Ivana Despotović Gori-doli da l' te boli?

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Ivana Despotović Gori-doli da l' te boli?

Post od branko »

Ivana Despotović

Gori-doli da l' te boli?


Bila jednom jedna škola. Škola k’o škola,puna dece, a među njima uvek imadete koje je manje od ostalih. A Džošuaje bio baš jako mali. Imao je majušna stopalai sav je bio tako mali da mu je njegova najboljadrugarica Juca oblačila haljinice i obuvala cipelicesvojih lutaka!
U ovu školu je išao i Steva, a on je bio sasvim siguranda je najveći, najlepši, najpametniji, najjači... Nijese Steva pravio važan samo pred Jucom, naprotiv.Kada bi se desilo da Juca ne dođe u školu, tek jeto bila odlična prilika... pa etoda se pravivažan i pred ostalima iz odeljenja.Naravno, uvek na nečiji račun, a tajneko je najčešće bioDžošua…

LIKOVI:
Džošua, vrlo mali dečak sa vrlovelikim ušima
Steva, vrlo veliki dečak, ali ne iveliki drug
Juca, vrlo dobra drugarica sapuno lutaka
Nastavnica,mlada,obožavasvoj posao
Stevin tata, visok
Džošuin tata, vrlo visok
Razredna, mlada, a već umornaod posla
Gospodarsvihormara,glasDžošuinog tate
Učenici/Učenik

PRVA SCENA

Scena je učionica. Spolja se čuje dečiji žamor. Džošua sedi na klupi, čeka, klati nogama. Začuje se školsko zvono. Žamor se utiša. Ulazi Juca, nosi torbu punu stvari.
JUCA: Hej, Džošua, vidi...
DŽOŠUA: Jesi li mi donela kopačke?
JUCA: Nisam, ali donela sam ti super pantalone i šešir mog omiljenog lutka.
Džošua zagleda pantalone, pa pokušava da stavi šešir koji mu je mali.
DŽOŠUA: Ti misliš da sam ja Pinokio? Možda sam mali, ali nisam drven. Aaa… Uši ne mogu da uguram unutra.
JUCA: Ne budi takav, donosim ti najbolje stvari, izgledaš najviše šik u celom odeljenju.
DŽOŠUA: Pristao sam da budem maneken zato što si obećala kopačke… Rekla si da ih ima neka tvoja lutka...
JUCA: Šta će ti kopačke?
DŽOŠUA: Želim da budem fudbaler.
JUCA: Pa igraj u cipelicama. Prošle nedelje sam ti donela jedne, baš udobne...
DŽOŠUA: Ali ja želim da budem pravi fudbaler.
JUCA: To ne zavisi samo od kopački. Hajde probaj ovo...
Ulazi Steva, tapkajući loptu. Džošua i Juca hitro skrivaju stvari u ormar.
STEVA: Hej, šta tu krijete?
DŽOŠUA I JUCA (u glas): Ništa, ništa...
STEVA: Juco, vidi, imam novu loptu.
Udara loptom o zid.
JUCA: Učionica nije za igru loptom.
STEVA: Kako si postala dosadna, to je od kad se družiš sa ovim patuljkom... Vidi šta ja umem...
Steva pimpuje loptu koja mu povremeno ispada.
JUCA: … Uskoro će ti glava biti lopta. Zar nisi hteo da budeš košarkaš?
STEVA: Ja mogu da budem šta god hoću. Ja sam i veliki i brz i snažan. Nastavnik kaže da mogu sve, samo ako se potrudim.
DŽOŠUA: I ja mogu da budem šta god hoću, ako se potrudim.
STEVA: A šta ti, mali, možeš da budeš?
DŽOŠUA: Mogu da budem i fudbaler i profesor istorije i predsednik države!
STEVA (podsmešljivo): Ma da, bićeš ti kralj, car i maršal celoga svemira. Ima da komanduješ našom planetom iz svog dvorca na Jupiteru. A kakav ti je to šeširić?
JUCA: Svako ima pravo da sanja.
STEVA: ’Ajde, predsedniče sa šeširićem, odbrani ovaj gol ako možeš.
Steva snažno šutne, razbije ram slike na zidu, staklo zazveči na sve strane. Usput, pogodi i Džošuu.
DŽOŠUA (krenu mu suze): Jao!
JUCA: Pazi! Jako si ga udario.
STEVA: Ups! Razbio sam sliku. Bežim ja odavde.
Steva istrčava sa scene, nailazi na Nastavnicu.
NASTAVNICA (ulazeći): Kakva je to lomljava? Stevo, jesi li ti slomio ovo staklo?
STEVA (hodajući unatrag): Nisam, Džošua je, hoće da bude fudbaler, pa vežba.
JUCA: Nije istina. Steva je slomio i pogodio je Džošuu.
NASTAVNICA: Pa zašto, Stevo, vidiš da je mali?
DŽOŠUA (odlučno): Nisam mali!
NASTAVNICA: Mali si u odnosu na Stevu. (Stevi) Nađi nekog sebi ravnog, nemoj njega da maltretiraš.
STEVA: Rekao je da hoće da igra fudbal i ja sam mu šutnuo loptu da odbrani!
Nastavnica traži loptu u ormaru.
NASTAVNICA: ... Evo, za početak, naći ću vam manju i mekšu loptu za igru. A tu veliku loptu nosi na trening, na veliki teren...
Dok Nastavnica traži loptu, Steva otrči sa scene.
NASTAVNICA: Stevo! Pa, on je pobegao... Džošua, jesi li ti dobro?
DŽOŠUA: Dobro sam, dobro sam, snažan sam ja, ali me je iznenadio.
NASTAVNICA: Ako se ovo ponovi, prijaviću ga razrednoj, ne može to tako...
Nastavnica izađe.
JUCA: Zašto se praviš snažan, kad nisi?
DŽOŠUA: Kako znaš da nisam? Jesi li me nekad videla kako podižem ormare? Nisi.
JUCA: Ne izmišljaj.
Smeju se.
DŽOŠUA: Naravno da izmišljam, ali nisam slabić.
Ulazi Steva.
STEVA: ... Je l’ otišla nastavnica? Ide mi na živce, stalno me nešto kinji. JUCA: Idem ja. Stevo, neću da se družim s tobom.
STEVA: Neću ni ja sa tobom.
Steva podmetne nogu Juci, ona uspe da je preskoči, on je gurne i povuče za kosu.
JUCA: A! Ne čupaj me.
DŽOŠUA: Pusti je, bre...
STEVA: Začepi, patuljak!
Čuje se školsko zvono. Juca i Džošua odlaze sa scene. Steva za njima.

DRUGA SCENA

Scena je kabinet za hemiju. Deca prave žamor u učionici, Steva razgleda hemijski pribor, lupka epruvetama.
STEVA: Čujte i počujte, učenici, imam nove vesti! Najnovije hemijsko otkriće kaže: mali ljudi se strašno plaše mraka.
Smeh učenika u učionici.
DŽOŠUA: E, ne plašim se mraka!
STEVA: Dokaži!
DŽOŠUA: Kako?
STEVA: Vidiš ovaj ormar? U njemu je mnogo mračno, posebno kad se zatvore vrata.
DŽOŠUA: Ti misliš, ako sam mali, da sam i vrlo glup?
STEVA: Nisi glup, samo si kukavica, i jedva čekam to da ispričam Juci.
DŽOŠUA: Dobro, ali posle mene i ti ideš u ormar?
STEVA: Važi. Ostaješ unutra pet minuta, dogovor?
DŽOŠUA: Važi. Ti meri vreme i vidimo se za pet minuta...
Steva otvara ormar, Džošua ulazi unutra. Steva zatvara vrata i zaključava ih velikim ključem.
STEVA: … E, Džošua, znaš šta ima novo? Predomislio sam se, pet minuta nije dovoljno. Moraćeš da ostaneš unutra ceo čas. Tako ćemo znati da li si hrabar... Je l’ me čuješ?... Uh, tolike uši, a ne čuješ najvažnije.
Iz ormara se čuje kucanje i prigušeno dozivanje. Školsko zvono. Svi potrče

na mesta. Ulazi Nastavnica. Deca je pozdravljaju ustajanjem, njihove stolice zaškripe.
NASTAVNICA: Dobar dan, deco. Obucite kecelje.
Iz ormara se čuju tihi, potmuli zvuci. Deca se kikoću.
NASTAVNICA: Šta je smešno?... Danas ćemo izvoditi eksperiment sa plavim kamenom, molim vas obucite i zakopčajte kecelje.
Iz ormara se čuje lupanje. Deca se kikoću.
NASTAVNICA: Tišina, ššš, šta se to čuje?
Deca utihnu. Nastavnica prilazi ormaru. Iz ormara se jasnije čuje lupanje.
DŽOŠUA (iz ormara): Upomoć...
NASTAVNICA (panično): Šta se događa? Neko je u ormaru?
Otključava vrata ormara, otvara ih. Džošua izlazi, teško diše, ne može da dođe do daha.
NASTAVNICA: Džošua!... Stevo, je li ovo tvoje maslo?
DECA (u glas): Naaaravno!
NASTAVNICA: A šta ste vi ostali radili? Ništa. Tako znači, Juce danas nema u školi, i niko ne brani druga.
UČENIK: Pa šta? On njega stalno zatvara u ormar. Juče ga je zatvorio na času engleskog i ništa mu nije bilo...
NASTAVNICA: Stalno ga zatvara u ormar?! I šta mu još stalno radi?
Kucanje na vrata. Ulazi Razredna.
RAZREDNA: Dobar dan, koleginice.
NASTAVNICA: Dobar dan.
RAZREDNA: Uzeću njihov dnevnik na petnaest minuta. Znam da danas ne ocenjujete.
NASTAVNICA: … Sad kad je razredna tu, hoću da skrenem pažnju, Steva se ne ponaša lepo prema Džošui. Da budem preciznija, upravo ga je zatvorio u ormar.
Stevino kikotanje.
RAZREDNA: Da to nije deo neke igre?
NASTAVNICA: Igre? Niko im ne brani da se igraju, ali ne smeju jedni druge da ugrožavaju.
RAZREDNA: Džošua, dušo, je l’ ti dobro? (Džošua potvrdno klima glavom.) Vidite da mu nije ništa...
NASTAVNICA: Sad je došao do daha. Trebalo je da ga vidite malopre...
RAZREDNA: Stevo, šta imaš da kažeš na ovo?
STEVA: Samo sam se šalio.
NASTAVNICA: A juče, pogodio si ga loptom.
STEVA: Juče smo igrali fudbal...
RAZREDNA: Ne brinite ništa, koleginice. Sredićemo to. Stevo, dođi posle kod mene na razgovor.
Razredna izađe.
STEVA: Nastavnice, Vi ste tužibaba.
NASTAVNICA: Stevo, ja ne znam šta da radim sa tobom. Slušajte me dobro, ovo ne važi samo za Stevu. Prijateljstvo je nešto najlepše i najdragocenije što možemo steći tokom života. Kažem – možemo steći, jer se prijateljstvo zaslužuje, neguje, kao cveće u bašti koje trebaredovno zalivati. Ali isto tako, ako ne negujemo prijatelje, možemo ostati bez njih...
Steva spusti glavu na klupu, zeva, zažmuri.
NASTAVNICA: Stevo! Posle svega, ti još i spavaš na času.
STEVA: Imao sam trening, i sinoć i jutros.
NASTAVNICA: Bojim se, Stevo, da će tvoja bašta prijatelja ostati pusta.
Zvono. Škripe stolice, deca istrčavaju iz učionice.
NASTAVNICA: I šta sad, prođe mi čas...
Ona kreće sa scene.

TREĆA SCENA

Scena je sala za fizičko. Džošua se igra loptom, dolazi Steva i odmah mu je uzme.
STEVA: Mali, sklanjaj se. Sedi i gledaj kako se igra.
DŽOŠUA: Vrati mi loptu, ja sam prvi na redu da vežbam...
Džošua pokuša da ga stigne, ne uspeva.
STEVA: Stigni me, stigni me!
DŽOŠUA: Nastavnica je rekla da moram da vežbam, da porastem.
STEVA: Okači se o vratilo i ne puštaj do kraja časa. Možda će ti to pomoći.
DŽOŠUA: Vrati mi loptu...
Steva vodi loptu, Džošua pokušava da je uzme, guraju se, postaje grubo.
STEVA: Uzmi je sam, ako možeš. Evo ja ću da vodim loptu unazad, a ti probaj...
Steva krene unazad, saplete se i padne. Za sobom sruši i Džošuu.
STEVA: Jao! Slomio si mi ruku.
Dotrčava Nastavnica.
NASTAVNICA: Stevo, jesi li dobro, šta bi?
Steva jeca. A zajauče i Džošua.
STEVA: Džošua me je sapleo, slomio sam ruku. Hoću mog tatuuu...
DŽOŠUA: On je mene udario po uvetu dok je padao... Sam se sapleo unazad.
NASTAVNICA: Kako unazad?
DŽOŠUA: Pa, unazad i onda me nije video... Joj, boli me uvo, ogluveću.
Džošua zajeca.
STEVA: Slomio sam rukuuu!
NASTAVNICA: Daj da vidim, je l’ možeš da pomeraš ruku? Možeš, nije slomljena. Ugruvan si, hajdemo do ambulante.
STEVA (jeca): Hoću moga taaatuuu!
DŽOŠUA: Hoću i ja moga taaatuuu!
NASTAVNICA: Idemo u ambulantu.
DŽOŠUA: Neću lekara, hoću tatuuu... Moj tata je velikiiii...
STEVA: Moj tata je većiii...
DŽOŠUA: Nijeeee...
NASTAVNICA: Dobro, dobro, zvaćemo tate. Je l’ vi vidite šta se dešava kad ne pazite jedan na drugog?
STEVA: Nisam ja ništa, on mi se stalno mota oko nogu...
DŽOŠUA: Nisam ja ništa, on mi je stalno nad glavom...
Svi odlaze.

ČETVRTA SCENA

Scena je hol škole.
STEVIN TATA: Dobar dan, šta se ovde dešava?
STEVA: Ja sam pao, jer me je ovaj mali sapleo.
STEVIN TATA: Svašta. Kakav si ti to sportista kad ne umeš sa ovim malim da izađeš na kraj?
DŽOŠUA: Nisam ja mali.
STEVIN TATA: Kad sam bio u tvojim godinama, mene nikad niko nije saplitao. Ja sam bio najbolji košarkaš i najbolji fudbaler i najbolji trkač.
STEVA: Tata, šta da radim kad mi se mali stalno mota oko nogu...
NASTAVNICA: Znate, nije ovo prvi put da njih dvojica imaju problem. Steva kinji Džošuu, i ja sam to prijavila razrednoj. Sledeći put ću zahtevati meru.
STEVIN TATA: Kakvu meru?
NASTAVNICA: Vaspitnu. Tražiću da mu se smanji ocena iz vladanja.
STEVIN TATA: To ćemo još da vidimo... Razredna i ja smo školski drugari, dugo se mi znamo...
STEVA: Ma, razredna je kul... Neće ona da daje ukore. Žalila se nešto i engleskinja, pa ništa.
NASTAVNICA: Je l’ zbog ormara?
STEVIN TATA: Kog ormara?...
NASTAVNICA: Onog ormara u koji je Steva zatvorio Džošuu za vreme odmora, pa sam ga ja izvukla na svom času.
STEVIN TATA: Deca se igraju... Idemo prvo da sredimo ovu Stevinu ruku. A ti, mali, da te više nisam video pored Steve. Ako ga još jednom pipneš, imaćeš posla sa mnom...
Stiže Džošuin tata. On je još veći od Stevinog tate.
DŽOŠUIN TATA: Je l’ Vi to pretite mom detetu? Samo da vidim da ste mu prišli, imaćete posla sa mnom...
STEVIN TATA: A Vi, kad se meni sledeći put obratite, imaćete posla sa mojim advokatom.
DŽOŠUIN TATA: Previše se silite, zaustaviću ja Vas u tome...
NASTAVNICA: Čekajte, polako, je l’ može ovo lepše da se reši?
DŽOŠUIN TATA:Nekako će morati da se reši.
Svi odlaze.

PETA SCENA

Scena je učionica. U toku je kontrolni zadatak.Tišinau učionici, jedino što se čuje su Nastavnicine potpetice. Steva prvi prekida tišinu šaputanjem iza Nastavnicinih leđa.
STEVA: Daj da vidim šta si uradio. Vraćam ti odmah.
DŽOŠUA: Daću ti, čekaj, videće nas...
JUCA: Pusti ga, Stevo...
STEVA: Daj samo da pogledam, neću da prepisujem...
Steva otme kontrolni Džošui. Nastavnica se okrene, prilazi Stevi i uzima mu papir.
NASTAVNICA: O, Stevo, pa ti si se probudio... Šta je ovo? Pa to je Džošuin rukopis.
DŽOŠUA: Nastavnice, ja sam samo hteo malo da pomognem...
NASTAVNICA: Malo da pomogneš? Koliko vidim, on ništa nije uradio.
STEVA: Učio sam, nastavnice, nego mi fali inspiracija...
JUCA: Znate kako jeubiće ga tata...
NASTAVNICA: Dobro. Ovo je bio ‚blic’ kontrolni, da vidite gde ste stigli sa svojim znanjem. Koliko vidim, pojedini nisu baš daleko dogurali. Ali sa drugarstvom stojite bolje. Lepo je da pomažete jedni drugima. Danas od mene dobijate peticu za drugarstvo.
STEVA: Ufff... dobro je...
JUCA: Opet si se izvukao. Nastavnice, Vi ste tako dobri...
DŽOŠUA: Nastavnice, danas i Vi nešto dobijate od nas.
NASTAVNICA: Stvarno?
JUCA: Čuli smo da Vam je rođendan!
NASTAVNICA: Kako ste to saznali?
SVI (pevaju): Danas nam je divan dan, divan dan, divan dan... Našoj nastavnici rođendan, rođendan, rođendan...
Nastavnica se zaplače.
STEVA: Što plačete? Šta smo sad uradili?
NASTAVNICA: Ništa, nego sam se rastužila jer se rastajemo...
STEVA: Kako rastajemo?
NASTAVNICA: Vraća se koleginica koju sam menjala. Od sledeće nedelje više ne predajem...
DŽOŠUA: Ali mi hoćemo Vas!
STEVA: Da zovemo mog tatu? On ima veze, može to da sredi.
DŽOŠUA: A moj tata ima advokata.
JUCA: Moj tata je sudija. Je l’ se to računa?
NASTAVNICA: Pustite to, deco. Kada sam došla ovamo, znala sam da je privremeno... Treba da radite, da se pošteno borite za sebe, a ne da čekate veze i nameštaljke, pa to je tako dosadno.
STEVA: Ali sve radi na tu foru – imaš vezu i ti si faca.
NASTAVNICA: Ne mora da radi na tu foru. Zamisli, neko ko nema vezu, ko radi po zakonu – šta to znači – nigde ne stigne... Pa, je li to pravedno?
DŽOŠUA: Da, ali Vi ćete sada biti bez posla. Kako ćete ga naći?
NASTAVNICA: Naći ću ga, tražiću ga i naći. Napraviću neki posao sama za sebe. Glupo je da tako porastete, sa idejom da se uvek mora imati veza...
STEVA: Ako porastemo, a – k – o . Evo na primer Džošua, ko zna da li će...
NASTAVNICA: Pusti ti Džošuu, nego gledaj ti da porasteš. Ne raste se samo fizički, znaš...
Začuje se zvono.
NASTAVNICA: Eto, to je to. Srećno vam bilo.
SVI (u glas): Doviđenja! Srećno, nastavnice!
Izlazi Nastavnica, Juca krene za njom.
JUCA: A nastavnice, je l’ možemo mi ipak nešto da... (izađe za nastavnicom)
STEVA: Bezveze. Bila je nekako kul...
DŽOŠUA: Da, baš bezveze.
Pauza.
DŽOŠUA: Hoćeš da se igramo šuge?
STEVA: Neću.
DŽOŠUA: Hoćeš da se igramo onom loptom što nam je nastavnica dala?
STEVA: Neću.
DŽOŠUA: Hoćeš da me zatvoriš u ormar, to te uvek oraspoloži...
STEVA: Neću ništa. Spava mi se.
DŽOŠUA: Ih, kakav si...
STEVA: Ustajem svako jutro u pet, tata me tera na trening.
DŽOŠUA: Zar ne voliš da treniraš?
STEVA: Volim. Ali, šta ako je nastavnica u pravu, šta ako ostanem glup...
DŽOŠUA: Nećeš, ali moraš bar nešto da učiš. I da budeš malo bolji drug. Odoh ja na igralište...
Džošua izađe. Steva zeva. Spusti glavu na klupu, namesti se i utone u san. Mrak.

ŠESTA SCENA

Snažno se čuje hučanje hemijskih eksperimenata, tečnosti koja vri, zveckanje epruveta i raznih alata. Dim se širi svuda po sceni. Glasovi kojima likovi govore zvuče udaljeno,ali jasno se čuju, pomalo odjekuju. Sve je tako, jer je ovo Stevin san.(I ukoliko se tekst igra dramskim sredstvima, ovaj deo se može rešiti putem senki.)
STEVA: Hajde mali, uđi, šta se bojiš?
DŽOŠUA: Nastavnica je rekla da ne ulazimo u laboratoriju sami.
STEVA: Nastavnica je otišla i ovo nam je jedinstvena prilika... Stavi prst ovde.
DŽOŠUA: Zašto?
STEVA: Stavi!
Začuje se produženi pijuk.
DŽOŠUA: Jao, peče!
Stevin smeh odzvanja.
STEVA: S tim smo radili na prošlom času, zar nisi zapamtio – ne smeš da diraš?
DŽOŠUA: Na času je bilo isključeno.
STEVA: A ja sam ga sad uključio... Vidi, fruktoza. To ti je slatkiš.
DŽOŠUA: Jesi li siguran da je to fruktoza?
STEVA: Probaj.
DŽOŠUA: Neću.
Stevino mljackanje, kao kada pojedeš nešto jako ukusno.
STEVA: Evo, ja sam probao. Je l’ mi sada veruješ?
Džošua mljacka.
DŽOŠUA: Stvarno je slatko.
STEVA: Evo je i plava fruktoza.
DŽOŠUA: Kakva plava fruktoza?
STEVA: Tako piše na bočici, vidi.
DŽOŠUA: Nešto mi je tu sumnjivo... To je neki bućkuriš.
STEVA: Probaj.
DŽOŠUA: Neću.
STEVA: Aha, bojiš se!
DŽOŠUA: Ne, ne bojim se.
STEVA: Bojiš se, bojiš seee..
DŽOŠUA: Ne bojim se!
STEVA: Hajde, onda pij kad ti kažem.
Zveket epruvete. Džošua se zakašlje.
DŽOŠUA: Ne, neću, šta ako je nešto otrovno...
STEVA: Pij, bre, mali, da se ne baci...
Steva na silu sipa tečnost Džošui u usta. Džošua proguta tečnost. Pauza. Iznenada se začuje glasan zvuk, sve je glasniji. Zvuk prati Džošuin rast, on postaje veliki, veći od Steve.
DŽOŠUA: Jao, pa ja sam porastao! Šta si mi to dao?
STEVA (zapanjen): Al’ si ti veliki... Idem ja odavde.
Džošua uhvati Stevu za uvo.
DŽOŠUA (izmenjenim, surovim tonom): Gde si pošao...
STEVA (bolno): Pusti me. Sad si veći, to si i hteo...
DŽOŠUA (zbunjen): Ali, ali... Stevo, to nisam ja...
STEVA (trljajući bolno uvo): Jesi, ti si, ali sad si veliki.
Džošua ga pusti. Pauza.
DŽOŠUA (surovim tonom): Hm, može se i tako posmatrati. Sad sam veliki. Hm... A ti si manji. Hajde sad ti malo da piješ iz epruvete.
STEVA: Neću, pusti me...
Džošua sipa tečnost Stevi u usta. Steva se zakašalje.
DŽOŠUA: Hajde, hajde, nećemo da bacamo.
Stevino gutanje.
STEVA: Jao, bljak! ... Jao, šta je ovo! Jao...
Džošuin histeričan smeh.
DŽOŠUA: Oho, hoho ho, izrasle su ti ogromne uši! Magareće.
STEVA (opipava uši): Neee, upomoć!
DŽOŠUA: Šta se dereš, ti mali ušati! Da li si raspoložen za partiju fudbala?
STEVA: Pa, ne baš.
Steva pokuša da pobegne. Džošua mu ne dozvoli.
DŽOŠUA: Gde si pošao, možda u ovaj fini, mračni ormar?
STEVA: Ali, nastavnica je rekla da moramo da budemo dobri jedni prema drugima!
DŽOŠUA: Nema ničeg lošeg u ormaru... Unutra su i knjige, pa možeš da učiš za kontrolni, i za mene i za sebe...
STEVA: Neću u ormar!
DŽOŠUA: Sve da si lepo naučio, nemoj da dobijem neku trojku zbog tebe...
Džošua zaključa Stevu u ormar. Stevino zapomaganje se prigušeno čuje.
STEVA : ... Upomoć, upomoć...
DŽOŠUA: Ako te tata bude tražio, kazaću mu da si otišao sa zadnjeg časa i da ne znam gde si.
STEVA: Ne...
DŽOŠUA: A kad dođe Juca, praviću se dobar i ona neće ništa posumnjati. Tražiće te, ali će meni verovati šta god da joj kažem...
Džošuin smeh odzvanja. Lupanje iz ormara. Mrak.
SEDMA SCENA
Na sceni je ormar, unutra se vidi Steva, stisnut u malom prostoru. Tokom čitave scene projektuje se kolaž dnevnopolitičkih događaja, reklama, pucnjave, vatrometa, različite muzike. Projekcija kolaža je preko cele scene i preko svih likova koji se pojavljuju.
STEVA: Upomoć, upomoć! Pustite me odavde!
Začuje se strogi glas Gospodara svih ormara.
GOSPODAR SVIH ORMARA (sa strane): Ko to lupa po mom ormaru?
STEVA: Ja! Ja sam unutra. Pustite me...
GOSPODAR SVIH ORMARA (sa strane): Šta tu tražiš? Ja sam zakonom zabranio ulaženje u moje prostorije.
STEVA: Izvinite, nismo znali da je vaš. Znate, moj drug je hteo da se našali sa mnom...
GOSPODAR SVIH ORMARA (sa strane): Lažeš! Straža, vodite ga u zatvor.
STEVA: Gde, kako zatvor u ormaru?
GOSPODAR SVIH ORMARA (sa strane): Baš tako, unutra ima i zatvor.
STEVA: A suđenje?
GOSPODAR SVIH ORMARA (sa strane): Suđenje?! Ne zasmejavaj me.
Gospodar se grohotom smeje.
STEVA: Jedno sasvim malo suđenje...
GOSPODAR SVIH ORMARA (sa strane): Hm... Dobro, jedno malo. Neka počne. Izvedite prvog svedoka.
Začuju se fanfare. Dolazi Džošua.
DŽOŠUA: Zašto ste me zvali?
STEVA: Džošua, spasavaj me.
DŽOŠUA: Uopšte ne poznajem ovog ušatog magarca.
STEVA: To sam ja, tvoj prijatelj Steva.
DŽOŠUA: Ne znam ko je ovaj magarčić.
GOSPODAR SVIH ORMARA (sa strane): Eto. ’Ajmo dalje.
Džošua odlazi. Začuje se Jucin glas.
JUCA (sa strane): Stevo, Stevo! Gde si?
STEVA: Evo me, Juco, ovde, sude mi.
JUCA (sa strane): Stevo, hej, je l’ me čuješ, hej...
STEVA: Juco, ovde sam. Nastavnice, tata... Može li mi neko pomoći?
Dolazi Stevin tata.
STEVIN TATA: Stevo, Stevo, kad sam ja bio u tvojim godinama, niko nije mogao da me strpa u ormar. Bio sam najveći, najjači i sve ključeve sam držao kod sebe. Niko nije mogao da me stigne! Bio sam najbrži.
GOSPODAR SVIH ORMARA (sa strane): To je to. Sledeći svedok.
Stevin tata odlazi. Dolazi Nastavnica.
NASTAVNICA: Stevo, Stevo, zašto su ti tako velike uši?
STEVA: Neeee....
GOSPODAR SVIH ORMARA (sa strane): Dakle, mali magarče, niko te ne podržava. U zatvor s njim!
STEVA: Ne, ne, neeee!
JUCA (sa strane): Stevo, Stevo!
Čuje se smeh Džošue, Tate i Nastavnice.
JUCA (sa strane): Stevo, hej, Steevoo!
Polako blede projektovani kolaži

OSMA SCENA

Steva spava, s glavom naslonjenom na školsku klupu. Juca je pored njega.
JUCA: Stevo, hej Steevoo.
STEVA (bunovno): Šta, šta...
JUCA: Sanjao si nešto. Ja sam, Juca.
STEVA (naglo ustaje): Kakve su mi uši? Reci, reci.
JUCA: Normalne. Znaš šta ima novo? Nastavnica ostaje u školi, i dalje će nam predavati.
STEVA: Kako to?
JUCA: Opet menja nekoga. Baš super, zar ne?
STEVA: Baš dobro da nije ostala bez posla... A gde je Džošua?
JUCA: Eno ga na igralištu. Što pitaš?
STEVA: Onako...
Mrak.

DEVETA SCENA

Scena je igralište. Džošua se igra loptom. Dolazi Nastavnica.
NASTAVNICA: Džošua, šta tu radiš sâm? Hajde, autobus kreće na izlet!
DŽOŠUA: Ne ide mi se.
NASTAVNICA: Hm... Otkud to?
DŽOŠUA: Ma, Juca ne ide, nemam s kim da sedim u autobusu. Svi su već našli pâra.
Steva dotrči.
STEVA (zadihano): Hajde, Džošua, ceo bus te čeka.
NASTAVNICA (Džošui): Vidiš...
DŽOŠUA (nepoverljivo): Jeste, baš samo mene čekaju...
STEVA: Pa, čekamo te, ‚ajde.
NASTAVNICA: Hajde!
DŽOŠUA: Stevo, nemoj da je ovo neka tvoja fora...
STEVA: Nije fora. I hteo sam da ti se izvinim, bio sam magarac.
DŽOŠUA: ... Ponekad jesi, i to sa velikim ušima. Primam izvinjenje.
NASTAVNICA: Eto, bravo, deco!
Spolja se začuje sirena autobusa.
STEVA: Brzo, zovu nas...
Džošua okleva, pa krene. Dečaci istrče sa scene. Nastavnica ode za njima. Mrak.

DESETA SCENA

Mrak na sceni. Polako, svetlo pada jedino na ormar, čija se vrata otvaraju. Iz ormara, na publiku, počinje projekcija kolaža dnevnopolitičkih događaja, reklama, pucnjave, vatrometa, različite muzike.
GOSPODAR SVIH ORMARA (sa strane): ... Ima li još nekoga ko želi da isproba ormar? Nekoga sa jedinicom iz drugarstva? Obećavam mu sasvim malo suđenje i veliki zatvor u pustoj bašti – bez drugara!
Gospodarev gromoglasni smeh odzvanja. Ormar se polako zatvara, a kada se sasvim zatvori, na sceni nastane potpuni mrak.

KRAJ

Dramski tekst Goridoli, da l’ te boli? je priča o deci koja čine početne korake u procesu socijalizacije, često problematične i bolne. Njihovi mladi životi odvijaju se na fonu šireg društvenog konteksta koji već u tom uzrastu ima jak uticaj i na njihove najlepše snove i na najgore noćne more, a na čije izazove tek treba da odgovore. Junaci priče su učenici osnovne škole, a tekst je namenjen dramskom pedagoškom radu sa njihovim vršnjacima.
Proces je vođen sa odraslima – nastavnicima u školama i neformalnom obrazovanju, na osnovu njihovih ličnih priča i potreba u obrazovnovaspitnom radu sa decom i mladima. Proces je vodila dramska umetnica Ivana Despotović, primenjujući dramske tehnike sa kojima su se učesnici upoznali tokom edukativnih seminara u okviru projekta

MEDIATE. Na dramskim radionicama, učesnici su prikupili kreativni materijal koji je potom razrađen kroz igre, asocijacije, pripovedanje, improvizacije i slobodan razgovor. Došlo se do niza prepoznatljivih likova koji, iako na prvi pogled mogu delovati tipično, sadrže mnoge tanane životne nijanse. Iz ovakvog dramskog bogatstva, Ivana Despotović je komponovala živu i slojevitu priču o odrastanju dece u današnjem društvu, koja nam ne servira gotove odgovore, već postavlja niz pitanja i nagoni na razmišljanje i preispitivanje.
Tekst je pisan za pozorište senki, a za inscenaciju je odabrana tehnika Karađoz, koja je jednostavna i prilagodljiva za rad u školskim uslovima. Za izradu lutaka korišćeni su pristupačni materijali, kao što su žica, karton, pakpapir i farba u spreju, a napravljen je i sklopivi stalak za ekran, podesan za transport i pohranjivanje u malom prostoru. U ovoj fazi, kreativnom procesu pridružio se likovni umetnik Goran Denić iz umetničke grupe ZMUC, uz čiju su se pomoć i iskusno vođstvo učesnici upoznali sa tehnikama likovnih medija.
Tekst i predstava razvijeni su kroz saradnju umetničke grupe BAZAART, Prijatelja dece opštine Novi Beograd, OŠ „Braća Baruh”, Zemunskog malog umetničkog centra ZMUC i Kulturnog centra „Magacin”.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 8 gostiju