Čitanje dramskog dela

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Čitanje dramskog dela

Post od branko »

Emilija Cerović Mlađa

Čitanje dramskog dela


Nedavno jedan urednik, dogovarajući se sa mnom o mogućoj saradnji, pokrenu pitanje o pravu reditelja da se koristi tekstom kao predloškom za pozorišnu predstavu, ponekad se dobrano udaljavajući od onoga što nam, naizgled, pisac nudi. Priznadoh da mi je takvo pitanje prilično strano, jer mi se oduvek činilo sasvim prirodnim da je tumačenje podrazumevajući deo ličnog kreativnog čina, kakav rediteljstvo jeste. Urednika je mučilo to pitanje, jer ga je, uverenog da je istinski poštovalac pisane reči, provocirala savremena pozorišna praksa. Nije on, uostalom jedini koji i danas postavlja pitanje o vernosti tekstu, pitanje koje u krajnjoj liniji znači pokretanje pitanja o pravu reditelja da bude stvaralac. To je, uostalom, pitanje koje živo opstoji gotovo dva veka. Oni što zahtevaju verno prenošenje piščeve reči na scenu, oslanjaju se na same korene Zapadnog dramskog pozorišta i ulogu koju je pisac u njemu vekovima imao, zbog čega pisca smatraju stubom pozorišne umetnosti, pa danas čak u njegovom povratku vide nadu za budućnost, spas od reditelja koji se ponaša diktatorski. Ne možemo a da ne podsetimo da je od svojih početaka pozorište doživelo krupne promene. Distinktiranje reditelja i postepena promena njegove uloge u celovitom pozorišnom činu, jeste jedna, ako ne i najvažnija od promena koju je Zapadno pozorište doživelo. Osporavanje njegove uloge traje još od prve polovine 19. veka, onoliko dugo koliko i sama borba reditelja da bude stvaralaca. Zahtev da se prizna pravo na stvaralaštvo formulisali su reditelji u Nemačkoj 1911. godine, a Gaston Bati, na I međunarodnom kongresu pozorišta u Parizu 1927, energično izjavljuje: „Reditelji jednostavno zahtevaju priznanje autorstva za svoj rad”.

Pravci kojima su se rediteljska misao i delanje kretali, naveli su Luja Žuvea da govori o dva tipa režije: „unutrašnjoj” koja je verna tekstu do same njegove suštine i „spoljašnjoj”, za koju je delo samo povod. Od vremena kada je Žuve ovo zapisao nije došlo do bitnih promena u odnosu reditelja prema tekstu. Neki dramski pisci su prihvatili rediteljeve zahteve i počeli da sarađuju sa njim u stvaranju teksta, drugi su uzeli postavljanje svojih komada u sopstvene ruke, treći su se pomirili sa idejom o rediteljskom čitanju i tumačenju, a četvrti su prosto prestali da pišu drame. U isto vreme, ni sami reditelji nisu složni oko pristupa dramskom tekstu i dozvoljenog stepena odstupanja.

Danas, posle svih promena u književnoj teoriji i analizi, čini mi se da je mogućno naći nove argumente, kojima bi se opravdalo pravo reditelja na sopstveno tumačenje dramskog dela, ma koliko se to tumačenje naizgled udaljavalo od svog polazišta. Naizgled kažem, jer scensko tumačenje (u koje su uključeni reditelj i, u manjoj ili većoj meri, glumac) po pravilu ne donosi ono čega u tekstu već nema.

U stvari, u svojoj početnoj fazi proces koji se događa pri scenskom tumačenju neke drame, bez obzira da li se radi o savremenoj literaturi ili onoj koja pripada prethodnim vremenima, podseća me na proces kroz koji prolazi kritičar. Dok proučava neki tekst, kritičar samo čita ono što u tekstu već postoji. To je uvek činio, a usložnjavanje i način čitanja su se menjali kroz istoriju tvoreći povest teorije književnosti i književnih interpretacija. Dakle, menjale su se interpretacije, primenjivani novi metodi, koji su pokatkad otkrivali nove dimenzije samih dela i donosili tumačenja sasvim različita od već ostvarenih i prihvaćenih, dok su dela ostajala nepromenljiva. U skladu sa saznanjima post-strukturalne lingvistike, interpretacija se može definisati kao svojevrsna borba za značenje, koja je dala konačni legitimitet subjektivnosti u pristupanju, čitanju i, samim tim, tumačenju književnog dela. Analogno tome, reditelju i glumcu, koji se u početku svog rada služe sličnim sredstvima u čitanju i tumačenju dramskog dela, mora se priznati pravo na subjektivnost, na otkrivanje značenja koja su ostala neprimećena i nedočitana. I jedan i drugi, književni kritičar i pozorišni stvaralac, pri tom traže ili mogu tražiti mesto i dimenziju sopstvenih u kontekstu drugih i drugačijih tumačenja.

To je trenutak u kome se rad kritičara i rad stvaraoca, reditelja i glumca, više ne poklapaju. Kritičar se izražava istim medijem kojim se koristio pisac, i svoj cilj ispunjava tumačenjem koje nudi. Reditelj se, opet, koristi drugačijim medijem i njegova razmišljanja nastavljaju se u terminima drugačijeg jezika. Njegov cilj se ne ispunjava tumačenjem. Pred njim stoji stvaralački proces transponovanja dosegnutog tumačenja u novo umetničko delo, celovitu pozorišnu predstavu.

Proces kroz koji prolazi glumac jednak je rediteljevom, s tim što on razmišlja i dela u okvirima jezika imanentnog glumačkoj umetnosti, dok sve vreme zajedno sa rediteljem i svojim kolegama glumcima prolazi kroz međusobna dogovaranja, ubeđivanja i usklađivanja. Upravo od te skladnosti, od istovetnosti odgonetnutog značenja i izbora scenskih sredstava za njegovo transponovanje, zavise idejno i stilsko jedinstvo predstave.

Mogućnost za, takozvano, pogrešno čitanje, jednaka je i kod kritičara i kod reditelja i glumca. Ali rasprava o tome ne bi nas dovela do odgovora na pitanje - ima li reditelj prava na sopstveno tumačenje dramskog teksta. Njegovo pravo nije manje od prava koje se priznaje kritičaru koji se koristi naučnim analitičkim metodima i sredstvima. U stvari, ono je veće, a pokriće za to daje kreativnost kao bitni preduslov umetnosti. Sumnjati u to pravo, znači dovesti pod sumnju suštinu rediteljske i glumačke delatnosti, i u krajnjoj instanci pitati da li su rediteljstvo i gluma uopšte umetnost. Sa svoje strane, kritičar pozorišne predstave mora biti otvoren i spreman da prihvati činjenicu da tumačenje koje je njemu blisko istovremeno ne mora biti, i po pravilu nije, i jedino mogućno.
Beket - jedan mogući epilog

Borba reditelja da im se prizna pravo stvaralaca, traje, kroz njihovo delanje ili formalne zahteve, od polovine 19. veka sve do danas. Razvoj rediteljske misli i postepeno osvajanje stvaralačke slobode, izazvali su, s jedne strane, burne reakcije kritičara i pisaca, a, sa druge, još jača nastojanja reditelja i njihovu dominaciju, pa, neretko i diktatorske pozicije tokom 20. stoleća. Sa svoje strane dramski pisci su reagovali različito. Jedni su se pomirili sa idejom o rediteljskom čitanju i tumačenju, drugi su prosto prestali da pišu drame okrećući se proznim ili poetskim formama, a treći su prihvatili rediteljeve zahteve, prepustili mu svoje tekstove ili počeli da sarađuju sa njim u stvaranju teksta, četvrti su uzeli postavljanje svojih komada u sopstvene ruke.

Preuzimanje režije sopstvenih komada nije uvek dolazilo iz vere da niko sem tvorca teksta nije u stanju da ga razume i transponuje u pozorišni čin. Kao što ni saradnja sa rediteljem nije došla iz nemoći pred veličanstvom reditelja. Obe, i saradnja i režiranje sopstvenih komada, mogli su doći iz stvaralačke potrebe, iz spoznaje da se rad na dramskom tekstu ne završava za pisaćim stolom.

Moguć epilog rasprave o odnosu teksta i njegovog scenskog tumačenja pružio je svetu i modernom teatru Semjuel Beket. Jedan od poslednjih iz plejade značajnih dramatičara, otvorio je novo poglavlje u odnosu pisca i pozorišne predstave, dramskog dela i njegove scenske interpretacije, odnosno, odnosu pisca i pozorišnih stvaralaca. Novo za moderno pozorište, ne bez analogija u prošlosti.

Beket je u početku sarađivao sa režiserima, pokušavajući da svojim aktivnim učešćem doprinese uspostavljanju „standarda vernosti” tekstu, kako je sam govorio. Ali tokom te saradnje pred njim su se otvorile nove mogućnosti kojih nije bio svestan dok je na tekstovima drama radio u osami svoje radne sobe: drama je počinjala da živi tek u procesu saradnje sa glumcima, scenografima, majstorima svetla... Kroz tu saradnju njegovi sopstveni tekstovi otkrivali su svoje vrline, svoje mane, izranjala su značenja kojih nije bio svestan. Aktivno učestvujući u stvaranju predstava, počeo je da pravi korekcije (baš taj termin je sam koristio), od manjih promena, do izmene didaskalija, osvetljenja (a delikatni odnos verbalnog i vizuelnog i čini konstitutivni deo beketovskog pozorišta), do broja i karaktera likova, forme, strukture, smisla pojedinih scena, pa i čitavog komada. Beket je pojmio da stvaranje dramskog teksta nije proces koji se može odvojiti od predstave. Postepeno je počeo sam da režira svoje drame. Nije u taj posao pohrlio sa elanom i bez oklevanja, to je učinio pod navalom osećanja da tako ponajbolje može nastaviti svoj inače predani i pedantni rad. „Bio je to način da redefiniše svoje vizije, nastavi da otkriva latentne mogućnosti teksta i da reafirmiše fundamentalno modernističku estetiku” (S. E. Gontarski). U radu na inscenaciji ponovo je otkrivao samog sebe kao stvaraoca. Već od početka šezdesetih godina, neposredni rad u pozorištu postao je neophodni deo Beketovog stvaralačkog procesa i on je želeo da se promene na tekstovima nastale u tom procesu unose u tekstove koji su štampani kao knjige. Zato je izdavačima slao pisma sa molbom da odlože početak štampanja do novih proba, koje su značile nove provere i nove promene. Saradnja sa samim sobom (Beketa-dramatičara i Beketa-reditelja), pomogla mu je da ostvari kritički diskurs prema sopstvenoj pisanoj reči. „Kao svaki dobar čitalac, Beket je sa svakim čitanjem pravio nova otkrića, a režija mu je pružala prilike za intenzivna nova čitanja”. Svaka nova scenska postavka značila je reviziju teksta. Bio je to Beketov tihi, nenametljivi način da prizna da „pozorište čini predstava, da je pozorište prostor, kako Piter Bruk već godinama ponavlja, arena za kreativna otkrića” (Gontarski).

Kažu da je Beket prezirao i tumače i tumačenja (Radomir Konstantinović), možda zato što su se kritičari i tumači prema njegovom delu odnosili kao prema završenoj formi. Kažu i da je njegov temeljni stav bio da je „umetnost apoteoza samoće”. Tokom devetnaest godina rediteljske karijere (1967-1986), Beket je pružio dokaze da stvaralaštvo za pozorište živi samo u pozorištu, živom pozorištu koje je vitalna, kreativna sila, pozorištu koje potire svaku samoću.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 9 gostiju