Mira Stanišev - Ana u Zemlji kišobrana

Mira Stanišev - Ana u Zemlji kišobrana

Postod branko » 19 Mar 2017, 10:38

Mira Stanišev

Ana u Zemlji kišobrana


LICA:
ANA djevojčica koja uvijek – baš uvijek zaboravi da ponese kišobran i uvijek, baš uvijek pokisne
GOSDOĐICA PELAGIJA Anina brižna stara dadilja
MILICA doktorica
VOJSKOVOĐA (ANA 2) lijep kao neka djevojka zato što je djevojka
DJEČAK Anina simpatija iz susjednog razreda koji uvijek – baš uvijek zaboravi da stavi kapu i uvijek – baš uvijek pokisne
PRINC malo uobražen, malo razmažen
KRALJICA ZEMLJE KIŠOBRANA
KRALJICA ZEMLJE KADA I ŠEŠIRA
PODANICI IZ ZEMLJE KIŠOBRANA
PODANICI IZ ZEMLJE KADA I ŠEŠIRA

I
Trpezarija. Gospođica Pelagija užurbano hoda gore-dole po trpezariji i s vremena na vrijeme proviri kroz prozor. Čuje se jaka kiša i grmljavina.
PELAGIJA: Kiša, kiša, kiša… (gleda kroz prozor) Strašno! Ne samo kiša, nego i pravi pravcati pljusak! Čujete li kako pljušti? O, ne smijem ni da pomislim kako će samo Ana doći mokra kao miš… Ah, ta neposlušna djevojčica! Opet mi je u školu pobjegla bez kišobrana. A njeni roditelji, kad se vrate sa puta, reći će mi: “Gospođice Pelagija, Vi je niste dobro čuvali!” O, jadna ja sa tako neposlušnim djetetom. A šta bi vrijedilo i da je ponijela kišobran, kad ga u školi uvijek izgubi ili zaboravi, pa opet pokisne?! To dijete kao da je alergično na kišobrane, samo što ne počne da se češe kada vidi kišobran – ovako, ovako… (češe se po glavi)
(Ana se šulja iza Pelagijinih leđa)
PELAGIJA: Ana! Kako si me uplašila! Pa ti si, dijete, potpuno mokra…
ANA: Da, kao što vidite, teta Pelagija…
PELAGIJA (strogo) A zašto nisi ponijela kišobran? A? Pitam ja tebe?
ANA: Da, ovako – to je malo duža priča. Ponijela sam ja kišobran – doista – i idem ja tako ulicom – idem, idem…
PELAGIJA: Dobro – ideš ti ulicom – i?
ANA: I tako ja idem, idem ulicom i idem…
PELAGIJA: I ideš…
ANA: Da – idem – kad on – idu dva razbojnika – prekrili lice nekim tamnim kapama – ma, strašno – i kažu: ”Stoj, ruke u vis, daj nam kišobran ili ćemo pucati!” I šta sam drugo mogla? Dala sam im kišobran, ali sam ih lijepo zamolila: “Molim Vas, razbojnici, svratite kod teta Pelagije u Ulicu lipa broj 22 i kažite joj da ste mi oteli kišobran jer se ona jako ljuti kad pokisnem. ” Da li su dolazili?
PELAGIJA: Da, baš su došli i sa mnom popili kafu. Tako mi je žao što sam zaboravila da ih ponudim slatkom od dunja… A, kako objašnjavaš to što je tvoj kišobran ovdje, u stanu… ?
ANA: E, pa možda su došli dok ti nisi bila kod kuće… A možda… A možda su opljačkali neki ljepši kišobran pa su ovaj moj odlučili da vrate…
PELAGIJA: Ana – da li je lijepo tako izmišljati? Kao i uvijek – nisi ponijela kišobran u školu! I, kao i uvijek prehladila si se! I kao i uvijek – sigurno imaš malo povišenu temperaturu. A? (opipava joj čelo) Pa ti goriš!! Brzo… Brzo… Brzo… Presvuci se! Osuši kosu! Ja ću zvati doktoricu… (uzima telefon) Halo, halo… Doktorice Milice, ovdje gospođica Pelagija, dadilja neposlušne djevojčice Ane… Ana je opet zaboravila ponijeti kišobran u školu, i Ana je opet pokisla, i Ana opet ima temperaturu i ako biste mogli… Da, ako možete odmah… Mislim da je veoma hitno… (Pelagija sama hoda po sobi) Oh, ta neposlušna djevojčica… Svaki puta joj kažem: „Donesi kišibran!” Ali, ne – Ana se izvuče iz kuće kao miš i naravno kišobran ne ponese. čak i kad je ispratim do vrata, ona krišom kišobran ostavi u dvorištu.
Čuje se zvono na vratima
MILICA: (dolazi na trotinetu i pjeva)
Pilulice i tablete
jako voli svako dijete,
Injekcije malo bole,
zato djeca sirup vole!
Ah, ah, ta neposlušna djevojčica. Zovite je da je pogledam.
PELAGIJA: Anaaaa!!!
ANA: Dolazim, gospođice Pelagija! O, dobar dan, doktorice Milice.
MILICA (prekorno) Ana, Ana… Pa ti si opet bolesna. A zašto? Kao i uvijek – zato što si pokisla! Hajde da vidimo grlo. Kaži: “Aaaa!”
ANA: Aaaa!
MILICA: Grlo je jako upaljeno. Uostalom, kao i uvijek kad pokisneš. To ovako više ne može! Svakih sedam dana tablete i injekcije, a ti se opet razboliš. Ne, ne! Propisujem ti sedmodnevni boravak u Zemlji kišobrana.
ANA, PELAGIJA: ( začuđeno) Zemlji kišobrana???
MILICA: Da, Zemlji kišobrana! Sedmodnevna obuka nošenja kišobrana. Naši stari su govorili: “Bolje spriječiti, nego liječiti. ”
ANA: Ne, ne – ne mogu ići – šta će moje drugarice bez mene? A roditelji?
PELAGIJA: Roditelji se neće vratiti sa puta dok ti ne dođeš iz Zemlje kišobrana. A – u školu ionako ne bi išla…
MILICA: (strogo) Malena – možeš da biraš: ili bolnica ili Zemlja kišobrana…
ANA: Naravno, naravno – već sam izabrala – samo ne bolnica! Idem sa Vama u Zemlju kišobrana.
MILICA: Da onda pođimo – Zemlja kišobrana je daleko, a put je veoma dug… Doviđenja, gospođice Pelagija i nemojte ništa da brinete za Anu – tamo će je dobro paziti. I uostalom – naučiti da nosi kišobran!
PELAGIJA: Nadam se – mada je teško povjerovati u to. Doviđenja. (maše)
Milica i Ana odlaze.
MILICA: (pjeva) “Pilulice i tablete jako voli svako dijete… ”

II
Zemlja kišobrana. Kraljica šeta sa podanicima. U rukama im kišobrani živih boja.
MILICA: Dobar dan, Vaše kišobranstvo, kraljice Zemlje kišobrana…
KRALJICA: Kišan dan ja Vama želim, doktorice Milice. čemu mogu da zahvalim za Vaš iznenadni dolazak?
MILICA: Dovela sam Vam jednu djevojčicu na obuku nošenja kišobrana. Mislim da će joj sedam dana kod Vas biti dovoljno da savlada naviku redovnog nošenja kišobrana – bar u školu.
KRALJICA: To neće moći!
PODANICI (svi uglas) To neće moći!!!
MILICA i ANA (zajedno, začuđeno) Kako neće moći?
KRALJICA (uzddahne) Znate – za Zemlju kišobrana nastupila su veoma teška vremena… Ah… A svakoga dana očekujemo da nas napadne vojska Zemlje kapa i šešira!
MILICA: Da to je nečuveno! Zar se do sada niste zajedno borili protiv kiše?
KRALJICA: Ah, da… Ali to su prošla dobra stara vremena… NJihova kraljica – uf, ne volim ni da je se sjetim – došla je na ideju da mi – narod Zemlje kišobrana, treba da priznamo da su kape i šeširi mnogo bolji u odbrani od kiše od kišobrana! Ne mogu da vjerujem! Užas! I eto… Ma, naravno, to nismo htjeli priznati – a i kako bismo mogli? Zamislite Vi, kape i šeširi bolji od kišobrana… Nečuveno! Pih!
PODANICI (svi uglas) Pih!
MILICA: Da, ne znam kako bih rekla – kape i šeširi su dobri – svakako…
KRALJICA: Kako se samo usuđujete?! Ništa Vas od kiše ne može zaštititi tako kao kišobran… To i mala djeca znaju…
MILICA (pogleda u Anu) Pa, i ne baš sva… A šta mislite da ja ovu djevojčicu ipak ostavim? Možda rat i neće početi baš za sedam dana, dok je ona ovdje… Obećala sam njenoj dadilji… Prevalile smo toliki put, a sad ispada da je uzalud… Da je ipak ostavite? (molećivo) To je samo sedam dana.
KRALJICA: To neće moći!
PODANICI (svi uglas) To neće moći!!!
MILICA: Dobro, kad je tako. Pokušaću da je ostavim u Zemlji kapa i šešira. Pa – ne štite kape i šeširi kao i kišobrani, ali bolje išta nego ništa…
KRALJICA: O, zar biste mogli učiniti tako nešto? Pa, sad sam Vam upravo rekla da su kišobrani, ah, kišobrani najbolja zaštita protiv kiše…
MILICA: To i ja mislim, ali Vi ne želite da je ostavite ovdje… Nemam drugog izbora…
KRAljICA (razmišlja) Da, možda da pitamo vojskovođu…
PODANICI (svi uglas) Da pitamo vojskovođu…
KRALJICA: Vojskovođo!
VOJSKOVOĐA (ženskim glasom) Zvali ste me, Vaše kišobranstvo?! (zakašlje se, dubljim glasom) Zvali ste me, Vaše kišobranstvo?!
KRALJICA: Znaš, vojskovođo, imam delikatan problem. Doktorica Milica ja dovela jednu djevojčicu na obuku nošenja kišobrana… Ali, ja se plašim da će nas napasti Zemlja kapa i šešira i mislila sam da je ne primimo. Ali, doktorica će je onda odvesti u Zemlju kapa i šešira… Još treba oni da puste glas kako ne primamo djecu… Ti treba da odlučiš…
(Milica i Ana mole iza kraljičinih leđa)
VOJSKOVOĐA: Da… Da… (dubokim glasom) Kad bolje razmislim… Kad bolje razmislim… (dubokim glasom) Možda da pitamo djecu… Djeco, da li da Ana ostane u Zemlji kišobrana?
MILICA (skandira) Neka ostane, neka ostane!
SVI: Neka ostane!
VOJSKOVOĐA: Neka ostane!
Ana i Milica skaču i raduju se.

III
PODANIK 1: Kišan dan, Vaše kišobranstvo!
KRALJICA: Kišan dan!
PODANIK 2: Kišan dan, Vaše kišobranstvo!
KRALJICA: Kišan dan!
VOJSKOVOĐA (ženskim glasom) Kišan dan… (zakašlje se, dubljim glasom) Kišan dan, Vaše kišobranstvo.
KRALJICA: Kišan dan!
ANA: Dobra dan, kišobransko visočanstvo!
KRALJICA: O, pa ovo je nečuveno! Kišobransko visočanstvo! Ko je to još čuo?! Uostalom, možda ne zvuči loše… Još ću da razmislim o tome…
SVI (šapću Ani) Vaše kišobranstvo! Vaše kišobranstvo! Izvini se!
ANA: Izvinite, Vaše kišobransto…
KRALJICA: Dobro, dobro… Ali zašto kasniš, djevojčice? I pobogu, gdje ti je kišobran?!
ANA: Kišobran? Kišobran? Da ne pada kiša!
PODANICI (šapuću Ani) Kišobran se nosi i kad je oblačno…
ANA: Da, da, kišobran se nosi i kada je oblačno! Ja sam krenula sa kišobranom, ali – nećete mi vjerovati…
KRALJICA: Ne, neću ti vjerovati!
ANA: Ali, slušajte – naišli su razbojnici i… I kažu oni meni…
KRALJICA: Ja nisam više mala da slušam bajke! Dosta, dosta. (zapuši uši rukama) Te priče sam čula od djece koja su ovdje bila prije tebe.
PODANICI (šapuću Ani) Donesi brzo kišobran…
ANA: Idem po kišobran… Gdje sam ga samo ostavila?
VOJSKOVOĐA (ženski glasom) Hajde… (dubljim glasom) Hajde, brzo, brzo… Pomoći ću ti da ga nađemo… Brzo…
(Vojskovođa i Ana otrče)
KRALJICA: Dripremite se. Vježba počinje!
(Vojskovođa i Ana dotrče)
KRALJICA: I kada je sunčan dan mi imamo kišobran!
PODANICI (svi uglas) I kada je tmuran dan mi nosimo kišobran!
Ana u plesu ubode kišobranom kraljicu.
SVI PJEVAJU: Kada kiša pada
čak i s malo grada
I kad vjetar duva
Glava nam je suva.
Jer kada je tmuran dan
Mi nosimo kišobran
Glava nam je suva
Kišobran je čuva!
Mi nosimo kišobrane
I volimo kišne dane…
KRALJICA: Otvorite kišobrane!
Svi otvaraju kišobrane. Ana otvori slomljen kišobran.
KRALJICA: Ovom djetetu nema pomoći. Oh, oh… Ovakvu djevojčicu još nikada nismo dobili…
VOJSKOVOĐA: Kišobransko visočanstvo… Ovaj, izvinite… Vaše kišobranstvo, ja ću pomoći Ani da savlada obuku!
KRALJICA: Eto sad i ti! Kišobransko visočanstvo! Možda i ne zvuči tako loše… U redu, u redu… Ali, ne vjerujem da tu ima nade… Idemo, podanici moji!
Odlaze.
ANA: Stvarno ćeš mi pomoći! Ti si tako dobar…
VOJSKOVOĐA (ženskim glasom) Naravno da ću… (zakašlje se, pa dubokim glasom) Naravno da ću ti pomoći…
ANA: A šta je sa tvojim glasom?
VOJSKOVOĐA (dubokim glasom) Ništa, šta bi bilo? Nemoj tu da izmišljaš krive gliste, nego idi po drugi kišobran, pa da počnemo…
Ana otrči.
VOJSKOVOĐA: Ona je izgleda primjetila nešto… (skida periku)
ANA (vraća se) E, zaboravila sam da te pitam, gdje da nađem drugi kišobran, jer… (vrisak) Pa ti si djevojka!
VOJSKOVOĐA (brzo navuče periku) Čini ti se.
ANA: Ne čini mi se! Vidjela sam! Imaš kosu.
VOJSKOVOĐA: Naravno da imam kosu! Što ne bih imao kosu?!
ANA: Ako mi ne priznaš reći ću svima. Teško ćeš ih ubjediti sa tim (ruga se dubokim glasom) “A što ne bih imao kosu?”
VOJSKOVOĐA: Dobro, ti dosadna djevojčice… Jesam – djevojka sam. Eto! Da li si sad zadovoljna?
ANA: Da zašto to kriješ?
VOJSKOVOĐA: Eh, zašto?! Pitam ja tebe zašto! Mojoj majci ne možeš objasniti neke stvari. Od kako je moj otac umro, ja sam preuzeo vojsku. Majka misli da se djevojke vojskovođe niko neće plašiti…
ANA: Pa doista, nikada nisam čula da djevojka vodi vojsku u rat… A stvarno, da li si do sada nekada ratovala?
VOJSKOVOĐA: Ma ne. Ali sada sigurno hoćemo sa Zemljom kapa i šešira. Sve je to toliko glupo.
ANA: Plašiš li se? A ko vodi njihovu vojsku?
VOJSKOVOĐA: Naravno da se plašim. NJihovu vojsku predvodi mladi princ. Priča se da je jako dobar i hrabar vojskovođa. Ja sam ga samo dva puta srela – prvi put na šumskom putu kada nisam bila obučena kao vojskovođa. Nije znao ko sam, mislio je da sam neka djevojka iz sela iza šume. Rekao je da nikada ljepšu djevojku nije vidio i zamolio me da opet sutra dođem na isto mjesto.
ANA: I – da li si otišla?
VOJSKOVOĐA (tužno) Da, ali obučena kao vojskovođa. Nisam smjela dopustiti da sazna ko sam. Sigurnost moje zemlje zavisi od čuvanja ove tajne. Tada još nije bilo govora o ratu, pa samo malo popričali o puškama na vodu.
ANA: Nije te prepoznao?
VOJSKOVOĐA: Ne. Doduše, rekao mi je da ličim na nekoga koga poznaje i čudno me je gledao. Zato sam morala da odem. On je ostao da čeka… (uzdahne) A tako je lijep…
ANA: Hej, vidi, vidi… Pa on ti se dopada! Zaljubljena, a ?
VOJSKOVOĐA: Kako ću se zaljubiti u njega kad on i ne zna da sam ja djevojka?
ANA: Ne budi glupa, pa dovoljno je da ti znaš da je on mladić, i to bogami – lijep pa da se zaljubiš!
VOJSKOVOĐA: Čini mi se da sam se zaljubila.
ANA (skoči) Tako te volim! LJubav će spasiti svijet! Vaša ljubav će biti prepreka ratu!
VOJSKOVOĐA (tužno) Što si ti smješna… Zaboravila si jednu sitnicu: on ne zna da sam ja djevojka, on voli djevojku iz sela. Doduše, to sam ja, ali on to ne zna i nikada neće saznati.
ANA: Pazi stvarno! Tako bih željela da vidim tog princa? Kako mogu da ga vidim? Mooolim teee!!!
VOJSKOVOĐA: Vidjećeš ga kad nas napadnu i pobjede…
ANA: Ja želim da ga vidim sad!
VOJSKOVOĐA: Jedino da se prišuljamo do njihovog dvorca… Ali, to je veoma opasno… Mogli bi da nas zarobe…
ANA: Ma daj, ne budi plašljivica… Idemo?!
VOJSKOVOĐA: Ali moraš mi obećati da o ovome nećeš pričati nikome…
ANA: A za kakvu ti mene djevojčicu smatraš? Da li ti izgledam kao neko ko ne zna da čuva tajnu? Da li misliš da sam tužibaba?
VOJSKOVOĐA: Dobro, dobro… Stani malo! Vjerujem ti – de…
ANA: Uostalom… (spušta glavu) I meni se dopada jedan dječak iz susjednog razreda. Ali nisam ga vidjela čitavu vječnost – već tri dana ga nema u školi – vjerovatno je prehlađen. I on, kao i ja, nikada ne nosi kišobran ni kapu.
VOJSKOVOĐA: Eto – sad valjda i sama vidiš koliko je važno nositi kišobran! Pokisneš, prehladiš se i kud ćeš gore! Nego, ako ćemo ići – pođimo!
ANA: (salutira) Razumem, hrabri vojskovođo!
VOJSKOVOĐA: Ne glupiraj se! Dolazi!
ANA: Stani malo! Nisam te pitala kako ti je ime. Mislim – tvoje žensko ime…
VOJSKOVOĐA: Nećeš mi vjerovati, ali – i ja se zovem Ana!
ANA: Super! Ja ću biti Ana broj 1, a ti budi Ana broj 2!
VOJSKOVOĐA: Dođimo, Ana broj 1!
ANA: Dođimo, Ana broj 2!

IV
PRINC: (pjeva) Šešir moj, šešir moj, na koso… Nosio bih, al` mi ne da moj pos`o! (Skida jedan šešir, stavlja na glavu drugi) Ne, ovaj mi bolje stoji!
Dolazi dječak.
PRINC: (dječaku) A šta ti misliš? Koji danas da stavim na svoju lijepu glavu? (skida drugi i stavlja treći šešir)
DJEČAK: (dodaje mu nove šešire) Stavi ovaj! Ne! Hajde probaj ovaj… Ne, ne… Ovaj ti najbolje stoji!
PRINC: Misliš? (uzima novi šešir) A – ja mislim da bi ovaj bio najbolji… Ma, sve je bez veze…
Dolaze dvije Ane i gledaju iz prikrajka.
ANA 1: Eno ga!
ANA 2: Da, eno ga!
ANA 1: Kako je lijep!
ANA 2: Pa kazala sam ti da je lijep!
ANA 1: Imam leptire u stomaku! Drhtim…
ANA 2: I ja… Ali, stani malo! Zašto ti imaš leptiriće u stomaku?!
ANA 1: Pa, on je tu!
ANA 2: Pa, on je moj! Hoću reći – ja sam zaljubljena u njega i uopšte nije lijepo…
ANA 1: (prekine je) Ana, ti si zaljubljena u princa! Bar si tako rekla!
ANA 2: Da o kome mi pričamo?
ANA 1: Da valjda o dječaku iz susjednog razreda… Tu je – u Zemlji kapa i šešira!
ANA 2: (malo se zamisli) Vjerovatno ga je poslala doktorica Milica kao tebe kod nas. Trebalo bi da idemo. Vidjeće nas…
ANA 1: Sačekaj još malo, mooooooooooooolim te…
KRALJICA (dolazi sa svitom) Kišan dan Vam želim, moji podanici.
PODANICI (svi uglas) Kišan dan, Vaše kapuljičasto šeširstvo!!!
KRALJICA: Hoćemo li početi sa našom vježbom? Oh, oh, pa ti dječače opet nemaš šešir! Šta da radim sa ovako neposlušnim učenikom?
PRINC: Ne brini, draga majko, evo… Ja ću mu posuditi jedan od svojih šešira. Hoćeš ovaj?
DJEČAK: Može.
PRINC: Ne, taj ti ne mogu dati, meni baš lijepo stoji.
DJEČAK: Pa daj ovaj!
PRINC: E… Ovaj nikako ne mogu… Taj sam dobio na poklon za rođendan
DJEČAK: Od koga?
PRINC: E, pa – sad baš ne znam od koga… Ali znaš – bitan je rođendan…
DJEČAK: Onda mi daj ovu kapu…
PRINC: Kapu! E – kapu ti ne mogu dati… Kapa mi treba – baš ova mi treba…
KRALJICA: (nestrpljivo) Hoćemo li početi? Da ti još nemaš šešir…
DJEČAK: (krišom uzima princu šešir i stavlja na glavu) Evo, imam. Možemo početi.
PJEVAJU I PLEŠU:
Kad vjetar piri
Tu su nam šeširi
Kad vjetar duva
Kapa glavu čuva
A kad kiša pljušti jače
Dobre su i kapuljače…
Kad počne hladna kiša
Ne smije da se okoliša
Bijelu, roza ili plavu
Kapu stavi ti na glavu
Kad hladna kiša pljušti,
Na tvoju glavu se stušti
Stavi šešir pa nek duva,
Glava će ti biti suva.
Glava će ti biti suva,
Jer ti šešir glavu čuva.
KRALJICA: Odlično, odlično! (plješće) Divno, divno! (plješće) Krasno, krasno! (plješće) A sada važno saopštenje: Moje Kapuljičasto šeširstvo je odlučilo ovog trenutka, da vam saopštim ovoga trenutka, da u rat krećemo ovoga trenutka!
PRINC: Stani malo – misliš – ovoga trenutka?
KRALJICA: Da ovoga trenutka! (plješće)
PRINC: A šta ovoga – trenutka?
KRALJICA: Odlučila, saopštila – krećemo u rat – sve u jednom trenutku!
PRINC: (plašljivo) A šta misliš, mamice, da pođemo nekog drugog trenutka? Možda baš sad i nije trenutak?
PODANICI: (razočarano) O, o, o, o, o!
KRALJICA: Nije valjda da se plašiš? (u nevjerici) Moj sin da se plaši? I to čega? (prezrivo) Kišobrana?
PRINC: Ma, ne plašim se mamice, samo me nešto boli stomak. A mislim da imam temperaturu. Pipni mi čelo.
PODANICI: (razočarano) O, o, o, o, o!
KRALJICA: (pipa mu čelo) Nemaš temperaturu, a stomak će te proći kada ih pobjedimo. Znaš li ko je njihov vojskovođa?
PRINC: Doznajem ga, on je tako dobro vaspitan mladić. A i lijep je kao neka djevojka?!
PODANICI: (razočarano) O, o, o, o, o!
KRALJICA: Kako neprijatelj da bude dobro vaspitan? Da još lijep kao djevojka?! Da li sam ja to dobro čula? (vuče ga za uvo)
PRINC: Ma, ne, mamice, nisi dobro čula. Zao je i ružan, kao, kao… Kao kišobran!
KRALJICA: E, to je moj sin! Tako te volim! A sada – postroji vojsku!
PRINC: (drhti) Vojsssko possstroj ssse! Da vidim oružje! Naprijed u rat! Rat?! Rat?! Joooj, mamice, stvarno me boli stomak. Sačekajte me malo… (otrči, svi otrče za njim)
ANA 1: Spremaju se u rat! Moramo da javimo u Zemlju kišobrana!
ANA 2: I da se spremimo za odbranu – brzo!
ANA 1: Prava je sreća što smo došle da vidimo… (ironično) Tog hrabrog princa.
ANA 2: Taj princ u koga sam se zaljubila sada je moj neprijatelj.

V
Zemlja kišobrana. Kraljica se šeta sa kišobranom. Ostali podanici su pored nje.
ANA 2: Mama, mama, dolaze...
KRALJICA: Ko dolazi, pobogu?!
ANA 2: Dolaze kape i šeširi!
ANA 1: I pokoja kapuljača!
ANA 2: Napašće nas! Brzo po oružje!
Čuje se truba za napad. Stižu kape i šeširi. Svi drže pištolje i puške na vodu.
PRINC: Predajte se dok vam nismo polomili sve žice na kišobranima i dok od njih nismo napravili igle za pletenje.
PODANICI: O, o, o, o, o.
ANA 2: Nikada se nećemo predati. Bolje se vratite kući dok od vaših kapa i šešira nismo napravili saksije za cvijeće.
PODANICI: O, o, o, o, o.
PRINC: (obraća se publici) Zamolio bih sve dječake da navijaju za nas ovako: Kape i šeširi!! Kape i šeširi!!
ANA 2: Onda, djevojke, vi navijajte za nas! Ovako: Kišobrani!! Kišobrani!!
PRINC: Pooočinje rat! Zapovjedam naaapad!!
Jure se i prskaju pištoljima na prskanje. Kraljica kišobrana isprska Kraljicu kapa i šešira. Ova joj vrati. Svi se razbježe. Na sceni ostaju Ana 1 i dječak i Ana 2 i princ.
DJEČAK: (Ani 1, iznenađeno) Ti?
ANA 1: Hajde da se sklonimo negdje dok ovo sve ne prođe. (povuče ga za ruku)
PRINC: Predaj se, pucam!! (zažmiri, drhte mu noge; puca u Anu 2)
Ani 2 ispada kišobran. Briše vodu sa lica i spada joj perika.
PRINC: (progleda na jedno oko) Da li sam ga ubio? (vidi Anu 2) Ti? Ne mogu da vjerujem. Pa ti si djevojka! Djevojka koju sam sreo na šumskom putu… Zašto si me lagala? Zašto mi nisi rekla ko si? Da sam znao da si ti vojskovođa Zemlje kišobrana, nikada ne bih počeo ovaj rat…
PODANICI: (vire sa obije strane) O, o, o, o, o…
ANA 2: Ali, ko bi pomirio naše majke?!
Dolazi Kraljica kišobrana.
KRALJICA: Šta se ovdje dešava? Da li smo pobijedili?
Dolazi Kraljica kapa i šešira.
KRALJICA: Šta se ovdje dešava? Da li smo pobijedili?
Ugledaju jedna drugu. Vrisak. Pucaju jedna na drugu. Dolazi Ana 1.
ANA 1: Stanite! Stanite! Stop! Stop! Drimirje! (vadi bijelu maramicu i maše njom)
PODANICI: (uglas) Primirje…
ANA 1: Slušajte me dobro! Ratujete bez veze!
PODANICI: (uglas) Bez veze…
ANA 1: Hoćete li da čujete šta sam ja ovdje naučila?
KRALJICA KIŠOBRANA: Nećemo!
KRALJICA KAPA I ŠEŠIRA: Nećemo da čujemo!
PODANICI: (uglas) Hoćemo!!
OBIJE KRALJICE: Kakva neposlušnost!!!
ANA 1: Naučila sam da su podjednako važni i kišobrani i kape i šeširi. Ako ponesmo kapu i šešir kada pada kiša još najbolje ćemo se zaštiti. I tada – jedio tada – možemo biti sigurni da se nećemo prehladiti. Zato – ja ne vidim čemu ovaj rat! Poslušajte novu pjesmu. (Ana pjeva i pleše)
Kad osvane tmuran dan
Ti ponesi kišobran
Al’ nemoj da s uma smetneš
Da na glavu kapu metneš!
Kad osvane kišan dan
Ti otvori kišobran
Al’ nemoj da zaboraviš
I šešir na glavu da staviš.
PODANICI (uglas) Bravo! Živjela Ana! Živjeli kišobrani! Živjele kape i šeširi! Živio princ Zemlje kapa i šešira i njegova princeza, princeza Zemlje kišobrana! I još jednom živjela Ana!

VI
PELAGIJA: Ana! Ana! Drug je došao po tebe da idete u školu. Ana, ostavi taj kompjuter i požuri.
Ulazi dječak.
DJEČAK: Ćao, Ana.
ANA: Hej, zdravo! Upravo sam na fejsbuku prihvatila nove prijatelje iz Zemlje kišobrana. Svi te pozdravljaju, naročito princeza Ana i tvoj drug, princ Zemlje kapa i šešira. Idemo.
PELAGIJA: Ana, uzmi kišobran, kiša pada.
ANA: Naravno, a za svaki slučaj staviću i kapu. Napolju duva vjetar. Kako ide ona pjesma, ne mogu da se sjetim… Kad bi tu samo bili naši prijatelji iz Zemlje kišobrana.
DJEČAK: I iz Zemlje kapa i šešira…
Dolaze stanovnici Zemlje kišobrana i Zemlje kapa i šešira
SVI: Zvali ste nas…
PJEVAJU ZAJEDNO: Kad osvane tmuran dan…
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
 
Postovi: 10536
Pridružio se: 08 Dec 2010, 17:14

Povratak na POZORIŠNI TEKSTOVI ZA DECU

Ko je OnLine

Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 2 gostiju

cron