Deus ex machina

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Deus ex machina

Post od branko »

DEUS EX MACHINA ILI ZAMENA IDENTITETA

Nataša Marković


Mit o Ifigeniji
Grčki mit beleži postojanje Ifigenije, Agamemenonove i Klitemnestrine kćeri; Orestove, Elektrine i Hrisotemidine sestre. U predanjima starijim od ovog navodi se da je Ifigenija samo Klitemnestrina i Agamemnonova usvojenica. Po tom predanju Ifigenija je zapravo Helenina i Tezejeva kćer, koju je Helena predala na čuvanje sestri Klitemnestri.
Sudbina Ifigenije vezana je za događaje u trojanskom ratu. Grci su po drugi put u Aulidi oformili flotu, ali je snažan severni vetar onemogućavao plovidbu prema Troji. Prorok Kalhant objavljuje da boginja Artemida sprečava isplovljavanje grčke flote, i da traži da se kao žrtva prinese Agamemnonova kćer Ifigenija. Želeći da umilostive boginju Artemidu, Menelaj i Odisej nagovaraju Agamemnona da pošalje glasnika u Arg s porukom da Ifigenija odmah dođe u Aulidu, pod izgovorom da je očekuje udaja za Ahileja. U želji da spase kćer, Agamemnon istog dana, u tajnosti, šalje drugog glasnika sa nalogom Klitemnestri da ne šalje Ifigeniju od kuće. Menelaj je, međutim, uhvatio ovog glasnika i pročitavši poruku žestoko se sukobio sa bratom. Klitemnestra je u međuvremenu požurila s Ifigenijom u Aulidu, uverena da kćer vodi bračnoj sreći. Ubrzo po dolasku u Aulidu, Klitemnestra i Ifigenija shvataju da nisu žurile na venčanje već na žrtvovanje. Uzalud su majka i ćerka molile Agamemnona da odustane od surove odluke. Ifigenija shvata neminovnost ove žrtve i odlučuje da umre za dobrobit Helade. Ona hrabro odlazi pred žrtvenik i izlaže vrat Kalhantovom bodežu. U trenutku samog čina žrtvovanja, Kalhant objavljuje da je boginja Artemida prenela Ifigeniju u Tauridu i tamo je učinila sveštenicom svog hrama. Na žrtveniku je ostala košuta [1] .

Euripidova i Rasinova Ifigenija
Euripidova tragedija Ifigenija u Aulidi i Rasinova Ifigenija govore o tome kako Agamemnon žrtvuje svoju kćer. Mit o Ifigeniji pripada trojanskom ciklusu, odakle je Euripid preuzeo građu za svoju tragediju, a Rasin je siže za svoju tragediju preuzeo od Euripida. Obe tragedije počinju Agamemnonovim pozivom da Klitemnestra i Ifigenija dođu u Aulidu radi navodnog venčanja Ifigenije i Ahileja, i završavaju se žrtvovanjem Ifigenije.
Razlike između Euripidovog i Rasinovog komada su velike, iako sam Rasin u svom predgovoru ponosno ističe da se sa puno vernosti pridržavao Euripida kao uzora. Budući da je namera ovog teksta da prikaže kakve su rasplete tragedija upotrebili posebno Euripid i Rasin, o drugim razlikama između ove dve tragedije neće biti reči.
Kraj, a time i rasplet, Euripidove tragedije Ifigenija u Aulidi je izgubljen [2] ; opšte prihvaćeno je (to ne potiče od Euripida) da se na kraju pojavljuje boginja Artemida (deus ex machina) koja spasava Ifigeniju i teši Agamemnona i Klitemnestru. [3]
Rasin uređuje rasplet tragedije Ifigenija sasvim drugačije. Građu za rasplet Rasin pronalazi u starijoj verziji mita, po kojoj je Ifigenija začeta u tajnoj i nasilnoj vezi Helene i Tezeja. Helena je Ifigeniju po rođenju predala na staranje sestri Klitemnestri. Rasin stoga uvodi novi lik, lik Erifile, koji kroz celu tragediju gradi kao suštinski tragički lik. Jer, kada se Erifila na početku drugog čina pojavljuje i obelodanjuje suparničku mržnju prema Ifigeniji i ljubav prema Ahileju, ona postaje tragički lik. Rasin postepeno, kroz celu tragediju prikazuje njen pad. Pad Erifile je egzistencijalan i moralan, uzrokovan razornom strašću i osvetoljubivošću. Njena konačna propast, koja je plod tragičkih okolnosti, iz koje nema spasa na ovom svetu, predstavlja savršenu pripremu za rasplet tragedije. Jer, iz Odisejevog izveštaja na samom kraju tragedije saznajemo da je upravo Erifila ona Ifigenija koja je žrtvovana za dobrobit grčkog naroda.
Euripidov deus ex machina
Euripidovo stvaralaštvo datira iz druge polovine V v. st. e., te se njegova dela nalaze između perioda antičke “prosvećenosti” i prodora sofističkog učenja u Heladu. Duh sofističkih učenja je prisutan u Euripidovim delima, zbog čega se smatra da njegove tragedije pripadaju svojevrsnom “novom dobu” tragičke umetnosti. Pod uticajem sofističkih stavova, među kojim je najznamenitiji Protagorin stav da je čovek merilo svih stvari, i onih koje jesu i onih koje nisu, Euripidova tragička umetnost je antropocentrična. Euripidovo “raskidanje” sa karakterom kakav je tragedija imala u vreme Eshila i Sofokla, imalo je velikog uticaja na njegovo stvaralaštvo, čije odlike postaju antropodiceja, psihologizam i realizam. Promene u Euripidovim tragedijama nastale su pod uticajem mišljenja da ljudska sudbina u potpunosti zavisi od njega samog. Međutim, čvrst sklop tragedije kao književne vrste Euripidu je dozvolio samo izvesne promene u već postojećoj strogo utvrđenoj strukturi. Stoga, u Euripidovim tragedijama građa još uvek potiče iz mita, i tragičkom pozornicom se još uvek kreću bogovi.
Pitanje teofanije u Euripidovim tragedijama dovodi nas u vezu sa problemom raspleta u njegovim tragedijama. Većina sačuvanih Euripidovih tragedija završavaju se pojavom nekog božanstva. Ovakva vrsta raspleta ili završetka nije Euripidov izum, ali je način na koji on to čini doveo do takvog mišljenja. Euripid je u slučaju teofanije pratio dugu tradiciju koja počinje sa Eshilom. [4]
Međutim, u Eshilovim tragedijama pojava bogova nije tako određeno najavljivana kao kod Euripida. Eshil je, naime, sastavljao trilogije, što je mnogo važnije, a ne pojedinačne drame, tako da on u svojim dramama teofaniju čuva za kraj trilogije. [5] Euripidova tehnika uvođenja teofanije stoga je mnogo jasnija i formalnija. Pojava bogova u Euripidovim tragedijama uvedena je na sasvim određen način, uvek na kraju tragedije, u smislu deus ex machina. Takav je slučaj sa tragedijama Hipolit, Andromaha, Moliteljke, Ijon, Elektra, Ifigenija u Tauridi, Helena, Orest, Bakhatkinje, Ifigenija u Aulidi i Res.
Jedan od razloga zbog kojeg Euripid to čini nalazi se u njegovom osećanju da je tragedija ipak deo službe bogu, te da ne sme biti u potpunosti lišena religioznog aspekta, pa je makar time što je uvodio bogove kao spasioce stvarao privid da religija ima bitan značaj u njegovom stvaralaštvu. [6] Pored toga, Euripidovi raspleti tragedija u ovom smislu korišćeni su da ublaže tugu koju izaziva tragički ishod i da gledaocima stave do znanja kako je događajima upravljala božanska sila. Osim toga, tradicija je nalagala da se izloži dalja sudbina junaka tragedije. Ostvarujući rasplete ovog tipa, koji omogućavaju da se sagleda budućnost, i prologe kojima se sagledava prošlost, Euripid je mogao da praktično izostavi prvi i treći deo trilogije.
O raspletu u stilu deus ex machina, simbola božanskog spasenja, govorili su i stari teoretičari. [7] Aristotel u delu O pesničkoj veštini insistira da “u prikazivanju karaktera i vezivanju događaja treba uvek tražiti ili nužnost ili verovatnost.” [8] Aristotel pritom naglašava da rešenje radnje u tragediji treba da proistekne iz same radnje, a ne pozorišnom mehanikom. [9] Aristotel nalazi da je upotreba deus ex machina prikladna i poželjna u prikazivanju događaja izvan drame, onoga što se dogodilo pre, a što čovek nije mogao da zna, odnosno, u prikazivanju onoga što će se dogoditi kasnije, a treba da bude rečeno, navodeći da takve stvari samo bogovi znaju. Ostaje pitanje; da li je Euripid upotrebom deus ex machina zadovoljio Aristotelove zahteve ili ne?
Jasno je, u svakom slučaju, da je Euripidovo shvatanje božanskog učešća u ljudskom životu dovelo do potpuno novog tretmana bogova u tragedijama. Euripid je, naime, smatrao da bogovi svojim postupcima samo uvećavaju ljudsku nevolju i jad [10] . Zato je on ovakvim svojim prosedeom jednostavno umanjio njihov značaj, pogotovo u odnosu na svoje prethodnike. Kako ipak nije mogao da sasvim prenebregne bogove u svom stvaralaštvu, Euripid ih uvodi na kraju tragedija kao spasioce i time sebi pribavlja neku vrstu alibija. Euripidovi raspleti ostvareni tehnikom deus ex machina nisu ni u kom slučaju rezultat njegove nemoći da tragedije razreši na neki drugi način, možda više po ukusu Aristotela, već svestan potez kojim izbegava potpuni raskid sa tragedijom iz vremena Eshila i Sofokla.
Rasinova zamena identiteta
Period Rasinovog stvaralaštva, koje datira iz druge polovine XVII veka, poklapa se sa vremenom vladavine Luja XIV, kralja Sunca, velikog poštovaoca umetnosti, koji je svojim mecenatstvom omogućio procvat književnosti. U prvoj polovini XVII veka izvršena je jezička reforma, čime je standardizovan književni francuski jezik. Početak vladavine Luja XIV poklapa se sa pojavom nove stvaralačke poetike, poetike klasicizma.
Klasicistički kult antike prvenstveno je negovan na tematskom i žanrovskom planu, a u bogatom nasleđu antičke književne tradicije pronalaženi su primeri dostojni prerade. U pogledu učenja o pesničkoj umetnosti najveći autoritet bio je Aristotel, na čiju su se poetiku pozivali i teoretičari klasicizma, od [aplena do Boaloa. Budući da je poetika klasicizma bila normativnog karaktera, pesnicima su bila postavljana načela koja je trebalo poštovati. Poštovanje razuma, jasnosti, verovatnosti, pristojnosti, uzvišenosti jezika i stila predstavljala su dominantna načela klasicističke poetike. Francuski teoretičari klasicističke tragedije, po ugledu na Aristotela, posebnu pažnju posvećivali su trima elementima tragedije: radnji, licima i strastima. Tema tragičke radnje, po njima, trebalo je da bude istorijska. Pesnička viđenja istorije, kao mita i legende, svojom istinitošću i poznatošću čine sudbine junaka tragedije verovatnim, i time pojačavaju utisak koji ona izaziva. Radnja tragedije morala je biti jednostavna, usredsređena na rešavanje jedne osnovne konfliktne situacije, oslobođena spoljnog zbivanja, što bi onemogućilo proučavanje karaktera. U težnji da ostvare zbijenost i snagu radnje, njenu čistotu, skladnost i savršenstvo, pesnici su morali poštovati pravilo o dramskom jedinstvu radnje, vremena i mesta. Lica u tragedijama, po ugledu na Aristotela, nisu smela biti ni zločinci ni veliki pravednici, već smrtnici (plemenitog porekla) stvoreni da greše i ispaštaju zbog toga. Strasti koje doživljavaju junaci tragedija morale su biti u isti mah i uzvišene i ljudske i kao takve bile su uzrok njihovih stradanja, kako bi izazivale sažaljenje i strah kod gledalaca.
Stvaralaštvo Žana Rasina predstavlja upravo ovaploćenje načela klasicističkog učenja o tragediji. U tom smislu treba posmatrati rasplet Rasinove tragedije Ifigenija.
Rasin se mogao ugledati na Euripidovu tragediju i pridržavati je se u svemu osim kada je reč o raspletu. Zbog toga je on uveo u tragediju novi lik, Erifilu. Rasin, naime, u Predgovoru kaže kako se “bez srećno nađene ličnosti Erifile” nikada ne bi upustio u pisanje ove tragedije. I dalje objašnjava: “Iz kakvog bih razloga uprljao scenu užasnim ubistvom tako plemenite i ljupke ličnosti kakvom je trebalo prikazati Ifigeniju? I iz kakvog bih još razloga mogao sprovesti rasplet moje tragedije pribegavajući jednoj boginji i jednoj scenskoj smicalici, i jednom preobraženju, u koji bi se možda moglo verovati u vreme Euripida, ali koji bi među nama bilo suviše apsurdan i neverovatan?” [11]
Razlozi zbog kojih je žrtvovanje Ifigenije bilo neprihvatljivo za Rasina mogu se naći u hrišćanskom ukusu i senzibilitetu publike toga vremena, i u načelima koje je propisivala klasicistička poetika. Poštujući načela klasicističke poetike o tragičkim licima i strastima, žrtvovanje Ifigenije kao sasvim nevinog bića, čije strasti nisu mogle biti uzrok njenog stradanja, ne izazivaju osećanje straha i sažaljenja već zaprepašćenja i užasa. Rasin stoga odbacuje tu mogućnost za rasplet tragedije. Ali, i samo načelo verovatnosti onemogućavalo je da Rasinova tragedija ima završetak u kojem bi se boginja, u stilu deus ex machina, iznenada pojavila i razrešila stvar. Iako u Rasinovim tragedijama bog postoji, on više nije bog iz vremena paganstva, vidljiv i dostupan ljudima, on je hrišćanski, skriveni bog. [12]
Vođen Aristotelovim zahtevom da rasplet tragedije mora proizići iz same radnje, Rasinovo uvođenje lika Erifile rešilo je jednim potezom sve probleme, koje je nametala poetika klasicizma. Rasin zaplet tragedije organizuje oko tajne Erifilinog identiteta, a nju od sporednog lika u tragediji preobražava u tragički lik koji će svoje strasti platiti životom.

Epifanija ili proviđenje
Razmotrivši sa književno-teorijskog stanovišta razloge zbog kojih je bilo prihvatljivo da se za rasplet Euripidove tragedije upotrebi tehnika deus ex machina, ali i razloge zbog kojih je takav rasplet za Rasina bio nemoguć, ostaje još jedno pitanje u vezi sa ovim tragedijama, a koje nije u okvirima književno-teorijskih postulata. Reč je o problemu kako shvatiti odnos između bog(ov)a i čoveka u doba Euripida, a kako u doba Rasina, odakle sledi pitanje zašto je pojavljivanje boginje Artemide kod Euripida bilo opšteprihvaćeno a za Rasina je takav čin bio nezamisliv?
Ovaj problem može se pre svega objasniti činjenicom da su Euripidova i Rasinova tragedija proizvodi dva različita vremena, jedna od druge udaljene više od dva milenijuma, a koje su sa sobom nosile različite slike sveta, uokvirene različitim religioznim shvatanjima. Ali, kako se onda paganski bogovi mogu naći na pozornici u veku koji je, između ostalog, obeležila obnova hrišćanskog zanosa? Kao objašnjenje ove činjenice često se navodi da katolička crkva ne poriče direktno paganska božanstva, nego da insistira na njihovom demonskom karakteru i njihovoj nemoći pred istinskom verom. Otuda i mnoštvo moralističkih, hristijanizovanih prerada grčkih mitova tokom XVI i XVII veka. Hrišćanski filosofi su ovo branili tvrdnjom da paganska legenda u izvesnom smislu oponaša sveto pismo. Tako su se javljala poređenja Agamemnonovog i Ifigenijinog udesa sa Avramovim žrtvovanjem Isaka. Većina teologa, a i sam Rasin nedvosmisleno su bili protiv ovakve slobode u tumačenju.
U Euripidovoj tragediji bogovi se slobodno kreću scenom – nastala je u vreme u kojem je mitotvorna svest bila da te mere fascinantna i moćna da je mogla da materijalizuje bogove i učini ih stvarnim. U Rasinovoj tragediji hrišćanskog vremena paganski bogovi se ponašaju kao hrišćanski bog – skriveni su i ljudima nedostupni.
Možda se suština razlike u odnosima bogova i ljudi u vreme Euripida i Rasina može objasniti sa dva termina: epifanija i proviđenje. U grčkim tragedijama, pa i u Euripidovim (iako njegove tragedije dovode u pitanje status bogova), bogovi egzistiraju i sa ljudima opšte u smislu epifanije: oni se pojavljuju, iniciraju radnju tragedije, u njoj učestvuju pa je u nekim slučajevima i završavaju. U tragedijama klasicizma bog je, međutim, funkcionisao u smislu (božjeg) proviđenja. Bogovi Rasinove klasicističke tragedije nisu materijalizovani, oni deluju kroz splet događaja iz kojih se spoznaje božja briga i milost. Tragedije ova dva perioda prikazuju položaj čoveka u odnosu na bogove na isti način, jer čoveka ni bogovi grčke ni klasicističke tragedije ne kažnjavaju bez razloga. Čovekovo stradanje uzrokovano je prekoračenjem granica koje su propisane njegovom egzistencijom. Hibris čoveka i u grčkoj i u klasicističkoj tragediji biće razlog zbog kojeg ga bogovi kažnjavaju.
Posmatrano sa ovoga stanovišta spasenje Ifigenije, kao rasplet obe tragedije, i Euripidove i Rasinove, može se protumačiti tako što u oba slučaja Ifigeniju kao oličenje nevinosti štiti božja volja. U Euripidovoj tragediji ona je spasena smrti epifanijom boginje Artemide, jer nije počinila nikakvu pogrešku, koja bi bila razlog za njenu smrt, pa nema potrebe da bude kažnjena. Ni u Rasinovoj tragediji jednako nema realne motivacije za Ifigenijinu smrt, njeno se spasenje organizuje drugačijim sledom događaja. Tako promenjen tok radnje vodi Erifilu, koja zaslužuje kaznu, u smrt, pa je Ifigenija spasena ne epifanijom već božijim proviđenjem.
Literatura:
1. Aristotel: O pesničkoj umetnosti, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1988.
2. Goldman, Lisijen: Skriveni bog, BIGZ, Beograd, 1980.
3. Đurić, Miloš: Istorija helenske književnosti, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1992.
4. Leski, Albin: Grčka tragedija, Svetovi, Novi Sad, 1995.
5. Milošević, Nikola: Osam predavanja, KOV, Vršac, 2000.
6. Rasin, Žan: Ifigenija u Aulidi, Rad, Beograd, 1998.
7. Rečnik kinjiževnih termina, Nolit, Beograd,1992.
8. Srejović, Dragoslav: Rečnik grčke i rimske mitologije, Srpska književna zadruga, Beograd, 1979.
9. Teorija drame, priredila Mirjana Miočinović, Nolit, Beograd, 1980.



[1] D. Srejović, A. Cermanović: Rečnik grčke i rimske mitologije, SKZ, Beograd, 1970, str. 170.
[2] Postoji mišljenje da je tragediju neko drugi zavrašio; izvedena je posle Euripidove smrti, verovatno 405. g. st. e.
[3] A. Leski: Grčka tragedija, Svetovi, Novi Sad, 1995, str. 260.
[4] Dž. Mari: “Prilog rasparvi o ritualnim oblicima sačuvanim u grčkoj tragediji”, Teorija drame, priredila Mirjana Miočinović, Nolit, Beograd, 1980, str. 327.
[5] Ibid, str. 327.
[6] M. Đurić: Istorija helenske književnosti, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1996, str. 325-326.
[7] Ibid, str. 325.
[8] Aristotel: O pesničkoj umetnosti, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1988, str. 68.
[9] Ibid, str. 68.
[10] N. Milošević: Osam predavanja, KOV, Vrašac, 2000, str. 27.
[11] L. Goldman: Skriveni bog, BIGZ, Beograd, 1980.
[12] Ibid.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 8 gostiju