Mirjana Ojdanić - Ivica i Marica i opaka starica

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Mirjana Ojdanić - Ivica i Marica i opaka starica

Post od branko »

Mirjana Ojdanić

IVICA I MARICA I OPAKA STARICA


(horor komedija za decu ili igra sa podsvešću)

LICA:

U Dar-maru:

IVAN - muškarac u najboljim godinama (14)
MARA - opasna tinejdžerka, iste dobi
TATA DOBRICA- muškarčina bez šanse da odraste (45)
SPASENIJA, CANA - dvostruka majka, stub kuće i kuhinjska krpa (40)
SAVKA, savetodavka - (43) devojka, retka tetka, sestra i svastika

U Košmaru - lutke:

IVICA
MARICA
OTAC
MAĆEHA
VEŠTICA DECOŽDERKA
DOBRONIJE - čovek koji je izgubio želju


Šema podele za 5 izvođača glumačkoh radova:
U DARMARU: U KOŠMARU:
prva glumica: Cana Maćeha -decoterka
druga glumica: Savka Veštica- decožderka
mlada glumica: Mara Marica
mladi glumac: Ivan Ivica
jedan glumac: tata Otac i Dobronije



Ovde su date zajedno 2 verzije teksta. Redovna i novogodišnja, koja je pod zvezdicom i pisana kurzivom.


1. Pojava - MUŠKI RAZGOVORI

U Ivanovoj sobi, apsolutni nered i dar-mar. Ivan leži u krevetu i drhturi. Ulazi tata.
TATA: Ti si već leg'o?
IVAN: Jel' došla mama?
TATA: Nije, zašto?
IVAN: Onako...
TATA: Da nisi malo preveliki da se za mamu raspituješ "onako"?
U tvojim godinama ja sam čuvao 100 ovaca, dvesta jaganjaca, i ...
IVAN: I pola pogubio!
TATA: Ne zezaj se! Ozbiljno razgovaramo!
IVAN: Joj, ne mogu ozbiljno, tata! Bolestan sam...
TATA: Svi ste vi bolesni. Čitava ta tvoja kokakola-kertridž-džojstik generacija! (u rukama
mu netaknuta lopta) Da igraš fudbal umesto što po čitav dan sediš za kompjuterom...
IVAN: Nije mi dobro... stvarno...
TATA: Šta? Boli te uvo?
IVAN: Ma, ne! Ozbiljno!
TATA: I? Šta boli?
IVAN: Nije baš da boli, nego...
TATA: Nego si ti razmažen!
IVAN: Slabo mi je...
TATA: Od čega? Od keca iz matematike?
TATA: Da čujem: u čemu je stvar?
IVAN: U stomaku...
TATA: Šta : u stomaku?
IVAN: Muka. Dobio sam (šapne tati)...
TATA: Au! Majku mu, šta ćemo sad?! Čekaj, bre, pa kako? Dobio si...( na uvo sinu)
A što šapćeš, nije to sramota?! Šta da radimo? Gde je mama?
TATA: Marice! Marice! Maro!
IVAN: Nemoj da joj kažeš, poješće mi dušu, od zezanja!
TATA: Šta ti je, čoveče, nije to bruka, obična boljkica! Marice, gde si?
IVAN: Budi čovek i muškarac, tata bre. Nemoj da izdaš.
TATA: Dobro, dobro... Marice!


2. Pojava - ČAJ OD NEČEGA
Ulazi Mara u spavaćici, sanjiva i ljuta.

MARA: Ako ste me probudili bez debelog razloga vrištaću dok komšije ne počnu
da ubacuju žive žabe kroz prozore! I kazaću vas mami!
IVAN: Tužibaba! Tužideda! Tužiseja - cura bez ideja!
TATA: (autoritativno) Skuvaj bratu čaj, bolestan je!
MARA: A šta je svilenom derištu?
IVAN: To se posluge ne tiče!
TATA: Nije važno, idi skuvaj čaj!
MARA: (ledeno)Od čega?
TATA: Od čega?! Od vode! Nećeš valjda od rakije!
MARA: (superiorno) (Ti piješ od rakije!) Koji čaj?
TATA: Pa neki... šta ja znam?! Šta mu mama kuva kad je bolan...
MARA: Znaš tata, ne postoji čaj za Ivicu, čaj za Maricu, čaj za tetkicu. Postoji čaj
od šipka protiv gripka, ruski čaj protiv spavanja, čaj od zove protiv kašlja...
IVAN: Skuvaj ti,sebi, čaj od bukve, protiv brbljavosti, a meni daj neki protiv dosadnih
sestara!
MARA: (tati) Ništa ne mogu da skuvam dok mi ne kažete šta mu je!
IVAN: Šta te briga, gusko, svrako, vrano, ajkulo!
TATA: Nemoj tako sa sestrom, stam te bilo! Samo nju imaš, a ti...
IVAN: Bolje bi bilo da imam kuče!
MARA: I ja bih više volela mačku, pa trpim!
TATA: Dosta svađe! Marice, skuvaj mu čaj protiv...
IVAN: Tata, ne!
TATA: (šapne Marici)
MARA: (vrisne od smeha) Uau! Ozbiljno? Tatina junačina?! Ej, čoveče, bruke!
Kad ispričam drugaricama! Ej, blama!
IVAN: Tračaro! Alapačo! Čantraro! (Gađa Maru jastukom)
MARA: Ha, ha Tatina sinčina, mamina paljevina! (I ona njega. Tuča)
IVAN: Marš!
MARA: Šic!
TATA: Ej, deco! Stanite! Čekaj malo! Aj, probudićete Savku savetodavku! Pa, šta ćemo
onda?! Šta sam ja rek'o? Pa dobro, šta sam ja ovde?! Eheeej! (Pogodi ga nešto)

3. Pojava - TETKA IZUZETKA
Ulazi tetka raskupusana, musava, naprasno probuđena, sa papilotnama i sa pištaljkom
SAVKA: Šta se događa? Svratim jednom godišnje u posetu a vi ne date ni da spavam!
TATA: Tetkice, nemoj molim te još i ti...
SAVKA: Nisam ja tetka tebi, nego deci, a tebi sam svastika i mlađa sam 2 godine, 3
meseca i 4 dana! Utuvi to u svoju trvrdu čobansku...
TATA: Inženjersku!
SAVKA: Šumarsku glavu! Da čujem, u čemu je stvar?!
TATA: Ivica je...
IVAN: Tata, nemoj!
TATA: Dobio ... (šapne tetki)
SAVKA: (pauza zabezeknuća) Iju! Ovolika momčina?! U gaće?!
MARA: Nije baš u gaće, ali ne zna šta će!
IVAN: Ošišaću te do glave, obrijaću te, čim zakunjaš! Češljaćeš se ti meni slaninicom! (tuča)
SAVKA: (drekne) Od čega?!
TATA: Tiše, Savka!
SAVKA: (Ivanu) Oznojio si se, pa pio ladnu vodu?!
IVAN: Nisam, tebe mi!
SAVKA: Nešto si pojeo?
IVAN: Nisam ništa!
SAVKA: Eto! Od toga! Kako živiš kad ništa ne jedeš? Slab si ko senka! Jao, kad se samo
setim kako si slatka bebica bio! Mala bucmasta guza ko dinja. Pravo prasence!
Dolazilo mi je da...
IVAN: Znam! Da me gricneš. Stalno si govorila da ćeš me pojesti!
SAVKA: To se samo tako kaže...
IVAN: Ja sam se izistinski bojao!
SAVKA: Iju, Ivice, stidi se, pa nisam ja Hanibal!
TATA: Misliš kanibal!?
SAVKA: Ja ne znam šta mislim, a on zna šta ja mislim, vidi mustre!
(Ivici) Ne jedeš kao valja, to ti je!
TATA: Kanibal je ljudožder a Hanibal je vojskovođa koji je napao stari Rim.
SAVKA: Propadaš na očigled vidno i rapidno! Sad će Savkica da ti skuva masnu čorbicu
za generalni remont organizma!
IVAN: Neću čorbu...
MARA: Mama ne dozvoljava da se jede pred spavanje, jer se onda loše sanja...
SAVKA: Tvoja majka nema pojma!
MARA: Možda nema, ali će da se naljuti!
SAVKA: Ume da projektuje hotel, ali ručak ne ume!
TATA: S tim bih se donekle složio u pogledu ručka...
SAVKA: A ni muža nije umela da odabere!
MARA: Mama sprema zdravu klopu po makrobiotičkim receptima!
SAVKA: Od te hrane ja sam za dva dana pala u depresiju! Za šta zdravu? Za zube?
Za kosu? Za pete?
IVAN: Napustite moju teritoriju (i preselite rat na svoju)!
SAVKA: A za dušu? Dušu 'ranite televizorom?! Sad će tetka tebi da spremi supicu
za dušicu! Pržene krompiriće za hrabrost!
MARA: Za salo i holesterol!
SAVKA: Pohovani patlidžan protiv malodušnosti i još...
MARA: Tetka, bre, to je ručak za orača, a ne večera za metiljavog gradskog đaka!
IVAN: Ti si metiljava, znaš! Prakljačo!
SAVKA: Sad ću ja to očas da skrčkam! (Ode)
MARA: A ti si smrdljivi krelac!
TATA: (malo se probudi) Deco, deco, mir.
IVAN: Sad si našla da me biješ, kad mi je duša u nosu!
MARA: Tebi je uvek duša u nosu, a nos u oblacima!
IVAN: Marš!
MARA: Šic! ( tuča traje dalje, tata spava u fotelji)
TATA: ( iz fotelje, sanano) Sram vas bilo, kazaću vas mami!

4. Pojava - DIJAGNOZA
CANA: (ulazeći) Kaži!
TATA: Aha! Došla si napokon! Dobro si se setila da imaš muža i decu!
MAMA: Imala sam puno posla! Kaži!
TATA: Šta?
CANA: Samo suštinu! Kratko i sažeto! Umorna sam!
TATA: Ivan je dobio ... (šapne)
MARA: Zato što stalno njama sendviče! Opet je žderao sendviče, a ti si zabranila!
CANA: Sa čim?
IVAN: Sa hlebom!
MARA: Proždire sendviče jer je lenj da opere svoj tanjir i viljušku!
IVAN: Neću da perem sudove ko neki ženski petko!
TATA: Znači ja sam ženski petko! Fala ti sine! ( Mami, opet sanano)
Vidiš šta si uradila od mog autoriteta!
MARA: (Ivanu) Tako ti i treba, pocrkaćeš od sendviča!
IVAN: A ti ćeš pocrkati od mojih batina! ( tuča) Vezaću ti uši na mašnu!
CANA: (drekne) Mirno! Ja sam tu da bijem, ako treba! (Stop. Ivanu)
Da ti vidim oči!
MARA: Mutne, kao Dunav!
CANA: Jezik?
MARA: Beo ko peškir!
CANA: Da ti vidim stomak!
IVAN: Mama, bre, nisam više mali!
CANA: Kad nisi, leči se sam! (Fol, krene)
TATA: (kroz dremku) Budi malo nežnija, nije mu lako!
Ivan pokunjeno stane pred majku, digne pižamu a sagne glavu. Mara se smejulji.
CANA: Stomak mekan i usukan. Koliko puta?
IVAN: Šta?
CANA: Zaboravio si o čemu pričamo?
IVAN: A - ono. 5 puta!
CANA: Dosta, boga mi!
TATA: (kroz dremku) Au!
CANA: A koliko si čaša vode popio?
IVAN: Ne znam...
CANA: I to si zaboravio?
IVAN: Nisam ni brojao...
MARA: Kad pije iz ruke, sa česme, samo da ne bi prao čašu! A ni ruke ne pere!
CANA: (pita tatu) Temperatura?
TATA: (probudi se) Jao, kako se ne setismo da izmerimo temperaturu?! Maro, gde
je toplomer? Brzo ga nađi! Zašto se u ovoj kući sve stvari gube!? Zato što
nema prave domaćice!
CANA: (meri rukom na čelu, proverava ispod brade) 40,1!
TATA: Au! Rerna!
MARA: Jel' to opasno?
CANA: Istuširaj se, nemoj da brišeš, neka se samo osuši. Za to vreme popićeš pola
litre ringera u kratkim gutljajima.
IVAN: Bljak. Jel to ono bljutavo?
CANA: Ako do jutra ne ozdraviš, idemo u bolnicu.
IVAN: Neću u bolnicu!
CANA: Onda ozdravi!
IVAN: Kao da to zavisi od mene!
CANA: Najviše od tebe! ( Ivan se sprema za tuširanje)
TATA: Znaš li, šta mu je?
CANA: Ništa. Zaljubio se.
TATA: Već! U koga?
MARA: Kreten se zaljubio, pa se sav utrubio!
IVAN: Šugavštijo! Imbecilko!
CANA: Ti, Maro, odmah u krevet!
MARA: Sa zadovoljstvom. (Cmokne mamu. Ode)

5. Pojava - POSUDA LUJA XVI
Ulazi tetka i nosi nošu.
SAVKA: Tražila sam lukac po špajzi i naletim na ovo. Reko' može da zatreba s obzirom
na postojeću situaciju...
IVAN: Tetka, nisam beba već 10 godina!
SAVKA: Nije to sramota! Francuski kralj Luj šesnaesti koristio je istu ovakvu posudu
celog žvota. Samo što je bila zlatna. Praznili su je kroz prozor, ovako... (pokazuje
prema publici) u Versajski park! A držao ju je ispod kreveta sve do smrti!
IVAN: Zašto ona pominje smrt, kad je meni loše? Mama, ako opet počne da mi priča
neku decoždersku bajku kao ono što me davila kad sam bio mali...
CANA: Kakvu decoždersku?
IVAN: Ma, onu o Ivici i Marici!
SAVKA: Nisam to ja izmislila! To se priča deci odvajkada!
IVAN: Meni si pričala samo ti! Noćima sam sanjao rernu! (Ode na tuš.)
SAVKA: Bože, kakvo zlopamtilo!
CANA: Zar nisam ja zabranila da se priča ta ljudožderska bajka?!
SAVKA: Ih, ti si zabranila! Kao da je zabranio NATO!
CANA: Radi se o mojoj deci!
SAVKA: Kao da samo ti imaš decu. A nisi čula da su tetke najlepši ukras svakog
detinjstva. To je rekao Duško Radović!
CANA: (spremajući sobu) Nije mislio na tebe, budi uverena!
SAVKA: Ma nemoj! A možda je baš mene imao u vidu! Sreli smo se jednom na
Kalenićevoj pijaci kad smo kupovali lubenice. On mora da je pomislio...
CANA: Pomislio je: gle, evo one tetketine što je svojoj nećaki pretila kako će joj odseći
jezik ako bude sisala palac!
SAVKA: Ma nemoj!
CANA: Jesi pretila Mari da ćeš joj ga oceći ako ne prestane?
SAVKA: Da nisam, još uvek bi sisala palac i imala bi zube kao kunić!
CANA: Ali bi spavala mirno!
SAVKA: Umesto da mi budeš zahvalna, još prigovaraš!
CANA: Nisam ti zahvalna! Ti nemaš decu i ne znaš kako je to biti majka deteta koje
ne može da zaspi od straha!
SAVKA: A ti ne znaš kako je biti tetka deci čija majka ne zna da kuva!
CANA: I nisam! Ja sam arhitekta!( Savka ode i zalupi vratima)
Ne lupaj mojim vratima u mojoj kući!

6. Pojava - OLAKŠANJE
(Ivan se vraća iz kupatila. Izmerio je i temp. Tata nosi toplomer. Ulaze zajedno.)
TATA: Dobro je. Spala je na 38.
CANA: (Ivanu) Sad lezi i spavaj.
TATA: U koga li se zaljubio?
IVAN: Nisam se zatelebao!
CANA: Saznaćemo! ( Ivan se bacio i zaspao) Idi i ti u krevet.
TATA: A ti?
CANA: Ja ću da dežuram ovde. Bojim se da se ne povrati temperatura.
TATA: Nisi umorna?
CANA: Kao pas, ali moram...
TATA:( gleda Ivana) Vidi kako teško diše...
CANA: Ružno sanja...
TATA: Zašto se trza?
CANA: Od probavnih smetnji snovi postanu teški..
TATA: Probudi me ako zatreba da ga vozim u bolnicu...( odlazi)
CANA: A baš sam planirala da voziš spavajući... ( Smeh.)
Muzika za prelazak u san...

7. pojava - SAN
Muzika, promena svetla. Lutke, negde na drugom kraju scene. Ili senke
MAĆEHA: Ova tvoja derištad, sam knjavaju, nikak'e vajde od nji'!
OTAC: Biće, kad stasaju i porastu...
MAĆEHA: Ne lipši magare do zelene trave! Stalno leleču da i' boli drob!
OTAC: Zato što jedu suv lebac. Ka bi im dala još štogod...
MAĆEHA: Još štogod! Još štogod! Od ptice mleka! Dokle ću da otkidam od ustiju
zaradi nji. Vel'ki su. Nek sami brinu!
OTAC: Ne bi tako govorla da si ih ti rodla..
MAĆEHA: Odvešćemo i' sutra uj'tro u šumu i ostavt'. Nek nauče da beru brigu o seb'!
OTAC: Kako da ih ostavim? Ne bi preživli...
MAĆEHA: Ako ne prežive, znači Božja volja.
OTAC: Kako si surova...
MAĆEHA: Život je surov, a ne ja! Ne moš' i' doveka štititi!
OTAC: Ne doveka, samo još malo...
MAĆEHA: Činiš im medveđu uslugu. Ostaće ti nesposobni i kilavi!
OTAC: Dobro, dobro...
MAĆEHA: I to ćemo i' odvest' tako daleko da ne mognu da nam se vrate na grbaču!

8. Pojava - IVICA I MARICA
Ivan na krevetu, a nad njim Ivica i Marica.
IVICA: Marice, Marice, dođi brzo!
MARICA: Šta je bilo ?
IVICA: Pst! Tiše!
MARICA: Ama, šta 'oćeš!?
IVICA: Sutra će nas odvest u veliku šumu da nas tamo pojedu zecovi ko vukove.
Sad sam čuo!
MARICA: Nema više šuma, pola su posekli glupani, pola su pojeli gubari a pola su
popalili divlji turisti!
IVICA: To je bilo posle, kad smo porasli! Sada još ima šuma i u njima vukova i veštica!
MARICA: Nemoj da si detinjast!
IVICA: Pa, dete sam kako da ne budem detinjast!
MARICA: Ako nas odvedu, vratićemo se!
IVICA: Kako? Namerila je maćeha da nas odvedu u nedođiju, nek’ zalutamo!
MARICA: Onda ćemo ko u bajci poneti tvoju zbirku kamenčića, bacaćemo ih usput,
pa ćemo se po njima vratiti.
IVICA: Ne dam moju zbirku! Godinama skupljam!

Kratak povratak u javu. Svetlo.
IVAN (Viče) Mama! Mama! Ona hoće da razbaca moje kamenčiće po šumetini i nedođiji!
CANA: Ko hoće, sine?
IVAN: Marica! Moje kamenje, da bi mogli da se vratimo kući!
CANA: Dobro, dobro, pokupićete ih u povratku i opet ćeš imati svoju kolekciju. Spavaj...
IVICA: Kako se toga nisam setio! (Pada u san)

9. Pojava - VREDNOSNO KAMENJE
Ivica i Marica u šumi, sa lampom ili baterijama, traže kamenčiće.
MARICA: Rekoh li ti da ćemo se lako vratiti!
IVICA: Lako, lako, a nigde mi nema onog onog belog sa Ade!
MARICA: Ama čoveče nismo pošli da tražimo kamenje nego put do kuće! Eno je kuća!
Nije ti kamenje najvažnije!
IVICA: Meni jeste! Bolje da smo bacali tvoju glupu kolekciju Barbika!
MARICA: Budalo. Ja imam samo 50 barbika a ti imaš 300 kamenova!
IVICA: Pa šta! Mogli samo da im kidmo glave i noge i ruke. Ovde glava, tamo noga,
onde ruka, negde trup - to bi bilo isto 300 komadića!
MARICA: Kasapine, derikožo, kako si grozan!
IVICA: Ti si grozna! I odakle tebi uopšte 50 barbika kad smo mi tako siroti da su nas
zalutali u šumetinu nek' nas požderu vuci!
MARICA: Kupila mi majka još pre no što je umrla.
IVICA: (šokiran) Mama je umrla?
MARICA: Zar se ne sećaš?
IVICA: Čija mama?
MARICA: Naša, brate!
IVICA: Kako?
MARICA: Jao! Poludeo si od straha! Kukavico!
IVICA: Zašto mi niste rekli?
MARICA: Ivice, braco, molim te, opasulji se! Kako ću ja sama u mrakači šumetine?!
Ajde, izdrži do kuće!

Kratak povratak u realnost. Može iz offa sa ehoraundom.
IVAN: (viče) Mama. Mamice...
CANA: Šta je bilo, sine?
IVAN; Zašto mi nisi priznala da si umrla?
CANA: Daleko bilo, sine! Živa sam!
IVAN: Mara kaže da si umrla...
CANA: Nisam. Sanjao si...Spavaj i sanjaj nešto lepše..

10. Pojava - O KAMENJU I BUDUĆNOSTI
(Muzika. Promena svetla. Ponovo san. možda senke)
OTAC: Viš vratli se. Znači, sposobni su za opstanak.
MAĆEHA: Kad jesu, nek žive tamo! Svud u svetu deca odlaze od kuće već sa 6 godina!
OTAC: Deca koja idu na koledže, a mi smo puka sirotinja!
MAĆEHA: Zato što ranimo dva parazita, zato smo sirotinja. A u šumi mogu naučt više
no na koledž, ko ume da uči! Odvešćemo i' sutra ope' i ostavit' zanavek!
OTAC: Ali zašto? Šta ti smetaju?
MAĆEHA: Po vas dan dovlače neke kamenčine, prave drvene lutketine sa kosurdačom
od kukuruzove brade! Ko šta radi, ja skupljam đubre za njima!
OTAC: Deca su, igra im je pos'o!
MAĆEHA: Oni mogu doveka ostat deca a ja da rmbačim za njima i da starim 100 na sat!
OTAC: Niko ne ostaje večno dete, ne boj se!
MAĆEHA: A glumci? A pesnici? Koji se igraju ostaju večito deca! Matori ljudi a sam se
zevzeče!
OTAC: Nisam to znao!
MAĆEHA: Oćeš da ti budu zdrave ljudne il kilavi umetnici?
OTAC: Ta kaki umetnici, daleko bilo! 'Oću da budu korisni!
MAĆEHA: Onda i' vodi sutra zorom u šumu da očvrsnu i oguglaju!
OTAC: Stra' me je...
MAĆEHA: Joj, muke moje, (kuka) Za šonju se udadoh, jadna!
OTAC: Dobro, dobro, ne kukaj.
MAĆEHA: Uradićeš?
OTAC: Razmisliću...
MAĆEHA: Ima ko će mislit u ovoj kući. Ti samo izvrši!
OTAC: Dobro, dobro...
MAĆEHA: A sade oma baci ovu Ivičinu glupavu tegletinu s kamenjem!
Nosi je napolje’i baci u bezdan!

Kratko realnost, može iz offa.
IVAN: Tata, nemoj! (vrišti)
CANA: (nežno) Šta je bilo, sine?
IVAN: Jedan mali tata hoće da baci moje kamenje!
CANA: Ma ne sme! Popij malo ringera!
IVAN: Bljak. Bljutavo!
CANA: Ali pomaže, odmaraj se.
IVAN: Dobro, dobro...

11. Pojava - KUĆICA ČOKOLADICA
Muzika, svetlo, pretapanje u san.
MARICA: Namerno je pobacala kamenje da se ne moremo ope vratit!
IVICA: Rekla si da mrvice leba...
MARICA: Ali leb su pozobale ptice...
IVICA: A ja sam, jadan, džaba osto gladan!
MARICA: I ja sam..
IVICA: Ti voliš da gladuješ ... ali ja ...
Dolazi kućica od čokolade kao kućeća. Tako da kad iz nje izviri veštica ostavi iluziju džukele
sa ljudskom glavom.
IVICA: Jao, vidi, ide kućica od čokolade.
MARICA: To su neke zle sile... Kućice nikad ne dolaze!
IVICA: A možda i nisu, možda mi sve ovo sanjamo?
MARICA: Ko sanja? Ja ili ti?
IVICA: Ne bi ti znao reć...
MARICA: Sigurno ti! Ja ne sanjam glupe sne! Uostalom, ne volim čokoladu. Ona goji!
IVICA: Pa jasno! Ti bi sanjala kuću od pirinča i praziluka sa crepom od sojinih pljeskavica!
MARICA: Zato ću da te nadživim bar 150 godina!
IVICA: Pa jes, kad niko nije lud da tebe pojede!
MARICA: Ako ćemo da se vređamo...
IVICA: E, ja moram probat ovu ovo parče, pa makar...
MARICA: Ostavi to! Lakomštino alava, od gladi si zaboravio i na opreznost i na stra!
IVICA: Ja sam muškarac i ne bojim se ničega!
Ivica skine čokoladu i zagrize, ali odmah zatim izroni glava u mračnoj kapuljači.
VEŠTICA: Ko mi to dira moje crepulje?
MARICA: Jao. Bež'mo Ivice!
IVICA: Izvinite, nisam znao da su vaše...
VEŠTICA: Ali si znao da nisu tvoje, lopužo!
IVICA: Oprostite mi. Samo sam gricnuo. Jako sam gladan...
VEŠTICA: Jao, siroto detence! Gladno. Tuga jedna! Dođi, naraniću te finom ranom...
MARICA: Ne treba, hvala, nije više gladan!
IVICA: Kako nisam? Jesam!
MARICA: Mama kaže: ne treba ništa uzimat od nepoznati’ljudi!
IVICA: To važi za devojčice. Uostalom, ova baba mi je odnekud poznata, samo ne mogu
da se setim odakle!
MARICA: Bež'mo Ivice, bojim se da je ona...
VEŠTICA: Čekni de mal'ko!
(Pođe za Maricom i padne joj kapuljača. Ćelava glava samo sine.)
MARICA: Jao, Ivice! To je veštica! Skin hed veštica.
VEŠTICA: Miruj brbljivice!
IVICA: Jeste vi stvarno veštica?
VEŠTICA: Ta kaki! Zar ti ja izgledam kao veštica?
IVICA: Pa iskreno rečeno - izgledate!
VEŠTICA: Aaaaaah
IVICA: Izvinite, šalio sam se!
VEŠTICA: Šala, znači da se smejem? (Smeh, izveštačen)
IVICA: Pardon... Ako smem da pitam jel' vam to prirodna frizura ili brijete?
VEŠTICA: Brijem. Ja sam moderna!
IVICA: Ah. Jel'te, pa kad već brijete glavu što ne brijete i brkove...
VEŠTICA: A da pređem ja tebi britvom malo preko grkljana?
IVICA: Koješta pričam! Sjajno izgledate!
VEŠTICA: Sjajno, jel'da?
IVICA: Krasno, a šta ste rekli da imate za ručak?
VEŠTICA: Za večeru!
IVICA: Dobro, dobro, za neki topli obrok...
VEŠTICA: Imam Tebe! Ha, ha, ha...
IVICA: Ali ja,na žalost, nemam vremena! Čeka me sestra tamo. Znate boji se, pa
kao muško, moram da je zaštitim. Ćao, žurim...
VEŠTICA: Zar da jedna obična večera bude lukavija od mene? Baš si smešan!
IVICA: Jel'da sam smešan? Hteo bi' da budem glumac al' mi ne da tata.
VEŠTICA: Šteta što ne moš da budeš glumac, strašno si smešan.
IVICA: A zašto mislite da ne mogu?
VEŠTICA: Zato što si večera!
IVICA: Kakva sam vam ja večera!? Mršav sam kao senka. Ja nisam ni doručak za
prosvetnog radnika a kamoli večera za jednu...
VEŠTICA: Zovni sestru neka se vrati!
IVICA: Zašto? Pa odlazim ja... izvinio sam se. Rekao sam vam da nemam vremena
da me ponjupate. Bolje da odete u Mek. Doviđenjce... ( ali ne može da mrdne)
Marice, ne prilazi!
VEŠTICA: Marice, dođi, il ti jedem brata!
IVICA: Beži, beži!
MARICA:(skoči na Vešticu) Puštaj mog brata proždrljiva babetino, ćelava decožderko!
VEŠTICA: Platićeš mi za ovo "babetino" nevaspitano derište!
IVICA: Puštaj moju sestru, samo nju imam, veštičendo gadna! Metlojahačice!
VEŠTICA: Večero, kuš!

Prelaz u realnost. Svetlo i promena muzike.
IVICA: Mama, ona me bije!
CANA: Ko te bije, sine?
IVAN: Zarobila je Maricu zato što je htela da me pojede!
CANA: Mara je htela da te pojede? Uh. Vraća ti se vrućica.
IVAN: Ošišala je Maru do glave zbog " ćelava babetino", zamisli?!
CANA: Ko?
IVAN: Pa, tetka!
CANA: Dobro, spavaj sad...
IVAN: Kako dobro, bre?!

11. Pojava - DOBRONIJE ĆELAVI
Muzika, promena. Ivica je u kavezu, (to je možda neki kavez za ptice što je i pre bio u Ivanovoj sobi) a Marica pored. Oboje su ćelavi a Marica plače.
IVICA: Ne plači, porašće ti kosa ope, biće još gušća i lepša...
MARICA: Joj, šmrc, da joj bar nisam rekla babuskaro...
IVICA: Stalno nas uče da govorimo istinu...
MARICA: Meni je tata u poverenju rekao da baš ne valja uvek.
IVICA: Obrijala je i mene, pa ćutim...
MARICA: Ti si dečak, a vidi mene, glava mi ko bebeće dupe!
IVICA: Ionako nema nikog da te vidi...
MARICA: A ako naiđe neki princ koji traži princezu.
IVICA: To su bajke, ko bi tražio cure po šumetini...
MARICA: Ovako gologlava nemam nikakvih šansi kod iole pristojnijeg prestolonaslednika...

Ušunjava se Dobronije ćelavi.
DOBRONIJE: Ne plačite, deco...
MARICA: Jao!
DOBRONIJE; I ne bojte se.
IVICA: Ko ste vi?
***1
DOBRONIJE; Ja sam jedan nepojedeni stari doručak...
MARICA: Kako to: nepojedeni doručak?
DOBRONIJE: Ah, tako, nekada davno, veštičenda me spremala za svečani doručak.
Danima je pokušavala da me ugoji, ali nije joj uspevalo, zato što sam stalno imao... (Šapne Ivici)
IVICA: I vi?
***2
DOBRONIJE: Ja sam jedan zarobljeni Deda Mraz...
MARICA: Deda Mraz je zarobljen? Strašno...
IVICA: Kako vas je zarobila, ukrali ste čokoladu, kao ja?
DOBRONIJE: Ne, naprotiv. Svratio sam jedne zime da joj donesem poklon. Mislio sam da će se popraviti ako joj ukažm pažju... A ona me zarobila...

MARICA: I vas je ošišala?
DOBRONIJE; Da, pod izgovorom da je našla dlaku u supi koja je bila moja...
IVICA: Supa ili dlaka?
DOBRONIJE; Dlaka, ali to je laž. Ona šiša sve zato što je sama ćelava! Tako je to:
modu diktira ko može a sledi ko mora..
IVICA: A jel' i vas držala u kavezu, ko majmuna?
DOBRONIJE: Jeste, u tom istom.
IVICA: I - kako ste izašli?
MARICA: Imate li ključ?
DOBRONIJE; Ne, ona me je pustila, kasnije...
IVICA: Kada?
DOBRONIJE; Kad sam izgubio želju da pobegnem...
MARICA: Kako čovek može da izgubi želju?
DOBRONIJE: Istopi se ako predugo čeka ispunjenje...
IVICA: Mama kaže da želje samo rastu!
DOBRONIJE; Rastu dok ne počnu da venu, kao cveće...
IVICA: Da niste vi neki plašljivac, izvinite?
DOBRONIJE: Donekle... plašim se samo dveju stvari...
MARICA: Kojih?
Dolazi veštica noseći nošu umesto kazana...
VEŠTICA: Samo svega i svačega! Šta blebećeš tu nakazo bezfrizurna! Jesam ti naredila
da nasečeš drva? I da podložiš kazan, za ovog ovde jajoglavog.
DOBRONIJE: Da, gospođo, odmah gospođo...
VEŠTICA: Daću ja tebi gospođu, glavo- bundevo!
MARICA: Jao. Nećete ga, valjda kuvati?
VEŠTICA: Njega? Nisam jela ludi' gljiva! Suv je k'o haringa!
MARICA: Ko slamčica. Šta će vam on, uopšte?
VEŠTICA: Podgojiću ga, kao prasence.
MARICA: Zašto onda odmah u kazan?
VEŠTICA: Da ga okupaš i otrebiš, ne podnosim pečenje s buvama!
MARICA: Nema on buva...
IVICA: Ona da me kupa, ne dam! Ne dolazi u obzir! (vrišti) Neću, ne dam da me kupa!

Odnekud iz realne dimenzije čuje se Mamin glas...
CANA: Ivane, Ivane, sine, probudi se...
IVICA: Mama me zove, čuješ li Marice...
MARICA: Ne čujem ništa...
CANA: Ivaneee, sine moj, zaboga...
MARICA: Čini ti se, niko te ne zove...
CANA: Sine, molim te, sine...

Svetlo. Ivanova soba. Lutke su nestale, kao i san. Mama ga jedva budi.
CANA: Ivane, dušo, moraš da se probudiš, molim te...(IVAN sedne u krevetu, nesvestan.)
Ustani, vratila ti se temperatura. (IVAN padne ponovo i zaspi) Ljubi te majka, sine.
Ustani... Moraš da te istuširaš, vruć si kao žiška. Ajde, moli te majka.
IVAN Turila me u kazan.
CANA: Ko?
IVAN: Loptoglava babuskara!
CANA: Ajde, ustani. (On ustane, pa se opet izvrne) Ajde, samo malo, mili moj. Moraš
da hodaš, ne mogu više da te nosim.( On krene, pa se vrati i ponovo legne) Jao,
Ivane, moraš da se istuširaš, digni se! Ajde sine, samo do kade...( na koncu ga
odvuče na krkače) Baš si otežao... Joj meni...

12. Pojava- PANIKA
Ulazi Savka i vuče Tatu, prekrivenog mokrim ãršavom, i pali puno svetlo.
SAVKA: O, gluvi čoveče, kao iz mrtvih da te dižem! Guraj, cimaj, viči, hrčeš ko zaklan.
Gledaš u mene, a spavaš mrtvim snom!
TATA; O, nesrećo, što me poli hladnom vodom, ako Boga znaš!
SAVKA: Ama, probudi se već jedared, mrdaš a duša ti spava! Probudi se, ne probudio
se nikad više dabogda!
TATA; Šta oćeš, dođavola?!
SAVKA: Sin ti možda umire, a ti čmavaš!
TATA; Jel' da ga nosim il' da ga vozim?
SAVKA: Nosi i vozi!
TATA; Pa, gde je?
SAVKA: Iju! Kud nestadoše? Sad sam ih čula.
TATA; Šta ti je rekla Spasenija?
SAVKA: Koja Spasenija?
TATA; Spasenija,! Cana! Tvoja sestra, moja žena, majka moje dece! Šta ti je kazala kad
te poslala da me probudiš?
SAVKA: Nije me ona ni poslala, nego sam ja čula kako budi dete i jauče što mu se vratilo...
TATA; Jauče?
SAVKA: Premda, čekaj da proverim ( nađe nošu). Ovde nije ništa uradio. Nema ništa.
Vidi. Ni mrvice. Ni kapi! Pogledaj! (tura mu pod nos nošu)
TATA: Sklanjaj mi to ispred nosa!
SAVKA: Bože, kakav čovek!
TATA: Ne liči na Canu da jauče?
SAVKA: Šta oćeš da kažeš: da ja lažem?!
TATA: Cana nije tebe poslala da me polivaš vodom?!
SAVKA: Šta ima da me šalje, valjda ja znam! Bolje da si budan, ako zatreba!
TATA: Kad sam već budan mogao bih i ja tebe da polijem!
SAVKA: Ti si poludeo. Koliko je dva plus dva?
TATA: Sedam!
SAVKA: Upoomoć! Ludak!
TATA: A kako da ne poludim kad si mi ti u gostima već 3 dana

13. pojava - POBOLJŠANJE
Vraćaju se mama i Ivan, zamotan u peškirčinu ili bade mantil. Cvokoće.
CANA: Sad je u redu. Bolje ti je.
IVAN: Zima mi je...
TATA: Jel' da palim kola?
SAVKA: Tvoj muž je potpuno poludeo!
IVAN: Brrr...
TATA: Govori, jel' da zagrevam motor!
IVICA: Neću u bolnicu! Tamo su kreveti ko kavezi.
CANA: Šta paničiš, idi lezi, ne treba!
TATA: Ja paničim? Ja? Tvoja sestretina mi je sručila kanturinu vodurine
na glavu da bi me digla iz krevetića!
SAVKA: Ja sam to u najboljoj nameri!
CANA: Ostavi se svih namera, pogotovo najboljih, idi lezi! Pustite me da izlečim dete!
TATA: Jel' mogu i ja srce mi je ostalo na jastuku! (ode)
CANA: Nosite se oboje!
SAVKA: Diktatorka! Apsolutista!! (krene)
CANA: Čekaj! Jesi ti pojela sve ono što si skuvala sinoć?
SAVKA: Uglavnom, ali nisam mogla baš sve...
CANA: A kako si mislila da bolesno dete sve to svari?
SAVKA: On raste, njemu treba!
CANA: I ti rasteš, ali u širinu!
SAVKA: (odlazeći) Fašista! Ministar policije! Imperatorka!
IVAN: ( iz kreveta) Gladan sam...
CANA: Izdrži dok ne svane... Popij ovo i spavaj.
IVAN: Bljutavo. (Mrak što kraće. Muzika)

14. Pojava- DIJETALNI PROGRAM ZA GOJENJE
Ivica u kavezu u robijaškom prugastom kompletiću, a Marica pored kaveza, sa bukagijama.
IVICA: Gladan sam...
MARICA: Bolje bi bilo da ne jedeš...
IVICA: Ali, jako sam gladan...
MARICA: Popij malo vode...
IVICA: Bljutavo!
Dolazi Veštica gurajući kolica sa đakonijama.
VEŠTICA: Evo ručkića za moju večericu! Ajde, lepi moj, voliš li svinjski butić sa
belim lukićem?
MARICA: Ne voliš!
IVICA: Ne volim!
VEŠTICA: I sa šlagom...
IVICA: Obožavam!
MARICA: Ama, uzdrži se!
IVICA: Mrzim!
VEŠTICA: A pileću džigericu sa orasima i maslinama?
IVICA: Joj...
MARICA: Budi muško!
IVICA: Ne podnosim!
VEŠTICA: Ali ti si strašno gladan...
IVICA: Jesam...
MARICA: Budalo! Nisi! Ugojiće te!
IVICA: Nisam, nisam!
VEŠTICA: Probaj malko... Nećeš se udebljati od pileće džigerice i krempita.
Oni su prisutni u dijetama svih svetskih manekena...
IVICA: Ja... da... svakako...
MARICA: Šššš!
IVICA: Neću!
VEŠTICA: Dobro, neka toga ovde, a ti odluči sam. Šteta je da se 'ladi...
Odoh da prilegnem malo...
IVICA: Jao, Marice, ja ne mogu da izdržim...
MARICA: Sad ću ja sve to da bacim!
VEŠTICA(vraća se) Sram te bilo, bacaš hranu, a tolika deca gladuju po Aziji i Africi!
Jel' znaš ti da je to veliki greh?
MARICA: Naš'o se ko će da priča o grehu!
VEŠTICA: Malo ću da te vežem, pa gledaj kako ti propada plan, ha, ha, ha... ( veže Maricu)
MARICA: Jao, prokletinjo! (Veštica ode)
IVICA: Šta ćemo sad?
MARICA: Nemoj da gledaš u te đakonije!
IVICA: Ali gladan sam...(ponaša se kao lav u kavezu)
MARICA: Misli kako bi ti bilo kad bi morao da pereš sve te sudove!
IVICA: Drugar'ce veštice!
VEŠTICA: (izvana) Gospojica!
IVICA: Gospojice veštice!
VEŠTICA: Izvol'te! ( kao kelner)
IVICA: Ako ja pojedem sve ovo, jel moram posle da operem sudove?
VEŠTICA: Taman posla! Kod mene gosti ništa ne peru! Opraće Marica!
IVICA: Onda moram da probam!

Počinje da jede, Marica se narvira, Veštica pobedonosno ode zevajući.

MARICA: Kako si glup i lakom. Ne kapiraš da te goji da bi te što slađe i brže pojela!
IVICA: Ne mogu da odolim. Izvini! Oćeš ti malo?
MARICA: Kakav si ti slabić! Sramota!

15. Pojava - POTRAGA
Ulazi Dobronije, tražeći nešto.
DOBRONIJE: Da ga niste možda vi videli?
MARICA: Koga?
DOBRONIJE: Veštičendin mobilni telefon.
IVICA: Ona ima mobilni telefon?
DOBRONIJE: Moderna... Ovo je bestragija i zabit, pa običnih telefona uopšte nema!
MARICA: A ko nju zove, molim vas?
DOBRONIJE: Niko. Ali, ima i neke poslovne veze...
MARICA: Ova veštica se bavi biznisom?
DOBRONIJE: Po malo. Gostuje ponekad na jednoj privatnoj televiziji, kao proročica.
Ako ga ne nađem nateraće me da idem do najbližeg grada da bih je odande nazvao!
MARICA: Zašto?
DOBRONIJE: Da ga nađe po zvonjavi... A najbliži gradić je 7 dana hoda odavde...
MARICA: A vi znate put do tamo?
DOBRONIJE: Znam, ali se bojim.
MARICA: Čega?
DOBRONIJE: Letenja...
MARICA: Zašto letenja?
DOBRONIJE: Neće ona da ja 14 dana pešačim, nego će mi narediti da letim na
njenoj rezervnoj metli. Joj, gde li je? Moram da ga nađem! (Ode)

16. Pojava - IDEJA

MARICA: Ivice, nagojićeš se za dva dana, koliko ždereš, i ona će te ispeći već u subotu!
IVICA: Neće! Masline su melem za lukavost! Dosetiću se ja nečega!
MARICA: Meni je ovo sumnjivo. Ona koristi leteću metlu i mobilni telefon u istoj bajci!
IVICA: U bajkama je sve moguće!
MARICA: Mislim da smo mi ipak u snu a ne u bajci...
IVICA: U čijem?
MARICA: U tvom! Ja sanjam lepše jer ne žderem pred spavanje!
IVICA: Ako je san moj, onda ja mogu i da gospodarim njime. Onda ja mogu da te,
recimo, odvežem...
MARCA: Probaj. Probaj!
Ivica se skoncentiše i Marica je odvezana!

MARICA: Čoveče, odvezao si me, Bravo!
IVICA: A mogu i da razvalim ovaj kavez kao igračku!
(Pokušava ali ne ide) Zašto ne mogu?
MARICA: Probaj još jednom.
IVICA: Ne ide!
MARICA: Ej, nije važno! Zašto da se mučiš sa glupim rešetkama, kad možeš jednostavno
da se probudiš!?
IVICA: Sjajno! Volim što sam pametan! Probudiću se odmah!
MARICA: Ti pametan? Ja sam se setila buđenja!
IVICA: Ako je san moj, onda su i sve ideje moje, probudi se, Ivice, junače!
MARICA: Ajde, baš!
IVICA: Evo, već se budim!
MARICA: Brže.
IVICA: Ne mogu. Želim da se probudim, a ne mogu. Zašto?
MARICA: Zato što si znatiželjni kreten! Zanima te kakav je kraj i zato ne možeš da se
probudiš, a ja ni kriva ni dužna čamim u tvom tupavomprobavnom snu! Bolje da
sam imala mačku nego tebe!
IVICA: Mačka bi sanjala miševe a ti bi vrištala od prpe!!!
MARICA: Budalčino!
IVICA: Kako smeš da me vređaš u mom rođenom snu! Ponovo ću da te vežem!
MARICA: Nemoj molim te. Ona ti je u to jelo stavila neki otrov od koga si postao zao!
IVICA: Ćuti! Ćuti! Došao je čas da mi platiš sve uvrede!
MARICA: Braco, nemoj...

17. Pojava - KAZNA I ZLOČIN
Ulazi veštica, pospana i ljuta.
VEŠTICA: Da li je vama poznato da je ometanje moje dremke najveći prekršaj
na mojoj teritoriji! Osuđujem vas na smrt. Oboje!
MARICA: Ništa nismo uradili...
VEŠTICA: Probudili me, i još se bune! Odmah ću da vas...
( Dovlači nošu umesto kazana, sataru itd)
IVICA: Kako ćete nas peći, još smo tako mršavi. Evo pogledajte moj prst. Koska i kožica!
MARICA: Da, da, pogledajte samo ( šapatom Ivici) Odveži me, budalo!
VEŠTICA: A zašto mi poturaš toplomer umesto prsta, misliš da sam ćorava?
IVICA: Izvinite, meni je tako pričala tetka kad sam bio mali i naivan, pa sam poverovao...
VEŠTICA: Kakvu gluperdu imaš za tetku, jadno dete.
IVICA: Nisam je birao, takva mi je zapala.
VEŠTICA: Sladak si, odaću ti jednu malu tajnu, koju ćeš odneti sa sobom u - šerpu!
IVICA: Neobično sam počastvovan...
VEŠTICA: Nosim kontaktna sočiva. Vidi. Ja sam "in".
MARCA: Au. Bog te mazo.
IVICA: Lepo vam stoje. Baš lepo.
VEŠTICA: A? Šta kažeš?
IVICA: Proverite pravi prst. Nema laži, nema prevare. Žgoljav! Gricnite slobodno,
apsolutno nisam za pečenje!
MARICA: A ja sam pak toliko žilava od mamine hrane da nisam praktično nizašta...
Jedan krokodil, nije hteo ni da me proba a kažu da inače nije bio izbirljiv...
VEŠTICA: Vidim, vidim. U pravu ste. Niste za pečenje!
MARICA: Čak ni za prženje!
IVICA: Nipošto.
VEŠTICA: U redu. Evo popuštam. Dinstaću vas na crnom luku i slanini!
MARICA: Jao meni.
IVICA: Kao bele bubrege?
MARICA: Fuj, luk!
IVICA: Bljak, slanina!
Veštica na dasketini za tranžiranje secka luk i pevuši.

VEŠTICA: (Peva) Joj što volim pečene kretene, pečene kretene, pečene kretene...
Dok ja naseckam lukac, vi se, raskomotite...
IVICA: Što? Nije vrućina...
VEŠTICA: Biće, biće, skidaj se! Neću da ću da vas dinstam sa gaćama?!
IVICA: Gaće da skidam neću i gotovo. Neću, makar crko!
VEŠTICA: Oćeš majci i jedno i drugo!
(Od luka koji secka ona je već malo zasuzila a do kraja će se prosto zarozati od plača i ridanja)
IVICA: Šta i jedno i drugo?
VEŠTICA: I crknuti i gaće skinuti! (Peva i plače) Joj što volim, dinstane ajvane,
dinstane ajvane, dinstane ajvane. Skidaj se i ti mala!
MARICA: Samnom nemate problem, ja nisam stidljivko. Rođena sam ko nudista!
Gola golcata...
MARCA: ( tiho) Skidaj se polako dok ne isplače kontaktna sočiva...
IVICA: Ama, ne mogu...
MARICA: Stidljivko - brljivko!
VEŠTICA: Kako je ljut ovaj lukac, prosto ujeda.
MARICA: Svlači se polako, zamisli da si kod lekarke...
VEŠTICA: Pih kakve žgoljave ručice, bolje da ih ostavim za neku posnu supicu...
Joj što peče...
Zazvoni mobilni telefon odnekud.

MARICA: Nešto zvoni. Izgleda telefon... Gospođice...
VEŠTICA: (Veselo, a još kroz suze) On zvoni. Da li je moguće? Zvoni!
(Trlja oči) Joj, ništa ne vidim, a neko me zove. Neko me traži. Gde je?
Odakle se čuje? Isplakala sam sočiva zbog prokletog luka! (Uzbuđeno)
Neko želi da me hitno čuje, Tražite ga! Nađite ga!
IVICA: Otvorite me ja ću da ga nađem!
VEŠTICA: (dobaulja i otvori kavez) Pomozi mi drago dete. Bože ko li me traži tako
nestrpljivo? Zažleo se da me čuje!
MARICA: ( Nađe tel.) Evo ga! ( Oslušne) Izvolite? Naravno, ovde je.
( Daje Veštici telefon) Veza za vas...
VEŠTICA: Hvala ti, mila. ( u aparat, koketno) Alo! Ja sam, ko je tamo. Alo.
Veca ovde, Veki... Alooo! (Besno) To si ti ćelava nakazo? Otkud ti smelosti
da me zoveš na moj najmoderniji aparat? Jel ja zbog tebe plaćam pri pejd
idiote bezfrizurni!
IVICA: Ovo je idealna prilika! U šerpu s njom!
MARICA: Nećeš valjda! I ona je živ stvor!
VEŠTICA: Ko je zagubio aparat, idiote bezdlaki!
IVICA: Moramo!
MARICA: Ja ne mogu!
VEŠTICA: Ja zagubila? Oćeš da kažeš da sam matora i izlapela, skotino glatkoglava!
Sad sam ti matora i izlapela, a kad sam ti poštedela život, nezahvalniče!
IVICA: Stisni petlju! Moramo!
MARICA: Vidi kako je jadna i niko je ne voli...
VEŠTICA: Ti imaš nešto meni da kažeš Ti - meni? Kako se usuđuješ?
IVICA: Ama, pomozi mi!
MARICA: Meni je to strašno!
Ivica digne Maricinu bukagiju (zbog čega Marica padne) i udari Vešticu po glavi, pa je gurne u šerpu (odnosno na nošu), ali je Veštica toliko iznenađena razgovorom da ništa ne primetivši priča dalje.
VEŠTICA: Molim? Nećeš da se vratiš? Ti mene ostavljaš? Ostaješ u gradu?
Kome ti trebaš? Ko će da te rani nesposobnjakoviću jedan!? Dobronije slušaj.
Tamo nikom ne trebaš, a meni ovde... Znaš kako si mator i ćelav.
( Dere se) Kako smeš da mi otkažeš poslušnost beskarakterna vrećo kostiju!
(nezaštićeno) A ko će meni da cepa drva? Smrznuću se zimus, Dobronije,
ubijaš me. Pa danas jeste vruće i nekako je masno i smrdi na luk, ali znaš
kakve su zime ovde. (Ludački) Šta? VRAĆAJ MOJU REZERVNU METLU
LOPOVE IZDAJNIČKI !!!
Ivica i Marica se smeju i beže. Mrak. U mraku raste Ivičin smeh. Zatim soba.


***2
VEŠTICA: Aaaa? Šta si rešio? Da budeš ponovo Deda Mraz?! Pa ti si lud! Deca više ne veruju u Deda Mraza. Ne jedu čokolade! Nisi im potreban, a ko će meni da cepa drva? Dobronije!
VRAĆAJ MOJU REZERVNU METLU LOPOVE IZDAJNIČKI !!!

Ivica satarom cepa lanac sa maricinih bukagija.


17. Pojava - POSLEDICE
Soba. Ivica se smeje u snu.
Izvana se čuje lupanje na neka vrata i Savkin panični glas.

SAVKA: Izilazi iz tog kupatila, veštice balava! Ima nas još sa fiziološkim potrebama!
Izlazi, odmah!
MARICA: Odma' odma', samo malo...
SAVKA: Već dva sata vičeš samo malo! Ajde više! Upomoooć!
IVAN: Dobro jutro. Ko se to dere?
CANA: Ozdravio, fala Bogu. Šta si sanjao?
IVAN: Ne sećam se...
Tata ulazi u potkošulji, odelu, sa keceljom o pojasu, peglom u levoj a košuljom u desnoj ruci.

TATA:Gde gori?
CANA: Pred kupatilom. Tvoja Savka je dobila ... (šapne mu) jer se prejela sinoć...
TATA: To ju je bog kaznio što me je noćas polila vodom! ( smeh)

Utrči Savka. Zatim Marica, doterana ko devojka!

SAVKA: Mara se zaključala u kupatilo u nameri da me načisto upropasti,
i da me obruka! Učini nešto!
MARICA: Izvoli tetka, slobodno je! (Ivica šmugne u kupatilo)
SAVKA: Moglo je da bude kasno! Jao! Vidi! Ona se našminkala! Šminkala se a
ja čekam! Ti to dozvoljavaš u njenim godinama!
(Mama se sručila u Ivanov krevet i zaspala)
Ne spavaj kad razgovaram s tobom!
TATA: Idi, bre, tamo dok je slobodno!
SAVKA: Odlazim, ali vratiću se ja... ( lupanje na vrata. Izvana)
Ko se sad umuvao! Alooo!
SAVKA: ( uleće ekstra panično) Gde je? Gde ste je ostavili? Opet je neko zauzeo! Gde je?
TATA: Šta traži?
MARICA: Ne znaš?
SAVKA: ( nađe nošu i sedne na nju, blaženo) Evo je! Spasiteljko moja!
Blaženi Luj XVI, pametni francuski kraljevi!
Marica i tata se smeju, izvana se čuje zviždukanje neke lepe ljubavne melodije.
TATA:
Jel to tebi neko zvižduće?
MARICA: ( gleda kroz prozor zamišljen prema publici) Jok! To je Ivanova simpatija!
TATA: Da je vidim! Zgodna cura! Ohohooo!
Ivica dolazi doteran u momka, sa opremom za tenis. Žuri.

TATA: Potreban si pod prozorima, sine...
MARICA: Oćemo li da pregricnemo nešto...
IVAN: Nisam gladan. ( ode)
TATA: Ženo! Ej. ženo...(Budi Canu) ženo, porasla nam deca, a ti spavaš!

Svi pevaju pesmu sa Ivanom u centru.
završna pesma

Ima jedna sa očima plavim
zubićima sitnim i loknama pravim...
Iako sam odrastao momak,
od pogleda njenog - mene boli stomak!

Umesto u pesmu, baca me na muke,
od osmeha njenog - meni drhte ruke.

Imam neku frkicu u duši,
imam jednu dilemu u glavi:
dal'sam pravi ili nisam pravi?
Od te frke - meni gore uši.

Kad samo pomislim na njenu frizuru,
ja odmah dobijem, uh - tempreraturu.

Dal' sam dete ili sam već dasa?
Dal' me voli il' mi se pričinja?
Dal' sam momak ili sam još klinja?
Šta je ovo, s bojom moga glasa?

Nismo više isti, ko što besmo juče.
Ona je već mače - a ja sam ko kuče.

Nismo više isti, ko što besmo juče.
Ona je već mače - a ja sam još kuče.

Jak zvižduk (njen) i on odjuri ka njoj...
a može umesto te i ova pesma:

Simpatija i probavne smetnje

Najteže je kad je vreme letnje,
Na sve druge ljude sunce sija,
mene muči moja simpatija.....
Simpatija i - probavne smetnje

Imam neku frkicu u duši,
imam jednu dilemu u glavi:
dal'sam pravi ili nisam pravi?
Od te frke, glava mi se puši.

Najteže su u to vreme letnje:
simpatija i - probavne smetnje.

Dal' sam dete ili sam već dasa?
Dal' me voli il' mi se pričinja?
Dal' sam momak ili sam još klinja?
Šta je ovo, s bojom moga glasa?

Baš me gnjavi u to vreme letnje,
simpatija i -probavne smetnje.


KRAJ
***2
Čuje se zvuk praporaca sa sanki
TATA:
Šta se to čuje?
MAMA:
(probudi se načas, sedne kaže i legne) To je Deda Mraz!
SAVKA:
Iju sramote, da me ovako nađe... (pobegne sa nošom)
TATA:
Gde ćeš, Savka, ostaćeš bez poklona! (ode, za njom)
MARICA:
Deda mraz ne postoji!
IVICA:
Haha mama je podetinjila!
(Ponovo se čuju praporci)
MAMA:
(isto) Jeste, Deda Mraz... (pa opet zaspi)
MARICA:
Mama sanja...
SAVKA:
(vratila se i doteruje se) Pogledajte, eno sanki... To je on!
IVICA:
Čoveče! Pazi, stvarno...
MARICA:
Ne mogu da verujem.

Veselo počinju pesmu, zajedno. Dok ne dođe Deda Mraz

DEDA MRAZE, DAJ MI

DEDA MRAZE, DAJ MI
DVE BARBIKE, JEDNOG SLONA
I VREĆU BOMBONA
DEDA MRAZE, DAJ MI
AKO NEMAŠ DA MI DAŠ
A TI MI POZAJMI!

DEDA MRAZE, DAJ MI
MNOGO NADE, MALO SREĆE
I CIPELE MALO VEĆE.
DEDA MRAZE, DAJ MI
AKO NEMAŠ DA MI DAŠ
A TI MI POZAJMI!

DEDA MRAZE, DAJ MI
MIR U SVETU, MAJ U CVETU
I ČISTIJU SVU PLANETU
DEDA MRAZE, DAJ MI
AKO NEMAŠ DA MI DAŠ
A TI MI POZAJMI!

DEDA MRAZE, DAJ MI
VEĆU SESTRU, MANJEG BRATA
I DA KUĆI SVRATI TATA
DEDA MRAZE, DAJ MI
AKO NEMAš DA MI DAŠ
A TI MI POZAJMI!

DEDA MRAZE, DAJ MI
DA TI MALO PIPNEM BRADU
I DA SMAŽEM ČOKOLADU
DEDA MRAZE, DAJ MI
AKO NEMAš DA MI DAŠ
A TI MI POZAJMI!

DEDA MRAZ;
Deco, evo me, oslobodio sam se došao sam ponovo..
Čuo sam , da ste bili dobri. Je li to tačno?
Recite mi još, da li su mame i tate bile dobre? Slušaju li?
Posebno me zanima kakve su bile tetke?
I stričevi i? A ujaci? A bake i deke?
Da vas pitam nešto krupno: Kakvi su bili odrasli, svi odrasli?
Onako uopšte. Čike na televizijama? Tete po ulicama?
Da li vi mislite da su bili sasvim u redu?
A mogli bi da budu i malo bolji, zar ne?
Malo manje ljuti, malo ljubazniji, naprimer?
Hoćete li vi biti bolji od njih, kad porastete?
To je dobro! Jer ako ne budete bolji od njih, neće valjati.
Čuvaćete prirodu, biljke, životinje, vode i vazduh?
E, pa lepo! To me raduje! U tom slučaju, ja vam želim da srećno
uđete u 2002 godinu, da budete zdravi i veseli.
Da budete vedri i radosni. Da budete lepi i pametni.
Da budete hrabri i pažljivi. Da živite mirno i bogato.
Da porastete u dobre i vedre ljude i da rodite decu
isto tako dobro kao i vi što ste!
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 9 gostiju