Najlepši stihovi

Odgovori
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Najlepši stihovi

Post od Upravnik »

aleksey napisao: 
=)) =)) =))

Ova pesmica me baš oduševila.

Samo ne znam jal' nam je čika Jova ovo pisao "po narudžbi"...
Jeste. Čak je bio i plaćen za to.
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Najlepši stihovi

Post od Bibliotekar »

Bilo bi vrlo lepo da nam to i dokažete, česnejši. Ovako, bez dokaza, vaša Vam tvrdnja dođe kano nerodušino prdoglasje - milo zvuči, no prazninom huči. :)

Stoga dok nam Vi dokaze ne predočite, evo za Vas pesme nove od milog nam čika-Jove:


Jovan Jovanović Zmaj: ŠTA SE ČUJE

Šta se ono čuje iz Zagreba grada?
Ne čuje se dobro gdje god pravda strada.

A šta li se čuje sa Peštanska globa?
Ne čuje se dobro gdje sljepilo proba
Igrati se pusto žeravicom živom,
Ugovore gazit na svom putu krivom.

Znamo mi to dobro kako se rakami:
„Hrvati su slabi kad ostanu sami.”
I glas jedan srpski prevari se, kliče:
„Ta hrvatska borba Srba se ne tiče.”
(Glas je ovaj samo trenut bola kren’o –
Al’ to ne bi srpski, a ni pošteno.)

Na Hrvata s’dižu laže i kleveti,
A to samo zato da mu s’ lakše prijeti;
Na Hrvata dižu verige i mrežu,
Il’ da ga ulove, ili da ga vežu,
Juče bila pr’jetnja, a hajka već danas,
A pri ovoj hajci računaju i na nas,
Na uvr’jede one, bole srpskog roda –
Al’ stan’te madžaroni, krv još nije voda!

Koprenu mi dajte, da pokrijem njome
Sve što nije bratsko u narodu tome,
A istina stara da s’ pokaže jača:
U nevolji znaćeš koji su ti braća.
Hrvat se ne bori da što otme kome –
Čuva sveti oganj na ognjištu svome,
I dok tako čini, u najtežih dani
I Bog i Pravda na njegovoj su strani.
A kuda će Srbin? – Zar on da se dade
Putu na kom nema ni Boga ni Pravde?

Što se nama pati, to mi Srbi znamo,
A taj ponos ne da, da primimo dara
Koji našu braću hoće da obara.
Hrvati su danas na otporu čisti,
A nevoljom njinom ko bi da s’ koristi,
Taj bi drag i mio hajkačima bio,
- Ali bi poštenje srpsko pogazio.
Trgujući židski rana se ne vida;
Na poštenju samo budućnost se zida!
Danaske nam braća na prelomu pate,
Teško im je reći: pomozi nam brate!
Al’ mi razumijemo i ko zbori n’jemo –
Budućnosti našoj mi to dugujemo.

Zato Srbi čujte, čvrsto stojte sada
Na braniku gde je i Zakon i Pravda!
Ojačajte snagu patnika Hrvata,
Nek’ zna da ima u nevolji brata.
Nek se jednom vidi, kakva j’ sloga blago,
A oni će poslje – kako god im drago.

„Slovinac”, 1883. - br. 27, s.n.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Najlepši stihovi

Post od Upravnik »

Prdoglasje ti već odavno širiš pa bi bilo dobro da ti dokažeš svoje neosnovane tvrdnje.

Ah da...

P.S. Kamo dokazi za onih 800.000 drinara, česnejši?
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Najlepši stihovi

Post od Bibliotekar »

Otište se, eto, naš đidast Bačić Brdnjak gorom i ćenarom, brdimičke butun stranputičke za svojijem ćubarom... :roll:

Potonje Vam je brebnuće prorajtalo još i ono malo pameti što se jošte nije izdimilo iz ovijeh diskusija! Ta VI TVRDITE da je siroti čika-Jova plaćen bio za stihovna bratstvanička svoja slova! Pribavljanje dokazala za tu tvrdnju jest obaveza Vaša, a đerenje i odvaga istih pak jesu zadovoljstva naša. :)

August Harambašić: ODZIV DIČNOME ZMAJU JOVANU JOVANOVIĆU

Hvala tebi, starče, na tom bratskom glasu,
Ti k’o prorok kažeš pute k našem spasu.
Nek zašuti mržnja, nek’ umine zloba,
Pružimo si ruke, al’ ne preko groba,
U koj’ bi nas rado pokopali žive,
Rad nesloge naše svemu zlu si krive.

Znamo i mi dobro, kad nas stisnu čami:
Propadosmo b’jedni, ostanel’mo sami!
I nas ljuto boli radost bratskog druga,
Dok nas mori krivda, dok nas mori tuga,
A ta tužna radost zavedena brata
Od nepravde teže nam se srca hvata.
Al• ti pravo veliš: krv još nije voda,
A bar mi smo jedni sinci jednoga roda!
Za usluge tuđin jednako nam vraća
Jednako smo b’jedni, jednaka smo braća,
A gdje nama zlotvor naša prava grabi,
Time i vam pr’jeti, time i vas slabi;
I pokopal’ jadne nas današnjeg jutra,
Znajte braćo naša: vas će odmah sutra!

Gdje se Hrvat bori za svetinju svoju,
Nesm’je Srbin manjkat u tom teškom boju;

Ta svetinja obim nada sve je draga,
Ta svetinja kruna svega nam je blaga!
Za nju ćemo rado ginut smrću prijekom,
Gdje smo majčinim je usisali ml’jekom!
Mi naš jezik mili satrti ne damo,
Jer šta on nam vrijedi – to mi dobro znamo,
Za nj ćemo se svakoj prikloniti žrtvi,
Jer satru li njega – to smo i mi mrtvi!

Suvražnici naši tek iz zlobe puke,
Daju vam prot bratu nož u b’jele ruke,
Pa zar vi da vragu vjerujete sl’jepo –
Ah! To ne bi bilo pošteno ni l’jepo!
Zar da vama nikne boljoj sreći nada,
Iz našega jada, iz našega pada?
Morali bi prije poginut od stida:
Na poštenju samo budućnost se zida!

Al’ vi ste se, evo, poneli pošteno,
Razblažili ste naše srce rastuženo;
I to srce sad vam na tom blagodari:
Nek zauv’jek padnu naši jadi stari!
Uzdajmo se u se i u našu slogu –
Pa će vidjet svijet što srodna braća mogu!

„Pozor”, Zagreb. – 1883, br. 27 (štampano ćirilicom)
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Dreamer
Postovi: 414
Pridružio se: 12 Dec 2010, 22:17
Lokacija: između jave i sna

Re: Najlepši stihovi

Post od Dreamer »

DOTAKLA BIH TE

Maja Miljković

Dotakla bih te
kao nekad.
Da znam samo
kojim putem
snovima lutaš
tražeći ljubav,
našla bih te,
dotakla bih te,
kao tada...
Da samo mogu
da doletim,
uzalud pružam
uvela krila
ovo nebo
ne razume sreću.

Dotakla bih te
kao želja;
znam da me želiš
i da me pratiš
nekim mislima
kad nikog nema
da te utešim.
U tom trenu
na nekom drugom
kraju čežnje
ja sam sama.
A dotakla bih te
kao san,
da smirim ti uzdah,
da začaram ti usne
i umirim te rukama
tražeći samo
da me čvrsto stegneš,
da mi samo kažeš
da sve prošlo je.

Dotakla bih te
kao miris
kad ideš poljem,
kad u njemu nadješ
neki mali svet.
I onda
kad sve nestane,
još uvek osećaš
miris poljskog cveća,
još uvek si tamo
još uvek me pratiš...
Dotakla sam te
svojim rečima
al nije to sve,
ne, nije još kraj,
još uvek čekam te...
‎''Ko nije plovio,ko nije brodio,ko se od orkanskih talasa skrivao,
taj kao da se upola rodio i kao da je upola živeo.''-Mika Antić
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Najlepši stihovi

Post od Bibliotekar »

Ljubomir Simović: PRAZNIK U DONJEM GRADU

Šta je ovo? Pijaca ili crkva?

Od brojanja ne čujem pojanja,
od psovki i pretnji ne čujem blagu vest!
Kavge zaglušuju besedu na Gori,
koze brste kupinu što gori!

Da se oće naći ko, da uđe u crkvu!
Da razjuri volove, golubove, ovce!
Da raspe pare, da ispretura stolove!
Da izbaci tezge i trgovce!

Da odvoji oltar – od samara,
vagu Suda – od vage piljara,
Glas sa bačve – od glasa sa Siona,
i ovnujska – od crkvenih zvona!

Ovde gladnih nema samo pet,
nego skoro trideset hiljada!
A mi za njih nemamo baš ništa:
ni dve ribe, ni pet hlebova ni Hrista!

Nema Hrista, ali ima vere,
al ne vere u svece i Boga,
Nego vere u pumpe i testere,
koje pokreću struja ili noga!

Ne pitaj me od čega je manje,
od čega je crnje i gore!
Sam ćeš znati kakvo zrno žanje,
kada vidiš da sa kozom ore!

Kada vidiš ko ga čime gađa,
šta mu kupus i kukuruz plavi,
šta mu kruška nad astalom rađa,
sam ćeš znati koga sveca slavi!

„Srpsko religiozno pesništvo XX veka”, Beograd: Prosveta. – 1999, str. 151.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Najlepši stihovi

Post od Upravnik »

Владимир Назор: МАЈКА ПРАВОСЛАВНА

Јеси ли се насједила на гаришту куће своје,
ох, та кућа б'једна! -
тражећ оком и руком кол'јевчицу малог Јове,
иконицу светог Ђорђа и ђерђефић твоје Руже?
Све је сада дим и пепел, све прогута чаћа тавна -
ти, сломљена крепка грана, најбједнија међ женама,
мајко православна!

Јеси ли се находала ногама што једва носе
ох, те ноге болне!
Јеси ли се уморила тражећ Руму, краву своју,
краву своју, хранитељку старе баке и дјечице?
Да л' је вуци растргоше ил' је сакри шума тавна?
Не мучи се! За кога би сада били сир и мл'јеко,
мајко православна?

Је си ли се наплакала над судбином друга свога,
о друже љубљени!
Издајом га уловише, као пса га измлатише,
мучили га, везали га, бацали га у тамнице.
И он кога срце вукло дјела вршит тешка и славна,
као хром се богаљ врати да ти умре на рукама,
жено православна.

Јеси ли се накукала изнад оне страшне јаме,
о јамо проклета!
Гдје са гркљаном пререзаним дјеца твоја сада леже
покрај баке, и гдје мајку своју зову, за њом плачу;
и боје се, јер је рупа пуна људи, влажна, тавна?
Шутиш. Печат шутње јад је на уста ти ударио,
мајко православна.

Бл'једиш, тањиш и кочиш се, но бол немој гушит своју,
бол ти предубоку!
Пусти нека тужба твоја одјекује широм земље
и нек траје вјековима. Нека чују у што сада
прометну се сјета твоја, твоја туга стара, давна.
- Шутиш. Бл'једиш. И ореол мучеништва већ те круни,
мајко православна.

У попаљеном српском селу код Вргинмоста 1943 године
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Najlepši stihovi

Post od Upravnik »

Станислав Винавер: МИ СЕ ЧУДНО РАЗУМЕМО

Ми се чудно разумемо
ко два бола, ко два вала
ко два моста у открића:
ја те волим чудно, немо,
ти си она чудна мала,
машта древна мога бића.

О теби су питалице
од векова моје биле,
одговор о ком се сања,
одговор је твоје лице
ти си слика оне виле;
из дечачких нагађања.

И сви стари снови, ево
полагано надолазе
ко да иде време тавно;
сваки гест твој ја сам снево,
знам напамет твоје фразе
сваку реч сам чуо давно.
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Najlepši stihovi

Post od Bibliotekar »

Miroslav Nastasijević: ŠESNAESTI JUN

Ako ti kažu da me nema
i da me nikada nije bilo,
ako ti kažu da sam tek nešto
što ti se nekada davno snilo

dok sam ti pričao najlepše snove
malenoj, snenoj, željnoj topline
u dane kad se nismo znali,
u noćima bez mesečine

ne veruj - reci im: on još postoji
i još je tu i moj i budan,
samo se ne vidi i ne čuje se,
jer on je takav - luckast i čudan.

I pogledaj u svoje oči
kad god ti malo srce zazebe,
videćeš, tu sam negde u njima,
negde u tebi i oko tebe.

Ako ti kažu da me nema
i da me nikada nije bilo
ne veruj, ne veruj da sam tek nešto
što ti se nekada davno snilo.

Miroslav Nastasijević: „Godina”, Novi Sad : Bratstvo - Jedinstvo. - 1980, str. 59.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Najlepši stihovi

Post od Bibliotekar »

Ogden Neš: VRANA I ORAO

Jednog je dana srela Vrana
Orla na nekoj santi leda,
Šacnula ga je sa svih strana,
Pa reče prva, preko reda:

Znaš, ti si or’o, ja sam vrana,
Smatra se, skoro, da si car,
K’o Standard Oil sav si bez mana –
Što ne pređemo onda na stvar?

Ja sam ti Vrana bez Gavrana,
Zašto da zalud gubimo vreme?
Samo ćurana veže zabrana,
Nema dileme za boeme!

I kao ženska i kao ženka
Mnogim se stvarima mogu da dičim,
Nisam ti neka meka femka,
Garantujem ti – neću da cičim.

Ako te usrećim malim muškarcem,
Polovnim orlom, tim bolje za nas;
Jednom sam rodila dete s komarcem,
Smejem se zato i dan-danas!

Skinuvši krunu, orao reče
Pošto je izgubio svaku nadu:
Od tebe nema gadure veće –
Ali si jedina ptica u gradu.

Ogden Neš: „Štihovi i Smešna smeša”, Beograd : BIGZ. - 1977, str. 94.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Najlepši stihovi

Post od Upravnik »

Stefan Malarme: STREPNJA

O zveri, ja neću večeras u tami
Da ti svladam telo, večno greha žudno,
Niti poljupcima u beskrajnoj čami
Da ti mrsim tužno masne kose bludno.

Teški san bez snova moje srce traži,
San koji će svako kajanje da zbriše,
San drag tebi posle tvojih crnih laži,
Tebi, što o smrti znaš od mrtvih više.

Jer, Blud rijuć ispod otmenosti moje,
Jalavošću svojom žigosa nas dvoje;
Al' dok ti u grud'ma surovim ko kam

Srce je kog zločin ne vredja ni jedan,
Ja bežim, bled, videć les mrtvački ledan:
Bojim se umreću ako legnem sam.
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Najlepši stihovi

Post od Palma »

Branko V. Radičević: LJUBOMORA

Tada je pevao dan u granama topola.
Setim se tebe i odmah mi grešna miso.
Jutrom reka, a ti ludo gola.
Pa mišljah: da je reka muško,
ja bih od bola vrisko.

I ja sam mogao ribe klati.
Nisam verovao grmu niti ženskoj jovi.
Ti si se mogla i mladom klenu dati.
Iz tvog su čela nicali beli rogovi.

Tada je pevao dan u granama topola.
Da bi te videla, trska je porasla za dva
kolenca.
Dolazile su zveri oba pola.
Iz tvojih grudi htela su poteći
dva bela studenca.

I ja sam samo mogao da padnem na kolena.
Bio sam snažni junac a ti mlada mati.
I gledao sam dva tvoja oka zamagljena
zbog kojih ključa krv i snaga ludo pati.

Tada je pevao dan u granama topola.
Tvoja sam bedra zvao sapima, igračice.
Osećao sam: iz mog čela rastu dva roga vola.
Kako da stignem noge takve trkačice.

Bio je to ludi galop od jutra do noći.
Povaljali smo trave i izranili žita.
I gledali smo se na svetlu, svojoj bledoći,
ja zdepast, debelog vrata, ti bela, tankovita.

I presta da peva dan u granama topola.
Čudno: rasle su šume sa korenjem nagore.
U vuka oči pune vučjeg bola.
U vodi ribe vode tajne razgovore.

I bila su dva neba, jedno je u reci.
I svaka je grana imala toplinu ruke.
Plovili su neki čudni, crni meseci
s usnama da ljube, s rukama za kurjake.

I presta da peva dan u granama topola.
Bi veče. Ti si ležala na paprati.
A ja sam bio mladić, slab, bez ona dva roga
vola.

I videh: ti bi se mogla i mladom kurjaku dati.
Da sam ti bičje reči riknuo, ti bi znala.
I nikad bliže nožu ne bi moja ruka.
Pobegoh, sa mnom su i debla posrtala.
Pratila su me dva grozna oka, tvoja ili tvog
vuka.

Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Najlepši stihovi

Post od Bibliotekar »

Pjer Žan de Beranže: MAČKA

Što maučeš, mačko mila?
Hoćeš gospu da probudiš?
Jesi l’ miše nanjušila?
Il’ si gladna? Za čim žudiš?
Što si mi se uzvrtela?
Nek prestane tvoja dreka!
Mau! Mau! – Šta bi htela?
Mau! Mau! – Mačak čeka!

Mani me se, mačko, sada –
Ne mogu ti ja pomoći!
Ta i ja sam jadna mlada –
I meni su duge noći,
I ja čamim kao sužna!
Nek’ prestane tvoja dreka!
Mau! Mau! – Šta ću tužna?
Mau! Mau! – Mačak čeka!

E, ovo je prava beda!
Hoćeš li ti jednom stati?
I ja volim svog suseda,
Al’ ga jadna ne smem zvati!
Oh, ala sam, Bože, luda!
On je, opet, lola neka.
Mau! Mau! – Kuda, kuda?
Mau! Mau! – Mačak čeka!

Oh, ta miruj, mačko moja!
I mene si uzbudila –
A možda je dreka tvoja
I mog dragog probudila!
Ala mi se dižu grudi –
Podilazi me vatra neka!
Mau! Mau! – Mirna budi!
Mau! Mau! – Mačak čeka!

Ah, moj dragi već dolazi!
Morao je krišom stići
On kroz prozor sve ulazi –
Sad bar možeš i ti ići!
Kad taj lola može biti
Na vatrenom srcu mome –
Mau! Mau! – Idi i ti!
Mau! Mau! – Mačku svome!

Izvor: „S francuskoga Parnasa : prevodi Vladimira M. Jovanovića”. - Srpska književna zadruga, Beograd ; 1893. - str. 53-54.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Najlepši stihovi

Post od Palma »

F.Mazza Levia : TRAŽIM TE

Tražim te na dnu vina
želio bih pronaći tvoj sjetni izraz
Ah! Koliko neuspeha, koliko mrtvih minuta,
koliko prikrivene boli. Svaki gutljaj čarolije, svaka
čaša puna sjene, a u u nama jedan zašto. Neka tuga
pomešana, taj mesec što se rađa iz ljubavne boli
ili ona suza koja nekoć bejaše srećna.

Možda će mi objasniti vino,
ono što ne može pesma, sanjajući
novi svet i tako pijući svoju slabost, iz
zaborava otkupljujem smionost mladosti
koju otima jesen. Želim otvoriti tvoj prozor, vući se
ulicama, onim kojima si prolazio od svitanja do zvezda,
uhoditi ulaze tržnica duboko, mnogo dalje od rešetaka,
osjajiti laktove s malo tvog vina.

Popiti ga do dna,
popiti ga do ničega. Slediti
te u bdenju dok ne procveta
pesma, gomila tišine što obavija tvoju sjenu...
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Najlepši stihovi

Post od Bibliotekar »

Mirjana Stefanović: SAVSKI MADRIGAL

Dragan na fotelji tuđu ženu ljubi
Ana u svom ćošku ispija konjake
u njenom se krilu tvoja ruka gubi
ja košticom trešnje pucam u odžake

kroz kante za đubre gladne mačke riju
u dvorištu punom klimavih astala
nečje usne – pčela na vratu mi spiju
i na izlet kreću čula radoznala

a zatim će doći popevka kraj Save
muzika će strasna da huji k’o bura
oticaće voda u dalje prljave
bacaćemo u mulj krunice božura

u zoru će umor svalit nas u travu
i drhtaće tela samotničku stravu

Izvor: „Srpske pesnikinje od Jefimije do danas”. – Slovo Ljubve, Beograd ; 1972. - str. 193
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Najlepši stihovi

Post od Palma »

Emina Vlahović: PETOKNJIŽJE II

1.

Spremam se da krenem,
puna nemira.
Čujem kišu.
Oblačim malu crnu haljinu,
opet da te izludim,
namerno.
Gospodariću noćas,
robom ćeš postati čim
osetiš moj dah.
Stižem, i bez dodira
osećam tvoje drhtaje.
Čekaš ispod nadstrešice,
polumokar i tako privlačan
u maici prilipljenoj
uz telo.
Bacaš tek upaljenu cigaretu,
uzimaš me, onako mokru,
pokislu.
Sudar pogleda,
pijemo se dahom
pohotnim, vazduha nemamo.
Lomi nas požuda.
Kiša lije po nama,
a mi pijani, ludi.
Briga nas.
Klizaš usnama po mojoj haljini,
kidaš je, cepam ti majicu.
Mokri, ljubimo se,
pijemo jedno drugo.
Ošamućeni, puštamo krike poput zveri.
Uloge podeljene, gospodar-rob,
rob-gospodar.
Menjamo role
u ritmu kiše što udara po oluku.
Zapovesti ispunjavamo
neizustom, čitamo se.
Obavijam te kolenima,
rukama me držiš
izvijenu, pod nagonom
tvoje žedji.
Mačem, do kosti probadaš.
Zaranjaš do srži,
krv lipti u strasti.
Krik još jedan,
zajednički za kraj.
Poljubac
onaj najvatreniji
od koga se teško
odvajamo.
Ljubavnica i demon
u slatkom grehu.

2.

Neki grad, neka soba
izabrana tek onako
samo za nas.
Pun Mesec baca čini
na noć prevare,
ili istine, ko zna?
Odsjaj na mojoj haljini,
gledaš me,
vidim svlačiš me pogledom.
Prozor otvoren, dašak
vetra obuzima
nas nemirima.
Prilazim ti,
dok sediš na postelji.
Jedan pogled i padaš,
pada i haljina,
ona mala pripijena uz moje telo.
Trgaš je, mene kidaš
cepam ti košulju,
gubiš prste u mojoj kosi.
Rukama šetaš po grudima,
ledjima,
pa niz bedra.
Ljubimo se, bez daha.
Nema čekanja, ni vremena
u ovoj ludoj noći.
Ne, niko ne ljubi kao ti.
Zaboravljam ga, imam samo tebe
sada i uvek,
i kad te nemam,
tvoja sam.
Lomi me, izludi,
hoću da se pogubim
u tvojim dodirima.
Ležiš na postelji,
piješ me očima,
sijaju pijane u mraku.
Nemoćan, a pohotan.
Volim tu igru,
obuzimam te šakama,
kolenima, gospodarim
svakim tvojim trzajem.
Vrištimo, prolama se krik
u sobičku,
tek tako, slučajno izabranom.
Za nas, za ljubav
ili šta već.
Nije ni važno,
goresmo najjačim žarom,
kao nikad do sad.
Grešni, svoji,
za nezaborav.
Upadosmo u zamku noći,
namerno.

3.

Ispovedamo se noćas.
Molitvom da speremo greh.
Ne hodimo stazom
što Gospod vodi,
demoni nam vodiči.
Ljubim te pomamno,
gušim se u tvojim dodirima,
dišem tvojim dahom.
Pijem rosu sa izvora
gde kročiti nisam smela.
Grešan si i ti,
ne pomišljaj da bi
moglo biti drugačije.
Usud nam je
preljuba ova
u kojoj gorimo,
dahćemo kao životinje
u zverinjaku zatvorene.
Sve možemo noćas,
sve nam je dozvoljeno.
Ljubimo se,
gorimo,bez reči
grešnim mislima
Gospoda prizivamo.
Ma, briga nas.
Stopimo se u jedno,
ludi, zaljubljeni,
očarani, začarani.
Ma sve smo mi,
sve možemo,
sve nam se hoće
u noći ispovesti,
jedno pred drugim,
ogoljeni.
Ti meni, ja tebi
telima zavete dajemo
kao u ispovedaonici,
onoj bahatoj,
od uzavrele požude.
Jedino osta
nedorečena istina
ili možda laž,
ko zna.
Pitanje na koje pitanjem
odgovoriti ne možemo.
Ko smo mi?

4.

Stojimo na peronu
železničke stanice
malog mesta u zabiti.
Niko nas otkrio nije.
U grlu knedla,
oči suzne.
Kraj je došao.
Pratiš me,
a ja, kao da ostavljam
sve na svetu što sam
imala u jednom trenu,
jednoj noći,
jednoj sobi.
Ni šešir ne pokriva moj
bolni pogled, niti
naborano čelo od tuge.
Ljubili smo se bez daha,
jurili svaki tren u vremenu,
da ne pobegne neki dodir.
Žena sam bila, poput školjke
otvorena, a ti mladjani pastuv
u punoj snazi.
Poljupcima ispijasmo
jedno drugo
kao pijavice.
Te ruke, usne baršunaste,
mlado telo, poput jelena
izvajano, ne mogu da zaboravim.
Opraštamo se.
U dimu ostaje tvoj lik,
ja nevoljno odlazim.
Tvoj voz kasni.
Vraćaš se u sobu,
kupiš stvari.
Nalaziš moj ruž na podu.
Boli te sećanje na moje
vatrene poljupce.
Otvaraš, mirišeš,
osećaš me i dalje.
Nevoljno ubacuješ svoje
stvari u kofer i odlaziš.
Zatvaraš vrata
kao korice spomenara.
Uspomenu
na jednu noć, jedan sat, dan.
Istorija postajemo,
a sve smo bili,
ništa ostali.
Bliži se kraj mom putovanju.
Popravljam frizuru,
stavljam šešir,
oči da sakrijem.
Čeka me,
kao da me sudija čeka,
a ja lažni svedok.
Ljubi me, a tebe osećam
celim telom.
Eto, tako malo prisećanje,
za celog tebe u meni.
Stranče i željo moja.

5.

Lažem sebe
da ne sanjam te.
Lažem da ostadoh neljubljena,
da nisam ti pila nektar sa usana.
Lažem da na mojim grudima nisi
udisao najmekše dodire,
na bedrima osetio najžešće vatre.
Ma lažem da sam te ljubila
i da te ljubim
u snovima i noćas.
Ne nisam ni bila s tobom one
noći kad goreli smo
najjačim porivima
vulkanima prženi,
ludi od strasti.
Ni Mesec nije bio pun,
pa nas sludeo
svojim sjajem
da se lakše popamtimo.
Lažem da volim tebe,
a da on mi ne treba.
Da, lažem, istinu ne zborim,
istinu ne snevam.
Oprosti...jedino tako
ubediću sebe da mi nije
stalo....
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Najlepši stihovi

Post od Bibliotekar »

Herman Hese: BESMRTNICI

Propinje se ka nama i ključa
huk života iz zemaljskih dolja,
divlji urlik hiljadu nevolja,
pijan zanos što svest zaobruča,
krvav dim sa pirovaa dželata,
grč naslade, srca koja tuku
neutolnom požudom, splet ruku
zelenaša, prosjaka, pirata –
oh, taj uskomešani ljudski roj,
šiban strašću i bičevan strahom,
zaudara na trulež i znoj,
blud i grubost spleću mu se s dahom
koji blažen i ostrvljen diše,
proždire se pa se ispljuvava,
smišlja novi rat dok pesme piše,
rasplamsali bordel ukrašava,
mota, ždere, kurva se dok šeta
sred drečavog vašarskog veselja,
sred obmana svog dečijeg sveta
što se svakom sa pučine želja
nov ukaže kao zlatan val,
i svakom se raspadne u kal.

Naš je stan pak usred obasjane
beskrajnosti eterske ledene,
ne znamo za sate niti dane,
za razlike čoveka i žene.
Vaše grehe, pohote, ubojstva,
vaše strepnje i nade i spas,
ravnodušni i puni spokojstva,
gledamo k’o sunca oko nas.
Zmaj nebeski sa nama se druži,
prožima nas vasionski led,
a oko nas sve u nedogled
kolo zvezda bez prestanka kruži.
Dok gledamo mirno na vaš greh,
koprcanje i jad neizrečeni,
nepomičan naš je život večni,
hladan, zvezdan naš je večni smeh.

Herman Hese: „Stepski vuk”, Beograd : Narodna knjiga - Alfa. – 1994, str. 152-153.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Najlepši stihovi

Post od Palma »

Ivan Lalić: PET PISAMA

Prvo pismo

Bila je to šuma na slemenu veka,
Oktobar: pamtim lišće u boji tvoje haljine,
Romb jedne zakrpe, ukrojen pažljivo,
Ko da od njega zavisi neki ubogi smisao,
Odmah i zaboravljen,
Dok si govorila:
Slušam kako peva u jajetu ptica,
U njenom je kljunu ključ
Pod zatreperenim jezikom;
A brava-
Nju moraš da izmisliš. A i vrata.
Iza njih je leto. I naše dvogube senke
Venčane na zlatnoj pozadini, zaustavljene
U nejasnom blagoslovu. Volim te.
Trideset i tri puta vek je prstenovao
Ta stabla, ukrojena u nebo
Kao žilica u list, kao nada u
Ravnodušnu izvesnost. Pišem ti
Iz daleke pokrajine, gde se reči vrednuju
Težinom prećutanog, a sećanja dužinom
Varljive njihove senke. Oprosti zbog rukopisa:
Studen oblači šaku iznutra, tesna je
Ta rukavica, pa pokret okleva
Nad naslućenim smislom rečenice,
Nad inicijalom što ga rubi inje –
Nisam ti rekao: Ovde je već zima.

Drugo pismo

Tvoja nenapisana pisma ištu odgovor;
Ta pisma nepročitana, naučena napamet,
U treznoj groznici iščekivanja,
U fugi nekog putovanja, ili
U nesanici, gorkoj i svetloj od tvog dana
I snega na prozoru sobe;
Jesi li zaboravila poštanski broj?
Udahnuo sam ga, nečitko
možda,
U muziku koju voliš; upisao na marginu
Stranice jedne knjige koju se bojiš da čitaš
Noću, kad istina njena svetli kao fosfor
Između crnih slova.
Odgovaram ti: ništa
Ne rastvara taj otrovni lepak godina
Što vezuje nadu za prostor, a vreme
Za vernost prostorimam nade.
A nesreća? –
Ona jesamo sestra neke odsutne mudrosti,
Senka predviđenog poraza, možda;
Taj smisao mi izmiče kao smisao muzike,
Koja je, ipak, matematika, a ja računam
Tek sa dva ili tri zlatna broja
Izvedena iz tvog imena. Tako smo
Oboje, možda, u gubitku.
Ipak,
Ništa ne može da nas zameni
U ovom rasporedu posledica
Upisanom božjom utrnulom rukom
U amneziju zvezda, u kratko sećanje mastila
Koje se suši,
U tvoja pisma, ona nenapisana.

Treće pismo

Jedno si leto bila preobražena
U svoj lik, kako ja ga ponekad vidim
U ogledalu, kad mudro stanem u senku
Iza tvog ramena: možda tvoj pravi lik,
Najednom stvaran, opipljiv i zreo
Da cveta, kao agava. Svaki tvoj pokret bio je
Nemiran crtež svetlosti u vazduhu
Gustom i srećnom od avgusta. Svaki moj dodir
Ostavio bi zlatan trag na tvojoj koži,
Inače slanoj pod jezikom,
Kojim sam umeo samo
Da izmucam: volim. Kakvo leto!
(na fotografijama kao i svako drugo:
Fosili svetlosti nas varaju, nepouzdani,
Kaa u prisećanju otkrivamo slojeve
Godina, godina, i tražimo im smisao
Već pomeren u neko novo iščekivanje)
Ili sam možda
Sve to izmislio? Ne verujem, postoje
Dokazi: ožiljci neke uporne nade
Što još zaboli na dodir tvog glasa,
Otisci tvojih prstiju na gleđi
Vrča iz kojeg još vetri vino
Nedopijeno u konobi, onog leta
Kada si bila preobražena u blagoslov,
U svoje obično čudo. Živimo u vremenu usitnjenih čuda I zaboravne mudrosti.
Pamtiš li ti to leto?

Četvrto pismo

Crno mastilo gusne u infarkt
Na vrju nalivpera;
Tako se jedna rečenica
Prekida neočekivano, u neželjenoj sinkopi.
Prepisujem je, a u nastavku menjam
Prvobitno zamišljeni smisao.
Pravi
Smisao krio se u prekidu, u zjapu
Beline, u porazu
Započetog poteza –

Kada bih mogao da ti napišem pismo
Od takvih belina, od obasjanih skretnica,
Rečenica započetnih u ljubavi, nastavljenih
Opisom noći bez zvezda, na primer,
Kada bih mogao sve da prećutim
A sve da ti kažem, kao da gubavac
Stane pred tebe sa kapuljačkom i zvečkom –

Možda bi umeo da ti iskažem
Zašto se ljubav menja, u neželjenoj nekoj
Sinkopi, i venčava u nastavku
Sa svojim senkama, a ne zaboravlja
Smisao svog imena, uzroke svoga trajanja –

Ovako, mogu samo da opisujem
Kao da neko voljeno lice učim i pamtim
Dodirom, kao slepac.

Peto pismo

Hoćeš li da me prepoznaš, kad se oboje nađemo
Tamo u zavičaju naše slepe nežnosti
Koji sam nekada zvao i zavičajem
Labudova? Duborez bora oko očiju
Koje ćeš prepoznati, možda, izvela je
Nevidljivim skalpelom i sasvim rutinski
Neka utrnula ruka, u osveštanom savezu
Sa praznim godinama. Inače sam sličan
Dvojniku koji ostane u ogledalu
Kada mu okrenem leđa, i nišani u potiljak.

Ali pre toga treba obaviti još mnogo:
Iskupiti taoce koje smo dali sudbini
Kad nam se krv pomešala na ušću
U neku od mogućih budućnosti, prebrajati
Ožiljke, onesposobiti satni mehanizam
Uvreda zaboravljenih u nekom grozničavom
Prestrojavanju, pročitati sve između redova
Pisama nenapisanih i naučiti napamet
Tu opasnu šifru,
Radost naučiti
Da raste na kamenu, kao mahovina –

Pokušaj opis traga munje, da shvatiš
Neobjašnjivo lukavstvo godina: vreme stoji,
Ako ga ispravno imenuješ. Gledam kroz prozor
Plamičke acetilena na vršcima grana
Magnolije. Noćas je padala kiša.
Nisam ti rekao, ovde je već proleće.
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Najlepši stihovi

Post od Palma »

Vesna Perun: ROPSTVO

Žena sam...
Moja ispovjest prastara i tužna
drhtala je neizgovorena
pred nepomičnom savješću planina.
Ostanite bezazleni
dok pjevam ovu himnu istinitu
o robinji i ženi i orlu
koji je uzletio u modrine.

Ljubila sam najljepše mladiće
u ovoj dolini i u svim dolinama
kojima protiču nečujne rjeke bezbrižnosti.
Da znate kako sam ih ljubila
vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih
vi nikad ne bi spavali spokojno
pokraj žene ili pokraj šume
ni pokraj ognja skitnica.

Ljubila sam ih kao istraživač predio neznani
u koji se zaputi, ni od koga praćen.
Nema močvare koju ne pregazih
ni stabla pred kojim neklonuh
ni brda put kojeg ne dizah oči
tražeći spas.

Ljubav je bila jača od mene.
Moje tjelo je strepilo.
Dodirujuć sreću, cestu otkritu
koja izmiče u nedogled.
O, vi koji trošite suze za svaki rastanak,
za svaki cvjet
za svaki krug koji nedostaje na vodi,
vi, koji bedra svoja čuvate za najveću bol
i ostajete poniženi pred sudbinom;

Pomozite mi da izreknem ništavilo našeg sjaja
prašinu ljepote koja nas zasipa.
Breme ljubavi pod kojim smo se slomile
noseći ga predano, kao da nosimo neotklonivi plod
svoje crne utrobe.
Kao da nosimo zapaljenu buktinju života.
Ja nisam ništa mudrija od vas.

Moj put je isti put kao vodonoše
koji ne može izbjeći strminu izvora
i počinkom ne umanjuje jaram svoj.
Gledajte moja ramena.
Ožiljci na njima isti su kao i vaši.
I bore oko mojih usana
gorke su od godina strpljenja
i od pelina šutnje.

Ne zatvarajte prozore, djevojke!
Ovo je i vaš glas, ovaj glas preplašene noći
što je prezrela svoje ropstvo,
i hoće da postane orao.
Izađite na ulice i vidjet ćete
kako klečim na svakom pragu
na kojem je klečala Žena.

Nijedna od vas nije bila tako pokorna kao ja.
I nijedna od vas nije tako prkosno
i gnjevno uspravila svoje lice,
i pogledala nad vrhove smreka
gdje su orlovi
i gdje je Ljubav.

O, šta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,
šta mi je da pregorim nekoliko proljeća
nekoliko izvora, i žetve najljepše
koje se neće vratiti nikada!
Šta je meni da prebolim travu svog djetinstva
i grad svoje mladosti.

Bila sam odana miru ljubavi.
I plakala sam kad bi vjetar zatresao
njene krošnje u nevrijeme.
Ljubav je bila jača od mene,
A muškarac je bio hram
s pročeljem zlatnim od mojih sanja
na stupovima moje smjernosti.

Dok je spavao, na prstima sam silazila
pred prag, i legla na kamen
pokrivši se mokrim zvjezdama.
A kad je ustajao, žalila sam njegove ruke
jednako umorne kad stišću hljeb
i kad nose oružje i stijegove.

Govorila sam da moju mladost
još nije dodirnula noć.
I skrivah suze da bi mi vjerovao.
I kad su prepoznali u mojim očima osmijeh
kojim žena sebe dariva zauvjek
onom s kim će podjeliti tajnu,
oni su odvrnuli svoje lice od mene
i gledali su nekuda u daljinu
ljubomorni na slobodu
visoko raskriljenih ptica,
što su odabrale pustoću vidika
i odrekle se ljupke doline
koje se oni nisu mogli odreći.

I grlili su me odsutno i mrzovoljno.
I svlačili me kao krivca, ne kao ženu.
I te noge su me gazile,
te ruke su me bičevale,
ta usta narugala su se cjelovima.
Ali ja sam se smješila i dalje
postojano i bezazleno.
Ja sam ih ljubila.

Govorila sam da su dobri i mudri
i skrivala suze, da bi mi vjerovali.
Zatim su me milovali
kao što kraljevi miluju robinju najdražu.
A ja sam se u njihovim rukama osjećala
usplamtjeli žar biča. I u njihovu glasu
zavijanje vukova u divljini.

Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke,
prah ove ceste i ovaj zdenac
kome zazvah vodu duboku.
Kad ih pogleda, to bjehu vukovi.
To bješe zaista divljina i noć,
a ja tek plijen, pred pećinu domamljen
u brlog pohotnika, pred noge osvajača.

A oni su i dalje gledali spokojno
u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis,
i za koju mislim da bijaše orao
što je kružio nad dolinama.
I kad su vec sasvim vjerovali
u moju blizinu i moju postojanost,
ja sam pogledala onam kud su gledali oni
u daljine modre i raskopane, u visine
put kojih se vinuše najsmjeliji.

I poželjeh da sam ja ta zlatna ptica,
raskriljeni orao nasred neba.
Tada stadoh da se smijem.
Otvarala sam vrata široka i smijala se, smijala
mimo trave i plastove pšenice,
do crne vjetrometne zemlje
kojom su mi snagu opasali.

I smjeh moj budio se u zoru
i prosipao do prvih zvijezda.
A onda sam zaspala umorna
kao od hoda kroz planinu.
Čudila sam se tom putniku podmuklom
koji je zaustvio konja pod ovim brdom,
na ovom pijesku.

I tražeći noćiste na pragu žene.
I želi da mu pjevam uspavanku
ja, koja ću prezreti nježnost
da bih dosegla svoju istinu.
Ja, koja svoju sutrašnju čežnju
već čitam u ljetu ptice izgubljene.

I odvrnula sam svoje lice
da želju na njegovu licu ne vidim.
I prestala se smijati.
I krišom plačući odoh.Odoh posve sigurno.
Odoh na put žalosnih da budem pjevac lutanja.

Ja više ne tražim. I ne vjerujem...
Ne vjerujem u vrlinu gospodara.
Pamtim kako ruke bičevi postaju,
i kako je zagrljaj muškarca strasan
kada se odmaraju osvajači
i kad se u njihovu zahvalnu glasu
opet čuje zavijnje vukova.

Zato, mladići iz moje doline,
ne vjerujte mi kad ležim pored vas u travi
krotka i pokorna kao srna.

Ni kad vas napajam i tetošim,
ni kad ištem vašu vjernost
u zamjenu za proljetni oblk u visini,
za oluje mog promjenljivog srca.

Jer, jao onom ko mi povjeruje
i ko dovede svoje stado pred moj šator, da ga othranim.
Ja ću ga napustiti
u čas kad tama obavije polja.

Uspravit ću svoje lice
i stresti cvijeće kojim ste me okitili.
I drhtat ću, jer je stablo u daljini veličanstveno,
a vasa ljubav ništavna.
I vaši ognjevi pred ognjem zore krzljavi i turobni.
Idite svojim putem zaljubljeni!

Moja svirka nije za vase uho!
Ljubav je bila jača od mene.
Ali pjesma postade orao i napušta svoju dolinu.
Put modrih gora lete orlovi i ne okreću se.
To je ispovjest žene i robinje.
Himna ponižene ljubavi.
To je pjesma o mojoj istini
što je istina ostavljenih...
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Najlepši stihovi

Post od Bibliotekar »

Marko Valerije Marcijal: LIBER SPECTACULORUM – No. XIX

Pamtim dobro, nije greška gruba,
svega če’tri draga imala si zuba.
Kad iz tebe kašalj prvi grunu,
dva od četiri zuba ti tada pljunu.
Kašalj drugi druga dva izbi valje.
Spokojna, sad možeš kašljati dalje,
jer jasno je, ne treba to reći,
posla nema tu za kašalj treći.

Izvor: Marko Valerije Marcijal : „Uvek epigrami”. – Mali Nemo, Pančevo ; 2008. - str. 16.
Acriter et Fideliter!
Slika
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 13 gostiju