Kratke priče

Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Kratke priče

Post od Bibliotekar »

Nу вот что это такое? Делаем ставки, господа! Пожалуйста посмотрите!!!

Slika

Arhitraverzna inskripcija na poprsju originalnog spomenika iz 1851.

Slika

Postamentarna inskripcija na savremenom spomeniku

Ima li dodatnih pitanja, ili se možemo vratiti osnovnoj temi ovog tematskog niza? Блин, еще перфоманс готовит, вот это господа надо точно увидеть! :!:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Kratke priče

Post od Upravnik »

Ne možemo se vratiti na tematski niz dok ne odgovoriš na jasno postavljeno pitanje koje glasi: Gde na spomeniku piše Ovaj spomenik podiže car Nikolaj Romanov... itd?
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Kratke priče

Post od Bibliotekar »

Ako ste slepi ili slabovidi - posetite oftalmologa.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Kratke priče

Post od Upravnik »

E pa baš zato što sam slabovid, uvećaj i pokaži deo spomenika gde se nalazi ta rečenica. :geek:
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Kratke priče

Post od Bibliotekar »

Dovoljno je uvećano za sve koji imaju oči. Propratno objašnjenje za tvrdoglavo nenavidne koji pride ne znaju ni da guglaju je pak ovde:

http://susanin.kostromka.ru/123.php

Ja ću u međuvremenu već prekucati jednu kratku priču, pa će posvećenici toga žanra ipak biti u prilici da uživaju u temi. Uprkos nenavidnima.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Kratke priče

Post od Upravnik »

Ja nigde ne vidim da piše ime premilog nam Nikolaja. :(
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Kratke priče

Post od Bibliotekar »

Pomenuto je generički. U inskriptivnoj rečenici crvenim je, za slabovide, naznačen generički invokativ:

„Ivanu Susanjinu, spasiocu ruske vere i carizma, koji je žrtvovao svoj život za Cara, od zahvalnih mu potomaka.”

Ako to neko nije u stanju ili ne želi da uvidi... Šta da se radi. Inteligencija nije ravnomerno raspoređena na planeti Zemlji. :roll:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
*frajla*
Postovi: 2030
Pridružio se: 09 Dec 2010, 14:20
Lokacija: Senta

Re: Kratke priče

Post od *frajla* »

Znači da su spomenik podigli Nikolajevi potomci, a ne Nikolaj?! :-\
Stvarnost je stvarnija ako joj dodaš nestvarnog...
Korisnikov avatar
aleksey
Globalni moderator
Postovi: 1008
Pridružio se: 08 Dec 2010, 15:28

Re: Kratke priče

Post od aleksey »

 
Prvo je tražio da VIDIŠ... (poseti oftamologa i sl.)

Posle je tražio da UVIDIŠ... (generički invokativ itd.)

Šta li je sledeće? Da ZAMISLIŠ spomenik gde to piše? =))
Don't cry because it is over, smile because it happened.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Kratke priče

Post od Bibliotekar »

Ne znači, gospodična. Nikolaj I Romanov, koji je 1851. podigao spomenik je potomak onog od strane Ivana Susanjina spasenoga cara. Njegovo ime je pak Mihail Romanov.
Šta li je sledeće? Da ZAMISLIŠ spomenik gde to piše?
Ne. Sledeće je brisanje svih onih postova koji nemaju blage veze sa elementarnom racionalnošću i osnovnom temom ovog tematskog niza.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Kratke priče

Post od Bibliotekar »

Mario Enrik Lejrija: MANIJA ZA POSTAVLJANJEM PITANJA

Išao je spokojno putem punim sunca, pomalo već umoran od hodanja i sit prašine i silnih poznanstava. Kad, iznenada, banu pred njega jedna smešna ptica sa trupom divlje zveri i licem pohlepne žene.
- Ko si ti? – upita ptica, preprečivši mu put.
On pogleda tu blesavu pticu i odgovori mrzovoljno, iako učtivo:
- Ja sam Edip.
- A ja sam Sfinga.
- Čuo sam za Vas, da, gospođo. Milo mi je. A sad izvinite. Žurim. Doviđenja.
Ptica mahnu repom, obliznu jezikom usne, još mu više zapreči put raširenim krilima i reče, uz lakom osmeh:
- Čekaj malo. Postaviću ti jedno pitanje. Ako ne odgovoriš, znaš već, proždraću te. Ko je...
- Kakva je to manija za postavljanjem pitanja? – procedi Edip. Izvuče jednu granatu iz kožne torbe koja mu je visila o ramenu i hitnu je, pažljivo, u razjapljene čeljusti ptice.
Začu se prasak i on nastavi svoj put za Tebu. Spokojan, ali zaista već sit prašine i tolikih poznanstava.

„Moderna svetska mini-priča: priredili Snežana Brajović, Milisav Savić”, Beograd : Prosveta. – 1993, str. 34-35.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Kratke priče

Post od Upravnik »

Bibliotekar napisao:Pomenuto je generički. U inskriptivnoj rečenici crvenim je, za slabovide, naznačen generički invokativ:

„Ivanu Susanjinu, spasiocu ruske vere i carizma, koji je žrtvovao svoj život za Cara, od zahvalnih mu potomaka.”

Ako to neko nije u stanju ili ne želi da uvidi... Šta da se radi. Inteligencija nije ravnomerno raspoređena na planeti Zemlji. :roll:
Džabe se vadiš. Svi znaju da si omanuo.
A ovaj raspored inteligencije... pa tu se potpuno slažemo.

:))
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Kratke priče

Post od Bibliotekar »

Pretpostavljam da ne mogu da Vas zamolim da se ponašate kao inteligentno biće - ne leži Vam imitacija. Stoga samo nastavite.

Oprostićete mi na trenutak. Moram da nastavim da prekucavam kratke priče. Neko, avaj, mora i da radi.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Kratke priče

Post od Palma »

OZEOVE SANDALE – Božićna priča Paula Koelja

Slika

Prije mnogo i mnogo godina, toliko mnogo, da smo i zaboravili kada, u jednom selu u južnom Brazilu živio je sedmogodišnji dječak po imenu Žoze. Dječak je prerano ostao bez roditelja te ga je usvojila njegova tetka, velika škrtica od žene, koja mu, i pored toga što je imala mnogo novca, nije kupovala gotovo ništa.
Kako je živjela u susjedstvu sa bogatim ljudima, tetka je iskoristila svoj uticaj da natjera direktora škole da prihvati njenog nećaka u školu za jednu desetinu mjesečne takse. Zaprijetila je da će se žaliti županu ako joj to ne učini. Direktor nije imao izbora i primio je Žozea, ali je zato uvijek, kad bi mu se pružila prilika, tjerao učitelje da ponižavaju malog Žozea. Sve se nadao se da će se dječak početi loše ponašati, pa će tako imati razlog da ga izbaci iz škole. Ali Žoze, koji nije znao za ljubav, vjerovao je da je život takav, i nije patio zbog toga.
Bilo je Badnje veče. Svi učenici trebali su da prisustvuju misi u jednoj crkvi prilično udaljenoj od sela, jer je lokalni sveštenik bio na odmoru. Usput su dječaci i djevojčice sa oduševljenjem pričali o tome šta će naći za poklon pored svoje obuće sljedećeg jutra: modernu odjeću, skupe igračke, čokolade, trotinete, bicikla…Svi su bili lijepo obučeni, kako to i biva za praznične dane. Samo se je mali Žoze razlikovao…i dalje je nosio svoju otrcanu odjeću i stare sandale, koje su mu bile pomalo i tijesne (tetka mu ih je kupila kad je imao četiri godine i rekla mu da će dobiti nove kad napuni deset). Neka djeca su ga zapitkivala zašto izgleda tako jadno i prigovarali mu da ih je stid što imaju za prijatelja nekoga ko je tako bijedno obučen i obuven. Ali pošto mali Žoze nije znao za ljubav nisu ga ni opterećivala njihova pitanja.
No kada uđe u crkvu i začu zvuk orgulja i vidje sve te zapaljene svijeće, i sve te ljude obučene u najljepšu odjeću koju je ikad vidio…ljude koji su došli sa svojim porodicama i roditelje koji su grlili svoju djecu, Žoze iznenada osjeti da je najnesretniji dječak na svijetu.
Poslije pričešća, umjesto da se vrati sa ostalim đacima, on sjede na prag kapele i zaplaka. I mada nije znao za ljubav, on tada shvati kakav je ustvari osjećaj biti sam, ostavljen od svih…bačen sudbini na volju.
U tom trenutku Žoze ugleda pored sebe jedno bosonogo dijete, bijedno kao i on sam. Budući da ga nikada prije nije vidio, pretpostavio je, da je došlo izdaleka i da je dugo hodalo, da bi stiglo dovdje. Pomislio je:“Jadno dijete, sigurno ga mnogo bole noge…..Daću mu da obuje jednu moju sandalu, da makar ublažim polovinu njegovog bola.“ Jer, iako nije znao za ljubav, mali Žoze znao je za patnju i nije želio da je i drugi proživljavaju. Ostavio je djetetu jednu sandalu, a sa drugom na nozi krenuo nazad u selo. Obuvao je sandalu čas na jednu, a čas na drugu nogu da ne izranjava previše svoje tabane od kamenja na putu. Čim je stigao kući, tetka vidje da mu nedostaje jedna sandala, i zaprijeti mu da će ga, ako je ne nađe do jutra, surovo kazniti.
Žoze je otišao u krevet sa strahom, jer je znao kakve je kazne primjenjivala njegova zla tetka. Cijelu noć se tresao od straha, jedva uspjevši pred zoru malo da se umiri i zaspe. I samo što je zaspao, začu mnoge glasove iz gostinjske sobe. Tetka dotrči do njegove sobe i upita ga, šta se dešava. Žoze bunovan, otide u gostinjsku sobu, i vidje na sredini sobe sandalu koju je ostavio djetetu u kapeli. Oko sandale nalazile su se raznorazne igračke, bicikli, trotineti, odjeća…Susjedi su ogorčeno vikali da su im djeca opljačkana, jer nisu našla ništa od poklona kada su se probudila.
Tačno u tom trenutku sveštenik iz crkve, u kojoj su đaci bili na misi, uleti bez daha u sobu. „Na pragu kapele pojavio se kip djeteta Isusa“, reče „odjeveno u zlato, ali obuveno sa jednom jedinom sandalom“.
U trenu zavlada tišina, ljudi počeše zahvaljivati Bogu i njegovim čudima, zla tetka se rasplaka i zamoli za oproštaj, a Srce MALOG Žozea ispuni se Ljubavlju i on spozna njen smisao.
***

Po priči Fransoa Kope iz 1903. godine.
Paulo Koeljo
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Kratke priče

Post od Bibliotekar »

Ištvan Erkenj: POSVETE JEDNOG MAĐARSKOG PISCA

U ulici Ta. De. Ve. broj 7 upravo je otvoren Spomen-muzej velikana naše književnosti, proslavljenog Ta. De. Ve-a. Obilazimo prostrane izložbene prostorije i divimo se zbirkama naliv-pera, šoljica za kafu i partijskih knjižica velikog mađarskog realiste. U vitrinama su izložene i Ta. De. Ve-ove knjige sa svojeručnim posvetama autora – prijateljima, velikim ljudima i ljubavima. Evo najlepših od njih:

1.
Mami i Tati
njihovo odano dete

2.
Elici.

3.
Belici.

4.
Karolini.

5.
Lini.

6.
Cuciki.

7.
Muciki.

8.
Krištofu Hamari, ministarskom savetniku, s patriotskim poštovanjem.
vitez Ta. De. Ve.

9.
Moricu Blumfeldu fon Bijatorbađi, velikom humanisti, generalnom direktoru Prve Hungarija-Gume, štedrom patronu pisaca.
Ta. Deutsch Ve.

10.
Gospođi Hamari, zaštitinici srednjorodezijske istraživačke misije, u očekivanju iskupljenja
Ta. De. Ve.

11.
Kornelu Oštroviču, vrsnom kritičaru, autoru eseja Gebelsova proza
Ta. De. Ve.

12.
Etelki Gro
Njen poštovalac, Ta. De. Ve.

Etelki
Ta.

Etuški, s vrućim uzletima misli
Dečić – Večić

Zečice, drugi put ne ujedaj!
Zekan

13.
Doktoru Aladaru Berenju, za genijalni razvod.

14.
Gospodinu general-majoru Tivadaru Trenku, komandantu divizije. Sa ovolike razdaljine, s teškim čirom na debelom crevu, pozdravljam oficirski i podoficirski kor, te sve borce divizije koja hrabro razvaljuje kapije Moskve.
Ta. De. Ve. Rez. Narednik

15.
Drugarici Hamari,
Legitimaciona komisija VI kvarta
S prijateljstvom! Ta. De. Ve.

16.
Kornelu Oštroviču, autoru vrsne studije Znaci idejnog skretanja u ranim radovima Kauckog.

17. Čika Moricu Blumfeldu, (zoološki vrt)
Za lepo štene irskog setera – Ta. De. Ve.

18.
Krištofu Hamari
Mađarska nacionalna Straža, Kanada
Spremni! Ta. De. Ve.

19.
Gospođi Hamari
Starogradsko pseće kupatilo
U ime svog setera, Ta. De. Ve.

20.
Kornelu Oštroviču,
Smelom piscu rasprave Nepravilna upotreba nekih glagolskih prefiksa u Staljinovoj prozi.

21.
Zečice moja, ti si jedina! Da li možeš da oprostiš Zekanu?

22.
Doktoru Peteru Hađmašiju, velikom urologu, zahvalni pacijent.

23.
Doktoru Palu Hađmašiju, velikom kardiologu, zahvalni pacijent.

24.
Kornelu Oštroviču.

Posthumno delo moga supruga posvećujem Vama jer ste u svom oproštajnom govoru tako lepo istakli njegov nepomirljivi karakter i u vezi s tim, njegova gorka stradanja.
Gospođa Ta. Rođena Etelka Gro

(Gornja zbirka ni izdaleka nije potpuna. Još veliki broj posveta Ta. De. Ve-a krije se u javnim bibliotekama i kod privatnih lica. Umoljavamo čitaoce, ukoliko su im neke takve posvete poznate, da obaveste Spomen-muzej Ta. De. Ve-a).

Ištvan Erkenj: „Jednominutne novele ; preveo Arpad Vicko”, Beograd : Narodna knjiga. – 1985, str. 69-72.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Kratke priče

Post od Palma »

Van Jang : ŽRTVOVANJE (Jevanđelska priča sa Dalekog Istoka)

Više od tri godine bolovao sam od očiju. Patio sam od vrlo jake dalekovidosti, a onda je nastupilo i zapaljenje desnog oka, tako da sam gotovo bio poluslep, kada sam otišao u bolnicu. Tamo su mi rekli da bolujem od keratitisa i da sam se verovatno zarazio na bazenu u Vojnoj akademiji, gde sam radio kao učitelj plivanja. Posle godinu dana neuspelog lečenja lekar mi je saopštio da mi se vid može povratiti jedino ako na desno oko presadi zdravu rožnjaču. Novca, međutim, nisam imao za tako skupu operaciju. Kada sam to rekao svojoj ženi, ona mi je na moje veliko iznenađenje predala štednu knjižicu na kojoj je, ni sam ne znam kako, uspela da uštedi 20000 novih tajvanskih dolara.

“Ako ne bude dovoljno”, rekla je, “nabavićemo još. Nepismenima kao što sam ja, ne vredi mnogo što imaju oči, ali je sa tobom drugačije. Ti si pismen čovek i tebi je vid potreban”. Tako sam zahvaljujući novcu, koji je moja žena celoga života štedela, uspeo da se upišem na listu pacijenata jednog poznatog lekara.

Nisam čekao ni mesec dana, a doktor mi javi da je pronašao davaoca. Imao sam veliku sreću, jer su ljudi čekali i po nekoliko godina da se nađe pogodna osoba. Naime, trebalo je da čovek umre u bolnici pod nadzorom lekara i da njegova porodica da saglasnost da se odmah posle njegove smrti pristupi presađivanju. Dakle, stupio sam u bolnicu pun nade.

Kada su me, posle operacije, iznosili iz operacione sale moja kćer Jung prišla je nosilima, nagla se nada mnom i tiho rekla: “Sve je dobro prošlo. Mama je htela da dođe ali se plašila da ti ne smeta...”

“Neka ne dolazi!”, rekao sam.

Nisam želeo da me poseti. Teško sam je podnosio i kod kuće, a kamoli u bolnici. Oženio sam se njome po želji roditelja, kada mi je bilo 19 godina. Moj otac i njen otac bili su veliki prijatelji i još pre našeg rođenja obećali jedan drugome da će se oroditi, ako se dogodi da jedan ima sina a drugi kćer.

Svoju suprugu sam prvi put video na dan svadbe. Kad je skinula tradicionalni crveni veo i kada sam video njeno lice – užasnuo sam se. Lice joj je bilo puno ožiljaka od boginja, zbrčkano i nekako bezbojno. Obrve je imala retke i očne kapke podnadute. Bilo joj je 19 godina, a meni je delovala kao da joj je 40. Bio sam prosto van sebe. Preklinjao sam roditelje da me ne teraju da se ženim takvom nakazom, ali ništa nije pomoglo. Mati me je tešila da lepota nije najvažnija u životu, da je moja nevesta dobra i čestita devojka i da ću je zavoleti kada je bolje budem upoznao. Međutim, ja sam nju još toga prvog dana omrznuo. Nisam hteo da je pogledam, niti da govorim sa njome, odselio sam se na Vojnu akademiju i napustio i nju i roditelje. U školi sam ostao i za vreme letnjeg raspusta sve dok moj otac nije poslao po mene jednog našeg rođaka i naredio mi da se vratim kući.

Ženu sam zatekao kako sprema večeru. Kada sam ušao, podigla je glavu i nasmešila mi se, ali ja joj nisam otpozdravio.

Mati mi je stalno prebacivala i govorila da se teško ogrešujem o ženu, da je ona dobra, mirna i poslušna. “Već je pola godine u našoj kući i od jutra do mraka ne prestaje da radi za nas. Nijednom se nije požalila na tebe, nijednom je nismo videli da je zaplakala, ali znaj, sine moj, da ona u sebi, u svojoj duši gorko pati.” Još jednom sam poslušao svoje roditelje i tada se vratio kući, ali moja osećanja prema mojoj ženi nisu se promenila. Trudio sam se da je ne primećujem. Govorila je tiho, a kada sam je ponekad grdio, ponizno je ćutala. Prezirao sam je iz dna duše što do te mere nema ponosa. Tokom 30 godina našeg bračnog života retko kad sam joj se osmehnuo, a nikada i nikuda nisam sa njom izašao. Bilo je dana kada sam želeo njenu smrt.

I pored svega, ona je prema meni pokazala više strpljenja i ljubavi nego bilo ko drugi koga sam poznavao. Kada sam došao na Tajvan imao sam nizak čin u vojsci i moja zarada je jedva dostizala da se prehranimo i platimo kiriju. Naše detence je bilo bolešljivo i mnogo nas je koštalo, tako da je moja žena, onako nepismena i neškolovana, pokušavala i sama nešto da zaradi. Pošto bi posvršavala domaće poslove, plela je slamnate šešire i asure. Kada smo se preselili u jedno ribarsko mesto, krpila je ribarske mreže, a dok smo živeli u unutrašnjosti, na severu zemlje, naučila je da ukrašava grnčariju. Ja sam često bio službeno odsutan, ali nisam morao da brinem za kuću i decu. U tom pogledu mogao sam se sasvim na nju osloniti.

Kada sam penzionisan, nastanili smo se u jednoj kućici na periferiji grada, jer nisam želeo da moji poznanici dolaze ka nama i vide moju ženu. Inače, naša kćer Jung već je bila svršila školu i radila, dok je naš sin, mlađi od nje, još uvek studirao. Molio sam Jung da ne spominje svome bratu operaciju da ga ne bi ometala u učenju, pa me je tako samo ona obilazila u bolnici. Donela mi je, čak, i tranzistor da bih prekratio duge bolesničke dane koje sam provodio sa zavojem na očima. Imao sam tada vremena isuviše i počeo sam da razmišljam o svome proteklom životu. Prvi put osetih stid što sam zabranio svojoj ženi da me poseti. Kada su mi nakon 15 dana skinuli zavoj, bio sam jako uzbuđen i jedva se usudio da otvorim desno oko. “Vidite li svetlost?”, zapitao me je lekar. “Da, vidim iznad sebe” – “To je lampa”, reče on.

Operacija je uspela i posle nedelju dana toliko sam se oporavio da sam, polazeći kući, već mogao videti prozor, krevet, šoljicu od čaja na noćnom stočiću...

Dok smo se kolima vraćali kući moja kćer je sve vreme ćutala. Najzad, posle toliko dana ponovo sam prekoračio prag svoje kuće! Moja žena je izlazila iz kuhinje, noseći činiju sa jelom. Kada me opazi, samo obori glavu i reče: “Vratio si se”.

“Hvala ti što si mi pomogla da platim bolnicu”, rekoh. Čini mi se da je to bilo prvi put za 30 godina da sam joj se za nešto zahvalio.

Ona brzo priđe stolu, spusti činiju, pa se okrete prema zidu i poče nečujno da plače.

“Mama, reci mu, sve mu reci!”, kroz suze povika naša kćer. “Neka zna da je rožnjača bila tvoja!”

Ja je zgrabih za ramena i pogledah pažljivo. Levo oko moje žene bilo je zamućeno kao što je bilo moje pre operacije!

Protresao sam je snažno.

“Zlatni Cvete”, (prvi put sam tada izgovorio njeno ime), “zašto, zašto si to učinila?”

Ona samo sakri lice na moje rame i nastavi tiho da plače. Držao sam je tako zagrljenu, a onda se polako spustih na kolena kraj njenih nogu...
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Kratke priče

Post od Bibliotekar »

Tereza Ieci: PROLEĆE I SLEPAC

Reklamni agent šetajući izjutra Medison avenijom opazi čoveka koji je sedeo na pločniku, a pored čijih su se nogu nalazili šešir i drvena daščica, na kojoj je kredom bilo napisano: „Molim vas, pomozite mi – ja sam slep.” Agent se zaustavio kraj prosjaka i ugledao vrlo malo sitnine u njegovom šeširu. Sagnuvši se, uzeo je daščicu, izvadio iz džepa marker i na drugu stranu napisao novu poruku, te je vratio na isto mesto na kojem je ona prethodno i bila - kraj noge slepca.

Popodne je reklamni agent ponovno prolazio tim istim putem. Ugledao je slepca, približio mu se i video da je ovoga puta njegov šešir prepun novčanica i kovanica. Slepac ga je prepoznao po zvuku njegovoga hoda i upitao ga je li on ona osoba koja je napisala novi natpis, a potom ga je zamolio da mu kaže šta je napisao. Reklamni agent mu je odgovorio: „Nisam napisao ništa što je neistinito, napisao sam ono što je već bilo napisano, samo drugim rečima.” S osmehom na usnama nastavio je da hoda dalje ulicom. Slepac nije nikada saznao da je sadržaj novog natpisa bio: „Danas je stiglo proleće, a ja ne mogu da ga vidim.”

Teresa Iezzi: „The Idea Writers”, New York : Palgrave Macmillan. - 2010.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Kratke priče

Post od Palma »

Sejač sreće

Jednog dana videše dečaci nekog starca kako ide ulicom sa velikom korpom na ramenu, prepunom blistvaih zvezda. Laganim zamahom ruke on bi s vremena na vreme zagarbio iz korpe i zavitlao kao da seje. Tada bi mnogo prekrasnih zvezdica zalepršalo oko njega kao jato varnica.
- Šta to radite? – upitaše dečaci goreći od znatiželje.
- Sejem sreću! – odgovori čovek i mirno nastavi svoj posao dok su mu se među prstima caklili prekrasni dragulji iz kojih su dečake gledale tople dugine boje poput sunčanih očiju.
Osvojeni tom lepotom mališani smesta pojuriše da uhvate sreću, ali uzalud.
I oni najhitriji i najokretniji ostajali bi praznih ruku.
- Uzalud je to što činite – osvrnuo se tajanstveno starac - tako je nikada nećete uloviti.
- Zašto? – upitaše začuđeno dečaci.
Nasmešivši se, starac je tiho rekao:
- Tek kad se naučite sejati radost i lepotu oko sebe, bićete pozvani na žetvu sreće. Onaj ko grabi sebi, nikada neće uhvatiti sreću.
Sreća se uzima raširenih ruku
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Kratke priče

Post od Bibliotekar »

EMBROUZ BIRS: Prenebregnuta činjenica

Čovek koji je posedovao rasnog Psa i brižljivim izborom keruša odgojio veći broj štenaca lepih skoro kao anđeli, zaljubi se u svoju pralju, oženi je i izrodi gomilu glupaka.
„Avaj!” - uzviknu on, razmišljajući o tužnom ishodu – „Da sam sebi birao ženu s pola one pažnje koju sam posvetio svome Psu, sada bih bio ponosan i srećan otac.”
„Nisam baš siguran.” - reče Pas čuvši tužbalicu. „Svakako, postoji razlika između tvog i mog nakota, ali ja sebi laskam da to nije u potpunosti zasluga majki. Ti i ja nismo potpuno isti.”

Embrouz Birs: „Uvrnute basne”, Subotica : Panonija. - 1982, str. 37.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Kratke priče

Post od Palma »

Vetar i Cvet

Vetar je sreo prekrasan Cvet i zaljubio se u njega. I dok ga je nežno milovao, Cvet mu je uzvraćao sa još više ljubavi izražavajući je bojom i mirisom.
No Vetru se to učini nedovoljnim te on reši:
- Ako dam Cvetu svu svoju moć i snagu, on će mi uzvratiti sa još više ljubavi.
I Vetar zaduva ka Cvetu moćnim dahom svoje ljubavi. No Cvet nije izdržao tu burnu Vetrovu strast i slomi se.
Vetar kad to vide pokuša svim silama da ga podigne sa zemlje i oživi, ali mu svi napori ostadoše uzaludni. On onda odluči da se smiri i zaduva ka Cvetu nežnim dahom svoje ljubavi, no Cvet je već lagano venuo tu pred njegovim očima.
Zaurla tada Vetar:
- Dao sam ti se svom snagom svoje ljubavi, a ti se slomi! Očigledno je da u tebi nije ni bilo dovoljno snage da mi uzvratiš ljubav. Znači, ti me nisi ni voleo!
Ali Cvet ništa ne odgovori…jer je već bio mrtav.
***
Svi vi koji volite, treba da zapamtite, da se ljubav ne meri snagom i strašću, već nežnošću i brižnim odnosom prema onome koga volite.
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 14 gostiju