Nebojša Romčević - Kraj rediteljskog pozorišta

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Nebojša Romčević - Kraj rediteljskog pozorišta

Post od branko »

dr Nebojša Romčević

Kralj je mrtav, živeo kralj ili
Kraj rediteljskog pozorišta i povratak pozorišta pisca


Sadašnjost, koju zovemo tranzicijom, trebalo bi i kod nas da bude vreme postavljanja zdravih teme-lja iz kojih će nići nežna biljčica budućnosti. Dobra okolnost našeg društvenog vremeplova jeste što on kasni u odnosu na ostatak sveta najmanje desetak godina, tako da imamo ekskluzivnu mogućnost da našu budućnost vidimo u sadašnjosti što jednog broja zemalja koje nas okružuju, što naših tradi-cionalnih kultura – uzora.
Ako prošetate po repertoaru evropskih pozorišta, od Španije, preko Italije, Francuske i Nemačke do Engleske, primetićete nešto što više nije samo trend, nego conditio sine qua non savremenog pozori-šta – potpunu dominaciju novog dramskog teksta nad reinterpretacijom klasike. Predstava o evrop-skom pozorištu koju dobijamo posredstvom Bitefa sve je samo ne objektivna; štaviše, ona je izuze-tak u odnosu na pravilo. Što se Bitefa tiče, osim Brehta i pomalo Beketa, gotovo niko u svetu nije se prihvatao da napiše dramu u poslednjih pola veka, a i oni koji su to činili niti su bili avangardni, niti su bili vredni pomena.
Iz ugla svih naših, pa i teatarskih anahronizama, na snazi je još koncept rediteljskog pozorišta: spek-takularne, mnogoljudne, konceptualne interpretacije i deformacije klasike. Takav koncept proizlazi iz postojećeg modela pozorišta u kome je potpuno svejedno da li predstavu prikažete deset ili sto deset puta, jer to ionako plaća država, a pošto plaća nedovoljno, ona je a priori kriva i u poziciji da se prav-da, umesto da postavi pitanje zašto je predstava koja je koštala toliko i toliko, odigrana samo tri puta u praznoj sali. A u slučaju da država (ili osnivač) to pitanje i postavi, odmah mu se odgovara proto-romantičarskim strelama o „estetskom predmetu”, o „umetnosti kao nekomercijalnoj delatnosti duha per se”, o „zaštiti ukusa publike”, što sve manje-više ne znači apsolutno ništa, ali dobro odrađuje po-sao u susretu s inferiornim birokratskim aparatom, jer vi ne možete ničim izmeriti količinu estetske supstance u nekoj predstavi, pa posežete za predrasudom da u klasici ima više te estetske supstance nego u savremenom tekstu, savremeni tekst je podilaženje publici, a klasika to nije. Pri tome se zabo-ravlja da su upravo klasični tekstovi, bilo da je reč o Grcima ili o Šekspiru, pisani upravo s namerom da se pogodi ukus publike, odnosno, da je dramski tekst uvek išao u susret publici i to njenim najši-rim slojevima.
Kako izgleda, međutim, naša budućnost, odnosno sadašnjost evropskog pozorišta: velika institucio-nalna pozorišta imaju zadatak da za državni novac „štite duh” naroda, sva odreda posrću u dugovi-ma i lagano, stidljivo, s klasike prelaze na savremeni tekst. Privatna pozorišta, koja predstavljaju vi-talno teatarsko jezgro, o klasici gotovo uopšte više i ne razmišljaju. Oni su zainteresovani za opsta-nak i profit svojih pozorišta. Smatram da ta činjenica u sebi nema ničeg ni pozitivnog ni negativnog. Ona nije obavezno ni povlađivanje ukusu „prostog puka”. U pitanju je jednostavna činjenica da pri-vatna pozorišta vode računa o promeni recepcije kod publike koja više nije antički strpljiva, klasici-stički pedantna ili romantično strasna; to više nije pozorišna publika, već publika po sebi, kojoj je tea-tar samo jedan od bezbroj načina zadovoljenja kulturnih potreba. Ipak, sve te raznovrsne kulturne potrebe, različiti umetički mediji imaju nekolike zajedničke sadržaoce, među kojima više nije primar-na fascinacija estetskom supstancom (šta god to bilo), već sasvim filmske kategorije (koje su u film opet dospele iz drame) kao što su naracija i atraktivna (šokantna) savremena tema, ili sažeto – borba protiv dosade. Može se reći da kod savremene publike nikakva estetska supstanca izvan ovih kate-gorija više nema važnost, odnosno da novi ugao posmatranja stare priče ili mitosa više nema onu pri-vlačnu snagu koju je imao do kraja osamdesetih u okviru „rediteljskog pozorišta”.
Valja postaviti pitanje ne da li Šekspir ima šta da nam kaže, nego da li mi više imamo nerava da ga slušamo, da podnosimo blankvers, da se nosimo s Rasinovim aleksandrincima, da li je poezija ili šok ono što dopire u našu dubinu? Možda se krug ljudske evolucije završio i mi smo u ovom trenutku bliži pećinskom čoveku nego ikad, ali to smo mi, to je publika koja ide u pozorište, to je publika koja na svom video-rekorderu premotava ljubavne dijaloge, filozofske pasaže i traži radnju, akciju, kret-nju, a ne kontemplaciju. Lepota je počela da zamara u svojoj statičnoj perfekciji. Da li smo siti lepo-te? Svakako ne, ali smo u potrazi za novom definicijom lepote, koja se ne poklapa s tradicijom.
Sve ovo ne znači da je klasika nepotrebna, ali konceptualističko, postmodernističko natezanje klasike na rediteljsku ideju svakako jeste. Činjenica je da se koncept rediteljskog pozorišta kao „one man show” istrošio i na izvestan način kompromitovao klasiku, ni krivu ni dužnu. Postavši samo sebi cilj, takvo pozorište metateksta odbilo je publiku i stvarnost publike kao trivijalnu, potonuvši u hermeti-zam, što je standardan kraj mnogih epoha u istoriji pozorišta.
Beograd ima gotovo dva miliona stanovnika i pet-šest pozorišta, koja zajedno imaju kapacitet 2500 gledalaca. Još se i dičimo kada su predstave posećene, što znači da za jedno veče sva beogradska pozorišta zajedno ne mogu da zainteresuju ni 1,5% stanovnika. Svakako, mi s pravom možemo go-voriti o tome da je stanovništvo mahom primitivno, nepismeno, kulturno devastirano, zatrpano šun-dom. I šta? Volećemo 2 % stanovnika i prezirati 98 %? Čekati da se izmeni duhovna struktura sta-novništva? Da li smo, s druge strane, sigurni da je ono što se prikazuje u pozorištima kvintesencija teatarske umetnosti, što bi nam dalo alibi da se zaklinjemo u ukus zanemarljive manjine. Moramo do-ći do odgovora na pitanje kako privući ostatak od 98 % potencijalnih gledalaca. Odgovor na pitanje kako napuniti pozorišta ne moramo da tražimo, možemo da ga prepišemo od drugih koji imaju profi-tabilna pozorišta, a zove se, kao što se zvao i uvek: savremeni tekst, prevashodno domaći. I to ne tekst koji se igra jedanput mesečno i tako odumire na repertoaru godinama, već koji se igra dva, naj-više tri meseca i zamenjuje drugim tekstom.
Da se pozorište Elizabetinog doba oslanjalo isključivo na Seneku, Nikolasa Judala ili Tomasa Norto-na, umesto što je okrutno teralo Šekspira i ostale pisce da budu hiperproduktivni, ili da Molijer nije bio prinuđen da stalno izlazi s novim predstavama, ili da... šta bismo danas zvali klasikom? Još tada su vlasnici pozorišta shvatili da pozorište može da bude profitabilno, dok se naš koncept temelji na lažnoj dilemi „umetnost ili pun stomak”. Jedino što je uvek bilo pozorište to je slobodno, od države nezavisno privatno pozorište, u kome je rizik zaista rizik, u kome nema ponavljanja neuspešnog mo-dela. Izdržavano pozorište je kao dete od četrdeset godina koje roditelji upisuju na šesti fakultet, a nije dao ni prvu godinu na prethodnih pet.
Pozorište se ne nalazi pred dilemom nastaviti s rediteljskim pozorištem ili se vratiti tekstu. Tekst je ponovo na mestu na kome je bio dvadeset i tri veka, u samom temelju pozorišta. Razlog tome nije taj što su reditelji nedaroviti, već u promeni mesta pozorišta u obilju kulturne ponude. Pozorište nije vi-še škola gde se „drugi uče”, ono nije na „braniku jezika i nacije”, ono nema „misiju” koja bi ga činila superiornim u odnosu na druge vidove umetnosti; ono, konačno, nije „masovni medij” iako se trudi da to postane, ali više ne tako što će stvarati sopstvena pravila i očekivati da ih se publika pridržava, već tako što će se uklopiti u horizont očekivanja publike. Zato savremeni tekst, koji reaguje na stvar-nost, na nove forme i promene u jeziku, može da prepozna socio-kulturne potrese i govori konkretno o njima, preuzima primat od rediteljskog pozorišta i njegovog ezopovskog jezika koji je prestankom diktatura izgubio svoj smisao.
Nekome to ne mora biti milo, ali, kao i uvek, krug je došao do svoga početka – dramskog teksta. Po-tom će opet doći vreme reditelja... Siroti glumci...
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 12 gostiju