od branko » 03 Jan 2012, 17:44
Zoran Radmilović
Zalažem se za laž
... dosta se, dakle, izmenilo za ovih dve hiljade godina. Sem straha koji je iskonski. Ostao je taj pusti, sada već teško objašnjivi strah, strepnja koja glumce čini nižim bićima. A hoće, glumac, hoće! Hoće da bude i hrabar i dostojanstven, i superioran kad – kad, hoće i želi to više čak i od svog umetničkog uspeha (ili mu se to tako čini?), pokušava da se oseća ravnopravnim, značajnim. Hoće i da podvikne, da raspravlja, da odluči ponešto. (str. 13)
Ali, sve je to ono njegovo nesvesno ja. Onaj jači, glavni deo njegove ličosti – GLUMA, iliti pokazivanje onakvim kakav nisi, a hteo bi, o kako bi hteo! U osnovi, u temelju, u krovu i okolo te trošne kuće leži pusti strah! Strah od juče za koje nisi siguran da li je bilo dobro, strah od danas koga nisi svestan, strah od sutra, koje mimo ostalih, normalnih ljudi čekaš sa zebnjom hoćeš li biti u stanju da ono „juče“ ponoviš. Strah od neuspeha, strah od uspeha, užas od nesposobnosti da odvojiš jedno od drugoga. A ko nas to plaši? Naravno, prvo mi sami sebe. Potom „ostale strukture“ da upotrebim tu neuhvatljivu reč mladih političara. Strukture koje odlučuju, drže snagu i moć. Snagu naše nevelike pameti, i moć našeg straha. A stvar je vrlo jednostavna! Na dohvat ruke, takoreći. Treba samo reći – NEĆU VIŠE TAKO! Svega tri reči, neizgovorene ili zaturene negde za ovih 2000 godina. I možda još dve – MARŠ TAMO! Znači, sve zajedno pet reči. (str. 14)
Odlučio sam da se ne bojim više ljudi, već samo boga, za svaki slučaj. I eto, ja od ovog časa više ne strepim. Ne plašim se svojim pretpostavljenih, svojih reditelja, svojih SIZ-ova, svojih načelnika, direktora, svojih kritičara, svojih sudija, svojih ocenjivača, podcenjivača, precenjivača. Jednostavno, nije mi više stalo! Treba mi verovati na reč, kad već ja sam sebi ne verujem. Zato neka se nose strukture, neka se nose pretpostavljeni: mnogo puta sam ih uhvatio u laži (a da nisu ni trepnuli!), neka se nose SIZ-ovi, njima je bolje bez nas, neka se nose kritičari, ocenjivači i drugi, oni ionako mrze to što rade, oni ionako nemaju dovoljno vremena, obaveštenosti i stručnosti za taj moj smešni poslić koji se zove pozorište, taj skrajnuti fenomen, koji sebi skromno prisvaja naziv jedne od najstarijih kulturnih disciplina tokom milenijuma. Neka se nose telefoni (mnoga predstava je skinuta putem telefona) i neka se nosi TV (skupa mi pretplata i gubi mi se boja) i radio (još uvek ne verujem da nema malih ljudi unutra!) i novine, jer me plaše i kao umetnika i kao čoveka... Neka se nose... no, moje vreme hrabrosti je već isteklo, kao što sam i očekivao. Pa bih da prekinem i da se izvinim, ako je ikako moguće! Šta mi je to trebalo!? Ne znam šta drugo da kažem! Ne nađite se uvređeni, šalio sam se, majke mi. (str. 15)
Sa pozorišnom kritikom se ja ne trpim... Ostavite me na miru, ja vas ne zarezujem. Smatram da ste lenčuge, da ste gurnuti u taj posao, naterani da to radite, a da to ne volite, niste unutra... U stvari – nosi te se! (str. 18)
Opet slobodan! Evo me opet, hteo sam najbolje, najlepše, najveće, naravno sebično, i zato pogrešno. I šta sada? Šta sa slobodom? Pustiću neka vreme učini šta mu je volja. Saznaću. Uostalom, shvatio sam čudnu, poražavajuću, smešnu činjenicu da sam u trideset drugoj godini života o njemu, životu, malo znao! Hvala Bogu što je tako. Daj Bože da ostanem dete što duže, ako je moguće, dobri Bože, zauvek! (str. 57)
Znači to otprilike tako izgleda? Drugi trogodišnji život između mene i te žene izgleda da se završio. Kažem, izgleda! Možda, ne verujem, nisam siguran. A hteo bih da je tako, jer mislim da tako treba da bude. Tako reći, taj život dođe do svog konca. Tananog, tankog končića. Da li da ga zubima prekinem ovoga trena? (str. 58)
Razmišljam o sebi i ljudima oko sebe. Kako smo svi uplašeni, izmenjeni!? Ustvari, to je nastrašnije: tek sada smo pravi!
Svako opsednut svojim mislima i bolom, strahom od onoga što tek može doći. Strahom od smrti, uostalom, da se ne lažemo!
U početku smo svi pokušavali da glumimo nonšalantnost, prezir prema situaciji, ali sam ubrzo shvatio koliko je sve to perfidno i bedno. Sve te šale sa sobom i svojom bolešću, veseli pokušaji konverzacije sa sestrama, doktorima. Sve to čine, shvatio sam, na smrt uplašeni ljudi (dosta vešto!), mali bednici koji će te iste sestre i doktore obilaziti kao da su kužni, samo ako se izvuku, praveći se da ih ne poznaju na ulici!
Dok jednoga dana opet ne zatrebaju, kada će se vratiti puzeći! Uopšte, čudna su pojava bolesnici. Večito gladni, ustvari večito zabrinuti da ne ostanu gladni, kivni na bolničku ishranu mada sam siguran da velika većina kod kuće nije ni to imala! Spremni na sve moguće kompromise, samo da „živu glavu izvku“. Pred lekarom uvek ponizni, uzdrhtali, a čim ovaj ode počinju njihovi komentari svega što je ovaj, kao, propustio. Šta ne zna, šta je mogao da nauči za sve ove godine, a nije, komentar svega što svaki bolesnik zna (uvek!) bolje od doktora!
Da čovek ne zna koji su gori: da li oni što ponosno ćute, izigravajući dostojanstvo u svim prilikama, pa i u ovakvim. Ili oni drugi, oni šaljivci, koji se trude da isprovociraju lekara da im nešto kaže. Makar da su blesavi! Ili oni koji u svakom trenutku otvoreno manifestuju sve što osećaju: jauču, stenju, podriguju... samo ako ih manje boli. Rade sve što može da učini u svojoj svesti čovek koji smatra da je samim tim što je u bolnici, već pomilovan rukom smrti. Da može i treba da se radi sve ono što ga još biološki, atavistički vezuje za život. Dakle, otpušta sve kočnice: prdi, podriguje, stenje, štuca, psuje, ždere kao nikada, zavidi onome koga otpuštaju kući, mrzi ga. Rečju, iz njih slobodno, naturalno, veje život! Čovek valjda pokušava da dokaže koliko ga još ima na gomili, sebi prvo, i koliko je teško (ipak) tu gomilu života potrošiti! (str. 67)
Još jedan dan u bolnici. Biće ih još dosta, izgleda. Potpuno sam se srodio s tom mišlju. Na neki način čak se i plašim toga, da jednoga dana izađem odavde. Mnogo je mirnije ovde. Mnogo jednostavnije, jednostavno onako kako sam uvek želeo da život izgleda. Uprošćen, funkcionalan bez svih aplikacija, lepih i ružnih, koje mu mi priključujemo svakodnevno, misleći da tako treba.
Ovde je sve svedeno na najpotrebnije, na bit života, na odbranu života, ovde je rat, barikada, sve je ozbiljno, smišljeno, nema vremena za metafiziku, svi smo na jednoj strani barikade!
Vidim da su dani divni. Posmatram svakoga jutra zelenoplavo nebo nekoliko vrhova jablanova tihih. To vidim iz svakog ugla sobe. Prava moja jesen, kakvu sam uvek želeo.
Sada bih bio s Dinom u Košutnjaku! Pa ipak, lepa je i jesen sa kišom!
Još uvek sam u bolnici! To već postaje smešno, histerično. Savlađujem se odlično, čitam mnogo i to knjige koje čudnom koincidencijom imaju mnogo sličnosti s mojom situacijom. Manov „Čarobni breg“ i „Duševne poremećaje znamenitih ljudi“. Te dve knjige mi ulivaju čudnu snagu, postajem
cinik spreman na sve. Sinoć sam nehotice izgovorio rečenicu: „Ako sada zatvorimo prozor, šta ćemo da radimo zimi?!“ Znači, spreman sam podsvesno, da ovde dočekam i zimu!? Nisam se ni trgnuo kad sam je izgovorio. Čini mi se da mi je bilo pomalo i smešno!
Sreo sam se s njom! SMRĆU! Noćas je umro mladić iz susedne sobe. Kriju od nas. Saznao sam, takođe, da je i moj sused vizavi, najskoriji kandidat. Rak. Ne sluti. Danas je prvi put posle toliko vremena živnuo, počeo da govori, čak se i smejao! Lekari oko njega igraju svoju večitu igru. Veliki glumci, zaista. Obični, ravnodušni, svakodnevni, zadovoljni njegovim stanjem, šaljivi. On im, naravno, sve veruje! O, živote! O, čoveče, koliko voliš taj život kakav god da je, da li bi se iko usudio da ti ga ospori? Ko bi smeo da ti kaže da ga je ostalo još sasvim malo? Nadaj se, čoveče! Drži se rukama, zubima za taj usrani život, bedna kukavico! Podrazumevam i sebe. (str. 68-69)
I tako, eto, gospođa Smrt, tobož nezainteresovana, udubljena u svoje misli, šeta našim hodnikom! Mi se, takođe, pravimo da je ne prepoznajemo, češemo se o nju, jedemo za istim stolom, gledamo preko njene glave, zauzeti kada naiđe. (str. 70)
Umetnost ima opravdanje ako je humana. Danas je to tako teško. Čovek se sam dehumanizuje svesno ili nesvesno, ali, izgleda, neminovno – a umetnost je posledica. Pokušajmo da bude uzrok. Uzrok stvaranja novog čoveka. Ovo je puka fraza, ali ima tu nešto. Umetnost može da oplemeni makar na kratko, ali zrno ostaje, nadam se. I to je ipak nešto. (str. 121-122)
Čitam eseje o Brehtu. Pitanje je da li je pozorište svrha ili sredstvo. Čini mi se da, pak, treba da bude prvenstveno ono drugo – ali sa mnogo prvog. Znači ne osušiti ga, ne napraviti ga didaktičkim, ali ni lažno lepim.
Pet prepreka po Brehtu:
Ko danas želi (ili govori) istinu treba da savlada najmanje pet prepreka. Da ima smelosti za nju, iako je svuda suzbijaju. Mudrost, da bi je spoznao, iako je svuda kriju. Veštinu, da bi od nje učinio upotrebljivo oružje. Rasuđivanje, da bi izabrao one u čijim rukama ona postaje delotvorna. Lukavstvo, da bi je među ovima raširio. (str. 123)
Neko je rekao da je biografija jednom umetniku istorija njegovih veštih sumnji u sebe i svet oko sebe. Tako otprilike. (str. 124)
Ja se zalažem za laž! Jer, teatar jeste laž. I ostanimo pri tome. Koliko god se mi trudili, i ti kao gledalac i ja kao glumac, da prevaziđemo tu laž i da se dogovorimo da nije – ali jeste! Laž je. Lažno je kada izađem i igram Filipa Filipoviča, bez veze, i operišem nešto, kao... Lažno je. E sad, tu laž hoću ja da izvedem na taj opsenarski način. Ne da te ubedim u to, nego da te malo zavedem. Da te zavedem da poveruješ tih dva sata. Prema tome je – laž. I onda, ako je već laž, ne možeš da mi sediš blizu, mora da postoji distanca, i da me gledaš kako imam crven nos i, šta ja znam... dlake iz uva! Pa jeste! Samo dalje od mene! Sedi tamo gde ti je mesto i nemoj da mi se tu muvaš. (str. 131)
„Politika“, Z.R.: „U glumi se uvek držim maksime: osrednji glumac uvek igra dobro, a veliki uvek loše, a samo ponekad, u retkim, izuzetnim trenucima - sjajno!“ (str. 149)
O glumi Amerikanaca i Rusa: „ ...kad gledaš Amerikance na filmu – oni to rade perfektno, ali su glumu učili od Rusa – od Stanislavskog. I onda gledaš Ruse, i vidiš da oni to rade isto tako perfektno, ali samo još bolje, još uvek rade malo bolje, samo za tu jednu iskru, za tu iskru koja se pojavi negde u oku, u nosu, u obrvi. Eto, samo to imaju malo više nego Amerikanci. To je to...“ (str. 152)
Povodom skidanja „Politike kao sudbine“ s repertoara u jednom intervjuu koji je dao Feliksu Pašiću, Zoran kaže sledeće: „... ja ne verujem da pozorište može da menja svest... na pozorištu je da izvrši svoj časni zadatak, a časni zadatak je da zabeleži trenutak... Nemam ništa protiv takozvanog političkog pozorišta. (str. 153)
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.