Igor Bojović - Ružno pače

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Igor Bojović - Ružno pače

Post od branko »

Igor Bojović

Ružno pače


LICA:
MILOVAN, glumac, animator i narator
ANDERSEN, isto što i Milovan, samo još više
LUTKE
PATAK ŽAK
PATKA PATA
PAČE PRVO
PAČE DRUGO
PAČE TREćE
RUŽNO PAČE
LABUD
SENKE
ĆURAN
PEVAC
GUSAN
BANDA GUSANA (od volje vam koliko ih ima)
PAS
LABUDOVI (takođe vam od volje...)

Milovan, glumac animator, narator i svašta nešto stoji sam na sceni.
MILOVAN: Ja se zovem Milovan. Stanujem tu odmah iza u jednom potkrovlju preko puta pozorišta. Ispričaću vam sve po redu kako je bilo, a bilo je davno. Imao sam tada dvanaest godina. Sve je počelo tako što su mi se pojavile neke čudne bubuljice po licu. Što sam ih više gnječio i cedio, one su me sve više osvajale. Nekako baš u to vreme naglo sam se i ugojio. To što sam sad visok i lep, nema nikakve veze. Tada sam bio toliko debeo i ružan da sam se plašio da će se ogledalo razbiti ako se u njemu pogledam. Deca su me izbegavala. Posebno devojčice. A ja sam ih toliko voleo i patio... Čak ni moj najbolji drug Bora više nije hteo da se igra sa mnom. To me je naročito pogodilo i rešio sam da prekratim muke. Bio je divan sunčan dan. Jedan od onih za radost. A meni je bio najtužniji na svetu Hodao sam pored reke i želeo da me nema.
Pojavljuje se sunce. Cvrkut ptica. Iz ofa se čuju glasovi dece koja se rugaju Milovanu Oko Milovana “igraju” njihove senke.
GLAS I: Bubuljičavkooo! Gledaj kako si rošav, debeliii!
GLAS II: Vrati tu loptu! Ne misliš valjda da ćemo da se igramo sa tobom, krako krakavi!
GLAS DEVOJČICE: Ne volim te. Ružan si! Ne volim te, ne volim teee!
GLAS III: Vraćaj tu loptu! Udariću te, žabo jedna krastava!
GLAS DEVOJČICE: Nemoj! Ako udariš krastavu žabu, umreće ti majka!
Milovanu.
GLAS DEVOJČICE: Ne volim te, ne volim teee!
MILOVAN: Dostaaa! Dosta višeee! Glasno sam uzviknuo i potrčao prema obali reke.
Milovan dotrči do proscenijuma. Zagleda se u publiku (u “vodu”).
MILOVAN: Zagledao sam se u vodu. Još trenutak, mislio sam, i talasi će zauvek prekriti moju glavu i muke će prestati. Ali... Aaaaaaa!
Milovan naglo odskoči od proscenijuma.
MILOVAN: Sad se vi sigurno pitate zašto sam odskočio. Znam... mislite da sam u vodi ugledao odraz svog lica pa sam se uplašio. Ne, nije to. Verovali ili ne, dogodilo se čudo. Iz vode je izašao čovek sa cilindrom na glavi.
Iz publike na scenu izlazi Andersen. Obučen je u frak. Ima cilindar na glavi, u ruci beli štap.
ANDERSEN: Stani. Ne pitaš se ko sam ja?
MILOVAN: Još jedan od onih lakrdijaša iz cirkusa. Zato si i izašao iz vode: da me fasciniraš. Mojne mene sa jeftinim trikovima.
ANDERSEN: Nisam ja iz cirkusa.
MILOVAN: Ma nemoj. Pa šta si onda, neki hotelski lakej? Prijatelju, ko još danas nosi frak i cilindar? Ko se danas tako oblači?
ANDERSEN: Ja ne živim DANAS. Zovem se Andersen. Pišem bajke. Tako živim UVEK i za UVEK.
MILOVAN: A... Andersen.
ANDERSEN: Ako sad skočiš, propustićeš priliku da ti ispričam jednu priču.
MILOVAN: Znam ja tu priču: o onoj devojčici sa šibicama... što se jadna smrzne dok je drugima lepo. Znao sam da će to i sa mnom tako da se završi.
ANDERSEN: Tebi hoću da ispričam priču o ružnom pačetu.
MILOVAN: O RUŽNOM pačetu? O RUŽNOM... Eto, vidite, i Andersen je došao da mi se ruga. Golema je moja tuga, avaaaj!
ANDERSEN: Nisam tako mislio, čekaj...
MILOVAN: Ne čekam ni trena više! Dosta mi je tvojih priča i tvoje lepote, zato zbogom, živote!
Milovan se sprema da skoči.
ANDERSEN: Ako sada skočiš, propustićeš priče ceo ponajlepši deo: kad poleti labud beo...
MILOVAN: Labud?
ANDERSEN: Labud kog zavole sve patke dugačke i kratke, i ne samo patke već i ševe i širom sveta deve i...
MILOVAN: Dosta! Ne nabrajaj više! Imaš pet minuta. Slušam.
ANDERSEN: Pet je malo.
MILOVAN: Šest je puno.
ANDERSEN: Petnaest bar.
MILOVAN: U redu, dvadeset! Samo počni više! Je l’ ima ovde pisca, je l’ ima ovde reditelja, da nam malo pomognu.
Milovan pokaže na publiku.
MILOVAN: Zar ne vidiš da im je dosadno.
Andersen pogleda publiku.
ANDERSEN: A je l’? Ja sam dakle dosadan?
Publici.
ANDERSEN: Da li sam ja dosadan?
Publika reaguje.
ANDERSEN: Dobro, dobro, selimo se sad na selo. Uverljivosti radi i u mojemu delu patke žive samo u ritu, na selu.
MILOVAN: Moraju li svi ovde da govore u stihu?
ANDERSEN: Opet ovaj! Kako to misliš: moraju li? Pa ovo je bajka, čoveče!
MILOVAN: Da, ali... Mislim, naši glumci teško uče i mnogo se muče u svom zanatu a sve za malu platu, i sem toga...
ANDERSEN: Šta sem toga?
MILOVAN: Mi smo deo nacije što voli improvizacije. A u stihu je malo tesno, ne može se ni levo ni desno...
ANDERSEN: O, mudar si mali, vidim brzo učiš, al’ nećeš me promeniti, nemoj da se mučiš. Ne troši više misli ni manje ni veće – reči moje glumci menjati neće! Da publika ne bi počela da plače nek otpočne priča... koja? ... RUŽNO PAČE!
Scena se prometne u selo. Andersen i Milovan se prometnu u glumce animatore i naratore, zevače i pevače.
ANDERSEN: Dakle, selo.
ANIMATOR MILOVAN: Kakvo selo?
ANIMATOR ANDERSEN: Pa selo kō selo – ni crno ni belo. Ali, da vam kažem samo, priča ne počinje tamo...
ANIMATOR MILOVAN: ... Već u jezeru kraj njive u kom divlje patke žive.
ANIMATOR ANDERSEN: E, tu u šipražju gde sunčev retko dopire zrak, Patu je Patku sreo Ambrozije patak Žak.
Šipražni šiprag, Patak Žak se udvara Patki Pati. Peva song.
PATAK ŽAK:
Ja sam patak Ambrozije, Što s’ najeo korozije, Pa prozuklim glasom peva Dok o tebi, Pato, sneva. O, kva, o kva, o kva, Šepur, šepur, šepur, Ja pesmu ti kvačem Kō pravi Aznavur! Kraj songa.
PATKA PATA: O, to ti kod mene, o, ove noći neće ni prići a kamoli proći! Srce ćeš moje moći odvojiti i osvojiti...
PATAK ŽAK: Kako?
PATKA PATA: Lako! Tako...
PATAK ŽAK: Tako?
PATKA PATA: Dok pevaš, ako...
PATAK ŽAK: Ako?
Pata zavrti repom.
PATKA PATA: Ako ne možeš bez obe noge stajati, možeš me sanjati, sanjati, sanjati...
PATAK ŽAK: Ja ću te ganjati, ganjati, ganjati i osvajati, osvajati, osvajati! Sve da se rešim kraj srca teskobe, sad ću stajati bez noge obe!
Patak Ambrozije Žak zaklepeće krilima. Podigne u vazduh obe noge. Podigne se u vazduh iznad patke.
PATAK ŽAK: Pilot je pilot! Zuuuuuuuuuuuuuu!
Imitirajući zvuk aviona, patak se u niskom letu “stušti” na patku.
PATKA PATA: Kva, kva, kvaaaaaaaaaaaaaaa!
Patka pokušava da pobegne. Patak “aterira” na patku. Leti perje na sve strane. Patka nesnosno kvače.
Animatori ih brzo zaklanjaju šibljem da se ne vidi šta “rade”.
ANIMATOR ANDERSEN: I manje Pata, više Žak...
ANIMATOR MILOVAN: I kva po kva...
ANIMATOR ANDERSEN i ANIMATOR MILOVAN (Zajedno): Desi se kvak!
Iz šiblja se čuje smireno kvakanje zadovoljne patke.
PATKA PATA (Iz ofa, iz šiblja): Kvaaaak, kvaaaaaak.
Animatori razgrnu šiblje. U šiblju patak, a Pata u gnezdu leži na jajima.
PATKA PATA: Što pseto nisam na mesec da režim, prolaze dani – na jajima ležim! Ma gde li je samo Ambrozije. Ma gde li se smuca. Možda drugu patku u čestaru... kljuca. Eh, kad bi samo muževi naši znali kako je teško na jajima se meškoljiti, telom ih svojim grejati...
Publici.
Nemojte se smejati!
Nekoj ženi u publici.
O, sestro draga, o, sestro slatka, blago ga tebi što nisi patka!
Iz čestara se pojavi razbarušeni Ambrozije.
PATAK ŽAK: Kva, kva, kva, Cak, cak, cak!
(Zapeva.)
Patak ja sam Ambrozije,
Vinovnik sam eksplozije,
Sa očima svojim mačjim
U srcima mnogim pačjim!
Al’ i kada sam na putu
Ja sam čuvar svoga doma,
Jerbo ženu imam ljutu:
O njoj pevam u dva toma! (Kraj songa.)
PATKA PATA: O, baksuze moj, o, gde si bio, o, šta li si pio?
PATAK ŽAK: Tako mi slobode... hik... ništa osim vode!
(Zapeva.)
Mnogu patku manju
LJubih u lokvanju,
Al’ uz patku veću
Našao sam sreću.
Ja te ljubim, Pato,
Ti si moje zlato!
Ja te ljubim slatko,
Ja te ljubim, patko,
U to perje glatko! (Kraj songa.)
PATKA PATA: Samo ti zevaj, samo ti kvači...
PATAK ŽAK: Samo ti plači... Svega mi je dosta, da ne znam da letim, skočio bih s mosta!
PATKA PATA: Ispod tela mi se veće jedno jaje kreće. Iz njega se, slutim, dobro izleć’ neće.
PATAK ŽAK: Samo kukaš, ženo, i grozno me ljutiš. Aj’ prestani više, nesreću da slutiš!
Patak Žak priđe velikom jajetu.
PATAK ŽAK: Rodiće se sred šeboja dika moja! Taj će veliki mali i mene velikog velikog veličanstveno nadmašiti! Ako sluh me moj ne laže...
Prisloni glavu na jaje. Osluškuje.
PATKA PATA: Ovo bi jaje moglo biti svačije, Bože me ‘prosti, kō da nije pačije.
PATAK ŽAK: Ćureće i svračije! Kako me nervira, kako me nervira! To će biti fin oca svoga sin, zato je i krupan...
PATKA PATA: Da ne bude i tupan?
PATAK ŽAK: Jeste! Osećam se i tupo i glupo! Da žena mi nije, perje bih joj čupō! Šta sin moj biti može do sin da je moj! Šta biće do otac, bonvivan u duši! More, ima patke da mu budu slatke – i dugačke i kratke!
PATKA PATA: Uh, što oklagiju nemam da te lemam... Ovo jaje je drugačije od ostalih.
PATAK ŽAK: Pa šta! I ja sam drugačiji! Jer, ja sam patak Žak, što draga monamur, peva kō Aznavur! Slušaj samo kako izvlačim visoko Ce.
Iz dubine glasa svoga zapeva visoko ce.
PATAK ŽAK: O ce, o ce, o ce...
PATKA PATA: O ne, o ne, o ne...
PATAK ŽAK: O, ceeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee eee....
Začuje se glasan zvuk pucanja jaja.
ZVUK PUCANJA JAJA: Kraaaaaaaaak!
PATAK ŽAK: Š... Š... Šta bi ovo?
ZVUK PUCANJA JAJA: Kraaaaaaaaak!
PATKA PATA: Od te pesme tvoje stena pući mora, a kamoli neće pačjih jaja kora.
PATAK ŽAK: O, divnog li događaja kad pucaju naša jaja!
Patka Pata se skloni sa jaja. Prvo jaje se zaljulja.
ZVUK PUCANJA JAJA: Kraaaaaak!
Prvo jaje pukne. Iz njega proviri prvo pače. Pače se protrese. Zavrti glavom oko sebe.
PAČE PRVO: Kva, kva, kva. Alaj’ lep ovaj svet...
ZVUK PUCANJA JAJA: Kraaaaaaak!
Pukne drugo jaje. PAČE DRUGO: Kva, kva, kva! Ovde potok... ZVUK PUCANJA JAJA: Kraaaak!
Pukne treće jaje.
PAČE TREĆE: Kva, kva, kva! ... Onde cvet!
TRI PAČETA ZAJEDNO (Prema četvrtom jajetu): Kva, kva, kvaaaaaaaaa!
ZVUK PUCANJA JAJA: Kraaaaaaaaak!
Pukne četvrto jaje. Iz njega proviri Ružno pače.
Potpuno se razlikuje od ostalih. Belo je, vrat mu je dugačak; žgoljavo je i krakavo. Ćuti. Svi ga začuđeno gledaju.
PATAK ŽAK: Kvakni nešto, golube!
TRI PAČETA ZAJEDNO (Ružnom pačetu): Kva, kva, kva! Kva, kva, kvaaaaa!
RUŽNO PAČE: Gu... gu.
PATKA PATA: I ne kvače kō pače.
PATAK ŽAK: Mes’to visokog ceeeeee duboko deeeee.! Je l’ tako?
RUŽNO PAČE: Gu. Guuuuuuuuuuuuuuu....
PATAK ŽAK: Zar na jezeru, na reci, morskog broda sirenu da slušam! Pa ja se toga gnušam! Ovo nije moj sin!
SVI PAČIĆI ZAJEDNO: Naš brat ne mož’ biti svak, kvaka kvak, kvaka kvak!
PAČE PRVO: Neću sa njim da se kupam!
PAČE DRUGO: Ima perje da mu čupam!
PAČE TREĆE: I po glavi da ga lupam!
Pačići nasrnu na Ružno pače. Leti perje na sve strane.
Patka Pata ga jedva odbrani.
PATKA PATA: Dosta! Prestanite da ga tučete!
PATAK ŽAK: Zadade mi silnu, neizmernu muku. More... nek’ ga tuku!
SVI PAČIĆI ZAJEDNO: Kvaaaaaaaaaaaak!
Pačići opet nasrnu na Ružno pače. Patka Pata se ispreči.
PATKA PATA: Stojte! Dosta tuče!
RUŽNO PAČE (Tužno): Gu, gu, guuuuu.
PATAK ŽAK: Umesto da kvače, ovaj kreten guče.
Ružnom pačetu.
Da te kljunom ne bih kō roštiljem probō, slušaj me, rugobo! Kroz šiblje i pruće – marš iz moje kuće!
SVI PAČIĆI (Zajedno): U bespuće, u bespuće, marš iz kuće, marš iz kuće. Kvaaaaaaaaaaaak!
PATKA PATA (Ružnom pačetu): Mimo moje volje, za tebe je bolje, da ti kaže, sine, da ti kaže mama, da ne živiš više s ovakvima nama.
Ružno pače pognute glave krene. U jednom trenutku osvrne se prema publici.
RUŽNO PAČE: O, kakva je ovo, o, surova bajka, iz kuće me tera i rođena majka. Gu, guuuuuuu.
PATKA PATA: Idi, sine, idi. Mimo moje volje, za tebe je bolje.
Pače ružno peva tužno.
RUŽNO PAČE:
Okolnosti groznih splet
Tera me u dalek svet.
Beli svet je meni crn
Ubošće me svaki trn.
Idem, bežim kuda znam
Da ne budem više sam.
Kad bih samo znao,
Jao, jao, jao,
Da l’ ja nemam brata
Što dugog sam vrata
Da l’ me zato neće
Ni mama ni tata.
Zar mi život dade
Izbor i to kakav
Da li sam ja hteo
Da budem ovakav?
Pa ja sada pevam
Za nauk svačiji
Najteže je kad si,
Brate, drugačiji!
Biti pas il’ mačak,
Da ti je vrat kratak
Ili vrat dugačak,
Da imadeš papak
Ili pačji batak,
Da si, o, baš ceo
Braon ili beo
Da l’ bi s uma smeo
Da najmanje si kriv
Što si takav živ. I zato,
Okolnosti groznih splet
Tera me u dalek svet.
Beli svet je meni crn
Ubošće me svaki trn.
Idem, bežim kuda znam
Da ne budem više sam.
ANDERSEN: Pače pusti suzu i uputi se niz reku. Dugo i dugo je putovalo dok do drugog sela ne dođe. Tamo ugleda ćurke kako šetaju po dvorištu i po prvi put mu na um misō dođe da on možda i nije patka.
RUŽNO PAČE: Možda sam ja ćuran? Da, sigurno sam ćuran. Hej, ja sam ćuran!
Počinje igra senki. Ćuran peva song.
ĆURAN:
Samo ja sam pravi ćuran,
Pravi ćuran i to tmuran,
I u to sam baš siguran!
Nije ovo igra žmurka,
Kad me vidi svaka ćurka
Kraj reke se pravi žurka,
Kraj reke se... pravi žurka!
Zabava je moja česta
Tu za drugog nema mesta!
U štos sam se taj ufurō,
Šta ti hoćeš, kreaturo?
(Kraj songa.)
RUŽNO PAČE: Ja mislim da sam vašeg roda, pa bih da vam se pridružim.
ĆURAN: Zar ti našeg roda? E, to je sloboda. Tako ružnog stvora kao što si ti još moje oči gledale nisu. Čak ako i jesi ćuran, ti velika si sramota za ceo naš, plrlp, rod! Kljuna moga trpi bod! Plrlp, plrlp, plrlp!
Ćuran napada Ružno pače kljunom. Ružno pače beži.
ANDERSEN: Pače se zaplaka i ode dalje. I dugo je trajao hod dok do trećeg sela ne dođe. Tamo ugleda kokoške i htede da se umeša među njih. Ali ponovi se ista priča i još ga napade matori pevac.
PEVAC: Šta hoćeš?
RUŽNO PAČE: Ja bih u petlove.
PEVAC: Štaaaaaaaa! On, gledaj on, hteo bi petao da bude, u cik zore da budi ljude! Zar on, što glas mu se ne čuje, goste da dočekuje! Pa svi bi se pitali: “O, kako li je bedan gazda kad ovako ružnog petla ima?” Ne, ne i ne! Nikad ti nećeš biti petao jer takav bi nam samo smetao!
RUŽNO PAČE: Ali, ja bih se trudio i...
PEVAC: Šta ti bi i ne bi! Kukuriku, kokoda, to je prava nezgoda!
Pevac napadne Ružno pače. Leti perje na sve strane.
Muzički prelaz.
ANDERSEN: Pače jedva živu glavu izvuče. Tada odluči da beži daleko u močvaru. Tamo susrete jato divljih gusana čiji mu predvodnik reče:
GUSAN: Daso, toliko si ružan da ćemo te iz fore i fazona primiti u bandu. Ajde sa nama u čestar, tamo ima lepih guščica, možda ćeš neku odvojiti, ho, ho.
Muzički prelaz. Gusani, šljapkajući kroz vodu, pevaju song.
GUSANI:
Sad ćemo da krademo,
Obijamo banke,
U strahu da držimo
Kraj šaltera stranke!
Svaki momak loši
Tuđu lovu troši,
Pa on tol’ko vredi
Kol’ko narod štedi!
Stupaj mali s nama,
Dok nas krije tama,
Sad si deo grande
Prave guščje bande! (Kraj songa.)
RUŽNO PAČE (Za sebe): Ovi mi se najmanje dopadaju...
ANDERSEN: ... Pomisli pače...
RUŽNO PAČE: Ali, ko sam ja da biram. Bar me nisu oterali.
Muzički prelaz.
ANDERSEN: I krenu tako za njima...
Gusani šljapkaju kroz čestar. Šepure se. Za njima ide Ružno pače.
ANDERSEN: ... ali, tada zapucaše puške...
Začuju se pucnji.
ANDERSEN: ... i gusani popadaše mrtvi. Svud okolo bili su lovci koji su lovili divlje guske. Pače se zavuče duboko u čestar. Drhtalo je od straha. Srce je htelo da mu iskoči kad ispred sebe ugleda veliku njušku lovačkog psa.
PAS: Da l’ je ovo glista ili punoglavac? Jao, al’ je ružan. Pa ružniji je od onog bubuljičavog dečaka što je hteo da skoči u reku.
Milovan kao oparen skoči.
MILOVAN: Nije tako rekao! Pa ti se zavitlavaš sa mnom! Ja sam mislio... A ne, skočiću u hladnu vodu. Iz ovih stopa, pa nek me talasi prekriju, nek me nema kad sam ovakav!
ANDERSEN: To, to!
MILOVAN: Šta?
ANDERSEN: To je i pače reklo kad je ugledalo psa. Reklo je...
RUŽNO PAČE: Možda je tako i najbolje. Kad sam ovako ružan i nikakav, nek me pas pojede, pa nek me nema! Pojedi me, pseto, dajem ti se, eto!
PAS: Šta! Ja sam lovački pas! Ja ne jedem plen, već ga lovcu nosim.
RUŽNO PAČE: Onda me nosi tvom gazdi. Nek me u lonac vode ključale strpa pa nek me u slast pojede.
PAS: O, kakve li uvrede! Pa gazda bi me prutom tukao kad bih mu dovukao tako ružnu divljač. Zato ostaj zbogom, odō ja drugog, lepšeg plena tražiti. Vau, vau, vauuuuu.
Pas odjuri.
RUŽNO PAČE: O, pačje mi ružne sreće, ni psina me ova neće!
ANDERSEN: Eto, to je reklo.
MILOVAN: Dobro, i šta je onda bilo?
ANDERSEN: Pa... Ništa. Pače je uginulo od tuge.
MILOVAN: Nema treće niti druge! Ma nemoj. Nismo se tako dogovorili.
ANDERSEN: Pa nismo se dogovorili ni da ti skačeš u reku. Bar dok ne završim priču.
MILOVAN: Dobro, ajde, neću skakati. Završi priču.
ANDERSEN: Pa završio sam je. Pače je uginulo i tačka!
MILOVAN: Obećao si da ću videti labuda!
ANDERSEN: Ovako je edukativnije.
MILOVAN: Umeš li ti, čoveče, da smisliš priču sa srećnim krajem? Pa nije ti ovo “Devojčica sa šibicama”. Valjda smo to raspravili.
ANDERSEN: Ja ne znam šta ti, u stvari, hoćeš?
MILOVAN: Hoću da pače živi!
ANDERSEN: A... Tako. Dobro, hajde da pitamo decu. Deco, šta vi hoćete?
Reakcija.
Dobro, ajde, i srećan kraj je za ljude, pa neka vam bude!
Muzički prelaz. Nastavi da priča priču.
Kad lovci pred veče odoše, pače se izvuče iz čestara i krenu dalje.
Muzika.
Tada ugleda par belih labudova, par belih labudova, par belih labudova...
Pojavljuju se senke labudova. Milovan, ushićen, nemože da odoli da ne reaguje.
MILOVAN: Labudovi! Konačno! Kako su lepi!
ANDERSEN: E, to je reklo i pače:
RUŽNO PAČE: Kako su lepi. Idem među njih, pa nek me ubiju! Bolje da me nema kad sam ovakav.
ANDERSEN: Pače zamahnu krilima. Tada otkri nešto novo. Krila ga izdigoše iznad vode i on ugleda svoj odraz. Mnogo je ličio na labudove koje je video. Nije moguće! Čim im priđe, oni ga ljubazno pozdraviše i primiše u društvo. Ispričao im je šta mu se sve dogodilo i oni su se slatko smejali. Veliki beli labud mu reče:
LABUD: Prijatelju, nisi ti nikakvo pače. Izrastao si u prelepog labuda. Nije važno što si se rodio u pačjem gnezdu, važno je da si se iz labudovog jajeta ispilio. A što su ti se kokoške i ćurke rugale... Nije važno! One bi sad sve dale za tvoju lepotu!
ANDERSEN: Sreći mladog belog labuda nije bilo kraja. Svog pređašnjeg života, koji je proveo kao pače, sećao se kao ružnog sna. I od tada je srećno živeo sa labudovima.
MILOVAN: A patak Žak, a mama Pata, a pačići... NJih smo zaboravili.
ANDERSEN: Ah, oni su prestali da budu važni. Ipak, mladi beli labud bi ponekad leteo iznad svog starog gnezda. Patak Žak koji se i dalje jednako šepurio tad bi prestajao da peva.
Pačje gnezdo s početka priče.
PATKA PATA: O, mužu moj, gledaj sad sina našeg kako leti.
PATAK ŽAK (Mrzovoljno): Kvak, kvak, gledaj, gledaj.
PATKA PATA: Oooo, što sad ne pevaš?

PATAK ŽAK: Patak tvoj se Ambrozije nažderao korozije pa mu grlo škripi.
PATKA PATA: Aha, biće da je to.
Gledajući zaneseno labuda.
Pilot je pilot. PATAK ŽAK: Kvaka, kvaka, kvak baš je njemu život lak!
Patak Žak zabije glavu u vodu.
SVI PAČIĆI (Zajedno): Kvaaaaaaak!
Pačići takođe zabiju glavu u vodu. Samo patka Pata gleda u belog labuda koji leti visoko iznad nje. Mahne mu krilom. Labud mahne njoj. Labud odleti.
ANDERSEN: Eto, tako se završava ova bajka o lepoti. Zadovoljan?
MILOVAN: I to vrlo, vrlo, vrlo...
ANDERSEN: Od pričanja silnog sad me boli grlo! Odoh ja, odakle sam i došao. A ti radi šta hoćeš; ako ti se njišti, njišti, ako ti se njače – njači, ako ti se skače, a ti, brate, skači! Zbogom!
Andersen nestane kao što se i pojavio.
MILOVAN: Ej, stani! Imam nešto važno da ti kažem! Stani!
(Razočarano.) Ode...
Muzički prelaz. Milovan nastavlja svoju priču.
MILOVAN: I tako je Andersen nestao kao što se i pojavio. Ni danas ne znam da li se to stvarno dogodilo ili je to bio samo san. Kao što vidite, nisam skočio u reku, jer da jesam, sigurno ne bih mogao da vam sve ovo ispričam. U meni se rodila nada. Shvatio sam da u životu, osim toga kako izgledate, ima još neke lepote. Upisao sam školu letenja. Vredno i vredno sam učio i učio i tako sam postao pilot. Ubrzo su svi ponovo poželeli da se druže sa mnom. Čak i onaj moj drug Bora koji takođe nije gubio vreme pa je tako dospeo do visoke funkcije člana Upravnog odbora Pozorišta lutaka “Pinokio”. Danas sam zadovoljan čovek. Čak i devojke vole da se druže sa mnom. Naročito one.
Milovanu zazvoni mobilni telefon u džepu.
MILOVAN: Izvinite, samo da se javim.
Milovan iz džepa vadi mobilni telefon. Javlja se. Sa druge strane se začuje ženski glas.
ŽENSKI GLAS: Milovane, pa ja sam već u restoranu. Zar si zaboravio da si me pozvao na večeru?
MILOVAN: Izvini, dušo, malo sam se zapričao. Evo, odmah dolazim.
Milovan vrati telefon u džep.
MILOVAN: Kao što vidite: “Pilot je pilot!” Sori, aj mast flaj! Zuuuuuuuu...
Šireći ruke i imitirajući avion Milovan odjuri sa scene. Andersen se vraća na scenu. Leteći i Milovan se vraća na scenu. Sudare se.
MILOVAN: Šta je sad?
ANDERSEN: Pa zaboravili smo...
MILOVAN: Šta smo zaboravili?
ANDERSEN: Pa da otpevamo završni song.
Obojica zapevaju.
MILOVAN I ANDERSEN (Zajedno):
Zašto plače Ružno pače?
Da li plače što je ružno,
Il’ je ružno što je tužno,
Il’ je, jadan, mnogo mali
Pa strpljenja njemu fali,
Da mudrosti reči čuje:
Kraj kazuje, kraj kazuje!
Labud preleti preko scene.
O, gle čuda, o, gle čuda
Pretvori se u labuda!
Zašto plače Ružno pače?
Da li plače što je ružno,
Il’ je ružno što je tužno?
O, gle čuda, o, gle čuda
Pretvori se... u labuda!
I Milovan i Andersen pogledaju na sat. Potrče, jedan na jednu, a drugi na drugu stranu. Kad se sledeći put vrate, klanjaju se publici.

KRAJ
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 10 gostiju