Lela Stojanović - Pismo

Odgovori
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Lela Stojanović - Pismo

Post od Upravnik »

Lela Stojanović
PISMO

Email autora: meseclela@gmail.com

Lica:

Marija – devojčica 11god ima mobilni
Ivan – dečak 10 god
Marko – dečak 11 god
Poštar – po izboru izgled i godine
Mama – po izboru izgled i godine

Ambijent, dnevna soba u njoj sto, stolice, vaza na stolu, telefon na nekom stočiću i slično. Imamo i jedno pismo, koverta je šarena, lepa, neobična. Radnja cele predstave dešava se u dnevnoj sobi.

Odtamnjenje, vidimo sobu i Mariju i Ivana u sobu, čuje se neka muzika. Marija malo pevuši i gleda u svoj mobilni i tipka po njemu, sedi na stolici ali nije za stolom, Ivan sedi za stolom i čita knjigu. Začuje se zvono na ulaznim vratima, zvoni li zvoni, Marija i dalje tipka a Ivan čita, tada Ivanu dosadi zvono i kaže:
Ivan – Marija, neko zvoni.( čita knjigu)
Marija – I šta onda?( tipkajući po telefonu, ne gleda ga)
Ivan – Kako šta? Idi otvori.
Marija – A zašto ja?
Ivan – A zašto ne ti?
Marija – A zašto ne ti?!
Ivan – Marija, nemoj da si tvrdoglava, kad ti lepo kažem, idi otvori i vidi ko je. ( zvono i dalje zvoni li zvoni)
Marija – Ne smem, možda je neki stranac, možda je veštica, možda je vila, neki patuljak, stvarno ne smem.
Ivan – A možda je gorila pobegla iz zoološkog vrta ili lav, a možda je i dinosaurus ili tvoja simpatija , onaj Marko, a on je najstrašniji od svih.(ustao je i priča a zvono i dalje zvoni)
Marija – Nemoj da si bezobrazan, znaš da me je strah da otvaram vrata kada mama i tata nisu kući.( ljutito)
Ivan – Dobro, dobro glumice. Odlično to radiš, ako jednog dana postaneš glumica, sigurno ćeš dobiti Oskara, a ja sada odoh da vidim ko je.( odlazi do kraja scene i pita a Marija nastavi da tipka po telefonu i ne gleda u njih ) Ko je!
Poštar – Poštar!( van scene i tada Ivan otvara vrata, poštar ulazi, tako da ga i mi vidimo)
Ivan – Dobar dan čika poštare.
Poštar – Dobar dan, porodica Milanović, da li je tako?
Ivan – Tako je.
Poštar – Evo, ovo pismo je za vas.
Ivan – Pismo? ( začudi se) Kako dugo nismo dobili ni jedno pismo, baš lepo.
Poštar – Da, da ljudi sve manje i manje pišu jedni drugima, pišu se pisma preko interneta.
Ivan – A mi dobili pismo u papirnoj koverti, super.
Poštar – Tako je, doviđenja mali.
Ivan – Doviđenja čika poštare!( poštar odlazi i Ivan zatvara vrata, dolazi nazad u sobi i tada Marija pogleda u njega i pita)
Marija – Ko je to bio?
Ivan – Poštar, doneo nam pismo.( pokazuje)
Marija – Da vidim, da vidim, kakvo je to pismo?!( ostavlja mobilni na sto i hoće da uzme pismo ali Ivan joj ne da)
Ivan – Beži, prvo ja da vidim, jer ja sam bio heroj koji je primio ovo pismo. Kukavice kasnije.
Marija – Kukavica! Ko je kukavica?! Zar meni tvojoj sestri da tako kažeš, stidi se, srami se, pokri se ušima ! ( stane sa pričom i zagleda se u pismo ) Joj što lepo pismo, za koga je?
Ivan – Za porodicu Milanović.
Marija – Kako za porodicu Milanović? Za koga tačno? Najverovatnije je za mene, pa za koga drugog bi bilo tako lepo pismo.( zagleda ga)
Ivan – Nema imena, samo prezime i adresa.( gleda pismo)
Marija – Nemoguće, to ne može biti! Daj da vidim!?
Ivan – Evo, gledaj. ( daje joj pismo, ona uzme i zagleda)
Marija – Kakvo pismo, kako lepo pismo, PORODICA MILANOVIĆ. Pogledaj to pismo, ja do sada nisam videla ovako lepo pismo. Vidi te boje, te šare, deluje nestvarno. Bez imena i šta sada? Ovo pismo može biti za bilo koga u našoj porodici, ja ću ovo da otvorim.
Ivan – A ne, ne, ne, nikako.Pismo se nesme otvarati dok ne dođu mama i tata. Možda nije za tebe, nije ni za mene, a tuđa pisma se ne smeju čitati, to nije lepo. To je nekulturno i bezobrazno.( uzima joj pismo i stavlja ga na sto)
Marija – Pa dobro, jeste. Pa šta? ( pomirljivo) Ali ja ne mogu da sedim mirno dok me to pismo sa stola mami da ga pročitam. Evo, kao da mi kaže, slušaj kako mi kaže ...( šapuće) otvori me, otvori...
Ivan – Slušam, ali ja ne čujem.
Marija – Kako ne čuješ? Čuješ, samo se praviš da ne čuješ.
Ivan – Ne čujem, jer pisma ne pričaju, pisma se čitaju.
Marija – Ali ovo pismo nije obično.
Ivan – Nego kakvo, samo je malo šareno i jako lepo, a sve ostalo na njemu je obično.( uzima pismo i pokazuje) Evo vidi, ima četiri ugla kao i sva ostala pisma, pečat, marku, adresa, to je uglavnom sve što treba da ima.
Marija – Ti ne shvataš, možda je ovo pismo namerno šareno jer mora odmah da se otvori, ako stoji možda se pokvari.
Ivan – Shvatam, ako stoji možda slova koja su u njemu pobegnu i kad ga otvorimo posle dugog stajanja a ono, samo prazan list papira.
Marija – Tako je, o tome ti pričam.
Ivan – Ne vredi Marija, to se neće desiti, ovo nije bajka, ovo je stvaran život.
Marija – Ti to hoćeš da kažeš da ovo pismo ne može da bude čarobno?
Ivan – Naravno da ne može.
Marija – I ti tvrdiš da ovo nije čarobno pismo?
Ivan – Nije,sto posto.
Marija – Pa jesi li ti dete?! ( ljutito)
Ivan – Jesam, dete sam.( siguran u sebe)
Marija – I koje si ti to dete ako nemaš maštu?
Ivan – Super dete.
Marija – Super dete bi poverovalo da je ovo pismo čarobno i da mora da se otvori zbog čarolije koju nosi. Ako ga ne otvorimo ovog trena, čarolija možda nestane i posle je sve uzalud.
Ivan – U pravu si, možda bi trebalo odmah da se otvori, ali postoji jedno veliko ALI. ( Marija kreće da otvori pismi i kad ona kaže Ali, ona stane)
Marija – Koje pa sad veliko ali?
Ivan – ALI, da to pismo možda nosi prokletstvo.
Marija – Ma nemoj? Ovako lepo, šareno pismo da nosi prokletstvo a namenjeno porodici Milanović, nama.
Ivan – Da, to lepo, šareno pismo.
Marija – Nemoguće?
Ivan – Baš je to moguće, jer možda se to pismo maskiralo u te lepe, privlačne, šarene boje i zove, mami da ga otvorimo, a onda, strašno!
Marija – Ćuti! Ne otvaraj, čekaj da malo razmislim.
Ivan – Ma hajde da otvorimo.
Marija – Prokletstvo će pratiti onoga ko otvori pismo?
Ivan – A možda i one koji su u srodstvu sa onim ko je otvorio pismo.
Marija – Pa šta ćemo onda, kako da otvorimo to sumnjivo, lepo pismo?
Ivan – Da, da ali razmišljao sam ja i o tome. Onaj Marko, ona tvoja simpatija iz komšiluka, nema isto prezime kao i mi a i nije nam rod, možda bi bi on mogao da otvori pismo? Šta misliš?
Marija – Naravno! Mogao bi on, to je to! Bravo, imaš super kefalo, ko bi rekao da ti mozak radi.
Ivan – Pa eto radi za razliku od tvog mozga koji nikada ne radi.
Marija – Opet pričaš gluposti, ali nije bitno idem da zovem Marka.( Marija odlazi sa scene, Ivan ostaje sam i kaže)
Ivan – Baš lepo pismo. ( uzima pismo, pogleda ga ali ga onda stavlja na sto) Ipak ne bi smo trebali da otvaramo pismo dok ne dođu mama i tata, a Marija je baš readoznala i dosadna, kao i svako žensko. Ah te devojčice, strašno kad vam kažem.( tada ulaze na scenu Marija i Marko za njom, Marija priča Marku)
Marija – I kažem ti, nama je poštar doneo neko sumnjivo pismo.
Ivan – Zdravo Marko.
Marko – Zdravo Ivane, kako si? Kakvo je to pismo?
Ivan – Ma neko pismo.
Marko – Kako neko pismo, Marija kaže da je to neko čudno pismo, možda čarobno. A ja kažem da prvo treba da pogledamo pečat, odakle stiže. Da vidimo.
Marija – Da vidimo.
Ivan – Da vidimo.( uzima pismo, oni mu prilaze i svi zagledaju ali pečat je nejasan)
Marko – Ne vredi, ništa se ne vidi, pečat je sav zamrljan. Ovo pismo je baš zagonetka.
Ivan – Ma kakva zagonetka, to je jedno obično lepo pismo.
Marija – Ivane ćuti! Obično pismo a Hari Poter i sve one čarolije, gledao si.
Ivan – Gledao sam, ali to je film.
Marija – Ko zna da li je to samo film? Možda nije baš sve izmišljeno, možda nešto od toga i postoji.
Ivan – Ma daj ne lupetaj, postoji.
Marko – I ja sam gledao Hari Potera, pa ne znam, ima puno čarolija i čarobnjaka i znate ko zna šta sve postoji, nauka ipak nije baš sve otkrila.
Ivan – Jao što vi lupetate, strašno.
Marija – Ivane ćuti, ne lupetamo.( okreće se Marku i nežno mu kaže) Znaš Marko mi bi smo te zamolili da ti otvoriš ovo pismo, jer ja i Ivan ne smemo, iz opravdanih razloga.
Marko – A ne!( odlučno) Ja to ne mogu.
Marija – A zašto?!
Marko - Ne smem da otvaram tuđu poštu.
Ivan – Eto Marija, vidiš tuđa pisma se ne smeju otvarati.
Marija – Ali to nije tuđe pismo, to je naše pismo.
Marko – Ako je vaše, otvorite ga vi.
Ivan – Jeste naše, ali ne znamo za koga je, da li je za Mariju, za mene, za mamu ili za tatu i zato dok oni ne dođu ne smemo da otvaramo.
Marija – A od kada si ti posato toliko fin i poslušan? Kada mama napravi tortu za goste i kaže da je ne diramo, a ti prvi prstom u šlag na torti.
Ivan – Pa šta, to je torta i ona mora da se jede.
Marija –Pa šta i ovo je pismo i ono mora da se čita.( govori imitirajući ga)
Ivan – Ali to nije isto!
Marija –Kako nije?! Vidi, torta je lepa i pismo je lepo. ( pokazuje pismo) Torta je šarena i pismo je šareno. Torta je slatka i pismo je baš slatko, dođe mi da ga pojedem. Eto vidiš!( samouvereno)
Ivan – Ne vidim.
Marko – Čekajte, čekajte,čekajte, stanite! Torta nije isto što i pismo.
Marija – Marko, na čijoj si ti strani? Da li na mojoj ili njegovoj?( gleda ga oštro a Marko zbunjen i prvda se)
Marko – Ja sam neutralan.
Marija – Znala sam da si bezvredan, da si običan slabić. A i plašiš se da otvoriš jedno obično pismo.
Marko – Nisam slabić a i pismo nije baš obično.
Marija – Pa kakvo je?
Marko – Pa...neobično, šareno, duginih boja, čudesno.
Ivan – Da, da čudesno. Možda je poslato iz neke bajke, nekoj devojčici a šalje ga zla veštica jer joj treba kućna pomoćnica. ( zaćuti a oni ga radoznalo gledaju i on se doseti i kaže) Aha, znam! Marija, pismo je za tebe, hajde da ga otvorimo, nemoj da veštica čeka.
Marija – Nije tačno, veštice ne postoje. Pismo nije za mene i nemoj da ga otvaraš.
Ivan – Kako veštice ne postoje,pa zar ti nemaš ni malo mašte, kakva si ti to devojčica?
Marija –Imam maštu, pa šta?
Ivan – E pa sve dok postoji mašta to dokazuje da mogu da postoje i veštice. Daj mi to pismo da ga otvorim.( krene da uzme pismo sa stola ali Marija brzo kaže)
Marija – Ne, nemoj nikako da otvaraš to pismo! ( uzima pismo uplašeno i neda mu)
Ivan – A zašto da ne, kada veštici treba samo jedna obična kućna pomoćnica?
Marija – Nemoj!
Marko – Ma hajde, kakve veštice?
Ivan – Ti Marko tvrdiš da veštice ne postoje?
Marko – Naravno da ne postoje.
Ivan – A Deda Mraz?
Marko – Deda Mraz postoji.
Ivan – Jesi li siguran?
Marko – Siguran sam.
Ivan – Pa možda je onda ovo pismo od Deda Mraza?
Marija – Divno, divno, znala sam, kako se ja toga nisam setila.( veselo) To je to, pismo nam je poslao Deda Mraz.
Marko – Ali Deda Mraz ne šalje pisma, on prima pisma.
Marija – Ma nemoj, možda mu trebaju novi pomoćnici pa zove mene i Ivana. Mi smo kao stvoreni da pomažemo Deda Mrazu.
Ivan – To bi baš bilo lepo da postanem pomoćnik Deda Mraza. Čini mi se da čujem praporce kako zvone.( osluškuje ali nema ništa)
Marija – I meni se čini da ih čujem, pa hajde da otvorimo pismo.
Marko – Ja ništa ne čujem.
Marija – Pa kad si gluv, daj da otvorimo pismo.( krene da ga uzme ali ga uzme Marko i drži ga)
Marko – Nemojte!
Marija – Hoćemo!
Ivan – Hoćemo, hoćemo!
Marko – E nećete, nećete!
Marija – Daj to pismo, to nije tvoje pismo!( hoće da uzmu a on im neda)
Marko – Nije ni vaše, na njemu nema vaših imena.
Ivan – Ali tu je naše prezime.
Marko – To ne znači ništa!
Marija – Daj mi to pismo!( beži oni ga jure)
Marko – Neću!
Ivan – Hoćeš!
Marko – Neću
Ivan – Hoćeš!
Marko – Ma hoću! I onako sam siguran da je ovo pismo začarano i da nije od Deda Mraza već od tri zle vile koje su začarale Trnovu Ružicu.( daje im pismo)
Marija – Ma nemoj, od zlih vila? ( uzima pismo) Zle vile ne postoje, vile su dobre a i nikada ih nisam videla.
Marko – Nisi jer si bila dobra ali ako otvoriš ovo pismo videćeš ih, one će doći po tebe i Ivana. Najverovatnije i njima trebaju pomoćnici.
Marija – I da znaš, veštice su zle a vile su dobre. I u našem kompjuteru nema ni reči o zlim vilama, a znaš da kompjuter sve zna.
Marko – Kad je tako pametan, onda dajte kompjuteru neka vam otvori pismo, možda ste tako bezbedniji.
Ivan – On nema ruke da otvara ova pisma. On otvara samo svoju E-mail poštu. On ima svoj svet.
Marko – E pa ovo pismo nije iz njegovog sveta. Ovo pismo ima dušu, srce, oči, uši. Ono je veselo i nasmejano.( priča nežno i gleda pismo a oni prevrću očima)
Marija – Hoćeš da kažeš da je naš kompjuter bezdušan, bez srca, duše, očiju, ušiju?
Marko – Dobro, da ne preterujem oči i uši možda i ima ali srce i dušu, nema.
Ivan – Pa šta ako nema srce i dušu ali ima igrice, puno igrica i možemo da gledamo filmove na njemu, da se dopisujemo sa drugarima, ma mnogo toga može.
Marko – Ali ne može da igra fudbal na igralištu, da vozi bicikl, da trči, da te zagrli, da se s tobom smeje i da plače. A i kad nema struje, bezvredan je.
Marija – Hej, vas dovojica! Niste tu da raspravljate o kompjuterima šta mogu a šta ne mogu već da vidimo šta ćemo sa ovim pismom!
Marko – Ja predlažem da se pismo ne otvara, kao što je i red.Možda je tuđe a tuđa pisma se ne čitaju. A uz to, možda je jako važno, ne smemo da zabrljamo.
Marija – Kako to misliš, možda je jako važno?
Marko – Pa, eto, šta ako je to pismo poslao predsednik zemlje?
Ivan – Predsednik?!
Marija – Predsednik zemlje? Čije zemlje?!
Marko – Naše zemlje.
Ivan – To već menja stvar.
Marija – A zašto bi on pisao nama?
Marko – Ne znam zašto, ali možda je pismo baš za vas, za tebe i Ivana, a možda je za vaše roditelje.Zato ih treba sačekati da dođu i onda otvoriti pismo.
Marija – Slušaj, (ozbiljno) ja u to ni malo ne verujem. Predsednici ne pišu deci a ni roditeljima, imaju oni pametnija posla.
Marko – Nikad se ne zna. Nikad ne reci nikad.
Marija – Ali vidi ovo pismo, vidi kako je šareno, cvetno, lepo. Predsednici šalju ozbiljna pisma, bela, plava, ovakva ne.
Marko – Dobro, dobro, možda nije od predsednika ali....
Ivan – Šta ali?!
Marko – Možda ste dobili nagradu na nekoj nagradnoj igri, pa vam javljaju.
Marija –Odlično, to znači da moramo što pre da ga otvorimo.
Ivan – Pa da, moramo. Možda je vreme u pitanju, šta ako zakasnimo i izgubimo nagradu?
Marko – Stanite, stanite. I da otvorimo pismo, vi nemate lične karte i ne možete uzeti nagradu, već vaši roditelji, zato treba sačekati da oni dođu.
Marija – Ma hajde, ako je hitno zvaćemo ih moblnim telefonom.
Ivan – Tako je, zvaćemo ih.
Marko – Ali ne možete, šta ako se oni naljute što ste bez njihovog znanja otvorili pismo, a to nije lepo i...
Marija – Šta sad i?
Marko – Kazne vas! Dobijete nagradu, možda putovanje ali kao kaznu vi ne idete. To bi ste hteli?
Marija – Ne!
Ivan – Naravno da ne.
Marko - Ma otvorite, pa neka vas kazne. Ja ću sve to samo da gledam i da se slatko smejem.
Marija – Nećemo da otvorimo pismo!( odlučno)
Ivan – Nećemo, da ti ne bi mogao da se smeješ!
Marko – Ih.
Marija – Da, ih.
Ivan – Ali od koga bi moglo da bude ovakvo interesantno pismo i ko to još šalje pisma?
Marko – Od svakoga.
Marija – Hoćeš da kažeš da ovo pismo ( pokazuje pismo) može da bude od Cece, Goce, Tanje, Sanje,Dejana, Nikole iz moga odeljenja ili bilo koga iz naše škole?
Marko – Da, moglo bi.
Ivan – Hoćeš da kažeš da bi ovo pismo moglo da bude od nekog našeg rođaka ili rođake?
Marko – I to bi moglo biti.
Marija – Auuuu, hoće li mama i tata skoro doći, ubi me ova neizvesnost. Ne čitaj tuđu poštu, ne otvaraj tuđa pisma a možda je pismo baš za mene.
Marko – Možda.
Ivan – Možda, a možda je i za mene?
Marija – I šta ćemo sada da radimo?
Ivan – Ništa, čekaćemo.
Marija – Čekaćemo, dobro čekaćemo ali ipak meni je ovo pismo sumnjivo. Ipak u njemu ima neke čarolije.( uzima pismo)
Marko – Kakve čarolije?
Marija – Vidi, vidi kako se presijava. ( vrti pismo, podiže, zagleda a i oni gledaju sa njom) Ovo pismo je ipak čarobno, sto posto. Možda je ovo pismo nekome poslao čarobnjak Merlin a ono je greškom stiglo kod nas.
Ivan – Kako greškom kad je na njemu naše prezime i naša adresa?
Marija – Onda nije greškom. Čarobnjak Merlin je poslao pismo nama i sada nas posmatra u svojoj čarobnoj kugli. Gleda nas, da vidi kakva smo mi to deca, kakva to deca sada žive na planeti.
Marko – Eto još jednog ogromnog razloga da se pismo ne otvara dok vam ne dođu roditelji. Zar bi ste da obrukate svu decu na planeti svojom nekulturom?
Ivan – Odakle vam sada ta ideja?
Marija – Odakle?! Dođi, pogledaj. Vidiš, ovde, ovde pored ove šare i ove zvezdice zamrljano M. ( pokazuje mu pismo i oni zagleđuju)
Ivan – Vidi stvarno M.
Marija – I eto, to je to. To je njegov inicijal. Rešeno, ovo je pismo poslao čarobnjak Merlin i ne sme da se otvara dok roditelji ne dođu ili bar jedan od njih.
Ivan – Ok. Nećemo otvarati.
Marko – Bravo, bravo za oboje. ( začuje se zvono na vratima) Hej, neko zvoni.
Marija – Ja ću! ( kreće da otvori)
Ivan – A sada možeš?
Marija – Možda su mama i tata?( zvoni i dalje)
Ivan – Sada te nije strah?
Marija – A nije me bilo strah ni malo pre, samo me malo mrzelo. ( priča dok ide ka vratima a zvono ludo zazvoni)
Ivan – Hajde idi otvori već jednom, vidi koliko zvoni. (Marija brzo priđe do vrata i pita)
Marija – Ko je?! ( viče)
Mama – Ja sam, mama.( čujemo glas i Marija otvara vrata, mama ulazi, nosi kese sa namirnicama i svoju torbu)
Marija – Zdravo mama, hajde brzo ulazi.
Mama – Zašto brzo? Čemu tolika žurba?
Marija – Ma ništa, onako.
Ivan – Mama ti si, vidi stiglo neko pismo.( uzima pismo sa stola i pokazuje)
Mama – Pismo, da vidim?( uzima pismo i gleda ga) Za nas je. Ko li nam je to pisao? Kako lepo pismo. Baš, čudno da nam neko piše, ljudi sve manje i manje pišu pisma, razglednice, čestitke.
Marko – Šteta što ljudi sve manje i manje pišu jedni drugima.
Mama – Da, sve manje i manje a to su divne uspomene koje mogu da se čuvaju i iznova i iznova čitaju i gledaju, kao slike.
Marija – ( nestrpljivo) Jeste, jeste ali hajde otvori to prelepo pismo da vidimo šta piše i od koga je?
Mama – Evo odmah. ( otvara pismo, počinje da čita u sebi oni radoznalo čekaju a ona onda naglas kaže) Slušajte: ’’Dragi moji Milanovići, pozivam vas kod mene u goste jer sam vas se uželela. Dođite ovog vikenda, spremam najlepšu tortu za najlepšu i najbolju porodicu. Ponesite dobro raspoloženje i osmeh na licima za ostalo ću se ja pobrinuti. Odgovor ne čekam, očekujem vas. Vaša tetka, sestra i svastika Maja’’.
Ivan – Eto, šta sam ti rekao, da je možda neko od rođaka a ne čarobnjak Merlin.
Marija – Pa šta ako nije. Ali je zato tetka Maja.
Mama – Kakav Merlin, šta pričaš?
Marija – Ma kaže Maja ne Merlin, lupeta kao i uvek.
Mama – Aha.
Ivan – I mama idemo li?
Marija – Idemo li, idemo li? Ja bih volela. (mama malo razmišlja pa kaže)
Mama – Ići ćemo.
Marija – A tata, šta će on reći?
Mama – Složiće se, nedavno je pričao da bi smo trebali da posetimo tetka Maju. A kada je stiglo ovo pismo?
Ivan – Jutros, ja sam ga primio.
Mama – I niste pokušali da ga otvorite?
Marija – Pa, hteli smo.( sramežljivo)
Ivan – Priznajem, imali smo želju da otvorimo pismo.
Marija – Ali nismo znali za koga je a tuđa pisma se ne smeju otvarati.
Mama – Tako je. Tetka Maja je napravila mali test sa vama i vi ste dobili peticu a nagrada je vikend kod nje.
Marija – Jupiiiii!!!!!
Ivan – Super!
Marko – Eto, da nije bilo mene, možda ne bi ni bilo nagrade.
Marija – Mama, a da povedemo i Marka?
Ivan – Hajde mama, hajde povedimo ga.
Mama – Može, zašto da ne ako hoće.
Marko – Hoću, naravno.
Mama – Odlično e pa deco moja ja sada moram u kuhinju, da spremim ručak. (odlazi sa scene)
Marija – A mi se spremamo za vikend.
Ivan – Da, da spremamo se.
Marko – Da nije malo rano?
Marija – Nikada nije rano, prekini da pametuješ i razlaz, spremanje za vikend.
Marko – Ok.
Ivan – Važi, super! ( i svo troje odlazi sa scene, ali na različite strane i kraj)


KRAJ
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 9 gostiju