Sećanje na Miku Antića

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Sećanje na Miku Antića

Post od branko »

Sećanje na Miku Antića

Da nije tako živeo, slavni pesnik i veliki boem Miroslav Antić u nedelju bi proslavio 79. rođendan. Draško Ređep: On je jedini naš pesnik čija popularnost raste

KADA su nam javili da je umro Miroslav Antić, u nama je odjednom nešto posivelo. Bilo bi sivo i danas da nas on, uoči odlaska, nije obavezao “Besmrtnom pesmom” da u smrt ne verujemo i da “uprkos danima sivim, kad vidiš neku kometu da nebo zarumeni, upamti: to ja još uvek šašav letim i živim.”

Da nije svoj jedan život trošio za trojicu, kako to slikovito, primećuje Draško Ređep, Antić bi slavio 79. rođendan.Jedna od najvećih legendi srpskog pesništva druge polovine 20.veka, neponovljivi pesnik i boem, poživeo je samo 54 godine. Za to, kratko vreme, oprobao se u različitoim literarnim, filmskim i slikarskim žanrovima, a onda 24.juna 1986. uzleteo je među komete. Od tog preseljenja prošlo je 25 godina.

Književnik Draško Ređep koji je sa Antićem proveo 33 godine u prijateljstvu, na fragmente prekidano kratkim negovorenjem posle burnih kafanskih rasprava, kaže da su gradovi Kikinda,Pančevo i Novi Sad bili bermudski trougao Mikine nesanice.

- Živeo je neko vreme i u Beogradu, Mostar je veoma voleo, a voleli su ga i u Crnoj Gori i hteli su za života da mu podignu spomenik. A, to se u nas desilo još jedino Desanki Maksimović - priseća se Ređep u Galeriji “Prometej”, radoznalo pogledujući u goste koji, povodom dana Antićevog rođenja,pristižu na promociju trećeg, dopunjenog, izdanja “Antologija Antić”. Izbor je načinio, naravno, Ređep.

Ovo delo, po mišljenju priređivača, pokazuje da je Antić bio umetnik reči, boem, slikar, dramatičar, putnik, pustolov, dečji pesnik i večiti dečak, plavi čuperak naše poezije:

- Sve je radio po pet godina: pet godina je snimao filmove, pisao drame, bio pesnik - priseća se Ređep i za “Novosti” dodaje manje poznati detalj: prvi strip kod nas Antić je crtao i pisao u nekadašnjem “Pančevcu”, a u Novom Sadu je uređivao časopis “Ritam”.

Antiću je gotovo čitav život prošao u nekom čudnom polusnu. Ni sam često nije mogao da razgraniči šta mu je java, a šta san. Poslednju svoju jesen, već sasvim skrhan bolešću, proveo je u Banji Junaković. Ti dani, ovako su se urezali u Ređepovo sećanje:

- Voleo je ovu banju i zbog najdužeg šanka koji je ikada video. Jednog dana otišao je u obližnji Sombor, kod Milana Konjovića. Vratio se sav srećan i pohvalio mi se: “Milan me je naslikao”. Pitao sam da li ga je slikao u Galeriji, a znao sam da Konjović nikada tamo ne slika, nije tu držao ni pribor. Odgovorio mi, sad već pomalo zamuckujući da je Milanu pozirao baš u Galeriji i to dva sata. I da portret nije poneo, jer je ostao da se suši.

Kasnije je Konjović otkrio Ređepu da o Antićevom portretu nije bilo ni govora, a kamoli slikanja, ali je posle pesnikove smrti načinio portret po sećanju, koji je “Prometej” docnije štampao kao razglednicu.

I danas, sada već ostarele kafanske pevačice i nekadašnje devojke a danas bake, ljubomorno čuvaju neku umašćenu svesku ili salvetu na koju je Mika Antić upisao neki svoj stih. Ređep, koji čuva originalni rukopis Antićev za knjigu “Ulepšavanje nevidljivog”, koju su naizmenično pisali, na kraju ovog sećanja na Miroslava Antića kaže:

- On je jedini naš pesnik čija popularnost raste, netremice!
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Timke
Postovi: 159
Pridružio se: 02 Jun 2011, 07:36

Re: Sećanje na Miku Antića

Post od Timke »

Idemo, tumaramo i nešto tražimo čitavog života. Za koji neki tvrde da je jako prolazan i pri tome nedokučiv. A da li je to baš tako? Svakodnevno me razuveravaju činjenice da mi samo jednostrano gledamo na stvari. Ništa se nije promenilo za svo ovo vreme. Koliko juče taj moj školski drug, Mika, čitao mi je iz presavijene teke svoje pesmice i pitao za iskreno mišljenje : "Jel' šta misliš da li je ovo dobro?" Ja sam ga hrabrio i potvrđivao mu da je na dobrom i pravom putu. Nisam ni pomišljao da će on svojom upornošću i istrajnošću dostići vidno mesto u našoj književnosti, poeziji. On je imao izuzetnu, čudnu, čarobnu energiju koju je ispoljavao i glasom i pogledom i gestama. Teško mu je neko mogao da odoli a da ga ne zavoli kao brata. Kada mi neko kaže da je život prolazan tvrdim mu da se grdno vara. Reinkarnacija je bogomdana osobina. Neki ljudi to dobro znaju. Sada se i ja uveravam u istinitost svojih reči. Polako se približavamo susretu i poistovećivanju sa Majkom Prirodom. Nije istina da je sve u kinetici - ima nešto i u statičkom poimanju sveta. Pa, eto, da Mika vidi da ima i svoj Forum verujem da bi mu bilo jako drago. Drago je i svima nama, pa i meni da sam i ja to dočekao da vidim. A voleo bih i da je Mika sa nama pa da nam pravi društvo i čita svoje pesmice. I meni je milo da imam za prijatelje ljude koji znaju da veličaju i poštuju Mikino Ime. Jes da je on vozio u "desetoj brzini" ali i mi stižemo polako. Školski drug i cimer njegov Timke
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Sećanje na Miku Antića

Post od branko »

:ymapplause:
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
*frajla*
Postovi: 2030
Pridružio se: 09 Dec 2010, 14:20
Lokacija: Senta

Re: Sećanje na Miku Antića

Post od *frajla* »

Izdajstvo lirike

"Izdajstvo lirike", knjiga je u kojoj su sakupljene misli-dopisnice i pisma sebi i drugima velikog pesnika Miroslava Mike Antića.


Korčula, 1950.
"Dok gledam ovo more, stalno me progoni misao: možda umeti stvarati znači - prosto sakupljti ono što je već stvoreno."

Kotor, 1973.
"Suze se bruse strpljenjem."

Split na Gripama, 1950.
"I reče moja misao: Ko zna kolika Sunca gore od postanka svetlosti za ovaj krhki trenutak zemaljske svečanosti, kad ti prođeš kraj mene i prepoznam svoj lik u tvome oku kao odjek. Ne uči, nego izmišljaj to što je nezamislivo. Budućnost će dokazati da smo imali pravo."

Monte Karlo, 1956.
"Moja je misao lako uhvatljiva i glatka i svako je odmah razume. Osim mene."

Šibenik, 1982.
"Moja mudrost je obična i liči na dečiju igru. I ja je, evo, osluškujem kao svoj pošteni deo radoznalosti ovog ogromnog čovečanstva. Oni koji u sebi nose velika kretanja i ritmove života, opominju me često da samo malo treba da budem vladar nad stvarima. Šta znači vlast nad stvarima? Moji su stari govorili: nauči da se vladaš da bi mogao vladati."

Kornatska ostrva, 1964.
"Pomešan s lišćem, vetar ima mek i žut glas, kao ona devojka kojoj sam obećao na stepeništu katedrale da ću joj kupiti jedno od ovih 1200 ostrva i kupio bih, kako sam bio romantičan, kako sam bio poludeo tog avgusta, samo da mi je danilo Grujić na vreme poslao onaj honorar što sam čekao. Ta devojka je danas ko zna gde. Majka nečije dece. I neočešljana. I zgađena na mene i sva ostrva i sve početničke pesme na svetu."

Mostar, 1974.
"Više me uopšte ne čudi što nebo staje u baricu, a zemlja u sebe ne staje. U neki komadić sebe. To me je i naučilo da umem da obuhvatim, ali da pristanem pri tom da i sam budem obuhvaćen. To je ta jedina umetnost čija je unutrašnjost okrenuta ka spolja.
Ko nauči da želi, taj će me odmah razumeti."

Roterdam, 1960.
"Trave pokazuju tačno vreme naivnosti. To je putokaz za sanjare i oblake. Korenje skazaljkama opominje na prolaznost. Tamo ostavljamo kosti u staniolu mraka. Jedino vetrenjače, u dugim haljinama od vetra, neobično objašnjavaju pravac sreće, ali njih niko ne uzima ozbiljno. Kako se ja to smeškam? Tu negde, u poslednje vreme. Suviše čudno i bezglasno. Je li to način odbrane, ili posebno čulo straha? Svako je naše dozrevanje po jedno sasvim uvelo i pogrešno detinjstvo. Spolja sam dosta sličan, ali u sebi se ne prepoznajem. Pazi ako se odlučiš da se uhvatiš za neuhvatljivo, Antiću! To te nikada neće pustiti."

Lenjingrad, balet „Žizela“, 1978.
"Igra je kad odbaciš pokrete naučene od jave, pa onda naučiš javu da ona tebe ponavlja."

Vranje, Borina nedelja, 1977.
"Povuci ruke do lakata kroz pređu Mlečenog puta. I drži tako dok motam klube ogromne svetlosti, kao zlatni oreol oko svoje spostvene prelepe glave. Drži i reci kako neko može netoplokrvno da razmišlja o tome čime misao čuje i čime ovaj vid izmišlja, njuh sanja, ili ukus peva na vrhu jezika.
Sav ogrezao u šećer i gusto vino južnih zrenja, u svojoj sad već iskraćaloj mladosti, pažljivo baveći se tananom, nežnom igrarijom stvarnog odvajanja prostora od drugih, susednih prostora, ćutim i motrim ispod oka nadolazeća stoleća.
Najveća je brzina ne biti odmah brzoplet, nego pomalo namerno zakasniti. Usuđujem se da govorim sa valjenskom sigurnošću ludaka i prvosveštenika, da ću preuzeti na sebe da tako nekako i artikulišem budućnost.
Jedno je razmišljati o promenama, a drugo i činiti pokretljivost."

Dečani, 1984.
"Kad se iskreno stidim, stidim se samo pred sobom."

Moskva, hotel «Peking», 1972.
"Pobacaj naše stare slike. To nismo na njima mi, već neko nama drag i poznat: naš most iz jednog bića u neko sasvim drugo biće.
Neprekidno prolazimo kroz privide. Tek što na sebe naviknemo, već smo stranci. Jesmo li ovo mi, ili tek naše mogućnosti?
Hajde sedi i popij sa mnom bar jedan litar daljine. Prisetimo se malo šta je bilo pre vremena. Grane nam niču iz ušiju. Neka se rascvetaju. Mi smo više od proleća nego proleće. Vodoskok mleka i mermera.
Hej, ja! Povedi me, ne sa sobom, već sa mnom. Pobacaj naše stare slike. To nismo na njima mi, nego uspomena na nas."

Čortanovci, 1973.
"Jedino čisto čulo to je doir njene i moje ruke. Sve ostalo uopšte nisu čula."

Omsk, 1974.
"Moje su pesme semenje iz kojeg rastu tajge. Šiprazi puni hladovine i čestari prašine. Stavim glavu na pregršt uvele mahovine i zaspim u svojoj pesmi, ali odnekud, iz paparati, nekakva malecka crna i strašno otrovna nežnost uvuče mi se u uho i umrem u toj lepoti. Pa metar dalje oživim. Jer disanje mi je semenje iz kojeg rastu nebesa."

Jurmala-Riga, 1978. Baltik. Bele noći.
"Juče sam zobao pesak. Probaj to malo sa mnom. Bićemo ceo dan obala ili pustinja.
Danas sam jeo zemlju. Probaj to malo sa mnom. Bićemo ceo dan sami u nebu: planeta.
Sutra ću jesti breze. Pa probaj to malo sa mnom. Bićemo ceo dan šuma prepuna sunca i mirisa. I senki poneke ptice koja se uplašila.
Prekosutra ću gutati oblake. Probajmo, bićemo ceo dan nečija kosa na obrazu i ličićemo na vazduh."

Na godišnjicu Mikine operacije od raka, 9.april 1986.
"Poljubac, to je: videti stvari u slojevima. Zagrljaj: na dlanu imati duboke mekote usana. Dodir između dvoje: porama, a ne ušima, slušati večnost postojanja."
Stvarnost je stvarnija ako joj dodaš nestvarnog...
Timke
Postovi: 159
Pridružio se: 02 Jun 2011, 07:36

Re: Sećanje na Miku Antića

Post od Timke »

Prošlo je frtalj stoleća, veka, dok dlanom o dlan.
A koliko juče bio je tu da nam ispunjava dan.
Izgleda da je sve ovo samo još jedan san.
Izlapeli od silnog razmišljanja proklinjemo plan.

Ostatak života nadopunjujemo sa našim snom.
Osiromašili smo od silnih želja i ponuđenim dnom.
A kada smo bili skupa svaki je tren bio jednom.
Pa neka svako zna da je bio sreća meni bednom.
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Sećanje na Miku Antića

Post od Palma »

Miroslav Antić: EPITAF ZA OBMANUTE

Kad umrem,
tako mi je žao što će mi obući frak
i zadenuti u rever cvet umesto rane,
a ja sam za života
sa vojničkih košulja uzimao kroj.

Zar niste primetili da mi se oči
nežnije od aprila
duboko negde u vidicima
večito potmulo dime!

Ja sam onaj neznani junak
koji je bezbroj puta s vama odlazio u mrak
i ponovo se vraćao u svaki živi stroj
od Termopila do Hirošime.

Dobro zapamtite ovu koračnicu
sastavljenu od reči pomalo prljavih i modrih.
Hteo bih da se ona zarije u vaše srce
kao bajonet u vojničke živote.

Ja sam sadio groblja u travi
i iz kalpaka srkao čorbu na Odri;
ja sam Evropu kupio za jetrenu paštetu,

a ujutro joj pucao u trbuh od sramote.

Dobro zapamtite ovu koračnicu.
Ja sam nosio brnjicu od bodljikave žice
i pevao i smejao se
ponekad i polulud od bolova.

Ja sam bio kapela,
ljuljao sam se obešen i žut na raskršćima
i zvonio kao zvona celog sveta sam.

A danas,
samo sam obična kožna vreća puna kostiju
i sećanja
i olova,

ali bar znam da me niko neće prevariti
jer suviše znam.

Kad čujem tišinu,
zatvoriću se u sobu i jaukaću.
Tišina je zločin s predumišljajem,
topla i meka omča licemerja oko vrata.

Tišina je lirska međuigra za fabrikovanje dece
i dvoličan način da se čovek izleči od straha
i pokuša da bude još jednom jak.

Samo,
ja više nemam hrabrosti za takvu ljubav
zbog koje ću ponovo ići da ubijam
mrtve vojnike iz poslednjeg
i pretposlednjeg rata.

Dobro zapamtite ovu koračnicu.
Hoću da vam se zarije duboko u gola srca
kao usijana zvezda u avgustovski mrak.

Ja,
koji sam nekad zubima srljao
u zadimljene godine
i šakama vidike deljao i dero,
ja,
koji sam nekada mlatarao vetrenjačama udova
i gromko pevao velikim poderanim ustima,
taj isti ja,
danas,
samo sam mali,
žalosnosmešni,
neregrutovani heroj,
osuđen da raspredam paučinu svakidašnjice
svojim rapavim prstima.

Ismejaće me
ako gospođu mater,
bože mi oprosti: trudnu,
uhvatim za ruku i odvedem na bal,
da bi buduće bebe bele od mleka i zuba
naučile na vreme dvoličnost ove igre
u kojoj se gomila uskomešala.
Izrugaće se
što ne razumem ovu svilenu tugu
i ovu svilenu ljubav,
i što od iste duge krojim i šal
i vešala.

Da su bar zadimljene davne godine,
ne bi imalo šta da se objašnjava.
Reklo bi se: bio je,
pa šta,
- bar zore na njega liče.
A ovako sam penzionisani budilnik
koji uvek zakašnjava
iako srljam da prvi svitanja otkukuričem.

Ponekad mi se još u očima
usire daleki vetrovi što zaudaraju na pokolj,
zar niste primetili,
usire se davni riđi brodolomi,
pa lomim sanjive ruke od bola i od želja.

Tu neće moći da pomogne nijedan očni lekar:
nama su duše razroke jer gledali smo široko,
široko kao kraj u kome su nas okotile
matere naše ružne i voljene
zelene od loze i kiša,
žute od sveća i ćutanja,
i plave od uspavanki i veselja.

Šta ću ja u ovoj tišini
kad sam za nemire stvoren?
Šta ću tu gde je ljigavo
od negovanih ruku?

Sunce mi se kao svrdlo uvrće u potiljak
i poslednji se osmeh od moga daha zborao.

Sad i ako tuku
- drukčije nekako tuku,
i nijedan mrav nije postao orao,
mada je dosta da samo poželi
i postao bi orao.

Nema više oluja.
Reke odevene u kičme od mulja,
u bedra od riba,
odevene u trbuhe od algi,
ravnodušno teku.

Nema više oluja
u krvi žutih trava
i grana nad bivšim brzacima.

Šta mi vredi da izvirem
i svake noći sanjam da ću odlutati nekud,
kad sam izgubio ušće,
pa se smušeno osvrćem i kotrljam preko obala
pod nebom
preoranim sunčanim zracima.

Pokusao sam najiskrenije,
ali ne razumem se u kamenje što miruje
i to mi je sva krivica.

Možda sam samo zbog ljuljaški imao obraza
da ostanem
ovom svetu u gostima.

Inače,
šta ću ovako divno lud sa ovih 25 ptica
u mojoj krvi i kostima?

Možda postoji nekakva molitva koja sve rešava
i sve oprašta.
Možda i u kockama uzidanim u drumove
živi nekakav nemir neprestan i dug.

Ali šta ćemo kad nas ima i ovakvih
koji uvek ponovo moramo da cvetamo
kao bašta
od aprila do septembra,
pa onda opet ponovo tako,
i ponovo,
i ponovo u krug.

Šta ćemo
kad smo se mi trudili sve da razumemo
a nismo sve razumeli?

Šta ćemo kad smo pošteno navlačili bezazlene grimase
na oljuštena lica?

Šta ćemo
kad smo silom u sebi davili grmljavine
i šumeli,
ali nakazno šumeli,
nepromišljeno razapeti između račundžija
i samoubica?

Da su mi opet one stare, zadimljene godine,
lako bi mi bilo da se igram ludosti
i drveću u kosu vezujem duge.

Ili da širim ruke neka se slapovi neba
na mene s urlikom ruše.

Svraćao bih u jednu divnu krčmu
na drumu odavde do tuge
gde su stolovi burad baruta,
a gosti smeju da puše.

Javno bih okolo pričao da sam toranj,
da strah za oblake značim,
i trčao bih niz polja
da se s matorim šumama rvem.

Uopšte,
lako bi mi bilo da se igram ludosti
i u sve dane žmureći zakoračim,
pa posle,
kad se osvrnem,
da pljunem na katastrofe
koje su pretile da me zgaze i smrve.

A ovako,
u meni sve vreme škrguće
jedan neugledni Don Kihot
i ja bih večito da se borim!

A trube su pretopljene u čajnike.
Sad ponovo samo violine sviraju.

Svake večeri tempiram krevet i budilnik
i opet nikako da izgorim,
jer i mine su postale starije i pametnije,
pa prvo dobro razmisle,
a onda – ne eksplodiraju.

Pustite neka za mnom kao slučajno
mašu zelene ruke granja.

Pustite neka na mene pljušte svetovi.
Moram da kisnem ovako nerazuman.

Oprostimo se od nekih stvari običnim gestovima
i odlutajmo bez osvrtanja.

Sačuvajmo oči za nove neke svetlosti
što se ljušte kao cvetovi
iza prvih šuma.

A kad me budu proneli
govoriće se kako je umro jedan jablan
koji je svakog jutra brstio visine,
pa je svu njušku zvezdama pozlatio.

Ispašće
kao da nisam živeo do bedara u mulju
u barama zelenim.

Najzad:
ako izbrojimo na prste,
- svima se isto hvata.

Mojsije,
onaj što je rasklapao mora
i izmišljao obećane zemlje,
zakonodavac i pesak
i ukrotitelj hlebova,

Odisej,
onaj što je svisnuo od zevanja i dosade
kad se vratio,
i ja,
- svi mi smo na kraju pošteno udešeni.
Izmisliće da smo vodili drvorede,
a bili smo samo procvetali čiviluci
za sušenje odranih koža.

Izmisliće da smo u dahu nosili svežine,
a bili smo ustajali u svojoj nespretnosti,
odeveni u nakazanu koru.

Ništa mi nismo uticali na jutro
da se ne presijava kao oštrica noža.

Živeli smo,
i sa životinjskim smislom za praktično
organizovali zanimljive programe
za telad koja čekaju,
dok smo odraslima vezivali za gubice
korpu ćutanja
uoči poslednjeg velikog crvenog mukanja
u zoru.
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Sećanje na Miku Antića

Post od Upravnik »

Miroslav Antić: KAD SAM BIO GARAV

U ona davna i daleka vremena, kad sam bio dečak, imao sam u osnovnoj školi druga Mileta Petrovića, malog buljookog Ciganina, koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaže: Mile Dileja. Mnogi Cigani zovu se Nikolići, Petrovići ili Jovanovići, mnogi se i danas zovu Mile, ali onaj moj drug, onakav Mile Dileja, bio je ipak, i ostao, nešto drukčije od svih ostalih.

Ubili su ga fašisti 1942. godine u drugom svetskom ratu. Sahranjen je negdje ka selu Jabuci, kod Pančeva, u veliku zajedničku grobnicu bezimenih žrtava. Dve humke u ravnici, na dnu negdašnjeg Panonskog mora, liče na dva ostrva koje zapljuskuje veliko nisko nebo južnog Banata. Ponekad tamo odem, zapalim sveću i plačem. A meni se još i sad učini da Mileta ponekad sretnem. U gradskoj vrevi. U metežu autobuskih stanica ili aerodroma. Na obalama reka kraj kojih me nose brodovi. Na pustim poljanama u predvečerja, kad provirim kroz okno voza. Kroz vazduh, blag i pepeljast kao svila, ide čerga. A za njom, na pedeset koraka, providan kao staklo: Mile. Kad voze zađe za okuku, a on, kao da nadrasta krošnje, rasplinjuje se i pretvara u veliki beli oblak. I tako usamljen, dugo još lebdi na južnom nebu.

Iako najmanji u razredu, Mile je uvek sedeo u poslednjoj klupi kao da nekom smeta, kao da je nešto drugo nego ostala deca. Tukli su ga svi redom, bez razloga, prosto zato što je Ciganin. Kad god neko nešto ukrade, Mile je dobijao batine ni kriv ni dužan. A vladalo je verovanje da je urokljiv, zbog zrikavih očiju, i da se noću druži s đavolima.

Jednog dana, kad je sve to prevršilo meru, premestio sam Mileta kod sebe u prvu klupu i potukao se zbog njega do krvi. Proglasio sam ga za svog druga. Pravio sam se da sam i ja razrok kad smo plašili drugu decu. Naučio me je ciganski, pa smo nas dvojica govorili nešto što niko ne razume, i bili važni i tajanstveni.

Bio sam dosta nežan dečak, plavokos i kukavica, ali odjednom se u meni probudio neki vrag i ja sam tukao sve redom, čak i one najjače. Danima sam dolazio kući raskrvavljen i pocepan. Šutirali su mi torbu po blatu. Napadala su me ponekad i petorica. Ali izdržao sam.

Mile me je obožavao. Počeo je da krade zbog mene gumice, boljice, užine, olovke… i donosio mi sa nekom čudnom psećom vernošću. Imao sam zbog toga mnogo neprilika, jer morao sam sve te stvari posle krišom da vraćam, da ga ne uvredim. A vraćati je ponekad mnogo teže nego krasti. Mile Dileja je bio najveći pesnik koga sam poznavao u detinjstvu. Izmišljao je za mene ciganske pesme na već poznate melodije, prerađivao one stare koje je slušao od mame i bake, i dugo smo, danima, pamtim to kao iz neke čudne magle, dugo smo govorili o neobičnim svetovima bilja i životinja, o zlom duhu Čohana što jede decu, o snovima i kletvama, o čergama i skitnjama, i gorko, i šeretski, i tužno, i bezobrazno. Jednog dana rekao mi je svoju tajnu: loš đak je zato što ne može da misli, a da ne peva. Kad bi mogao, rekao je, da otpeva sve svoje lekcije, i zemljopis, i poznavanje prirode, i tablicu množenja, ali da sve to izvrne kako se njemu čini da je lepše, bio bi najbolji đak u razredu.

Onda je došao rat. Došlo je strašno Čohano, koga se plaše i deca i odrasli Cigani. Probajte ako ne verujete: to je nešto u krvi. Čudno. Idite u neku cigansku kuću i, kad dete u kolevci plače, dete koje još ne zna ni da govori, plašite ga đavolom, vilenjacima, vešticama, plašite ga babarogom, čime god hoćete – vrištaće i dalje. Ali ako mu kažete, gledajući ga u oči: mir, ide Čohano – dete će okrenuti glavu, naježiti se i zaspati.

U kućama Garavog sokaka tih prvih ratnih noći stalno su gorele sveće. Kažu da se Čohano boji svetlosti, jer je duh mraka i smrti. “Čohano jede sveće”, govorili su. “Palite zato jednu na drugu da se produži svetlost”. Moj Mile je morao da nosi na ruci žutu traku. Tako su okupatori odredili. Žuta traka je značila da on nije čovek, nego Ciganin, i da svako može da ga ubije kad hoće.

Bio je na smrt preplašen. Vodio sam ga kući iz škole, uzimao od njega traku i stavljao na svoj rukav. Dogodilo se da smo jednom, vraćajući se tako, sreli nemačkog vojnika. Jednog od ovih naših, domaćih, regrutovanih u diviziju “Princ Eugen”. Bio je u šlemu, pod oružjem, a jedva šest ili sedam godina stariji od nas dvojice. Imao je dva plava oka, okruglo rumeno lice, u prvi mah činilo mi se čak dobroćudno. Uperio mi je pušku u grudi. U vilici mu se caklio zlatan zub. “Čega se to vas dvojica igrate?” “Ničega”, rekao sam. “On se boji, a ja mu čuvam strah”. “A šta je on tebi, kad mu čuvaš strah?” “Brat”, rekao sam. I dalje se smeškao. Isukao je bajonet i stavio mi vrh u nozdrvu. Digao ga je tek toliko, koliko mogu da se uspnem na prste. “A koga se to bojiš?”, upitao je Mileta. Mile je ćutao i gledao u zemlju. “Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojniče”, kazao sam dižući se i dalje na prste kao da ću poleteti. Osetio sam da mi nozdrva polako puca i krvari. “A ti se ne bojiš?” “Svako ko je mali mora da ima starijega brata koji će ga čuvati”, rekao sam. “A gdje je tvoj stariji brat?” “Nemam ga, gospodine vojniče”, kazao sam. “Zato se i ja bojim kad sam sam. Ali pred ovim dečakom ne smem”.

Ne prestajući da se smeška, vojnik me je poveo ulicom. Išao sam tako na prstima, sa bajonetom u pokidanoj nozdrvi i ljudi su nam se sklanjali s puta. Vojnika je sve to veoma zabavljalo. Očekivao je, valjda, da ću zaplakati. A ja, od silnog straha i bola, ništa drugo nisam umeo da mislim, nego sam stalno ponavljao u sebi: nemoj se saplesti, ostaćeš bez nosa.

Mileta su jedne noći odveli s grupom Cigana i streljali. Ja sam ostao živ. I kad god vidim nekog Ciganina da mu treba pomoć, stanem uz njega da mu sačuvam strah.

Jedno vreme odlazio sam u kafane gde sviraju najbolje ciganske družine. Oni to zovu: muzička kapela. Družim se s njima i plačem. Teram ih da mi sviraju Miletove pesme. Oni kažu da to ne postoji. Da reči tako ne idu. A ja znam da idu baš tako, i još ponešto izmišljam i sad već, polako, neki dobri orkestri kao što je Tugomirov ili Janike Balaža, Žarkova banda, Džanetova ili Miloša Nikolića iz Deronja, pevaju te pesme. “Iz poštovanja”, kaže mi basista Steva iz Silbaša. “Žao nam kad plačete. Ako ne postoje pesme, izmislićemo ih za vas”.

I ja, evo, već godinama lutam i izmišljam pesme Roma. Romi – to je isto što i Cigani, samo što na ciganskom Romalen znači i: ljudi. I uvek se piše velikim slovom.

A Mile Dileja?

Ja u boga ne verujem. Ni u strašno Čohano. Ali ako ga negde ima, onda ga molim da tamo, u onom svetu mraka, korenja i tišine, kupi mom Miletu Dileji plišan šešir. Uvek ga je tako mnogo želeo.

Izvor: http://protest.ba/v2/kad-sam-bio-garav/
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 13 gostiju