Pozorišna praznoverja

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Pozorišna praznoverja

Post od branko »

Nesretne teatarske boje

Ako Vas na idućoj predstavi dočeka ljubičasta scena, a glumac u zelenoj kravati zasvira na žutoj harmonici – bježite iz kazališta!
U paleti kazališnih praznovjerja posebno mjesto zauzima strah od boja. Gotovo da nema boje koja se, uporabljena na sceni za dio scenografije ili kostima, bar u nekom dijelu svijeta neće smatrati donositeljem nesreće.
Zaziranje od plave boje na pozornici, s većim ili manjim intenzitetom, postoji u cijelom svijetu. Objašnjenje čuči u davnoj povijesti kazališta kada je plava bila skupocjenija od drugih boja. Smatralo se da će kazalište koje se upustilo u takav luksuz vrlo skoro doživjeti financijski krah. Korištenje plavih kostima tumačilo se kao puko obmanjivanje publike, posljednji trzaj teatra na samrti. Jedino što može spasiti predstavu od plave je korištenje srebrne boje. Ona se smatra dokazom da je kazalište istinski bogato i da nema nikakvog straha za njegovu budućnost.
Nesretnom se smatra i žuta boja, primjerice u Španjolskoj i Francuskoj. Navodno je Molière svoju posljednju ulogu odigrao u žutom kostimu. Ironično, igrao se Umišljeni bolesnik, a slavni komediograf tumačio je protagonista Argana. Bolovao je od plućne tuberkuloze i, iako je tijekom izvedbe bio u očigledno lošem stanju i čak iskašljavao krv, inzistirao je da se odigra do kraja. Preminuo je u svom domu par sati kasnije. Dva su mu svećenika odbila dati posljednju pomast, a treći je stigao prekasno.
Nadalje, ako glumac na pozornici nosi majicu, šešir ili kravatu žute ili zelene boje praznovjernici će reći da se radi o prerušenom vragu. Na sceni kojom dominira žuta ili plava boja glumci će navodno gotovo sigurno zaboraviti tekst. A iako bez pravog obrazloženja, najgora stvar koja se može naći na pozornici je žuti klarinet!
U kazalištima Velike Britanije posebno se izbjegava zelena boja. Taj običaj navodno potječe iz davnih vremena kad su se predstave izvodile na otvorenim prostorima, pa je postojala opasnost da izvođača odjevenog u zeleno gledatelj zamijeni za kakvu krošnju ili grm.
Na našim pozornicama nesretna boja je ljubičasta. To smo praznovjerje vjerojatno preuzeli od susjeda Talijana koji ljubičastu vežu uz smrt. U Italiji je ljubičasta, naravno uz crnu, boja žalovanja. Ne izbjegavaju je samo u kazalištu, već i ispred kamera, a nije najpopularnija ni u svakodnevnoj garderobi.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Pozorišna praznoverja

Post od branko »

Zviždanje – zabranjeno

Još jedna od stvari koje nikako ne biste smjeli raditi u kazalištu. No, za razliku od ostalih – ovu zabranu dugujemo praktičnim, a ne mističnim razlozima.

Ako dosad i niste znali, sad primite na znanje – zviždanje je u kazalištu potpuno neprihvatljivo. Zabrana koju se danas često smatra praznovjerjem, zapravo je nastala iz čiste potrebe u danima kad je kazališna mašinerija ovisila isključivo o sirovoj ljudskoj snazi (i kako će se u nastavku ispostaviti – sluhu), a ne kao danas – sofisticiranoj tehnici.

Naime, davno prije no što su cugovi postali električni, za efekte spuštanja i podizanja scenografskih elemenata i/ili glumaca na scenu zaslužni su bili komplicirani sustavi konopaca, a kojima su pak upravljali – ljudi. I to ljudi koji se nisu bojali penjati ne velike visine, visiti s užadi i na istoj po potrebi provesti i cijelu predstavu.
Suočeni s takvim zahtjevima, kazališni kadrovici nisu imali puno opcija, pa je izbor logično, pao na – mornare. Zato jer su manje-više istom metodologijom dizali i spuštali jedra u svim mogućim vremenskim uvjetima, pa su im okolnosti rada u kazalištu bile ‘šala-mala’.

No, kako u ta ista, pred-električna doba, još nije postojao ni inspicijentski pult, ni walkie-talkie ni ina sofisticirana komunikacijska oprema, u svrhu pravovremenog davanja znakova kazalištarci su se morali prilagoditi mornarima-tehničarima.

A oni su na brodovima razvili sustav komunikacije koji je bio imun na eventualne jezične barijere raznovrsnih posada, ali i na vremenske uvjete u kojima su radili. Ili jednostavnije – znakove za puštanje ili dizanje jedara davali su zviždanjem.

Nakon što su mornari zviždanje kao znak uveli i u kazalište, ono je tamo odmah zabranjeno svima ostalima, a jasno vam je valjda i zašto. Zvižduk iz publike u znak odobravanja – recimo nečijeg dekoltea – za posljedicu je mogao imati recimo neplanirano i smrtonosno spuštanje scenografije na glavu vlasnice spomenutog poprsja.

I tako dalje i tako dalje.

Iako su se i tehnički i kadrovski uvjeti u kazalištu do danas stubokom promijenili, zabrana zviždanja i dalje je ostala na snazi. Možda baš zbog dekoltea.

Naš vam je savjet da je se, bez obzira s koje se strane scene nalazili, poštujete. Da vam ne bi slučajno nešto – palo na glavu. A u svrhu neodobravanja uvijek vam ostaje dobro, staro: ‘buuuuuuuuuuuuuu’!
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Pozorišna praznoverja

Post od branko »

Mac****ova kletva

Posebno mjesto među svim kazališnim praznovjerjima, ima jedna Shakespeareova drama kojoj je u teatru najbolje – ne spominjati ime.

Kao i sve drugo u kazališnoj praksi, i praznovjerja se razlikuju od zemlje do zemlje, osim jednog. Na kojem god se kraju svijeta zatekli, u zgradi kazališta i/ili prostoru u kojem se odigrava predstava, apsolutno nikada i ni po koju cijenu ne smijete izgovoriti – ‘Macbeth’. Već i samo spominjanje imena čuvene Shakespeareove tragedije, kažu, ima nesagledive posljedice i sigurno donosi nesreću, pa su za nju skovani brojni zamjenski nazivi, od kojih je napopularniji ‘onaj škotski komad’.

Iako možda zvuči kao potpuna besmislica, ne-spominjanja Macbetha u kazališnoj se praksi drže gotovo svi, po onoj staroj bolje spriječiti nego liječiti. Globalnu popularnost tog fenomena potvrdili su i Simpsoni, koji su mu posvetili dobar dio posebne epizode u kojoj je gostovao čuveni britanski glumac Ian McKellen.

Fama koja okružuje Macbetha rođena je 1606. kad i sam komad. Prema nekim izvorima Shakespeare je tu tragediju napisao kako bi se dodvorio Kralju Jakovu I. (James I), koji je nekoliko godina ranije naslijedio kraljicu Elizabetu I. Osim što je dramu smjestio u kraljevu rodnu Škotsku, Shakespeare se odlučio i za poseban homage njegovu hobiju – demonologiji. Naime, Jakov I napisao je priručnik o istoj koji je u 17. stoljeću bio popularno sredstvo za identificiranje vještica. Shakespeare je u dramu inkorporirao trio vještica, a kletve koje izgovaraju navodno je prepisao iz pravog priručnika crne magije, što se njegovim autorima nikako nije svidjelo pa su – ukleli predstavu.John Aubrey navodi da je mladić po imenu Hal Berridge, a koji je trebao igrati Lady Macbeth, naglo dobio vrućicu i umro, pa je njegovu ulogu na premijeri 7. kolovoza 1606. igrao sam autor.Neki kroničari navode da se uprkos svemu navedenom, komad nije svidio kralju, te da stoga i nije pretjerano često izvođen narednih stotinu godina. No, kad je konačno postavljen u Londonu 1703. godine, u noći premijere Englesku je pogodila jedna od najvećih oluja u povijesti.

Evo još nekih od najpoznatijih katastrofa povezanih s dramom, a koje pedantno bilježi anglosaksonska kazališna praksa:

- 10. svibnja na sceni Astor Place Opera House u New Yorku izvodio se Macbeth, a glavnu je ulogu igrao britanski glumac William Charles Macready, čija je žestoka javna svađa s američkim kolegom Edwinom Forrestom isprovocirala preko 10,000 njujorčana da se okupe i protestiraju protiv njega pred kazalištem. Skup se ubrzo pretvorio u nerede, policija je intervenirala pucajući u gomilu, a rezultat je bio 23 mrtvih, 36 ranjenih i stotine ozlijeđenih.

- Upravo je jedan primjerak Macbetha sa sobom na putovanje po rijeci Potomac brodom River Queen, 9. travnja 1865. ponio američki predsjednik Abraham Lincoln. Svojim je suputnicima čitao djelove drame neposredno nakon scene Duncanova ubojstva, da bi za sedam dana i sam Lincon bio ubijen i to – u kazalištu.

- Tijekom prve suvremeno kostimirane produkcije ovog komada u londonskom Royal Court Theatre, 1928. godine, na glumce je pao veliki komad scenografije, ozlijedivši neke od njih vrlo ozbiljno, dok je istovremeno izbio požar u skladištu kostima.

- ranih 30-tih godina prošlog stoljeća legendarna Lillian Boylis pristala je zaigrati ulogu Lady Macbeth, ali je preminula na dan poslijednje generalne probe. Njezin je portret kasnije izložen u kazalištu, da bi nešto kasnije, na dan premijere jedne druge produkcije istog komada – pao sa zida.

- 1936. kad je Orson Welles pripremao svog ‘voodoo Macbetha’ smještenog na Haiti u 19. stoljeću, u podjeli je imao nekoliko afričkih bubnjara i pravog vrača koji navodno nisu bili presretni lošom ocjenom predstave koju je napisao kritičar Percy Hammond. Priča se kako su ga prokleli, a Hammond je preminuo nekoliko tejdana nakon objave sporne kritike.

- 1937. tijekom pokusa na sceni kazališta Old Vic tada 30-godišnjeg Laurence Oliviera umalo je ubio 10-tak kilograma težak uteg koji pao na scenu sa ‘cugova’, promašivši velikog glumca za tek koji centimetar. Redatelj predstave i glumica koja je igrala Lady Macduff na putu do kazališta doživjeli su prometnu nesreću, dok je upravitelj kazališta umro od srčanog udara tijekom generalne probe.

- najfatalnija od svih vjerojatno je bila produkcija iz 1942. s Johnom Gielgudom u naslovnoj ulozi. Tijekom rada na predstavi umrlo je troje glumaca iz podjele, dok je autor scenografije i kostima za predstavu – počinio samoubojstvo.

- 1948. Diana Wynard je dobila ulogu Lady Macbeth u Stratfordu i odlučila igrati scenu hodanja u snu zatvorenih očiju; na premijeri je odšetala ravno s pozornice u gledalište i pala s visine od 5 metara, ali je za divno čudo odmah ustala i uspjela završiti predstavu.

- 1953. Charlton Heston igrao je u bermudskoj produkciji na otvorenom. Na samoj premijeri tijekom scene u kojoj vojnici koji napadaju Macbethov dvorac i pale ga, vjetar je otpuhao plamen i dim ravno u gledalište i rastjerao publiku. Sam Heston zaradio je pak ozbiljne opekotine jer su mu se tajice slučajno natopile – kerozinom.

- 1955. Olivier je igrao naslovnu ulogu u Stratfordu i tijekom scene velike svađe s Macduffom umalo oslijepio kolegu glumca Keitha Michella.

- 1988. broadwayska produkcija s Glendom Jackson i Christoperom Plummerom, promijenila je tri redatelja, 5 glumaca u ulozi Macduffa i još šest drugih promjena u podjeli, 6 inspicijenata, dva scenografa i dva oblikovatelja svjetla, te 26 bolovanja što zbog gripe, istegnutih ligamenata i drugih povredaAko vam se i uprkos svim ovim upozoravajućim znacima, u kazalištu ipak omakne spominjanje imena ‘škotskog komada’, za to ipak ima lijeka, a onaj napopularniji opisao je u svojoj drami ‘Garderobijer’ britanski dramatičar Ronald Harwood.

Dakle – istog trena morate napustiti prostoriju u kojoj ste izgovorili neizgovorivo, okrenuti se oko sebe tri puta, i to u desno, pljunuti na zemlju ili preko svakog ramena, te potom pokucati na vrata prostorije koju ste prethodno napustili i moliti za dozvolu da u nju opet uđete.

Drugi naputci za skidanje ‘mac-uroka’ navode kako je dovoljno iste sekunde početi izvikivati sve moguće prostote i psovke koje vam padnu na pamet, promrmljati frazu ‘Thrice around the circle bound, Evil sink into the ground’ ili naizust izgovoriti Puckov posljednji monolog iz ‘Sna ljetne noći’ (‘If these spirits have offended…)

Eto. Smatrajte se upozorenima.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Pozorišna praznoverja

Post od branko »

Polomite noge!

‘Break a leg!’ kazališna je fraza za koju ste sigurno čuli. No, jeste li se ikad upitali otkud dolazi i što to lomljenje nogu zapravo znači?

Dakle, izraz ‘break a leg’ preveden na jezik kazališnog praznovjerja zapravo znači ‘sretno’ i koristi se kao buket dobrih želja prije predstave tj. scenskog nastupa, jer bi navodno upotreba same riječi ‘sretno‘ navodno mogla izazvati čistu katastrofu.

Izraz koji se u anglosaksonskom kazalištu, kažu povijesničari, počeo koristiti 20-tih godina prošlog stoljeća danas je sastavni dio popularne kulture dijem svijeta, pa je po njemu nazvan i natjecateljski dio programa naše domaće Platforme mladih koreografa.

No, zašto bi u poslu čiji se najveći dio obavlja upravo na nogama itko ikome želio da ih polomi? E, na to pitanje nitko zapravo sa sigurnošću ne zna odgovoriti, iako teorija kao i obično ne manjka.

Ona antropološka je najkraća i kaže kako je gotovo u svakoj kulturi razvijen neki oblik rituala za zavravanje zlih duhova. No, zašto su kazalištarci posegnuli za ortopedijom umjesto da jednostavno kažu ‘propadnite‘, ‘imajte očajnu predstavu’, e tu se antroplozi već manje slažu.

Doduše, u francuskom se kazalištu umjesto lomljenja nogu uobičajilo prije predstave kolektivno uzvikivati ‘Merde!’, a u španjolskom ‘¡Mierda!’. Njemci pak navodno znaju posegnuti za u avijatičarskim ‘Hals- und Beinbruch’ što bi značilo ‘polomiti vrat i noge’. Manja grupa autora tvrdi da je u pitanju iskrivljenja hebrejska fraza hatzlakha u-brakha, u prijevodu ‘uspjeh i blagoslov’, no kako ne nude nikakvo razumno objašnjenje kako je pilotska poštapalica s iskrivljenogna hebrejskog preko njemačkog dospjela u anglosaksonsko kazalište.

Tehnička teorija objašnjenje pronalazi u kazališnoj terminologiji na engleskom jeziku, a u kojoj su se drveni potpornji scenskih zastora u izvorniku zvali – ‘leg’ iliti ‘noga’. Želja za ‘slamanjem nogu’ zapravo se dakle odnosila na slamanje spomenutih drvenih stupova, a usljed višekratnog podizanja i spuštanja zastora za naklon ansambla, nakon uspješne predstave.

Sličnom logikom utemeljena je tradicionalna teorija, a koja kaže kako ‘slomiti noge’ zapravo znači zaželjeti dugotrajan aplauz nakon predstave i pri tom nebrojeno mnogo nakona pri kojima je – uobičajeno saviti koljena.

Uz sve naveden, zabilježene su i dvije prilično morbidne i malo vjerojatne teorije, obje povezane sa stvarnim povijesnim ličnostima. Jedna kaže kako je izraz nastao u vijeme kad je slavna francuska glumica Sarah Bernhardt, čak i nakon amputacije jedne noge nastavila karijeru i dostigla kultni status (!), dok druga spominje ubojstvo američkog predsjednika Abrahama Lincolna iz 1865., a koje se dogodilo u kazalištu i nakon kojeg je ubojica John Wilkes Booth skočio na pozornicu i tamo – slomio noge.

No, otkud god da dolazi i s ‘break a leg’ treba biti oprezan. Najbolje to zna zvijezda kultnog TV serijala o obitelji Bundy, Christina Applegate, koja je na svom pretpremijernom debutu na Broadwayu nogu slomila – doslovno.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 3 gosta