Ivana Brlić Mažuranić - Čudnovate zgode šegrta Hlapića

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Ivana Brlić Mažuranić - Čudnovate zgode šegrta Hlapića

Post od branko »

Ivana Brlić Mažuranić

Čudnovate zgode šegrta Hlapića


L i c a :

MRKONJA
HLAPIĆ
GRGA
LIŠAC, gospodar cirkusa
GITA
MARTA
ŽELIMIR, Martin sin
SREĆKO, Liščev sin



PRVA SLIKA
Hlapić i Mrkonja
HLAPIĆ: Dobro jutro, gazda!
MRKONJA: Dobro jutro! Jesi li sve počistio kako treba, lupežu?
HLAPIĆ: Trudio sam se, gazda.
MRKONJA: Što to znači trudio? A koliko si truda uložio dok si ono na zidu učinio?
HLAPIĆ: Što sam učinio?
MRKONJA: Što je ono gore u kutu? To ne vidiš, zar ne?
HLAPIĆ: Mislite paučinu, gazda? Na žalost ja to ne bih mogao nikad učiniti. To radi majstor pauk.
MRKONJA: Ne luduj! Zašto je nisi očistio? Znaš li tko nam danas dolazi. Sve se na njemu sjaji. I kad svojim sjajnim godspodskim očima opazi paučunu gore u kutu, mogao bi oslijepiti. Ti to ne znaš?
HLAPIĆ: Pretjerujete, gazda!
MRKONJA: Kuš! Očisti dok te nisam izdevetao!
HLAPIĆ: Visiko je!
MRKONJA: Popni se na stolicu, uzmi najdužu metlu...
HLAPIĆ: (penje se na stolicu i pada): Ne mogu, gazda.
MRKONJA: Hoćeš da ja uzmem u ruke? Onda se nećeš dobro provesti.
HLAPIĆ: Žao mi je, gazda. Majstor pauk je tako dobar. Divno plete.
MRKONJA: Pauk je lupež.
HLAPIĆ: Nemoguće, gazda.
MRKONJA: Hoće da ostanem bez dobre mušterije. Hoće me uništiti tvoj „dobri“ pauk. Uništi ti njega!
HLAPIĆ: Ne mogu, gazda.
MRKONJA: Ti meni „ne mogu“, debela kožo! (Udara ga metlom.)
Tako tebe treba svaki čas.
HLAPIČ: (ide prema prozoru): Sunce! Izlazi sunce, gazda.
MRKONJA: I sunce je lupež.
HLAPIĆ: Nemoguće, gazda!
MRKONJA: I ti kažeš da si sve očistio. A ovo? Vidi... (Prstom vuče po prašnjavom stolu. Ošamari Hlapića koji poleti prema prozoru.)
HLAPIĆ: Pogledajte, gazda!
MRKONJA: Očisti rupe, debela kožo! A što je ovo? Zašto prosipaš čavle? Znaš li ti da svaki čavao vrijedi koliko ti sam, a ti ih gubiš, baš te briga. (Ošamari ga.)
HLAPIĆ: (pogled mu se zaustavi na čekiću): Kad ste to kupili ovaj čekić, gazda?
MRKONJA: Crni čovjek prodao mi ga je upola cijene.
HLAPIĆ: Dobar čovjek.
MRKONJA: Tebi su svi dobri, glupane. Sigurno je negdje ukrao čekić i zato mi ga prodao upola cijene. Ne kradu samo pauci. I ljudi kradu.
HLAPIĆ: Ako vam je dao upola cijene, sigurno je dobar. Kako je lijepa ova lutka, gazda. Sviđa mi se!
MRKONJA: Hoćeš mi je ukrasti? Takvi su ljudi... Svi kradu...
HLAPIĆ: Nikada nisam nešto takvo pomislio, gazda. Hoću li u podne moći na rijeku?
MRKONJA: S lutkom? Stavi lutku na njezino mjesto!
HLAPIĆ: (stavlja lutku): Hoćete li me pustiti na rijeku?
MRKONJA: Sve si lijepo očistio i uredio, pa da te nagradim, zar ne?
HLAPIĆ: Ako nisam dovoljno dobar, popravit ću se.
MRKONJA: Kuš! Evo ga! (Ulazi Lisac sa sinom.)
LISAC: Kako je zagušljivo ovdje i kako zaudara! Otvori prozor Mrkonja! Vodim sa sobom svoga sina. Bojim se da ne umre od tog mirisa koža i masti.
MRKONJA: Otvori prozor, Hlapiću!
LISAC: Zar je tu mjesto tako lijepoj lutki? Kako si mogao, Mrkonja, takvu figuru postaviti u taj smrdljivi nered? Sada moramo probati čizmice. Bit ćeš lijep u čizmama, i onda ćeš osloboditi lutku.
SREĆKO: Hoću odmah biti njen oslobodilac.
LISAC: Da je svaka stvar na svom mjestu, moj sin ne bi sada patao. Vidiš u kakvu si me nepriliku doveo, Mrkonja. Donesi konačno čizme zašto toliko čekam?
MRKONJA: Prvorazredna roba, gospodine!
LISAC: Obuci ih, sine... Kako se osjećaš?
SREĆKO: Lijepe su.
LISAC: Hajde, hodaj malo... čudno hodaš... Trči malo!
SREĆKO: Ne mogu.
LISAC: Vidim u čemu je stvar. Preširoke su. Izvrsno ste ih napravili, majstore Mrkonja! Skini ih, sine.
SREĆKO: Neću.
LISAC: Ali tijesne su ti. Ne možeš trčati. A život je trka. Morat ćeš mnogo trčati. U redu. Na tebi je da odlučiš, ali jedno bi morao znati, a to je: što će ti narasti na peti ako ih ne skineš? Žulj! S pete ćeš se preseliti u srce. I žuljat će, žuljati.
SREĆKO: U srce?
LISAC: Da sine moj. I na kraju će se preseliti u glavu. I onda ćeš biti jako nesretan, sine moj.
SREĆKO: A šta ću onda raditi?
LISAC: Kao bez glave lutatat ćeš po svijetu. Ne želim te uvjeravati, ali mislim da bi bilo dobro da skineš čizme
SREĆKO: Neću ih skinuti.
HLAPIĆ: A zašto tati kažeš neću?
MRKONJA: Kuš nesretniče, svemu si ti kriv.
LISAC: Neka bude kako ti hoćeš, sine, ali ne želim ti zlo. Ja sam mnogo žuljeva imao i želim tebe sačuvati. Ja najbolje znam kako je to kad žuljevi narastu u srcu i glavi. Jedva sam ih se oslobodio. I tek kad sam ih se oslobosio, dospio sam u prve redove.
SREĆKO: Ali, sviđaju mi se, tata!
LISAC: Shvaćam te, sine. Dopustiš li da ti se žulj uvuče u srce, nikad nećeš imati svoj cilj cirkus.
SREĆKO: U redu tata. (Skida čizmice.)
LISICA: Trči, sinko! Kako mi je milo što te vidim tako slobodnog! A tebi, majstore najljepša hvala! Htio sam naručiti čizme za čitav cirkus, ali sada vidim skim imam posla. Više ne mogu imati povjerenja u tebe. Ražalostio si me sina... To ti ne mogu zaboraviti. Idemo. (Na odlasku Lisac neprimjetno ukrade lutku.)
MRKONJA: Vidiš što si napravio, balavče! (Udara ga čizmama po leđima.)
HLAPIĆ: Pa vi ste ih krojili, gazda!
MRKONJA: Zar ćeš ti krivnju na mene baciti? Tko je čavle zabijao, pitam ja tebe? Prokleto kopile! (Udara ga... Hlapić poleti prema prozoru.)
HLAPIĆ: Gazda! Ždrijebe! Kako se igra ... Nevjerojatno, gazda! S mačkom se igra ždrijebe. Kako je dobro. Moglo bi mački stati na rep, ali neće.
MRKONJA: Da svijet propada, ti ne bi ništa osjetio, debela kožo! Htio je naručiti čizama za čitav cirkus, razumiješ li to ? Ti si kriv da sam ostao bez najbolje mušterije. To se više ne može izdržati, razumiješ! (Udara ga.)
HLAPIĆ: Imate pravo, gazda, to se više ne može izdržati, a svijet je tako velik.

DRUGA SLIKA
Hlapić i Željko (koji plače)
HLAPIĆ: Zašto plačeš?
ŽELJKO: Nestale su mi guske!
HLAPIĆ: Vidiš li onaj mlin?
ŽELJKO: Misliš da su tu?
HLAPIĆ: Ne. Da li je mlin i jučer bio tamo?
ŽELJKO: Pa nisu ga napravili preko noći! Gdje ću naći svoje guske ... Istući će me mama.
HLAPIĆ: Vidiš li crkvu na brijegu?
ŽELJKO: Nisam ćorav!
HLAPIĆ: Meni se čini da jučer nije bila tamo. Vidiš li ono cvijeće?
ŽELJKO: Ne vidim. Oćoravio sam.
HLAPIĆ: Šteta što si oćoravio.
ŽELJKO: Zašto šteta?
HLAPIĆ: Bilo bi dobro da vidiš ono žbunje.
ŽELJKO: Zar su tamo moje guske?
HLAPIĆ: Pogledaj!
ŽELJKO: Našao sam svoje guskice, našao sam guskice...
HLAPIĆ: Eto vidiš.
ŽELJKO: Što?
HLAPIĆ: Vidiš da ne vrijedi plakati za svaku sitnicu.
ŽELJKO: Hajde sa mnom. Sigurno ćeš razveseliti moju mamicu.
HLAPIĆ: Daleko stanuješ.
ŽELJKO: Žuri ti se?
HLAPIĆ: Gladan sam. Ali ja sam šegrt Hlapić i tako mi što može!

TREĆA SLIKA
Marta, Hlapić i Željko
MARTA: Želimire, gdje si tako dugo? (Ljubi ga.) Svašta sam već pomislila.
ŽELJKO: Izgubio sam guske i morao sam ih tražiti.
MARTA: A tko je to?
ŽELJKO: Ne bih našao guske da njega nije bilo.
MARTA: Pomogao ti je?
ŽELJKO: On se samo okrenuo oko sebe i rekao mi: Pogledaj u žbunje! I guske su stvarno bile u žbunju.
MARTA: Mali čudotvorac!
ŽELJKO: On je gladan, mama!
MARTA: Za gladne će se u mojoj kući uvijek naći komadić kruha.
HLAPIĆ: Hvala, gospođo, samo da operem ruke. Tamo je potok... (Odlazi.)
MARTA: Koga mi dovodiš u kuću, balavče!
ŽELJKO: On je dobar dečko, mama.
MARTA: Vidiš li kako je obučen! Zelene hlače!
ŽELJKO: A čizme, mama? Ti meni nećeš nikada kupiti takve čizme. (Dolazi Hlapić.)
HLAPIĆ: Povratio mi je potok dušu!
MARTA: Voliš li mlijeko?
HLAPIĆ: Volim!
MARTA: Želimire ,donesi kruha i mlijeka! (Hlapiću.) Kako se zoveš?
HLAPIĆ: Hlapić!
MARTA: Kuda lutaš. Dečko, zašto si otišao od kuće?
HLAPIĆ: Zbog čizama.
MARTA: A što će tvoja mama i tata kad vide da te nema?
HLAPIĆ: Ništa.
MARTA: Zar ti ne slušaš svoje roditelje?
HLAPIĆ: Ne, gospođo.
MARTA: A zašto ih ne slušaš?
HLAPIĆ: Kad ih nemam!
MARTA: Od koga si onda pobjegao?
HLAPIĆ: Od majstora Mrkonje.
MARTA: Poznam ga. (Dolazi Željko.) Daj prijatelju!
HLAPIĆ: Kako lijepu kuću imate. Ono je vaš telić?
MARTA: Da.
HLAPIĆ: Smijem li ga pomilovati?
MATRA: Naravno, Hlapiću! (Hlapić ode.) Kakvu si mi to protuhu doveo?
ŽELJKO: Mama! Telić uopće ne bježi od njega!
MARTA: Zovi ga da nam što ne digne!
HLAPIĆ: Mogu li kod vas prespavati, gospođo?
MARTA: Prespavati?
HLAPIĆ: Da!
MARTA: Ne znam gdje bi te stavila. Nemam krevet za tebe!
HLAPIĆ: Da li bih mogao u štali prespavati? Kod onog divnog telića?
MARTA: Nema mjesta, Hlapiću! Zbilja neznam gdje bi mogao prespavati. Nezgodno!
HLAPIĆ: Ništa, gospođo! Snaći ću se već nekako! Kako da vam zahvalim na mlijeku i kruhu? Možda vam mogu popraviti stare cipele?
MARTA: Nemam starih cipela, Hlapiću!
ŽELJKO: A moje cipele, mama?
MARTA: Hajde, zahvali se prijatelju!
HLAPIĆ: Hvala na mlijeku, gospođo! Ja sam šegrt Hlapić i tko mi što može... (Odlazi)
ŽELJKO: Kako bih htio putovati po svijetu!
MARTA: Srećom sve je dobro svršilo s tim čudotvorcem. Mogao si ostati bez gusaka!
ŽELJKO: Sigurno je pravi užitak putovati u tako lijepim čizmicama!
MARTA : Prestani već jednom!

ČETVRTA SLIKA
Crni Grga i Hlapić, Munje i gromovi

HLAPIĆ: Ja sam šegrt Hlapić i tko mi što može.
GRGA: Ja sam Crni Grga i mogu mnogo toga! Nisi dobio prenoćište?
HLAPIĆ: Kako Znaš?
GRGA: Znam! Odbila te je! Što si drugo mogao očekivati? Njoj je glavno da su joj sve guske na broju.
HLAPIĆ: Nije bilo mjesta!
GRGA: Ma nemoj, molim te lijepo! Kolika kućerina, vojska bi mogla prenoćiti. A ti sad lijepo spavaj pod mostom!
HLAPIĆ: Neće propasti svijet!
GRGA: Ima pravo. Vidjela je ona skim ima posla!
HLAPIĆ: I s tobom bi učinila isto! Hladno ti je? Dabome da je hladno! Donijet ću slame da ne spavaš na betonu!
GRGA: Nije potrebno.
HLAPIĆ: Idem!
GRGA: Rekao sam da nije potrebno! Ne igraj se!
HLAPIĆ: Što ti je?
GRGA: To ja najbolje znam! Ali znam i svoj zanat! A što ti znaš, zelembaću?
HLAPIĆ: Jesi li možda Marti popravo cipele? Koliko si joj pari popravio?
HLAPIĆ: I to znaš!
GRGA: Znam! Nikome ti nisi potreban!
HLAPIĆ: A ti prodaješ čekiće upola cijene!
GRGA: Pa?
HLAPIĆ: I pitanje je sada: kako možeš prodavati čekiće upola cijene, a da ne budeš na gubitku već na dobitku?
GRGA: Tko ti je to rekao? To nije istina!
HLAPIĆ: Istina je! Vidiš, ponešto znam i ja o tebi.
GRGA: Čuvaj se! Pazi, što govoriš! (Skida cipele.)
HLAPIĆ: Uvjeravam te da sam ti potreban!
GRGA: Zašto bi ti meni bio potreban?
HLAPIĆ: Da ti nisam potreban, ne bih uopće bio ovdje. Gdje se nađem, tamo sam potreban.
GRGA: A što si do sada napravio na svome putu kad si toliko potreban! Čak se ne bi moglo reći da si Želimiru našao guske. Slučajno se dogodilo!
HLAPIĆ: I to znaš?
GRGA: Sve znam!
HLAPIĆ: (ugrabi sipele): Kako su ti slabe cipele!
GRGA: Ostavi cipele!
HLAPIĆ: Popravit ću ih! Još tri koraka da si napravio ostao bi bez pete!
GRGA: Lijepo ti kažem, ostavi cipele! Bubnut ću te!
HLAPIĆ: Bit ćeš sigurniji u čvrstim cipelama! Vidjet ćeš! Nećeš više biti tako tužan!
GRGA: Nije potrebno!
HLAPIĆ: Pa ostat ćeš bos!
GRGA: Ne brini ti za mene! Lijepo ostavi cipele gdje su i bile!
HLAPIĆ: Kad ih popravim, drukčije ćeš govoriti!
GRGA: (zaleti se u Hlapića, udari ga i otme mu cipele): Zaboravio si da ja znam svoj zanat ! Zaboravi si, Hlapiću!
HLAPIĆ: Znaš mi ime?
GRGA: Sve znam!
HLAPIĆ: Zašto si takav, Grga?
GRGA: A zašto ti moraš spavati pod mostom? Koliko je kuća oko tebe, a ti po ovom nevremenu moraš spavati pod mostom! I zašto nosiš tako ružne hlače? Jedino što vrijedi na tebi to su čizme!
HLAPIĆ: Zašto? Zašto? Slušaj, Grga! Meni je Želimirova mama nudila najljepšu sobu! Samo da ostanem!
GRGA: Ozbiljno? Što ne kažeš!
HLAPIĆ: I popio sam kod nje deset litara mlijeka! A u sobi je bila divna vaza s divnim ružama!
GRGA: Da, da!
HLAPIĆ: I u perinama sam mogao spavati!
GRGA: I zašto nisi ostao?
HLAPIĆ: Daj mi cipele! Stvarno ću ih popraviti.
GRGA: Bit će bolje da mi pomogneš u jednom poslu. Hoćeš li?
HLAPIĆ: Hoću!
GRGA: Pođi sa mnom!
HLAPIĆ: Kuda?
GRGA: Upamtio si Martininu kuću! Mali posao da obavimo! A onda te mogu osvetiti!
HLAPIĆ: Kako osvetiti?
GRGA: Nije te primila pod svoj krov i mogli bismo se poigrati s njom! Ne boj se, znam ja svoj zanat!
HLAPIĆ: Ali ja sam rođen da ti popravim cipele!
GRGA: Ideš li sa mnom?!
HLAPIĆ: Neću!
GRGA: Da imam sina, on mi nikada ne bi rekao neću! Znam ja kako bih ga odgojio! Evo ti tri banke, donesi mi kruh, evo ti pet banki, donesi mi drva iz podruma. Donesi mi vino, dobit ćeš stotku! Donesi mi novine, dobit ćeš dvije stotke. Probudi me u pet, dobit ćeš za kino! Da imam sina, nikad mi ne bi rekao neću! U ljubavi bismo živjeli ja i moj sin! Evo ti stotku, pođi sa mnom!
HLAPIĆ: Neću!
GRGA: Ako te zviznem?
HLAPIĆ: Jesi li ikada poželio učiniti što dobro?
GRGA: Ovoga sam časa poželio! Da ti kosu počupam!
HLAPIĆ: Evo ti komad kruha!
GRGA: Što će mi?
HLAPIĆ: Baci ga ribama!
GRGA: Čuvaj se, nisam ja zaboravio svoj zanat!
HLAPIĆ: Nahrani ribe!
GRGA: Ostavi me na miru!
HLAPIĆ: Sjetio sam se! Ovo i nećeš odbiti! ... Nacrtaj cvijet na zidu! Bit će nam toplije!
GRGA: Uspavljuješ me glupostima! (Pretvara se da je zaspao. Hrče.)
HLAPIĆ: Zašto je takav? Ima loše cipele. Možda je zato takav! Popravit ću mu cipele. Neće mu više voda ulazizi u cipele. I više neće govoriti gluposti! (Kad završi posao, izuje čizmice i sprema se da legne spavati. Grga se probudi.)
GRGA: Ipak je hladno! Ne može čovijek spavati od hladnoće! Evo ti stotku, Hlapiću!
HLAPIĆ: Što će mi?
GRGA: Nabavi drva: Naložit ćemo vatru. I slame negdje nabavi da ne spavamo na golom betonu!
HLAPIĆ: Sve će biti u redu, Grga! (Obuva čizmice.)
GRGA: Bilo bi pametnije da bos ideš! Smočit ćeš čizmice. Upropastit ćeš ih u blatu.
HLAPIĆ: Imaš pravo, Grga! Odmah se vraćam!
GEGA: Ipak mi je popravio cipele. Čudan dječak! Čini mi se da nije pri zdravoj pameti. Moram ga opametiti. (Crta visibabu na zidu.) Žao mi je da sam ga udario. (Hlapić se vraća s drvima. Primjeti visibabu na zidu.)
HLAPIĆ: Grga! Grga! (Traži čizmice.) Visibabe, dolazi proljeće! (Nacrta na zidu šafran.)
HLAPIĆ: Ako dođe, neka vidi! Ja sam šegrt Hlapić i tko mi što može. (Ode.)
PETA SLIKA
Hlapić i Gita
HLAPIĆ: Ja sam šegrt Hlapić i tko mi što može! (Dolazi Gita.)
HLAPIĆ: Dobro Jutro! Tko si ti?
GITA: Dobro jutro! A tko si ti?
HLAPIĆ: Ja sam Hlapić!
GITA: A ja sam Gita!
HLAPIĆ: Kuda ćeš? Ti putuješ?
GITA: Da.
HLAPIĆ: I ja putujem.
GITA: Zanimljivo!
HLAPIĆ: A kamo ti putuješ?
GITA: Tražim cirkus. Gazda me je ostavio bolesnu u jednom selu i sada moram sama za cirkusom.
HLAPIĆ: Što radiš u cirkusu?
GITA: Svašta. Ne želim se hvaliti, ali ti bi zinuo kad bi vidio što sve izvodim:
HLAPIĆ: Što sve znaš?
GITA: Igram se sa dvanaest jabuka najedanput i mogu zagristi čašu.
HLAPIĆ: A možeš li lagati?
GITA: Mogu te umrtviti.
HLAPIĆ: Ozbiljno?
GITA: Uopće ne znaš za sebe dok te opet ne probudim.
HLAPIĆ: Što se mene tiče ja ne znam što bih mogao, ali želim mnogo toga učiniti.
GITA: A – bra – ka –da – bra – ka. Vjerujem ti.
HLAPIĆ: A kako to da te mama pustila u cirkus?
GITA: Nemam mame. Od kad znam za sebe, znam samo za cirkus i za gazdu.
HLAPIĆ: Što ti je to na palcu?
GITA: Brazgotina.
HLAPIĆ: Kao križ. Sigurno si se porezala nožem.
GITA: Ne znam. Ne pamtim od kada mi je ta brazgotina.
HLAPIĆ: A je li te boljelo?
GITA: Baš si smiješan! Ne pamtim ništa, pa ne pamtim ni bol ali, Hlapiću, pa ti si bos!
HLAPIĆ: Što se čudiš?
GITA: Kako možeš bos putovati po svijetu. Što ćeš uopće bos u svijetu?
HLAPIĆ: Tražim svoje čizmice. Crni Grga mi je uzeo Čizmice i sad ih tražim.
GITA: I meni je netko ukrao kutiju sa zlatnim naušnicama.
HLAPIĆ: Provrtili su ti uši?
GITA: Da.
HLAPIĆ: Onda moraš naći kutiju. Probušene uši bez naušnica – isto što i bose noge. Hoćeš li da zajedno tražimo.
GITA: Hoću. Požurimo! ( Dolaze do žičane ograde.)
HLAPIĆ: Žica! Možda je to granica?
GITA: Imaš pasoš?
HLAPIĆ: Nemam!
GITA: Zar ćemo zbog toga do jutra čekati pred tom preprekom?
HLAPIĆ: Opasno je bilo što poduzeti. Hoćeš li da ti popravim cipele?
GITA: (smije se): Nije potrebno. Uh, kako smo glupi. Kad sam vrancu splela griv da je nitko nije mogao rasplesti, gazda je dreknuo: „To prelazi sve granice!“ I kad sam majmunu stavila naočale i novine u ruku vikao je : „To prelazi sve granice!“
HLAPIĆ: Uvijek kad naljutim gazdu, on drekne: „To prelai sve granice!“
GITA: Eto, vidiš, zaista smo glupi!
HLAPIĆ: Kako to misliš?
GITA: Ja sam do sada sigurno stotinu puta prešla granicu. Gazda je sigurno stotinu puta dreknuo: „To prelazi sve granice!“ I tvoj također! Pa već smo bezbroj puta prešli granicu, a sada se bojimo. E, baš smo glupi. Kukavice!
HLAPIĆ: Zato što nisam lud kao ti?
GITA: Zato što se bojiš. Ja bih mogla plesati po žici!
HLAPIĆ: Ali to je bodljikava žica, Gita!
GITA: Nema veze, idemo! Nema koristi da čučimo pred žicom, nećemo onda nikad naći čizmice i kutiju. (Provlače se preko.)
GITA: Jesi li živ, Hlapiću?
HLAPIĆ: Jesam!
GITA: Eto, vidiš! Čega si se plašio?
ŠESTA SLIKA
Grga, Hlapić, Gita
Grga spava, kraj njega se nalaze čizmice i kutija – bunca u snu.
GITA: Čitav dan tražimo i ništa.
HLAPIĆ: Gubiš nadu?
GITA: Gladna sam.
HLAPIĆ: Pst. Netko spava!
GRGA: Ostavi moje cipele, ne tiču te se moje cipele. Nisi ti meni potreban, nisi ti nikome potreban.
HLAPIĆ: Grga, Grga! Osjećam da ću naći svoje čizmice.
GITA: Osjećam da ću naći svoju kutiju! (Gledaju u vreću.)
HLAPIĆ: Kako vam je bilo bez mene, čizmice moje?
GITA: Ne pjevaj to sada! Uzmimo čizmice i kutiju!
HLAPIĆ: Kako?
GITA: Jednostavno! On spava!
HLAPIĆ: Čekaj!
GITA: Što? On je nama ukrao čizmice i kutiju, ukradimo mi sada njemu! Uzmimo, bolje reći! Nemamo što čekati!
HLAPIĆ: Čekaj! Nije potrebno! (Grga se budi.)
GITA: Tko to viče?
HLAPIĆ: Zašto si mi ukrao čizmice ?
GRKA: A to si ti, zelembaću! Zdravo! A tko je s tobom?
GITA: A zašto si mi ukrao kutiju?
GRGA: Imaš dugo ime!
HLAPIĆ: Odgovori na naša pitanja!
GRGA: Oho, pa ti si postao oštar! A mogu li ja tebe nešto pitati? Nisi li me tjerao da nahranim ribe?
HLAPIĆ: Nisam te tjerao da mi ukradeš čizmice!
GRGA: Polako, Hlapiću! Tjerao si me na dobro djelo i ja sam ga učinio!
HLAPIĆ: Ukrao si mi čizmice!
GRGA: Upravo to, dragi Hlapiću! Tako dobro djelo nisam već sto godina učinio!
GITA: To je za tebe dobro djelo!
GRGA: Priznajem, da sam nekom drugom ukrao, to ne bi bilo dobro. Ali tebi sam uzeo i to je dobro!
HLAPIĆ: Ne razumijem, dragi Grga!
GRGA: Više sigurno onako slijepo ne vjeruješ!
GITA: On se tebi ruga. Uzmimo mu čizmice!
GRGA: (zgrabi čizmice i kutiju): Hajde, uzmite ih ako možete!
GITA: Hočćš da ti razbijem glavu!
GRGA: Ako hoćete ostati čitavi, bolje da mi se ne približujete!
GITA: Čuvaj se ti, ja sam bila u cirkusu!
GRGA: Uh, što me nasmijavaš!
GITA: Hoćeš da te sravnim sa zemljom? Jedan zahvat i ti si gotov! Hadje, Hlapiću da ga udesimo. Što čekamo s buhom?
HLAPIĆ: Čekaj Gita, to nema smisla. Nisam zato pošao u svijet!
GITA: Pa što je tebi, Hlapiću?
HLAPIĆ: Slušaj Grga, ja već dugo lutam za svojim čizmicama. Noge sam svoje raskrvario na oštrom kamenju!
GRGA: To se mene ništa ne tiče! Ako te klepnem, zaboravit ćeš na svoje rane!
HLAPIĆ: Ali nikad me nije napuštala nada da ću ih naći! Razumiješ li, Grga? Da ću ih naći!
GRGA: Dobro je da te ne napušta nada!
HLAPIĆ: Ono što se traži to se ne otima, Grga!
GRGA: Priznajem, ne razumijem!
HLAPIĆ: S koliko sam ih čežnje tražio! Budan sam ih sanjao.
GRGA: I sad nešto hoćeš?
HLAPIĆ: Sada, kad sam ih našao, red je da mi se same predaju!
GRGA: Oho, ti si lukav! Tko je to rekao?
GITA: Ne možeš ti njemu ništa dokazati, Hlapiću! Hajde da ga sravnimo sa zemljom! Otet ćemo mu čizmice i kutiju i mirna Bosna!
GRGA: Dođite samo, junaci! Hajde, da vas vidim!
HLAPIĆ: Ne želim otimati nešto što sam tražio i konačno našao! Jer kao što ja želim svoje čizmice, siguran sam da i one mene tako žele!
GRGA: A što je meni činiti kad te čizmice toliko žele?
HLAPIĆ: Ostavi ih i pokupi se!
GITA: I kutiju moju ostavi!
GRGA: Prevarili ste se!
GITA: Ti nemaš pojma koliko sam čeznula za tom kutijom! Ona bi sada sigurno sama skočila u moje ruke da je ne držiš tako čvrsto!
GRGA: Oho, i ti si čeznula?
HLAPIĆ: Hajde, ostavi čizmice i kutiju! Budi dobar! Sigurno ne bi imao sreće s ukradenim stvarima!
GRGA: Misliš?
HLAPIĆ: Sigurno!
GRGA: Čeznuli ste za čizmicama i kutijom?
GITA: Kad bi samo znao!
GRGA: Kako je lijepo kad čovjek čezne!
HLAPIĆ: I noge smo izranili!
GRGA: U redu! (Ostavlja čizmice i kutiju. Odlazi.)
(Hlapić i Gita uzimaju čizmice i kutiju. Zaneseni stežu ih i ljube.)
HLAPIĆ: Konačno imam svoje čizmice!
GITA: Konačno imam svoju kutiju!
HLAPIĆ: Što tražiš, to nađeš!
GITA: Misliš?
HLAPIĆ: Da!
GITA: Događa li se to uvijek?
HLAPIĆ: Ne znam! Ja osjećam da sam našao što sam tražio! Ja sam šegrt Hlapić i tko mi što može! (Zaneseno pleše.)
GITA: I ja se tako osjećam. (Pleše.)
HLAPIĆ: A cirkus? Moraš naći gazdu!
GITA: To je sporedna stvar!
HLAPIĆ: I kad nešto nađeš, onda se to ne krade!
GITA: Naravno! Sad mi je posve jasno!
HLAPIĆ: To se obožava! I onda će samo doletjeti u tvoje ruke!
GITA: Obožavam svoju kutiju!
HLAPIĆ: Obožavam svoje čizmice! (Pogladi je po kosi.)
GITA: Idemo!

SEDMA SLIKA
Cirkus, Hlapić i Gita

GITA: To je moj cirkus!
HLAPIĆ: Kako je velik!
GITA: A tek kad se upale svjetla! Čini ti se da nisi na zemlji!
HLAPIĆ: Pst! Netko dolazi! Sklonimo se!
LISAC: Što ti je? Sto puta sam ti rekao da moraš biti nasmijan!
SREĆKO: Kad uvijek zaboravim na to, tata!
LISAC: Sutra je tvoj prvi nastup, a ti još ništa nisi naučio?
SREĆKO: Tata, hoću li dobiti čizmice?
LISAC: Svakako, sine! Čizmice koje će ti biti po mjeri!
SREĆKO: Ali zašto moram biti nasmijan kad mi nije do smijeha?
LISAC: Jer ljudi vole smijeh! Upamti to! Oni vole kad se stvari uljepšavaju!
SREĆKO: I ja zato moram imati nasmijano lice!
LISAC: Zar ti je to teško? A što se ja radim da bi stvari izgledale ljepše. Zašto ja oblačim lavlje repove u purpurno sukno? Šutiš, je li? Zašto lavlju grivu čičkam vrpcama? Zar nije ljepše da lav maše purpurnocrvenim repom?
SREĆKO: Meni je svejedno kakvim on repom mahao!
LISAC: Upropastit će me tvoje tužno lice!
SREĆKO: Kad bih imao one čizmice, bio bih sretan!
LISAC: Želiš li biti sretan, ne smiješ imati obzira ni prema čemu. A čovijek u cirkusu mora biti sretan!
SREĆKO: Kad bih imao čizmice, bio bih sretan. Bile su tijesne, ali već bismo se nekako složili!
LISAC: Najbolje će biti da odeš spavati!
SREĆKO: Ne spava mi se. Ti nešto kriješ od mene, tata!
LISAC: Molim?
SREĆKO: Kriješ nešto od mene! Da nešto ne kriješ od mene, ne bi lavlje repove oblačio u purpurno sukno i ne bi ih kupao u parfemu!
LISAC: Što bih krio?
SREĆKO: Ne znam! Samo me to boli. (Odlazi. I Lisac se povlači za njim. Svjetla se gase.)
HLAPIĆ: Ti misliš ostati kod gazde?
GITA: A gdje ću? Cirkus je moj dom!
HLAPIĆ: Ne sviđa mi se tvoj gazda!
GITA: Evo ga opet! (Dolaze Lisac i Grga).
LISAC: Bravo! Upravo mi konj treba za program. Kad ga opremim onim remenjem, vrpcama, zvoncima, neće ga vlasnik prepoznati.
GRGA: Ne bojte se, gazda. Vlasnika sam vezao za stablo. S tri konopca sam ga vezao. Sad ga sigurno vuci trgaju!
LISAC: Ako ga oslobode?
GRGA: Tko?
LISAC: Vuci!
GRGA: Zaboga, gazda, neće vuci gristi konop!
LISAC: A tko je bio vlasnik?
GRGA: Mrkonja!
LISAC: Baš mi je drago! I zanima me koliko je novca imao uza se?
GRGA: Dogovorili smo se samo za konja.
LISAC: Imao je i novaca.
GRGA: Nije
LISAC: Ne laži! Daj!
GRGA: Kud vam se tako žuri?
LISAC: Hoćeš li da pustim lavove na tebe?
GRGA: Nemojte tako, gazda!
LISAC: Sumnjiv si mi. Novac si htio zatajiti. Ne žuri ti se po kravu!
GRGA: Vi mene iskorištavate, gazda.
LISAC: Što?
GRGA: Bogatite se na mojoj koži. Neću više za vas raditi!
LISAC: Prijavit ću te!
GRGA: Tada ću vas odati!
LISAC: Budalo, nitko ti neće vjerovati!
GRGA: Znači, kad ćemo po kravu, gazda?
LISAC: Kuća s plavom zvijezdom? Da večeramo pa ćemo proći!
GRGA: I da popijemo, gazda! (Odlaze.)
HLAPIĆ: Jadni majstor Mrkonja! Možda ga još nisu rastrgali vuci?
GITA: Možda!
HLAPIĆ: Konačno ću učiniti veliku stvar! Oslobodit ću ga! Gita, kakvu je ono kuću spomenuo? Kuću sa plavom zvijezdom? Pa to je Želimirova kuća!
GITA: Ostat će bez krave.
HLAPIĆ: Možda neće.
GITA: Učinit ćeš nešto?
HLAPIĆ: Pa zato sam i pošao u svijet! Moram stići do njegove kuće prije njih. Loše bi se krava provela s lavovima!
GITA: Ali najprije moramo osloboditi majstora Mrkonju!
HLAPIĆ: Idemo.

OSMA SLIKA
Hlapić i Gita traže Mrkonju

HLAPIĆ: Požurimo!
GITA: Gledala sam mnoge filmove o zarobljenicima. Ideš li ti često u kino?
HLAPIĆ: Kad me pusti gazda.
GITA: Jesi li vidio kako se ljube na filmu?
HLAPIĆ: Vidio sam! Nisam vidio! Vidio sam! Nisam vidio!
MRKONJA: (krik) Svjetla! Svjetla!
HLAPIĆ: To je sigurno on. (Pali šibicu. Ukaže se Mrkonjino lice.)
MRKONJA: Odlazite! Zar me niste dosta izmučili? Hoću nebeskog svjetla!
HLAPIĆ: To sam ja, majstore!
MRKONJA: Što želiš od mene? Ništa više nemam! Sve si mi uzeo!
HLAPIĆ: Smirite se, majtore! To sam ja, vaš Hlapić!
MRKONJA: To si ti, Hlapiću?
HLAPIĆ: Došao sam vas osloboditi! Da vas upoznam s Gitom, majstore! Dođi Gita, pomozi mi odvezati konop!
MRKONJA: A što radite vas dvoje?
GITA: Putujemo zajedno.
HLAPIĆ: Želite li još jednom vidjeti zlikovca, majstore?
MRKONJA: Drukčije bismo razgovarali!
HLAPIĆ: Pođimo onda! Sretan sam, majstore, da sam vas oslobodio.
MRKONJA: Zahvalan sam ti, dijete moje!
DEVETA SLIKA
Kuća gospođe Marte
HLAPIĆ: Gospođo Marto! Gospođo Marto!
MARTA: Tko je ?
HLAPIĆ: Hlapić!
MARTA: Nemam ništa, dragi moj Hlapiću!
HLAPIĆ: Ali ja imam! Važne vijesti.
MARTA: Što je, Hlapiću?
HLAPIĆ: Zlikovci žele oteti vašu kravu.
MARTA: Želimire, propali smo! Dođi! Evo ih, Hlapiću, već su tu!
HLAPIĆ: To su majstor Mrkonja i Gita.
MARTA: Slabo izgledate, majstore. Ne bi vas čovjek prepoznao.
HLAPIĆ: Poslije o tobe. Evo i Želimira! Pripremio se!
MARTA: Želimire dragi, meni je sve sumnjivo!
ŽELJKO: Tko ti je sumnjiv, mama?
MARTA: Hlapić! Možda on samo priprema put zlikovcima? U velikoj smo opasnosti, Želimire! Hlapić je sigurno u dogovoru sa zlikovcima.
ŽELJKO: Ali on ima tako lijepe čizmice i sam putuje po svijetu.
GITA: Mislim da nam Želimirova mamica ne vjeruje. Čudno se ponaša. Neporestano nešto šapće u uho svom slatkom Želimirčiću.
HLAPIĆ: Boji se zlikovaca.
GITA: Zašto se bojite, gospođo?
MARTA: Nije lako čekati zlikovce.
GITA: Ali kad biste vi znali što sam ja sve naučila u cirkusu, ne biste se bojali!
MARTA: Vjerujem ja u tvoje vještine, ali policija je policija!
GITA: Zapravo je teško vjerovati, zar ne gospođo?
MARTA: I ona je sumnjiva, sine!
MRKONJA: Prokleti sajam!
HLAPIĆ: Što vam je, majstore?
MRKONJA: Ovo je već drugi put kako mi sajajm donosi nesreću.
HLAPIĆ: Kad vas je to prvi put snašla nesreća?
MRKONJA: Davno. Kad su mi odnijeli moje jedino dijete. Jedinu moju kćerkicu!
GITA: Tko vam je ukrao?
MRKONJA: Ja ne znam. Zli su je ljudi odveli.
MARTA: Netko dolazi.
HLAPIĆ: Čini vam se, gospođo. Nikoga nema.
MARTA: Ipak bismo morali bolje paziti.
GITA: Ne tugujte, majstore!
MRKONJA: Ne znam ništa o svom djetetu.
GITA: Svijet je velik.
MRKONJA: Slaba je to utjeha. Marice moja, zar te otac više nikad neće vidjeti?
GITA: A ako je dospjela u cirkus?
MRKONJA: U cirkus? Jao! Jao! Jao!
GITA: Da! Onda joj je divno! Pjeva i pleše. Cirkus putuje po čitavoj zemlji. Sigurno će jednog dana doći i u vaš grad. Otići ćete u cirkus i tamo ćete prepoznati svoju kćerku!
MRKONJA: Ali ona je bila sasvim mala. Kako ću je prepoznati.
GITA: Šteta! Ali morate se nadati, majstore!
MRKONJA: Sjetio sam se! Mogao bih je prepoznati.
GITA: Kako?
HLAPIĆ: Dolaze, pazite sada!!
MARTA: Dobro sam ja vidjela. (Dolaze Lisac i Grga. Nakon kratke borbe svladaju Lisca i Grgu. Vežu ih konopcima.)
LISAC: Kakvi su to čudni običaji kod vas, gospođo?
GITA: Pokazat ću vam ja kakvi su običaju s lupežima!
LICAS: To si ti, Gita! Što radiš ovdje? A gdje su pečeni purani, gospodo?
GITA: Još nisu gotovi! Strpite se malo!
LISAC: Gdje je vino, gospodo? Kod nas su potpuno drukčiji običaji. Gosti se dočekuju vinom i puricama. A gdje su mladenci, gospođo?
MARTA: Kakvi maldenci, dovraga?
LISAC: Pa zar nisam došao u svatove, gospođo?
HLAPIĆ: Svatovi nisu, ali je krava u štali!
LISAC: Mene se ne tiče krava u štali. Mene zanima vol na ražnju . Jasno?
GITA: Jasno, gazda! A zar vam nije jasno da ste se prevarili u računici. Neće se lavovi omrsiti Želimirovom kravicom!
LISAC: Grga! Kuda si me to doveo, Grga?
GRGA: Vidite, gazda, kuća s plavom zvijezdom!
LISAC: Ne slušajte ga, gospođo! On laže. Zvao me u kraljevske svatove. Više neću ići s njim!
GRGA: O kakvim svatovima trabunjaš, gazda? Htio si prirediti gozbu za svoje lavove, ali nam nije uspjelo.
LISAC: Uvjeravam vas, gospođo, ja sam se uputio u svatove. Ja imam dokaz, gospođo! Za mladoženju sam ponio lijepi dar. Ova olovka piše u svim bojama, osim u crnoj. Dragocjena stvar!
HLAPIĆ: Pa to je vaša lutka, majstore! A vi ste mene optužili da sam je ukrao!
MRKONJA: Pa to je cirkuski gazda! Kako se samo vješto prerušio.
LISAC: Oprostite, gospodine, tu sam lutku donio iz Indije. Dragocjena stvar!
MRKONJA: Ne laži! Zdipio si je u mojoj radionici.
GITA: Možda vas je on i napao u šumi, majstore!
MRKONJA: Ovaj me je napao! Prepoznao sam ga! (Zaleti se prema Grgi.) Ti si me ostavio u mraku.
GRGA: Zar niste mrtvi?
MRKONJA: Gdje je moj konj?
GRGA: Pitaj gazdu!
LISAC: Eto, vidite gospođo, tko je svemu kriv. Vidite tko je zlikovac. Molim vas, odvežite me, ja bih otišao. Ne morate se ispričavati.
GITA: Ma nemoj! Ti bi išao. Strpi se malo! Prvo da ti počupamo bradu.
LISAC: Gita! Nisam ja kriv. Svemu je kriv Grga.
GRGA: Pa zašto ne vjerujete, gospođo? Njemu svi vjeruju. Grga je svemu kriv.
GITA: Dosta. Prvo ćemo počupati bradu! (Pođe.)
HLAPIĆ: Čekaj, Gita!
MRKONJA: Kad bih mogao pregledati palčeve svih djevojaka na svijetu!
GITA: Zašto to želite, majstore?
MRKONJA: Možda bih našao svoju Maricu!
GITA: Poznali biste je po palcu?
MRKONJA: Da! Moja je Marica imala brazgotinu na palcu.
GITA: Kakvu brazgotinu?
MRKONJA: Križ!
GITA: Na kojoj ruci?
MRKONJA: Na palcu desne ruke.
(Gita poleti u njegov zagrljaj.)
MRKONJA: Zašto plačeš, Gita? Što ti je?
GITA: Ja imam brazgotinu na palcu desne ruke! Pogledaj tata! Križ!
MRKONJA: Kćeri moja!
LISAC: Dozvolite da vam čestitam, majstore. Ona je bila najbolja u čitavom cirkusu.
MRKONJA: Ti si mi je ukrao, lopužo!
LISAC: Našao sam je, majstore! Slobodan sam reći i to, dragi majstore, da meni ipak dugujete malu zahvalnost. Nije mala stvar podignuti čovjeka. I mislim da zaslužujem da me u to ime oslobodite! (Odvezuju Lisca i Grgu.)
MRKONJA: Hvala vam, gospodine! Nadam se da ćete i dalje biti moja mušterija.
GRGA: U jedno ste me uvjerili, dragi prijatelji! Dobri su uvijek sretni! Ja nikad neću biti sretan, jer nisam dobar!
HLAPIĆ: Dobrar si ti, Grga!
GRGA: Nisam napravio ni jedno dobro djelo.
HLAPIĆ: Sjeti se! Nacrtao si krasan cvijet.
LISAC: Oho, pa ti možeš biti i dobar, Grga! Možda je došlo vrijeme da se popraviš.
GRGA: Svakako, gazda.
LISAC: Više nećeš napadati poštene majstore?
GRGA: Nikada!
LISAC: I slušat ćeš svog gazdu?
GRGA: Hoću!
LISAC: Dođi da se poljubimo, Grga!
GRGA: I ti Hlapiću dođi! Gita! Majstre! Oprostite, majstore. Vaša sreća mora čovjeka raznježiti. Izvesti na pravi put! Dopustite da vas poljubim! (Svi se ljube.)
MARTA: Propali smo, sine!
ŽELJKO: Zašto mama?
MARTA: Zar ne vidiš? Svi se ljube. Sve je to bio odgovor. Svi su oni povezani. Piju naše vino. Raspojasali se kao da su oni gazde. Ostat ćemo bez ičega.
GITA: Zar nam još uvijek ne vjerujete? Ja sam kćerka majstora Mrkonje!
MARTA: Željko, donesi vina. I kobasica. Ipak nam neće orobiti kuću.
GITA: Čini mi se da sanjam, Hlapiću!
HLAPIĆ: Tišina, gospodo! (Lisac se prikrada Giti i Hlapiću.) Dođi Grga!
GRGA: Izvolite gazda!
LISAC: Mi smo pošli u svatove, zar ne, Grga?
GRGA: Da gazda!
LISAC: I nismo pogriješili, Grga! Kad ja pođem u svatove, onda i dođem!
GITA: Imam jednu želju, Hlapiću!
HLAPIĆ: A to je?
GITA: Prvo što ćeš učiniti to su čizmice za mene!
HLAPIĆ: Uistinu želiš da ti ja napravim čizmice, Gita?
GITA: Da!
HLAPIĆ: Sretan sam, Gita. (Mrkonja dolazi do njih.)
MRKONJA: Pođimo kući, Marice. Mama nas čeka! I Hlapić neka pođe!
MARTA: Kad narastete, lijepo ćete se oženiti.
MRKONJA: I bit ćete sretni! Ostavit ću vam kuću. Tebi ću, Hlapiću, ostaviti postolarsku radionicu. Ugodan je to osjećaj da te netko nasljeđuje.
LISAC: Odlaziš, Gita! Narast ćeš! Udat ćeš se!
MARTA: I imat ćeš mnogo djece. Dođi, Želimire, da te mama poljubi!
LISAC: I kad za deset godina opet dođem u vaš kraj ... Bože, kako prolaze dani!
MRKONJA: Ne žalostite se, gospodine!
LISAC: Stvarno nije vrijeme za plač! (Zapjevaju. Pjevajući odlaze.)
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 11 gostiju