiš, što ja mislim da je sasvim moguće raditi svakakve stvari, a u isto vreme, u sebi biti apsolutno mrtav. Mislim, ti radiš sve te stvari, ali da li ih radiš zato što osećaš nagon koji te tera da ih radiš, ili ih radiš mehanički, kao što smo malo pre rekli? Zato što ja, stvarno verujem da ako živiš život mehanički, onda moraš da promeniš život. Kad si mlad, stalno izlaziš na sastanke, ideš na ples ili tako nešto, lebdiš slobodno, a onda, odjednom shvatiš da se nalaziš u vezi, i, odjednom, sve staje. To bi moglo da se primeni i na tvoj posao. Ako si, stvarno živ iznutra, onda naravno nema nikakvih problema. Ako živiš sa nekim u nekakvom sobičku, i između tebe i osobe koju voliš se odvija neki život, onda cela avantura može da se odigra i baš tu, u tom sobičku. Ali, uvek postoji opasnost da stvari mogu i da umru, onda stvarno mislim da moraš postati neki skitnica ili tako nešto, znaš, kao Keruak, i da uhvatiš džadu. Stvarno tako mislim. Uopšte nije lepo provoditi život na putu, i ako se ja pitam, ja bih radije da, ako možeš ostaneš u tom sobičku. Ali, znaš, kad sa nekim dugo živiš, ljudi stalno govore, 'Pa, naravno da nije više onako divno kao što je bilo nekad, ali to je sasvim prirodno, kad prođe prva ljubavna zanesenost stvari se postave na svoje mesto.' E sad, ja se, apsolutno ne slažem sa tim. Stvarno mislim da moraš sebi uporno postavljati pitanje, savršeno iskreno, da li je tvoj brak i dalje brak? I da li je tu i onaj sakramentalni element? Isto kao što i za svoj posao moraš da se pitaš za sakramentalni element, da li je još tu? To je zastrašujuća stvar, Voli, kad odjednom shvatiš da, moj Bože mislio sam da živim svoj život, a zapravo ja nisam ljudsko biće! Ja sam samo glumac. Ja ne živim, ja glumim! Glumio sam ulogu oca, glumio sam ulogu muža, glumio sam ulogu prijatelja, glumio sam ulogu pisca, režisera, čega god. Živeo sam u istoj sobi sa tom osobom, ali je zapravo nisam ni video. Nisam je zapravo ni čuo. Nisam bio sa njom.
VALAS: Da, znam. Neki ljudi, ponekad, jednostavno bitišu jedni pored drugih. Lice one druge osobe moglo bi, iznenada da se pretvori u njušku zlog vuka i da to prođe neprimećeno.
ANDRE: Kad sam nedavno bio u Izraelu, nosio sam sa sobom Čikitinu sliku koja je slikana kad je... ja uvek tu sliku nosim sa sobom... koja je slikana kad je imala, tu negde, oko 26 godina i bilo je leto i izležavala se na terasi u nekakvoj staromodno dugoj suknji koja se malo povukla i gde je ona tako tanana i senzualna i prelepa i ja, kad god bih pogledao tu sliku, pomislio bih samo kako tu užasno seksi izgleda. I onda, prošle godine u Izraelu, pogledao sam sliku i shvatio sam da je lice na toj slici najtužnije lice na svetu. Ta devojka je u to vreme bila potpuno izgubljena, tako tužna i sasvim sama. Godinama sam nosio tu sliku sa sobom a nikad nisam stvarno pogledao šta je na njoj, jednostavno, nikad nisam stvarno pogledao tu sliku. I onda, u određenom trenutku sam shvatio da me nije bilo 18 godina, da sam bio nesposoban da osetim, osim u najekstremnijim situacijama, da sam na neki način našao mogućnost da živim u svom radu i da sam zato bio takav radoholik, zato sam uvek i mislio da je svaki komad na kojem radim pitanje mog života ili smrti. Ali, u svom pravom životu, ja sam bio mrtav. Bio sam robot. Ja sebi nisam dozvoljavao da se naljutim ili iznerviram. Danas, Čikita, Nikolas, Marina, po ceo dan, kao i svi ostali ljudi, rade neke stvari koje mi smetaju, govore stvari koje mi smetaju, i danas sam se iznervirao, i kažu mi, 'Što se nerviraš?' a ja im odgovaram, 'Zato što me nervirate!', znaš. A kad dozvolim sam sebi da razmotrim mogućnost da ne ostanem sa Čikitom do kraja života shvatim da sam oduvek u životu najviše želeo baš da budem sa njom. Ali, u to vreme ja još nisam naučio kako da sâm sebi dozvolim da reagujem kao svako drugo ljudsko biće. A ako ne umeš da reaguješ na drugo biće onda je tu nemoguća bilo kakva akcija ili međuakcija. A ako toga nema, ja onda, stvarno ne znam šta znači reč 'ljubav', osim 'dužnost', 'obaveza', 'sentimentalnost', 'bojazan'. Ne znam za tebe, Voli, ali ja jednostavno moram da počnem da vežbam da naučim kako da budem ljudsko biće. Šta sam osećao prema bilo čemu? Nisam imao pojma. Šta sam voleo, sa kakvim ljudima sam, najiskrenije želeo da budem, znaš? A jedini način koji sam smislio da to saznam bio je da se isključim iz ove gungule, da prestanem više da glumim i da poslušam svoj unutrašnji glas. Vidiš, mislim da je došlo vreme da i ti to uradiš. Sad, možda zbog toga ne treba da ideš, čak u Saharu, i možda to možeš da uradiš i kod kuće, ali moraš da se isključiš iz gungule.
VALAS: Da. Naravno, samo, ja lično, obično ne uživam preterano u tim mirnim trenucima, znaš, stvarno ne uživam. Ne znam da li je to neka frojdovska stvar ili šta, ali strah od nesvesnih nagona ili od moje sopstvene agresije ili bilo čega, ali, činjenica je kad se sve smiri i kad se nađem u takvoj situaciji, kao što malo pre rekosmo, mislim, bez obzira da li sam sâm ili sa nekim... ja jednostavno... jednostavno imam osećaj, 'O, Bože! Razotkriće me!' Drugim rečima, ja sam dovoljan da obavim bilo kakav zadatak ili posao, ali nisam dovoljan da budem najobičnije ljudsko biće. Drugim rečima, ja nisam... ako se nađem u zamci i ako ne mogu ništa da radim nego samo da budem tamo, pa, ja ću, prosto propasti. Mogu da položim bilo kakav ispit, i, znaš, mogu da dobijem čistu peticu ako uložim određeni napor, ali, ja jednostavno, nemam predstavu kako da položim jedan takav test. Naravno, shvatam ja da to nije nikakav test, ali ja to vidim kao test i znam da ga neću položiti, to je stvarno zastrašujuće. Jednostavno, osećam se kao u moru. Mislim...
ANDRE: Ja bih mogao da zamislim život, Voli, u kom bi svaki dan bio neverovatan, monumentalan, kreativni zadatak. Ali, nama to nije preko potrebno. Ako ti se prošetaš bez osobe sa kojom živiš, izaći ćeš i prošetaćeš. Onda, ako ti se vraća kući, vratićeš se, ali, u međuvremenu, ta druga osoba bi mogla da reaguje na tvoj izlazak. Kakav bi to život bio! Zapanjujuće u onim radionicama koje sam vodio bilo je kako se ljudi brzo prepuste entuzijazmu, proslavljanju, radosti, čuđenju, napuštenosti, divljini, nežnosti! Da li bismo mogli tako da živimo?
VALAS: Da, ja mislim da je to onaj trenutak kontakta sa drugom osobom. Mislim, to je ono što nas plaši. Onaj trenutak kad se nađemo licem u lice sa drugom osobom. Mislim, možda ti misliš da u tome nema ničeg strašnog. Čudno je kad shvatimo da nas to, u stvari plaši.
ANDRE: Pa i nije tako čudno. Kao prvo, postoje neki jako dobri razlozi zašto bismo se plašili. Ljudska bića su kompleksna i opasna stvorenja. Ako počneš da živiš svakog trena, Hriste, to će biti pravi izazov! Ako stvarno posegneš, i ako si stvarno u dodiru sa drugom osobom... Pa, to je stvarno nešto čemu treba težiti, bar ja tako mislim. Stvarno mislim.
VALAS: Da, strašno je patetično ako čovek to ne radi.
ANDRE: Naravno, tu postoji problem, jer što bliskiji postaješ, mislim, sa drugim ljudskim bićem, da osoba postaje sve misterioznija i sve nedostižnija. Moraš da dopreš do te osobe, da prođeš sa njom sito i rešeto, moraš da gradiš neki odnos, a ipak kao da gradiš odnos sa nekim duhom, ili tako nešto. Ne znam... zato što smo mi duhovi, mi smo fantomi. Ko smo mi? I to suočavanje... ta spoznaja činjenice da si zapravo sasvim sâm, to prihvatanje da si sâm je prihvatanje smrti.
VALAS: Misliš, jer kad si sâm, ti si, na neki način sâm sa smrću, ništa te ne sprečava da to shvatiš, ili nešto poput toga.
ANDRE: Tako je.
VALAS: Znaš, ako sam dobro shvatio, Heidegger je rekao da, ako u potpunosti shvatiš svoje biće shvatićeš i da je tvoje buduće truljenje posle smrti kao deo svog iskustva.
ANDRE: U seksualnom činu postoji trenutak kompletnog zaborava, što je neverovatno. Već u sledećem trenutku počneš da razmišljaš o radu na predstavi, šta moraš sutra da obaviš. Ne znam da li je to slučaj i kod tebe, ali pretpostavljam da je to svima zajedničko. Svet se prebrzo kreće. E sad, opet, možda je to poslednica našeg straha da ostanemo na mestu zaborava, jer je to, opet blisko smrti. Recimo kao što se ljudi plaše da idu na spavanje. Drugim rečima: u međusobnom si odnosu i ne znaš šta će ti novi trenutak doneti, a ne znati šta će ti novi trenutak doneti dovodi te bliže tvojoj percepciji smrti! Vidiš, mislim da zato ljudi i imaju svoje poslove. U pozorištu ako dobiješ dobre kritike, na trenutak osetiš kao da si konačno nešto postigao. Znaš šta hoću da kažem? Mislim da je to lep osećaj. Ali, opet, taj osećaj brzo prođe. I onda, opet, ne znaš šta bi radio sledeće. Šta će se dogoditi? Pa, imaš posao i u određenom trenutku stvarno možeš da osetiš da si na čvrstom tlu. Znaš, tu treba uračunati i seksualno osvajanje, postavljaju se razna pitanja, da li ona voli da joj se gricka uvce, koliko duboko možeš razgovarati o Šopenhaueru u nekom elegantnom, francuskom restoranu. Ma koliko to besmisleno bilo, to sve služi, mislim, da bi ti nagovestilo da postoji čvrsto tle. Pa, imati neki pravi odnos sa nekom osobom već godinama, je sasvim nepredvidljiva stvar. Tako sečeš sve svoje veze sa kopnom i ploviš u nepoznato po neucrtanim morima. Znaš, ljudi se drže za ove slike: oca, majke, muža, žene, uvek iz istog razloga zato što im se čini da im one obezbeđuju komad čvrstog tla. Ali, tamo nema žene. Šta to znači, žena? Muž? Sin? Beba te drži za ruku i dok dlanom o dlan, tu je ogromni muškarac koji te podiže od zemlje, a onda i on odlazi. Gde je taj sin? (pogleda okolo, prazan restoran, prilazi šef) Izgleda da u sve mušterije odavno već otišle. (plaća račun, ustaju i odlaze)
VALAS: (snimljen glas) Dobili smo račun i Andre je platio večeru. Ja sam sebe počastio taksijem. Vozio sam se kući gradskim ulicama. Nije bilo ulice... nije bilo zgrade, koja mi nije budila neko sećanje. Ovde sam kupovao odelo sa svojim ocem. Ovde sam išao na sladoled i sok posle škole. Kad sam, konačno stigao kući i Debi se već vratila sa posla i sve sam joj ispričao o mojoj večeri sa Andreom.

Kraj
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 11 gostiju