Ivana Despotović - Šarene jabuke

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Ivana Despotović - Šarene jabuke

Post od branko »

Šarene jabuke

po motivima priče Jabuka Dragana Lukića

Voditeljka procesa i autorka teksta: Ivana Despotović



Dragan Lukić

Jabuka

Na brdu je raslo drvo. Na njemu jevisila rumena jabuka. Naišao je lopov. Popeo se na drvo i kad je hteoda dohvati jabuku, grana se zatresla ijabuka je rekla: - Nisam ja za tebe.Otkinula se, pala na zemlјu i počelada se kotrlјa niz brdo. S proplanka sujabuku videli čobani. - Gle lepe jabuke!Nastala je svađa oko toga ko ju jeprvi ugledao. Svi potrčaše premanjoj. A jabuka reče: - Nisam za vas. Skrene naglo i otkotrlјa se dalјe. Kotrlјala se tako jabuka, kotrlјala i naišla na dva putnika. Videli je i jedan i drugi i pomislili: „Lepe li jabuke!Uzeću je, ali da ne vidi moj saputnik!”A jabuka reče: - Nisam za vas. Skrenei otkotrlјa se dalјe prekolivade. Na livadi je spavao dečak, a devojčica je sedela pored njega.Ugledala je jabuku i rekla: - O, divne li jabuke! Probudiću brata,pa ćemo je zajedno pojesti.A jabuka se nasmešila: - Ja sam za vas. I dokotrljala se devojčici u krilo.

LIKOVI:

Zelena, jabuka sorte greni smit
Crvena, jabuka sorte reddelišes
Žuta, jabuka sorte džindžergold
Crvenožuta, jabuka sorte gala
Vetar, narator
Pinokio
Lisac
Vuk
Đepeto, Pinokijev tata
Pepeljuga
Starija sestra
Mlađa sestra
Veštica Jeca
Veštica Veca
Veštica Ceca
Devojčica
Mama
Tata


PROLOG

Deca se igraju razbrajalice kroz pesmicu:
Jabuka, jabuka, crvena il’ zelena,
jabuka, jabuka, žuta ili rumena...
Najviše volim zelenu,
ukusnu, malo kiselu.
Jedno dete je u krugu koji čine deca.Žmuri i dodiruje jedno po jedno dete.Kada se pesmica završi, dete prepoznaje ko je drugarica ili drug kog utom momentu dodiruje. Iz igre, jedno po jedno dete izlazi na scenu ipredstavlјa se tako što kaže nešto osebi, npr. šta voli da radi, gde volida ide, kakvu muziku voli da sluša...Kako se koje dete predstavi, stane uskulpturu drveta jabuke: svako je jedna grana ili jedna jabuka – svakako,

PRVA SCENA

Deca čine drvo koje je nasred scene. Čuju se ptičice, sija sunce. Poneko od dece koja čine drvo drži ogledalo u rukama. Ogledaju se, puće, nameštaju frizuru, uopšte, šepure se. Iznenada, počinje slabo da duva vetar.
NARATOR: Bilo jednom jedno drvo i na njemu puno jabuka. Bilo je to najlepše drvo u kraju zvanom Šareni Jabučnjak. Ali, od tolike lepote, drvo je pomislilo da je lepota najvažnija i počelo je da se pravi važno. Svaka jabuka je postala prava uobraženica. Zaboravila je kako da uživa na suncu, kako da usreći dobre lјude. I onda sam ja... Oh, nisam se predstavio! Ja sam Vetar, drago mi je... Dakle, ja, Vetar, odlučio sam da ga malo razdrmam. (Vetar duva jače.) Dunuo sam tako strašno da su grane počele da krckaju, a jabuke popadale i otkotrlјale se daleko, daleko...
Hučanje Vetra čuje se jače, pa još jače, najjače. Deca koja čine drvo rastrče se svuda po sceni predstavlјajući otkotrlјale jabuke. Oluja dostiže vrhunac. Nastupa mrak.

DRUGA SCENA

Potpuna tišina. Polumračno je, vidi se plavičasto svetlo, kao u svitanje. Četiri jabuke, jedna po jedna, polako se bude, protežu se, zevaju. Svako dete predstavlјa jednu od četiri jabuke.
NARATOR (skoro šapuće): Jutro posle oluje. Nigde nikoga, ne čuje se ni ptičica, ni muvica, ni kuca, ni maca. To je ono vreme, znate na šta mislim, kad sve izgleda malo kao san, malo kao java... Mirno je i neobično.
ZELENA: Jao, kakva oluja! Sva sam se ogulila.
CRVENA: Ja sam ubledela...
ŽUTA: Gde smo? Uopšte ne poznajem ovaj kraj, kako je samo ružan...
CRVENOŽUTA (rasplače se): Hoću kući, u svoju šarenu baštu...
ZELENA: Sve hoćemo kući, ko bi želeo da ostane na ovom groznom mestu...
CRVENA: Pa, šta ćemo da radimo?
ŽUTA: Prvo treba da shvatimo gde smo, kakvi su ovo grbavi proplanci i raščupano drveće...
CRVENOŽUTA: Hoću kući, neću da se šetam po okolini...
ŽUTA: Hajde da se razdvojimo, svaka da krene na različitu stranu, i onda da se ovde vratimo i ispričamo šta smo otkrile...
ZELENA: Da se razdvojimo, jeste li sigurne?! Mi ovako divne, pa još ćemo naići na neku trulu krušku ili ubuđalu trešnju, a ja se njih bojim...
Počinje da duva Vetar. Duva sve jače, tako da se jabuke uplaše, pribiju se jedna uz drugu.
NARATOR: Slušajte me, jabuke iz Šarenog Jabučnjaka. Ja sam Vetar i postojim od kada postoji svet, znači vrlo sam star, a nikada nisam video ni čuo tako uobražene jabuke. Vi ste sramota za dobri jabučji rod... Jabuke su rođene da daruju zdravlјe lјudima, da im daju snagu. Svaka jabuka ima san da je pojede neko dobar, neko ko bi je podelio sa drugima. Jesam li u pravu?
Jabuke potvrđuju gestovima.
NARATOR: E, tako. Zato, sada kreniteu potragu za pravom osobom. Kadajedna nađe dobru osobu da je bašona pojede, sve ostale jabuke naći ćeput do kuće.
Vetar se smiri. Jabuke se zagrle u znak pozdrava i poslušno krenu na četiri različite strane.
ZELENA: Dobro, ja idem na ovu stranu...
CRVENA: Ja ću na ovu...
ŽUTA: Ja ću ovamo...
Odlaze sa scene.
CRVENOŽUTA (nevolјno): Odoh i ja...
Crvenožuta krene, zastane, vrati se. Okreće se oko sebe, ne zna šta bi.
CRVENOŽUTA: Neću ja nigde da idem, bolјe ovde da ih sačekam...
Sakrije se u polumrak.

TREĆA SCENA

Zelena ide širokim, prašnjavim putem, oko nje je pusto, a sunce prži. Jabuka maše rukama pokušavajući da se rashladi. Nailazi na jednu ne baš čistu baricu i bez razmišlјanja skoči u nju. Izlazi musava ali nasmejana, jer se rashladila.
ĐEPETO (iza scene): Pinokio, sine, Pinokio...
Zelena zastane na Đepetovo dozivanje, osluškuje odakle dolazi glas, ali ne vidi Đepeta. Ona nastavlјa put, približava se raskrsnici, oslušne, čuju se glasovi. Ispred nje se stvore Pinokio, Lisac i Vuk, prepiru se, i to pored znaka koji pokazuje pravac ’Zemlјa Dembelija’.
PINOKIO: Ne mogu s vama, tata me čeka na ručku.
LISAC: Ma, imaćemo ručak od slatkiša, kad ti kažem, dečače...
VUK: U zemlјi Dembeliji, pa samo legneš pod drvo i slatkiši ti padnu na zub, ne moraš da mrdneš.
PINOKIO: Tamo stvarno možemo da jedemo sve što hoćemo i koliko hoćemo?
LISAC: Naravno! Vidi samo Vuka, bio je suv k’o grana, a sad se ugojio. Šta misliš, od čega?
VUK: Jeste, malo sam se popunio, al’ mi lepo stoji...
PINOKIO: Meni tata ne dozvolјava da jedem puno slatkiša, on kaže da treba da jedem voće, ono je slatko i zdravo...
ZELENA: Stvarno?! Voliš li jabuke, dečače?
Putnici je tek sada primete.
PINOKIO: Ne volim baš tako musave kao što si ti.
VUK: Kako ružna jabuka...
Svi joj se smeju. Jabuka pokušava da se obriše, da pokaže kako je lepa.
LISAC: Voće, pih, ko to još jede...
VUK: Samo čokolade, bombone, lizalice rastu u Dembeliji, razumeš, dečko?
ZELENA: To što trenutno nisam jako lepa, nije važno. Važna je moja namera, važno je da sam dobra i da želim da usrećim dečaka kao što si ti.
Pinokio je zbunjen, gleda čas u Zelenu, čas u Lisca i Vuka.
LISAC (ulagujući se): Fina zelena jabuko, kada vas malo bolјe pogledam, ličite mi na jednu, kako bih rekao, ambicioznu jabuku...
ZELENA: Ambiciozna? Ne, to nije moja vrsta, ja sam sorte greni smit.
LISAC: Da, da... Kada bismo samo malo poradili na vašoj pojavi i nastupu, mogli biste napredovati do pozicije ušećerene jabuke. Molim vas – ušećerene jabuke! To je veoma velika čast u zemlјi Dembeliji.
ZELENA: Ali, ja ne želim da idem u zemlјu Dembeliju, i neću da budem pojedena kao ušećerena jabuka. Nijedna jabuka to ne želi!
VUK: Kakva glupost, prvi put čujem da neko ne želi da ide u Dembeliju... Evo, na primer, ovaj mali, Pinokio, ima drvenu glavu, a sve je lepo shvatio i ide sa nama. I to odmah!
ZELENA: Pinokio. Ti si Pinokio?! Malopre sam srela tvog tatu, traži te, zabrinut je.
LISAC: Kad se vrati iz Dembelije, Pinokio će i tati odneti džak slatkiša...
VUK: Jeste, ima tamo i drveća na kome raste zlato, pa će tati odneti mnogo zlata, neka kupi šta god hoće. Hajdemo, dečače, ne slušaj ovu crvlјivu jabuku...
ZELENA: Ne postoji drveće na kome raste zlato! I ne postoji voće koje samo uskače u usta.
Pinokio je zbunjen, Lisac mu pruža ruku, on se dvoumi da pruži svoju.
LISAC: Ma, hajde, biće nam lepo. Tamo nema ni škole, ni domaćih zadataka... Hajde, hajde...
ZELENA: Zar ne želiš da učiš slova i brojeve? Da upoznaješ svet na geografiji, da slušaš muziku na muzičkom i crtaš na času likovnog?
PINOKIO: Ne volim mnogo školu, ali voleo bih sve to da naučim.
ZELENA: A drugari? U školi ćeš ih naći, da se igrate, idete u park, na sport, na ples...
VUK: Ma, kakvi drugari, njega samo ismevaju jer ima veliki nos i drvenu glavu.
Lisac se na ovo podlo nasmeje.
PINOKIO: Istina je, deca mi se smeju.
ZELENA: Deca ponekad prave glupe šale, ali uvek ima drugara koji nisu takvi i s kojima je veselo igrati se... Tako je i među jabukama, ima ovakvih i onakvih...
LISAC: Nema ona pojma, Pinokio, ona je jedna obična jabuka.
Pinokio ne zna kuda bi da krene.
NARATOR: Vreme je da se umešam. Ova jabuka hoće da pomogne klincu, a da od toga nema nikakve koristi, jer on nije taj koji će je pojesti i naći put do kuće za ostale jabuke. Izgleda mi, ta mala uči lekciju, postaje bolјa.
Vetar počinje da duva, sve jače i jače, i donese glas Pinokijevog tate.
ĐEPETO (iza scene): Pinokio, sine, gde si?... Vrati se kući, Pinokiooo!
PINOKIO: To je glas mog tate, moram kod njega... (Liscu i Vuku) Izvinite, moram da žurim! (Trčeći, dovikuje.) Ćao, Zelena, vidimo se!
Pinokio otrči sa scene.
LISAC: Glupava jabuko, sve si uporopastila, mogli smo od tog drvenka napraviti neki koristan predmet...
VUK: Da, možda posudu za jabuke!
Vuk zamahne da zgrabi Zelenu.
VUK: Sad ću te smazati.
Ona uspe da se izmakne. Vetar počinje jako da duva i nanese prašinu u oči Vuku i Liscu. Zelena otrči daleko.
LISAC: Upomoć, peku me oči, prokleti vetar...
Otetura se sa scene.
NARATOR: Hm, nikada nisam video tako bezobraznog Vuka i još bezobraznijeg Lisca...
I Vetar nastavi snažno da duva.

ČETVRTA SCENA

Vetar i dalјe strašno duva, toliko jako da smeta Crvenoj dok hoda. Ona leluja, bori se s Vetrom da bi održala pravac.
NARATOR: Crvena jabuka je krenula uskim putem, kroz šumu... Oh, još uvek duvam. Zaboravio sam da prestanem, toliko su me ona dvojica nalјutila...
Vetar prestane. Crvena se opusti i krene dalјe.
NARATOR (nakašlјe se): Dakle, Crvena ide kroz šumu. Ta nema problema, eno je, ide kroz hlad, mekom stazom. I gle, kroz jednu baštu stiže do kuće iz koje se razleže strašna galama.
Crvena pogleda kroz prozor, kad iz kuće istrče tri devojke otimajući se o jednu halјinu.
STARIJA: Moja je, moja je!
MLAĐA: Nije tvoja! Moja je, moja!
PEPELJUGA : Ali šta to pričate, juče ste htele da je bacite, a sada tvrdite da je vaša...
STARIJA: Baš zato što je moja, ja mogu da radim s njom šta hoću. Mogu i da je bacim i da je nosim na bal.
MLAĐA: E, ne možeš, jer je to moja halјina! Moraš prvo da pitaš mene... Hej, ti!
CRVENA: Ko? Je l’ ja?
MLAĐA: Da, ti, crvena lopto...
CRVENA: Ja sam jabuka, sorte red delišes.
MLAĐA: Ti presudi! Čija je ovo halјina?
CRVENA: Kako ja mogu da znam čija je to halјina?
MLAĐA: Ti lepo presudi koja je od nas najlepša, pa zbog toga zaslužuje najlepšu halјinu.
CRVENA: Kakav glup razlog da neko zasluži halјinu. Ja mislim da ste sve lepe.
MLAĐA: Nemoj ti mnogo da filozofiraš. (Pokazuje na Pepelјugu.) Hoćeš da kažeš da je i ova štrokava i raščupana sluškinja lepa?
CRVENA: Po mom mišlјenju, da!
STARIJA: Neće meni jedna obična jabuka odlučivati. Zna se – koja je najjača, ta pobeđuje!
Sve tri ponovo zgrabe halјinu, otimaju se i pocepaju je.
PEPELJUGA (tužno): Vidite šta ste uradile...
STARIJA: Zašto mi? Ti nisi htela da pustiš.
MLAĐA: Svakako mi bolјe stoji ona plava...
STARIJA: Meni se sviđa ta plava halјina...
MLAĐA: Koja prva dođe do nje, ima je!
Mlađa otrči, Starija je pojuri i izlaze sa scene.
PEPELJUGA: Eto, uništile su mi halјinu. Uvek su takve.
CRVENA: Pa, šta ćeš da radiš?
PEPELJUGA: Sad će da dođe moja Kuma Vila, pa će već nešto da smisli.
CRVENA: Da li bi ti možda pojela jednu jabuku, slatku i lepu kao ja?
PEPELJUGA: Ne, hvala, uvek imam veliku tremu pred bal, tako veliku da ne mogu ništa da stavim u usta.
CRVENA: Šteta... A tvoja Kuma Vila, voli li ona jabuke?
PEPELJUGA: Vile jedu specijalnu hranu, ali ne znam kakvu, nikad je nisam videla dok jede... A za danas joj treba bundeva, da je pretvori u kočiju, jabuka ne pomaže.
CRVENA: Oh, ne, ne bih volela da budem kočija. Srećno na balu.
PEPELJUGA: Srećno i tebi!
Pepelјuga ode svojim putem, izađe sa scene. Crvena krene putem, pomalo pokunjena. Vetar počinje blago da duva i iznenada se začuje divna, nežna muzika.
NARATOR: Zaslužila je malo veselјa, donosim ovu muziku iz daleke Indije...
Crvena osluškuje muziku. Osmehuje se. Ide niz put pomalo plešući uz čarobne zvukove.

PETA SCENA

Zvukovi indijske muzike još uvek se čuju, ali ih polako smenjuju zvukovi morskih talasa. Žuta jabuka brčka se u plićaku mora, prska vodom, radosna je. Postepeno, muzika prestaje i ostaje samo zvuk talasa.
NARATOR: Žuta je krenula putem duž morske obale, jer ona obožava miris mora, kotrlјanje po školјkama i čudesne odsjaje sunca na vodi. Ja samo pirkam, neću dodatno da je gnjavim. Eno je, nailazi na visoku ženu s visokim šeširom...
ŽUTA: Dobar dan...
VEŠTICA JECA: Jao, vidi kakva lepa jabuka! Baš mi jedna takva treba. Čekaj da te malo pogledam. Nešto si mi žuta...
ŽUTA: Takva mi je sorta, ja sam džindžer gold, u prevodu – zlatna džindžer.
VEŠTICA JECA: Ček, ček, okreni se malo.
Žuta se vrti oko sebe.
VEŠTICA JECA: Hm... i sa te strane si žuta... Nema veze, malo ću da te našminkam.
ŽUTA: Ne dolazi u obzir, alergična sam na preparate.
VEŠTICA JECA: Treba da te odvedem do Snežane, a Snežana voli samo rumene jabuke...
ŽUTA: Ko je Snežana?
VEŠTICA JECA: To je jedna veoma usamlјena devojka. Lepa jabuka kao ti mnogo će je usrećiti. Ali, moraš da budeš rumena bar sa jedne strane...
ŽUTA: Pa, ako je tako, može... Ali šteta što nisi srela neku crvenu sortu – pacifik rouz ili delišes ili džonatan...
Dotrčava Veštica Veca.
VEŠTICA VECA: Ohoho, pa što ne kažeš da ima jabuka? A ja celo jutro tražim jednu, za pitu.
ŽUTA: Za pitu? Kakvu pitu?
VEŠTICA VECA: Napravila sam kućicu od najfinije čokolade i svilenih bombona, a ona derišta, mislim, derištanca, hoću reći, dečica, slatka i mala, neće ni da čuju. Kažu, hoće pitu od jabuka i kvit! I sad moram pitu od jabuka da ugradim u kućicu. Pa, ko je to još video?
ŽUTA: Ali zašto da ugradiš u kućicu, zar ne možeš ovako normalno da im daš?
VEŠTICA VECA: Ah, tako se ne važi. Čarolija deluje samo ako je pita deo kućice.
ŽUTA: Čarolija?
VEŠTICA VECA: Čarolija je... da se ugoje. Mnogo se brinem za njih, tako su mršavi...
Stiže treća veštica.
VEŠTICA CECA: Jao, vidi, jabuka! Baš mi takva treba.
VEŠTICA JECA: Ne može, to je moja jabuka.
Veštica Jeca zamahne da zgrabi Žutu, ali ova uspe da se izmakne i obe se ponašaju kao da se ništa nije desilo, mada sve već deluje vrlo napeto.
VEŠTICA CECA: Da, i meni treba za istu stvar kao tebi – za čarobni napitak.
ŽUTA: Kakav čarobni napitak?
VEŠTICA CECA: Od tog napitka će... Ovaj, naravno, hoću da kažem, ceo dvorac će biti obavijen divnim ružama.
ŽUTA: Napitak za ruže?
VEŠTICA CECA: Pa, ovaj, da, za ruže. Sipaću napitak u dvorski bunar, iz kog se zalivaju ruže, da budu lepe, najlepše...
VEŠTICA JECA: Pre će biti da ćeš ga sipati u dvorski bunar da cela dvorska svita spava sledećih nekoliko vekova. Al’ će da bude hrkanja!
Veštice Jeca i Ceca se tome smeju. Žuta stoji zbunjena.
VEŠTICA CECA: Ma nemoj, a šta će se desiti Snežani kad pojede tvoju jabuku? Hoće li i ona da hrče?
Veštica Ceca se izveštačeno smeje, i ona bi da je duhovita.
VEŠTICA VECA: Draga moja jabučice, ako ja napravim pitu od tebe, niko neće biti uspavan. Obećavam.
Žuta krene ka njoj, pa zastane, dvoumi se.
VEŠTICA JECA: Neće da spavaju, ali će pita lepo da podgoji decu, i ti ćeš ih u slast skuvati u paprikašu! Žuta ustukne.
VEŠTICA CECA: Ma, kome ti paprikaš?...
Veštice počinju da se čupaju, a Žuta se odmiče, polako, na prstima. Veštice to primete, za čas stvore mrežu i bacaju je na Žutu. Ali, Vetar tako silno dune da im skine šešire, uplete im kose. Vetar oduva i mrežu i veštice sa scene. Žuta pobegne.
NARATOR (zadihan): Morao sam da intervenišem, ne bi se snašla sirota Žuta, vrlo je naivna. Uh, uh, ala sam se izduvao... Uh, uh... Kako bih se odmorio, baš mi se prispaval... (Ne završi reč, zahrče.)
Vetar zviždi dok hrče, ne duva jako, ali duva glasno.

ŠESTA SCENA

Vetar duva, zviždeći. Na zelenom proplanaku, pod drvetom, sedi Devojčica, a u krilu joj spava Dečak.
Devojčica pevuši, ali to se, od Vetra, vrlo slabo čuje. Jedna po jedna stižu Zelena, Crvena, pa Žuta jabuka. Svaka odmah zapuši uši, da ne čuje neprijatno zviždanje vetra. Sednu na proplanak, pokunjene i umorne. Jabuke ne primećuju decu. Zvuk Vetra se utišava.
NARATOR (sanjivo): Nisam spavao, ne, ne, varate se, samo sam dremao...
Prestane zviždanje Vetra. Jabuke otpuše uši. Devojčicino pevušenje se bolјe čuje, ali jabuke još uvek ne primećuju decu.
ZELENA: Lenjost je grozna, jedva sam izbavila Pinokija da ne ode u zemlјu Dembeliju, da se dembeliše...
CRVENA: …Te ja sam najlepša, te ti si najlepša, te koja je, te koja nije. Kako je dosadna ta priča, uobražena priča o lepoti.
ŽUTA: ... Sebičluk je opasan, veštice su htele da me prevare, da završim u ko zna kakvim mućkalicama i njihovim smicalicama.
ZELENA: Gde je Crvenožuta?
Crvenožuta samo proviri iza drveta.
CRVENOŽUTA: Evo me!
ZELENA: Čekaj, čekaj, pa ti se nisi pomerila od ovog drveta...
CRVENOŽUTA (neubedlјivo): Nije tačno, bila sam preko sedam mora i sedam gora, ali nisam srela nikog dostojnog da me pojede...
CRVENA (smeje joj se): Ne izmišlјaj. Nisi se mrdnula ni pedalј odavde...
Crvenožuta se pokunji, ostale joj se smeju. Devojčicino pevanje se čuje glasnije.
DEVOJČICA (peva): Spavaj mi spavaj, batice mali, spavaj mi, spavaj, spavaj mi ti...
Jabuke primete decu. Ustanu da ih bolјe vide.
CRVENA: Hajdemo kod njih!
Prilaze Dečaku i Devojčici.
CRVENOŽUTA (nakašlјe se): Hej, deco, dobar dan.
DEVOJČICA: Dobar dan.
CRVENOŽUTA: Šta radite tu?
DEVOJČICA: Ne ide nam se kući, tata i mama se često svađaju.
Dečak se razbuđuje.
DEČAK (trlјajući oči): Koja si ti vrsta jabuke? Nikada nisam video takvu.
CRVENOŽUTA: Ja sam sorte gala.
DEČAK: Aha, gala... A šta vi jabuke radite tu, na proplanku?
CRVENA: Tražimo put do kuće, do našeg voćnjaka.
DEVOJČICA: Nije vam poznat glavni štos? Onaj kad bacate mrvice putem, pa se prema njima vratite...
DEČAK: Mi smo tako radili.
ZELENA: Eh, ne ide to tako sa jabukama...
ŽUTA: Jeste li možda gladni?
DEČAK: Da, nismo jeli od jutros.
ZELENA: Onda, gricnuli biste jednu jabuku?
DEČAK I DEVOJČICA (uglas): Da! Obožavamo jabuke!
DEVOJČICA: Ja volim sve sorte.
DEČAK: A ja volim i pitu od jabuka.
CRVENOŽUTA: O, hvala vam, to će nas odvesti kući.
U ovom momentu Vetar jako zaduva i zahuči, praveći silnu galamu. Podiže uvis prašinu, travke i žbunove i nestadoše svi, četiri jabuke, Dečak i Devojčica.

SEDMA SCENA

Snažnim duvanjem, Vetar donosi Dečaka i Devojčicu u Šareni Jabučnjak. Vetar se smiri. Dečak i Devojčica stoje ispod najlepšeg drveta jabuke. Drvo ponovo čine deca koja su bila u ulozi jabuka, svi su statični kao plodovi na grani, ali ovoga puta nema uobraženih poza. Sunce sija, ptičice cvrkuću. Dečak i Devojčica uzimaju po jednu jabuku i jedu. Vetar počinje da pirka i začuju se glasovi roditelјa.
MAMA I TATA: Deco, gde ste?! Deco...
Mama i Tata stižu, grle Devojčicu i Dečaka.
MAMA: Kako ste mogli da odete, a da nam se ne javite?
TATA: Ne mogu da razumem, zar ne znate koliko brinemo?
DEVOJČICA: I mi brinemo kad se vi svađate
DEČAK: Nisam više mogao da slušam, probili ste mi uši...
MAMA: I kada se ne slažemo, vas volimo najviše na svetu...
DEVOJČICA: Ali, meni onda srce takobrzo lupa, ni domaći mi se ne radi.
TATA: Naša neslaganja nemaju vezesa vama...
DEČAK: Imaju veze sa mojim ušima koje će eksplodirati!
MAMA: Izvinite, deco.
TATA: Izvinite, hajdemo kući.
Zagrle se i krenu. Vetar na tren tako jako dune da Tati oduva šešir s glave, a Mami podigne suknju.
NARATOR: Priznaću vam nešto: roditelјi mi ponekad strašno idu na živce. I čujem da ima dosta onih koji se svađaju među sobom. E, ta sorta neka se pazi: kad dunem, raščupaću im frizure! Razumem ja, brinu roditelјi za decu i vole ih najviše na svetu, ali umeju da budu i sebični. Znate, ima jedna vest, nije nova: i deca mnogo vole, deca imaju najveća srca! Vole оni i mame i tate i tete i bake i dekei svakoga ko se o njima brine, ko sanjima živi, i tako dalјe, i tako uvek, ucelom svetu...

EPILOG

Sva deca koja su učestvovala u pred stavi igraju se razbrajalice, kroz pesmicu:

Jabuka, jabuka, crvena il’ zelena,
jabuka, jabuka, žuta ili rumena.
Najviše volim zelenu,
ukusnu, malo kiselu.

Jedno dete je u krugu koji čine deca.Žmuri i dodiruje jedno po jedno dete. Kada se pesmica završi, dete prepoznaje ko je drug ili drugarica kog utom momentu dodiruje. Iz igre, jedno po jedno dete izlazi na scenu i govori koga voli, bila to osoba ili životinja ‒ kućni lјubimac ili čak, igračka... Začuje se hučanje Vetra i muzika za đuskanje.

KRAJ



Nastavnice-saradnice u procesu razvoja scenarija Violeta Mitrović, OŠ „Miloje Vasić“ Biljana Batez, OŠ „Aleksa Šantić“
Učesnici u procesu
Arsenije Ostojić, Sara Bojanov, OŠ „Miloje Vasić" Aleksa Nikolić, Anastasija Dekić, Damjan Dmitrović, Filip Kuka, Gavrilo Vujčić, Iva Miletić, Martina Aleksić, Matija Filipović, Natalija Tasković, Nemanja Milojević, Tamara Čukić, Tamara Đorđević, Teodora Šarac, Valentina Olija, Vanja Zajić, Veljko Milanović, OŠ „Aleksa Šantić“
Nastavnice-saradnice u radu s grupom
Ivana Maksimović, Jadranka Bajić Lupa, Ljilјana Lukić, Milica Nedić, Snežana Mijić, Suzana Vračar, Tamara Vukašinović, OŠ „Aleksa Šantić“
Dramaturškinja
Jelena Anđelovski

U Zlatnom jabučnjaku rasle jabuke raznih boja, sve dok ih jednoga dana strašan Vetar nije oborio i otkotrlјao u nepoznato. Želeći da se vrate kući, jabuke su se dogovorile da svaka ode na svoju stranu, istraži šta tamo ima i javi ostalima. Put do kuće neće naći očima...
Šarene jabuke je tekst primeren dramskom pedagoškom radu sa mlađim školskim uzrastom. Inspirisan pričom Dragana Lukića Jabuka, koja se obrađuje u okviru nastavnog plana za prvi razred osnovne škole, tekst je nastao kroz kreativnu saradnju umetničke grupe BAZAART i osnovnih škola „Aleksa Šantić” i „Miloje Vasić” iz Kaluđerice.
Decu su u kreativni proces uvele njihove učitelјice, primenjujući dramske tehnike sa kojima su se upoznale tokom seminara Interkulturalnog učenja kroz dramu (IDEAL). Cilјevi koje su želele da ostvare kroz kreativan dramski rad obuhvatali su: uspostavlјanje bolјe saradnje i komunikacije među učenicima iz različitih škola i različitih uzrasnih grupa; razvijanje strplјenja u komunikaciji; povećanje koncentracije, samokritičnosti i tolerancije i razvijanje samopouzdanja učenika. Stoga je grupa sa kojom su učitelјice radile bila heterogena – sastavlјena od učenika prvog, drugog i trećeg razreda iz različitih škola, u okviru iste zajednice.
Priča Jabuka odabrana je na inicijativu učitelјica, kao sadržaj koji je deci blizak i podsticajan. Dramska umetnica Ivana Despotović je, kroz kreativne radionice, sa decom najpre obrađivala važne teme koje ova priča sadrži: sloga, svađa, krađa, putovanje... Kroz dramsku razradu, učesnici su motive i zaplete prepoznavali i artikulisali kroz već poznate sadržaje – bajke, priče i pesme, a zatim su ih sagledavali iz različitih uglova i u različitim kontekstima, često vrlo neposredno goveći o sebi i svojim iskustvima. Rad je u potpunosti bio prilagođen uzrastu dece, pa su i najozbilјnije teme obrađivane kroz igru i smeh.
Kroz dramsku razradu, učenici su se upoznali i sa osnovnim elementima dramske komunikacije, kao što su: princip akcijereakcije, dramski sukob, partnerska saradnja, snalaženje u scenskom prostoru, dikcija i dr. U određenim segmentima, za razvoj sadržaja su, osim dramskog, korišćeni i likovni i muzički medij.
Na završetku procesa, Ivana Despotović je napisala tekst Šarene jabuke, u koji je utkala lične materijale mladih učesnika, tako da se kroz tekst prepliću realnost, svet mašte i igra kao spona između njih.
Tekst Šarene jabuke prikazuje životna iskušenja kao izazove koji se uz optimizam, upornost i slogu mogu prevazići, a solidarnost, brigu za bližnje i zahvalnost nudi kao osnov za lјubav, koja je uvek klјuč za dobar, zdrav odnos sa drugima i suštinsko rešenje za sve probleme.
Zahvalјujemo se svim nastavnicama, školama i roditelјima, bez čije podrške razvoj ovog teksta ne bi bio moguć. Posebno se zahvalјujemo Igoru Stankoviću na značajnoj stručnoj podršci.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 13 gostiju