Moma Dragićević - Marko Kraljević i Brus Li

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Moma Dragićević - Marko Kraljević i Brus Li

Post od branko »

Moma Dragićević

Marko Kraljević i Brus Li


LICA:
MARKO KRALJEVIĆ,
BRUS LI,
ŠARAC,
IVAN (dečak za kompjuterom),
ĐORĐE (Ivanov brat od tetke),
MOCA (otac Ivanov),
SNEŽANA (Savremena Ivanova majka),
DEDA MARKO,
ROBIN HUD,
MALI DŽON,
DEJVI KROKET,
DON KIHOT,
SANČO PANSA,
VILJEM TEL,
D'ARTANJAN,
POLICAJAC I I II,
OČEVIDAC,
KOSOVKA DEVOJKA,
SLAVUJ (Vesnik slobode na Markovom nosu),
JIN MAN (Brus Lijev učitelj Kung fua),
NARATOR

(muzika)

Radnja se događa u dečijoj sobi. Za kompjuterom su Ivan i Đorđe koji pokušavaju da se odbrane od hakerskog napada i upada virusa u njihov sajt. U dnevnom boravku su Ivanov otac Moca, majka Snežana i deda Marko. Kompjuteristi o virusu znaju jedino da dolazi sa Dalekog Istoka i da briše sve pred sobom. Oni tragaju u virtuelnom prostoru za junacima koji će mu se suprostaviti. Kasnije se radnja odvija kod Donžon kule, Parking servisu, Staroj čaršiji i Kineskoj četvrti Hong Konga.

SNEŽANA (zabrinuto): Koliko puta treba da vam ponovim da decu ne puštate na internet ulicu. Niste svesni kakve ih opasnosti vrebaju.

MOCA (opušteno): Neka deca surfuju. Znaju oni da poštuju pravila, a posebno da vode računa o ličnoj privatnosti na internetu.

SNEŽANA (ljutito): Trućaš gluposti, Moco. Nisi pročitao zadnju poruku koju sam slučajno videla na kompjuteru dok sam brisala prašinu sa tastature. Čisti i sigurni na internetu, to je pravilo. A, šta je ovo?

MOCA (hladokrvno): Ne znam! Ti mi objasni?

SNEŽANA (besno): Lepo piše: „Dragi idioti… „ i tako dalje. Za moje anđele tako nešto neko da napiše. Da im se obraća na ovakav način? Ja kao majka ne mogu to da podnesem. Saznaću ko su, kad – tad!

MOCA: To je dečja šala – zabava. A ko stoji u potpisu?

SNEŽANA (ne prestaje sa nerviranjem): „Neko normalan“. Tako im i treba kada bez nadzora odraslih krstare globalnom mrežom. Evo i sada. Neće čak ni da ručaju, da ne bi ustajali i prekidali pretraživanje. Ustani, Moco, i prokontroliši ih!

MOCA: Pravo da ti kažem, ja se mnogo i ne razumem u računarstvo i nove tehnologije. A, i šta me briga da li su Fejzbuk i Tviter u ratu sa Guglom?

SNEŽANA (povišeno): Je l, tako Moco! A možeš da sediš po ceo dan u fotelji i čitaš novine i da te ništa ne zanima šta se dešava u ovoj kući! Naša deca su napadnuta. Da li ti je to jasno? (otima mu novine, baca ih na pod)

MOCA: Vrati mi novine! (podiže ih sa poda)

SNEŽANA: Brane se deca od hakera. Oboren im je Sajt preko zaraženih računara. Izbrisali im sve podatke i ograničili pristup internetu. Mućni malo tu glavu, da ne zakrečiš!

MOCA: Nisu se dobro zaštitili. Napravili su propuste ili imaju „rupe“ u programskoj platformi. Virus ih totalno blokirao.

SNEŽANA (zabrinuto): Koja je to vrsta virusa?

IVAN: To je čudan virus sa Dalekog Istoka. Javlja se u vidu „ptice trkačice'' iz „crtaća'', ili drugog oblika koji je našem tehničkom razmišljanju nejasan i neuhvatljkiv.Sićušan i nevidljiv čak i pod mikroskopom. Naravno, postoji neko ko će mu stati glave. Taj neko postoji, on je naš glavni junak.

ĐORĐE: Moraćemo da komuniciramo u virtuelnom prostoru kako bi sreli junake koje nismo imali prilike dugo da vidimo i čujemo.

IVAN: Istorija ih je zapamtila po junaštvu.

ĐORĐE: Klikni sajt Robin Huda. Šta čekaš?

IVAN: Pojaviće se. Moraćemo da sačekamo. Evo ga najzad. Na ekranu u gro planu. Glavom i bradom ROBIN HUD iliti ROBERT od LOKSIJA.

(muzika)

ĐORĐE: Hvaljeni viteški odmetnik, zaštitnik aglosaksonske sirotinje. Otimao od bogatih i davao sirotinji.

IVAN: Jedinstven slučaj. Danas se takvi traže.

ĐORĐE: Buntovnik protiv krune. Gospodar Šervudske šume. Nisam ga tako zamišljao. Zaštitnik nejakih. Nešto nalik meni.

IVAN: Čuješ sad ti njega. Kakve to veze ima s tobom?

ĐORĐE (ponosno i važno): Ima i te kako. Juče je na velikom odmoru Boci prvačiću onaj Krele iz petog tri oteo užinu. Odgurnuo ga, oborio na zemlju i pobegao. Trčao sam za njim sve do Pionirskog parka dok ga nisam uhvatio. Zamisli dripca jednog, u trku smazao pola sendviča. Neka bude srećan što je ovoga puta prošao bez batina. Doduše nije se mnogo opirao i to ga je spasilo. Vratio sam ostatak očerupanog fruštuka Boci, kao d a su ga grizle pirane. Ponudio mi je jedan zalogaj u znak zahvalnosti. Odbio sam odlučno, jer usluge ne naplaćujem.

IVAN (pohvalno): Postupio si džentlmenski, zaštitniče nejakih i slabih. Ko bi rekao? (potapša ga po ramenu). Hladna smelost i uzbudljiva uzdržanost. Znaš li ti da nam vreme curi kao u peščanom satu, a ništa nismo preduzeli da sprečimo virus. Sve će nas obrisati kao Dušana Radovića Brana strašnog lava gumicom.

ĐORĐE: Neće. Aktiviraj novi program i spreči „crve“ i „trojance“ da upadnu u računar i koriste podatke, a posle da nam ih sve obrišu.

IVAN: Nema govora. Pomoći će nam ROBIN HUD!

ĐORĐE: Šta on zna o virusu.

IVAN: Mnogo više nego što mi mislimo. Dovoljan mu je podatak da dolazi iz „Zmajevog gnezda“.

ĐORĐE: Valjda iz „Ptičijeg gnezda“. Kao i svi sportisti sa Olimpiskih igara u Pekingu. Takmičenja, muzika, vatromet. Mogao si sve pratiti i sa Meseca. Odozgo se vidi i Kineski zid kao na dlanu.

IVAN (iznenađeno): Pobrkao si lončiće Đorđe. Melješ kao prazan vodenični kamen. Kakve to veze ima sa „Ptičijim gnezdom“. Doduše, virus dolazi sa Dalekog istoka, tačnije iz „Zmajevog gnezda“. Još uvek ne znamo prave simptome. Ostavi me malo samog da spasem računar, ako mogu. Ti još ne shvataš u kakvom smo sosu.

DEDA MARKO: Paradajz sosu, to je najzdravije jelo. Obožavam ga.

IVAN (ironično): Još si nam samo ti falio deda. Bolje bi bilo da mi dodaš taj tablet sa stola.

DEDA MARKO (zbunjeno): Ne, nipošto. Tablete su mi za pritisak i to poslednja kutija. U apotekama ih nema više. Kažu da je opšta nestašica.

IVAN: O tablet računaru je reč deda. Ogluveo si načisto, kao i svaki artiljerac.

ĐORĐE (izvinjavajuće): Ostavi dedu na miru. Ja ću ti dodati tablet, pa kombinuj. Klikni ponovo ROBIN HUDA. Ako je još tu. Neka preuzme stvar u svoje ruke.

IVAN: Ti misliš da je to sve tako lako. Prvo programska sekvenca operacije H, pa minimalne korekcije grafikona i shema.

ĐORĐE: Kakvo visoko stručno izražavanje. Na tome bi ti pozavideo i Mark Zakerberg osnivač Fejzbuka. Znači napadi hakera transnacionalno i skriveno.

IVAN (ironično): Ko ti je kriv što se ne razumeš malo više u svet računarstva.

ĐORĐE (ozbiljno): Znam koliko i ti, ali neću da se ističem. Pusti najzad sliku i ton.

IVAN: Evo, ponovo je tu. Lepo se vidi na ekranu. Oslonio levu ruku na hrastovo drvo. Osmatra okolinu.

ĐORĐE: Reci mu dok je još sam. Šta čekaš?

IVAN (zadivljeno): Osmatram i ja. Na leđima mu je tobolac sa strelama. U desnoj ruci drži veliki luk. Odelo mu je u skladu sa prirodom, kao da mu je šio zeleni vilenjak. Ništa čudno. Tako su se nosili u Engleskoj slobodni građani - sokmeni u vreme kralja Ričarda Lavljeg Srca.

ĐORĐE: Reci mu već jednom da smo u velikoj opasnosti. Reci.

IVAN: Nije sam. Govori nešto Malom DŽonu. (Robinov saputnik u ratnoj opremi)

ĐORĐE: Je l', to onom što je šumaru ukrao ručak, svezao i na njegove mu ga oči pojeo.

IVAN: Da, baš njemu.

ĐORĐE (oduševljeno): Dopada mi se. I to u jeku pobune protiv krune i samovolje plemića. On je simbol hrabrosti i slobode.

MALI DŽON (sav važan): Čujem da me neko hvali!?

ROBIN HUD (naglo ga prekida): Pusti hvalisanje, DŽone. Ima vremena za to. Moramo u Parlament. Na sednicu Doma lordova. Dugo sam razmišljao o ponudi. Prihvatiću mesto direktora Šervudske šume, sada je to Nacionalni park od izuzetnog značaja za englesko kraljevstvo.

MALI DŽON: To je za tebe, a za mene izboksuj mesto šefa kabineta.

ROBIN HUD: U redu! Moram ti reći da mi je više preko glave sukobljavanja sa ser Gajem od Gizborna.

ĐORĐE (bojažljivo): Reci mu da smo na vezi i čekamo pomoć.

IVAN: Gotovo je. Isključio se sa Skajpa.

ĐORĐE: Šta ćemo sad?

IVAN: Ne znam.

ĐORĐE: Setio sam se. Zovi DEJVI KROKETA iz Tenesija?

IVAN: „Bosu vevericu“ sa krikom pantera. Tako su ga zvali Indijanci, zbog njegove hitrine i bistrine uma. Upoređivali su ga sa ovom životinjom. Ko zna gde je sad?

ĐORĐE: Klikni njegov Sajt. Tako. (pojavi se na ekranu)

(muzika)

IVAN (zadivljeno): Legendarni ljubimac američkih dečaka i devojčica. Već za deseti rođendan od oca je dobio novu pušku „vinčesterku“. A ne kao ti Đorđe od teta Sanje plastičnu škljocaru.(ha..ha..)

ĐORĐE (uvređeno): Pa šta! Oko njegove kuće su se stalno vrzmali Indijanci iz plemena Krik, a oko moje sa triciklom sladoledžija Vlada. Meni je potrebno samo malo sitniša od dede, a ne puška kao njemu.

IVAN (povišeno): Znaš li ti, Đorđe, da su mu Indijanci prilikom jednog žestokog napada zapalili kuću, a njega zarobili?

ĐORĐE: Ne znam, ali je sigurno strašno bilo.

IVAN (značajno): Kakav je to bio okršaj! U jednom trenutku Dejvi je pretrčao do šupe da ocu doda još municije. Indijanac na konju, u punom trku, sagne se i podigne Dejvija sa zemlje. Baci ga na sedlo iza sebe i uz strašne krike i pucnjavu pobegoše u planinu.

ĐORĐE: Šta je posle bilo sa Dejvijem?

IVAN (zamišljeno): Odveli su ga u svoje pleme. Živeo je sa poglavicom u njegovom vigvamu. Išao u lov, sekao šumu, sve dok jednom nije pošao u hajku na medveda. Tada mu je poglavica „Suri orao“ obećao slobodu ako ubije medveda štetočinu. Posle nekoliko bezuspešnih dana hajke, sav iscrpljen i umoran legne na zemlju da se malo odmori pored debelog hrasta. U polusnu čuje neko režanje, lupanje i preturanje isečenih stabala i košnica. Skoči na noge, puška na gotovs, kad ono licem u lice, medved gorostas podignut na zadnje šape spreman za napad. Ruka sama povuče oroz i medveda baci unazad uz samrtne urlike koji su se prolamali duž planinskih visova i ledili svima žile u kostima. Uz zastrašujuću lomljavu, grdosija se sruši. Ne verujući da sloboda leži pred njim, urlikom pantera pozva Indijance da dođu. Poglavica mu srdačno uputi čestitke na podvigu i sa zemlje mu podiže šubaru od rakunskog krzna sa repom koja mu je pala sa glave. Obećanu slobodu mu je dao i krzno od medveda kao trofej. A - „Bosa veverica, biti veliki ratnik'', uputi mu pohvalne reči poglavica „Suri orao''. Uz muziku, ples i rituale vrača, rastali su se zauvek.

(muzika)

ĐORĐE (znatiželjno): Gde je sada Dejvi Kroket, kralj divlje granice, heroj tvrđave Alamo? Dopao mi se. Zovi ga.

IVAN: Zakasnili smo. Vidim ga kako ide u Senat da otpočne karijeru narodnog poslanika.

ĐORĐE: Kako znaš?

IVAN: Ide kajron pri dnu ekrana. Možeš i sam da pročitaš.

ĐORĐE (razočarano): Mi baš nemamo sreće.

IVAN: Izgleda. Ovde je sve maglovito!

ĐORĐE: Čuj Ivane! Da pozovemo onda oštroumnog plemića rođenog viteza DON KIHOTA OD MANČE? On zna da se bori i sa maglama i oblacima!

(muzika)

IVAN: Pretpostavio sam. Ali, ti ne shvataš da niko ni dan danas, posle ravno četri veka, nije siguran da li je budala ili pametnjaković?

ĐORĐE: Grešiš, dragi moj.

IVAN: Ne sigurno. Ceo život juriša na maglovite vetrenjače koje mu dolaze glave, jer ih smatra neprijateljskim vojnicima. Ruši, uništava, čak i krčme. Seče ih mačem kao da su mešine sa vinom. Da li je to normalno? Dobija batine od razbojnika i nikako da se opameti. Umišljeni vitez. Zar on da nas spasava iz ove situacije, onako avetan?

ĐORĐE: Jeste lucidan, ali istovremeno pametan.

IVAN: Kako sad to?

ĐORĐE: Spreman je da se žrtvuje za dobrobit čovečanstva.

IVAN (iznenađeno): Kakvo čovečanstvo! Mi smo ugroženi. Napadnuti od nepoznatog virusa. Kompjuter štuca kao da je progutao miša. Trese se od straha kao lažni svedok.

ĐORĐE: Dobro, u redu. A gde je sad tvoj vitez tužnog lika?

IVAN: Otišao po štitonošu SANČA PANSU. Ne može bez njega.

ĐORĐE (značajno): Znači, biće opet loma i nesreće. Dođavola.

IVAN: Neće! Sančo je čovek iz naroda. Zdrave i bistre pameti. Na svaku ludoriju gospodara ima pravu reakciju. Kao da iz glave seje narodne poslovice.

ĐORĐE: Znači mudrac i filozof. Stani malo. Evo jašu zajedno u ful viteškoj opremi. Razgovaraju.

IVAN: Pojačaj da ih čujemo.

DON KIHOT (zamišljeno): Znaš, Sančo! Odlučio sam da te posle pada današnje treće vetrenjače imenujem za guvernera ostrva Baratrarija. To će ti biti nagrada za dugogodišnju vernost. Malo ko bi sve ovo izdržao. A posle idemo kod Dulsineje od Toboza, moje velike i jedine ljubavi, da joj poklonim svoje junaštvo.

SANČO PANSA (ponizno): Što se tiče mene, gospodaru, zahvaljujem na poklonu i poverenju. O ostrvu sam sanjao celog života. Imaću gde da odmaram i lečim svoje junačke kosti i jedem mančego sir.

ĐORĐE (zbunjeno): Je’l on svestan ludila svoga gospodara?

IVAN (odsečno): Jeste, ali ga ne napušta u nevolji. Knjige o vitezovima su krive za njegovo ludilo. Čitao ih je i dan i noć, a malo spavao. Morali su sazidati sobu sa knjigama da više ne dolazi u dodir sa njima, kako bi se prekinula ta agonija. Strahovito se ljutio i protestvovao. Jedva su mu objasnili da je knjige odneo neki volšebni čarobnjak, neznano kuda. Od tada se smirio, ali gubio ideale.

ĐORĐE: Možda je to bio čarobnjak iz OZA.

IVAN: Može biti! Otkud znam. To je bilo pre četri stotine godina.

ĐORĐE (iznenađeno): Opet nešto smeraju. Čuješ li ih?

DON KIHOT (odvažno): Sančo! Pritegni opremu. U ratni položaj! Pripremi se za napad! Na vidiku neprijatelj!

SANČO PANSA (spremno): Vetrenjača. Vidim. (tiho) Srećom treća i poslednja za danas. Hvala Bogu!

DON KIHOT (naredbodavno): Slušaj komandu. Juriš, za mnom! Ura…ura!

IVAN: Bože kakva lomljava, (bum, tras) borba, jauci, dim i prašina! Slomljena koplja, mačevi, štitovi razbacani po travi, prevrnuti konji u potoku. Ržu nemoćne životinje u pokušaju da se pridignu. Don Kihot povređen doziva slugu Sanča da mu pomogne da ustane sa zemlje. Jauče od bolova. Vetrenjača slomljenih krila prestala da radi. Iz mlina ljudi beže glavom bez obzira. Sančo pridiže gospodara.

ĐORĐE: Čuješ, zvoni im mobilni telefon.

IVAN: To je sigurno vitezov. Samo još da ga pronađu u ovom opštem metežu.

DON KIHOT: (vrišti) Sančo, pronađi mobilni i dodaj mi ga. Vidiš valjda da sam ranjen u levu nogu i hramljem.

SANČO PANSA (poslušno): Evo ti, gospodaru. Javi se.

DON KIHOT: (razgovara) Da, izvolite. Ja sam. Don Kihot od Manče. Što se odmah nisam javio? Nisam bio u situaciji. Znate imali smo lakši saobraćajni udes. Ne, nije u pitanju prebrza vožnja. Nije ništa opasno.Naravno, da ću ubuduće paziti na prepreke na putu. Kažete da odmah dođem. A u vezi čega? Recite odmah ne uvijajte. Šta? Ponovite još jednom, molim Vas. Hoćete da me imenujete za ministra energetike. Kažete ekspert za vetrenjače. Da, da razumem. Znam da to nisu romantični srednjevekovni mlinovi, već metalne grdosije na pogon vetra. Naravno, u mojim su planovima. Vetro parkovi. Imam gotove projekte za njihovu realizaciju. Ne morate da šaljete kola i vozača. Znam da je kriza. Mora da se štedi. Stižem na vreme, ne brinete. Sančo! (odlučno) Pridrži mi uzengiju da uzjašem konja.

SANČO PANSA: Hoću! Polako, gospodaru! Moram da pripazim na tvoju ranjenu nogu.

DON KIHOT (sa olakšanjem): Ne brini, sad mi je bolje. Ti Sančo uzjaši magarca i prati me. Rosinante, brzim kasom u Ministarstvo. Verni moj Sančo, biće opet posla za nas dvojicu. (U putu Don Kihotu ispada koplje, pada mač, gubi i šlem kao simbol viteštva. Sančo na magarcu kaska, pokušavajući da ga stigne. Maše rukom da malo uspori)

SANČO PANSA: Čekaj!

IVAN (razočarano): I oni nam odoše.

ĐORĐE (odlučno): Pretražuj dalje. Mada sumnjam da ćemo nešto iščačkati.

IVAN: Stani malo. Evo legedarnog Švajcarskog junaka Viljem Tela, večitog borca za oslobođenje od Hazburškog jarma.

ĐORĐE (odbijajuće): Ne njega, molim te. Ne mogu da slušam, a kamoli da gledam svirepo kažnjavanje. Da na glavi sina pogodi strelom jabuku. Ne, ne!?

(muzika – jeze i straha)

VILJEM TEL (hrabro): Slobodno mi vežite oči. Sine moj, nemoj da se plašiš, i drhtiš? Žele da nas zaplaše. Surovi su, ali pobedićemo, jer narod želi slobodu. Mene su odabrali. Povlačim strelu slobode, pravo u metu. (tras, pljas)

IVAN (sa olakšanjem): Uspeo je. Jabuka prepolovljena na pola. Priča sa srećnim krajem. Vešti strelac Viljem Tel. Kao naš Srđa Zlopogleđa.

ĐORĐE: Bez obzira, tako nešto, ne bih mogao ponovo da gledam i preživljavam. Izvini, da te pitam? Šta je sa kraljevim musketarima: Aramisom, Portosom i Atosom? Možda bi nam se oni našli? Zar si zaboravio njihove avanture i podvige. Još mi u ušima odzvanjaju zvuci njihovih oštrih mačeva pri svakom sudaru.

D’ARTANJAN (uvređeno): Mene ste zaboravili. Niste se vodili musketarskom zakletvom „svi za jednog jedan za sve''. Zar mladog Gaskonca iz reda viteza musketara. I moje podvige, turnire i dvoboje sa kraljevim savetnikom kardinalom Rišeljeom. Jedino se još samo seća mojih ratnih zabava kraljica Ana, supruga kralja Luja XIII. Pomalo žalosno od vas.

ĐORĐE: Izvinite, gospodine Dartanjan (u stojećem stavu)

IVAN (odlučno): More sedi! Zašto ustaješ?

ĐORĐE (odobravajuće): U pravu je gospodin musketar. Ime za poštovanje. Recite nam…

IVAN (prekida ga): Bolje pozovi njihovog oca Aleksandra Dimu da ti kaže gde su?

ĐORĐE: Nisam lud, pa da me preslišava šta sam sve pročitao od njegovih dela? Lektiru čitam za školski raspust. Odustajem.

SNEŽANA (upada u razgovor): Nema odustajanja, pokušajte sa Jovankom Orleankom i Čučuk Stanom legedarnim herojinama.

IVAN (odbijajući): Nikako. Jovanki je bilo dosta ratovanja za oslobođenje Francuza od engleske dominacije. Ranjavana, tamničena u zamku Ruanu, proglašavana špijunkom, jeretikom, čarobnicom. Srećom kasnije sudski rehabilitovana. Crkva je na kraju proglasila Sveticom.

ĐORĐE: Slažem se, Svetac je Svetac.

IVAN: A Čučuk Stana, mala i krhka devojka, strah i trepet Veljkove Krajine, Veljka Petrovića legedarnog vojvode koji je branio svoj Negotin zavetovajući se: „Glavu dajem, Krajinu ne dajem. NJegova Čučuk Stana često ranjavana, sa ožiljcima na glavi od turskih Jatagana. Živi u Grčkoj. Ne dobacuj, Đorđe. Na kakvom godišnjem odmoru. Posle Veljkove pogibije preudala se za grčkog kapetana Jorgaća.

DEDA MARKO (savetnički): Žao mi je, deco, što se još uvek mučite. Prevrnuli ste celu istoriju uzduž i popreko. Dosada bezuspešno. Zovite Marka Kraljevića. On će se sigurno odazvati vašem pozivu, i doći. Ko sa Markom Kraljevićem može da izađe na kraj? Niko! Još se taj nije rodio! Narod ga je odabrao da ga brani.

IVAN (oduševljeno): Stvarno. Kako se pre nismo setili. (dodaje) Hvala, deda. Možeš ti još biti nama od koristi, kao i tvoj imenjak iz prošlosti.

ĐORĐE (nepoverljivo): Marko je zahtevan. Tražiće, sigurno, da mu pronađemo Šarca, majku Jevrosimu, Vilu Ravijojlu, slugu Golubana.

IVAN: Pa šta? Evo, na ekranu već vidim Šarca kod Donžon kule kako se grli sa Markom.

ĐORĐE (odsečno): Prisluškivao nas, i brže bolje već stigao.

ŠARAC: Marko! Gospodaru moj! Snago i slavo naša.

MARKO: Verni moj, Šarine. Kućo moja živa. (padaju jedno drugom u zagrljaj)

(muzika)

ŠARAC: Kako si uspeo da me pronađeš?

MARKO: Pronašao bih te i na kraju sveta, a kamoli ovde u Kruševcu u Lazarevom gradu, gospodstva nam. Kod Donžon kule. Koliko sreće u jednom danu.

ŠARAC: Verujem, ali izgubio sam svaku nadu da ćemo se ponovo sresti. Niko nas više neće razdvojiti, rođeni moj. (grle se)

MARKO: Ne dao Bog. Tako mi svih mojih bitaka, megdana i buzdovana. Ni boljeg konja od Šarca!

ŠARAC: Ni većeg junaka od Marka. Kako sam srećan i ponosan na tebe. Ulivaš mi neku novu snagu. Koliko je samo vekova prohujalo (broji na kopitama)!?

MARKO: Pusti sad to!

ŠARAC: Dobro ti meni došao, gospodaru.

MARKO (zadovoljno): Hvala na toplom dočeku i lepim rečima. Pravo da ti kažem, zatrpali su mi Sajt, SMS porukama da hitno dođem. Ne znam čemu tolika žurba? Nisu mi bili jasni. Odgovorim im da sam već dva puta bio i nema potrebe da dolazim po treći put. Kažu, treća sreća. Ne prihvataju izgovor. Zapeli, dođi pa dođi. Sada si nam potreban. U trenutku se odlučih. Ukrcam se u vremeplov. Uključim DŽi-pi-es i oznaku Šarac i pravac kod tebe... Mogu ti reći da su me prekinuli u najvećim pripremama. Neću da se žalim. Šta je, tu je. Važno je da smo zajedno.

ŠARAC (iznenađeno): Kakve pripreme, Bog s tobom, Marko! U tim godinama. Zar ti nije bilo dosta četovanja?

MARKO (opušteno): Nije. Četujem i sada. Sa Vilom Ravijojlom na Fejsbuku. Razmenjujemo svakodnevno poruke. Moraću da skoknem i do nje u moj Prilep.

ŠARAC: Ne razumem.

MARKO: Šta ne razumeš? Novo vreme. Nove tehnologije, kompjuteri, internet, video igrice, mobilni telefoni. Uključi se u savremene tokove, moj Šarine. Pitam se kako se uopšte snalaziš u ovoj današnjoj civilizaciji?

ŠARAC: Nikako! Skrajnut sam na marginu života. I tako tavorim. Evo, i sam se uveri.

MARKO: Vidim. Ali promenićemo to. Zato sam došao. Nego primećujem da se stalno iščuđavaš, moj Šarine. Hoću da me razumeš. Celog života sam sanjao da učestvujem na Olimpijskim igrama, ali mi se želja nije ostvarila. Ratovi, nesreće, zemljotresi. Zato sada u miru treniram kao lud. Hoću zlatnu medalju, pa da je pridodam kolekciji zlatnika i dukata. Da stojim na pobedničkom postolju i slušam himnu Srbije, Bože pravde….(peva). Da gledam kako se viori trobojka u moju čast. Još je Marko Kraljević na dobrom glasu! (vitla buzdovanom pobednički)

ŠARAC: Što jeste, jeste. A gde treniraš?

MARKO: U fitnes klubu kod Starine Novaka. Treninge vodi Mina od Kostura. Pipni mi mišiće, bicepse i tricepse. (gura mu pod nos)

ŠARAC (začuđeno): Ovo što vidim i moje uši čuju je lepo da se prekrstiš i levom i desnom kopitom. (krsti se). Nema više tih turnira, gospodaru. Kakvo bacanje kamen sa ramena, i potezanje sablje okovane. Prošla su ta vremena.

MARKO (zbunjeno): A kakva su ovo vremena? Neki vajni turniri: Vimbldon, Rolan Garos, Australijen open, te Novak Đoković, Federer, Rafa... Šta je to?

ŠARAC: To su turniri dvadeset prvog veka. Moraćeš da prihvatiš.

MARKO (objašnjava svoje junaštvo): Hoću, ali teška srca. Hajde molim te, uporedi to sa mojim turnirima sa Musom Kesedžijom. To je ko Bog i šeširdžija. U šta se ono računa? U šta? Pitam te lepo. Sa onakvim junakom. Ej, bre. Podrhtavala je zemlja pod nama pri svakom sudaru sve do Male Azije. Kao da je zemljotres. Oblaci su goreli. Ptice nisu pevale. Reke su stajale u stavu mirno, odavajući počast junacima. Bila je to borba na život i smrt. Započeta bojnim kopljima, a završena pernim buzdovanima. Na kraju borbe hvatanje za kosti junačke. Evo, ovako. (hvata Šarca za vrat)

ŠARAC (uplašeno): Jao, pusti me. Šta ti je, gospodaru?

MARKO: Izvini, Šarine. Zanesem se čim se pomene ime Musa. Stalno mi je pred očima. Čak i kad žmurim, spavam. NJegov lik me proganja kao najcrnji horor film.

ŠARAC (razočarano): Sve će to izbledeti i pasti u zaborav.

MARKO (ravnodušno): Primećujem i sam. Po tome i guslar Filip Višnjić uzalud je pevao i guslao šest vekova, prenoseći istoriju s kolena na koleno. Kratko im pamćenje, moj Šarine. To ostavlja gorak ukus zaborava. Kao da nisi ni postojao.

ŠARAC: Nažalost, tako je to danas. S tim se moraš pomiriti. Verovatno će nešto ostati zapisano u istoriji ili u postavkama muzeja.

MARKO: Kakvi muzeji, ne pominji mi! Ni mene nema tamo. Još čekaju šta će istorija reći. Možda i bolje što ne rade.

ŠARAC (obrazložavajući): Na kratko su zatvoreni. Renoviraju se. Dobiće uskoro blistav sjaj. Nedostaje nešto novca za završetak radova.

MARKO (zabrinuto): A gde su novci? Za koga sam ja orao drumove celoga života? Ukidao svadbarine i to Crnom Arapinu. Naplaćivao drumarine i podmirivao državni budžet. Za koga? Zar novci nisu u bankama?

ŠARAC (bojažljivo): Nažalost nisu! Banke su likvidirane. Preživela je samo banka majke Jevrosime. Sačuvala je ušteđevinu od tvojih oranja drumova i naplaćivanja drumarine. Taman toliko da uloži u osnivački kapital banke. Majka Jevrosima je pametna i štedljiva žena sa istančanim darom za finansije i tranziciju. Što se tiče „onih'' otvorili su strane banke i neke fantomske štedionice za prelivanje i isisavanje kapitala iz zemlje. Takvo je stanje, moj gospodaru.

MARKO (povišenim glasom): I niko da reaguje.

ŠARAC (smirujuće): Ne vredi. Uzelo je to maha. Teško će se tu nešto promenuti.

MARKO (nepoverljivo): Proveriću sve to do tančina kad završim ono zbog čega sam došao.

ŠARAC: Govore da će biti bolje?

MARKO: Kaži ti njima da čitaju stare novine. Ali ipak vreme je najbolji sudija. Mada im ni reforma sudstva nije uspela. Nerešeni predmeti se gomilaju, paučina u sudnicama. Kao da su izgubili vagu za tačno merenje. Boginja pravde Justicija kao da je razroka. Bože me oprosti (krsti se). Gube poverenje naroda.

ŠARAC: Dovoljno je samo da primene pravilo majke Jevrosime „Ni po babu, ni po stričevima''... Predmete bi drugačije rešavali.

MARKO (ljubopitljivo): Znaju li, Šarine, u školama nešto o meni? Uče li me?

ŠARAC: Ponešto znaju, ali nedovoljno.

MARKO (strogo): Znači, brišu me iz programa (podiže topuz)

ŠARAC: Zavisi od udžbenika i izdavača? To je danas demokratski, moj gospodaru.

MARKO (povišeno): Nikad Marko nije zavisio ni od koga, pa neće ni od tih kako reče - izdavača i njihove volje. Zato hoću da ispunim olimpijsku normu i pobedim. Da pokažem i dokažem ko je Marko Karaljević? Odužio sam priču, moj Šarine. Ne stižem da te pitam, kako si? Šta radiš? Kako su ti prolazili vekovi bez mene?

ŠARAC (setno): Teško, gospodaru. Ne znam odakle da počnem? (sedaju zajedno)

MARKO (odsečno): Odakle kod hoćeš, ali ništa ne preskači. Sve me živo interesuje kada si ti u pitanju?

ŠARAC (ispovedno): U redu. Posle tvog odlaska u Prilep kod posestrime Vile Ravijojle, prve dame plavetnih nebesa koja se udobno smestila u zamak kod svog prijatelja kontraverznog Ognjenog zmaja od Jastrepca, ništa o tebi nisam čuo. To mi je teško padalo. Tada osetih veliku prazninu u duši i bol u srcu kao kad ode brat, drag prijatelj.

MARKO: Hvala. Ali, kako sam mogao da ti se javim kada veze nisu radile. Pala mobilna mreža. Roming. Grmelo je na sve strane od raznih vojski.

ŠARAC (opravdavajući i setno): Ne moraš da se pravdaš, gospodaru. Razumem te. Ali razumi i ti mene. Odjednom ostaješ sam, napušten od svih. I bez sredstava za život. Skupoća velika. Dinar pao u depresiju. A što je najgore, starost je polako kucala na vrata, a ja još uvek na kapije hipodroma za još po neku trku. Međutim, na moju veliku nesreću, umešaju se kladioničari i sve upropastiše. Optuže me još da sam lažirao glavnu trku sezone. A ja nemoćan, poslednji stignem na cilj. Jedva izvukoh živu glavu. Od tada mi svuda zatvoriše kapije. Šta mi je drugo preostalo nego da podnesem zahtev za penziju. Pronađu mi isprekidan radni staž, neplaćene doznake, pa onda izvođenje dokaza, svedoci i tako pune tri godine. Na kraju ipak stigne nekakvo privremeno rešenje. Sve se plašim da mi ga ne ukinu.

MARKO: Zar ti nemaš Nacionalnu penziju?

ŠARAC (razočarano): Nemam. Jedva sam i ovu nekako dobio. A za tu su predviđeni neki drugi likovi, i veze. Gde da nađem, kada mi ti nisi bio tu.

MARKO (uvređen ustaje): Zar najslavniji konj srednjeg veka da spadne na minimalnu penziju. Bojni konj koga su svi vitezovi poštovali i pozdravljali postrojeni u dve kolone sa podignutim kalpacima i mačevima, zagledani u velika prsa na kojima je sijalo zlatno ordenje za hrabrost prvog reda.

ŠARAC (smirujuće): Ne zanosi se gospodaru, to sad možeš kupiti i na buvljaku za male pare. Nego, da mi kojim slučajem kafedžija Zele nije ponudio posao, ostao bih gladan i na ulici. Okrećem dolap u njegovom restoranu „Donžon kula'' i zabavljam goste. Zadovoljan je mojim radom i plaća me najviše od svih zaposlenih. I na vreme. Imam i topli obrok. Gde to danas ima? (seda)

MARKO: Nema nigde. Ni u velikim firmama menze više ne rade. Jedino još narodne kuhinje brane našu čast.

ŠARAC: Taman tako. Zato poštujem hleb koji teško zarađujem. Često me turisti i gosti slikaju. Dajem i intervjue. Ali neki mi se i podsmevaju.

MARKO (iznenađeno): Zašto?

ŠARAC (ustaje): Kažu da sam falsifikat originala „Vranca'' iz pesme Milana Rakića „Dolap'', jer škripu koju stvaram pri okretanju nije ona koju su čuli još u detinjstvu - živahnu i hitru. „Vranče, nemoj stati…''

(muzika)

MARKO (podiže se): Nisi, pa šta! Šta si sve preturio preko svoje glave. Pusti taj svet, ko će im ugoditi. Ni Branislav Nušić nije uspeo da ih promeni celokupnim svojim delom.Vidi i ove turiste, izigravaju ljubitelje avantura, putovanja, novih doživljaja. Škljocaju foto- aparatima kako bi zabeležili svaki detalj. A gde su bili da nam pomognu u bitci na Rovinama. (vitla topuzinom) Gde?

ŠARAC: Nemoj tako, gospodaru, molim te ako Boga znaš. To mi je hleb nasušni. Ostavićeš me na ulici. Kuda ću posle?

MARKO: Sa mnom, Šarine. Gde ja, tu i ti. Nećemo se više razdvajati. Daj Zeletu otkaz. Zahvali mu se uljudno i neka te isplati sa današnjim danom.

ŠARAC: Ne mogu!

MARKO: Nemoj da se femkaš kao neka mlada pred udaju. Ozbiljan si čovek. Šta oklevaš? U pitanju je tvoja budućnost? Ako nećeš ti, reći ću mu ja. I onda palimo.

ŠARAC: Kud da čergamo, gospodaru? Nisu više vremena za to. Šest vekova je prošlo, sedmi vuče, još nas muče…još nas kinje.

MARKO (odgovorno): Neće više tako biti, to ti ja garantujem. Ovo je vek mira i tolerancije. Proces je to. Sve ima svoje vreme zrenja. A sad pravac Stara čaršija u mehanu gde sam proveo mladost sa svojom braćom Ivanišom, Andrijašem i Dmitrom. Sestra Olivera je učila prve „neume'' i svirala flautu, a Milica lautu. Nego malo da osvežim sećanje kad smo već tu. Eh, kakvi su to bili dani. Rana muzika, lutajući trubaduri, žongleri… devojke.Samo se poželeti može.

ŠARAC (oduševljeno): Ovo naše viđenje zalićemo rujnim vinom i ovnujskim mesom.

MARKO: A na uvce tihi zvuci Sandine violine i „izgubljeno jagnje''.

ŠARAC (zbunjeno): Kakvo izgubljeno jagnje, valjda na stolu, vruće pečeno. Koliko sam ogladneo, mogao bih ga pojesti zajedno sa ražnjem.

MARKO: U redu, onda pravac u mehanu „Kod Muse i Marka''.

ŠARAC (uplašeno): Stani malo! Ne radi, zatvorili je. Prodali su inventar. Nisu ništa ostavili, čak ni tablu iznad ulaza gde je pisalo tvoje ime i Musino kao muzejsku vrednost. Bacili je na smetilište istorije. Uselili Mesnu zajednicu, možeš misliti.

MARKO (zabrinuto): Ne mogu da verujem. Sve bolje od boljega. Pitam se zašto sam uopšte dolazio. Obijao toliki put. Brišu mi sećanje. Kakvi su ovo potomci, moj Šarine?

ŠARAC (sleže ramenima): Ne znam ni sam. Moraju se nekako vratiti sebi. Nego da krenemo u kulu „Na sedam vetrova'' kod „barbarogenija'' slavnog slikara Milića od Mačve. Doduše kod njega je teško naći slobodno mesto, ali pokušaćemo. Mada smo do sada sto puta mogli da rezervišemo. Poslaću mu SMS poruku da stižemo.

MARKO (odbijajući): Nemoj! Idem lično da potražim trpezu na koju je svako dobrodošao. Ti, Šarine, ostani ovde ispred mehane i ne mrdaj.

NARATOR: I dok je Marko tražio slobodan sto, ispred mehane se odvijala prava drama. Pauk podigao Šarca zbog nepropisnog parkiranja i odvezao ga u Parking servis. Šarac se opirao koliko je mogao, spadali su mu lanci sa kopita uz veliku buku, galamu, protest okupljenih građana. Posle nekoliko minuta izlazi Marko, zapanjen jer mu nema Šarca, koga je parkirao ispred mehane. (viče na sav glas)

MARKO (ljutito): LJudi, gde mi je Šarac? Moj verni prijatelj? Nije mogao nestati tek tako? Teško onome ko zbija šale. Neslana šala mu neće proći. Šarine, Šarine… Kućo moja!


(muzika)

OČEVIDAC: Kakva šala. Ovo je zbilja. Pauk je podigao Šarca zbog nepropisnog parkiranja. Bolje bi ti bilo da ubuduće paziš gde parkiraš svoje prevozno sredstvo koje je odavno izbačeno iz saobraćaja.

MARKO (povišeno): Šta da pazim! Nigde nema znaka zabranjeno parkiranje?

OČEVIDAC: Čega sve ovde nema, dobro smo i živi. U Parking - servis, prijatelju! Platiš debelu kaznu, plus transport sve dok te ne udare po džepu, nećeš se opametiti.

MARKO (iznervirano): Kakvo plaćanje. Marko nikome ništa ne plaća. Platiće oni meni za ovu bruku i blamažu. Pustiće ga oni ko bela lala, kad ih ja potprašim ovim šestopernim buzdovanom. (vitla buzdovanom)

NARATOR: Na parkingu Pauk servisa

I POLICAJAC (odsečno): Šta se ti ovde smucaš? Koga tražiš?

MARKO: Tražim prijatelja!?

II POLICAJAC: Ti se šališ sa nama. Na šta ti mi ličimo! Ovde nema prijatelja. Ovde se radi
sve po zakonu. Napravio si prekršaj i šta? Platiš lepo kaznu i pedala, prijatelju.

MARKO: Čujte! Jašem punih šestotina godina. U prste poznajem sve saobraćajne znake i pravila, još od Dušanovog zakonika. U mehani sam se zadržao najviše deset minuta, a to je zakonom dozvoljeno.A vi tako. Ovo je čist bezobrazluk i nepoštovanje lojalnih građana. Da znate žaliću se Srđi Zlopogleđi, zaštitniku građana.

I POLICAJAC: Možeš i mom dediako hoćeš ali ti neće pomoći! Nemoj samo da nas ti učiš pravilima i pretiš (strogo)! Zar ne vidiš kako zapušteno izgledaš, kao da si stigao iz kamenog doba . (smeju se). Neobrijan, kosa puštena do ramena, ličiš, kao da si kakva vračara. (smeju se). Bolje da si prvo svratio u berbernicu kod Špenca da se upristojiš, a posle sa nama da razgovaraš. Mi smo službena lica.Razumeš ti to. Imaš li ti kod kuće ogledalo da vidiš kako izgledaš?

(muzika)
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Moma Dragićević - Marko Kraljević i Brus Li

Post od branko »

II POLICAJAC: Kolega, nemoj da gubiš vreme sa njim. Legitimiši ga. Vidiš da je sumnjiv?!

MARKO: Ne morate da se trudite, prestaviću se sam: MARKO KRALJEVIĆ iz loze Mrnjavčevića, od oca Vukašina i majke Jevrosime, potonje monahinje Jelisavete. Krunisan za mladog kralja u Serskoj oblasti 1365. godine istovremeno sa ocem uz blagoslov patrijarha Save IV i carice Jelene. Proglašen i krunisan od cara Uroša. Hoćete li još jedinstven matični broj građana?

I POLICAJAC: Nema potrebe. Sasvim dovoljno, čak i previše za prvo upoznavanje. (ustaju obojica , i u glas) Pravi MARKO KRALJEVIĆ! U našem servisu. Ne možemo da verujemo da nas je ovakva sreća zadesila.

NARATOR: Šarac sa strane, smeška se i navija

(muzika)

ŠARAC (navijački): To brate, Marko, mislim gospodaru. Tako sa njima treba. Kidnaperi jedni, zulumćari, pustahije grdne.

I POLICAJAC: Mladi Kraljeviću o Vama smo učili u školi u
pretkosovskom ciklusu pesama o Kraljeviću Marku. Kakva epska književnost i Marko u njoj.

II POLICAJAC (važno): Sad se razumeš kolega! A hteo si da pobegneš sa časa kad smo to izučavali. Kažeš: Za kad mi treba. Sad bi se obrukao pred mladim kraljevićem. Ne možeš da mi se odužiš dok si živ. A hoćeš unapređenje, hoćeš! Hteo bi ti i povišicu, mala plata, sitna deca. Je l'.

I POLICAJAC (zahvalno): Evo ruke i hvala ti na tome. Nego, kako ćemo sa plaćanjem iznuđenih troškova?

MARKO (izvinjavajuće): Odmah da kažem da nemam ni prebijenog cvonjka. Čekove sam potrošio dolazeći ovamo. Platnu karticu nisam poneo. Otkud sam znao da imate bankomat. Platiću nekom drugom prilikom. Ne! Pozajmiću od majke Jevrosime, idem do njene banke.

II POLICAJAC: E, tako već ne može? Onda napišite pesmu o Pauku i izmirite račun. Mladi Kraljević je školovan momak za toliko.

MARKO (smireno): Zašto da izmišljam i zamaram mozak kada postoje pesme o Pauku.

I POLICAJAC (iznenađeno): Ko ih je napisao?

MARKO: Dvojica renesansnih poeta u jednoj ovako sličnoj neprilici sa paukom. Bata Đidić plemićkog porekla, hroničar srednjovekovnog grada Koznika i Moma istraživač prvih srpskih neuma sa dvora kneza Lazara. Stihovima su platili kaznu. O tome su pisale sve hrisovulje, povelje i hatišerifi srednjeg veka. Telalila je svakodnevno i žuta štampa.

I POLICAJAC: Možemo li da čujemo?

MARKO: „Ide pauk kao bauk, imam mučninu, mrzim paučinu''… izmišljao je Bata. Misleći da će Moma upropastiti stvar okrenuše se prema njemu , - A ti! On dodade: „Pauk mi je odneo kola, eto moga bola''.

Slatko se nasmejaše i oprostiše im kaznu.

NARATOR: I policajac odveza Šarca privezanog za kandelabr i dovede ga do Marka. Oni se zagrliše i srećni napustiše parking servis

ŠARAC: Ne možemo ovako kroz čaršiju, gospodaru!

MARKO: Zašto?

ŠARAC (objašnjavajuće): Moraš da budeš na konju i jašeš paradno u oklopu sa svetlim oružjem. Gledaš široko otvorenih očiju, toliko da svi prolaznici znaju s kim imaju posla. Istorija te je tako zapamtila. Danas se svaka šuša vozi uz pratnju rotacionih svetala, a kamoli vitez kraljevske krvi. To mora da se primeti.

MARKO: U pravu si, ali nisam hteo da ti budem na grbači, na teretu.

ŠARAC: Ne brini. Punokrvan sam ja konj. Zapisan u rodoslovu kraljevskih rasnih konja.

MARKO (zajedljivo): Znam te ptico kad si ždrebe bio. Pametno i okretno stvorenje, sa ljupkim pokretima i manirima. Nalik na balerinu iz Labudovog jezera sa pogledom zaljubljene žene. (imitira) Onda si naglo izrastao, sav mišićav i snažan. „Iz kopita živa vatra seva, iz nozdrva modar plamen liže''. Tako si opisan u narodnoj pesmi.

ŠARAC: Hvala Bogu da si se uverio. Možda malo kasno, ali bolje ikad nego nikad. A kad si ti bio mali igrao si se sa kornjačama, ježevima, puževima i svicima. (ha,ha...) Tvoji kućni ljubimci. Morao si svaki dan da čistiš i ribaš mali kameni podrum. Što mi je bilo milo (likuje) . Misliš da sam to zaboravio. Otac Vukašin te je upozoravao da prljavštinu u podrumu neće tolerisati. Ako primeti, sve će ih izbaciti napolje i smestiti hranu za stoku.

MARKO: Čega se sve seća prgavi kavgadžija?

ŠARAC: Opa, niski udarci gospodaru.

MARKO: Umeš i da izbaciš jahača iz sedla kada se najmanje nada.

ŠARAC (prkosno): I da mu spasem glavu kada to ne očekuje. Kao i tvoju. Koliko puta samo do sada. Da tako nisam radio ne bi ti danas bio ovde sa mnom. Ni ta luda glava na ramenima. Ali zato nosim ožiljke na slabinama od udaraca tvojih mamuza kao uspomenu. Moraću u Ribarskoj Banji da se lečim u velnes i spa centru. Ako me pošalje socijalno.

MARKO: (strogim glasom) Slušaj ti, Šarine, prekardašio si. Ako ovako nastaviš, razići ćemo se i svako neka ide na svoju stranu.

ŠARAC (uplašeno): Što se odmah ljutiš. Istina pogađa. Učio si me da ne lažem, i ne govorim ono što ne mislim. Nisam Pinokio?!

MARKO: Nisam ni ja baron Minahauzen već Kraljević. Nego sagni se malo. Klekni da uzjašem, i prekinimo ovu glupu priču. Valjda smo civilizovana evropska bića.

ŠARAC: Svakako. Pravi je trenutak za to. Evo čučnuću na zadnje noge, a ti uzjaši (saginje se).

MARKO: Niže, Šarine. Rekao sam ti da treniram višeboj, a ne jahanje. Nisam ti ja džokej. Polako i pažljivo se podiži da slučajno ne padnem dok se ne utreniram. Tako, polako... Jaaooj, umalo izgubih ravnotežu. Sada je dobro.

ŠARAC: (naglo se podiže) Hop i gotovo. Spremni, gospodaru. Krećemo!

MARKO: Krećemo!

NARATOR: Prolaznici na ulici u čudu

(muzika)

ŠARAC: Šta se ovaj narod okreće i čudi? Ne igra mečka Božana.

MARKO: Možda misle da se snima film.

ŠARAC: Verovatno o srpskom Herkulu u glavnoj ulozi. Živom svedočanstvu neiscrpne ljudske snage, kako te je nazivao Vuk Karadžić. Nepobedivi megdandžija, zaštitnik raje i nejači.

MARKO (zbunjeno): Šta da se snima, kada nema u budžetu ni dinara za filmove ove godine. I bioskopi su prazni. Mnogi ne rade. Veliko je pitanje kako opstati u hladnom svetu bez radosti, a zadržati ono najlepše – osmeh na licu.

ŠARAC: Pametni uvek dobro prođu. Pronađu sklonište, mirnu luku, i povrate narušenu duhovnu ravnotežu.

MARKO: Odosmo u filozofske diskusije.

ŠARAC: Gospodaru, jedna devojka ti maše.

KOSOVKA DEVOJKA: Neko beše Kraljeviću Marko!?

MARKO: Božja pomoć, Kosovka devojko!

KOSOVKA DEVOJKA: Mislio si tek tako da prođeš pored moje gostionice? (grle se)

ŠARAC: Prepoznala te gospodaru. Još uvek u punoj snazi i odvažnog pogleda sa pticom slobode na nosu.

SLAVUJ: I ja mu to stalno pričam, ali me ne sluša. Ništa se nije promenio za ovih šest vekova.

KOSOVKA DEVOJKA: Isti je kao na fresci u manastiru Svetih Arhangela kod Prilepa, kako ga je ovekovečio zograf Nikodije.

ŠARAC: Kakav narod, takav i Kraljević Marko!

KOSOVKA DEVOJKA: Svratite da se osvežite.

MARKO: Kasnije, imamo sada važna posla.

ŠARAC: Otkud danas ovolika gužva, sestro draga?

KOSOVKA DEVOJKA: Pazarni je dan.

MARKO: Znači, biće bakšiša, devojko. Pući će buđelar kao petarda zajedno sa pregradama.

KOSOVKA DEVOJKA: Napojnica se srozala, moj gospodine! Nekadašnji lep manir, čaršijski red, danas ga nema ni za lek. Ni gosta „široke ruke''.

ŠARAC: Bogami, mi držimo do tradicije. Uverićeš se kasnije.

MARKO: Da li još uvek služiš iz onog lepog kondira kosovka devojko?

ŠARAC: (publici) Baš mi je žao Marka, ide mu voda na usta kad vidi kondir sa vinom. A dok jaše ne sme da pije zbog policije. Ja za doručak popijem, ali doduše samo pola kondira, jer poštujem ono Markovo „pola pije pola Šarcu daje''. A ni policija nije nikad tražila alko-test od jednog konja! (ha…ha…ha…)

MARKO: Samo se ti podmuklo smej.

ŠARAC: Smejem se na svoj račun.

MARKO: Nisam siguran.

NARATOR: Kosovka devojka odlazi, oni nastavljaju put

ŠARAC: Nego da mi pređemo na stvar gospodaru!

MARKO (zbunjeno): Na koju?

ŠARAC: Na onu zbog koje si došao.

MARKO: Valjda će mi se javiti oni „uzbunjivači'' koji me sve vreme prate i šalju SMS poruke da rešim enigmu „Zmajevo gnezdo''. Potrebni su mi još neki podaci i tačna lokacija.

ŠARAC: Ja ću ti dati sve. Ali neće ići onako kako si ti zamislio. Radi se o „Malom zmaju'' iz Hong Konga, majstoru kineskih borilačkih veština. Ikoni dvadesetog veka. Pažljivo. Ulazimo u kinesku četvrt.

MARKO: (čudi se) Vidi šta je zmajeva, lampiona, totema. Ko će znati koji je pravi zmaj?

ŠARAC: Ne brini, sam će se javiti. Živi u džinu na malom prostoru. Dete je „Mirisne luke'', ili kako drugačije turisti zovu Hong Kong.

MARKO (traži objašnjenje): Nemoj da mi više pričaš u šiframa kao kakav tajni agent. Reci već jednom kako se zove, da znam s kim imam posla. Odgovoran sam Ivanu i Đorđu i njihovom ukočenom kompjuteru.

ŠARAC (tiho i sa uvažavanjem): BRUS LI!

muzika

Odakle junače ideš
iz kojeg veka si ti?
Da bi saznao momče
potrebna su stoleća tri.

Ne mislim ništa ružno
konj ti zastaje u kasu
skloni se s puta žurim
ne ličiš mi na dasu.

MARKO: Nikad čuo?! To je sigurno neki pubertetlija, maloletnik, sa njima neću da imam posla.

BRUS LI: (odmah odreagova) Borim se rukama golim, poštenu borbu volim.

MARKO: (čuvši to, uzvrati) Daću ti poštenu borbu k'o Musi Arbanasu, čuvaj se topuza moga još sam na dobrom glasu. (vitla topuzom)

ĐORĐE (radosno): Ivane, pogledaj na ekranu se pomera kurzor. Izgleda da počinje deblokada računara.

IVAN: Jeste pravo čudo, ali nismo pogrešili sa Markom. Dejstvuje.

BRUS LI: (uzvraća) Dragi učitelju Jin Man - Dorastao sam da se borim Kung Fuom i procenite moje fizičke i duhovne mogućnosti. Mislim da sam spreman kao nikad do sada. Upravo stižem sa priprema iz hrama Šao-Lina.
Nosim vam pozdrave od budističkog sveštenika Bodi Darme, velikog majstora Kung-fua.

JIN MAN: Hvala. Siguran sam da si ovladao „vu-šuom'' i zato probij vreću od sedamdeset kilograma jednim sajkikom udarcem!? ( Li uz dugu koncetraciju i kijaju zadade strahovit udarac. Vreća se raspade u paramparčad).

ĐORĐE: Kurzor se ponovo blokirao.

MARKO: (kao odgovor na ovaj potez Brus Lija) - Dodaj mi, Šarine, taj drveni stub da iscedim suvu drenovinu. (napinje sve žile, uvija drvo kao peškir, i cedi kap po kap suve drenovine)

ĐORĐE (ushićeno): Moguća misija. Tako je Marko, budiš nam kompjuter iz dubokog sna.

BRUS LI: (uzvraća) Izvešću sklekove na jednoj ruci sa dva prsta. Izvešću koliko želi moj učitelj.(izvodi sklekove). Marko gleda i počinje da ga imitira. Pokušava, nespretano pada. Ustaje i briše odelo.

MARKO: Baciću topuzinu od 66 oka kao za olimpijsku normu. (okreće se oko sebe nekoliko puta, zavitla i baci ga tako jako. Topuz od siline zamaha razbija portal „Velikog zmaja'' kao kakav ružan predznak protivniku. Cangr, tras, bum, odzvanjalo je dugom ulicom prepunom zaprepašćenih prolaznika). Čime će sada da uzvrati?

ŠARAC: Eno baca pirinač u vis.

MARKO: (ha...ha...ha…) To mu ništa neće pomoći.

BRUS LI: Ponovo ću baciti zrno pirinča i uhvatiću ga u letu štapićem za jelo (baca u vis i hvata). Mogu da demonstriram i sa konzervom od koka – kole. Da je prstom probušim iako je napravljena od čelika.

MARKO: (odgovara) Možeš, kad na vrbi rodi grožđe.

BRUS LI: (dodaje) Aluminijumske me ne interesuju.

MARKO: Još malo mi treba, pa da završim uspešno ovu odiseju. Ako ne uspem, onda direktan sukob. Nema drugog izbora. Ipak odapeću strelu do 600 aršina da Honkongšu bandu Trijade uplašim, a kamoli „Malog zmaja'' ( smeje se). Bolje bi mu bilo da miruje, jer mu ja nisam Vong DŽek Man iz Severnog Šaolina koga je lako najurio iz škole. ( povlači strunu na luku i odapinje. Strela fijuče kroz vazduh. Li trči za njom takvom brzinom kao kad leopard juri žrtvu. Strela pada tačno na mesto virusa i neutrališe ga. Li sav u čudu, zagleda, vrti glavom pokušavajući da zamisli nepoznatog ratnika).

BRUS LI: Kakav pogodak. Kakav li je ovo junak. Voleo bih da ga upoznam?

ĐORĐE (srećno): Gotovo je, Ivane, gotovo. Deblokiran je kompjuter. Uspeli smo. Internet je onlajn.

IVAN: (sa olakšanjem sav sretan peva pesmu) -
Megdana srećom ne beše,
odlučiše vekovi svi,
al', osta večna dilema,
da li je jači Marko Kraljević
ili Brus Li?

(Zavesa se spušta, Zaton se podiže, svi su glumci na sceni, poklanjaju se publici i svako odlazi u svoj vek)
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 9 gostiju