Bojkot nobelovca

[branko]

Spisateljska blokada Ive Andrića

Pedeset godina nakon što je postao nobelovac, zemlje na Balkanu imaju vrlo različite stavove prema svom rođenom sinu.

Tekst i fotografije: Jusuf Ramadanović za Southeast European Times iz Sarajeva - 04/04/11


Ivo Andrić, proslavljeni pisac romana i pripovjedaka, proveo je različita poglavlja svog života u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu. Uprkos vezama sa svakim od tih mjesta, stavovi prema njemu ostaju oštro podijeljeni u regionu, čak i 36 godina nakon njegove smrti.
Andrić je mnogo prisutniji u školskim udžbenicima u Republici Srpskoj nego u drugom entitetu, Federaciji BiH (FBiH). "Nesumnjivo, Ivo Andrić je veliki pisac, ali mi Bošnjaci imamo malo više rezerve," kaže za SETimes 55-godišnja Behija Dević, prosvjetna radnica u jednom javnom dječjem vrtiću u Sarajevu.
Rođen u bosanskom gradiću Travniku ¸1892, Andrić je proveo većinu života u gradu Višegradu na istoku zemlje, kroz koji protiče rijeka Drina. U Višegradu, on je završio osnovnu školu, a zatim je završio srednju školu u Sarajevu. On je primljen na studij filozofije u Zagrebu, a u 1924. u Gracu, on je stekao doktorsku diplomu.
Tokom Prvog svjetskog rata, kao član Mlade Bosne - prosrpske nacionalističke organizacije čiji su članovi izvršili atentat na princa Ferdinanda u Sarajevu - on je bio uhapšen i priveden od strane austrougarskih vlasti.
Andrić je od 1920. živio u Beogradu i proveo godine u diplomatskoj službi tadašnje Kraljevine Jugoslavije, u konzulatima u Rimu, Bukureštu, Madridu, Ženevi i Berlinu.
Tokom cijelog Drugog svjetskog rata, Andrić je živio u Beogradu. To je period iz kog potiču tri njegova najznačajnija romana: Na Drini ćuprija, Travnička hronika i Gospođica.

U Titovoj Jugoslaviji, on je 1961. godine osvojio Nobelovu nagradu za književnost za roman Na Drini ćuprija. Osam godina kasnije, on je posto član Komunističke partije Jugoslavije.
U određenom smislu, on je san svakog romanopisca, komplicirana mješavina profesija i kultura: pisac, akademik, diplomata, nobelovac. Hrvat katolik po rođenju, on je bio Srbin po pisanju - jer je favorizirao "ekavski" dijalekt i ćirilično pismo, a i jedno i drugo pretežno koriste Srbi. Bio je Bosanac po temama koje je najčešće odabirao, uključujući i onu koja mu je donijela Nobelovu nagradu.
On je bio i ostat će hvaljen, dijeljen, prisvajan i odbacivan u Bosni. Kad je 1992. godine počeo sukob, srušen je njegov spomenik u Višegradu.
Čak i sad, Zagreb nije u potpunosti odredi svoj stav po pitanju njega, a sam Andrić je bio sklon reći da ga hrvatska prijestolnica nije nikad dobro primila - vjerovatno zbog toga što se dodvoravao Beogradu. Zagreb je njegov uspjeh gledao u svjetlu njegove otvorene prosrpske orijentacije.
Beograd je vrlo rano priznao Andrićeve vrijednosti, i 1926. godine, sa 34 godine, on je postao dopisni član Srpske akademije nauka i umjetnosti. U Beogradu ponosno naglašavaju da su Andriću dali sve i odista, Andrić je bio vezan za Beograd veliki dio svog života, gdje se on danas smatra srpskim piscem.
U Sarajevu do 1992. niko nije kritizirao Andrića do rušenja njegovog spomenika. Nakon toga je uslijedio val otvorenih osuda zbog toga kako je Andrić u svojim radovima opisivao Bošnjake.
Andrić je Bosnu oslikao kao zemlju nagonske mržnje, gdje se ljudi bave idejama uništenja i samouništenja, ali je također uvijek govorio da Austrougarska carevina u Bosni predstavlja okupatora civiliziranijeg od Osmanlijske carevine, koja je Bosnom vladala nekoliko stoljeća prije toga.
On je naglašavao kako mu je bilo žao gledati dok austrougarske vlasti ruše primjere rane islamske arhitekture u centru Sarajeva, čime su zauvijek uklonile jedan prelijep dio grada.
"Andrić je svojim pisanjem uzrokovao više štete Bošnjacima nego sve vojske koje su poharale Bosnu," rekao je akademik Muhamed Filipović.
Jedan drugi bošnjački intelektualac, bivši istaknuti književni kritičar Muhsin Rizvić, slaže se s tim. "Andrić je sebe identificirao sa svim dželatima Bosne, pišući o Bošnjacima u pežorativnom smislu. Bošnjaci u Andrićevim radovima su pokvarenjaci, izopćenici, izopačenjaci svih vrsta i negativni likovi." Rizvić je napisao cijelu jednu knjigu, objavljenu 1995. godine, pod naslovom "Bosanski Muslimani u Andrićevom svijetu".
Odista, u FBiH danas više nema nijedne škole, ulice niti biblioteke s Andrićevim imenom.
Čak i tokom svečanosti u Višegradu 5. januara - kojom je obilježena 50. godišnjica od njegove Nobelove nagrade za književnost - preovladavala je podvojenost. Isprva je ministar kulture FBiH Gavrilo Grahovac najavio da će joj prisustvovati, ali je na kraju otkazao.
Prisutan je međutim bio filmski režiser Emir Kusturica, koji je najavio planove o početku snimanja filma zasnovanog na romanu Na Drini ćuprija.

Ovaj sadržaj je naručen za SETimes.com.

http://www.setimes.com/cocoon/setimes/x ... 3wodcy-3Yg