Najlepši stihovi

Odgovori
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5511
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Najlepši stihovi

Post od Bibliotekar »

MARKO VALERIJE MARCIJAL: Krivi izbor

Eto, baš juče, dom pjesnika Teodora izgore do temelja gola,
Ah, vi Muze i ti Apolone, ta vi svisnuste gotovo od bola.
Da udesa grozna! Ta zar sud bogova može biti tako okrutan i kriv?
Eh, ta dom divan izgore onaj, a pjesnik, avaj, ostade živ!

Izvor: „Stotinu najvećih djela svjetske književnosti”. - Stvarnost, Zagreb; 1964. - str. 112.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Najlepši stihovi

Post od Palma »

Najdraža,

Sudbina se poigrala s nama
kad nije dozvolila da se ranije sretnemo.
Taj način na koji njišeš bokovima
ne izlazi mi vise iz glave.
Zasipam te poljupcima u mašti,
zamišljam tvoje grudi
na kojima svake noći zaspim,
tvoje vrelo telo
sjedinjeno s mojim,
te tvoje usne
s kojih kaplje najlepši afrodizijak
i zavidim tvom mužu
jer ima ono što ja nemam,
što tako žarko želim.
Ljubavi,
uživam u svakoj tvojoj reči
u svakom dodiru i poljupcu.
Ma koliko bili fiktivni
za mene su bolno stvarni.
Ti si moja daleka radost,
sreća za kojom čeznem
i tuga...
Na tebe čekam sve ove godine
i sad kad si došla
bojim se da te ne izgubim.
Budi moja
u svakoj mojoj misli,
budi kraj mene,
oseti me,
zamisli me
ili zamisli makar ovo:
ti i ja
na pustom ostrvu,
sami i sretni,
zagrljeni i razmaženi
docekujemo svitanja boje purpura,
svitanja koja od naše razuzdane strasti podrhtavaju.
Ljubim te peščanim žalom pod nama,
ljubim te vrhovima modrih talasa
koji su nas pokrili kao ćilim.
Ljubim te palmama i kokosom
i moja želja za tobom
besna i luda
iz tebe izvire
i iz vulkana strasti gasi se u tebi.
Obećaj mi tu noć,
učini da nikad više na drugu ne pomislim,
da stihovi mi kao ptice zaleprsaju u tvoja jutra,
kao bujica jesenjih kisa da se sliju u Tebe
i da u noći punog meseca
čiji krik tako prodorno seče daljinu
nikada, nikada više
tužan i prazan za tobom
ne osvanem...

(Autor nepoznat, a On me je osrećio ovim stihovima)
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Najlepši stihovi

Post od Upravnik »

Radoman Kanjevac: Mislim da ne znaš... (7)

Hiljadu godina tuđeg iskustva osećam u svakoj tvojoj reči
A, opet, ne bih rekao da vreme stoji, naprotiv
Sedamnaest godina i petnaest meseci
Ipak je malo, premalo za jednu noć
Broj tvojih godina pomnožen sa dva
Dao bi neki opipljiv rezultat
O kome bi se moglo razmišljati bez kajanja
Ovako, pre mi ličiš na slučajan susret
Na opasan sudar sna i vasione
Na idilu sa nesagledivim posledicama
Tvoji su prsti nalik na zatvorske rešetke
Kroz koje ne vidim ništa osim neba
A taj osmeh, otvoren kao klavir pre diplomskog koncerta
Nimalo mi ne uliva samopouzdanje
U laž je, često, najlakše poverovati

Osećaš li Dunav pod prozorom
Osećaš li miris lipa u svojoj ulici
Misliš li da sve to ima neki smisao
Osećaš li početak jeseni u meni
Nabokov je o tome nešto napisao
U ovim godinama lako bih mogao zaspati u snu
I da me niko, osim tebe, više ne probudi...

Ni voda ni zemlja, ni dete ni žena
Gledaš me pogledom koji ne oprašta
A pred tobom cela moja poezija
Sćućurena kao ptica sa govornom manom
Spakovana u brižljivo odabrani papir, sa mašnicom
Kao poklon za tvoj rođendan
Pa ovlaš nasloniš glavu na moj kaput
Pospan, ubledeo, umoran od puta
Kosa ti samo sklizne niz mrak kao veverica
Na usnama ti spava Venecija
Sa gondolama, sa trista kanala
A oko mene sve neka strana, dobro poznata lica
Mislim da ne znaš s kim imaš posla, mala...
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Najlepši stihovi

Post od Palma »

M. B. ROMANOV: Ujutru kad mi istrčiš iz snova

Ako je stvarnost ovo sada
ovo što igramo pod vražjom maskom
onda ni nada nije nada jer sve će već jednom
otići praskom
a kad sve ode niz skaline
kojim smo se uludo peli
nigdje ni glumca ,ni teksta ni bine
ko da smo se uzalud sreli
ako već išta uzalud biva
u ovom svijetu vatre i dima
dok rijeka srca u dva sliva
slapove slapi u očima.
Slapovi , slapovi u očima
još jednom da se udavim u njima.

A ako nije stvarnost ovo
već samo slika iz kaleidoskopa
onda je svako nježno slovo
otkačena osa žiroskopa
i to onog što se vrti
tek jednom u ovoj dolini plača
u kojoj je jedino jači od smrti
onaj sa krstom umjesto mača.

Onaj sa krstom umjesto mača
upire prstom iz snoviđenja
onda odjednom mirise drača
umjesto zbogom na doviđenja.

Možda je stvarnost nešto drugo
nešto sto u nama prskavo spava
što će već jednom ponoćni jugo
da izvuče krišom iz zaborava
pa da nam to „nešto” za koje ne znamo
dal će iznova da se rascvjeta
u kasnu jesen ostane samo
kao sjećanje na ova ljeta
na ovu muziku koja se svira
na sviralama od srzenih zova
pa da me ima u miru nemira
ujutro kad mi istrčis iz snova.

Ujutro kad mi istrčiš iz snova
poput leptira jednodanca
na jutarnjem nebu supernova
rasute alke sa zlatnog lanca koji drži
koji veze trske bez srži i ravnoteže.
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Najlepši stihovi

Post od Upravnik »

Војислав Илић: ПОСЛЕДЊИ ГОСТ

Поноћ је одаво прошла. У крчми никога нема,
Осим крчмара старог, што згурен крај топлог плама,
Претура дебелу књигу. Напољу мртвило влада,
И ситна кишица сипи и густа царује тама.

Утом се куцање зачу. У крчму уиђе нагло
Чудноват некакав гост, усне му грозно се смеше;
Из празних шупљина очних студена пустош се шири,
У руци држаше косу. То самрт ледена беше.

Крчмар је дремао мирно, држећи дебелу књигу,
Кад самрт тихо му приђе и мирно стаде над њиме,
Па онда узеде перо с крчмарског прљавог стола,
И својом мртвачком руком записа сопствено име –

И затим у буџак оде. Из танке полутаме
Страшно се кезила отуд… Ветар је влажном руком
Тресао прозоре мутне и тешка храстова врата,
Звиждећи кроз празну крчму суморним и страшним звуком
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
*frajla*
Postovi: 2030
Pridružio se: 09 Dec 2010, 14:20
Lokacija: Senta

Re: Najlepši stihovi

Post od *frajla* »

Miroslav Mika Antić - ČAROLIJA


Nekom zabranjuju zvezde.
Nekome krila
I laste.

Ja ne zabranjujem ništa.
Sme se sve što se ne sme.
Samo jedno te molim:
pokušaj da ne rasteš
ni mrvu svima za inat,
do kraja ove pesme.
U toj se pesmi živi
slobodno,
lepo
i ludo.
Možeš da izmišljaš.
Maštaš,
Da radiš sve naopako.

U njoj i najveće čudo
prestaje da bude čudo,
jer sve što poželiš
kad zažmuriš
- ostaje zauvek tako.

Isturi hrabro i divno
prkose detinjaste
i laži i sebe samog.
Sme se sve što se ne sme.

I sme se više od svega!

Jedini: nemoj da rasteš
za inat i tebi i meni
do kraja ove pesme.

I svaki put kad te slome,
pa moraš nov san da stvaraš,
ne sanjaj ga u mraku
dotrči bliže zori.
Na pragu ove pesme
tako se divno bori
i kad namigneš samo
i osmehneš se polako

Izbroj u sebi do deset
i to u večnost pretvori.
I sve što žmureći smisliš
ostaće zauvek tako.
Stvarnost je stvarnija ako joj dodaš nestvarnog...
Korisnikov avatar
*frajla*
Postovi: 2030
Pridružio se: 09 Dec 2010, 14:20
Lokacija: Senta

Re: Najlepši stihovi

Post od *frajla* »

Rabindranat Tagore

PRVA BEZIMENA

Gazeći travu na stazi začuh: "Poznaješ li me?"
Osvrnuh se, pogledah i rekoh:"Ne mogu vezati ni jedno ime za tvoje lice."
Ona odgovori: "Ja sam prva velika ljubav tvoje mladosti."
Njene oči su blistale kao rosno jutro.
Zaćutah trenitak, a zatim zapitah: "Jesi li iscrpla sav teret suza?"
Osmehnu se i ne odgovori.
Razumedoh da je njen plač imao vremena
da nauči govor osmeha.
"Nekada" prošapta ona: "govorio si da ćeš uvek voleti svoju tugu."
Zbunjen rekoh:"Istina je, ali prošle su godine, i došao je zaborav."
Uzimajući njenu ruku u svoju, dodadoh:"I ti si se promenila, nekadašnji bol postao je vedrina."
To je samo dete gospodaru.
Ono trči oko tvog dvora, zaboravlja se, pokušava da i od tebe napravi igračku.

Ne pazi na neuređenu kosu ni na nemarnu odeću koju vuče po prašini.

Zaspi i ne odgovori ti kad joj govoriš -
cvet koji joj daješ ujutru, iz njenih ruku pada u prašinu.
Kad se podigne oluja i kad se nebo smrači,
ona više ne spava, ostavljajući lutke rasturene po tlu, ona se priljubljuje
tebi, iz straha.
Boji se da ti dobro ne služi.
Ali ti posmatraš njenu igru smešeći se.
Ti je poznaješ.
Dete koje sedi u prašini tvoja je žena;
njene igre će se smiriti,
postaće ozbiljnije,
pretvoriće se u ljubav…

DRUGA BEZIMENA

Nikada ne kažeš reč koju bi trebalo.
Da te ne bih ocenio, izmičeš mi na hiljadu strana.
Da te ne bih pomešao s mnogima, stojiš odvojeno.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…
nikada ne ideš putem kojim bi trebalo.

Tvoj prohtev veći je od prohteva drugih, zato ćutiš.
Pritvornom ravnodušnošću ne haješ za moje darove.
Poznajem, poznajem lukavstvo tvoje…
nikada ne uzimaš što bi trebalo.

TREĆA BEZIMENA

Zavrsicu pesmu svoju, ako ti je tako volja.
Ako srce tvoje ispunjuju nemirom, ukloniću oči svoje sa tvoga lica.
Ako te ne putu prestravljujem, skrenuću i udariću drugim putem.
Ako te zbunjujem dok pleteš cvetne vence, izbegavaću tvoj usamljeni vrt.
Ako je voda ćudljiva i divlja, neću poterati svoj čun pored obale tvoje.
Stvarnost je stvarnija ako joj dodaš nestvarnog...
Korisnikov avatar
aleksey
Globalni moderator
Postovi: 1008
Pridružio se: 08 Dec 2010, 15:28

Re: Najlepši stihovi

Post od aleksey »

Melkior napisao:Ja ne zabranjujem ništa....
:ymhug:
Don't cry because it is over, smile because it happened.
Korisnikov avatar
*frajla*
Postovi: 2030
Pridružio se: 09 Dec 2010, 14:20
Lokacija: Senta

Re: Najlepši stihovi

Post od *frajla* »

Vala baš - sve se sme. ;)
Stvarnost je stvarnija ako joj dodaš nestvarnog...
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Najlepši stihovi

Post od Palma »

Dijana Jelčić: PJESMA DRUGOJ ŽENI

Pripovjedaju da je Odisej, sit čudesa, zaplakao od ljubavi vidjevši obalu Itake zelene i smjerne. Umjetnost je poput Itake sva od zelene vječnosti, ne od čudesa. I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje, odraz istog nepostojanog Heraklita, istog i drugačijeg, kao beskrajna rijeka. (Jorge Luis Borhes)

Ljubav je poput otoka sreće, beskraj ljepote i snova. Lubav ta čudesna droga kojom smo opijani prije rođenja, neuništiva energija, nesalomljiva snaga našeg postojanja, ljubav blaga kao ljetna noć, sviježa kao svitanja, sjetna kao jesenje večeri, ali ponekad okrutna kao zimski vjetar.


Ti si samo druga žena,
oprosti, ali
ti ne znaš zašto je vuk pojeo Crvenkapicu i
kako se lisica smije.
Ti si došla kasnije i ne možeš znati
koliko se ljepote krije
u slavlju petnaestog, šesnaestog, sedamnaestog,
osamnaestog rođendana
niti koliko nježnosti
daruju dlanovi u kinu
za vrijeme dosadna filma.
Ti si srela muškarca
i ne možeš znati
koliko se ljepote krije
u zabranjenim zagrljajima
u poljupcima u mraku
pred vratima roditeljskog stana.

Ti si samo druga žena
oprosti
ali ti ne znaš da on voli Preverta, Lorku, Jesenjina,
da je želio prihvatiti manire velegrada,
da je uživao u teatru iz pozornice,
da je volio jutra na trgu cvijeća,
miris svježeg peciva
i tek ubranog cvijeća.

Ti si tek druga žena
i ne možeš znati koliko je nježnosti i nevinosti
skrivalo njegovo mlado srce,
u sretnim trenutcima između
djetinjstva, mladosti i zrelosti,
između mature i diplome
između anatomije i biologije
fizike i kemije
između sna i jave.

Ti si strpljiva, ti si dobra
ti si mu poklonila vjernost do groba,
ali ti si tek druga žena
i nisi mogla osjetiti što znači
rastanak
na par dana, na par mjeseci
ili onaj zauvjek,
a ljubav je bila još tu
skrivena duboko u nama.

Ti se žrtvuješ, ti si samozatajna,
ti si žena,
ti si majka njegovoj djeci,
ali mu nisi ljubavnica,
ti si tek druga žena
i nisi osjetila da njegovo srce
treperi strunama violine,
da voli ples u oblacima,
i kule od pjeska u mislima.
Ti si ga zavoljela, a
nisi osjetila da on treba ljubav,
a ne navike,
ti ne vidiš sebe u njegovim očima
jer nisi naučila gledati srcem,
osjećati sluhom,
slušati očima.

Ti si tek druga žena
ponizna, brižna, poštena
ali tek druga žena
jer ne znaš obrisati tugu s njegova lica,
ne znaš osmjehom skinuti brige s njegova čela,
ne znaš ga šapatom uspavati,
poljubcem probuditi

Ti si tek druga žena,
ljubomorna na njegovu mladost
ti sebi i njemu kradeš trenutke,
jer nisi osjetila da se LJUBAV
tiha, nezvana i sama
jednoga dana skrila duboko u vama.

Ti ćeš ostati tek druga žena
ako ne čuješ ljubav u njegovom pogledu,
ne prepoznaš svoj lik u njegovim očima
ne dozvoliš mu da se ogleda u tvojima.

Bit ćeš vječno druga žena
ako ne spoznaš da je ljubav
kao Itaka daleka,
sva od zelene vječnosti, a ne od čudesa,
oaza u koju se samo
sretni uvijek vraćaju.
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Najlepši stihovi

Post od Upravnik »

Matija Bećković: KAD BI TI OTIŠLA IZ OVOG GRADA

Kad bi ti otišla iz ovoga grada
Kome bih levu ruku prebacio preko ramena
A desnom pokazivao obronke dalekih brda i rekao:
"Priroda je puna mojih pogleda na svet".
S kim bih zastao pred raspuklim orahom govoreći:
"U ovom orahu možda raste moj sanduk
Kad sam bio dete njegovo je stablo posađeno".
Zbog koga bih prekinuo ove reči i rekao nešto radosno,
Mada ne znam šta bih sve mogao da kažem
Na osnovu cele šume i drugih elemenata!
S kime bih se vraćao u grad ponosan kao u mojim pesmama.
Kome bih govorio o sajdžiji koji živi u zemlji
I o mom srednjem uhu koje je gusto kao šećer.
S kime bih podigao glavu prema besputnim nebesima,
Kome bih pokazivao kozje staze među zvezdama.
Čiji bi zubi zvonili kao promrzla jabuka u pšeničnoj plevi
S kime bih pomenuo: tajge, sneg na Etni, ljude po tamnicama.
Bela ptica na snegu, plastu snega u vodi,
Kome bih rekao kako mi se čini
Da u reci Ararat ključa kamenje
I ko bi me zbog toga voleo?
Danas svi znaju da sam na tebe mislio kad sam rekao:
"Ona kaže balkonu da ga voli
I balkon se sruši u tom času".
Poštari bi širom sveta raznosili jedno isto pismo
Dok zver skupog krzna drema u glupoj toploti na Tibetu
I bilo kakav mesec prelazi preko smetova.
S kime bih dugo u noći govorio protiv svakoga
I ko bi me zbog toga voleo?
Kad bi ti otišla iz ovoga grada,
Govorio bih uzalud:
Moje reči se ne bi ni na koga odnosile.
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Najlepši stihovi

Post od Palma »

Dragana Konstatinović: TEBI, LJUBAVI

1.

Volela bih da mogu
da te prelijem osmehom...
Da ti u oko pretočim
ovaj moj iskričav sjaj
koji kroz osmeh zaživi
kad ti se spomene ime...
Da ti stočim jos smelije
pogled sa jasnim podstrekom
koji vidi početke
i ne priznaje kraj...

Kako da ti ga predam?
Ne postoje te rime...
Kako sve da prenesem
kad putevi ne postoje...?
Nazirem samo drhtaj,
kao dah, treperav, sneni
u ono nemušto vreme
kad noć smenjuje dan...

I već mi sve nade streme
put tog tananog zračka
koji se niotkud razli
u niti žute boje...
I osmeh puče u meni
poput zrelog maslačka
i ode nošen nečim
da ti oblije san...

2.

Volela bih da mogu
svu ljubav da ti prenesem,
taj oblak beskrajne čežnje
i nežnosti i topline...
Da se duž zlatnih niti
sva moja ljubav raznese
i raspline po tebi
i nastavi da teče...
Da obavijem ti sve bi'
najčulnije dubine...

Prizivam bledo veče
protkano žutim sjajem.
Da li je ovo već bilo
ili će sve tek da bude?
Svejedno.
Ljubav mi teče
i ja bih samo da dajem
dok se juče kroz danas
u isto trajanje slilo.

Da li ce stići do tebe?
Ne sumnjam više ni trena.
U meni čežnje ima
da poruši sve planine.
U meni nežnost snena
jača od svih morskih plima
uz nebo ljubavi greje
i gazi sve daljine.

Samo se pitam tiho
dok niti šaraju sne:
hoće li zaista moći
da ti prenesu sve...?

3.

Volela bih da mogu
da ti dotaknem lice...
Da te usnama svojim
toplo osetim žudim...
Da talasava vatra
u dubinama mojim
kroz dodir izroni negde
gde skupa s tobom postojim...
I da svojom toplinom
i tvoju vatru budim...

Negde u odbljesku zlata
moj dah se meša s tvojim.
Kroz neke žućkaste niti
osećam tvoju kosu.
Dok modro, kasno veče
tvoje mi telo krije,
počinjem da postojim
kroz zlato koje se prosu.

I nije sve ovo varka.
Ja sam ti dala sebe,
svu plam što iz mene lije,
vrelinu svakog mog kutka...
I nije mi više bitno
da li sam ja još ja
ili postojim kroz tebe
dok je tog večnog trenutka...

Moj požar obojen žutim...
Znam da do tebe stiže...
jer s tvojim plamenom sluti,
zašto mi nisi bliže...?

4.

Odraz Sunca u meni,
toplina koja me greje,
i žudnja i dah sneni
dok strujimo u jedno...
I meki odbljesak snova
što se treperi i smeje,
i čini od zajedništva
sve drugo manje vredno...
I sve drugo što šaljem
kroz ove zlatne niti,
sve ono što imam
do čega mi je stalo...
Nisu dovoljni u biti...
Ne dopiru istim sjajem...

Jer:
koliko god da ti dam,
još toga u meni ima...
koliko god da dajem,
u meni je još scvalo...
koliki god bio žuti sjaj,
još veća postoji plima...

I znam da ti nisam dala dovoljno,
da je sve to malo...
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Najlepši stihovi

Post od Upravnik »

Radoman Kanjevac: OSMEH

Ponekad osetim kako mi nedostaje tvoj glas
Tvoj smeh koji me prati misteriozno sa okolnih brda i planina
Poput dimnog signala koji najavljuje topot Indijanaca
Putujem...
Provlačim se izmedju redova svojih najgorih pesama
Kao usamljeni jahač izmedju stena i klanaca
Pravda se vuče za mnom kao dobro organizovana potera
Jutro se javlja u glasovima pospanih putnika
Voz još spava izmedju dve šine kao izmedju dve ljubavnice
Dva paralelna sveta koja samo slučaj može sastaviti
Dovoljno je, medjutim, da se setim boje tvojih cipela
I dosadno jednoličnog broja tvoga telefona
Pa da zamislim ptice kako napuštaju žice
I sleću na suncem osvetljenu stranu tvog balkona.
Brodovi isplovljavaju bez obzira na miris obale i prošlost stare luke
Reke se ponekad istinski dvoume izmedju širine mora i slave ponornice
A ja se budim na pola puta do neke nežne ruke
Čijih pokreta kasnije ne mogu da se setim
I počinjem da letim...
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Najlepši stihovi

Post od Palma »

Eva Zonenberg: SUBFEBRILNO STANJE

Vraćam se nekadašnjem gradu svoje mladosti
Tamo gde sam srela prvu ljubav
Tamo gde smo se ljubili na kiši naslađujući se svojim vlažnim telima
Grad u kome sam postala pesnikinja i pisanje preobrazila u strast
Ne birajući emocije i izražajna sredstva
Tamo su se nalazili i bol i zebnja i otkrovenje koji srastaju s osvitom
Tamo gde je ostalo mnogo nezapisanih stihova
Tamo gde sam volela drugi put zbog jedinstvene jeseni za koju sam dorasla
Da bih pokraj tebe bila frivolna i koketna kurtizana koja pleše na mesečini
Dok su moje grudi pevale himnu ljubavi a naša tela bila nepresušna žudnja
Grad u kome sam izneverila muškarca zbog žene
Mršuljave činovnice opsednute muzikom
One koja je volela brze žene i lepe automobile
I ja sam bila brza u onom jedinstvenom skoku u kome sam izgubila delić svoga sveta
Tamo gde drveće nikada nije cvetalo a cvetovi su bili poput mrtvih osmeha
Tamo gde je poljubac bio poljubac izdajnika
Grad u kome su nežne reči bile kao razbijeno staklo po kome treba hodati
Tamo gde su rane bile realnije od reči
Tamo gde je zadavan bol koji se teško može zalečiti
Tamo gde se nepravda spremala za ofanzivu
Tamo gde me je čekalo izgnanstvo
Grad u kome sam igrala šah i izgubila partiju bridža s usudom
Tamo gde sam shvatila da je dobro bespomoćno
Tamo gde sam osetila koliko možeš biti nepotreban
Tamo gde su mesta i datumi služili za huškanje
Tamo gde je tuđinstvo izranjalo iz svake pukotine
Grad u kome sam bila pijana i neuračunljiva
Tamo gde smo noću lutali duž reke da bismo nahranili gladne labudove
Tamo gde smo ispod starog platana pili šampanjac iz zatvarača
Tamo gde sam pijana na zidu ispisivala svoju pesmu
Tamo gde se nalazila šuma jasmina u cvetu
Grad gde je na zidu stajao natpis: «tvoj bol umire» potpisan sa «krik»
Tamo gde sam neprestano u sebi čula krik premda sam ćutala
Tamo gde ne bi bilo mesta za utočište
Tamo gde sam kriknula da bih izazvala gnev neba
Tamo gde su se prijatelji pokazivali neprijateljima
Tamo gde je neprijateljstvo iz dana u dan iskrivljavalo sve
Grad u kome sam gladovala da bih askezu pretvorila u umetnost i živela samo za umetnost
Tamo gde se moje telo uzvisivalo razgovarajući s oblacima
Tamo gde sam spoznala poniznost saosećajući s odbačenima
Tamo gde je procvetao paprat koji ispunjava najneobičnije želje
Grad u kome nisam naučila ni plemenitost ni dobre manire
Podižući svoj pobunjenički svet kao kulu od karata
Tamo gde sam ugledala slobodu: dve ciganke u trku
Tamo gde sam videla oštricu noža pobodenu u stablo drveta
Kao da je neko želeo da kaže da pati zajedno sa mnom
Grad u kome su prosjaci izgovarali naučena pitanja i nestajali iza ćoška
Tamo gde je jedan od njih rekao: «Samo vreme leči takve rane»
Tamo gde je
Grad u kome sam bila izneverena
Nasilno iščupana iz svog životopisa poput ispresovanog cveta u knjizi
Tamo gde niko nije hteo da kaže istinu maskirajući kukavičluk smehom
Tamo gde je silovana moja osetljivost i to nazvano filozofijom
Grad u kome nisam bila
Tamo gde se ravnodušnost nalazila pokraj svakog
Tamo gde je gramzivost u zlatnim cipelama odlazila u lov
Tamo gde je zavist ujedala kao besan pas
Grad u kome sam živela samo na planu
Jer sam realno pripadala drugom kopnu
Tamo gde Most nebesa vodi od Tebe ka meni
Grad u kome sam izneverila ženu zbog muškarca onog jedinstvenog proleća
Koji mi neprestano izlazi u susret renesansnom alejom kiparisa
Taj povratak u detinjstvo dala bih za jedan tvoj osmeh
I ponovo bi cvetala jabuka u bašti mojih dedova ispod koje sam skrivala blaga
Samo ako bi umeo da vratiš ili zaustaviš vreme
Da ponovo oživi ono neobično osećanje da pripadam samo tebi
Da mi ćarlijanje vetra ponovo miluje slepoočnice
Da ponovo dečji naivno berem ljubičice
Grad u kome je postojala najlepša botanička bašta
Tamo gde sam u jezercetu obraslom baruštakom hranila ribe
Tamo gde sam bila gladna i nepoznata žena me je nahranila kolačima
Tamo gde sam mislila samo na tebe dok su naokolo cvetale bele magnolije
Tamo gde sam u kineskoj radnji kupila svilenu haljinu s plavim ždralovima
Grad koji pritiska grdosija tragedije
Tamo gde ne postoji niti može postojati oproštaj
Tamo gde sam lovljena svakom reči i gestom
Tamo gde srdito sunce još nije reklo poslednju reč
Grad u kome me je zavela jedna zima
Tamo gde je svaka pahuljica snega imala značenje
Tamo gde sam žalila one koji su padali na zemlju
Grad preko koga sam prekoračila granice znanja i saznanja
Tamo gde sam na autobuskoj stanici ugledala svetog Avgustina
Tamo gde se pojavio tigar očešao o mene i nastavio dalje
Grad u kome su gorela pozorišta što nije bilo upozorenje za one koji stavljaju maske
Tamo gde se postoji samo zbog toga da bi se odigrala sledeća uloga
Tamo gde su sufleri uvek pijani
Tamo gde je zavesa odavno pocepana
Tamo gde su aplauzi licemrje i intrige
Grad u kome sam bila ekscentrična i luda
Tamo gde sam s akvarijumom u kome pliva zlatna ribica prelazila prometnom ulicom
Tamo gde sam se preobučena u klovna vozila pokretnim stepenicama u supermarket
Tamo gde sam šetala u turskoj nošnji sa zlatnim cekinima koji su svetlucali
Tamo gde me je apeiron ljubičaste kose krunisao u kraljicu
Tamo gde sam tom gradu dužna pesmu
Kojom otplaćujem onaj metafizički dug
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Najlepši stihovi

Post od branko »

Zoran Bognar

Filistar


Od svih žvih bića
jedino čovek
pije i kad nije žedan,
jede i kad nije gladan,
priča i kad nema šta reći.

Od svih žvih bića
jedino čovek
prosi i kad nije bedan,
plače i kad nije jadan,
pobeđuje i kad nije veći...

Doznah da što god
stvori Bog ono traje doveka.
Sa srećom u srcu prema smrti idem,
jer znam da se Bog odrekao
čoveka.

Dubrovnik-Beograd, 1984-1995.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Najlepši stihovi

Post od Upravnik »

Dušan VASILJEV: ČOVEK PEVA POSLE RATA

Ja sam gazio u krvi do kolena,
i nemam više snova.
Sestra mi se prodala
i majci su mi posekli sede kose.
I ja u ovom mutnom moru bluda i kala
ne tražim plena;
oh, ja sam željan zraka! I mleka!
I bele jutarnje rose!

Ja sam se smejao u krvi do kolena,
i nisam pitao: zašto?
Brata sam zvao dušmanom kletim.
I kliktao sam kad se u mraku napred hrli,
i onda leti k vragu i Bog, i čovek, i rov.
A danas mirno gledam kako mi željnu ženu
gubavi bakalin grli,
i kako mi s glave raznosi krov,
i nemam volje il’ nemam snage da mu se svetim.

Ja sam do juče pokorno sagib'o glavu
i besno sam ljubio sram.
I do juče nisam znao sudbinu svoju pravu
ali je danas znam!

Oh, ta ja sam Čovek! Čovek!
Nije mi žao što sam gazio u krvi do kolena
i preživeo crvene godine Klanja,
radi ovog svetog Saznanja
što mi je donelo propast.

I ja ne tražim plena:
oh, dajte meni još šaku zraka
i malo bele, jutarnje rose
ostalo vam na čast!
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Najlepši stihovi

Post od Palma »

Vicente Aleixandre: TEBI ŽIVOT

Kada promatram tvoje telo ispruženo
kao reka koja ne prestaje proticati,
kao čvrsto ogledalo gde pevaju ptice,
gde je užitak osetiti dan kako se rađa.

Kada se gledam u tvojim očima,
koje su kao duboka smrt ili život što me doziva,
kao pesma iz dubine koju samo naslućujem;
kada vidim tvoj oblik, tvoje spokojno čelo,
kamen blistavi, na koji kapaju moji poljupci
kao ruže što odražavaju sunce koje nikad ne zalazi.

Kada primičem usne toj nesigurnoj muzici,
tom mrmoru neugasive mladosti,
izgaranju zemlje koja peva u zelenilu,
kao srecna ljubav što beži i opet se vraća.

Osećam kako se svet valja pod mojim nogama,
kako se valja lagan, s večnom odvažnošću zvezda,
s onom radosnom dobrotom večernjače,
koja ne traži niti more u koje bi se spustila.

Sve je iznenađenje. Svet u iskrama
oseća da je more naglo postalo golo i drhtavo,
da je taj čelik užaren i pomaman
i da čezne samo za blistanjem svetlosti.

Svemir svetluca. Smirena sreća
prolazi kao naslada koja se ne može zadovoljiti,
kao nagli uzlet ljubavi,
gde se vetar opasuje oko slepih čela.

Gledati tvoje telo i samo tvoju svetlost,
tu blisku muziku što se rađa među pticama,
u vodama, u šumi, u vezanom bilu
ovog sveta apsolutnog što ga osećam na usnama.
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5511
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Najlepši stihovi

Post od Bibliotekar »

Jovan Jovanović Zmaj: HIMNA UJEDINJENE HRVATSKE I SRPSKE AKADEMSKE OMLADINE

Bogu slava, Bogu hvala
Zatrpan je izvor zala;
Sad nam svjesna duša poje:
Mi smo jedno, nismo dvoje.”
Ko god rani Srba brata,
Ranio je i Hrvata;
Ko Hrvatu bol zasniva,
Taj i Srbe izaziva.
Jedno tijelo, jedan rad,
Jedna mis’o, jedna nad.

Neće više tuđe tane
Pogađat’ nam slabe strane,
Odbiće se i njih trista,
Od oklopa, od jedinstva.
Kad Hrvatu sunce sine
Ogrijaće i Srbine;
Kad zacvjeta Srbu bratu
Zacvjetaće i Hrvatu.
Jedno tijelo, jedna rad,
Jedna mis’o, jedna nad.

„Narodna Misao”, 1898. – br. 1, str. 1.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
aleksey
Globalni moderator
Postovi: 1008
Pridružio se: 08 Dec 2010, 15:28

Re: Najlepši stihovi

Post od aleksey »

 
=)) =)) =))

Ova pesmica me baš oduševila.

Samo ne znam jal' nam je čika Jova ovo pisao "po narudžbi", jal' je i on imao trenutaka kada mu sive ćelije nisu baš najbolje funkcionisale?
Don't cry because it is over, smile because it happened.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5511
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Najlepši stihovi

Post od Bibliotekar »

Po kakvoj crnoj narudžbi, dragi moj g. Aleksey - ta činio je to iz najdubljega i iskrena štovanja prema Plemenu Trojedinome! Štaviše, pisao je on redovito liričke kitice spram Braće Hrvata jošte od Leta Gospodnjega 1883. A odziv mu je pesnički vrli August Harambašić iz svega srca davao preko zagrebačkoga „Pozora”, i za to svoje Slavjanstvo javno od Pešte po glavi dobijao!

Eh, da je, siromah, znao da će vascelo Slavjanstvo dično potom zarad Sjakteće Putovnice Madžarske rod svoj pozaboravljati... Ta srca bi im obojici prepukla! :cry:

No ništa - sačuvaćemo mi za Vas na stranicama ovim osebujno nasleđe poetsko-slavjansko! Evo nečega nova, da Vam opet liričnu radost priuštimo:

ALEKSA ŠANTIĆ: Pesma sokolska jedinstva Srba, Hrvata i Slovenaca

Mi smo Srbi, mi smo Hrvati, Slovenci!
Tri imena sva tri su sveta vrela,
Gde pijemo snagu svi za nova dela
Svi lepi i sjajni ko kraljevski venci!

Mi blagosiljamo sretni ove dane,
Kada braća braći u zagrljaj hrle,
Kada se u suncu svog jedinstva grle
Velikoga stabla tri velike grane.

Sa krovova naših prhnu magla slepa,
Po njima se zvezde prosule na gore –
S Dušanovom krunom, k’o jabuka zore,
Svrh nas Tomislava trepti kruna lepa!

S Adrije i Soče, sve do Vardar-vode
Grmi jedna pesma džinovskije snaga!
Više nema kmeta, haraka ni aga,
Svuda šume zlatni hrastovi slobode!

Pod njima uz reke i uz vrela divna,
Gde prudovi maka bele staze kriju,
Okreću se kola, i sa strana sviju
Rasipa se zveka đerdana i grivna.

Sve peva. U bljesku, ko kraljica gorda,
Naša Miso jezdi razvijena stega,
I, eno, sa svakog timora i brega
Osiplju se ruže pobednije horda...

Blagoslovi Bože! Nek na naša vrata
Svako jutro s pesmom anđo bratstva stupa,
I pričesti svešću, iz nebeskih kupa,
Svakoga Slovenca, Srba i Hrvata!

„Sokolski glasnik”, 1920. – br. 1, str. 3

:)
Acriter et Fideliter!
Slika
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 9 gostiju