Kako pisati o glumi

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Kako pisati o glumi

Post od branko »

Emilija Cerović Mlađa

Kako pisati o glumi

nekolika razmišljanja


Jovan Hristić je u svojim esejima Filozofija i Psihologija pozorišne kritike govorio o odgovornosti pozorišnog kritičara, duhovito idući čak do poređenja sa savršenim zločinom. Kada se, međutim, sretnem, kao istoričar našeg glumišta, sa kritičkim tekstovima, nikako ne dobijam sliku savršenog zločina. Ako zločin uopšte postoji (mada lično mislim da je reč prejaka, čak i ako verujemo u ono Miljkovićevo „Ubi me prejaka reč”), onda on više liči na aljkavo izvedeni zločin. Naime, najveći prostor posvećen je onom činiocu pozorišne predstave koji jedini i nadživljava to ograničeno, neponovljivo vreme jedne predstave - samom dramskom tekstu (ili izvorniku i dramatizaciji, ukoliko iza predstave izvorno ne stoji dramski tekst). Dakle, kritičar se najčešće iscrpno bavi onim u čemu je najlakše proveriti njegov sud.

Ja ne bih, kao Hristić, tražila metaforu u zločinu. Ako je uopšte treba tražiti, onda bi to bio greh. To nekada jedino a danas jedno od svedočanstava o umetnosti koja ne ostavlja materijalnog traga, jeste breme čiju težinu svi kritičari ne osećaju jednako. Ako prihvatimo da se svako oslanja na ono što mu je najbliže, to jest, poznato, stičemo utisak da se kritikom većma bave dramaturzi. Poznavanje dramske književnosti manje je no dovoljno za valjano svedočanstvo o celovitoj predstavi, od koristi budućim istraživačima. Jer se ostali činioci pozorišne predstave izgube u, često uopštenim, pridevima koji vrednost imaju jedino samom kritičaru (ukoliko nisu nastali iz slabosti ili nedostatka strpljenja da se traga za preciznim i nadsubjektivnim pridevima). Da, pridev. On je, kako reče i Hristić, jedna od očiglednosti pozorišne kritike. I jeste, bez sumnje, dragoceno oruđe da se u pisani verbalni jezik transponuje jezik pozorišta, koji obuhvata i verbalni i neverbalni jezik (jezik pokreta, boja i oblika), da se u reči preliju scensko vreme i prostor. Pridev je i prečica od predstave do čitaoca kritike. Kako je negde zapisao Genis, „pridev je pametniji i lukaviji od drugih vrsta reči”. Izbor pravog, adekvatnog prideva, koji deluje „eksplozivnom snagom” (opet Genis) i savršenom preciznošću, najteži je kada govorimo o glumcima.

Pa kako onda birati pridev, gde ga tražiti u obimnom arsenalu estetike i poetičkog govora? Glumac je instrument koga karakterišu svojstva instrumenta - bar ona primarna, rezonantno telo i zvuk. Rezonantno telo, dinamično, za razliku od statičnog muzičkog instrumenta, sa pokretljivošću svakog, i najmanjeg dela. Glas, koji kao i ton u muzici ima svoju visinu, boju, trajanje i dinamiku, ispunjen tekstom (dakle, govorimo o literarnom teatru) - glas u sadejstvu sa tekstom. Budući jednovremeno i stvaralac i izvođač, glumac je misaoni i emocionalni instrument. Ali, ipak, instrument. Ako se već koristimo muzičkim terminima kada govorimo o glumačkim sredstvima, zašto ne bismo ostali dosledni i kada govorimo o njegovoj pojedinačnoj kreaciji. Zašto ne bismo zajmili i muzičke termine kada u pozorišnoj kritici govorimo o pojedinačnoj ulozi nekog glumca. Setimo se samo glasovne dinamike Gojka Šantića kao Dropca u predstavi Putujuće pozorište „Šopalović” (Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd, 1985); dinamika je bila u samoj biti građenja njegovog karaktera. Vivace Mire Stupice kao Madam San-Žen. Madlen Reno se koristila legatom dok je govorila stihove francuskih pesnika.

Kada govori o realitetu stila u glumi, Mišel Sen-Deni kaže da se on sastoji od konstrukcije i načina na koji su njeni različiti delovi povezani, ritma i od tona i boje glasa te kretanja teksta između njih. Dakle i kada govorimo o stilu, ne možemo izbeći neke od termina muzike.

Dinamično rezonantno telo glumca odgovara na svaki njegov misaoni i emocionalni pokret. Manje ili jače izražen, taj odgovor takođe ima svoj ritam i jačinu. Za razliku od tela muzičkog instrumenta, telo glumca još nosi i karakter vizuelnog (pokušajmo prvo da zamislimo telo van kostima, pa onda tek telo plus upotreba kostima). Uz muzičke termine, u pomoć bismo, otvorenije i s razlogom, mogli dozvati i termine likovnih umetnosti. Gotovo da ne mogu zamisliti drugačiji način da se govori o glumi Slobodana Beštića u Salomi ili Priči o mladiću i hiljadu anđela (Omen teatar, Beograd, 1998). Potreba za pozajmicama verbalnih termina iz muzike i likovnog narasta kada govorimo o neverbalnom teatru.

U literarnom pozorištu moramo se, naravno, pozabaviti i načinom na koji je glumac pročitao, odnosno, protumačio autorov tekst.

Koliko precizni moramo biti u svedenosti vremenske i prostorne škrtosti televizijske, radio ili novinske kritike, izlišno je pominjati. No nedostatak prostora ili vremena ne bi smeli biti alibi (eto, približih se Hristićevoj terminologiji) za površnost i nedostatak značenja. Uostalom, televizijska, radio i novinska kritika moraju biti informativne; a da bi informacija bila efektna ona mora biti precizna i jasna, dakle rečita u svoj neophodnoj svedenosti; da deluje „eksplozivnom snagom”, kao „kašikara bez okidača”, što reče Genis.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 9 gostiju