Šta je pozorište

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Šta je pozorište

Post od branko »

Emilija Cerović Mlađa

Šta je pozorište


Umetnost koja oživljava snove

Pozorište je dom u kome obitava jedan drugačiji svet. Svet u kome žive ljudi, životinje, mora, vetrovi, čitavi gradovi. Njega nastanjuju junaci bajki i mašte, u njega se usele i junaci knjiga. U njega mogu da stanu beskarna prostranstva i vekovi.

Ljudi, životinje, mora, gradovi... Sve to postoji u svetu u kome živiš. Šta je onda tu drugačije? Ti ljudi stvarno liče na one koje svakoga dana srećeš. Ali njih ipak ne možeš sresti ni na kom drugom mestu, sem u pozorištu. Ma koliko ličili na one koje ti znaš, likom, glasom, govorom, oni ipak postoje samo u pozorištu. Sa manje reči i pokreta, no što to čine oni koje srećeš na ulici, u školi, u prodavnici, pokazuju ti svoje misli, osećanja i doživljaje. Vetar u pozorištu ne može ti skinuti kapu s glave, ne može rasterati dim ili pokrenuti brod. Ali zato može imati telo i moć govora. Junaci knjiga, koje pokušavaš da zamisliš, tu više nisu prozračna tvar tvoje mašte, postaju stvarni, a ti ih čuješ i mogao bi da ih dodirneš.

U pozorištu ne moraš da prelaziš kilometre, ni da se znojiš u autobusu ili vozu da bi iz Beograda stigao u London, iz Šumadije u Normandiju, sa Fruške Gore u Šervudsku šumu ili čarobni Perelin. Nije ti potreban vremeplov da odeš u staru Grčku, Nemanjin Ras ili zaviriš u neka buduća vremena. Posebnom magijom, sva prostranstva, svi vekovi, u pozorištu stanu na desetak kvadrata i u samo dva sata.

U pozorištu sve liči na tvoje snove. I sve je istovremeno stvarnije od snova. I stvarnije od nacrtanih junaka, ma kako savršeni oni bili, jer junaci pozorišta su živi, oni stvarno govore, smeju se, plaču, imaju miris, a ponekad i razgovaraju sa tobom.

Moćna magija koja maštu pretvara u posebnu stvarnost jeste umetnost. Jer pozorište je umetnost, kao što je umetnost pisanje, slikarstvo ili muzika. Međutim, pozorište ne stvara samo jedan umetnik. Ono je delo više različitih umetnika: pisaca, glumaca, slikara... Pozorište objedinjuje sve druge umetnosti.

Treba da znaš još nešto veoma važno. Pozorište ne postoji bez tebe, bez gledaoca. Tek kada odeš u pozorište, kada ga gledaš, kada misliš o njemu, ono počinje da postoji. Ono postoji tek kada ga voliš.

Vrste pozorišta

Pozorište najčešće ima svoju kuću. Zgradu u kojoj su gledalište i pozornica, bina ili scena kako je još zovu. Neka pozorišta imaju još ispred bine i poseban prostor za orkestar. U pozorišnoj zgradi su još i male prostorije, garderobe, u kojima se svakodnevna odeća menja za scensku, koju će gledaoci videti. Velika pozorišta imaju i radionice u kojima se šije scenska odeća i prave kulise.

Kuće za pozorišta nisu uvek izgledale ovako, pa i danas ima pozorišta koja nemaju posebnu kuću. U stvari, predstave ne moraju uvek da se igraju u posebnoj zgradi sa gledalištem i pozornicom. Za predstavu su dovoljni glumci i publika. Zato ih možeš gledati na trgovima, ulicama ili među ruševinama starih gradova.

Smestio si se u udobnu fotelju nekog pozorište, ili na drvenu klupu na otvorenom prostoru ili jednostavno stojiš na trgu i čekaš da predstava počne. Hoće li umetnici prikazati neku priču ili događaj iz života govorom, pokretom ili pesmom, zavisiće od vrste pozorišta. A postoje dve osnovne vrste pozorišta: dramsko i muzičko.

U dramskom pozorištu najvažnija je reč. Ono je najsličnije životu, jer se umetnici ponašaju i govore kao u životu, u tvojoj porodici, školi, na ulici. Umetnici koji igraju u ovakvom pozorištu zovu se glumci.

Postoje pozorišta u kojima se umesto glumaca na sceni pojavljuju lutke, kojima upravljaju glumci: pokreću ih i govore umesto njih. To je onda lutkarsko pozorište.

U muzičkom pozorištu, naravno, muzika je važnija od reči. Ako umetnici pesmom a ne govorom prikazuju neki događaj, istinit ili izmišljen, takvo pozorište zovemo operom. Ali postoji i muzičko pozorište u kome se događaji prikazuju pokretima tela, odnosno igrom koju prati muzika, i to nazivamo baletom, a umetnike baletskim igračima. Postoje i predstave u kojima se i govori i peva i igra, gde su i muzika i reč jednako važni. Takvo pozorište nazivamo mjuzikl i u njemu nastupaju glumci.

Postoje i predstave u kojima se sve prikazuje samo pokretima tela, bez reči, ali i bez muzike. To se onda zove pantomima.

Ali danas postoje i pozorišta koja koriste i reč i pokret, ili samo pokret, ali u kojima muzika nije najvažnija. Za takve oblike pozorišta koriste se druga, različita imena, no o tome, nekom drugom prilikom.

Dramaturg

Pozorište objedinjuje sve umetnosti. U njemu radi mnogo različitih umetnika, ali oni svi rade na istom delu - na pozorišnoj predstavi.

Kada počne predstava pred tobom se ukažu dvorac iz bajke, drum koji Kraljević Marko ore, lađa, železnička stanica, moderan stan ili samo soba sa velikim okruglim stolom i prozorom što gleda na dvorište, možda nalik na tvoju. Onda te prostore nasele Uspavana Lepotica, Kraljević Marko, Petar Pan, popustljivi tata i stroga mama, dva dečaka koja svoje avanture prođu sve sedeći ispred jednog ekrana. Svi oni su junaci neke priče koja će se odigrati pred tvojim široko otvorenim očima.

Da, priča. Ona postoji pre nego nastane pozorišna predstava i nju piše umetnik koga zovemo dramski pisac, dramatičar ili dramaturg. To nije priča kao mnoge druge, sa opisima i prepričavanjem, pisana slično ovom tekstu, možda sa ponekim direktnim govorom ili razgovorom, mada u njoj postoje junaci kao u svakoj drugoj priči. U priči za pozorište postoji samo razgovor, odnosno dijalog. U njoj se sve kazuje samo izgovorenom rečju, jer se jedino ona čuje na sceni. Ona ti saopštava šta junaci osećaju, šta misle, kakve su im namere, šta su pre toga radili, gde su bili ili šta im se događalo. Ovako napisana priča zove se drama.

Ali dramaturg ne mora uvek da smišlja nove priče. On može da uzme neku koja već postoji, Hobita ili Hari Potera, neku od Stojkovićevih o Hajduku ili neku narodnu pesmu ili pripovetku, i da je prilagodi za pozorište, odnosno da je celu pretvori samo u govor i razgovor junaka. Takav postupak naziva se dramatizacijom.

Imena nekih od slavnih dramskih pisaca sigurno su ti već poznata, Englez Vilijam Šekspir, Nemac Bertolt Breht, Irac Samjuel Beket, ili naši pisci Jovan Sterija Popović, Branislav Nušić ili Dušan Kovačević. No, ne pišu drame samo dramaturzi. Mnogi pisci koji su pisali prozu ili poeziju pisali su i pišu i drame, a među njima su Laza Kostić, Dušan Radović i Ljubomir Simović.

Režiser

Jedan dečak, kada su ga pitali šta je režiser, reče: „Režiser je čovek koji reži”.

Naravno, režiser nije čovek koji reži. Režiser ili reditelj, kako se to još kaže, je umetnik koji radi u pozorištu. Ideja o nekoj predstavi najčešće se rodi prvo u njegovoj glavi. Kada pročita neku dramu, režiser zamisli kako bi ona mogla izgledati na sceni. Onda pozove druge umetnike, glumce, scenografa, kostimografa, razgovara sa njima kako bi predstava trebalo da izgleda. Pozove još i kompozitora koji smisli kakva bi muzika mogla još bolje da objasni priču. Ima režisera koji svoju ideju o predstavi nametnu ostalim pozorišnim stvaraocima, i takvu predstavu zovemo rediteljskom predstavom. Ima i drugih, koji svoju ideju dograđuju i menjaju kroz razgovore i saradnju sa glumcima.

Kada su svi na okupu, počinje rad na predstavi. Režiser je taj koji vodi računa da sve bude skladno i da dela svih tih različitih umetnika na sceni, kada ih ti, odnosno gledalac bude video, izgledaju kao deo jedne jedinstvene priče. Da stvaralački rad različitih ljudi i njihove misli deluju kao jedno na sceni. Jer u pozorištu svi rade kao što su to nekada musketari činili, jedan za sve i svi za jednog, ne zato što je jedan najvažniji, nego zato što su svi jednako važni i potrebni jedni drugima. Režiser je taj koji pomaže da sve bude tako i da predstava izgleda upravo onako kako je ti vidiš.

Profesija režisera kakvog ga danas srećemo u pozorištu prilično je mlada i postoji tek nešto više od jednog veka. Među poznatim svetskim režiserima su Englez Piter Bruk, Italijan Euđenio Barba, a među našima, Miroslav Belović, Dejan Mijač, Kokan Mladenović, Milan Karadžić.

Glumac

U pozorištu rade mnogi umetnici, ali, ipak, postoji samo jedan bez koga ne postoji pozorište. Ni sama priča, ni sama scena sa predelima iz bajki, ni najbogatija odeća, bez njega ne mogu oživeti pred tobom. Da njega nema, pozornica bi ostala pusta i nema. Njega da nije, Kraljević Marko nikada ne bi zaorao drumova, Pepeljuga ne bi nikada zaigrala na balu, Uspavana Lepotica ne bi zapevala, Hari Poter se ne bi nasmejao. Najlepše priče ostale bi samo mrtvo slovo na papiru.

Umetnik bez koga pozorište ne bi nikada postojalo jeste glumac.

Glumac je jedini čovek koji može, istina na pozorišnoj sceni, tokom predstave, proživeti i nečiji tuđ život. I ne samo jedan život. Tokom svoga života, glumac proživi desetine drugih života. U njegovo telo, u njegovu glavu, u njegovu dušu, smeste se svi oni likovi koje je na sceni oživeo. On će u jednoj predstavi biti car koga je nadmudrio pastir, u drugoj će biti učitelj koji ima puno razumevanja za igre i nestašluke svojih đaka, u trećoj otac koji ima mnogo briga i malo vremena za svog sinčića. Njemu nije potreban vremeplov da bi se našao u srednjem veku uz devet Jugovića i kneza Lazara, u 19. uz Zmaj-Jovu ili Miloša Obrenovića, ili da dospe u 22. vek, niti mu treba letilica da iz Srbije stigne iz Englesku, iz Engleske u Italiju ili Kinu. Njega tamo vode junaci koje na sceni glumi. A on tebe, svog gledaoca, povede sa sobom. Da bi to mogao, glumcu su potrebni talenat, mašta, znanje i mnogo rada.

Sve što čini, glumac čini za tebe. Njegova umetnost dobija smisao tek na pozornici i tek kada ga ti gledaš. Zato je glumac najsrećniji kada oseti da si ti zadovoljan, da je u tebi probudio neka osećanja. Ne zaboravi nikada da posle predstave glumca nagradiš aplauzom. Jedino će tako on znati da ono što čini nije bilo uzalud i da si ti razumeo njegove reči i pokrete i biće srećan.

Među poznatim glumcima koje možda i ti znaš Engleze Entoni Hopkinsa, Džoan Plourajt, Natašu Ričardson, Amerikance Toma Kruza ili Nikol Kidmen. U istoriji srpskog pozorišta zapamćeni su Čiča Ilija Stanojević, Milivoje Živanović, Žanka Stokić; od savremenih verovatno znaš Branka Milićevića Kockicu, Mirjanu Karanović, Slobodana Beštića.

Scenograf

Ako dramski pisac piše priču samo kao razgovor, znači da u njoj nema ni jednog opisa mesta na kome se ta priča događa. A ti na sceni vidiš i drveće, kuće, učionicu, ako su oni za priču potrebni. Znači, neko mora da osmisli to drveće, kuće ili učionicu. Čovek koji to u pozorištu radi jeste scenograf. On čita priču i zamišlja kako treba da izgleda mesto na kome će se priča odigravati.

Ako je pisac napisao bajku, onda je potrebno načiniti dvorac ili čarobnu kolibu. Ako je, opet, ta priča iz stvarnog života, onda je potrebno napraviti kuću ili samo jednu sobu ili dvorište kuće... Scenograf onda sve to zamisli, nacrta i prema njegovim crtežima majstori u pozorišnoj radionici prave stvari koje ćeš ti kasnije videti na sceni.

Na sceni se ne pokazuje baš sve kao u životu. Na sceni je dovoljno nekoliko stabala da se dočara čitava šuma. Soba ne mora da ima zidove i slike na njima, sto, krevet, orman... Dovoljan je, recimo, prozor pa da ti znaš da se priča odvija u nečijoj sobi. Jer pozorište ne traži da gledalac samo gleda i sluša. Gledalac mora da učestvuje, ne na sceni, ne igrajući zajedno sa glumcima. On učestvuje svojim mislima, osećanjima i maštom, koji mu pomažu da shvati ono što na sceni nije vidljivo.

Kostimograf

Odelo ne čini čoveka, ali pokazuje njegove osobine. U životu mi nosimo ono što nam se dopada. A to što se nama dopada drugima govori o nama. Da li biramo jarke ili nežne, svetle ili tamne, hladne ili tople boje govori o nama koliko i naše celo ponašanje. Po odeći se razlikujemo - roditelj i dete, učitelj i učenik, jedna devojčica od druge, jedan dečak od drugog. Odećom namerno šaljemo poruke drugima i oblačimo se prema mestu i prilici u kojoj se nalazimo. Nećemo ići u istoj odeći na fudbalsku utakmicu, u školi i na slavu.

Kada se sa svojim drugovima igraš, pokušaćeš i odećom da postaneš lik koji u igri imaš. Ako igrate „Kauboja i Indijanaca”, neki će potražiti veliki šešir, opasač i pištolj da bi bili „kauboji”, „Indijanci” će u kosu staviti neko pero i izuti cipele. U drugoj igri, gde se pojavljuje lekar, onaj što ga igra pronaći će beli mantil. Znači, prilagodićete odeću likovima koje igrate.

U pozorištu, glumci se odevaju tako da poveruješ da na sceni stoji kauboj, Crvenkapa, car, pastir ili učiteljica. Njihova odeća mora govoriti i više od toga, ona gledaocu mora pokazati odmah i kakve su osobine lika koji glumac oživljava. Već pri pogledu na odeću gledalac će znati ko je na sceni zla maćeha a ko dobra vila, ko je oholi car a ko dobrodušni princ. Znaće po obliku i bojama njihove odeće. Odeća koju glumci na sceni nose naziva se scenski kostim. A umetnik koji se brine o tome kakve će kostime glumci nositi naziva se kostimograf.

Među našim savremenim kostimografima posebno su poznati Božana Jovanović, Milena Jevtić Ničeva Kostić, Angelina Atlagić, Boris Čakširan.

Mali rečnik ostalih pozorišnih zanimanja

Dramaturg, reditelj, glumci, scenograf i kostimograf nisu jedini koji učestvuju u stvaranju pozorišne predstave. U pozorištu dela još mnogo ljudi različitih zanimanja, bez čijeg rada predstava ne bi izgledala onako kako je ti na sceni vidiš.

Kompozitor. U dramskom pozorištu je potrebno muzikom naglasiti ili dočarati ono što se na sceni događa. Zato muzika mora biti u potpunom skladu sa pričom, rediteljevom idejom i glumčevom igrom. Kompozitor je umetnik koji piše ovu muziku.

Majstor zvuka se stara da muziku čuješ na sceni. Ali ne samo muziku, nego i sve ono što se jedino zvukom može dočarati: fijukanje vetra, grmljavinu, bat koraka u daljini...

Majstor svetla. Da bi glumce učinio dobro vidljivim gledaocu, da dočara blještavo sunce ili blagost večeri, ili paljenje prvih svetiljki, to je posao majstora svetla. On se, da bi ovo učinio, koristi velikim sjajnim lampama koje se zovu reflektori.

Krojač i obućar. Zamisli kostimografa ostvaruju krojači i obućari. Bez njih, sve zamisli kostimografa ostale bi samo mrtvi crteži na papiru a glumci bi ostali neodeveni.

Vlasuljar. Glumac mora da liči na lik koji igra. Ponekad mu, da to učini, može smetati i sopstvena kosa. Mladi glumac čija je kosa crna i bujna, treba da igra starca, sede i kao paučina tanke kose ili ćelavog Kelču; kratko podšišana glumica treba da igra bilu čija je kosa crvena kao vatra i duga do pojasa. Za njih neko mora napraviti veštačku kosu - vlasulju, odnosno periku. A to radi vlasuljar.

Pozorišni slikar je jedan od onih koji ostvaruju zamisli scenografa i čine da scena izgleda onako kako je ti vidiš za vreme predstave. On može da naslika nebo i sunce i oblake i ptice na nebu. On ume da naslika kuću i čitav grad.

Stolar i tapetar takođe ostvaruju zamisli scenografa, praveći različite predmete. Kao i van pozorišta, stolari prave predmete od drveta, a tapetari prave različite delove nameštaja. Predmeti koje vidiš na pozorišnoj sceni zovu se jednim imenom - dekor.
Rekviziter. Da bi se na sceni našle sve one stvari potrebne za predstavu, bilo da su deo dekora ili je reč o malim stvarima (štap, mač, puška, torba, olovka) koje su glumcima potrebne tokom predstave, stara se rekviziter. On mora da dođe u pozorište svaki put pre nego što počne predstava i nikada ne sme ni jednu stvar da zaboravi.

Šaptač. Glumcima se to obično ne događa, ali ako im se ipak desi da u nekom trenutku zaborave šta treba da kažu, koju to rečenicu u određenom momentu treba da izgovore, onda je tu šaptač. Dovoljno je da šapne samo jednu reč, a glumac će već znati kako dalje. Jer glumci napamet znaju mnogo rečenica, i više od toga, oni napamet znaju mnogo priča, stotine priča čuvaju u svojim glavama i svojim srcima.

Inspicijent se stara da svi budu na svojim mestima tokom predstave, glumci, šaptači i majstori zvuka i svetla. Oni pomažu da predstava teče na sceni bez problema i zastoja.

Proba, naravno, nije zanimanje. To je vreme kada se rađa predstava. Tokom proba reditelj proverava svoje zamisli, glumci stvaraju svoje uloge, majstori proveravaju da li su dobro uradili svoj posao. Probe su vreme kada se stvara. Samo jedna stvar je važnija od probe, a to je sama predstava.
A ko će drugi, ako ne glumci i pesnici čuvati jezik

Pozorište je umetnost, štaviše, umetnost koja objedinjuje i druge umetnosti. Pozorište postoji više od dve hiljade godina. Naravno, ono nije uvek izgledalo kao ovo današnje koje mi gledamo. Niti je njegova kuća oduvek izgledala kao što izgledaju današnje zgrade pozorišta (nekada nije ni imalo kući), niti su glumci glumili kao što to čine savremeni glumci. Međutim, pošto je duboko vezano za život, ono je, u svom neprekidnom razvoju, sadržalo i čuvalo život, kulturu i tradiciju sredine u kojoj postoji. Na primer, pozorište u Kini, jedno od najstarijih, očuvalo je sva znanja, predanja i verovanja kineskog naroda. Primalo je u sebe saznanja vekova, bogatilo se savremenim i bogatilo duh savremenika. Pozorište uvek može biti mesto na kome se uči o drugim ljudima, mišljenju, istoriji. U nekim društvima i nekim periodima istorije isticana je baš ova osobina pozorišta. Tako se i danas u čitavom svetu koriste pozorištem ili njegovim elementima da bi ljude naučili pismenosti ili im pomogli da reše svoje svakodnevne probleme. Ljudi su se koristili pozorištem u borbi za slobodu, govoreći na sceni ono što na drugom mestu nisu smeli, svoje političke ideje na primer. I uvek su na sceni govorili jezikom svoga naroda.

Pošto se u pozorištu ne koriste samo reči, nego i pokreti, slike, boje, muzika, ono je razumljivo svima. Zato je moćno.

Ipak, iznad svega, pozorište je umetnost bogatija od svih drugih umetnosti. Najuzvišenija od svih ljudskih delatnosti.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 6 gostiju