Najlepši stihovi
Re: Najlepši stihovi
Rade Drainac: NAŠA LJUBAV
Noć me ta u mladosti stiže,
Pa mi u srcu spava da ne ozebe!
Videste li pseto koje čovek tera od sebe,
A ono mu i dalje ruke liže?
Sa mnom je tako: mogu i ne mogu bez nje.
Kada se osamim zaogrne me ogrtačem snova.
I mada mi davno reče sve,
Uvek je za me nova.
Danima se koljemo kao hijene
I jedno u drugom vidimo kugu,
A opet… izvan te kobne žene
U mojoj duši nema mesta za drugu.
Otkad se znamo sanjamo da se rastanemo,
I već sam od toga kao mesec žut,
Pa se opet neobjašnjivo sastanemo
Da zajedno produžimo put.
Ne znam više da li je to ljubav,
Ili zagonetni čulni mrak;
Znam samo da bih se bez nje razbio kao splav
O rečni brzak.
Noć me ta u mladosti stiže,
Pa mi u srcu spava da ne ozebe!
Videste li pseto koje čovek tera od sebe,
A ono mu i dalje ruke liže?
Sa mnom je tako: mogu i ne mogu bez nje.
Kada se osamim zaogrne me ogrtačem snova.
I mada mi davno reče sve,
Uvek je za me nova.
Danima se koljemo kao hijene
I jedno u drugom vidimo kugu,
A opet… izvan te kobne žene
U mojoj duši nema mesta za drugu.
Otkad se znamo sanjamo da se rastanemo,
I već sam od toga kao mesec žut,
Pa se opet neobjašnjivo sastanemo
Da zajedno produžimo put.
Ne znam više da li je to ljubav,
Ili zagonetni čulni mrak;
Znam samo da bih se bez nje razbio kao splav
O rečni brzak.
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Re: Najlepši stihovi
Десанка Максимовић: ОСВАЈАЧИ
У обичном животу Немци су, велите,
учтива, углађена бића,
нису лопови ни убице,
пуше лулу, пију пиво,
доручкују масла и меда.
Можда је то и тако,
али што се то тиче нас,
кад је њихово заједничко
стоглаво лице
пуно крви и ужаса,
кад на све туђе гледа
или надмено или криво.
И, велите, родољуби су они,
за домовину без размишљања гину.
Нека је и тако,
али наше родољубе они су пљували,
наше најсветије борце
разбојницима звали,
понизили нам земљу до скота;
кад они убијају, јунаштво то је,
кад ми свој живот бранимо,
дивљаштво и срамота.
И, велите, њихова деца су чиста;
подсечених ноктића, умивеног лица
лепршају као цвеће.
Вероватно је и тако,
али што се то тиче нас,
због њих наша деца прљава,
и без мајки ходе,
због њих код нас тече
место песме јаук и поклич буна,
и крв место пераће воде.
И Немица је, кажете, љупка,
има женствена недра, округла,
и образе румене,
и беспрекорна је мати.
Али што се то тиче нас,
и она је на наш народ
бацала ругла
и мирно седела на кућном прагу
док син њен негде прогони и стреља,
док сав свет због земље њене пати.
И она је нашој деци из уста
залогај отела.
Они, велите, воле своје огњиште,
сваки око куће градину има,
и дуж путева засађено воће.
Али у земљи нашој
они су оставили згариште,
усеве претворили у барјаке дима,
и кроз тишину наших питомих села,
дерали се ужасни, ужасно.
И кад мислим на њину вику,
на њине луле, пиво, децу, жене,
на доброћудно лице им домаће,
воћке крај пута засађене,
руке чисте као од злата,
дође ми да вичем из свег грла:
живели народи прљавих ноката,
а срца чиста;
живели народи што код своје куће
псују из гласа,
а боје се на сенку правде да стану;
живели народи чије жене носе
оружје иза паса;
чија деца чупава ходе;
живели народи чије опште лице
благом светлошћу блиста!
У обичном животу Немци су, велите,
учтива, углађена бића,
нису лопови ни убице,
пуше лулу, пију пиво,
доручкују масла и меда.
Можда је то и тако,
али што се то тиче нас,
кад је њихово заједничко
стоглаво лице
пуно крви и ужаса,
кад на све туђе гледа
или надмено или криво.
И, велите, родољуби су они,
за домовину без размишљања гину.
Нека је и тако,
али наше родољубе они су пљували,
наше најсветије борце
разбојницима звали,
понизили нам земљу до скота;
кад они убијају, јунаштво то је,
кад ми свој живот бранимо,
дивљаштво и срамота.
И, велите, њихова деца су чиста;
подсечених ноктића, умивеног лица
лепршају као цвеће.
Вероватно је и тако,
али што се то тиче нас,
због њих наша деца прљава,
и без мајки ходе,
због њих код нас тече
место песме јаук и поклич буна,
и крв место пераће воде.
И Немица је, кажете, љупка,
има женствена недра, округла,
и образе румене,
и беспрекорна је мати.
Али што се то тиче нас,
и она је на наш народ
бацала ругла
и мирно седела на кућном прагу
док син њен негде прогони и стреља,
док сав свет због земље њене пати.
И она је нашој деци из уста
залогај отела.
Они, велите, воле своје огњиште,
сваки око куће градину има,
и дуж путева засађено воће.
Али у земљи нашој
они су оставили згариште,
усеве претворили у барјаке дима,
и кроз тишину наших питомих села,
дерали се ужасни, ужасно.
И кад мислим на њину вику,
на њине луле, пиво, децу, жене,
на доброћудно лице им домаће,
воћке крај пута засађене,
руке чисте као од злата,
дође ми да вичем из свег грла:
живели народи прљавих ноката,
а срца чиста;
живели народи што код своје куће
псују из гласа,
а боје се на сенку правде да стану;
живели народи чије жене носе
оружје иза паса;
чија деца чупава ходе;
живели народи чије опште лице
благом светлошћу блиста!
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
- Bibliotekar
- Globalni moderator
- Postovi: 5517
- Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
- Lokacija: Senta
Re: Najlepši stihovi
TOMAS HARDI: Ej, kopaš li ti to na grobu mom?
„Ej, ti li to kopaš na grobu mom
Dok sadiš rutvu, dragi moj?”
- „Ne, kol’ko juče on pred oltar vodi
Nevestu što u raskoši se rodi,
Pa veli on: ‚Sad neće da joj škodi
Što više nisam veran njoj.’”
„Pa onda, ko na grobu kopa mom?
Rod najdraži mi sadi cveće?”
- „Ne, oni sede misleći: „Šta vredi!
Kakva će korist od toga da usledi?
Koliko god da humka joj se redi
Iz klopke smrti duh joj neće.’”
„Al’ neko kopa tu na grobu mom!
Da l’ dušmanin to čarka ljut?”
- „A ne, kad ču da tebe vrata skriše,
Ta što se sklapaju za svim što diše,
Mržnju mu nisi zaslužila više,
I ne brine se za tvoj kut.”
„Pa onda, ko na grobu kopa mom?
Ta reci – jer mi nije znan!”
- „Tvoj ker je to, što živi tu i sada,
Tu nedaleko, i moja je nada
Da, gazdarice moja, zbog mog se rada
Tvoj nije narušio san!”
„Ah, da! To ti na grobu kopaš mom...
Kud pre ne dosetih se ja
Da jedno verno srce ima kad svi odu!
Slobodno može da padne u vodu
To shvatanje o ljudskom rodu –
Da ravna mu je vernost psa!”
„Na grobu, gazdarice, kopam tvom
Ne bih li zakopao kost
Bude li zatrebala meni hrana
Dok u blizini trčkam svakog dana.
Žalim, al’ misao mi beše strana
Da tvog sam večnog doma gost.”
Izvor: Tomas Hardi: „Pesme”, Beograd : PAIDEIA. – 2010, str. 102.
„Ej, ti li to kopaš na grobu mom
Dok sadiš rutvu, dragi moj?”
- „Ne, kol’ko juče on pred oltar vodi
Nevestu što u raskoši se rodi,
Pa veli on: ‚Sad neće da joj škodi
Što više nisam veran njoj.’”
„Pa onda, ko na grobu kopa mom?
Rod najdraži mi sadi cveće?”
- „Ne, oni sede misleći: „Šta vredi!
Kakva će korist od toga da usledi?
Koliko god da humka joj se redi
Iz klopke smrti duh joj neće.’”
„Al’ neko kopa tu na grobu mom!
Da l’ dušmanin to čarka ljut?”
- „A ne, kad ču da tebe vrata skriše,
Ta što se sklapaju za svim što diše,
Mržnju mu nisi zaslužila više,
I ne brine se za tvoj kut.”
„Pa onda, ko na grobu kopa mom?
Ta reci – jer mi nije znan!”
- „Tvoj ker je to, što živi tu i sada,
Tu nedaleko, i moja je nada
Da, gazdarice moja, zbog mog se rada
Tvoj nije narušio san!”
„Ah, da! To ti na grobu kopaš mom...
Kud pre ne dosetih se ja
Da jedno verno srce ima kad svi odu!
Slobodno može da padne u vodu
To shvatanje o ljudskom rodu –
Da ravna mu je vernost psa!”
„Na grobu, gazdarice, kopam tvom
Ne bih li zakopao kost
Bude li zatrebala meni hrana
Dok u blizini trčkam svakog dana.
Žalim, al’ misao mi beše strana
Da tvog sam večnog doma gost.”
Izvor: Tomas Hardi: „Pesme”, Beograd : PAIDEIA. – 2010, str. 102.
Acriter et Fideliter!
Re: Najlepši stihovi
Rina Sing: POETIKA ŽUDNJE
Pobacaj noćas sve svoje hartije
odloži pero
pusti da ti prsti pišu po mom telu,
neka je prazna stranica,
neka je reč,
jedna rečenica,
napiši pesmu.
Ako mi tvoja gramatika povredi kožu,
ako uzdahnem, ako jauknem,
neka ti zagrljaj bude još jači,
i ako tvoji prsti stanu da mucaju
umoči ih u noć
i počni iznova.
Popuni moje margine,
uguši me jezičkim pravilima,
ispravi slovne greške ovog ludila
koje stvaraš,
usnama izbriši sve čemu tu nije mesto.
Pod tvojim prstima nastaje
štivo koje me čita,
napisano ima uvid
u stranice mog života
oživele
tvojim dodirom
ove noći.
Pobacaj noćas sve svoje hartije
odloži pero
pusti da ti prsti pišu po mom telu,
neka je prazna stranica,
neka je reč,
jedna rečenica,
napiši pesmu.
Ako mi tvoja gramatika povredi kožu,
ako uzdahnem, ako jauknem,
neka ti zagrljaj bude još jači,
i ako tvoji prsti stanu da mucaju
umoči ih u noć
i počni iznova.
Popuni moje margine,
uguši me jezičkim pravilima,
ispravi slovne greške ovog ludila
koje stvaraš,
usnama izbriši sve čemu tu nije mesto.
Pod tvojim prstima nastaje
štivo koje me čita,
napisano ima uvid
u stranice mog života
oživele
tvojim dodirom
ove noći.
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Re: Najlepši stihovi
Maja Miljković: DOTAKLA BIH TE
Dotakla bih te
kao nekad.
Da znam samo
kojim putem
snovima lutaš
trazeći ljubav,
našla bih te,
dotakla bih te,
kao tada...
Da samo mogu
da doletim,
uzalud pruzam
uvela krila
ovo nebo
ne razume sreću.
Dotakla bih te
kao želja;
znam da me želiš
i da me pratiš
nekim mislima
kad nikog nema
da te utešim.
U tom trenu
na nekom drugom
kraju čežnje
ja sam sama.
A dotakla bih te
kao san,
da smirim ti uzdah,
da začaram ti usne
i umirim te rukama
tražeći samo
da me čvrsto stegneš,
da mi samo kažeš
da sve prošlo je.
Dotakla bih te
kao miris
kad ideš poljem,
kad u njemu nadješ
neki mali svet.
I onda
kad sve nestane,
još uvek osećaš
miris poljskog cveća,
još uvek si tamo
još uvek me pratiš...
Dotakla sam te
svojim rečima
al nije to sve,
ne, nije još kraj,
još uvek čekam te...
Dotakla bih te
kao nekad.
Da znam samo
kojim putem
snovima lutaš
trazeći ljubav,
našla bih te,
dotakla bih te,
kao tada...
Da samo mogu
da doletim,
uzalud pruzam
uvela krila
ovo nebo
ne razume sreću.
Dotakla bih te
kao želja;
znam da me želiš
i da me pratiš
nekim mislima
kad nikog nema
da te utešim.
U tom trenu
na nekom drugom
kraju čežnje
ja sam sama.
A dotakla bih te
kao san,
da smirim ti uzdah,
da začaram ti usne
i umirim te rukama
tražeći samo
da me čvrsto stegneš,
da mi samo kažeš
da sve prošlo je.
Dotakla bih te
kao miris
kad ideš poljem,
kad u njemu nadješ
neki mali svet.
I onda
kad sve nestane,
još uvek osećaš
miris poljskog cveća,
još uvek si tamo
još uvek me pratiš...
Dotakla sam te
svojim rečima
al nije to sve,
ne, nije još kraj,
još uvek čekam te...
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Re: Najlepši stihovi
Konstantin Simonov
Čekaj me
Čekaj me, i ja ću sigurno doći
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge niko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada pisma prestanu
stizati izdaleka,
čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vreme da zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek poveruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj. I nemoj sesti s njima,
i nemoj piti ništa.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubiti neće.
Nek rekne ko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Ko čekati ne zna, taj neće shvatiti
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znaćemo kako
preživeh vatru kletu, —
naprosto, ti si čekati znala
kao niko na svetu.
1941. g.
Čekaj me
Čekaj me, i ja ću sigurno doći
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge niko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada pisma prestanu
stizati izdaleka,
čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vreme da zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek poveruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj. I nemoj sesti s njima,
i nemoj piti ništa.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubiti neće.
Nek rekne ko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Ko čekati ne zna, taj neće shvatiti
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znaćemo kako
preživeh vatru kletu, —
naprosto, ti si čekati znala
kao niko na svetu.
1941. g.
Re: Najlepši stihovi
Marina Ivanovna Cvetaeva: IZ CIKLUSA "NESANICA"
Ode... ali ja znam čitavom sobom
da mi jedno bez drugog nemamo kud
i znam, ja sam večito s tobom
i ja ću preprečiti svaki tvoj put.
Ti svuda ideš sa mojom slikom,
ja sam tvoj dom i tvoja cesta,
u tvom je srcu mene toliko
da tu za druge nema mesta.
I ma koliko ženskih očiju sreo
ti ćeš u svakom videti moje,
na celom svetu ja sam tvoj deo
i sve druge ne postoje.
I glas mačiji slušaj
i, ma kada, svaki će tebi kao moj doći
dotaći ću te granama parka
i gledaću te očima noći.
I kad se kući vratiš kasno
misli će mene da te sete,
postaću zvezda u oku jasnom,
ma, dim ću ti postati od cigarete.
Preko stotina i stotina milja
srcem ću ti u srce tući
ući ću ti kroz prozor vetrom smilja
zatvoriš li prozor, kao vihor ću ti ući.
U sav u tvoj dom, u tvoj mir, u tvoj vid
ispreturaću ti sve hartije
sav stan, ma sav život može biti
ne smeš me nikad zaboraviti. Ne smeš!
Ode... ali ja znam čitavom sobom
da mi jedno bez drugog nemamo kud
i znam, ja sam večito s tobom
i ja ću preprečiti svaki tvoj put.
Ti svuda ideš sa mojom slikom,
ja sam tvoj dom i tvoja cesta,
u tvom je srcu mene toliko
da tu za druge nema mesta.
I ma koliko ženskih očiju sreo
ti ćeš u svakom videti moje,
na celom svetu ja sam tvoj deo
i sve druge ne postoje.
I glas mačiji slušaj
i, ma kada, svaki će tebi kao moj doći
dotaći ću te granama parka
i gledaću te očima noći.
I kad se kući vratiš kasno
misli će mene da te sete,
postaću zvezda u oku jasnom,
ma, dim ću ti postati od cigarete.
Preko stotina i stotina milja
srcem ću ti u srce tući
ući ću ti kroz prozor vetrom smilja
zatvoriš li prozor, kao vihor ću ti ući.
U sav u tvoj dom, u tvoj mir, u tvoj vid
ispreturaću ti sve hartije
sav stan, ma sav život može biti
ne smeš me nikad zaboraviti. Ne smeš!
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Re: Najlepši stihovi
Branislav Brana Petrović: PREDOSEĆANJE BUDUĆNOSTI
Njihove su noći surove i dolge,
jao gde su sada burlaci sa Volge?
U Serbiji sebri, svuda ista tuga
istorijo strašna, bolna i preduga!
Proleće je opet!
Kiša poljubaca!
Ljubeći me ljubiš budućeg mrtvaca.
O reci mi reci
da li si u stanju
da zamisliš moju
glavu ko lobanju?
U pustome polju
prazno
i duboko
i mrava što živi gde je bilo oko...
I poljskoga miša
što potajno
želi
da istera mrava
pa da se useli...
I pčelu!
Što sleti!
Kada vetar duva!
na cvet što je niko
iz bivšega uva!...
Budućnosti strašna!
Sudbo nevesela! – kad
bih bar mogao
da budem ta pčela!
Kovači sveta bacajte čekiće!
Glava me boli od vašega kova!
Nek novi majstori preuzmu posao
i nek se rodi vaseljena nova!
Za nove lovce nova i lovišta –
bolje biti i miš no ne biti ništa.
I grickati zrno ječma i pšenice,
i krvlju mačke umivati lice.
Kad gori čovek ceo svet se greje –
kad izgori čovek, tad pepeo sve je.
Njihove su noći surove i dolge,
jao gde su sada burlaci sa Volge?
U Serbiji sebri, svuda ista tuga
istorijo strašna, bolna i preduga!
Proleće je opet!
Kiša poljubaca!
Ljubeći me ljubiš budućeg mrtvaca.
O reci mi reci
da li si u stanju
da zamisliš moju
glavu ko lobanju?
U pustome polju
prazno
i duboko
i mrava što živi gde je bilo oko...
I poljskoga miša
što potajno
želi
da istera mrava
pa da se useli...
I pčelu!
Što sleti!
Kada vetar duva!
na cvet što je niko
iz bivšega uva!...
Budućnosti strašna!
Sudbo nevesela! – kad
bih bar mogao
da budem ta pčela!
Kovači sveta bacajte čekiće!
Glava me boli od vašega kova!
Nek novi majstori preuzmu posao
i nek se rodi vaseljena nova!
Za nove lovce nova i lovišta –
bolje biti i miš no ne biti ništa.
I grickati zrno ječma i pšenice,
i krvlju mačke umivati lice.
Kad gori čovek ceo svet se greje –
kad izgori čovek, tad pepeo sve je.
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Re: Najlepši stihovi
Matija Bećković: ĐE REČE JAPAN
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
- Bibliotekar
- Globalni moderator
- Postovi: 5517
- Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
- Lokacija: Senta
Re: Najlepši stihovi
MILAN ĆURČIN: Po starinski
Ne tražim borbu, al’ ko mi je pruži,
Dobro je doš’o; časa ne oklevam, -
Vitez i pevač, biram mač što duži,
I boreći se ja borbu opevam.
Borba je život, a u borbi stiče
Svak sebi mesto. Ukrštajmo mače!
Mada smo braća - : iz krvi red niče, -
Ko koga smakne, neka ga oplače.
Jer nama reda treba, i da znamo
Jednom već ko je ko, i šta ko vredi.
Napred! U borbi da se ogledamo,
Pa ili padaj, ili me pobedi! –
Znam da je teško, i udar boli,
Tako je teško i na krš se peti;
Al’ kad se pređe krš i kamen goli,
Pre ili posle stiže se ka meti.
Izvor: Milan Ćurčin: „Sabrane pesme”, Pančevo : Sveske. – 1991, str. 95
Ne tražim borbu, al’ ko mi je pruži,
Dobro je doš’o; časa ne oklevam, -
Vitez i pevač, biram mač što duži,
I boreći se ja borbu opevam.
Borba je život, a u borbi stiče
Svak sebi mesto. Ukrštajmo mače!
Mada smo braća - : iz krvi red niče, -
Ko koga smakne, neka ga oplače.
Jer nama reda treba, i da znamo
Jednom već ko je ko, i šta ko vredi.
Napred! U borbi da se ogledamo,
Pa ili padaj, ili me pobedi! –
Znam da je teško, i udar boli,
Tako je teško i na krš se peti;
Al’ kad se pređe krš i kamen goli,
Pre ili posle stiže se ka meti.
Izvor: Milan Ćurčin: „Sabrane pesme”, Pančevo : Sveske. – 1991, str. 95
Acriter et Fideliter!
Re: Najlepši stihovi
SLAVIŠA PAVLOVIĆ: Ukradeni trenutak
Kаdа bih mogаo dа vrаtim trenutаk
Dа pronаđem nаčin i ukrаdem vreme
Izgrаdim isti onаj kutаk
Dа čudesno opet drhtimo od treme
Trebа mi mаšinа, nekа čudnа sprаvа
Što ne troši vreme, što ne broji sаte
LJubаv nije vаtrа, onа je k'o trаvа
Izrаste ponovo kаdа je potkrаte
A jа i dаlje mаštаm, opijen od vinа
Neću dа nestаneš, hoću dа se borim
Ne smetа mi vreme, blizu je dаljinа
Očаrаn sаm tobom, zаljubljen i volim
Sećаm se usаnа, poljubаcа strаsnih
Želim dа osetim po telu leptire
Dа opet poletim zbog uzdаhа glаsnih
I dа srcem snаžno ispisujem lire
Izdržаću ipаk, ostvаriti snove
Nаprаviću nekаko te trenutke nove
Urаdiću sve, neću dа odolim
I sаmа znаš milа, koliko te volim
Nаpisаću knjigu i stvoriti lаment
K'o brevijаr stаri, kаo željа vreću
Priznаću istinu, povrаtiti pаmet
Stvoriti sonаtu zа ljubаv i sreću
Kаdа bih mogаo dа vrаtim trenutаk
Dа pronаđem nаčin i ukrаdem vreme
Izgrаdim isti onаj kutаk
Dа čudesno opet drhtimo od treme
Trebа mi mаšinа, nekа čudnа sprаvа
Što ne troši vreme, što ne broji sаte
LJubаv nije vаtrа, onа je k'o trаvа
Izrаste ponovo kаdа je potkrаte
A jа i dаlje mаštаm, opijen od vinа
Neću dа nestаneš, hoću dа se borim
Ne smetа mi vreme, blizu je dаljinа
Očаrаn sаm tobom, zаljubljen i volim
Sećаm se usаnа, poljubаcа strаsnih
Želim dа osetim po telu leptire
Dа opet poletim zbog uzdаhа glаsnih
I dа srcem snаžno ispisujem lire
Izdržаću ipаk, ostvаriti snove
Nаprаviću nekаko te trenutke nove
Urаdiću sve, neću dа odolim
I sаmа znаš milа, koliko te volim
Nаpisаću knjigu i stvoriti lаment
K'o brevijаr stаri, kаo željа vreću
Priznаću istinu, povrаtiti pаmet
Stvoriti sonаtu zа ljubаv i sreću
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
- Bibliotekar
- Globalni moderator
- Postovi: 5517
- Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
- Lokacija: Senta
Re: Najlepši stihovi
Mihail Jurjevič Ljermontov: NE VERUJ SEBI
Ne veruj nikad sebi, sanjaru moj mladi,
Kô rane, boj se nadahnuća...
Ono je – bunilo što bolna duša kadi,
Il’ ropske duše trošna kuća.
Nemoj u njemu zalud neba znak da išteš –
To krv vri, ili se telo čuje!
Što pre istroši život brigama što tište,
Razaspi taj napitak što truje!
Iskopaš li u duši svojoj davno sveloj,
U zavetnome divnom času
Još nepoznato, čisto, netaknuto vrelo,
Sa divnim zvucima u glasu –
Ti nemoj da ih slušaš, ni da im se predaš,
Bolje je preko toga preći:
Ne možeš stihom, niti rečima od leda
Njihovo značenje izreći.
Suoči l’ ti se duša s iznenadnom tugom,
Il’ ti s olujom strast pak svrati,
Ni tada nikad nemoj s omamljenom drugom
Pred gozbu bučnih ljudi stati;
Gord budi. Stidi se da ma i jednog dana
Krčmiš čas gnev, čas tugu kletu,
I da pokazuješ još gnoj iz svojih rana
Kô čudo, ravnodušnom svetu.
Šta nas se tiču tvoje radosti il’ seta?
Šta će nam tvoja uzbuđenja,
Šta će nam glupe nade tvojih mladih leta,
Zle jadikovke tvojih htenja?
Pogledaj kako razdragana masa ide
Što ustaljenu stazu uze:
Na prazničnom se licu brige jedva vide,
I nigde nepristojne suze.
U stvari, nema takvog u tom ljudskom moru
Kog muka jednom ne savlada,
Ko nema makar jednu prevremenu boru,
Ko je bez zločina, il’ jada!...
Smešno je za njih, veruj, kada počneš kleti;
Ti plačeš glasom starog zvona,
Kô našminkani tragičar, kad strašno preti
Mašući mačem od kartona...
Izvor: Mihail Jurjevič Ljermontov: „Pesme i poeme”, Novi Sad : Orpheus. – 2010, str. 140-141.
Ne veruj nikad sebi, sanjaru moj mladi,
Kô rane, boj se nadahnuća...
Ono je – bunilo što bolna duša kadi,
Il’ ropske duše trošna kuća.
Nemoj u njemu zalud neba znak da išteš –
To krv vri, ili se telo čuje!
Što pre istroši život brigama što tište,
Razaspi taj napitak što truje!
Iskopaš li u duši svojoj davno sveloj,
U zavetnome divnom času
Još nepoznato, čisto, netaknuto vrelo,
Sa divnim zvucima u glasu –
Ti nemoj da ih slušaš, ni da im se predaš,
Bolje je preko toga preći:
Ne možeš stihom, niti rečima od leda
Njihovo značenje izreći.
Suoči l’ ti se duša s iznenadnom tugom,
Il’ ti s olujom strast pak svrati,
Ni tada nikad nemoj s omamljenom drugom
Pred gozbu bučnih ljudi stati;
Gord budi. Stidi se da ma i jednog dana
Krčmiš čas gnev, čas tugu kletu,
I da pokazuješ još gnoj iz svojih rana
Kô čudo, ravnodušnom svetu.
Šta nas se tiču tvoje radosti il’ seta?
Šta će nam tvoja uzbuđenja,
Šta će nam glupe nade tvojih mladih leta,
Zle jadikovke tvojih htenja?
Pogledaj kako razdragana masa ide
Što ustaljenu stazu uze:
Na prazničnom se licu brige jedva vide,
I nigde nepristojne suze.
U stvari, nema takvog u tom ljudskom moru
Kog muka jednom ne savlada,
Ko nema makar jednu prevremenu boru,
Ko je bez zločina, il’ jada!...
Smešno je za njih, veruj, kada počneš kleti;
Ti plačeš glasom starog zvona,
Kô našminkani tragičar, kad strašno preti
Mašući mačem od kartona...
Izvor: Mihail Jurjevič Ljermontov: „Pesme i poeme”, Novi Sad : Orpheus. – 2010, str. 140-141.
Acriter et Fideliter!
Re: Najlepši stihovi
Maksim Gorki: AKO POŽELIŠ
Ako ikada poželiš ponovo da me vidiš,
da me susretneš, kao slučajno,
pogledaj se u ogledalo,
vidiš li te lepe oči?
Ja stanujem u njima.
Ako poželiš da me dodirneš, stavi ruke na grudi,
nežno me pomiluj, po licu pomazi,
Ja sam tu, u tvome srcu,
u tvojim grudima.
Ako poželiš miris moj da osetiš,
stavi ruke, šake, prste pred lice,
tu sam bio stalno, miris moj pod kožu ti se uvukao
i zauvek ostao.
A ako poželiš da me zaboraviš, nećeš moći.
Ne, ne možeš me zaboraviti, izbrisati iz sećanja,
Jer jedno drugom smo puno značili,
ne možeš me iz snova izbrisati
jer ja sam tvoj san.
Ako ikada poželiš ponovo da me vidiš,
da me susretneš, kao slučajno,
pogledaj se u ogledalo,
vidiš li te lepe oči?
Ja stanujem u njima.
Ako poželiš da me dodirneš, stavi ruke na grudi,
nežno me pomiluj, po licu pomazi,
Ja sam tu, u tvome srcu,
u tvojim grudima.
Ako poželiš miris moj da osetiš,
stavi ruke, šake, prste pred lice,
tu sam bio stalno, miris moj pod kožu ti se uvukao
i zauvek ostao.
A ako poželiš da me zaboraviš, nećeš moći.
Ne, ne možeš me zaboraviti, izbrisati iz sećanja,
Jer jedno drugom smo puno značili,
ne možeš me iz snova izbrisati
jer ja sam tvoj san.
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Re: Najlepši stihovi
Duško Radović: NOVOGODIŠNJA ČESTITKA
Na kraju ove i na početku nove godine,
mogli bismo se kao deca zakleti i reći makar sebi:
neću nikad više,
ili ću manje nego do sada,
ili ću samo onoliko koliko moram,
jer sam takav, kakav sam.
Nemojte se danas boriti za ono protiv čega ste se nekada borili;
Nemojte nikada tuđim greškama objašnjavati i pravdati svoje
Nemojte raditi ono čega bi se Vaši roditelji stideli,
I čega će se Vaša deca stideti.
Nemojte sebe proglašavati jedinima i najboljima.
Najbolji nisu više živi, a mi smo tu samo zato što njih više nema.
Oslobađajte se slugu.
Pomozite im da ne budu sluge čak i onda kada bi to hteli da budu.
Poštujte druge ljude, nemojte ih proglašavati prijateljima samo onda kada su Vam potrebni.
Nemojte se dokazivati pred gorima od sebe,
pred ravnodušnima,
pred onima kojima bi trebalo platiti piće da bi Vas slušali i da bi Vam verovali.
Nemojte stalno vikati i tražiti još.
Ponekad racite: "Dosta! Neću više! Ni ovo nisam zaslužio!"
Nemojte tražiti da Vam se unapred plati ono sto ćete tek uraditi.
Mogli biste pre toga uraditi ili vratiti ono što ste već uzeli.
Budite skromni zato što Vi tako hoćete,
a ne samo zato što Vam drugi ne daju."
Na kraju ove i na početku nove godine,
mogli bismo se kao deca zakleti i reći makar sebi:
neću nikad više,
ili ću manje nego do sada,
ili ću samo onoliko koliko moram,
jer sam takav, kakav sam.
Nemojte se danas boriti za ono protiv čega ste se nekada borili;
Nemojte nikada tuđim greškama objašnjavati i pravdati svoje
Nemojte raditi ono čega bi se Vaši roditelji stideli,
I čega će se Vaša deca stideti.
Nemojte sebe proglašavati jedinima i najboljima.
Najbolji nisu više živi, a mi smo tu samo zato što njih više nema.
Oslobađajte se slugu.
Pomozite im da ne budu sluge čak i onda kada bi to hteli da budu.
Poštujte druge ljude, nemojte ih proglašavati prijateljima samo onda kada su Vam potrebni.
Nemojte se dokazivati pred gorima od sebe,
pred ravnodušnima,
pred onima kojima bi trebalo platiti piće da bi Vas slušali i da bi Vam verovali.
Nemojte stalno vikati i tražiti još.
Ponekad racite: "Dosta! Neću više! Ni ovo nisam zaslužio!"
Nemojte tražiti da Vam se unapred plati ono sto ćete tek uraditi.
Mogli biste pre toga uraditi ili vratiti ono što ste već uzeli.
Budite skromni zato što Vi tako hoćete,
a ne samo zato što Vam drugi ne daju."
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
- Bibliotekar
- Globalni moderator
- Postovi: 5517
- Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
- Lokacija: Senta
Re: Najlepši stihovi
Karolina Karlovna Pavlova: JOŠ NIJE ČAS
Ne! U pustoši žića, slutim,
iako opet duh mi klonu,
još nije vreme ni da ćutim,
ni misli u muk da mi tonu.
Još motre na me, sva blistava,
svetla Istine, dobra moćnog,
još ne dam duši ja da spava,
želim da radim danonoćno.
Ljubavi imam tek toliko
da zlo zemaljsko mirno srećem,
da podnesem što ne bi niko,
da zaboravim sve nesreće.
Neka me sutra slaže opet
k’o danas, juče što je znalo.
I sutra ja ću patnju podnet’,
još mi do mira nije stalo!
Nije čas! Mada zlo je breme,
i stepa gluva sad je put,
i želim leći ja na vreme,
primirivši se snu uz skut.
Ne! Kakav god da grad nas bije,
ili vrućine da nas kose,
Još dužni smo, još vreme nije
da stanemo i predamo se!
Izvor: „Antologija ruske poezije XVIII i XIX veka”. - Srpska književna zadruga, Beograd ; 1994. - str. 303
Ne! U pustoši žića, slutim,
iako opet duh mi klonu,
još nije vreme ni da ćutim,
ni misli u muk da mi tonu.
Još motre na me, sva blistava,
svetla Istine, dobra moćnog,
još ne dam duši ja da spava,
želim da radim danonoćno.
Ljubavi imam tek toliko
da zlo zemaljsko mirno srećem,
da podnesem što ne bi niko,
da zaboravim sve nesreće.
Neka me sutra slaže opet
k’o danas, juče što je znalo.
I sutra ja ću patnju podnet’,
još mi do mira nije stalo!
Nije čas! Mada zlo je breme,
i stepa gluva sad je put,
i želim leći ja na vreme,
primirivši se snu uz skut.
Ne! Kakav god da grad nas bije,
ili vrućine da nas kose,
Još dužni smo, još vreme nije
da stanemo i predamo se!
Izvor: „Antologija ruske poezije XVIII i XIX veka”. - Srpska književna zadruga, Beograd ; 1994. - str. 303
Acriter et Fideliter!
Re: Najlepši stihovi
ZELJA - Dragana Konstantinovic
elim da sam s tobom stopljena u ćutnji,
rasplamsalom dahu il' podnevnoj šetnji...
Probuđena želja talasa u slutnji
koja se kroz nemir iscrta u pretnji.
Šta ako je sve to samo igra čula,
samo treptaj rose, kratki ples leptira...?
Ako s prvim daškom vetrometnih frula
sve ovo u nama počne da se spira...
Zagledam u sebe, tražim tvoje oči,
i plaši me pogled s tim osmehom smelim.
Obojena slutnjom strahujem da kročim
i ne mogu ništa osim da te želim...
elim da sam s tobom stopljena u ćutnji,
rasplamsalom dahu il' podnevnoj šetnji...
Probuđena želja talasa u slutnji
koja se kroz nemir iscrta u pretnji.
Šta ako je sve to samo igra čula,
samo treptaj rose, kratki ples leptira...?
Ako s prvim daškom vetrometnih frula
sve ovo u nama počne da se spira...
Zagledam u sebe, tražim tvoje oči,
i plaši me pogled s tim osmehom smelim.
Obojena slutnjom strahujem da kročim
i ne mogu ništa osim da te želim...
Na poljima od snova ne pusta se korijenje...Ovo mi je skola... I drugih puta cu pametnije!
Re: Najlepši stihovi
TRAGANJE - Jacquess Brell
Sanjati neostvarivi san
Trpeti bol rastanaka
Goreti nekom mogućom groznicom
Otići gde niko ne odlazi
Voleti do bezumlja
Voleti suviše a ipak malo
Pokušati bez snage, bez oružja
Dosegnuti nedokučivu zvezdu
Slediti zvezdu
Smisao je mog traganja
Ne zanimaju me mogućnosti
Nevažno mi je vreme
I moje očajanje
Boriti se neprestano
Bez pitanja, bez odmora
Upropastiti se
Zbog zlata jedne ljubavne reči
Ne znam da li ću ja biti taj junak
Ali srce će mi biti spokojno
Gradovi će praskati plavilom
Jer nesrećnik jedan
Još gori, iako je sav sagoreo
Gori još, suviše a premalo
Da rasčerečen dosegne
Dosegne nedokučivu zvezdu
Sanjati neostvarivi san
Trpeti bol rastanaka
Goreti nekom mogućom groznicom
Otići gde niko ne odlazi
Voleti do bezumlja
Voleti suviše a ipak malo
Pokušati bez snage, bez oružja
Dosegnuti nedokučivu zvezdu
Slediti zvezdu
Smisao je mog traganja
Ne zanimaju me mogućnosti
Nevažno mi je vreme
I moje očajanje
Boriti se neprestano
Bez pitanja, bez odmora
Upropastiti se
Zbog zlata jedne ljubavne reči
Ne znam da li ću ja biti taj junak
Ali srce će mi biti spokojno
Gradovi će praskati plavilom
Jer nesrećnik jedan
Još gori, iako je sav sagoreo
Gori još, suviše a premalo
Da rasčerečen dosegne
Dosegne nedokučivu zvezdu
Na poljima od snova ne pusta se korijenje...Ovo mi je skola... I drugih puta cu pametnije!
Re: Najlepši stihovi
UZALUD JE BUDIM - Branko Miljkovic
Budim je zbog sunca
koje objasnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog izmedju prstiju
budim je zbog reci
koje peku grlo, volim je usima
treba ici do kraja sveta
i naci rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari
koje lice na ove ovde
zbog ljudi koji bez cela
i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reci, trgova
budim je zbog manufakturnih pejzaza,
javnih parkova
budim je zbog ove nase planete
koja ce mozda biti mina
u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu
drugova zaspalih izmedju dve bitke
kada nebo nije bilo vise
veliki kavez za ptice nego aerodrom
moja ljubav puna drugih
je deo zore koju budim
budim je zbog zore, zbog ljubavi,
zbog sebe, zbog drugih
budim je, mada je to uzaludnije
negoli dozivati pticu zauvek sletelu
Sigurno je rekla: neka me trazi
i vidi da me nema
ta zena sa rukama deteta,
koju volim
to dete koje je zaspalo
ne obrisavsi suze koje budim
uzalud, uzalud, uzalud
uzalud je budim
jer ce se probuditi
drukcija i nova,
uzalud je budim
jer njena usta
nece moci da joj kazu
uzalud je budim
ti znas, voda protice,
ali ne kaze nista
uzalud je budim
treba obecati izgubljenom imenu
necije lice u pesku
ako nije tako odsecite mi ruke
i pretvorite me u kamen
Budim je zbog sunca
koje objasnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog izmedju prstiju
budim je zbog reci
koje peku grlo, volim je usima
treba ici do kraja sveta
i naci rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari
koje lice na ove ovde
zbog ljudi koji bez cela
i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reci, trgova
budim je zbog manufakturnih pejzaza,
javnih parkova
budim je zbog ove nase planete
koja ce mozda biti mina
u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu
drugova zaspalih izmedju dve bitke
kada nebo nije bilo vise
veliki kavez za ptice nego aerodrom
moja ljubav puna drugih
je deo zore koju budim
budim je zbog zore, zbog ljubavi,
zbog sebe, zbog drugih
budim je, mada je to uzaludnije
negoli dozivati pticu zauvek sletelu
Sigurno je rekla: neka me trazi
i vidi da me nema
ta zena sa rukama deteta,
koju volim
to dete koje je zaspalo
ne obrisavsi suze koje budim
uzalud, uzalud, uzalud
uzalud je budim
jer ce se probuditi
drukcija i nova,
uzalud je budim
jer njena usta
nece moci da joj kazu
uzalud je budim
ti znas, voda protice,
ali ne kaze nista
uzalud je budim
treba obecati izgubljenom imenu
necije lice u pesku
ako nije tako odsecite mi ruke
i pretvorite me u kamen
Na poljima od snova ne pusta se korijenje...Ovo mi je skola... I drugih puta cu pametnije!
Re: Najlepši stihovi
Nepoznat autor: BOGINJA NA KOLENIMA
Ja sam prva i poslednja
Ja sam slavljena i ponižavana
Ja sam grešnica i svetica
Ja sam telo i duša
Mogu da uradim sve što poželim
Znam da me želiš
Pitaš da li je to ljubav
Pitaš šta ja uopšte znam o ljubavi
Jer ja zavedem, pa uništim,
Ja nemam srce
Zašto se bojiš
Čega se bojiš
Zar nisi Čovek – Heroj
Zar nisi jači od mene
Zašto mi se opireš
Nisi mi potreban
Ali te želim
Žedna sam strasti
I moram da te imam
Moraš da mi se predaš
Misliš da sam iluzija
Da sam san
Ne, ja nisam san
Ja sam iskušenje
Ja sam tvoje spasenje
Moraš da mi se daš
Uzeću te za ruku
I povesti izvan greha
Povešću te u rajski vrt
Ja znam šta su nebesa
Ali nikad se neću spustiti
Nikad biti ispod tebe
Kao ponižena sluškinja
Ja nisam tvoje rebro
Potičem iz praha kao i ti
Ja sam dete i majka
Ja sam prijateljica i ljubavnica
Ja sam pakao i raj
Ja sam boginja na kolenima
I znam da me želiš
Ali znaj, upozoravam te
Može me osvojiti samo onaj
Ko se usudi da plati moju cenu
Kažeš da tražim previše
Ali zauzvrat ja dajem sve!!!
Ja sam prva i poslednja
Ja sam slavljena i ponižavana
Ja sam grešnica i svetica
Ja sam telo i duša
Mogu da uradim sve što poželim
Znam da me želiš
Pitaš da li je to ljubav
Pitaš šta ja uopšte znam o ljubavi
Jer ja zavedem, pa uništim,
Ja nemam srce
Zašto se bojiš
Čega se bojiš
Zar nisi Čovek – Heroj
Zar nisi jači od mene
Zašto mi se opireš
Nisi mi potreban
Ali te želim
Žedna sam strasti
I moram da te imam
Moraš da mi se predaš
Misliš da sam iluzija
Da sam san
Ne, ja nisam san
Ja sam iskušenje
Ja sam tvoje spasenje
Moraš da mi se daš
Uzeću te za ruku
I povesti izvan greha
Povešću te u rajski vrt
Ja znam šta su nebesa
Ali nikad se neću spustiti
Nikad biti ispod tebe
Kao ponižena sluškinja
Ja nisam tvoje rebro
Potičem iz praha kao i ti
Ja sam dete i majka
Ja sam prijateljica i ljubavnica
Ja sam pakao i raj
Ja sam boginja na kolenima
I znam da me želiš
Ali znaj, upozoravam te
Može me osvojiti samo onaj
Ko se usudi da plati moju cenu
Kažeš da tražim previše
Ali zauzvrat ja dajem sve!!!
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
- Bibliotekar
- Globalni moderator
- Postovi: 5517
- Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
- Lokacija: Senta
Re: Najlepši stihovi
Aldžernon Čarls Svinbern: PROZERPININ VRT
Ovde, gde sve miruje,
ovde gde se sva buka tišinom čini,
zamrli vetar, utihn’o talas
i san na mesečini,
gledam zelena polja,
nek’žetva bude bolja,
sneni svet tihih struja.
Umoran sam od suza i smeha,
od ljudi što seju da žanju,
od lukavstva i greha,
umoran noću i danju,
od kazaljke što se kreće,
opalog, otrovnog cveća,
(znam da je varljiva sreća),
od svega osim sna.
Tu život se sa smrću graniči
i smrt te nečujno zove,
talas se sa vetrom parniči,
lađe i duhovi plove,
plove sneno, a kuda,
ne znaju ko proći će tuda,
vetrovi ovde su čuda,
ničeg sem mira nema.
Ne raste šibljik ovde,
ni vres, nema ni vina,
samo cvetovi maka
i grožđe što dâ ga Prozerpina,
blede leje rogoza,
gde ništa ne cveta, nit’ se zeleni,
gde cedi tiha groza
vino za mrtve seni.
Bledi, bezimeni, bez broja,
u jalovom polju žita,
traži spokoja,
noću do zore mrtva svita,
i, kao duša bez mira,
što ne može ni u pakao ni u raj,
oblak se skloni i tada
noći dođe kraj.
Da si jak kao njih sedam,
Smrt će doći po tebe,
ne budiš se u raju,
nit’ pakao te traži za sebe,
pa da si lep kao ruža,
lepota tvoja prestaće,
da ti se ljubav pruža,
na kraju i život nestaće.
Bleda, s pokrovom lišća,
stoji Ona na mestu jednom,
što skuplja sve što je smrtno,
besmrtnom rukom hladnom.
Njene noći su slađe
od ljubavi što se boji,
za ljude što dolaze ovde,
strast više ne postoji.
Čeka na sve i svakog,
svakog od ljudskog roda,
zaboravlja na majku zemlju,
život žita i ploda,
i proleće, seme i lastavica
lete za Njom i slede
tamo gde šuplje peva ptica,
a cvetovi se lede.
Ovde dolaze ljubavi umrle,
ljubavi za koje niko ne mari,
godine što su se zatrle
i sve umrle stvari,
mrtvi snovi izgubljenih dana,
pupoljci potreseni snegom,
lišće što ne nalazi stana,
mrtva proleće pod stegom.
Ne znamo šta je tuga,
ne znamo šta je radost,
danas će umreti sutra,
vreme odnosi mladost.
A ljubav zlovoljna posta,
na usni kajanje osta,
uzdaha beše dosta,
svake ljubavi prođe sladost.
Od prevelike ljubavi za životom,
od nade i straha,
zahvaljujemo se lepotom,
bogovima od praha,
što mrtvi ne ustaju nikad;
Prozerpinin krije ih skut,
gde najumornija reka
do mora nalazi put.
Neće se probuditi sunce i zvezdice,
niti svetlosti huk,
nema zvuka bujice,
zamrli su vid i zvuk,
ni prolećni, ni zimski lastari,
ni dani, niti dnevne stvari,
samo večiti san i večite noći muk.
Izvor: „Antologija viktorijanske poezije”. - Prometej, Novi Sad ; 2008. - str. 92
Ovde, gde sve miruje,
ovde gde se sva buka tišinom čini,
zamrli vetar, utihn’o talas
i san na mesečini,
gledam zelena polja,
nek’žetva bude bolja,
sneni svet tihih struja.
Umoran sam od suza i smeha,
od ljudi što seju da žanju,
od lukavstva i greha,
umoran noću i danju,
od kazaljke što se kreće,
opalog, otrovnog cveća,
(znam da je varljiva sreća),
od svega osim sna.
Tu život se sa smrću graniči
i smrt te nečujno zove,
talas se sa vetrom parniči,
lađe i duhovi plove,
plove sneno, a kuda,
ne znaju ko proći će tuda,
vetrovi ovde su čuda,
ničeg sem mira nema.
Ne raste šibljik ovde,
ni vres, nema ni vina,
samo cvetovi maka
i grožđe što dâ ga Prozerpina,
blede leje rogoza,
gde ništa ne cveta, nit’ se zeleni,
gde cedi tiha groza
vino za mrtve seni.
Bledi, bezimeni, bez broja,
u jalovom polju žita,
traži spokoja,
noću do zore mrtva svita,
i, kao duša bez mira,
što ne može ni u pakao ni u raj,
oblak se skloni i tada
noći dođe kraj.
Da si jak kao njih sedam,
Smrt će doći po tebe,
ne budiš se u raju,
nit’ pakao te traži za sebe,
pa da si lep kao ruža,
lepota tvoja prestaće,
da ti se ljubav pruža,
na kraju i život nestaće.
Bleda, s pokrovom lišća,
stoji Ona na mestu jednom,
što skuplja sve što je smrtno,
besmrtnom rukom hladnom.
Njene noći su slađe
od ljubavi što se boji,
za ljude što dolaze ovde,
strast više ne postoji.
Čeka na sve i svakog,
svakog od ljudskog roda,
zaboravlja na majku zemlju,
život žita i ploda,
i proleće, seme i lastavica
lete za Njom i slede
tamo gde šuplje peva ptica,
a cvetovi se lede.
Ovde dolaze ljubavi umrle,
ljubavi za koje niko ne mari,
godine što su se zatrle
i sve umrle stvari,
mrtvi snovi izgubljenih dana,
pupoljci potreseni snegom,
lišće što ne nalazi stana,
mrtva proleće pod stegom.
Ne znamo šta je tuga,
ne znamo šta je radost,
danas će umreti sutra,
vreme odnosi mladost.
A ljubav zlovoljna posta,
na usni kajanje osta,
uzdaha beše dosta,
svake ljubavi prođe sladost.
Od prevelike ljubavi za životom,
od nade i straha,
zahvaljujemo se lepotom,
bogovima od praha,
što mrtvi ne ustaju nikad;
Prozerpinin krije ih skut,
gde najumornija reka
do mora nalazi put.
Neće se probuditi sunce i zvezdice,
niti svetlosti huk,
nema zvuka bujice,
zamrli su vid i zvuk,
ni prolećni, ni zimski lastari,
ni dani, niti dnevne stvari,
samo večiti san i večite noći muk.
Izvor: „Antologija viktorijanske poezije”. - Prometej, Novi Sad ; 2008. - str. 92
Acriter et Fideliter!
Ko je OnLine
Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 41 gost