Aleksandra Đurić i Marta Gajić - Deca su uvek u pravu

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Aleksandra Đurić i Marta Gajić - Deca su uvek u pravu

Post od branko »

Aleksandra Đurić i Marta Gajić

Deca su uvek u pravu


LIKOVI:
Nikola, dete
Andrej, dete
Teodora, dete
Sofija, dete
Vozač autobusa
Učiteljica
Sara, Andrejeva mama
Mira, Nikolina mama
Saša, Andrejev tata
Marko, Nikolin tata
Branko, Nikolin deda
Natalija, Andrejeva baka
Deda Branko, u ulozi sopstveneslike na zidu – čuje ga samoNikola
Baka Natalija, u ulozi sopstveneslike na zidu – čuje je samoAndrej
Dečji hor (napomena: Teodora iSofija su deo hora u scenama ukojima ne učestvuju direktno)

PRVA SCENA

U uglu scene stoji dečji hor, na uzdignutoj bini. Hor je na sceni tokom cele predstave. Nikola sedi za radnim stolom i piše domaći zadatak. Sa strane stoji deda Branko, i držeći ram oko glave predstavlja sopstvenu fotografiju.
BRANKO (sa slike): Mama?
NIKOLA (zapisujući): Mother.
BRANKO (sa slike): Tata?
NIKOLA (zapisujući): Father.
BRANKO (sa slike): Kuća?
NIKOLA (zapisujući): House.
BRANKO (sa slike): Miš?
NIKOLA (zapisujući): Mouse.
BRANKO (sa slike): Dobro ti ide taj engleski...
Začuje se lupanje vratima, koraci. Nikola osluškuje.
NIKOLA: Tata je ljut. Čujem po koracima.
MARKO (sa strane): Nikola! Nikola, je l’ ovde stoje patike?! Nikola! Zašto nisi pospremio sto?!
Tata Marko ulazi na scenu. Branko sve posmatra.
NIKOLA: Nisam ništa uradio.
MARKO: Još i lažeš!
Nikola ustane od stola, počne da beži, Marko ga juri. Nikola istrči sa scene. Marko za njim. Sa strane se čuje lupnjava.
MARKO (sa strane): Nećeš ti meni bežati...
NIKOLA (sa strane): Aaa, to boli.
DEČJI HOR (peva): Lako je tati da se sokoli, dok bije dete njega ne boli... Lako je tati da se sokoli, dok bije dete njega ne boli... Lako je tati da se sokoli, dok bije dete njega ne boli...
Nikola se vraća na scenu.
NIKOLA: Odoh napolje, ne radi mi se domaći. Nemam volje.
BRANKO (sa slike): Čekaj, stani! Budi jak, završi zadatak...
Nikola ode sa scene. Dečji hor duboko, tužno uzdahne. Mrak.

DRUGA SCENA

Scena je školsko igralište. Na jednom kraju su Teodora i Sofija, na drugom Andrej pika loptu. Dolazi Nikola. Gledajući u Andreja, šapuće sa Teodorom i Sofijom.
DEČJI HOR (govori): Andrej loptu pika, Nikola ga čika. Gledajte ovo, sada njih troje ogovaraju druga, a to je prava šuga.
Andrej im prilazi, nije raspoložen.
ANDREJ: ’Aj’ da igramo odbojku.
NIKOLA: Tri, četiri, sad!
Nikola, Teodora i Sofija počnu u glas da kmeče, imitirajući uplakane bebe.
NIKOLA: Dobio sam keca iz matematike, mama, jaooo, kme, kme...
ANDREJ: Pa šta! Ti si dobio keca iz engleskog.
NIKOLA: Ali, nisam plakao.
ANDREJ: Svejedno si glup.
Nikola ga gurne. Andrej mu uzvrati. Potuku se.
TEODORA: Ej, nemojte se tući!
Andreju iz džepa ispadne telefon. On se otima Nikoli.
ANDREJ: Pusti me, budalo. Polomio si mi mobilni.
Otrgne se Nikoli, podiže svoj telefon, ekran mu je polomljen.
ANDREJ: Ovo mi je novi. Ubiće me mama.
NIKOLA: Šta me briga.
TEODORA: Baš si bezobrazan.
NIKOLA: A ti... si dosadna, glumiš učiteljicu.
Nikola se okrene i ode. Andrej zabrinuto gleda u telefon. Teodora i Sofija ostanu sa njim.
DEČJI HOR (govori): Cc cc c... Šta sad? Šta ostane kad povrediš druga? Cc cc c... Ostane samo tuga.
Mrak.

TREĆA SCENA

Scena je podeljena. Na jednoj polovini scene (A) je Sara, šeta po sobi, nervozna je, čeka. Sa stranestoji baka Natalija, držeći ram oko glave, predstavlja sopstvenu fotografiju. Na drugoj polovini (B) je Mira, šeta po sobi, gleda kroz prozor, čeka. Deda Branko stoji sa strane, kao slika, držeći ram oko svoje glave. Naredne scene odvijaju se paralelno. Dok radnja teče na jednoj strani scene, na drugoj se umiri.

3.1. telefonski razgovor

B deo scene: Mira poziva telefonom.
A deo scene: Zvoni telefon i Sara se javlja.
MIRA: Halo, dobar dan. Ovde Nikolina mama.
SARA: Aha, onog Nikole koji je razbio mobilni mom sinu?
MIRA: Da... Htela sam da se izvinim za telefon, i da kažem da ćemo platiti štetu...
SARA: Ne možete vi to platiti...
MIRA: Molim?...
SARA: Ponašanje vašeg sina je vrlo loše, mogao je da povredi Andreja, nemojte mi sad o telefonu...
MIRA: Jao, ne preterujte, to su deca...
MARKO: Jedinica iz engleskog! Videće on svoga boga...
Uostalom, sigurna sam da vaš Andrej nije sedeo skrštenih ruku...
SARA: Ne treba mi vaš novac. Bolje vaspitajte sina.
MIRA: Ma, nemojte vi meni da držite lekcije o vaspitanju...
Sara zalupi slušalicu.
MIRA: Halo, halo... Vidi molim te, spustila mi slušalicu...
SARA: Kakve roditelje ima mali Nikola, nije ni čudo da je takav.
MIRA: Kakvi roditelji, takvo i dete, nije ni čudo da je mali Andrej tako nevaspitan...

3.2. roditeljska svađa

A deo scene: Ulazi Saša.
DEČJI HOR (govori): U međuvremenu, Andrejev tata kući stiže, njegovoj mami kosa se diže... Mama je sada tako besna, da joj je koža postala tesna.
SARA: Andrej se opet potukao sa Nikolom.
SAŠA: Ma, klinci, rešiće oni to međusobom...
SARA: ... A ti? Zašto si se ponovo vratio tako kasno?
SAŠA: Predstava je dugo trajala, a onda smo zaseli u klubu.
DEČJI HOR (govori): Andrejev je tata glumac, on se uvek samo igra, nema mira dva minuta, on je prava čigra. Andrejevoj mami na nos je izaš’o, svake noći on se kući vraća kasno...
SARA: Neću da pustim Andreja na izlet.
SAŠA (pogleda ka slici): ... Baka se sa tim nikada ne bi složila.
SARA: Baka ovo, baka ono... Dosta mi je više te priče. Plašim se šta bi moglo da mu se dogodi. Šta ako se opet potuče, ako ga neko povredi...
SAŠA: Znaš koliko je ona putovala, ničeg se nije plašila, zato je tako jaka...
SARA: … A i puna para. To tebe brine, da ne ostaneš bez nasledstva...

B deo scene: Ulazi Marko.

MIRA: Ne može više tako, kao tvoj otac Branko. Dosta je meni silnika u ovoj kući (pokazuje na dedinu sliku). Stalno isto, deda je bio najjači u stroju, pa deda je mogao da pojede tri bifteka, pa deda ovo, pa deda ono...
MARKO: Nego kako, kao tvoj svileni otac.
MIRA: Ti mog oca ostavi na miru!...
DEČJI HOR (govori): Sve u svemu, ono što Nikolu kod kuće čeka, nije baš šolja mleka.

3.3. dolazak dece

Na scenu istovremeno ulaze Nikola i Andrej.

A.

SARA (vikne): Gde si ti do sada?
ANDREJ (zbunjen): Pa, javio sam se tati... Na igralištu...
SARA: Ne možeš na izlet.
ANDREJ: Ali, zašto?
SARA: Zato što ja tako kažem.

B.

Marko isuče kaiš i krene ka Nikoli.
Pojuri ga. Mira stane ispred Marka.
MIRA: Ne diraj ga, da ga nisi pipnuo! Nikola, u sobu da učiš, da popraviš jedinicu.
MARKO: Na izlet ne možeš da ideš!
NIKOLA: Ali, zašto?
MARKO: Zato što ja tako kažem.
DEČJI HOR (govori): U ovoj kući je opšta dreka, i kako Nikola da uči, neka nam objasni pametnica neka.

A i B:
BRANKO (sa slike): Kako oni to misle?! Naravno da Nikola ide na izlet!
NATALIJA (sa slike): Ili će Andreja pustiti na izlet, ili neće ni paru videti od mene.
Mrak.

ČETVRTA SCENA

U isto vreme, Branko i Natalija okače ramove na zid i nađu se pored svojih porodica.
A deo scene: Natalija lupi o pod svojim pozlaćenim štapom. Ona je raskošno obučena.
SAŠA: Mama, stigla si!
SARA: Zašto nisi javila da te sačekamo na aerodromu?
Natalija se strogo zagleda u njih.
NATALIJA: Ja sam sopstveni kapetan, niko ne treba da me čeka. Šta vi mislite, da mi je neko nešto činio u životu, da me je neko poštedeo, da bih ja bila tu gde jesam, da bih imala para k’o blata. Jok! Uvek sam radila sama i kako sam htela. Nema te pozorišne predstave na koju nisam otišla, nema tog koncerta! Nema tog izleta na koji nisam otišla! (Namigne Andreju)... A Andreju ću, za njegov izlet, kupiti nove patike...
SAŠA: Kako znaš za izlet?...
NATALIJA (kroz smeh): Glupo pitanje. Pa, ja se družim sa celim svetom, i to odjednom... Idemo u šoping, stigla baka iz Australije!
Natalija, držeći Andreja za ruku, odlazi sa scene.

B deo scene: Branko kruži oko Mire i Marka i strogo ih gleda. Nikola radoznalo posmatra, pomalo se i smeška.
MIRA: Ju! Otkud ti?! MARKO: Nismo znali da dolaziš u posetu. Koliko ostaješ?
BRANKO: Zavisi od ozbiljnosti situacije, a koliko vidim vaše ponašanje je vrlo kritično!
MIRA: Zar nemaš posla kod kuće, oko bašte i živine?
BRANKO: Kakvo je ovo ispitivanje, k’o u vojnoj policiji?! Za vas dvoje imam samo jednu vest: moj unuk ide na izlet, jasno?!
MIRA: Kako znaš za izlet?
BRANKO: Glupo pitanje. Ima li nečeg što ja ne znam, moje oči su svuda, moje uši su svuda.
Branko pomazi Nikolu po glavi, uzima ga za ruku.
BRANKO: Idemo, vodi te deda na kolače.
Odlaze. Mrak.

PETA SCENA

Scena je poslastičarnica.
DEČJI HOR (peva): U svetu postoji jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo, u njemu je sve lepo, u njemu je sve nežno, u njemu se svet raduje...
Nikola, sa deda Brankom, bira kolače. Ulaze Andrej i njegova baka Natalija. Počinju razgovor koji izgleda kao igra gluvih telefona.
BRANKO (žustro): Koji ćeš kolač?
NIKOLA: Neki jako sladak.
BRANKO: Neki jak! Bravo!
NATALIJA: Šta kažeš, nešto zdravo? Hoćeš flaširanu vodu?
BRANKO: Šta kaže, gospođa, ona bi sodu?
Nikola i Andrej se smeju. Smeje se i Dečji hor.
ANDREJ: Gde ćete posle kolača?
BRANKO: Da gledamo topove.
NATALIJA: Na umetničke skokove. Lepo. A mi ćemo u muzej.
BRANKO (glasno): Muzej vojske, svaka čast!
Andreju i Nikoli je razgovor sve smešniji, kikoću se.
NATALIJA: Nikola, jesi li se i ti spremio za izlet?
NIKOLA (potvrdno klimne glavom): Poneo sam loptu.
ANDREJ: Ja sam poneo rolere.
BRANKO: Mali ste vi za revolvere.
NATALIJA: Da, da, obavezno pulovere.
BRANKO: A red vožnje, je l’ još stari?
NATALIJA: Te stvari, roditelji neka provere...
BRANKO: Tačno! Roditelji samo sprovode pogrešne mere, svi su oni isti...
NATALIJA: Slažem se, nema od njih koristi... Nego, Nikola, je l’ i ti imaš sve petice?
NIKOLA: Imam dve četvorke.
BRANKO: Dete ne sme da dobija čvoke!
NATALIJA: Imaš dvojke?!
BRANKO: Mali je on za sojke.
Natalija i Branko se smeškaju, kao da se ništa neobično ne događa.
NATALIJA: Eto, lepo da smo se sreli, doviđenja prijatno...
BRANKO: Doviđenja. (Pozdravlja Andreja.) Voljno, momče.
Nikola i Andrej odlaze, kikoćući se. Kikoće se i Dečji hor. Mrak.

ŠESTA SCENA

(Scena je ulica, pred odlazak na izlet. Autobus je tu, Učiteljica prebrojava decu. U prvom planu scene je Andrej. On pika loptu. Dolazi Nikola i on pika svoju. Dobaci je Andreju i on je vrati. Nikola je ponovo šutne, Andrej je vrati. Počinju da se dobacuju.)
NIKOLA: Izvini za telefon.
ANDREJ: Mama ga je dala na popravku.
NIKOLA: Može da se popravi?
ANDREJ: Može.
NIKOLA: Dobro je.
Nastave da se dobacuju loptom. Prilazi im Učiteljica.
UČITELJICA: Vidim da su se dve ptičice pomirile. To zaslužuje pohvale...
Učiteljica se okrene horu i počne da diriguje.
DEČJI HOR (peva): U svetu postoji jedno carstvo, u njemu caruje drugarstvo, u njemu je sve lepo, u njemu je sve nežno, u njemu se svet raduje...
Učiteljica diriguje ulazak u autobus, i dok pevaju, deca iz hora ulaze, a za njima Andrej i Nikola. Pesma ne prestaje i nastavlja se u sledećoj sceni. Mrak.

SEDMA SCENA

Na sceni su deca u autobusu, putuju, uz pesmu, autobus prosto poskakuje od zadovoljstva, od smeha i žamora. Iznenada, škripa kočnica, autobus zakrivuda i ukoči. Zaustavi se. Za tren je tišina. Izlazi Vozač, zagleda gumu.
VOZAČ: Hajde, svi napolje. Pukla mi je guma.
Deca, jedno po jedno, izlaze iz autobusa. Hor se vraća na svoje mesto.
Učiteljica, uspaničena, zagleda decu, svakog pomazi, zagrli, želi da im ulije sigurnost. Ode sa strane sa Vozačem, nešto sa njim šapuće. Nikola, Andrej, Teodora i Sofija isto tako šapuću pa se odšunjaju sa scene.
DEČJI HOR (govori): Na slovo na slovo N. Šta bi na izletu moglo biti? Nešto se tiho sprema, deca se šunjaju, biće problema. Ništa novo, ništa bolje, na slovo N biće nevolje!
Mrak.

OSMA SCENA

Nikola, Andrej, Teodora i Sofija su usred šume, drveće je visoko iznad njih, oni hodaju podignutih glava, zadivljeni pokušavaju da vide dokle dopire drveće. Hodaju tako, zanose se i smeju. Oko njih grančice pucketaju, ptice pevaju. Andrej pokušava da imitira pesmu ptica.
NIKOLA: Kako je ovo super, hajde da se preselimo u šumu!
ANDREJ: Ja bi’ mogao.
SOFIJA: Izgubićemo se. Hajde da se vratimo.
TEODORA: Ja se ne bojim.
SOFIJA: Učiteljica će se jako zabrinuti... I razbesneti.
TEODORA: Samo još malo, da vidimo šta ima dalje...
Sofija se neprestano osvrće dok hoda, osluškuje, brine. Andrej hoda žmureći i sluša ptice. Nikola se penje na drvo, pa skoči, pa se penje na sledeće.
ANDREJ: Jedna, dve, tri, četiri... Mislim da čujem pet različitih ptica.
Žmureći, Andrej umalo udari u drvo. Ostali mu se smeju. Sofija gleda u svoj telefon.
SOFIJA: Nemam domet.
Teodora pogleda u svoj telefon.
TEODORA: Nemam ni ja.
NIKOLA: Šta će nam domet u šumi.
SOFIJA: Bolje da se vratimo, šta ako padne mrak.
Nikola se nadvija nad Sofiju, pokušavajući da je uplaši.
NIKOLA: Buuu!...
Sofija se okrene i krene nazad.
SOFIJA: Idem ja odavde.
ANDREJ: Sofija, nemoj sama, čekaj...
Andrej potrči za njom. Upadne u rupu, nestane sa scene. Njegov glas se čuje iz dubine.
ANDREJ: A! Moja noga! Upomoć!
NIKOLA: Evo me!
Nikola priskoči da mu pomogne, skoči u rupu za njim. Sofija i Teodora potrče ka rupi, ne vide gde je.
TEODORA: Ne vidim gde ste, hej!
ANDREJ (sa strane): Ovde, ovde!
SOFIJA: Gde ste?!
Sofija počne da plače. Okreće se oko sebe, i iznenada upadne u rupu. Njen vrisak odjekne. Teodora se zbuni i dok se okrenula i ona upadne u rupu.
DEČJI HOR (govori): Na slovo na slovo P. U mraku podzemnog sveta, stara k’o i svet sam, decu da zgrabi čeka, na slovo P, pećina neka!
Mrak.

DEVETA SCENA

Scena je podeljena na dva dela. Na jednoj polovini scene su Andrejevi mama i tata i baka Natalija. Na drugoj polovini su Nikolini mama i tata i deda Branko. Zvone telefoni u isto vreme. Obe mame, Mira i Sara, podižu slušalice. Slušaju. Obe, od šoka, ispuste slušalice i dohvate ih Natalija i Branko. Slušaju. Žustro spuštaju slišalice. Na jednom kraju scene, Branko pokaže napred, Mira i Marko krenu za njim. Na drugom kraju scene, Natalija pokaže napred, Sara i Saša krenu za njom. Svi odu sa scene. Dok traju ove situacije, hor govori.
DEČJI HOR (govori): U međuvremenu, brzinom vetra. Dok se u šumi ludira dečja ekipa, roditelji dobiju poziv što oči štipa: dece nema, gde li su, opasna je dilema. Roditelje tuga obuze, strah im noge oduze. Baka Natalija i deda Branko odmah narede da s’ njima krenu. U šumu, odlučno, haj ho, i sve se desi u jednom trenu.
Mrak.

DESETA SCENA

Scena je podzemna pećina, tamna i prljava. Prostor je uzak, nema mesta da sva deca sednu u isto vreme. Deca uključuju mobilne telefone, gledaju jedni druge. Mračno je, ali ne sasvim. Okreću se oko sebe, opipavaju zidove.
NIKOLA: Ovo je podzemna pećina.
ANDREJ: Nisam znao da tako nešto postoji... Joj, iskrenuo sam nogu, malo me boli.
Andrej se nasloni na zid. Nikola mu dodaje flašu vode.
NIKOLA: Hladna je, stavi je tu gde te
boli.
SOFIJA: Kako ćemo izaći?
Svi se pogledaju. Sofija pokuša da pozove telefonom, ne uspeva.
TEODORA: Šta ako je ova pećina stara hiljadama godina?!
SOFIJA: Nema dometa, šta ako nikad ne izađemo odavde.
TEODORA: Ššš, mislim da nešto čujem. Možda je učiteljica, krenula da nas traži.
Svi osluškuju.
ANDREJ: Brzo, vičite – učiteljice. Tri, četiri, sad!
SVI (u glas): Učiteljice!
Osluškuju. Ništa se ne čuje.
ANDREJ: Još jednom. Tri, četiri, sad.
SVI (u glas): Učiteljice! Osluškuju, ništa se ne čuje.
NIKOLA: Hajde, ne budite takve kukavice.
TEODORA: Ja nisam. Znam jednu strašnu, strašnu priču.
SOFIJA: Nemoj da pričaš, Teodora!
NIKOLA: Hajde svi pokažite šta imate u rancu, možda imamo nešto što če nam pomoći.
Andrej sedne. Povremeno pravi grimasu od bola u nozi. Otvara ranac. Izvadi rolere, mapu i flašu vode.
ANDREJ: Ja imam samo ovo. Pojeo sam sve sendviče.
Sofija izvadi kesu punu sendviča, flašu vode, suknju i majicu, konopac, čekić i eksere. Počinje da deli sendviče.
TEODORA: Šta će ti ta suknja?
SOFIJA: Pa, šta!
NIKOLA: A šta će ti čekić?
SOFIJA: Nikad ne znaš...
Nikola izvadi sendviče, sok i jastuk za putovanja. Nasloni se na jastuk, glumi da je zaspao i hrče. Teodora i Andrej se smeju.
SOFIJA: Samo se ti smej, a šta ako padne noć pre nego što nas nađu, šta ako dođu vukovi, šta ako...
NIKOLA: Šta ako, šta ako, ne budi dosadna, izvući ćemo se...
Teodora iz torbice vadi sliku svog ponija. Pokazuje.
TEODORA: Sve mi je ostalo u autobusu. Samo ponija Pecu svuda nosim.
Teodora se zagleda u fotografiju i rasplače se.
ANDREJ: Nemoj da plačeš, izvući ćemo se.
Teodora briše suze.
TEODORA: Ne plačem.
Nikola daje svoj jastuk Andreju, da na njega ispruži nogu. Nikola pokušava da se uspenje iz rupe, nema za šta da se uhvati, suviše je visoko, ne uspeva.
NIKOLA: Sigurno postoji način da izađemo.
ANDREJ: Neko će nas naći, hajde da čekamo.
TEODORA: Vreme je za jednu strašnu priču...
SOFIJA: Nemoj, stvarno nemoj!
TEODORA: Pa šta, vreme će nam brže proći... Jedne strašno mračne noći, čovek se vozio putem. Bio je sam u kolima. Iznenada, kao niotkuda, na sred puta se pojavi dečak. Sav u belom. Čovek zaustavi kola i otvori vrata...
Ona priča, ostali slušaju, ali priču nadjačava hor.
DEČJI HOR (govori): Na slovo na slovo D. Nisu svesni straha, ni vremena što ide, samo veselje traže i avanture pride. Ova je pričica prosta, na slovoD su deca, njima zabave nikad dosta! Mrak.

JEDANAESTA SCENA

Usred šume susreću se Andrejevi i Nikolini roditelji. Nikoline predvodi deda Branko. Andrejeve predvodi baka Natalija sa mapom u ruci.
BRANKO: Stoj tamo, ko je?!
Natalija izađe pred njega.
NATALIJA: Šta tu galamite?! Uznemirićete drveće.
BRANKO: A, to ste vi, komšije, umetnici...
MIRA: Oh, otkud vi ovde?
MARKO: I to s te strane...
SAŠA: Ma, mi krenuli s Venca, pa dok smo se provukli, bila gužva na putu...
MARKO: E, moji umetnici, nemate vi pojma...
NATALIJA: Bez umetnosti sve se ruši, pustoš je u duši.
MIRA: Mi smo se izgubili.
MARKO: Šta pričaš, ko se izgubio? Možda si se ti izgubila, ja ne.
BRANKO: Tišina!
NATALIJA: Glava mi zveči kao šerpa od vašeg urlanja. Ptice ćete rasterati.
Natalija zagleda mapu.
BRANKO: Ništa vam ta mapa neće pomoći, ja sam bio partizan, gonili smo fašiste kroz ovu šumu još 1944. Znam je na pamet.
NATALIJA: A, ja sam ovuda hodala sa planinarskim savezom još 1955. Mogu žmurećki da je prođem.
SARA: Mislim da smo blizu... Ponela sam ovaj konopac i lampe.
SAŠA: I šator.
MARKO (podsmeva se): Što niste poneli i jednu fotelju, da se odmarate dok vam mi tražimo dete?!
SARA: Mene čudi da je vaše dete otišlo na ekskurziju, mislila sam da je u kazni.
MIRA: Nije na vama da brinete da li je naše dete u kazni...
SARA: Pa, udario je mog Andreja.
MARKO: Nisam ja kriv što je moj sin jači od vašeg.
Branko i Natalija u isto vreme viknu, pokazujući na različite strane.
BRANKO: Onuda!
NATALIJA: Ovamo! Svi se pogledaju.
BRANKO: Svako na svoju stranu, pa ćemo videti ko će prvi naći decu! Pokret!
Mira i Marko krenu za Brankom kao vojnici. Sara i Saša za Natalijom. Obe grupe, svaka na svoju stranu, izađu sa scene.
DEČJI HOR (govori): Na slovo, na slovo O! Ko se to piše na ovo slovo, čim stigne menja se klima, naredbe voli da daje, misli da pamet svu ima. Na slovo O, pravi se važan pred svima. Decu naljuti za čas, na O to su odrasli, kažem na sav glas!
Mrak.

DVANAESTA SCENA

Deca su u pećini. Osluškuju.
TEODORA: Nesto šuška.
SOFIJA: Jao, možda je vuk.
Andrej osvetljava telefonom. Nikola mu uzme telefon.
NIKOLA: Ne! Otkrićeš nas.
Deca osluškuju. Ništa se ne čuje.
NIKOLA: Sofija, daj mi onaj konopac.
Sofija mu dodaje konopac.
NIKOLA: Hajde da napravimo kulu od lopovskih i da podignemo napolje nekog od nas, taj ponese konopac i onda vuče, jednog po jednog, sve ostale. Svi pažljivo slušaju.
TEODORA: Nikola, ti izađi prvi, ti si najjači, pa posle možeš nas da vučeš.
SOFIJA: Možda je Andrej jači.
ANDREJ: Nisam, već me je pobedio kad smo se potukli.
Nikoli je neprijatno.
NIKOLA (promrmlja): Izvini.
ANDREJ: … I ja sam bio kreten.
NIKOLA: … Hajde, kako ćemo, morate da mi stavite lopovske, sve više jedno od drugog.
Pokušavaju, Andrej postavi lopovske Teodori, ona se popne, pa postavi Sofiji, koja se popne, i najzad Nikola. Ali, njihova mala kula ne izdrži i Nikola padne nazad u rupu.
NIKOLA: Idemo ponovo.
DEČJI HOR (govori): Oooooruk!
Pokušaju ponovo i Nikola uspe da izađe. Deca se raduju, aplaudiraju, skaču.
DEČJI HOR (peva u poznatom ritmu): I u pećini vlada isto carstvo, i u njoj caruje drugarstvo, zbog toga je sve lepo, zbog toga je sve nežno, zbog toga se šuma raduje... I u pećini vlada isto carstvo, i u njoj caruje drugarstvo, zbog toga je sve lepo, zbog toga je sve nežno, zbog toga se šuma raduje...
Mrak.

TRINAESTA SCENA

Šuma. Nikola, Teodora i Sofija su se izbavili i spremaju se da izvuku Andreja. Spuštaju mu konopac. Baš tada se pojave roditelji.
BRANKO: Evo mog unuka!
SARA (vrisne): Gde je Andrej?! Nikola, šta si mu uradio?!
Svi pritrčavaju, hoće da ih zagrle. Deca ih i ne gledaju, svom silom vuku konopac za koji se drži Andrej.
NIKOLA: Čekajte, da izvučemo Andreja.
BRANKO: Sklanjaj se, znam kako ćemo...
NATALIJA: Ja sam glumila vile u amaterskom pozorištu, letela sam držeći kanape... Znam ja sa kanapima! Počnu da vuku kanap. Nikola, Teodora i Sofija im ne daju.
NIKOLA: Pustite, već smo počeli. Pustite.
MARKO: Nikola! Kako se to ponašaš?!
U tom razvlačenju deca ispuste konopac. Iz rupe se začuje Andrejev jauk.
ANDREJ (sa strane): Pa, šta radite?!
Roditelji vire u rupu.
SARA: Jao, spašavajte ga!
SAŠA: Je l’ te neko gurnuo, sine?
Deca ponovo spuštaju konopac i vuku, pomažu im i svi roditelji. Sada Andrej lako izađe. Sara i Saša ga grle.
SARA: Moj mali dečko, kaži, da li te je Nikola gurnuo?
Andrej se naljuti na mamine reči.
ANDREJ: Ne! Nikola mi je pomogao.
MIRA: Pustite vi Nikolu, šta ste se okomili.
SOFIJA: I on je upao, spašavajući Andreja.
MARKO: Kako si tako trapav, Nikola, sine?!
TEODORA: Nije trapav, on je heroj.
ANDREJ: On je smislio kako da izađemo!
Nikola je ponosan jer su drugari na njegovoj strani.
BRANKO: Moj unuk, nego šta!
NATALIJA: Dobro ste sve to smislili. Sada treba izaći iz ove šume (otvara mapu). Svi za mnom! BRANKO: Ne, ne, ne, za mnom, ovuda!
Deca drže svoju mapu. Pokazuju na treću stranu.
ANDREJ: Mi znamo, školski autobus je tamo.
NATALIJA: Andrej, slušaj kako ti baka govori!
NIKOLA: U pravu je, Andrej, odande smo došli.
BRANKO: Nikola, sine, ne možeš ti znati bolje od dede.
NIKOLA: Deko, veruj mi, tamo je.
Iznenada, pojavljuje se Učiteljica.
UČITELJICA: Tu ste! Oh, dobro je. Tražim vas kroz celu šumu.
BRANKO: Ih, kakav ste vi to vođa, izgubiste četu!
NATALIJA: Vaš se ansambl raspao, draga gospođo...
MARKO: Prijavićemo direktoru!
SARA: Nego šta, kako to čuvate našu decu?!
DECA (u glas): Nije učiteljica kriva, stvarno nije...
UČITELJICA: Deco, toliko sam ljuta da mi para ide na uši, sutra ćemo razgovarati o svemu... Niste bili dobri.
DECA (u glas): Izvinite, Učiteljice...
UČITELJICA (dirigentskim pokretima): Svi, ovuda!
DECA (u glas): Ne, ne, ovuda je...
Deca krenu na svoju stranu. Učiteljica krene za njima, pa roditelji, Branko i Natalija.
DEČJI HOR (peva u ritmu poznate pesme): Drvo je ukras šume, zemlja je dom svog cveća, a deca kad su složna, deca su od sveg veća... Drvo je ukras šume, zemlja je dom svog cveća, a deca kad su složna, deca su od sveg veća...
Mrak.

ČETRNAESTA SCENA

Na sceni su Natalija i Andrej. Na sred scene je veliki kofer i Natalijine stvari sa strane. Andrej pakuje, a Natalija mu daje instrukcije.
NATALIJA: Sada onu crvenu bluzu, tako...
Andrej pakuje crvenu bluzu.
NATALIJA: Zatim, bele pantalone...
Andrej pakuje stvari, jednu po jednu.
NATALIJA: Htela sam nešto da te pitam... Da li hoćeš da živiš sa bakom u Australiji?
DEČJI HOR (iznenađeno): Oho ho ho ho!
Andrej se iznenadi, pa joj skoči u zagrljaj.
ANDREJ: Hoću, bako, hoću!
NATALIJA: Tamo ima puno mesta za igru, uvek je toplo, možeš da se voziš na dasci, jedeš čudno voće...
DEČJI HOR: U jeeee!...
ANDREJ: Družim se sa kengurima?
NATALIJA: Nego šta! … Pričaću sa tvojim roditeljima. Oni se, svejedno, stalno svađaju i nisu ti od neke koristi...
ANDREJ: Istina je, svađaju se...
NATALIJA: Videćemo da kreneš sa mnom, kad dođem sledeći put... Sad, hajdemo na još jedan kolač pa moram na avion...
Natalija polako ustaje, uzima Andreja pod ruku. Odlaze sa scene.
DEČJI HOR (peva u ritmu poznate pesme): Pozdravite našeg Andreja, tamo iza sedam gora, pozdravite našeg Andreja na talasima plavog mora...

PETNAESTA SCENA

Na sceni je Nikola, sedi za radnim stolom i piše domaći zadatak. Sa strane stoji deda Branko, kao fotografija.
NIKOLA (zapisujući): Mama – mother, tata – father, kuća – house, miš – mouse.
BRANKO (sa slike): Vidim ja, odlično ti ide engleski...
NIKOLA: Pa, vežbao sam.
Začuje se lupanje na vratima, koraci.
Nikola osluškuje.
NIKOLA: Tata je ljut.
MARKO (sa strane): Nikola! Nikola, zašto je bicikl na sred puta?!
Tata Marko ulazi na scenu.
NIKOLA: Nisam ga ja tu ostavio.
MARKO: Još i lažeš!
Dečji hor duboko, tužno uzdahne. Nikola ustane od stola, počne da beži, Marko ga juri po sceni. Ulazi Mira, stane ispred Marka.
MIRA: Rekoh, nema toga...
MARKO: Nego treba da vaspitavamo mekušca?
Ponovo krene ka Nikoli, Mira se ispreči. Nikola stoji, posmatra šta će se dogoditi.
BRANKO (sa slike): Mira je u pravu.
NIKOLA: Hvala, deko.
Mira i Marko začuđeno pogledaju u Nikolu, pa u sliku deda Branka.
MARKO: S kim ti pričaš?... ek u pravu
MIRA: ... Još jednom samo pokušaj daga pipneš, uzimam Nikolu i odlazimo iz ove kuće.
BRANKO (sa slike): Ja je podržavam.Deca su da se vole i poštuju, tako ćepostati jaki ljudi.
NIKOLA: Deka je na mojoj strani.
MARKO: Ma, svi ste mi vi mustre.
Marko se okrene i ode sa scene. Dečjihor radosno aplaudira.
MIRA: Nikola, u sobu, da učiš engleski!
BRANKO (sa slike): Lično ću te preslišati.
NIKOLA: Ali, deko, ti ne znaš engleski.
BRANKO (sa slike): Ima da naučim. U znanju je spas.
Mira gleda u Nikolu pa u Branka kaofotografiju i ništa joj nije jasno. Onai Nikola odlaze sa scene. Branko, saramom u rukama, ostane da stojikao slika. Mrak.

ŠESNAESTA SCENA

Na sceni su Saša i Sara, stoje jednonaspram drugog. Sa strane je Natalija, drži ram oko glave, predstavlja svoju fotografiju.
SARA: Ne može više tako, ili se saberi ili pakuj kofere. Poslednje upozorenje!...
SAŠA: Zašto me ne razumeš... Jao,uopšte me ne razumeš...
Ulazi Andrej.
ANDREJ: … Jedva čekam da se družim sa kengurima...samo to slušam...
SAŠA: S kakvim kengurima?
ANDREJ: Pozvaće vas baka, objasniće vam, idem da živim u Australiju.
Saša i Sara zastanu kao zaleđeni.
SARA: Kako to misliš, a mama?
SAŠA: A tatica?
NATALIJA (sa slike): Pa, doći će da teposete, ponekad.
Andrej namigne bakinoj slici.
SARA: Zar ti neću nedostajati?
NATALIJA (sa slike): Tamo će ti biti mnogo bolje...
ANDREJ: Tamo će mi biti mnogo bolje...
SAŠA: Kako bolje, bez roditelja?
SARA: Da, kako bez nas?
ANDREJ: Ali, mama, vi se ionako stalno svađate.
NATALIJA (sa slike): I tu se slažem.
SARA: Kakve to veze ima sa tobom?
ANDREJ: Sve veze ima, non-stop samo to slušam.
SAŠA: Ne preteruj sada.
ANDREJ: Mom drugu Peci razveli su se mama i tata i kaže da mu je desetputa bolje, niko se ne dere po kući.
SARA: Ima i to smisla, ali nema vezesa nama...
SAŠA: Andrej, sram te bilo da takopričaš, ko te to učio?
ANDREJ: Dobro, hoćete me pustiti uAustraliju ili ne?
SARA I SAŠA (u glas): Stvarno bi otišao?
ANDREJ: Da!
NATALIJA (sa slike): A, ako prestanuda se svađaju, da li bi ostao sa njima?
Andrej pogleda u Natalijinu sliku islegne ramenima. Roditeljima ništanije jasno, gledaju čas u Natalijinu sliku čas u Andreja.
SAŠA: Sine, evo, obećavam da ću dolaziti kući na vreme, neću više ljutitimamu.
SARA: Ako je tako, nećemo se više ni kada svađati...
ANDREJ (nepoverljivo): Obećanje?
Saša se uspravi, svečano govori.
SAŠA: Obećavam svim srcem!
Andrej se tome nasmeje. Upitno pogleda sliku baka Natalije.
NATALIJA (sa slike): Treba im datišansu.
ANDREJ: Ok.
Roditelji ga zagrle. Dečji hor tiho aplaudira. Mrak.

SEDAMNAESTA SCENA

Scena je igralište. Teodora, Sofija, Andrej i Nikola se dobacuju loptom.
NIKOLA: Na slovo na slovo G.
ANDREJ: Golubarstvo.
TEODORA: Brodarstvo.
Smeju se.
SOFIJA: Na brodu je moje carstvo.
NIKOLA: Moje carstvo je drugarstvo.
ANDREJ (zapeva): U svetu postoji jedno carstvo...
DEČJI HOR I DECA (u glas pevaju pesmu) U njemu caruje drugarstvo...
Mrak.

KRAJ.



Nataša Kitanoska, OŠ „Đuro Strugar“
Dušica Blagojević, OŠ „Milan Rakić“
Jelena Anđelovski

Drvo je ukras šume, zemlja je dom svog cveća, a deca kad su složna, deca su od sveg veća...
Drama Deca su uvek u pravu prati sukob među vršnjacima koji nastaje zbog ogovaranja i nasilnog ponašanja jednog dečaka. U širem smislu, drama govori o frustracijama kojima porodicu opterećuje savremeni život sve teža borba za egzistenciju, ali i promena rodnih modela. Kroz pitanje kako, tj. u skladu sa kojim modelom danas vaspitavati dete, drama dotiče društveni plan i otkriva antagonizam dva kulturna milјea. Sa jedne strane je gradska porodica; urbani princip reprezentuje lik babe Natalije, fine, civilizovane dame koja je proputovala ceo svet. Sa druge strane vidimo tradicionalnu porodicu koju oličava deda Branko; on je kao vojnik imao buran i opasan život i postao je neka vrsta porodičnog mita.
Dok deca sama među sobom uspevaju da rešesukob, roditelјi ostaju u konfliktu sve dok im sedeca ne izgube na ekskurziji. Tada roditelјimoraju da sarađuju da bi pronašli decu. Vidimo kako se vrednosti i ponašanje prenosekroz generacije i čine ono što nas oblikuje, alii da se to može menjati kroz dodir sa spolјašnjim okruženjem, u ovom slučaju vršnjačkom grupom.
Kreativni dramski proces vođen je sa učenicima nižih razreda četiri novobeogradske škole, čije su nastavnice tokom više meseci primenjivale vežbe interkulturalnog učenja u svojim odeljenjima. Potom je formirana zajednička grupa od 18 učenika, za rad na tekstu i predstavi.

Proces je započet prikupljanjem dečjih iskustava i stavova otome koje su, po njihovom mišljenju,osobine lošeg druga i sa kim se ne bidružili i zašto. Scenario je razvijan kroz improvizacije u kojima su se deca jako dobrosnašla i diskusije o temama koje su iskrsavale u toku procesa. Voditelji su kroz kreativnepodsticaje otvarali pitanja, a deca su samadonosila rešenja kroz dramske igre i razgovore u okviru grupe.
Predstava Deca su uvek u pravu postavljena je tako da se podstakne mašta mladih izvođača i gledalaca. Korišćeni su svakodnevni predmeti kojima se, principom transpozicije, pridaju svojstva drugih predmeta. Npr. od jastuka se gradi scenografija (soba, škola, pećina), a njima se rukuje i kao rekvizitom (lopta, volan, knjiga...). Takođe, nije korišćena snimlјena muzika, već su deca sama proizvodila zvukove potrebne za dočaravanje ambijenta.
Tim koji je radio na razvoju scenarija i predstave imao je izrazito multidisciplinaran sastav: činili su ga nastavnici, pedagozi i umetnici iz organizacija Prijatelji dece opštine Novi Beograd i BAZAART i osnovnih škola „Milan Rakić”, „Borislav Pekić”, „Jovan Sterija Popović” i „Đuro Strugar”, koja je pružila i uslove za rad. Bliska saradnja nastavnika, stručnjaka i umetnika urodila je usaglašenim fokusom na pedagoške i scenske rezultate i unapređenjem znanja svih članova tima.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 17 gostiju