Almir Bašović - Re: Pinocchio

[branko]

Almir Bašović

Re: Pinocchio

LICA:

DJEČAK / PINOCCHIO

OTAC

MAJKA / VILA MODRE KOSE

ZRIKAVAC, bivši dobri duh


U ZEMLJI SOVA I BUDALA

Na sceni sjede Otac i Majka.
Ulazi Dječak koji u ruci nosi školsku torbu i poderanu jaknu.

DJEČAK:
Dobro veče.

OTAC:
Dobro veče.

MAJKA:
Sine, šta se dogodilo?
Pocijepao si jaknu!

DJEČAK:
Ma ništa, trčao sam i pao…

OTAC:
Tačnije, provlačio si se kroz ogradu jer te je ganjao neki pas…
(Majci)
Znaš, onaj veliki crni pas!
Onaj što je i mene prošle godine napao.

DJEČAK:
Upravo tako. Ganjao me je onaj crni pas.
U stvari, on nije potpuno crn.
Ima bijele šare po vratu.

OTAC:
A ona bodljikava ograda u susjednoj ulici je nezgodna.
Kao da je izmišljena samo zbog toga da dobri dječaci
cijepaju jakne provlačeći se kroz nju.

DJEČAK:
I jakne i pantalone.
Jedan moj drug iz razreda je neki dan pocijepao i jaknu i pantalone.
Ja sam pocijepao samo jaknu.
Uh, kakva ograda!

OTAC:
I kako strašan pas!

MAJKA:
Da, da, znam.
Ali, čekaj, čekaj… Šta ti je ovo na licu?
Opet ti je porastao nos.
Znači, opet lažeš?

OTAC:
Pošto opet lažeš, to znači da si se opet potukao u školi?

DJEČAK:
To, oče, znači da su opet pravili neukusne šale na račun tvoje drvene noge …

OTAC:
Nećemo valjda ponovo morati ići u školu, na razgovor sa učiteljicom?
Znaš da mama radi, a ja ne mogu izlaziti dok ne kupimo pravu protezu.

DJEČAK:
Ne morate ići u školu.
Učiteljica je opet pričala o herojstvu i ratu, o tome
kako je otac svoju nogu žrtvovao za slobodu.
A onda je uslijedila kazna.

MAJKA:
Iza priče o slobodi obično slijedi kazna.

DJEČAK:
Mene nije kaznila.
Kad je završila priču o slobodi, dječake sa kojima sam se tukao poslala je u ćošak.
Morali su stajati do kraja nastave.
Oduzela im je slobodu sjedenja kako bi ih naučila kolika je važnost slobode.
Zar to nije čudno…

MAJKA:
Znaš li šta je čudno?
Čudno je to da ćeš ti sebi uskoro oduzeti slobodu da imaš jaknu.
Novu jaknu ti ne možemo kupiti.
Moja plata je mala, čekamo povećanje vojne penzije.
Uostalom, kako misliš da uštedimo novac za očevu protezu
ako zbog tvojih tuča stalno budemo kupovali nove jakne?

(Dječak izvadi iz džepa metalni novčić.)

MAJKA:
Šta je to?

DJEČAK:
To je novac koji sam ja danas uštedio.

OTAC:
Znači, opet nisi kupio ništa za užinu?

MAJKA:
Zašto to radiš?

OTAC:
Zabranjujem ti da štediš novac!
Skupili smo dovoljno…
Još samo malo…
Je li tako, mama?

((Majka izvadi odnekud gomilu novčanica i broji ih.)

MAJKA:
Skupili smo dvije hiljade i devetstodevedesetdevet.
Znači, još samo malo…

OTAC:
U svakom slučaju, dječaci ne trebaju brinuti o tim stvarima.

MAJKA:
I dječaci se ne trebaju tući.

OTAC:
Ova drvena noga se danas čudno ponašala.
Uvijek se čudno ponaša kada se ti tučeš sa dječacima u školi.

MAJKA:
Drvena noga se često čudno ponaša.

DJEČAK:
Mama, ne mogu to izdržati.
Vrijeđali su mog najboljeg druga.

MAJKA:
Otkad ti je otac najbolji drug?

DJEČAK:
Mislio sam na Pinocchija.

OTAC, MAJKA:
Na koga?

DJEČAK:
Ma ništa, mislio sam...

MAJKA:
Opet počinješ sa tim glupostima?

DJEČAK:
Ma ne, samo kažem...

MAJKA:
Dragi moj, shvati već jednom da to što nas je snašlo
nema nikakve veze sa pričama za djecu.
Čak ni sa pričom o Pinocchiju.

OTAC:
Ti, dakle, i dalje misliš da je ovaj komad drveta zapravo Pinocchio?
Shvati da ovo nema veze sa bilo kojom pričom.

DJEČAK:
Sam si rekao da se čudno ponaša.

OTAC:
Sine, istina je da se ova noga ponekad čudno ponaša.
Ali, shvati da ovu nogu nije mogao napraviti majstor koji je napravio Pinocchija.
On je odavno mrtav.

DJEČAK:
Dobro, ali zato je Pinocchio živ.
Pinocchio ne može umrijeti, zar ne?
Neko ko ima toliku sposobnost pretvaranja i mijenjanja,
ne može se pretvoriti u ništa!

MAJKA:
U redu, neka ti bude.
Pinocchio može imati različite oblike.
Ali, molim te da to ne pričaš izvan kuće.
Dogovoreno?

OTAC:
Dogovoreno?

DJEČAK:
Ne znam.

OTAC:
Tvoj Pinocchio odavno nije komad drveta.
Čovjek ga je napravio, a on ga je onako napustio.
Kad više nije imao kuda otići, vratio se ocu.

DJEČAK:
Ali, ipak se vratio.

OTAC:
Zamisli kako je bilo tražiti ga i čekati.
Jadni čovjek.

DJEČAK:
Morao ga je napustiti.
Bilo mu je stalo do toga da postane dječak, a ne da bude lutka.

MAJKA:
Misliš, neposlušan dječak?

DJEČAK:
Između potpuno poslušnih dječaka i lutaka nema puno razlike.

(Pauza.)

DJEČAK:
U stvari, ima. Lutke su zanimljivije.

MAJKA:
Nama bi bilo zanimljivo kada bi ti postao dobar dječak.
Znaš, tvoji ispadi u školi su nam dosadili.

OTAC:
Umoran sam od tvog ponašanja u školi.
Uvijek ista priča.

MAJKA:
Ja sam također umorna.
I od priče, i od posla.

DJEČAK:
I ja sam umoran. A ovo je ionako dosadno.
Mama, hoćeš li mi ispričati neku priču?
(Publici, povjerljivo)
Sačekaćemo da njih dvoje potonu u duboki san.

MAJKA:
Hoću, ako obećaš da ćeš biti dobar i poslušan dječak.
Obećavaš li?

DJEČAK:
Obećavam.
Biću dobar i poslušan.

MAJKA:
Da vidimo…
Nos ti nije porasatao. Ovaj put ne lažeš.
Znači, održaćeš obećanje.

(Otac, Majka i Dječak legnu u krevete.)

MAJKA:
Priča o Zemlji sova i budala.
U jednoj Zemlji sova i budala čak i djeca kada porastu mogu postati bogata.
Jedan je dječak imao četiri zlatnika i krenuo je tražiti
Polje Čudesa na kojem rađaju zlatnici.
To Polje Čudesa nalazi se iza sedam gora i iza sedam brda,
na sedam dana hoda od glavnog grada Zemlje sova i budala.
Kad je konačno našao polje, dječak je prvo provjerio gleda li ga neko.
Znao je, treba biti oprezan!
Zatim, dječak je iskopao rupu u zemlji.
Otprilike pola metra široku i pola metra duboku.
Nakon što je iskopao rupu, u zemlju je stavio zlatnike,
zalio ih vodom, zatrpao ih i poravnao zemlju.
Onda je pažljivo, pažljivo obilježio mjesto na kojem je zakopao te zlatnike.
Kad je završio sve sa zatrpavanjem i zalijevanjem zlatnika,
dječak je posuo po zemlji malo soli i otišao.

OTAC:
Kad je porastao, dječak koji više nije bio dječak, počeo se baviti
politikom u Zemlji sova i budala.
Tako je preko noći postao bogat čovjek.

(Kratko zatamnjenje. Zatim ustaje Dječak, u ruci drži Očevu drvenu nogu.)

DJEČAK:
Ja sam nekad bio komad drveta. Baš kao ova noga.
Onda sam dospio u ruke jednog majstora. Stvari su se iskomplikovale jer sam …

(Dječak stavlja nos i kapu. Pretvara se u Pinocchija.)

PINOCCHIO:
(Publici)
To sam ja, baš ja! Pinocchio.
Da samo znate koliko mi je nevolja pljuštalo po glavi i koliko mi je stvari pošlo naopako! Sve zbog pozorišta!
Niste čuli da ljudi stradaju zbog pozorišta? Pa, naravno.
U suprotnom, večeras ne bi bili ovdje, u pozorištu.
Moj tata je prodao kaput kako bi mi kupio početnicu za školu…
Ja sam početnicu prodao kako bih mogao otići u pozorište i vidjeti lutke!
Šta ste vi prodali? Vi, gospodine iz trećeg reda?
Ništa? Danas ste imali loš dan? Ne brinite, biće bolje.
Čuvajte se, gospodine. Posebno u pozorištu.
Mene je lutkar htio naložiti da mu se ispeče ovan…

(Pinocchio hoda po sceni, kao da nekoga traži.)

PINOCCHIO:
Da bih vam ispričao sve što mi se dogodilo,
moramo dozvati zrikavca, mog dobrog duha.
Tišina u sali! Molim potpunu koncentraciju.

(Pinocchio se koncentriše.)

PINOCCHIO:
(Publici)
Pozivam te, Zrikavče, iz porodice Locustiade, insekte iz reda pravokrilaca.
Tebe koji voliš maskirne boje, zelene kao trava ili mrke kao šuma ujesen.
Ti koji slabo letiš, ali odlično skačeš, i štetni i korisni duše, pridruži mi se.
Locusta viridissima. Locusta viridissima.
Duše koji zričeš, duše koji imaš neobičnu sposobnost pričanja i pretvaranja!
Duše iz pozorišta, basni i knjiga za djecu. Duše iz kuće, šume i Zemlje igračaka!
Ponavljajte za mnom: Locusta viridissima, Locusta viridissima.
Pozivam te, Zrikavče, da me vodiš i da budeš moja savjest!

(Ulazi Zrikavac u maskirnoj uniformi. Zatamnjenje.)


U ZEMLJI IGRAČAKA

Zrikavac drži vatreni govor, kao da se preslušava, kao da uči tekst.
Na zidovima su ispisane parole:

ŽIVLJELE I GRAĆKE!
NEŽELIMO VIŠE ŠKOLA!
DOLERAĆUNI CA I PRAVOPIS!
RATJE MIR!
SLOBODA JE ROBSTVO!

ZRIKAVAC:
Čovjek mora otići! Na njegovo mjesto će doći lutka!
Danas, u najnesretnijem dobu svoga postojanja, lutke izazivaju samo smijeh.
Svi zaboravljaju da su one potomci idola iz drevnih hramova!
One su danas degenerisani oblik tih strašnih božanstava!
Postale su komedijaši krutih tijela.
Čovjek mora otići! Na njegovo mjesto će doći lutka!

PINOCCHIO:
Zrikavče!

ZRIKAVAC:
Ko ste vi? Šta tražite ovdje?

PINOCCHIO:
Ali to sam ja, šta ti je?
Ja sam te dozvao.

ZRIKAVAC:
Odmaknite se.
Stanite na udaljenost koju propisuju pravila službe u Zemlji igračaka.
Tamo! Tako!
Nema veze što ste me dozvali, pravila su ista za sve.

PINOCCHIO:
Izgleda da sam dozvao pogrešnog duha…

ZRIKAVAC:
Šta je s vama?

PINOCCHIO:
Oprostite, pogriješio sam…

ZRIKAVAC:
Šta ste trebali?
Zašto ste me zvali?

PINOCCHIO:
Ja bih, zapravo, volio ući u Zemlju igračaka…
Trebam li popuniti neki papir?

ZRIKAVAC:
(Popunjavajući formular)
Nema potrebe.
Vi ćete morati potpisati izjavu..
Vaše ime?

PINOCCHIO:
Pinocchio.

ZRIKAVAC:
Pinocchio? Čudno.
Vaše zanimanje?

PINOCCHIO:
Dječak.

ZRIKAVAC:
Prvi put dolazite u Zemlju igračaka?

PINOCCHIO:
Ne, gospodine, tu sam već bio.

ZRIKAVAC:
Razlozi Vašeg ranijeg boravka?

PINOCCHIO:
Dangubljenje i besposličarenje.

ZRIKAVAC:
Razlog Vašeg sadašnjeg dolaska?

PINOCCHIO:
Dosada.

ZRIKAVAC:
Dosada?

PINOCCHIO:
Da, gospodine.
Zašto se čudite?
Šta sve ljudi ne rade zbog dosade!
Školuju se iz dosade, Bogu se mole iz dosade,
zaljubljuju se, žene se i razmnožavaju se iz dosade.

ZRIKAVAC:
Čak i ratuju iz dosade?

PINOCCHIO:
I umiru iz dosade.
I sve to s beskrajno važnim licima.
Svi ti junaci, geniji, sveci, grješnici, očevi familija
nisu u osnovi ništa drugo nego besposličari.
Zašto ja sebi nisam mogao postati važan i ovoj sirotoj lutki...
Ovoj bivšoj sirotoj lutki, navući frak, u ruku staviti kišobran,
pa nek izgleda čestito, korisno i normalno?
Ne znam. Eto, radije sam se vratio u Zemlju igračaka.

ZRIKAVAC:
Dužnost mi je da Vas obavijestim: ovdje je lijenost početak svih vrlina.
Jeste li ikada pokušali pljunuti na jedan kamen tristožezdesetpet puta zaredom?

PINOCCHIO:
Nisam.

ZRIKAVAC:
Probajte, to donosi izvjesnu zabavu.
Onda bacite uvis punu šaku pijeska i kladite se sa
samim sobom koliko zrnaca ostane na nadlanici.
Dakle, par ili nepar?

PINOCCHIO:
Ne znam, gospodine.

ZRIKAVAC:
Jeste li vi danguba?

PINOCCHIO:
Ne znam, gospodine.
Možda ste u pravu: lijenost je početak svih vrlina.
Ali i svih nevolja.
Da samo znate koliko je meni nevolja pljuštalo po glavi i
koliko mi je stvari pošlo naopako!

ZRIKAVAC:
Zbog lijenosti?

PINOCCHIO:
Zbog pozorišta!

ZRIKAVAC:
Ne razumijem.

PINOCCHIO:
Moj tata je prodao kaput kako bi mi kupio početnicu za školu…
Ja sam početnicu prodao da bih mogao otići u pozorište i vidjeti lutke!
Lutkar me je htio naložiti da mu se ispeče ovan…
A onda mi je isti lutkar dao pet zlatnika da ih odnesem ocu.
Ali ja sam naišao na Lisicu i Mačka, koji su me odveli u gostionicu kod Crvenog raka...

ZRIKAVAC:
(Uzbuđeno)
Otišavši po noći, sreo si razbnojnike koji su trčali za tobom...
Ti bjež’, a oni za tobom, a ti opet bjež’, a oni opet za tobom.
Sve dok te nisu stigli i objesili na granu Velikog hrasta,
gdje te je spasila Djevojčica modre kose...

PINOCCHIO:
A ljekari, kad su me pregledali, odmah su rekli:
“Ako nije mrtav, to je znak da je još uvijek živ!”
A meni je onda zbog laži počeo rasti nos i više nisam mogao proći kroz vrata...

ZRIKAVAC:
Dakle, tako si otišao sa Lijom i Mačkom da zakopaš četiri zlatnika jer
si jedan potrošio u gostionici, a papiga se počela smijati, i
umjesto dvije hiljade zlatnika nisi našao nijedan...

PINOCCHIO:
A sudija me dao zatvoriti u tamnicu, a kad sam izašao seljak mi je
stavio pasju ogrlicu da čuvam kokošinjac, ali me pustio...
A Zmija sa repom iz kojeg se dimilo počela se smijati pa je pukla od smijeha...
Vratio sam se kući kod lijepe djevojčice koja je bila umrla...

ZRIKAVAC:
Golub, kad je vidio da plačeš, reče ti:
“Vidio sam tvog tatu kako pravi lađu da te pođe tražiti”...

PINOCCHIO:
A ribari su rekli:
”Tu se jedan čovjek davi u vodi!”
ZRIKAVAC:
I ti si odmah...
Ti si odmah...

PINOCCHIO:
Ja sam odmah prepoznao svog tatu...

ZRIKAVAC:
To si zaista ti? Pinocchio!

PINOCCHIO:
Zrikavac, moj dobri duh! To si ti!
Stari, dobri Zrikavac!

(Na trenutak se zagrle.
Zatim, Zrikavac odgurne Pinocchija, popravi uniformu, vrati se službenom tonu.
Daje mu neki papir.)

ZRIKAVAC:
Prihvatate li uslove boravka u našoj Zemlji?
Odričete li se najveće opasnosti za svijet: škole, učitelja, knjiga?

PINOCCHIO:
Da, gospodine.

ZRIKAVAC:
Zaklinjete se da danima od ponedeljka do nedelje nećete čitati knjige?

PINOCCHIO:
Da, gospodine.

ZRIKAVAC:
Obećavate li da nećete širiti priče o glupostima zvanim obrazovanje i da ćete
vjerovati isključivo u knjigama neiskvareni talenat?

PINOCCHIO:
Da, gospodine.

ZRIKAVAC:
Zašto ste napustili Zemlju igračaka prošli put?

PINOCCHIO:
Ne sjećam se, gospodine.

ZRIKAVAC:
Zašto ste ponovo ovdje? Jeste li špijun?

PINOCCHIO:
Nisam, gospodine. Ja sam dječak.

ZRIKAVAC:
Volite li se igrati rata?

PINOCCHIO:
Ne znam, gospodine.

ZRIKAVAC:
Kako to?

PINOCCHIO:
Tako, lijepo, gospodine.
Volim se igrati svih igara ako su uvjerljive i ako ih niko ne kvari.

ZRIKAVAC:
Dakle, volite se igrati i špijuna?

PINOCCHIO:
Ne, gospodine. Znate, kad lažem, poraste mi nos.
A špijuni moraju lagati.

ZRIKAVAC:
Potpišite se ovdje.
Upravo se igramo rata protiv susjedne zemlje igračaka!
Opkolili smo ih. Očekuje se naša konačna pobjeda.

PINOCCHIO:
Rat? Pobjeda?
Ne razumijem.

ZRIKAVAC:
Čestitam! Nakon obuke, bićete raspoređeni u artiljeriju.

PINOCCHIO:
U artiljeriju?

ZRIKAVAC:
Poslije ćeš mi zahvaljivati.
Prednost artiljeraca je u tome što oni ne vide one koje ubijaju,
ne vide dijelove tijela koje ljudima otkidaju njihove granate.

PINOCCHIO:
Ne osjećam se baš kao artiljerac…

ZRIKAVAC:
Ne brini, Pinocchio, navići ćeš se.
Nakon što uspješno završiš obuku, ti ćeš neko vrijeme biti samo radna snaga.
Vući češ topove, ali te to oslobađa od obaveze da razmišljaš.
Znaš, razmišljanje ponekad boli.
Sreća vojnika ogleda se u tome što ne moraju misliti.
Zato će čovjek otići, a na njegovo mjesto će doći lutka.

(Postepeno zatamnjenje.
Zatim, na scenu padaju igračke: plastični automobili,
kinder-jaja, male kuće, salvete, praćke, klikeri, sličice, lopte, baloni…
Na kraju, padaju dijelovi lutaka: glave, ruke, noge, trupla.
Na desetine lutaka svih veličina.
Ulazi Pinocchio. Iz OFF-a se čuju naredbe.)

OFF:
Mirno! Nadesno! Naprijed marš! Stoj!
Mirno! Nalijevo! Naprijed marš! Stoj!

(Pinocchio se ponaša u skladu sa naredbama tako dugo dok mu
pokreti ne postanu mehanički.
Maršira gazeći igračke, sve dok se ne pretvori u lutku.
Ulazi Zrikavac.
Zavezuje Pinocchiju oko ruku konopce koji padnu odozgo, iznad otvora scene.
Pinocchio neko vrijeme maršira kao marioneta.)

ZRIKAVAC:
Čovjek mora otići! Na njegovo mjesto će doći lutka!
Danas, u najnesretnijem dobu svoga postojanja, lutke izazivaju samo smijeh.
Svi zaboravljaju da su one potomci idola iz drevnih hramova!
One su danas degenerisani oblik tih strašnih božanstava!
Postale su komedijaši krutih tijela.
Čovjek mora otići! Na njegovo mjesto će doći lutka!

(Mrak. Začuje se udar topa.)

PINOCCHIO:
Ne! Oče! Oče! Neeee!

(Zvuci granata se miješaju sa zvucima zrikanja.
Zvuci zrikanja postaju sve glasniji.)


SAN O ZRIKAVCU

OTAC:
Ne! Ne! Neeeee! Dosta!

(U snopu svjetla osvijetle se Otac i Majka.)

MAJKA:
Šta ti je? Probudi se.
To je samo san. Opet si ružno sanjao.

OTAC:
Prokleti zrikavci!

MAJKA:
Kakvi zrikavci?

OTAC:
Uvijek kada sanjam dan ranjavanja, svaki put kada sanjam rat,
rovove, tu prokletu granatu…
Uvijek, ali baš svaki put, čujem zrikanje zrikavaca.
Zriču, isto kao onoga dana…
Ne čujem ni topovski udar, ni zvuk granate, ni eksploziju.
Svaki put isto: čujem zrikanje koje postaje sve glasnije.
Na kraju mi to njihovo struganje postane nepodnošljivo.

MAJKA:
Smiri se. Biće sve u redu.
Treba vremena…

(Pauza.)

OTAC:
Ponekad se to struganje pretvori u zvuk rezanja drveta.
Zatrpava me piljevina…
Ne mogu je izbaciti iz džepova, iz kose, iz očiju, iz usta…
Počne padati s neba, kao kiša.
Pokušavam spustiti glavu, ali ne mogu.
Prisiljen sam otvorenih usta i zatvorenih očiju gledati prema nebu.

MAJKA:
To je samo san. Proći će.


OTAC:
Probudim se i shvatim da sam sanjao kako se gušim piljevinom od drveta.
Satima nakon toga u suhim ustima osjećam bljutavost…
Ne mogu ni pljuvačku progutati…
Čudno…

MAJKA:
Čudno. Tog dana sam i ja kroz prozor čula zrikanje.
Njemu sam po ko zna koji put čitala Pinocchija.
Mislim da je tog dana shvatio da zrikavci ne moraju biti dobri duhovi.
Ometali su naše čitanje.

(Pauza.)

MAJKA:
Valjda će ga proći to sa tučom u školi i sa pričom o tome
kako je tvoja drvena noga zapravo nekada bila Pinocchio.

OTAC:
I meni se ponekad učini kao da je živa… Ta drvena noga.

MAJKA:
Ah, pa to je lahko objasniti… Fantomski bolovi.
Nije živa drvena noga, već se živo tijelo sjeća svoga nekadašnjeg dijela.

OTAC:
Zašto bi bilo neobično da se i drvo sjeća kako je nekad bilo živo?

MAJKA:
Sreća pa te naš dječak ne čuje, imao bi razloga nastaviti sa tom
svojom pričom o Pinocchiju i drvenoj nozi.
Ponekad mi se čini da previše vjeruje u priče za djecu.
Bože, jesam li ja kriva zato što sam mu toliko čitala?

(Pauza.)

OTAC:
Ponekad mi se učini da živimo u utrobi nekog velikog kita.

MAJKA:
To je zato što nigdje ne izlaziš.
Biće bolje kada kupimo protezu.
Skupili smo dvije hiljade i devetstodevedesetdevet.
Još malo pa će nas kit ispljunuti u stvarni svijet.


OTAC:
Da, još malo.

MAJKA:
Jesu li zaspali?
Jesu li prestali zrikati?

OTAC:
Valjda … Više ne zriču.
Znaš, oni su kao savjest.
Probude se kad čovjek najmanje očekuje.

MAJKA:
Piljevina je prestala padati sa neba?

OTAC:
Čini mi se da jeste.
Ili si ti uspjela otvoriti neki veliki kišobran, odnosno piljevinobran.
U svakom slučaju, više se ne gušim.
Ti si moja dobra vila.

MAJKA:
Moći ćeš spavati?

OTAC:
Hoću.

MAJKA:
Bolje da spavamo.
Ako se naš dragi dječak probudi, moraćemo ponovo slušati onu istu priču.

MAJKA:
Laku noć.

OTAC:
Laku noć.

(Svjetlo se ugasi. Na drugom kraju scene osvijetli se Pinocchio.
Vuče drveni top. Na glavi ima magareće uši. Također, ima i magareći rep.)

PINOCCHIO:
Laku noć.

(Zatamnjenje.)


VELIKA PREDSTAVA

(Pinocchio prolazi scenom četveronoške, vukući drveni top.
Prolazi nekoliko puta scenom, zatim se sruši.
Ulazi Zrikavac.)

ZRIKAVAC:
Šta ti je, mali moj Pinocchio?

PINOCCHIO:
Bolestan sam, Zrikavčiću moj.
Bolestan od neke bolesti koja me plaši.
Pipni, jesam li vruć?
Imam li povišenu temperaturu?
Tresem se od neke čudne groznice.

ZRIKAVAC:
Prijatelju moj, moram ti javiti jednu važnu vijest.
Ti imaš magareću groznicu.

PINOCCHIO:
Magareću groznicu?
Šta to znači?

ZRIKAVAC:
To znači da uskoro nećeš biti ni lutka ni dječak…

PINOCCHIO:
Nego šta ću biti?

ZRIKAVAC:
Postaćeš pravi pravcati magarac!

(Pinocchio bezuspješno pokušava strgnuti magareće uši.)

PINOCCHIO:
Na mjesto čovjeka dakle neće doći lutka.
Na mjesto čovjeka uskoro će doći magarac.

ZRIKAVAC:
Ne brini, Pinocchio, nije to ništa strašno.
Zamisli samo šta te sve očekuje nakon naše konačne pobjede!



PINOCCHIO:
Kad bi mi barem moja Vila modre kose htjela pomoći…
Vidio sam je juče na jednom prozoru…

ZRIKAVAC:
(Osvrćući se panično)
Vidio si Vilu modre kose?
Gdje si je vidio?

PINOCCHIO:
Ona kuća ispod velikog hrasta…

ZRIKAVAC:
A tamo. Onda je sve u redu.
Ona je mrtva. Kao i svi u toj kući.

PINOCCHIO:
Mrtva?

ZRIKAVAC:
Da, mrtva.
Ona ti ne može pomoći.

PINOCCHIO:
Ako je mrtva, šta je onda radila na tom prozoru?

ZRIKAVAC:
Ništa. Čekala da po nju dođu nosila.

(Kratko zatamnjenje. Bubnjevi i muzika kao u cirkusu.)

ZRIKAVAC:
Velika predstava!
Večeras u vašem gradu, obični skokovi i zanimljive vježbe!
Prvi put nakon rata! Velika predstava!
Večeras će vam se predstaviti zvijezda plesa:
slavni magarac Pinocchio!
Bivši dječak, bivša lutka, bivši vojnik: Pinocchio!
Cijenjeni gledaoci, dame i gospodo,
željeli smo u prolasku kroz ovaj slavni glavni grad sebi učiniti
čast i zadovoljstvo da umnim i odličnim gledaocima predstavimo
glasovitog magarca koji je imao čast da pleše pred očima mnogih
Veličanstava, na mnogim dvorovima Evrope.
Molim da ga ohrabrite vašom pažnjom, prisutnošću i obzirom!

(Aplauz.)

ZRIKAVAC:
Hvala.
Ne mislim vas ovdje zamarati svim poteškoćama koje sam
morao savladati da izdresiram ovog sisavca koji je bio tako ratoboran!
Pogledajte koliko ratobornosti izbija iz njegovih očiju!
Morao sam više puta uteći ljubaznoj riječi biča da od
ovog borca napravim uljuđenog magarca!
To je još više kvarilo njegovu ionako ratobornu ćud!
Slijedeći Galesov sistem, metodu XZ34PX,
našao sam u njegovoj lobanji malenu koščicu,
koju je slavni pariški medicinski fakultet
priznao kao izvor ratobornosti, i uspješno je otklonio.
Pilule Murti Bing imale su veliku obnoviteljsku ulogu
prilikom učenja ove životinje ljudskom plesu!
Divite mu se pa ga ocijenite!
Dame i gospodo, Pinocchio!

(Pinocchio raspoređuje obruče po sceni.
Zatim izvodi veliku predstavu:
nosi transparent na mitingu;
glasa na izborima;
plaća porez;
čita novine;
provlači se kroz obruče;
pleše;
gleda TV;
navija na fudbalskoj ili nekoj drugoj utakmici;
i tako dalje, i tako dalje.
Na kraju, umoran, padne na scenu.)

ZRIKAVAC:
Nagradite aplauzom našu zvijezdu: slavnog Pinocchija!

(Zrikavac očekuje da Pinocchio pozdravi publiku, gura ga nogom.
Pinocchio se ne miče.)

ZRIKAVAC:
Pinocchio! Pozdravi publiku!

(Pinocchio se ne miče.)

ZRIKAVAC:
Pinocchio! Ustani, probudi se. Pinocchio, ljudi te traže.

(Pinocchio se ne miče.)

ZRIKAVAC:
Ustani, magarčino! Diži se!
Pozdravi publiku! Pinocchio!

(Pinocchio se i dalje ne miče.)

ZRIKAVAC:
(Publici)
Dame i gospodo, jedinstvena prilika da kupite magarca u pola cijene!
Ovaj magarac ima jako tvrdu kožu.
Od njegove kože možete napraviti novčanik, ili čak bubanj!
Izvolite, praznično sniženje cijena!
Ko prije magarcu, koža je njegova! Navali, narode!
Jesam li dobro čuo gospodina iz četvrtog reda: nudite hiljadu?
To je sitnica za kožu ovakvog kvaliteta!
Hiljada, prvi put. Hiljada, drugi put!
Dvije hiljade!
Gospođa sa šeširom nudi dvije hiljade!
Mudro, gospođo! Biće to divna torba.
Dvije hiljade, prvi put!
Dvije hiljade, drugi put!
Dvije hiljade, treći put!

(Na scenu ulazi Majka/Vila.)

MAJKA/VILA:
Dvijehiljadedevetstodevedesetdevet!

(Majka /Vila da Zrikavcu novac.
Zrikavac izbroji novac, zatim skine Pinocchiju uši i rep.)

ZRIKAVAC:
Dame i gopodo, prije nego što se oprostim od vas,
dozvolite mi da najavim slijedeću predstavu u ovom istom prostoru.
Ona je predviđena za nekoliko dana...
Ne propustite: nastupa komad drveta.
Bor, Pinus, četinarsko drvo iz familije Pinaceae,
tačnije komad Pinus silvestriusa ili bijelog bora,
koji se obično koristi za pošumljavanje krša,
za izradu namještaja, za pravljenje lutaka…
Ne prospustite: nastupa bivši dječak, bivša lutka, bivši vojnik, bivši magarac!
Nastupa čudesni komad drveta!
Slavni Pinocchio!Hvala!

(Zrikavac izađe.)

MAJKA / VILA:
Probudi se, dječače moj.

DJEČAK / PINOCCHIO:
Vila modre kose! Znao sam da ćeš me spasiti.

MAJKA / VILA:
Opet si hodao u snu.

DJEČAK / PINOCCHIO:
Ali, čekaj, taj novac koji si dala Zrikavcu…
Pa to je… to je…novac koji nam treba za očevu protezu…

MAJKA / VILA:
Pst! Šuti. Vrijeme je da se obučeš.
Nema izmotavanja i priče o zrikavcu.

DJEČAK / PINOCCHIO:
Znači, sve sam to sanjao?
I zrikavca i magareće uši i Zemlju igračaka?

MAJKA / VILA:
Ne izmotavaj se.
Ustani, moraš uraditi školsku zadaću.

DJEČAK / PINOCCHIO:
Znači, sanjao sam i to da sam u pozorištu?

MAJKA / VILA:
Diži se već jednom! Zakasniću na posao.

(Dječak pokazuje publici da šuti. Mrak.)


USPAVLJIVANJE SAVJESTI

Na sceni sjede Otac i Majka.
Ulazi Dječak koji u ruci nosi školsku torbu.
Sa njim ulazi i Zrikavac u maskirnoj uniformi.
Otac i Majka tokom čitave scene ne vide Zrikavca.

MAJKA:
A evo ga...
Kako je danas bilo u školi?

DJEČAK:
Onako…

MAJKA:
Jaknu koju sam ti juče zakrpila vratio si čitavu?
Nevjerovatno.

OTAC:
Tako rade dobri dječaci.
Učiteljicine mjere su djelovale?

DJEČAK:
Ne baš...

OTAC:
Kako to misliš, ne baš?
Danas te nisu dirali? Ili si ti odlučio ne obazirati se?

MAJKA:
Ili si naučio skinuti jaknu kad se tučeš?

DJEČAK:
Nisam se tukao, ali ni učiteljicine mjere nisu djelovale…

MAJKA:
Zezali su te, a ti nisi reagovao?
Čekaj, čekaj… Šta ti je ovo na licu?
A, evo, porastao ti je nos.
Znači, opet lažeš?

OTAC:
Dakle, šta je bilo?


DJEČAK:
Ništa, opet su pravili šale na račun Pinocchija …

OTAC:
Na čiji račun?

DJEČAK:
Ma ništa, samo sam im dozvao Zrikavca…

MAJKA:
Koga?

DJEČAK:
Zrikavca. Vi ga ne znate?

MAJKA:
Hoćeš da kažeš da si uhvatio zrikavca i odnio ga u školu?

DJEČAK:
Tako nekako.

(Zrikavac izvadi metalni novčić iz džepa.)

MAJKA:
Šta je to?

DJEČAK:
To je novac koji sam danas uštedio.

OTAC:
Znači, opet nisi kupio ništa za užinu?

MAJKA:
Zašto to radiš?

OTAC:
Zabranjujem ti da štediš novac!
Skupili smo dovoljno…
Još samo malo…
Je li tako, mama?

MAJKA:
Skupili smo tri hiljade.
Znači, još samo malo…


OTAC:
U svakom slučaju, dječaci ne trebaju brinuti o tim stvarima.

MAJKA:
I dječaci se ne trebaju tući.

OTAC:
Ova drvena noga se danas čudno ponašala.
Sigurno se nisi potukao?

DJEČAK:
Nisam, rekao sam vam.

MAJKA:
Ovo postaje zanimljivo. Nisi se potukao?

DJEČAK:
Nisam. Kažem vam, pozvao sam lijepo Zrikavca.
On je došao, sve im objasnio i sada mi svi vjeruju.

OTAC:
Ne razumijem, šta ti vjeruju?

DJEČAK:
Pa to... za tvoju nogu i Pinocchija.

MAJKA:
Nemoj, molim te, opet počinjati.
Dogovorili smo se da o tome više ne pričaš.

OTAC:
Nisi valjda pozvao u školu i Pinocchija?

DJEČAK:
Nisam, njega ne mogu pozvati…
Zrikavac je bio sasvim dovoljan.

MAJKA:
Da, da, to je sasvim dovoljno.
Uglavnom, sada ti vjeruju i nećeš se više tući?

DJEČAK:
Neću, obećavam.

OTAC:
To je dobro.

MAJKA:
Hvala Bogu.
Neka si dozvao koga god hoćeš, samo da se više ne tučeš.

DJEČAK:
Mama, večeras mi nemoj pričati priču.
Umoran sam, spava mi se.

MAJKA:
U redu, kako god hoćeš.

DJEČAK:
(Publici, povjerljivo)
Sačekaćemo da odu na spavanje.

(Otac, Majka i Dječak spavaju.
Kratko zatamnjenje.
Zatim ustaje Dječak, u ruci drži Očevu drvenu nogu.)

DJEČAK:
Ja sam nekad bio komad drveta. Baš kao ova noga.
Onda sam dospio u ruke jednog majstora. Stvari su se iskomplikovale jer sam …

(Dječak stavlja nos i kapu. Pretvara se u Pinocchija.)

PINOCCHIO:
(Publici)
To sam ja, baš ja! Pinocchio.
Da samo znate koliko mi je nevolja pljuštalo po
glavi i koliko mi je stvari pošlo naopako!
Sve zbog pozorišta!

(Ulazi Zrikavac.)

ZRIKAVAC:
Dužan sam da Vas opomenem: tu priču smo već čuli.
(Publici)
Dame i gospodo, večeras smo bili za vas spremili nešto sasvim novo.
Izvinjavamo se zbog ovog incidenta…
Izvinjavamo se što ste prisiljeni čuti i neke sasvim stare i, samim tim,
nepotrebne stvari.
Ponavljanje je majka svake dosade.
Zaborav je otac zanimljivosti.



PINOCCHIO:
(Publici)
Dozvao sam pogrešnog duha.
To je zbog toga što u sali nije bila potpuna tišina!
Niste me pažljivo slušali.

(Zrikavac izvlači pištolj.)

ZRIKAVAC:
Nisi pozvao pogrešnog duha.
Možda si ti neki pogrešni Pinocchio.
Uostalom, tu priču svi već znaju.
Pinocchio, dobri dječaci ne pričaju previše.
Pinocchio, budi dobar dječak.

PINOCCHIO:
Ah, da... Hvala ti, Zrikavče.
To je Zrikavac, moj dobri duh.

(Zrikavac opali iz pištolja i promaši Pinocchija.)

PINOCCHIO:
Stalno me opominje...

ZRIKAVAC: (Popravljajući ili repetirajući pištolj)
Dužan sam da Vas opomenem: slijedeći put možda neću promašiti.

(Zrikavac ponovo opali iz pištolja i ponovo promaši Pinocchija.)

PINOCCHIO:
Moj tata je prodao kaput kako bi mi kupio početnicu za školu…
Ja sam početnicu prodao kako bih mogao otići u pozorište i vidjeti lutke!

(Zrikavac ponovo opali iz pištolja i ponovo promaši Pinocchija.)

PINOCCHIO:
A znate li priču o Zemlji sova i budala?

(Zrikavac pokušava opaliti iz pištolja. Ne uspijeva.
Zrikavac, iznerviran, baci pištolj.
Pištolj opali i ponovo promaši Pinocchija. Rani Zrikavca.)

ZRIKAVAC:
Čovječe!!! Pobogu!
Tebi je lako, dobio si glavnu ulogu večeras.
Razmisli malo o meni, o svom kolegi.
Ja sam dobio jasan zadatak:
moram te natjerati da sebi ne uzimaš previše vremena na sceni.
Također, moram paziti da ne pričaš o politici.
Pokušao sam te zamoliti… Čak i ubiti!
Šta još hoćeš od mene, čovječe, lutko, glumče???

PINOCCHIO: (Tiho, Zrikavcu, kolegi) Tiše, budalo, probudićeš mi roditelje. Tek su zaspali.

ZRIKAVAC:
Umirem…
Umirem…

(Zrikavac, uslijed gubitka krvi ili zato što je ispunio teški glumački zadatak,
nakon ove replike padne kao da je onesviješten, ili kao da je mrtav.
Pinocchio provjerava da li je Zrikavac živ.
Zatim uzme pištolj sa scene.)

PINOCCHIO:
(Publici)
Šta mislite, da li je konačno ispunjen njegov glumački san?
Herojski umrijeti na sceni!
Imate li vi neke neostvarene snove?
Vi, gospođo, da, Vi iz drugog reda!
Jeste li, na primjer, nekada sanjali o tome da ubijete svoju savjest?
Ili da je barem uspavate?

(Pinocchio upuca Zrikavca.)

PINOCCHIO:
Moraćete se potruditi.
Javite mi ako u tome uspijete.
Ja to odavno bezuspješno pokušavam.

(Zrikavac ustane. Zrikavac i Pinocchio zagrljeni izlaze sa scene.)

KRAJ