Kritike

Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Kritike

Post od branko »

Dragi Ivić - Jelisavetini ljubavni jadi zbog molera

U mom gledalačko-kritičkom fundusu nalaze se (već) četiri predstave pozorišta koje nosi preskroman atribut u svom imenu - kamerna scena. Druženje je najpre počelo putem interneta ( neizbežna forma upoznavanja u današnje vreme ili , što bi se reklo - kad si u Rimu, budi Rimljanin), a nastavilo se na scenama Srbije (našoj, njihovoj, petrovačkoj). Prvi razgovor Brankov i moj bio je na ''neviđeno''. Na moju , selektorsko-domaćinsku brižnu upitanost - da li mogu da odgovore izazovu festivala koji je prilično zahtevan i , kako drugi rekoše, pošten i beskompromisan u svojim zahtevima, moj dobri Branko je u svom stilu odgovorio: ''Nećeš se zbog nas obrukati, budi siguran...''. I bi i susret prvi, i bi ''Korešpodencija...''. Tajfun pozorišta prohujao je velikom scenom naše kuće zatekavši publiku i dižući je na noge.
Od tada negujem pozorišno i lično prijateljstvo sa ovom aziliranom grupom sjajnih do-guše-u-pozorište ukopanih zaljubljenika. ''Venecijanka'' je potvrdila maštovitost i kreativnost autorskog tima da od nečega već viđenog izvuče maksimum, a ''Lepe oči, ružne slike'' jesu pozorišni zemljotres koji će još dugo izazivati konstantne potrese u pozorišnom sećanju svih onih koji su imali sreću da vide ovu neverovatnu pozorišnu pesmu u prozi, nesvakidašnju prozivku ljudskih vrlina i mana. U Sentu sam ovih dana otišao ne toliko vođen strogim selektorskim poslom i obavezom, koliko pozorišnom radošću i radoznalošću da prisustvujem premijeri ansambla za koji znam koliko može i kojim izazovima može da odgovori.

Šta smo to videli u petak? Proteklo je nekoliko dana, dovoljno ne samo da slegnu utisci, već i da neke ocene dobiju na osenčenosti i misaonoj proveri.
''Jelisavetini ljubavni jadi'' imala je svoju televizijsku premijeru još 1972. godine (Jelisaveta Seka Sablić i Miki Manojlović ). Na sceni je doživela nekoliko izvođenja, od kojih je SKC Kragujevac imao jednu od zapaženijih. Po svojoj strukturi tekst podseća na L'Hommage komadima Kocebua i Koste Trifkovića. Reklo bi se da je pisac hteo ovim dramoletom odati počast piscima iz vremena kada je pozorište bilo škola života, odnosno kada su se sa scene slale poruke u stilu moraliteta. U tom smislu tekst je potpuno zastareo, odnosno anahron i možda je baš u tome šarm takvog izbora: uzeti tekst koji govori o malograđanskim vrednostima i pogledima na svet i prirediti ga tako da se paralele sa sadašnjim vremenom gotovo same nametnu. Ako je to bilo razlog za ovakav repertoarski izbor, onda mogu razumeti zbog čega je ovo pozorište uzelo baš taj tekst.

Uvek polazim od toga da je premijera praznik, a ne predstava koju treba ocenjivati u punom smislu pozorišno-kritičkog metoda, pa stoga ne koristim rečnik i mogućnosti da je u tom svetlu kategorišem; ipak, nešto se već može videti i napisati i na osnovu ovog, svečarskog doživljaja: ova predstava pripada onoj grupi prikazanja koja se ne mogu odigrati lošije posle premijere . To je, naravno, stoga što je konfiguracija predstave takva da traži igranje. Zato što mora da se igra, siguran sam da će posle svake reprize biti uverljivija. Glumačka podela i njihov napor, umeće i iskustvo pokazali su u toku predstave, a posebno na kraju, zbog čega su se ( nadam se ) reditelj, odnosno rukovodstvo pozorišta opredelili za ovaj, nesumnjivo preskroman tekst. Glumci su predstavu , ovom prilikom , ''dobili na iskustvo'', veštinu i ''suvo'' znanje. To, verovatno, rade u svakoj predstavi (a zašto da ne? Čime bi , inače, trebalo ovladati tekstom), ali se to ovde jasno vidi . Ta očiglednost otkriva manjkavosti koje su uočene na planu odbira teksta i režije. Nedostatak životne uverljivosti na početku komada (ko se to tako lako i povodljivo zaljubljuje?) ne smeta jer glavni glumački par suvereno vlada svim elementima scenskog prikazanja, pa ne da publici da spazi ono što je očigledno - naivnu priču i '' nemoguć '' zaplet. Te nelogičnosti kulminiraju na kraju dolaskom babe i dramatično zakovitlanim, ali u potpunosti uprošćenim zapletom. Ona dolazi da Jelisavetu izbaci iz njene kuće (!) zato što je nerotkinja (a da to niko nije dokazao osim svemoguće čaršije ). U tim trenucima publika stiče utisak da se očekuje , shodno logici pozorišne priče i radnje, da nas očekuje još jedan čin u kome bi se se ova nepravda nekako razjasnila a stvari, shodno tradiciji takvih komada, dođu na svoje mesto, pravda i ljubav pobede, itd. Međutim, događa se neočekivano - predstava se završava prilično neuverljivo i gorko - baka izbacuje Jelisavetu iz kuće, pa ono što je do tada ličilo na bezazleni dramolet i malograđanski tok toplo/hladno zbivanja u trenutku se pretvara u neprijatnu priču koja kao da je prepisana iz ''unutrašnje'' rubrike nekih dnevnih novina. Ni glumačka veština, ni rediteljski pedantan rad ne mogu da poprave utisak da kraj pati od nedostatka pozorišne, odnosno dramske logike. Kad su počeli da se rastaju to je trajalo i trajalo, a onda je usledio iznenadni kraj. Nije čak ni problem što je taj kraj nagao, iznenadan i neočekivan jer ima takvih prestava. Problem je što je kraj na pogrešnom mestu i to je sve. Da li je reditelj mogao da nekom dramaturškom intervencijom popravi situaciju? Svakako da jeste, pitanje je samo da li mu je to svojstveno i da li se time do sada bavio.

Glumci su predstavu , ovom prilikom, kako napisah, dobili na iskustvo i na suvo znanje. Ako je prihvate ovakvu, može se dogoditi da to postane senćanski ''Radovan Treći'', jer mesta za improvizaciju i glumačke minijature ima mnogo. Ovakvu predstavu je dobro imati na repertoaru kao ''b'' produkciju jer ovo pozorište to može - pokazati publici artizam u stilu ''može nam se i ovo da igramo jer znamo glumački zanat''. Sve u svemu - to je poželjna repertoarska predstava, kao dobro zagrevanje za one zadatke i domete na koje smo od ovog pozorišta navikli.

Ove moje opaske koje se odnose na prestavu mogu se (fakultativno) prihvatiti ili ne prihvatiti jer mi je nepozanta repertoarska politika ove kuće za novu sezonu. To, na kraju krajeva, nije ni važno sa stanovišta prosečnog gledaoca jer on gleda ono što vidi, a ne ono što bi moglo da bude. No, s obzirom na to da je festival zbog koga sam gledao prestavu glumački u svojoj poetici, rado ću jedan pasus posvetiti glumačkoj ekipi o kojoj sam već nešto rekao. Podela je odlična i jasno je da je reditelj umeo dobro rasporediti snage u samom ansamblu, što mu se vratilo dobrim. Gordana, u ulozi Jelisavete, pustoši scenom, pokazujući raskoš glumačkog talenta u svakom potezu, pokretu i reči. Orkan zvani Gordana ume da bude i povetarac, i lahor, onako kako je radnja vodi i kako ona vodi radnju. Branislav Unginović kao moler Milovan već samim svojim habitusom (koji neodoljivo u ovoj prestavi podseća na Stena Laurela) iz svake replike izvlači maksimum, koristeći u potpunosti situacije koje mu je pisac stvorio, a reditelj dodelio. Pri tom je u nekoliko navrata (na sreću teško uočljivim i retkim) pomogao mlađim kolegama koji su kasnili s ''šlagfortom'' ili pokretom. Duško Blažić nije upao u zamku jevtine imitacije ciganina / lažnog sveca, niti je zloupotrebio naratorsku, vezujuću ulogu u predstavi. Majka, Mirjana Savin, podsećala je vizuelno na likove iz crtanog filma, a svoju glumačku šansu potražila je, i iskoristila, u persiflaži kosovsko-resavskog govora (što sa Ljigom, pošteno govoreći , nema dodirnih tačaka, ali je simpatično). Ostali članovi ekipe, epizodisti, pokazali su standardne osobine ovoga pozorišta - precizan rad i ''igru bez lopte''. Ne treba zaboraviti ni tradicionalno maštovitu i koretnu kostimografiju, rad s rekvizitom i odličnu masku (šminku). Scenogafija je, kao i uvek u ovakvim prestavama, naznaka koja daje povod i mogućnost za igru, a ne za arhitektonske egzibicije i iživljavanja. Sve u svemu, nezavisno od primedbi na literarni kvalitet teksta i rediteljske iznuđene poteze, ovo je predstava koja može da osvoji publiku gde god zaigra. Ubeđen sam da će to i činiti.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Kritike

Post od branko »

Izbiračica

9. INFANT
Farsični sitkom

Šeste večeri Infanta nastupio ansambl Kamerne scene „Miroslav Antić” iz Sente, s predstavom „Izbiračica” u režiji Dragana Ostojića

Jedna od glavnih stavki “genoma” Internacionalnog festivala alternativnog i novog teatra (Infant) je želja za, na jednom mestu, otkrivanjem i prezentovanjem drugačijeg, retko viđenog i najčešće (samo i svesno) marginalizovanog, a nikako bezvrednog pozorišnog života. U tako, ipak širokom, rastegljivom okviru, itekako podsticajnom za kreativnu paniku selektorske slobode, na 9. Infantu šeste večeri, svoje mesto našla je i predstava “Izbiračica” koju je izveo ansambl Kamerne scene “Miroslav Antić” iz Sente, a u režiji Dragana Ostojića. Reč je inače o pozorišnim amaterima čija je Kamerna scena u proteklih sedamnaest godina izbacila 22 predstave dramskog ansambla, omladinskih komada i petnaest premijera dečijih predstava kroz koje prošlo više od 240 članova. Kamerna scena je ostvarila povremenu saradnju i sa brojnim profesionalnim pozorišnim ljudima: rediteljima, glumcima, kostimografima... Sa svojim predstavama redovno ima zapažene nastupe na regionalnim i republičkim smotrama amaterskog stvaralaštva.
Na velikoj sceni Kulturnog centra Novog Sada dočekao nas je tako očekivani glumački entuzijazam udružen sa neskrivenom rediteljskom ambicijom usmerenom ka savremenom, bliskom minimalističkom, a opet naglašeno stilizovanom čitanju poznate komedije Koste Trifkovića. Ova komedija intrige, povest o bogatoj, razmaženoj i hirovitoj udavači Malčiki, njenim smušenim proscima, nakaradnim roditeljima i devojkama suparnicama ustreptalih duša i tela odvija se u seoskom dvorištu, na gumnu pokraj poljskog vecea gde bale slame zamenjuju salonski nameštaj a neizbežni Žuća “kida lanac” na dolazak svakog stranca. Sve to uz kostime koji podcrtavaju grotesknost likova čini jedinstven i funkcionalni vizuelni okvir, poligon za panonsko malograđanski sitkom, narodski lascivan i pomalo raskalašan, malu pistu za veliko “ačenje i šegačenje”, mesto za uzlet od farse, preko groteske do naslućenog apsurda.
U svakoj od faza “poletanja” ponešto je ovom prilikom ipak nedostajalo, najviše zahvaljujući neusaglašenom tajmingu individualne i kolektivne igre (danak je to bio očitoj tremi izvođača) a donekle i naivnoj preekspresivnosti glume koja se sudarila sa, čini se, koliko jasnim toliko i prevelikim, dakle rizičnim rediteljskim ambicijama. U one teatarski zanimljive i uzbudljiv trenutke senćanske “Izbiračice”, kojoj pored svega nedostaje i nešto od one trifkovićevske lakoće i lepršavosti, makar i u novom ključu, ubrajamo efektne pasaže usklađene muzike i glumačkih pokreta kao i završnu sliku hepi enda, ustvari Malčikinog poražavajućeg otrežnjenja.

Vladimir Crnjanski

RAZGOVOR O PREDSTAVI

Više od amaterizma

Direktorka Kulturnog centra grada Mirjana Markovinović je objasnila da je senćanska „Izbiračica” jedan vid kulturno-političkog delovanja Infanta, koji nikako ne bi smeo da se zatvori u neke krute koncepte
Preksinoćno gostovanje Kamerne scene “Miroslav Antić” iz Sente sa delom “Izbiračica” Koste Trifkovića u “tumačenju” (režiji) Dragana Ostojića, na razgovoru u Kulturnom centru grada potaklo je brojne polemike, ne toliko usmerene na samu predstavu, koja je brojnim priznanjima već dovoljno ocenjena, koliko na ono što ona u konkretnom momentu znači - gostovanje jednog amaterskog vojvođanskog pozorišta na, takoreći, prestižnom festivalu alternativnog i novog teatra.
Da je postavljanje pitanja upravo bio jedan od ciljeva njegovog izbora, a da je nužno zapitati se o statusu “amaterskog” pozorišta u Vojvodini, glasilo je obrazloženje selektora festivala LJuboslava Majere. A da odnos društva i nadležnih ministarstava treba bitno da se promeni, najbolje svedoči upravo senćansko pozorište, mada su i ranije vojvođanski amateri uvek bili u samom vrhu. Direktorka Kulturnog centra grada Mirjana Markovinović je dodala da se u Vojvodini jako malo ulaže u amaterska pozorišta, a da bi mnogi trebalo da “rastu” u svom umetničkom angažmanu. Ona je, zajedno sa Majerom, potvrdila da je “Izbiračica” jedan vid kulturno-političkog delovanja Infanta, koji nikako ne bi smeo da se zatvori u neke krute koncepte.
Dalje se raspravljalo o eventualnim modelima prevazilaženja trenutne situacije, ali i uopšte o odnosu pozorišnog profesionalizma i amaterizma. Likovni umetnik i kritičar Pavel Čanji je rekao da bi ustoličeni pojam amaterizma zaista trebalo prevazići, jer je on na neki način povezan sa siromaštvom, možda čak i diletantizmom, a ostali učesnici razgovora su se složili da profesionalci često znaju da pozorište nagrde i više nego njihove kolege “sa druge strane”, koji su u mnogo nezavidnijem položaju, ali ipak opstaju.

I. Burić
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Kritike

Post od branko »

MEĐUOKRUŽNA SMOTRA AMATERSKIH POZORIŠNIH DRUŠTAVA SEVERNE BAČKE
(Senta 07.-15.04.1989)

POLITIČKO VENČANJE

Fadil Hadžić


Gledaoci su još jednom imali prilike da vide delo Fadila Hadžića, jednog od najpopularnijih i najplodnijih stvaralaca jugoslovenske dramske umetnosti, prema kome se kritika nažalost vrlo negativno ophodi. Komedija Fadila Hadžića u izvedbi senćanskih amatera je zabavna i satirična priča o ljubavnoj romansi Vere, odgojene u religioznom duhu, i Kikija, sina partijskog funkcionera, odnosno priča o prvom (a ujedno i poslednjem) susretu i verbalnom obračunu njihovih roditelja. Oni su nam dokazali da se vredi u bilo koje vreme povesti apsolutnim nadahnućem komedije, jer nam pisac bez neke dublje analize i uobražavanja poručuje da možemo lepo da živimo i sa osećajem opasnosti nad glavom, čak i u slučaju da se ljudi ne razumeju među sobom. Videli smo vedru i smešnu "žurku" sa sjajnim i tečnim dijalozima i sigurnim kretanjima glumaca. Čini se da je između glumaca i reditelja postojala savršena alhemija. Videli smo predstavu punu radosti i zabavljali se zajedno sa veoma zahvalnom publikom. Nikog nije iznenadilo to, što pisac ne razrađuje suštinska pitanja, samo ih se dotiče. Na kraju krajeva, Hadžić nije Šekspir ni Krleža. On jednoznačno nastoji da nasmeje gledaoca, a to je bila namera i ovog ansambla.
Reditelj, sposobni Lazar Pajtić, mudro je postupio kada je rediteljsku koncepciju poverio Hadžiću, pošto komad pruža velike mogućnosti za organizaciju igre. Međutim imao je više sreće sa vođenjem glimačke ekipe, nego sa tehnikom. Scenografija je umanjivala vrednost predstave. Šteta, jer Lazar Pajtić je radio sa poštenim namerama, svoje scene pokreće sa mnogo osećaja a nadasve poštuje glumca. A i autora. Retka vrlina u današnje vreme. Učesnici su briljirali. Sve najepše mogu da kažem za za glumačka ostvarenja atraktivne Galjine Bugarski i spretnog Branislava Unginovića. Galjina Bugarski samouvereno i neukočeno igra Elzu, lik koji u svojoj naravi poseduje dosta mana. Ona je svojim intoniranjem i odličnim kretanjem na sceni preuzela svu težinu komada, diktirala ritam, blistala punim sjajem. Pružila je profesionalno ostvarenje, koje obogaćuje zapanjujuće lakoveran lik, pomalo detinjasto, ali istovremeno i na vrlo zavodljiv način. Zna da stvori stil i atmosferu prave komedije. Tumačenje uloga Ljubice Romandić i Akoša Kopasa je precizno i striktno odrađeno, pošto im tekst ne omogućuje iskričaviju igru. Najmlađi učesnici, Mirjana Savin i Bojan Pajtić su svoj talenat prikazali pretežno u prvom delu predstave, pošto su njihove uloge u daljem potisnute u pozadinu. Muzika Graca Atile je svakim svojim taktom zvučala u prilog glumca, reditelja i komada.
Videli smo ekipu sposobnu i punu obećanja u utorak uveče u senćanskom pozorištu. Da je tehnički kvalitet predstave bolji i da glumci igraju oslobođenije, tada bi smo mogli pripisati u prilog stvaralačkog tima još više pozitivnih bodova, ali i ovako možemo biti zadovoljni predstavom.

Zoltan Baracijus, reditelj
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Kritike

Post od branko »

"UMORNI" Nebojša Romčević

Pri scenskoj postavci ove komedije, reditelj Pajtić opredeljuje se za takvo "prizemljenje" kojim će predočiti ono suštinsko u samom tekstu: apsurdnost ljudskog hoda koji ni u jednom vremenu i prostoru ne nalazi čvrstu tačku oslonca, ljudi koji se kreću putanjom viska, dakle, uvek između neba i zemlje, na strašnoj vetrometini života, bez ikakvog izgleda za ljudski – stvarnosni opstanak. Pred gledaocem je mozaik sačinjen od sličica bezizlaza bića bez zaštitnog oklopa, potpuno ogoljenih, praznih, iskorenjenih...
Pri redukciji teksta, Pajtić se "oslobodio" scena/prizora koji bi predstavu činili daleko apstraktnijom, ali i teško ostvarljivom, reč je o mogućnostima amaterskog ansambla, kao i o tehničko-scenskim (ne)pogodnostima amaterske pozornice.
Mali ansambl od svega osam glumaca je dobro uigran, vlada tekstom, tvori jednu zanimljivu ansambl-predstavu, ali nedostaje mu jezgrovitija pročišćenost pojedinih likova kojom bi, uz solidniju nadgradnju, temeljnijim poniranjem u dobro zamišljen rediteljski koncept sve oscilacije mogle "brušenjem" biti izbegnute.
U inat ovim manjkavostima, izražajna je radost igre, a što je samo po sebi, vrednost amaterskog izraza. Talentom, bogatstvom iskustva, izuzetnom samosvojnošću u kreiranju lika Jokice ističe se Branko Unginović. Od naoko marginalnog lika dede, čoveka čija je jedina radost i smisao življenja-ljudska nesreća, stvorio je centralni lik. Branko Vučetić (uloga slikara Mileta) poseduje neosporni talenat, ali još je sa nedovoljnim glumačkim iskustvom da do kraja ostvari, inače, dobro pronađenu nit u tumačenju ove uloge. Pohvala Lj. Romandić, G. Nikolić, B. Vučuroviću, J. Dimitrijeviću i B. Pajtiću.
Scenografija Živojina Branovačkog vrlo funkcionalna, do kraja usklađena sa zahtevom rediteljske postavke.
Rečju, zanimljiva predstava, čvrste i umne rediteljske postavke kojoj je potrebna dogradnja unutar samog ansambla sa ciljem da se namerna simbolika zaokruži i učini čvršćom, jezgrovitijom....

David Kecman
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Kritike

Post od branko »

"UJKA VANJA" A.P.Čehov

Čini mi se da je i ovoga puta pred nama jedna od velikih neizvesnosti koje Čehov bez sumnje čitavim svojim stvaralaštvom nameće. Kad kažem čitavim, mislim, dakle, na ono da li su Čehovljeve priče drama, odnosno da li su njegove drame priča. S druge strane te Čehovljeve nikad slučajne, uvek namerno unošene pauze, ta ćutanja koja možda ilustrativnije i značajnije govore od tekstova koji se u njegovoj drami ponekad govore govorenja radi. Stoga nije ni malo nepoznata stalna poprečnost između teoretičara i kritičara teatra i neposrednih izvođača i stvaralaca da li je Čehov u stvari prvi antidramski pisac. Mislim da smo i večeras mogli da se uverimo da ipak jeste. Što se tiče same predstave kolega iz Sente u režiji gospodina Vajde, ja želim da istaknem posebno nešto što se odnosi na atmosferu. I to pre svega možda zanemarujući večernji zvon koji je tu, pretpostavljam, radi prepoznatljivosti odmah i sad, no, to su pretpostavke, ali pre svega mislim na tu atmosferu o kojoj ste i Vi, gospodine Mišiću govorili, i to su te nezaobilazne Čehovljeve žabe, nezaobilazni njegov češljugar. Gospodin Vajda to zna, i ne samo on, prva i glavna svađa između Stanislavskog i Čehova nastala je posle premijere "Galeba", jer je Čehov, nezadovoljan rešenjem koje je dao Stanislavski, rekao: "Da, dragi moj, ali u maju više žabe ne krekeću i češljugar više ne peva." Dakle, mislim da je pogođena ta atmosfera koja je stalno prisutna, i ne treba zaboraviti da je "Ujka Vanja" jedna od retkih Čehovljevih drama koje se dešavaju u dva godišnja doba, u toku leta i s početka jeseni. Tu je i nezaobilazna kiša i grmljavina. Ovo posebno ističem jer je uz pomoć tonskih efekata gospodin Vajda nas dobro uveo u atmosferu zbivanja. Kad govorim o zvučnom tonu predstave, ja naravno želim da se osvrnem i na njenu kolorističku stranu, i pre svega na izvanredno i psihološki i sjajno u boji rešene kostime gospođe Ane Marije Mihajlović. Dobrom oku nije moglo da promakne da je svaki detalj sa drugim uklopljen. I na kraju, ako već treba da se opredelim za najpotpunije glumačko ostvarenje, mislim da je ono došlo od gospođice Mirjane Savin, tumača lika Sonje. Ona je umela da bude i zaljubljena, i nesrećna, raspolućena između oca, ujaka, Astrova, i jelene Andrejevne. Ne kažem da je to uvek bilo dosledno, ali u svakom sliučaju mi se čini kao vredan rezultat koji, pretpostavljam, ni u kasnijim izvođenjima neće promaći pažnji gledalaca.

Miroslav Radonjić Republički festival u Kuli, 1995. godine
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Kritike

Post od branko »

"IZBIRAČICA" Kosta Trifković

UTISCI SA OKRUGLOG STOLA

Ilija Tucić: voditelj okruglog stola

Konačno prava ansambl predstava sa deset glumaca, te pravom šminkom karakterističnom za jednu dobru, pravu predstavu. Videli smo Trifkovićevu predstavu kojom bi i sam autor bio zadovoljan.
Mi najčešće igramo Trifkovića kao omaž malograđanskog duhaonog vremena. Naprotiv, da se nije bojao, da je imao hrabrosti, što je za ono vreme nezamislivo, ja sam siguran da bi Trifković već igrao upravo ovako "Izbiračicu". Znači, na ekonomskom dvorištu, a ne u svečanom salonu. Zbog toga čestitam samom reditelju koji nam je konačno pročitao Trifkovića i postavio tamo gde ga treba postaviti, i odigrati tako kako ga treba odigrati. Tvrdim da bi Trifković baš ovako postavio svoj komad. Centralno pitanje je kako se igra "Izbiračica", kako se igra Trifković? Uz pomoć reditelja vi ste okrenuli ovaj koncept naglavačke i uradili pravu stvar.

-Zonski selektor Karlo Fišer (Novi Bečej):

"Izbiračica" Koste Trifkovića, Kamerne scene "Miroslav Antić" iz Sente u režiji Dragana Ostojića, je predstava koja je u svakom pogledu obeležila ovu Smotru. Sigurna ruka reditelja profesionalca koji je Trifkovića pročitao na svojstven način, tome prilagodio scenu, stilizovanu igru i kostime, svakako je svetla tačka ove Smotre. Predstava je ujednačena u svakom pogledu. Odlična kolektivna igra glumaca, što se, nažalost retko sreće i u profesionalnim pozorištima. Imam utisak da bi ova predstava bila rado viđena u svakom pozorištu.

Bogdan Ruškuc – selektor

Naše dramaturško-rediteljsko distanciranje od skromne (malo)građanske ostavštine Koste Trifkovića započelo je još šezdesetih godina prošlog veka (Vasilije Popović). "Obračun" je obavljen sažimanjem, kompiliranjem, dopisivanjem pevanih i igranih numera, i konačno, najčešće i najviše, scenskim persifliranjem.
IZBIRAČICOM u režiji Dragana Ostojića i izvođenju senćanskih amatera kao da je ovaj proces okončan: od Trifkovića nije ostao ni kamen na kamenu! Definitivno su uklonjeni i poslednji ostaci salona (ovde:gumno), nameštaja (bale slame), vrata (postoje jedna, ali prokodska), nema ni one rudimentarne Trifkovićeve karakterizacije (ovde su svi izbirači i otirači), nema ni finog salonskog razgovaranja (ačenje i šegačenje dovedeni su do krajnjih granica izdržljivosti), nema ni starogradskih pesama (mada se pesma , u jedan mah i začuje, ali više kao napev iz vremena prvobitne ljudske zajednice).
Jedino kostim liči na to što se pod tim podrazumevalo nekada, sem jednog detalja. Gotovo na svakom kostimu nalazi se po jedna aplikacija i obliku srca: na malom ili velikom džepu sakoa, sa prednje strane ili zadnje strane pantalona (na šlicu, na turu). Da, ima i jedno veliko "ventilaciono" srce izrezano na vratima poljskog klozeta, pa, mislim, možda, u zbiru, sva ta srca predstavljaju ključ za iščitavanje ove i ovakve predstave: kad se simoli ljubavi nose na takvim mestima, ni "izbiračice" ne mogu biti bolje.
Možda se ovaj Trifkovićev tekst nije do kraja dao ovakvom iščitavanju, ali, posle ove Ostojićeve režije, IZBIRAČICA se više neće moći igrati kao pre.

Mirjana Markovinović, predsednik ocenjivačke komisije:

Reditelj je za ovu predstavu napisao da je namenjena publici na radost i veselje i mislim da je u potpunosti ispunila očekivanja. Ovo je Trifković, koji se ne drži više salona, izveštačenih nobles manira. Trifković je izvrgao ruglu Vojvođane, koji su bili tako naopaki da su uvek rado primali, a bojim se da smo uopšte takvi da uvek primamo neku vrstu tuđeg miljea umesto da se pridržavamo svoga. Očigledno je bila i namera reditelja i glumca na sceni da nas vrate na naše, na slamu, u blato i , ne bez razloga, su tu prašina koju su udahnuli u prvim redovima i ta slamarica. Potpuno logučno su upućivali da se mi najzad nalazimo u Vojvodini, svoj na svom. Vrlo je zanimljivo kako su glumci vrlo neujednačene generacijske strukture igrali vrlo složno, vrlo kolektivno, bez nadmetanja, bilo je vrlo čistih odnosa. Hvala glumcima na večerašnjoj predstavi.


Milutin Mišić, voditelj razgovora
U početku ću dati neke uvodne napomene, ono oko čega se sigurno nećemo sporiti. U njihovom programu ste mogli pročitati, reditelj je rekao da je radio predstavu čija je prvenstvena namera da razonodi, a ne da zasmeje. Ovo nije predstava koja jeftino zasmejava i sigurno je da "Izbiračica" pripada toj vrsti predstava koja može razgaliti gledalište. Insistirati na nekom naravoučeniju kao nekada, na vaspitnoj tezi da svaki otirač nađe opirač, bilo bi demode. Uz to, on bolje da prevaziđe onu građansku konvenciju da se igra u jednom građanskom salonu 19. veka i to je takođe prava intencija. Ono odakle može da započne razgovor jeste da li taj, uslovno rečeno, odabir stila groteske ima svoje uporište u komadu, jer je on, na neki način, poruka u toj vrsti unterhaltovanja, u toj vrsti konverzacije. Može se načiniti groteskni otklon u ovoj predstavi i stilski dosledno razviti od početka do kraja...

Mr Miroslav Radonjić, član žirija
Ono što ovu predstavu odvaja od drugih jeste Ostojićev pokušaj da je malo izmesti iz do sada viđenih rešenja...Ovo je jedan pokušaj drugačijeg viđenja usmeren ka, ja bih rekao, agresivnoj groteski, koja se u tom svom velikom ringišpilu vrti od početka do kraja, svesno insistirajući na ponavljanjima detalja koje smo već videli u prvih 6 do 10 minuta. Velikih iznenađenja nije bilo, a jedna od karakteristika predstave je Ostojićevo insistiranje na glasovnim etidama, na onome šta se sve može glasom učiniti da bi se opravdalo više ili manje uporišta u svakom tekstu nakon ovog čitanja. Mislim da je maštoviti Dragan Ostojić mogao da sačini jedan novi vizuelni pomak upravo izvlačeći dramu iz salona u ambijent... Onde gde idu svi moji komplimenti to je pokušaj novog čitanja Trifkovića, a sa druge strane, sve moje simpatije prema kolektivu Kamerne scene "M.Antić" iz Sente, što su dosledno i do kraja sa mnogo talenta i napora, u detalju i naznakama, u međusobnim odnosima, sledili jednu ovakvu misao gospodina Dragana Ostojića.

Milutin Mišić
Već u prvim rečenicama sam rekao, kada je određivan rediteljski stil ove predstave i glumačka interprtacija, oni su vrlo tačni. Možda je, u kasnijoj razradi, samo nedostajalo više razigravanja. Lepo je to prilagođenje, groteska, čak, sa tim intermedijesima u kojima se glumci kreću kao da su marionete, jer se radi o jednom tipiziranimsloju ljudi koji postaje groteska. Kada se igra "Izbiračica" često se ide u karikaturu, dobor je što je ovde odabran jedan plemenitiji scenski stil. U osnovnim koordinatama, predstava je veomatačna, glumački veoma zanimljivo interpretirana. Govorimo samo o finesama, o tome da li je sve trebalo bogatije varirati... Miroslav je rekao "agresivna groteska", a Trifković je mek pisac. On nije kritizer i ne možemo u njegovoj interpretaciji ići žešćim stilom. Otac i majka su našli sjajno prilagođenje, ni u jednom trenutku nisu iskakali, njihov groteskni otklon je obrazac... Glumica koja je igrala Milicu je na momente imala sjajna rešenja...

Veroljub Veca Andrić, član žirija
Mi smo večeras videli rezultat i ovi glumci žele da čuju kako su oni to igrali (aplauz). Rezultat vam je vrlo dobar. Ekipa je bila vrlo razigrana, nije bilo slabog mesta, bilo je razigrano, maštovito, naravno, može da bude i bolje. A ja hoću da kažem ko se meni najviše svideo. Ako je neko bio agresivan, a neko iskakao, meni ovaj gospodin Branislav Unginović uopšte nije iskakao. Imao je jednu meku igru. Možda je i njemu smetao klozet, ali ono što je on radio, bilo je vrlo fino, meko i pošteno. Dopao mi se i gospodin Popović koji je igrao Tošicu. Dopale su mi se i ženske, po svim osnovama (smeh!)...Hvala vam, do suza sam se nasmejao, a ako mene pitate, razvalio sam se od smeha kada je na poklon izašao gospodin koji je onako dobro glumio psa...

Dimitrije Jovanović - Trebinjske letnje svečanosti - Festival festivala Trebinje 7.- 12. 7. 2003. godine

"IZBIRAČICA"


Režiser Dimitrije Jovanović: Kada je ova predstava u pitanju, mislim da je izuzetno dragoceno što otvara jednu temu koja je u amaterizmu često prisutna, a mogla bi se podvesti pod naznaku stilizacija, i to, ovde, vrlo uspešno sprovedena, u okvirima traganja za novim tumačenjem Izbiračice. Izbiračica je, kao što znate, dosta čest tekst među amaterima, i ovde, ako mogu da dam sebi tu slobodu da izreknem pravi sud, se dosta oslanja na nešto što je već postala neka vrsta navike, da, kad se igraju vojvođanski komadi, se krije lice glumca iza jedne maske, pa preko stilizacije koja je vezana za kostim, povremeno skoro burleskne situacije, a tu mislim na one pasaže predstave koji su bez teksta, i koji su neka vrsta ubrzanog štriha... Prema riječima Jovanovića, u stilizaciji je bitno pitanje mjere. Svaka stilizacija se na neki način, određuje prema tekstu, dovodi stvaraoce predstave da, birajući sredstva kojima će progovoriti i kojim će tumačiti jedan tekst, da posegnu i za nekim sredstvima koja su malo drastičnija nego kad je u pitanju normalna predstava, precizirao je on, dodajući da , kako je rekao, scenografija u dobroj meri, stvara okvir mogućeg kada je Trifkovićev tekst u pitanju, i da se predstava pomalo oslanja na poetiku Majere, koji je ostavio veliki trag i među amaterima. Jovanović je zaključio da je predstava dobro primljena kod trebinjske publike, da je prešla rampu, i ima nekoliko vrlo interesantnih glumačkih rješenja, kao i funkcionalne kostime.

Vladimir Putnik: Selektor festivala i član umjetničkog savjeta manifestacije Vladimir Putnik je primjetio da se, u sagledavanju predstave, mora uzeti u obzir istorijski trenutak u kome je Kosta Trifković stvarao. On je podsjetio da se ove godine navršava 160 godina od Trifkovićevog rođenja, i da je to možda razlog pojačanog interesovanja amatera za njegova djela. Citirajući riječi velikog maga pozorišta Miroslava Belovića, u kome se, između ostalog ističe da, je i Trifkoviću potrebna maštovita rediteljska i glumačka nadgradnja, osvježavanje ugla viđenja, zanimljivo poigravanje sa žanrom, složeni mehanizam dosjetki, Putnik je rekao da bi Belović, da je gledao sinoćnju predstavu, bio vrlo zadovoljan. Večeras smo gledali kao nekakav paorski vodvilj. Kažu da je Trifković spona između Sterije i Nušića. Mislima da je ova predstava daleko bliža Steriji...Umesto urbanog Trifkovića, videli smo Trifkovića masnog, vojvođanskog blata, koji čak i hod otežava, Trifkovića prostih paora, koji su uskočili u neke kotnjaste pozorišne kostime, inače, vrlo vješto napravljene, Trifkovića, čiji glavni scenski objekat nije ljuljaška nego poljski nužnik, rekao je Putnik ističući da takvo pročitavanje Trifkovića govori da on nije jednostavan i jednoznačan, i da se može tumačiti na razne načine.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Kritike

Post od branko »

VOJVOĐANSKI FESTIVAL MALIH SCENA I MONODRAME
(VOFEMS-SENTA 23.27.06.2004.)

"ŽENE"

Slavoljub Matić: Negde smo na polovini festivala i čini mi se da je domaćin sa svojom predstavom, odnosno sa svojim ansamblom, u poslednjem trenutku prvog poluvremena postigao gol. To je moj sportski komentar na glumačka ostvarenja. Jer, zaista, bez ikakve pristrasnosti, bez obzira što smo poznanici i prijatelji već nekoliko godina, mislim da su ovo, kada su glumačka ostvarenja u pitanju, do sad najjača. Što se tiče večerašnjih pet monodrama, koje su opet bile povezane onom igrom između monodrama pojedinačnih, gde je scenografija prilično funkcionalna bila i to je jako interesantno, zanimljivo za videti...ali, da krenemo od glumica...

Mirjanu Savin sam gledao u dve- tri predstave do sad. Ne mogu da kažem da se ponovila, zato što je stvarno mnogo drugačije bilo. Ali opet, da ne bude sve tako idealno, bez obzira što sam rekao da su ovo najbolja glumačka ostvarenja koja sam do sad video na proteklom delu festivala, imao bih nekoliko primedbi-ne zamerki nego primedbi. Stekao sam utisak-ne samo kod Morjane, još u nekim delovima - da je ovo prilično "upakovano". Upakovano u tom smislu-bez obzira što zaista ne trebamo govoriti o talentu i znanju koje imate-ali mi nisu u skladu postupci koje izvodite na sceni jer se pomalo...ili ja to tako doživljavam- zato što sam očekivao i tražim perfekciju, pogotovo od vas, jer ste najbolji. Ako se igramo sa scenografijom, stekao sam utisak da je to dobijen zadatak od reditelja, da zaigramo scenografiju. Znači, ta vrsta prirodnosti mi nedostaje. Nije to neka velika zamerka ali ne bih voleo da se ovo svede samo na jednu dobru studentsku vežbu-studentski ispit i da ja sad pokažem znanje...Da ne stičem taj utisak. Gordanu gledam prvi put... čini mi se... da, u "Bebama", jeste. Vrlo sam prijatno iznenađen. U stvari, da priznam, baš do kraja. Mislim da u amaterskim okvirima Vojvodine nisam video bolje glumice.... odnosno, bolja ostvarenja. Nemojte da se uobrazite, zaista jeste tako. Kažem, prijatno sam se iznenadio Gordanom Nikolić, s tim što bih-opet, posle bitke su svi generali pametni - ja bih to ludilo, opet, još više bih ga, ne potcrtao-nego.....da opet ne bude ono "upakovano" nacrtao - zato što sam ja rekoa tako–nego taj proces je malo drugačiji trebalo da bude, upravo da bih i ja stekao takav utisak. Moguće je da sam ja prestrog, ili da previše tražim, ali kad tražite previše onda ćete dobiti ono što vam imponuje. Ljubica Romandić... Imam utisak da sam je prvi put gledao....ili...opet "Bebe"...Čuo sam podatak da je predstava izvođena na velikoj sceni, a da je publika bila dole...Mnogo je bolje ovako...Možda, Ljubice...to htenje da se opravda zašto je to tako...Trebalo mi je to da je to iz neke muke, na tome je trebalo da se radi, to bi mi najkompletniji utisak dalo. Duda, (Dušanka Stevković) sa svojim govornim aparatom koji ima, u tom smislu je ponajbolji utisak ostavila, što ona čini kompletnim to što je izvela-moje čestitke-naravno, kao i svima, neću nikog da izdvajam, ali Duda je svoju maštu do te mere usavršila kada je ovo izvođenje u pitanju, da sam upravo tu prirodnost i spontanost primetio baš kad je tvoj deo u pitanju... Aleksandra Kiuk..."Bebe", da? Ne! Pa da, pogodio sam... Zaista vas prvi put gledam... Vi sigurno niste prvi put na sceni i to se vidi. Nemam šta mnogo ni da pohvalim, niti da iskritikujem. Vrlo sam, vrlo sam zadovolja onim što sam video večeras. To se inače, na fakultetima radi kao neka studentska vežba, ili studentice glume to mogu da prikažu kao seminarski rad. Verovatno se i vi ne biste postidele da to negde na drugoj-trećoj godini pokažete...Moje čestitke i simpatije su na vašoj strani!

Miloš Latinović, selektor ovogodišnjeg festivala: Moram da kažem nekoliko reči, iz prostog razloga što sam, možda, dužan...nekoliko reči...Kazaću nekoliko rečenica... Ja sam ovu predstavu gledao pre dva-tri meseca prvi put i u odnosu na to gledanje, ovo što sam večeras video, apsolutno je bolje i držim da je to iz jednog prostog razloga- zbog prostora u kojem se predstava igra i to se pre svega odnosi na prvu sliku, koja je sad po meni puno otvorenija, interesantnija, jača i zanimljiva...Jer ide direktno, ide na određenu personu, na nekog u publiici, što mislim da je dobro i što, mislim, mnogo jasnije ocrtava karakter i taj lik. Takođe se odnosi to i na Dudinu sliku, jer sam ovde, konačno, video šta radiš u mizanscenskoj radnji, odnosno, šta se dešava. Što se Gordane tiče, ta frka je ostala sa jednakom energijom kao i onda kada sam je gledao i, isto tako, i Ljubičina. Ovu sam (Aleksandru Kiuk) večeras video prvi puti i mislim da je bila vrlo korektna, osim...što...E sad, to je, opet, pitanje reditelja...Ne znam, možda i tebe Saška, što nisi iskoristila taj efektan kraj, odnosno, efektan pad tog čoveka sa bandere...Ali to nije stvar koja je problematična. Ono što sam hteo da kažem pre ovoga...
E sad, ono što je ostalo od prvog gledanja-to je moj utisak i danas-to je pitanje:"Čemu sve to?" govorim konkretno o ovoj predstavi. Sve je to o.k, vi ste super ali, čemu sve to...? Ja ovako, iz pozicije organizatora, nikad se ne bih opredelio da dovedem pet-šest talentovanih, moćnih glumica, doveo i stavio da igraju monodrame...
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Kritike

Post od branko »

IZVEŠTAJ SA NAKNADNE SELEKCIJE AMATERSKIH POZORIŠTA VOJVODINE SENTA – 21.04.2005.

Dario Fo: NEMAM DA PLATIM I NEĆU DA PLATIM

Režija: Dragan Ostojić

Najneuhvatljiviji proces u stvaranju predstave odvija se u samom reditelju pre nego što režija počne. Taj fenomen me je uvek fascinirao. Nisam to uspeo definisati ni u vlastitom slučaju. Uvek zakasnim. To se već desi. Šta je ono za šta se reditelj uhvati i šta je ono što uhvati reditelja? I zašto? Zašto baš to? Baš onda? Baš u tom tekstualnom podlošku? To, se, naravno, uvek desi u glavi i uvek negde. Ali kada? I kako? Bez obzira kako to zvučalo, mislim sva ova pitanja, veoma je ovo važno, jer određuje sve ono što će dalje da se desi, a to se u ovom slučaju zove predstava. Šta će to da bude, kako će se realizovati i zašto. Malo ko se od gledalaca bavi ovim pitanjem, naročito onda kada mu je predstava jasna. Pa i ako mu je nejasna. Onda mu se prdstava jednostavno ne dopada i tu je kraj. Da li?
Ta su mi se pitanja vrtela po glavi nakon predstave u Senti. Nije moguće da se u jednoj predstavi od baba dođe do žaba bez velikog razmišljanja. (Naturalistički fon početka i sredstva apsurdnog teatra nakraju.) Kojim se putem dolazi do toga? Šta je u toku predstave putokaz? Koji elementi nas vode? Mora da su tu, samo se ne vide, ili ih ja nisam uspeo ugledati. Foova rapsodična priča u maniru postrealizma (nije moja definicija) izvedena sredstvima Hauptmanovske komedije, Brehtovog teatra, mjuzikla, farse, komedije karaktera, situacije, naratorskog pozorišta, groteske pa do nadrealizma. I sve to sa likovima koji su (sa jednim izuzetkom: supruga) na granici debiliteta ali svakako sa atributima glupaka. Tu sam se setio sotija. Da, u tom žanru je sve moguće. U sotijama su svi glumci, rade šta im padne na pamet, a mogu mnogo toga jer je površina na koju može nešto da padne mnogo mala. Da, ali...
Sotije su tako i pisane. Na njihov stil se ona definicija o zaradi ne odnosi. Tamo nema razvojne linije karaktera. Kakav uđe, takav i izađe. Ali vreme je četrnaesti i petnaesti vek. Onda su dramaturški organizovane forme farse i moraliteti, a sotije se igraju kao uvodi ili "predgrupa" za glavnu priredbu. Vođa je Majka Glupača a za njom se rađaju ostali: Glupak Razvratnik (u liku sveštenika), Glupak Slavodobitnik (sudija), Glupak Varalica (trgovac), Glupak Neznalica (narodna ludost) pa do Lude Glupače koja simbolizuje Ženu. Njihove osnovne karakteristike su glupost i taština. Ako samo malo pogledamo oko sebe videćemo da se stvari nisu mnogo promenile, štaviše... U čemu je onda problem? U predstavi. Zapravo u relaciji između predstave i mene. Siguran sam da sve što se na sceni dešava pravi svoju unutrašnju od reditelja nametnutu logiku, ali znaci pokraj puta nisu dovoljno jasni da bi ih mogao pratiti. Zalutam. Dok ih ponovo nađem, oni su jedan deo svog puta prešli bez mene. I tako predstava komunicira samnom na preskoke. Kažem samnom jer govorim samo svoje utiske i stavove. S druge strane, odrastao sam u pozorištu, (staž mi je 55 godina, od svoje sedme) pa nekako mi ne ide u glavu da postoji dobro urađena predstava koju ja ne umem da čitam od a do š. Prihvatam mogućnost da ima greške i kod mene ali hajde da podelimo. Nešto se ne uklapa ni kod predstave. A to je upravo ta čitljivost. Dešava se vrlo često da, onaj ko je u materiji do guše, prenebregne činjenicu da ima i onih koji će predstavu samo jednom videti i za nju samo onda i nikad više i čuti. A predstava se radi i za takve. U tome je osnovni paradoks režije. Racionalno uobličenu, da ne kažem filosofski definisanu ideju pretočiti u banalne signale koji će biti shvatljivi i za one sa najprimitivnijim prijemnicima. Upravo zbog toga je osnovno pravilo režije postupnost i doslednost u realizaciji pojava iz sopstvenog imaginarnog sveta po svojim pravilima. Biti čudno jasan a saopštavati ideju koja je daleko iznad toga i u jednoj sasvim drugoj sveri. Možda sam malo odlutao u teoretisanju, ali je bilo neophodno, kako bih bar približno objasnio moj stav prema predstavi u Ostojićevoj režiji. Daleko od toga da sve ono što se odigrava na senćanskoj sceni nije pozorište, ali to je pozorište koje se, kako predstava odmiče, sve se više zatvara u sebe i postaje sama sebi svrha, jer se odvija na način čiju opravdanost znaju samo njeni stvaraoci. Da li?
Ovo pitanje čini opravdano činjenica da se sami akteri prema određenim elementima koji se u istoj funkciji ponavljaju , različito reaguju ili uopšte ne reaguju. Nose elemente kostima koji su sigurno sa razlogom tamo, ali njihova opravdanost izostaje jer prema njima niko nema nikakav odnos. Ni onaj koji ih nosi, ni oni koji bi to morali konstatovati. Šta onda ja da radim? Da ih ne vidim ni ja? Kako, kada sam oh video?
Analiza opravdanosti i ponašanja likova posmatrajući ih u kontinuitetu od početka do kraja predstave zahtevala bi više prostora i reditelja za sagovornika, jer bez njega to bi me odvelo daleko, a uz njegovo prisustvo možda bi neke stvari došle na svoje mesto, makar u verbalnom objašnjenju.
Još jedno pitanje ipak moram postaviti; Kako da lociram osnovni sukob drame? Ko je nosilac radnje a ko protiv radnje? Ako ostanjem kod piščeve varijante, da li u ovoj formi realizacije taj sukob može da egzistira? Pitam to iz razloga što za interesantan sukob moraju postojati partneri bar približno istog kvaliteta. Ako je u ovom slučaju muž taj partner svoje supruge, onda je u ovoj prdstavi taj lik suviše blesav, da bih na trenutak mogao poverovati da je on u pravu i da se stavim na njegovu stranu. Ako je namera bila da se sugeriše da su svi blesavi koji u ovo vreme žele da budu pošteni, u tome se uspelo, ali izgubio se sukob, pa smim tim i drama.
Pohabanu floskulu da je "ansambl zdušno (ili već ne znam kako) odigrao predstavu sa svim atributima dobro organizovane kolektivne igre (što nikad u životu nisam uspeo shvatiti šta znači) neći (osim što sam napisao) upotrebiti, ali moram im priznati da imaju veliku zaslugu u tome što se "Nemam da platim i neću da platim" u ovoj formi može bez prevelikog naprezanja odgledati od početka do kraja, svremena na vreme, čak i uživati u njoj.

Tibor Vajda



SUSRET AMATERSKIH POZORIŠNIH DRUŠTAVA VOJVODINE
(POKRAJINSKI FESTIVAL STARA PAZOVA 13.-20.05.2005.)


Ratko Čolaković-voditelj razgovora

RAZGOVORI O PREDSTAVI

"NE MOGU DA PLATIM I NEĆU DA PLATIM"

kamerne scene "Miroslav Antić" iz Sente, po tekstu Daria Foa u režiji Dragana Ostojića

Ratko Čolović: Ovaj tekst nobelovca Daria Foa se smatra na neki način promašajem, međutim gledajući ovaj komad stiče se utisak da i nije toliko, koliko mu se spočitava. Ima tu dubokih misli i žestokih žaoka, što je publika prepoznala i nagradila aplauzima (amater znači-ljubitelj) nikad dosta aplauza. Da zaključim: Šarmantna dopadljiva predstava, na dobar tekst, a pročitah da je autor socijalista (komunista, ispravljaju ga iz publike).
Goran Ruškuc, član ocenjivačke komisije: Nazvao bih ovo "pučkim teatrom" ali nikako u pežorativnom smislu. To je jedan Žanrovski amalgam u kom nas je ansambl nasmejao i to na prilično nevesele teme. Čestitam.
Milan Pjevac, Član ocenjivačke komisije: Mene su ovde predstavili kao "glumca iz Nove Pazove" i shodno tome ja onda mogu da govorim samo o glumi. Za gledaoca je to i najvažnije, da vidi glumca i efekat glume.
Na početku predstave sam se malo uplašio jer je počela prilično mlako. Međutim, kako je odmicala, i ja sam menjao mišljenje. Glumci su se, jednostavno rečeno, oslobodili. Za amaterske predstave je uvek bilo najteže doći do pokrajinskih susreta (Stara Pazova, Kikinda). Ja sam zadovoljan i igrom i rediteljem, ali imam i nekih malih primedbi.
Postavio bih pitanje reditelju zašto i ostali glumci nisu igrali malo stilizovanije, kao što je igrao glumac večeri Predrag Popović? Zašto na tom planu nije malo više insistirano? Predstava bi dobila i na intenzitetu i na tempu. Postavio bih i pitanje zašto nema Stare Pazove na ovoj smotri? Da rezimiram: Prijatno nam je bilo i hvala vam Senćani. Uz sve izrečene primedbe, zaista nam je trebalo i malo smeha.

Luka Hajduković, Član ocenjivačke komisije: Pitao bih glumačku ekipu ko im je predložio da igraju ovaj tekst? (Predrag Popović odgovara da je to sugestija reditelja). Ostojić naprosto traži tekstove gde će naglašavati nekakav apsurd. On pokazuje afinitet ka jednom izrazu, na kom uporno insistira smatrajući da se na njemu mogu praviti dobre predstave. Dario Fo je bio pozorišni svaštar. Bavio se svim i svačim u vezi pozorišta, i na tom polju je sve lično iskusio i isprobao, došavši do zaključka da je najgore pozorište - dosadno pozorište. Počeo je predstavu jednom socijalnom opaskom opšte skupoće, međutim uskoro menja kurs i odlazi u apsurd. Što se tiče glumaca, Predrag Popović je na jednom finom nivou odigrao četiri uloge. Ostali su podlegli jednom opštem rukopisu reditelja. Da je na svakom od njih više radio ponaosob, rezultat bi svakako bio bolji. Oni jednostavno sve rade na isti način, i tekst i intonaciju. To je veliki propust reditelja, jer nije iskoristio tekst i nije dopustio da se glumci razlikuju. Meni je lično žao zbog toga jer je glumački materijal izvanredan. Takođe smatram da songovi nisu ništa posebno govorili, osim prvog i eventualno poslednjeg. Ostali su jednostavno bili suvišni. Da su izostavljeni, dobili bi prijemčiviju predstavu. Mi smo trebali da se smejemo, a ja moram da priznam da se nisam ni jednom nasmejao.

Tibor Vajda, Selektor: Predstava me je podsetila na logiku dramaturgije zasnovanu na onom, čuvenom "A zašto da ne?" To onda posluži kao ključ i za reditelja. Skidam kapu glumcima jer su pokazali da mogu da urade nemoguće, pa čak i rediteljski saltomortale, koji su u ovoj predstavi uradili, sa svim silnim devijacijama, gde se jedna osnovna linija gubi, pa ponovo izranja, i tako unedogled. Predstava, ako pretenduje da bude iole ozbiljna, mora ispuniti neke dramaturške zahteve i iskazati neku doslednost. Ja sam se, međutim, često gubio u ovoj predstavi. Ima elemenata koji su jednostavno sami sebi svrha. Cela predstava je bravura nemogućih okolnosti. Tekstualno nije postignuto mnogo, a songovi više odmažu nego što pomažu. Ja bih vas zamolio da kod svake predstave izanaliziramo i definišemo delo u kontekstu i unutar nekih konvencija (ako igram šah, logično je da ne mogu da serviram).
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Kritike

Post od branko »

FESTIVAL KOMEDIJE "JOVAN KNEŽEVIĆ-CACA"
NOVI BEČEJ 15.-19.11.2004.

Žiri:
Jelica Sretenović
Živojin Milenković
Slobodan Preradović

"DA LI JE TO BILA ŠEVA?"
E. Kišona u režiji Branka Vučetića u izvedbi kamerne scene "M.Antić" iz Sente


Druge večeri 4. festivala komedije "Jovan Knežević-Caca", imali smo priliku da pogledamo komad Efraima Kišona "Da li je to bila ševa?", u režiji! Branka Vučetića, a u izvodjenju pozorišnih amatera iz Sente. Tematska slojevitost same drame, obrađujući i onu čisto artificijelnu problematiku pozorišta u pozorištu, čini se da je reditelju u njegovoj dramaturgiji poslužila kako bi je ukomponovao u drugostepeni artificijelno-pozorišni čin i na taj način pojačao onaj suštinsko pozorišni znak – samo prikazivane). Naime, u velikoj meri poštujući tekst autora drame, reditelj ga smešta u okvire tipično pozorišne pripreme pred nastupajuće izvođenje, te se pred publikom igra priprema glumaca pred raskivanje zavese, kao i njihove reakcije i komentari nakon odigranog komada.
Smeštajući zbivanje u Veronu, u 17 vek, sa likovima Romeom i Julijom, njihovom kćerkom Lukrecijom, Julijinom dadiljom, Ocem Lorencom i samim "vaskrslim" Šekspirom, autor komada, pa i sam reditelj poigravaju se sa samim mitom o besmrtnoj, a žrtvujućoj ljubavi. Naime, kao da se ispisivanjem novog, hiperteksta, imala izraziti jedna drugačija priča iz elizabetanskog ili tačnije, renesansnog perioda, neka vrsta njenog kritično-komičnog naličja, priča koja snishodi od tragične uzvišenosti, a takođe i proždrljive zakonitosti "smrti ravnateljke", toliko prisutne u Šekspirovim komadima, ka profanom životu naroda i njegovim zakonitostima i žrtvama. Tako, Romeo i Julija deleći taj svakodnevni život, a imajući uz to i kćerku, igraju se odbeglih likova iz sveta tragedije. U tom i takvom prostoru, koji se neprestano odnosi spram tragičnog sveta, smešta se jedan od izvorišta komike u komadu.
U inscenaciji komada "Da li je to bila ševa?" koju smo gledali na drugoj večeri festivala kroz figuru travestije, premeštanje uzvišenog sveta na donje spratove, dočarana je komika kao neka vrsta Rableovsko-realistickog prosedea, kao život bračnog para uz postojeće seksualne probleme impotencije, blasfemije i parodiranje sakralnog (scene ispovesti kod Oca Lorenca), kao i komičnog naglašavanja svakodnevnih fiziojoških radnji-duvanje nosa čarapom, ispuštanje neprijatnih zvukova... !
Postupak elizabetanskog pozorišta gde je jedan glumac igrao više uloga, na zanimljiv način je
podražavan u ovoj predstavi:pohvalne su moći ipreobražavanja i komičarskih efekata Gordane Nikolić kao Julije, Dadilje, Lukrecije i Dušana Blažića riT |y\kao Romea i Oca Lorenca.
Kao veoma uspelo scensko rešenje i pojava Sekspira ligra gaLjubomir Borđoški, najpre kao živog portreta. držerći ram za sliku oko svoje glave, da bi neko vreme bio ravnopravni član u dramskoj radnji, i potom ponovo autoritetom pisca, ili tačnije spletkara, vratio glavne ličnosti njihovoj literarnoj sudbini.
U dvoslojnoj tematici komada, značenjsk sloj pozorišta u pozorištu je stalno prisutan, te se junaci komada opominju da su ujedno i glumci raspravljaju se sa "vaskrslim" Šekspirom, te uz duhovito obojene replike, stvarajući još jedan izvor komike, uspostavljaju protočni kanal među značenjskim slojevima predstave. Publici se, dakle na izvestav način, upućuje onaj brehtovski znak dekodiranja predstave-kako prema prikazanim zbivanjima, tako i prema samom prikazivanju.
Čini se da je reditelj u svom postupku kompleksne pozorišne tematike i scenske realizacije posegao za jednom vrstom pozorišnog eksperimenta, te modernog načina komunikacije sa publikom (pa sam "vaskrsli" Šekspir silazi u publiku razmenjujući sa njom mišljenja i podučavajući je o važnosti komunikacije na relaciji scena-publika) koja je čitljiva, ali ponekad opterećujuća repertoarom svojih metoda.
Nenametljiva ali značenjski efektna scenografija, muzika i kostimi, zajedno sa ostalim elementima, čine da, u skoku preko vekova, ovakva realizacija pozorišnog komada bude prijemčiva za današnju publiku.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Kritike

Post od branko »

IZVEŠTAJ NAKNADNOG SELEKTORA AMATERSKIH POZORIŠTA VOJVODINE
SENTA 21.04.2005.

Tibor Vajda - selektor
„DA LI JE TO BILA ŠEVA?“
od Efraima Kišona
režija: Branko Vučetić

Efrajm Kišon spada u veoma promišljene literate. Ako se dohvati nečega radi to veoma temeljno i promišljeno. Takve su mu novele, humoreske, romani, komedije, a da ne govorim o teoretskim raspravama. A nešto, što je neizbežno kod njega, zove apsurd. To koristi u svakom od navedenih rodova. Pa tako i u komediji "Da li je to bila ševa?" po motivima drame "Romeo i Julija" Vilijema Šekspira. Kako se jedna tragedija pretvara u farsu upotrebom varijante "a šta bi bilo kad bi... ili šta bi bilo da nije...?" Da idealni ljubavnici iz Verone nisu popili otrov onda kada su po Šekspiru popili, popili bi ga dvadeset i kusur godina kasnije, s obzirom na to kakvi su. Tako bar misli Efrajm Kišon, (Ovaj Jevrejin se inače sve do iseljenja u Izrael zvao Kišhont Ferenc i živeo u Budimpešti.) i to je uobličio u veoma interesantnu scensku igrariju. Osetili su to i amateri iz Sente, kada su ovaj tekst stavili na repertoar. Prišli su realizaciji veoma studiozno i ozbiljno. Problem nastaje u realizaciji onoga što je dobro smišljeno. Ali, da idemo redom.
Prvi vizuelni atak je slika životnog prostora glavnih junaka pokazan kao totalan nered. Prostorija koju niko nikad ne sprema. I to je apsolutno normalno, jer niti Romeo niti Julija u svojoj izvornoj tragediji tim se radnjama ne bave. Tako nešto za njih (vidi V. Šekspir) ne postoji. Oni se vole. Pa zar to nije divno? Jeste. No život se sastoji (nažalost) i od nekih drugih stvari. U to će ih uveriti godine koje nadolaze. Medjutim u tome se oni slabije snalaze. Napraviti dete je bilo nešto što se podrazumeva, ali odgoj istog i odgovornost koja s tim ide nije u njihovom opisu "radnog mesta". I tu nastaju problemi. I sve se to lepo vidi na sceni i čuje se sa scene. Ali...
Odnos prema ambijentu, prema radnji, pa medjusobni odnosi predstavljaju problem koji reditelj nije uspeo da reši na scenski vidljiv i čitljiv način. Poznato je pravilo da se na sceni desi samo ono na šta akteri reaguju, prema čemu imaju odnos i nadju za to opravdanje. Tu se pokazuju nedostaci izvodjenja koju sam imao prilike da vidim u Senti. Prema totalnom neredu niko nema nikakav odnos. Ni Julija, ni Romeo ni Lorenco, ni dadilja. Znači taj nered i nepostoji. A scena je puna raznih odevnih predmeta i još koječega, što se ne da definisati, jer nema nikakvu funkciju, njihovo prisustvo na sceni ničim nije opravdano. Sa njima, kao i bez njih. Nedostatak rediteljskog promišljanja se potvrdjuje i u scenama Loranca i Dojilje. (Varijanta da su to ne samo faktički isti glumci, nego i isti likovi koji na taj način evociraju svoja sećanja, kao u nekoj igri, na te likove, nije scenski pokazana, pa samim tim gledaocu ostaju nejasne.) Pa i onda ako samo izigravaju te osobe, one mora da su drugačije od njih samih upravo zbog toga što ih predstavljaju. Neke scene, upravo zbog rediteljskog propusta, deluju degutantno, jer odnos izmedju fratra i Julije ne može biti isti kao odnos uzmeđu Romea i Julije. Ako je normalno de se nešto dešava medju ljubavnicima, (pa možda čak i među supružnicima) nije baš normalno da se desi izmedju fratra i devojke koja se ispoveda. Rediteljska intervencija koja nije debelo utemeljena u logikuscenskog dešavanja unosi konfuziju u scensku realizaciju a još više u gledaoca. (Tu mislim isključivo na sebe.) A treba je samo scenski objasniti, opravdati i ona postaje ne samo jasna nego i nijansa koja obogaćuje scensku realizaciju i čini nadgradnju tekstualnog predloška. Imam osećaj daje predstava vrlo blizu obliku koja bi za svakoga bila jasna i prihvatljiva a da se u njoj ne desi ništa vratolomno, izuzimajući igru dvaju aktera. A ona je već takva. Odavno nisam gledao predstavu u kojoj glumci sa toliko vere i sa tolikom tačnošću ispunjavaju svoje zadatke kao u ovoj. Ovo jeste glumačka predstava. Možda i više no što bi trebalo. Ja svoje primedbe uvek stavljam na račun reditelja, jer je on "šef parade". Samo je ono na sceni što oni dozvole, i ništa od onog što oni neće nije tamo. Odgovorni su za sve što se desi, kako se desi i zašto se desi.Pa i zašto se ne desi, ako se ne desi. Zato su reditelji. Kome se ne svidja, neka se ne lati toga. Jer komedija uopšte nije jednostavan žanr za realizaciju, pogotovo ako se kao autor potpisuje Efrajm Kišon. Kod njega je uvek sve na svom mestu i uvek ima svoje zašto. A ti odgovori su veoma dosledni. Baš zbog toga su rediteljske intervencije teško izvodljive, da ne kažem uvodljive. Polazeći od pretpostavke "šta bi bilo kad bi ..." priča se odvija bez predaha ka apsurdnom raspletu, koji je, poznavaocima izvorne priče, poznat od samog početka. Upravo ta činjenica daje autoru odrešene ruke da plete nit pretpostavljenih mogućnosti za koje znamo da se nisu mogle dogoditi. Ipak nije to komedija apsurda u onom banalizovanom smislu. Pre bi se moglo reći da koristi naturalističke elemente po ugledu na Hauptmana. No ne bi bio Kišon, da ne uzima samo ono što mu u datom trenutku najviše odgovara. To je ona zamka koju ovaj tekst nosi u sebi. Koju rediteljsku doslednost primeniti u realizaciji predstave? Odgovor je naravno, onu jedinu moguću za koju se reditelj već opredelio. Ali od toga ne odstupiti jer se inače ruši cela koncepcija.
Primedba koja se s pravom može staviti na ovu predstavu, upravo je taj segment realizacije. Bilo bi možda, neskromno od reditelja tražiti toliku obaveštenost, ali ako se bavi, pa makar i amaterski tim poslom, neka se raspita ili prikaže svoje delo, pa će se već naći neko, ko će mu to reći. Ovaj tip komedije traži način realizacije koji je najbliži slikanju krupnih planova širokougaonom kamerom. A to znači da ća u najpravilnijem postupku doći do deformacija, koje će isticati upravo to što bi običnom oku kamere ostalo skriveno. Blago deformisana forma običnih lica i postupaka daje stilski dosledno prikazivanje logičkih, čak moglo bi se reci, realnih radnji realistički prikazanih. Kod komedija, a možda bih se usudio reći, upšte kod dramskih dela čista o dosledno sprovedena forma je pismo koje omogućava čitanje predstave, pa samim tim i rediteljski stav, da ne kažem poruku. Jer poruku, ma koliko to izgledalo čudno, ima i ova predstava. Zbog rediteljskih intercencija ona postaje malo teže dokučiva,ali onaj ko se potrudi i kroz ovaj nepotrebno izgradjeni lavirint može stići do cilja. Sve u svemu interesantna scenska igra, vredna pažnje.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Oblomov
Postovi: 23
Pridružio se: 12 Jan 2011, 10:46

Re: Kritike

Post od Oblomov »

Критика Мирослава Радоњића, представе-монодраме „Ја, Раде Томов“ у режији Љубице Романдић, чија је премијера била 15. септембра 2005. године

ПОШЉЕДЊЕ ГОВОРЕЊЕ ВЛАДИКЕ РАДА

Гојко Шантић је, својевремено (ако се не варам децембра 1979) искористио посусталост наше драматике и драматургије (а, и своје изоштење из Театра) како би се као сачинитељ представио опроштајним приповедањима Владике Рада, које је, дакако, сатворио сам, а на основу Његошеве Преписке, Биљежнице и Тестамента.

То је представа сугестивног, интелигентног казивања текста намењена оном гледаоцу који се у позоришту задовољава добро изговореном речју. Тачније, свака мисао, овде изговорена, могла би се, дакако свести на неку од синтагми Горског Вијенца. Овим не урањањем, него узвишењем, баш, вредан глумачко-трагалачки труд Радована Зупца, остварен је, наравно, уз редитељске наслуте Љубице Романдић и њено истанчано, тачно осећање за музичку илустрацију представе.

Сведеношћу геста, без екскламативности, Зубац, као Владика, није разрешио, него констатовао векове, чак, значајне и пустохватне али монтенегринерске трагичности усуда, еда би ли се очувала и сачувала слобода, као завештање, као трајност, као водиља будућности и земље и национа..

Без патоса, који тестаментарни текст најумнијег од свих Петровића нуди, са бројним историјским заснованостима, меандрама и метафизичким лучама микрокозма, Радован Зубац је мудром стишаношћу, без великог геста варирао теме које су оптерећивале једног од најзначајнијих, најумнијих и најзнаменитијих владара Црне Горе и Брда. Речју, он је тумачио ситуације-призоре, а не пуки текст, унутрашње растакање умника, који је успео много, и још више, али не све! Бити виши од горских вијенаца, а умрети на прагу четврте деценије живота, сатворити много, и још више, за државу „међу вихорове“ – мало ли је! Не заборавимо половина је то XIX века! А асоцијације на јаке, јарке и одјучерашње ововремености су и честе и бројне.

Зубац је, већ, најако грудоболног, предсмртног Рада Томова тумачио с примишју на једну читаву вуковску генерацију покошену сушицом, пре свега на Бранка, која је са Њим, са Владиком, тек на тренут нестала. Упокојењем само.

Велике речии шту велика дела, говорио је не само Петар II Петровић. А ми би смо додали, ваљане представе живе и живеће захваљујући ваљаним тумачима њихових текстова.

Хвала Камерној сцени „Мирослав Антић“ из Сенте што је имала слуха и разумевања да ово дело постави на репертоар. Хвала свима који су разумели и схватили због чега је он баш сада важан за нас. И не само за нас.

Мирослав Радоњић
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Kritike

Post od branko »

SUSRET AMATERSKIH POZORIŠNIH DRUŠTAVA VOJVODINE
POKRAJINSKI FESTIVAL STARA PAZOVA 13.-20.05.2005.

„DA LI JE TO BILA ŠEVA?“
od Efraima Kišona
režija: Branko Vučetić

Ratko Čolaković, voditelj razgovora: "Jednoglasno" se slažem sa odlukom žirija. Pitao sam se, čime li su amateri iz Sente zaslužili da imaju dve predstave na smotri, sad vidim. Ovo je sedma predstava i nije slučajna simbolika broja sedam. Večeras sam se najslađe smejao. Izvanredan tekst, vrcav, duhovit, izvanredna gluma, prava pravcata glumačka predstava. Jedino vam ne mogu oprostiti ono u vezi "bibliotekara", jer ja sam bibliotekar 30 godina, urednik Biltena je bibliotekar (aplauz), u dobrim odnosima sam sa žirijem, u još boljim sa Šekspirom, i nikakvu nagradu nećete dobiti (buran aplauz).
Goran Ruškuc, član Ocenjivačke komisije. Pohvaliću vas i ja. Za pohvalu je što je dvoje glumaca odigralo pet uloga. No, nešto bih vam i zamerio. Mislim da je reditelj sveo glumce na mali broj scenskih radnji. Postojala je mogućnost i za dimenziju više, a to je da oni nešto u toj kući i rade. Zamerka je i na račun songova, koji su, pretpostavljam, dugački zbog glumačkog presvlačenja, ali zaista su mogli biti kraći i rečitiji.
Ratko Čolaković: Ne bih se složio da nije bilo "radnje" na sceni (aluzija na neke scene).
Milan Pjevac, član Ocenjivačke komisije. Predstava me je zaista nasmejala, ali imam i primedbi. Svi glumci su uradili sve što je reditelj tražio od njih, pa čak i više od toga. I tekst je sjajan, ali počeli smo se sprdati sa Šekspirom, pa ćemo sa Molijerom... dok ovi današnji pisci odmah "reaguju" na takve stvari. Kišon je, kako kaže, radnju izmestio 30 godina posle stvarnog dešavanja, a ovo što ste vi odigrali je 430 godina posle stvarnog dešavanja. To je današnje igranje, sa pogodnim tekstualnim rešenjima i žargonom. Duhovito je rešen početak sa pojavljivanjem inspicijenta i suflera. Moja zamerka je što je produžio kraj, nepotrebno je. Druga primedba je na ceo ovaj fundus, krš na sceni, koji bi bio opravdan da se postepeno raščišćavao i da smo na kraju dobili čistu scenu. I dekor je veoma funkcionalno iskorišćen. I na kraju, videli smo sjajnu glumačku ekipu. Dobro je da Senta ima takvu ekipu, da može igrati dve predstave u isto vreme.
Branko Vučetić, reditelj: Ja sam zamislio da je najbolje odigrati predstavu, onako kako je zamislio autor, i zato možda i nije "pila vodu" zadnja scena. Međutim, ja sam hteo da budem dosledan praveći predstavu u predstavi, hteo sam tako i da je završim. Romeo i Julija iz originalne predstave su igrali i neke druge likove u predstavi, da bi osvežili svoj bračni život. Bilo je to višeslojno igranje jako teško ukomponovati. Sve sam to shvatio u smislu humora Mel Bruksa i ranih radova Vudi Alena. I Kišon je išao na to da demistifikuje teatar. Meni je to bilo simpatično. Ovo je glumačka predstava, oni su improvizovali i pri tom toliko uživali u tom, da su čak i mene, po ko zna koji put, nasmejali. Volim da vidim glumca kako uživa na sceni. Prihvatam primedbu da je zadnja scena "visila", međutim ja sam hteo da budem dosledan. Što se tiče scenografije, ljudi se u to vreme, u doba Lujeva, nisu kupali i ja sam to vreme zamislio kao vreme totalne prljavštine, aljkavosti i neurednosti. Kroz Šekspira, koji sve to nije mogao da dozvoli, nego se iz mrtvih pojavljuje na sceni, sam pokušao da ukažem na taj odnos prema tom haosu.

Goran Ruškuc: U filmovima Vudi Alena imamo i krupni plan glumca. U pozorištu postoji jedan još krupniji plan.

Branko Vučetić: Ima ranih radova Vudi Alena, poput "Ljubav i smrt", koji su drugačiji od sadašnjih, gde on ismeva rusku literaturu. On je jako voleo demistifikaciju.

Goran Ruškuc: Ja ipak mislim da su glumci bar nešto mogli da rade na sceni, bilo bi im lakše, ovako svaka im čast što su celu predstavu bez ičega išli po sceni.

Luka Hajduković, član Ocenjivačke komisije: Kišon je našao fantastičnu formulu, da na jednom obrascu, tekstu koji je poznat celom svetu, napiše ne samo parodiju nego i istinu o savremenom trenutku, kroz prizmu porodice. Posebno je zanimljivo što je reditelj pronašao pravi ključ. Vučetić je pokazao da predstava može da se prilikom izvođenja i pravi. Mi vidimo i sve šta se dešava iza scene, sa one strane zavese, što otvara fantastične mogućnosti. Moglo se "šmirati" i mi bi mislili, da tako treba. Tu imamo zaista tri plana. Jedan Šekspir, pa savremenost, pa pozorište u pozorištu. Predstava koja je ušla u našu suštinu. Završeci su mogli biti drugačiji. Rekao bih nešto i o tom "senćanskom imidžu", a to je da imaju glumce, koji igraju četiri, tri, dve uloge, i to je neko multipliciranje glumca na sceni. To je ta senćanska glumačka škola. Briljantno je igrala Gordana Nikolić, ona je improvizovala i uživala u tome. Imali smo jedan fini, pravi pozorišni doživljaj, koji smo i očekivali od Sente.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Kritike

Post od branko »

Milan Mađarev - Republički festival amaterskih pozorišta Srbije Kula 17.- 26. 6. 2005. godine

„DA LI JE TO BILA ŠEVA?“
od Efraima Kišona
režija: Branko Vučetić


MILAN MAĐAREV: Predstava koju smo gledali je urađena na način koji je dugo vremena bio primenjivan u beogradskim pozorištima, ali i van njih, dakle sa persiflažom. To je pokušaj da se sa pojačanim sredstvima i sa jednom distancom prema tekstu sa kojim se radi, postignu elementi koji prave jedan komičan zamajac i dovode publiku do smeha. Večerašnja predstava je rađena i elementima tzv. pučkog teatra koji koristi i poneka gruba sredstva, koje su nekada karakterisale i komedije koje su bile pisane u srednjem veku!
Postoji nekoliko nivoa scenske realnosti koju gledamo. Jedan nivo sa kojim počinje predstava, dakle taj prolog sa pozorišnom grupom, koja se priprema da izvede predsdtavu pred publikom. To nije ono što se zove komad proba, već je to nešto što se dešava, a publika ne vidi dok se igra predstava, dakle to nešto što se događa iza zavese. Način igre koji je tu primenjivan je takav da mi se činilo da bi više neke spontanosti bilo primerenije tome jer je i tu dolazilo do jedne pojačane glume prema publici dok u igranju ovoga, što se događalo sa Romeom i Julijom, koji su u ovom slučaju nekim čudom preživeli, imamo jednu vrlo komičnu situaciju omatorelih ljubavnika koji sad igraju ostatke neke velike ljubavi i sve to u kombinaciji sa interpolarnim tekstovima koji se vezuju za neku njihovu ličnu realnost kao glumaca, daje više planova koje možemo da pratimo na sceni. U scenskom izvođenju to povremeno stvara i konfuziju ali predstava ima povremeno komičnih situacija koje je publika prihvatila sa zadovoljstvom i smehom.
U samoj predstavi Gordana Nikolić igra tri uloge: Juliju, dadilju i Lukreciju, a pored toga potpisuje kostim i koreografiju u predstavi, znači da je imala jedan veliki i odgovoran zadatak. Što se scenografije tiče, radio je reditelj. Kada sam ušao u salu, moj prvi utisak je bio takav da scenografija obećava zanimljiv pozorišni doživljaj i tome smo i prisustvovali. Kostim, scenografija i koreografija veoma dobro funkcionišu u ovoj predstavi. Gordana Nikolić je uspela da sa moduliranjem glasa i pokreta napravi razliku između likova, dakle pokazala je moć transformacije. Dušan Blažić u ulozi Romea je bio veoma komičan, do parodije. Zanimljivo je da i otac Lorenco i dadilja budu u tom nekom vremenu kada su to zapravo starci, tako da su na relativno sličan način ti likovi rađeni kao neko ko je u poodmakloj dobi, ali sa sklonošću ka seksu i jedna ambivaelncija po tom pitanju kod ovih koji su mlađi, sem, naravno, ćerke, koja odmah želi da se poda Šekspiru koji je u ulozi jednog dobrog dase. Mislim da je zanimljiva ta priča sa Šekspirom, s tim što ta jedna dramaturška ilinija koja je uvedena sa njim čini mi se da nije dovoljno zaokružena, prosto ga negde gubimo. Imao sam utisak da bi on mogao još nešto da uradi na samoj sceni. Ta poslednja scena Romea i Julije, koji pred smrt ponovo otkrivaju ljubav, mi se jako dopala. Imam jednu generalnu primedbu, a to je da ta dobra scenografija i kostim nisu dobro osvetljeni tokom predstave. Jer samo osvetljenje bi dovelo do toga da scene budu jasnije i artikulisanije i da dobijemo jači scenski doživljaj nego što smo ga dobili tokom igranja.

MIROSLAV RADONJIĆ: Mislim da bi mnoge nedoumice koje eventualno proizilaze i neka rešenja to nude, bile kud i kamo blaže ili otklonjene da je Branko Vučetić koji se hrabro nosio sa ovim tekstom, vrlo zahvalnim, ispred svoga imena dodao i adaptacija i režija. Jer postoji, doduše ne mnogo, ali na zahtevnim i bitnim mestima rediteljskih intervencija. I tako bi neke nedoumice sa margina bile otklonjene. Branko Vučetić takođe u trojakoj ulozi, kao reditelj, scenograf i kao čovek koji je izabrao muziku, je očigledno stvar držao u svojim rukama i ja mislim da je on, bar na osnovu onoga što sam video, dosta radio i sugerisao glumcima. Naravno on se odlučio za jednu dobru podelu - za Gordanu Nikolić, Dušana Blažića i Ljubomira Borđoskog, koji igraju ukupno šest uloga, što u ovom tekstu nije novo, jer ima i takvih podela, gde šest glumaca igra šest uloga. Persiflaža za koju se on odlučio, ponekad jakim gegom, što možda ponekad povuče glumca, ponekad ga publika povuče, je bez sumnje bila prisutna i večeras. Meni su se posebno dopala ta glumačka nijansiranja, posebno izrazita kod Gordane Nikolić, kada govori tekst Julije, pa onda joj sama situacija životno tekstovno scenska "nametne privatnost" kada ona pronađe tu dobru i tačnu intonaciju i kad po samom scenskom zbivanju dođe do scena između nje i Romea. Bez sumnje Vučetić ima svojih razloga zašto je kratio tekst Šekspira. Međutim i pored toga njegova prisutnost se zadržala u onoj meri koliko je to bilo i potrebno, i kod situacija sa Romeom i kod situacija sa Julijom. Ja se treći put srećem na ovom Festivalu sa kolegama sa Kamerne scene "Miroslav Antić" iz Sente i očigledno je da oni vode računa o repertoarskoj politici. Mislim da kod njih nije slučaj. Ja sam došao da režiram sa ovim tekstom, moj utisak ne mora biti tačan, nego da biraju ona dela koja moraju da budu primerena njihovom ansamblu. Očigledno je da predstava i na svojoj sceni ali i na gostovanjima ume da pređe rampu, ne samo silaskom Šekspira i njegovim razgovorom sa publikom koje je jedno rediteljsko dovijanje koje nije ništa novo u pozorištu. Publika se u pozorištu večeras lepo zabavljala što je rezultat i onoga što su reditelj i glumci i večeras ponudili. Ponekad ima malo grubosti u gestu, gegu, odnosima, ali u celini to je predstava koju su glumci ispoštovali sa rediteljskim mišljenjem.

PETAR UJEVIĆ, PREDSEDNIK ŽIRIJA DOMAĆINA

Nakon sinoćne predstave DA LI JE TO BILA ŠEVA? amatera iz Sente, u razgovorima se na kratko povela polemika - kom stilu pripada ova vrsta igre. Mislim da to uopšte nije bitno. Najbolja vrsta igre je ona koja uspostavlja kontakt sa publikom i probija rampu. Ako se to postigne, postaje nevažno da li je u pitanju groteska, komedija - del arte, ili najpre koreo-drama... Glumci iz Sente su uspeli da prosto uvuku publiku u svoju "igrariju". Ne samo zato što su izlazili u gledalište, već što su plenili poletnošću i iskrenošću. Moram da napomenem da gluma Gordane Nikolić i Dušana Blažića zaslužuje sve pohvale. Njima je pošlo sa rukom da igrom, sa dosta improvizacije, ali bez imalo preigravanja, sakriju ruku reditelja u ovoj predstavi, što nikako ne umanjuje njegove zasluge. Naprotiv.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Kritike

Post od branko »

komentar

FESTIVAL IZNEVERENIH POZORIŠNIH OČEKIVANJA

Republički festival amaterskih pozorišta Srbije, 47. po redu, je završen. Nagrade su podeljene, zavesa je spuštena, festivalska vatra ugašena. Žiri je, kako je sam rekao Predsednik prof. Miroslav Benka pozorišni reditelj, odluke doneo jednoglasno. Mnogi su te odluke komentarisali i ovako i onako, ja bih rekao da su provokativne, a razloge zašto su one takve kakve jesu ostavljam osećaju lične odgovornosti i individualnom pristupu pozorišnoj estetici svakom članu žirija ponaosob.

Međutim, mnogo važnije pitanje koje se nameće nakon završetka festivala nisu odluke žirija (žiri je prolazan, festival trajan) već to šta je ovaj festival u pozorišnom smislu doneo, misleći pre svega na kvalitet. I odmah, na samom početku se nameće misao da nakon odgledanih devet predstava, ovaj festival nije učinio nijedan kvalitativni korak napred. Naprotiv, njega je obeležio vidan korak nazad u skoro svim segmentima pozorišne umetnosti. Zašto kažem skoro, zato da nije bilo predstava „San letnje noći“, „Seobe“ i „Da li je to bila ševa“ onda bi sasvim sigurno umesto reči „skoro svim“ mogao bez griže savesti reći „u svim“ segmentima pozorišne umetnosti. Prvu, gore nabrojanu predstavu karakterisala je smela, zanimljiva i inspirativna režija, drugu, izuzetno nadahnuta i kreativna rešenja za kostim, scenografiju i muziku a treću smeo, hrabar izbor teksta. Međutim, dobar izbor teksta je samo predložak za dobru predstavu (ne mora da znači da će ona takva i biti), kostim, scenografija i muzika su samo prateći elementi predstave koji pre svega treba da putem vizuelnog efekta upotpune i obogate priču čiji se ključevi od Talijinog hrama ipak nalaze u rukama reditelja i glumaca. I upravo tu, u režiji i glumi, su nažalost primećeni odsustvo autentičnosti i inventivnosti. Odsustvo ili bolje rečeno neadekvatno razumevanje umetničkog gesta od strane reditelja u velikoj meri stvaraju tmurnu sliku vidjenog - npr. modernost se poistovećuje sa aktuelnošću što nikako ne može biti ispravno, ili pak kvazifilozofski pristup u obradi dramskog predloška koji je već imao svoju potvrdu u umetničkom pogledu.

Da ne bude sve tako crno, potrudio se reditelj predstave „San letnje noći“ Jovan Grujić koji je svoju predstavu obogatio upravo onom rediteljskom autentičnošću koja pozorište čini neprolaznim medijem. Izčitavanjem Šekspira u duhu teksta, prilagođavajući ga opštim uslovima koja prate vreme u kojem živimo, Jovan Grujić ostaje u „igri“ koja je oduvek bila središte ovog Šekspirovog komada. Upravo to igranje na relaciji vidljivo-nevidljivo, stvarno-nestvarno, istinito-konvencionalno daje jedan kvalitativan pečat predstavi „San letnje noći“. Ali šta je sa ostalim rediteljima koji su imali predstave na ovom festivalu? Oni se zapravo nisu ni videli. Izuzetak je još samo, možda Branko Vučetić reditelj predstave „Da li je to bila ševa“ ali ne toliko po zanimljivom rediteljskom konceptu, koliko po mudrom odabiru teksta. Radi se zapravo o relativno nepoznatom i malo igranom komadu Efraima Kišona. Upravo takva konstatacija otvara pitanje izbora tekstova koji su na ovogodišnjem festivalu služili kao dramski predložak za predstavu. Imali smo prilike da se suočimo sa osam naslova od kojih su šest pozanti pozorišnoj publici, dok su dva manje poznata (to ne znači da je njihov kvalitet manji). Videli smo dve (ono što su reditelji potpisali) adaptacije koje su po mom sudu neuspele i to „Seobe“ (postoje prozna dela koja se ne mogu dramatizovati, adaptirati) i „Putujuće pozorište Šopalović“ (nema potrebe dopisivati jedan tekst koji reditelju daje veoma puno materijala za stvaranje predstave). Adaptacija, ako se radi mora obogatiti a ne umanjiti umetničku vrednost proznog ili pak dramskog teksta. Upravo odabir tekstova koje smo imali prilike da vidimo potvrdilo je pravilo, koje ni ove godine nije iznevereno (na žalost) da se reditelji opredeljuju za tekstove koji su veoma dobro poznati pozorišnoj publici (i igrani), a ne za tekstove koji su malo poznati ili pak malo igrani. Ostali reditelji kao da su se trudili da zadovolje formu a ne sadržinu, gde su i u toj formi lutali do tih granica da se potpisniku ovih redova nameće misao da su čak četiri predstave „zalutale“ na ovaj festival. To je bezmalo polovina festivalskog repertoara. Nedopustivo!!

Što se tiče glumačkih ostvarenja ni ona nisu bila mnogo bolja od samih režija. Njih su pre svega obeležili nedostatak glumačke inventivnosti, igra bez želje da se ide ka novim glumačkim promišljanjima. Stekao se utisak, gledajući predstave, da su glumci u najvećem broju predstava bili zatočenici rediteljske zamisli, prepuštajući se ruci reditelja da ih vodi bez, činimi se namere davanja svog pečata pozorišnoj predstavi. Zbog toga je žiriju bilo lako da dodeli glumačka priznanja, sud publike i žirija (gle čuda) se podudario, jer u velikoj ponudi stvarno je bilo malo kvalitetnih, prepoznatljivih, nadahnutih glumačkih ostavrenja. Kao da je nestala, ili negde isčilila, iskrena želja za glumom.

Na kraju svi smo ovaj festival (zbog predhodnog) držali na NIŠANU očekujući da će PUTUJUĆA POZORIŠTA priuštiti nama, zanesenjacima i zaljubljenicima u pozorište najlepši SAN LETNJE NOĆI znajući da LAKIH KOMADA nema i da neće biti DIVLJEG MESA u onome što se zove pozorište. To smo očekivali, a dobili SEOBU kvaliteta i pozorišnu ŠEVU. Čak ni protesno pismo GOSPO(dinu)ĐI MINIST(ru)ARKI taj osećaj ne može da promeni. Sve u svemu 47. po redu festival amaterskih pozorišta Srbije biće, bio bih srećan da sam usamljen u svom mišljenju, upamćen kao festival izneverenih pozorišnih očekivanja.

Senta, 27.05.2005 god. Radovan Zubac
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Kritike

Post od branko »

Izveštaj konačnog selektora za S. Pazovu Bogdana Ruškuca

3. nedelja, 18.4.2010, 20 časova
Kamerna scena MIROSLAV ANTIĆ, Senta
Anonimus: VENECIJANKA
Prevod: Maja Volk
Scena, izbor muzike i režija: Branko Vučetić

VENECIJANKA i njoj vremenski, ambijentalno i sadržajno podobni, anonimni i autorizovani, tekstovi veoma često budu "tvrd orah" i za profesionalne ansamble, a kamoli neće biti za, pokazalo se, reditelja Vučetića, odnosno ansambl senćanskih pozorišnih amatera.
Na prvi pogled sve je dobro zamišljeno i postavljeno: nad obrisima Venecije -mesec, na gondoli gondolijer, čuje se i mandolina... Stilizovani onovremeni kostim na glumcima, a u njihovoj igri elementi " komedije del arte"... Sve je tu što nam"dati spravlja'(še)".
Ali, kad predstava krene, ona tapka u mestu ili sporo odmiče: kad je u pitanju dijalog, replikama se pridaje značaj koji one nemaju; u odnosu na glavno zbivanje neke istovremene radnje, na simultanoj sceni, ili su suvišne pa zamaraju, ili su prejake, pa odvlače pažnju; neke scenske metafore prosto bodu oči svojom bukvalnošću; erotskim scenama, opet, nedostaje stilizovanog rafinmana i raznolikosti; gegu nedostaje komičnosti; smeta statičnost nekih scena, pa i višekratno ponavljanje nekih, inače, dobrih glumačko-rediteljskih nalaza. Predstava, jednostavno, nema tako potrebne lakoće i svežine, a traje gotovo sat i po.
S ovim i ovakvim nedostacima, pravog kalambura o ljubavi dveju postarijih žena prema istom mladiću (koji je ovde, iz nepoznatih razloga, postariji čova), prave VENECIJANKE ne biva!


8. ponedeljak, 26. 4. 2010, 20 časova
Kamerna scena MIROSLAV ANTIĆ, Senta
Mario Vargas Ljosa: LEPE OČI, RUŽNE SLIKE
Prevod: ?
Scena: Nataša Trandafil
Kostim: Gordana Nikolić
Izbor muzike i režija: Branko Vučetić

Dobre utiske o ovoj predstavi mogao bih sažeti u tri reči: dođoh - videh - otkrih!
Otkrio sam, najpre, da je Mario Vargas Ljosa (i) dramski pisac (što nisam znao) i to, sudeći po ovim njegovim LEPIM OČIMA, RUŽNIM SLIKAMA, isto tako uspešan, kao i prozaist (što sam znao).
Zatim otkrio sam, za mene bar, dosad najbolju predstavu nastalu u saradnji reditelja Branka Vučetića i ansambla senćanske Kamerne scene. Reč je o tačno pročitanoj Ljosinoj drami "sa tematikom iz urbanih intelektualnih krugova savremenog Perua" (prepisano iz programa predstave), pregledno postavljenoj i glumački izvanredno odigranoj, a sve to u svedenom mebliranom prostoru, uz funkcionalno scensko osvetljenje i ozvučenje. Ukupan utisak - sadržajno teatarsko veče!
Ali, na kraju, otkrio sam i to da se u tumačenju Ljosinog "tzv. psihološkog realizma" (piše u programu, takođe) moglo i dalje, i više, S obzirom na izvanredne tumače uloga, rediteljevo odustajanje od dubljeg, analitičnijeg poniranja u igru protagonista, može se objasniti jedino njegovim zazorom od perceptivnih kapaciteta gledališta. A - šteta! Jer, LJosini scenski likovi, kao i oni u njegovim proznim delima, imanentno su slojeviti i laviraju na krhkoj granici racionalnog i iracionalnog. Vredelo je truda i reskira potražiti je.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Kritike

Post od branko »

Izveštaj sa selekcije za 46. SAPDV

Bogdan Ruškuc

Sreda, 26.3.2008, 20 časova, Novi Bečej
Kamerna scena «Miroslav Antić», Senta
Ežen Jonesko: ŽEĐ I GLAD
Prevod: Vera Ilijin
Kostim: Gordana Nikolić
Adaptacija, scena, režija: Ivan Vukosavljev

Sećajući se, od pre nekoliko godina, izvanredne ĆELAVE PEVAČICE iz Kulpina, poradovao sam se unapred i prvoj predstavi na zonskoj smotri u Novom Bečeju: opet provereno dobar ansambl, opet darovit reditelj i opet – Jonesko! Ali, nažalost, ovog puta, očekivanje se nije ostvarilo.
Naime, bojazan da darovitost i iskustvo, bar kad su u pitanju glumci-amateri, u susretu sa antidramskim tekstom, nisu prevelika garantija, pokazala se opravdanom. Ansambl senćanskih amatera, koji je rastao i stastao na dramskim delima pretežno realističkog (komičkog) prosedea, suočen sa dijalološkom statičnošću, fragmentiranošću i hermetičnošću Joneskovog teksta, teško se mogao prepoznati.
I pored rediteljevog nastojanja da glumcima, fizičkom radnjom i mizanscenom, pomogne u «pokrivanju» govorne radnje, sve se, uglavnom, svelo samo na pokušaj i dobre namere. Nemotivisana uznemirenost, nezadovoljstva, čežnja, «žeđ i glad», rečju – otuđenost, ostali su nedosegnuti. Prepoznali smo apstraktne i apsurdne ljude i ovog, našeg vremena, ali nas se, s retkim izuzecima (započeta uspavanka detetu, uzaludno dozivanje zaljubljenih), nisu doticali.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Oblomov
Postovi: 23
Pridružio se: 12 Jan 2011, 10:46

Re: Kritike

Post od Oblomov »

Лука Хајдуковић о представи-монодрами „Ја Раде Томов“, у режији Љубице Романдић.

ЈА, РАДЕ ТОМОВ У СЕНТИ

Септембра 17. 2005. гледао сам на сцени Дома културе у Сенти монодраму „Ја, Раде Томов“. Представу је режијски осмислила Љубица Романдић а Његоша глумачки обликовао Радован Зубац. Шта сам видео у тој изведби драматизације коју је од Владичиних писама и тестаментарног записа сачинио и пре две-три деценије сценски обзнанио Гојко Шантић?

Мала просторија. У њој кревет-уз њега лавор са водом и ручник-столица, сто-на њему свеће, књиге, дивит, хартија и боца црног вина са чашом. Сцена ствара осећај скучености. Уверен сам да у њој разазнајем намеру редитеља: тескобним простором подвући Његошево теретно осећање, нагласити контраст између трагичног стања, које помирбено подноси, и високе филозофско-етичке мисли, односно песничке речи које узносе његов дух. Паљењем свећа на почетку и гашењем на крају представе-том класичном симболиком-редитељ је уоквирио исповест јунака монодраме. Ако још кажем да је одговорно, са осећањем мере, сажео текст и да је адекватном реквизитом подупро глумчеву говорну радњу и мизансценски је ускладио сам његовом телесном крепњом (освежавање поквашеним ручником, испијање гутљаја вина, листање књиге, записивање опоруке и др.)-могао бих сматрати да сам поменуо најзначајније вредности режијског доприноса инсценацији драматизације. Дакле, адаптацијом драмског предлошка, одређењем реалистичних координата глумачке игре и упрошћеним мизансценом, Љубица Романдић је монолошки сказ „Ја, Раде Томов“ кодирала као једноставну животну причу политичко-државничке и стваралачке личности. Тим поступком она је обавезала глумца-али му је и дала могућност-да сам рашчишћава слојеве текста и да их једноставним средствима преводи у живот. Довољно.

Не само садржним предлошка него и оскудним мизансценом у сведеном простору Радован Зубац је био усмерен на оваплоћење компоненти Његошева духа над којим се наднела сенка смрти. Појединост нијанса у обликовању лика а не широких потеза, стишана а не подигнута дикција били су средства којима се мога домоћи тог циља. Ваља рећи да је интерпретатор поступао управо у складу са поменутим захтевима. Он је нашао основни тон на којем је могао да поуздано гради трагичну и узвишену верикалу Рада Томова. Наиме, стоичка разложност, у којој имају места и живот свакодневни и прозрење човекове судбине, основа је његовог виђења Владике; утемељио је на њој темпо и ритамске импулсе свога казивања.

У Шанитћевој драматитзацији Његошево духовно биће испољава се тројако: као практична одбрана живота и слободе, као узлети мисаоног проницања у тајне микро и макро космоса, као служење поезији. Зубац је настојао да у целини тумаченог карактера све три компоненте довољно назначи. Штета је, међутим, што у његовој игри те моћи Владике Рада нису досегле потребну рељефност: остале су без довољне интонационе обојености, без валера.

Поуздан у јужном изговору нашег језика, интерпретатор је-не треба прећутати-омогућио Његошевој фрази, нимало једноставној, са многоструко функционалним акцентским дужинама, да на пријемчивој мелодијској линији допсе у слух гледалаца. Уверљивост његове креације имала је у тој чињеници чврсто упориште.

Раде Томов у глумачком творењу Радована Зупца био је за мене ваљан спој болног зрачења и телесне трошности са стаменом снагом државничке мудрости, филозофске мисли и песничке визије. Свестан властите зле коби, он прихвата достојанствени мир-ишчезли су драма и нада. Најкраћи су: вредно остварење.

Лука Хајдуковић
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Kritike

Post od branko »

SKICA ZA PRIKAZ PREDSTAVE ''DON ŽUAN SE VRAĆA IZ RATA'' - Dragi Ivić

Zašto skica? Stoga što sam gledao pretpremijeru i to u veoma teškim scenskim uslovima, pa sasvim sigurno nisam mogao da steknem pravu sliku o pozorišnim namerama Kamerne scene u ovom slučaju, već samo da naslućujem, pretpostavljam i procenjujem, a to nije isto. Kada budem bio u prilici da odgledam predstavu u odgovarajućim scenskim uslovima, svakako će ansambl imati na sceni da kaže onako kako je to nedeljama pripremano i ciljano. Naravno da treba, iskreno i bez ikakve kurtoazije, pohvaliti domaćine, pre svega Zorana Rakića, što svoja vrata otvaraju za amatere iz manjih srpskih mesta i pozorišnih sredina, dajući im priliku da svoja dostignuća prikažu u prestonici. Publika je to umela da poštuje i nagradi, blagonaklono prihvatajući otežane scenske uslove. Dugotrajni i iskreni aplauz na kraju predstave rekao je mnogo i jednima i drugima.

Rad i rukopis Brankov već mi je prilično poznat. To je reditelj koji pedantno i promišljeno čita tekst i u njemu nalazi svoje razloge za inscenaciju. Rediteljski metod mu je pregledan i čitak, pa ni publika ni glumci nisu stavljeni na muke da zamišljaju ''šta je pisac time hteo da kaže''; glumački zadaci su pregledni ; reditelj ne postavlja nemoguće zahteve, niti glumce stavlja u poziciju da im uloga ''ne stoji''. Podela, taj tako važan, praktično najvažniji korak u realizaciji rediteljske zamisli, učinjena je smisleno i praktično. Pred sobom smo imali mlad ansambl koji je u tranziciji ka prvom ansamblu i velikoj sceni, pa se to njihovo jedinstvo i složnost i primećuje u kolektivnoj igri i poštovanju zajedničkih zadataka. To jeste vrlina koju vremenom pojedini glumci, opijeni egoizmom, znaju da izgube. U ovoj prestavi Branko nam je nametnuo linearno pripovedanje, smenu slika različitih sadržaja, sadržajno i scenski povezanih i kompaktnih. Ni jednog trenutka scenska priča ne trpi od digresija jer su one dobro temperovane i u skladu sa opštim, rekao bih freskoslikarskim potezom reditelja. On pedatno realizuje i oslikava skice koje je zajedno postavio sa ansabmlom , bez obzira na to da li je reč o kamernom doživljaju ili ansambl predstavi. Takav metod traži pažnju i ne prašta greške, pa se vidi želja i napor celog ansambla da im štogod ne promakne. Koncentracija ansambla lako se prenela na publiku i , mada se njome kao kritičar retko bavim, moram sa zadovoljstvom da primetim da je ona bila taj neophodni deo svetog trojstva pozorišta i te večeri.

Kad gledam predstavu uvek razmišljam jednim delom kao reditelj – šta bi mene motivisalo da baš taj tekst radim? Šta me to ka njemu pprivuklo i koje poruke njime bih, kao reditelj, dobacio (šapnuo, doviknuo, sugerisao) publici? Poruke ovoga dela jesu univerzalne pa nisu karakteristične samo za Austriju i Prvi svetski rat. Isti rasprad sistema doživeli smo i mi devedesetih godina. Slutim da reditelj nije krenuo u avanturu identifikacije sa našom stvarnošću držeći se druge poetike i uzimajući u obzir značajne nepozorišne razloge, pre svega okruženje; još su sveže i žive rane ratnih zbivanja, a traume nisu samo sociološke, već i kulturološke, pa i nacionalne . Kao što bih ja imao dobre razloge da to uradim, tako je i Branko imao svoje razloge da se drži odličnog teksta. No, ja sam samo kritičar kome je dozvoljeno da promišlja o raznim mogućnostima. Hrabrost realizacije pada uvek i jedino na pozorište i njegove članove. Odgovor na suštinsko pitanje svakog pozorišta – zašto igrati neki tekst- ubrzo smo dobili; bolje rečeno, njegova eksplikacija razmotavala se postojano od početka do kraja, kako su licemerje, nepravde, profiteri, crna berza, obrnuti red vrednosti, pad morala pristizali na scenu.

Mislim da je na onoj sceni taj linearni rediteljski postupak opravdan i jedini moguć; slike su se ređale jedna za drugom, bez velike razuđenosti dramaturgije, kao da su iznuđene i da drugačije nije moglo biti. Unutrašnjoj energiji ansambla zadato je da erupciju ideja i poruka iznese snagom svoje ubedljivosti i artizma. Scenska priča teče ravnomerno, a zapleti su svedeni i diskretni, ali očigledni. Teskoba scene najviše je uticala na scenografiju i njene promene.Promene scenografije, koliko god se reditelj trudio da ih maštovito postavlja u opozitne punktove, moraju glumci da obave na jedan od poznatih načina . Dobro je i maštovito zamišljena, a pleni svojom svrsishodnošću. Jasno je da bi neka teža, realistička scenografija iz epohe, znatno otežala posao svima u ovako čestim promenama.

Najavih da je pred nama prodefilovao mlad ansambl, školski ali ne đački, ispunjavajući rediteljske zadatke. Jasno je da do samostalnog, vrhunskog kreiranja svog lika ima još rada. Videlo se to svaki put kad se pojavi Goca, jer se smesta dogodi pozorište u punom smislu reči: surovo, mučno i neprijatno, ali pravo pozorište. Ova, vanserijska , glumica je za mladi ansambl sjajan zamajac, pokrećući u njemu sve što vredi. Osnovni scenski zadaci su precizno postavljeni i to i neiskusnijim glumcima znači veliku potporu i olakšanje. Svi se odlično čuju, zubi im trnu dok govore (što reče Vuk Karadžić), umeju da se kreću, nisu vulgarni...ali: sve to uglavnom, donose na scenu kao lepo naučen domaći zadatak. Siguran sam da će reprize učiniti mnogo da oni steknu i onu opuštajuću rutinu kada stvari ne izgledaju samo školski. Naravno da jeste problem i to što se povremeno (ništa strašno, naravno) čuje poneki otvoreni vokal i prepoznatljive dužine u izgovoru. Lektor bi tu morao , kad je već zasukao rukave, da mnogo više radi kako bi se i književna komponenta govora obradila u potpunosti. Glumci umeju da se kreću u kostimu (''umeju da ga nose'') a znaju i sa rekvizitom ( jednom je samo mladom Unginoviću ispala neka karta koju su svi obilazili dok su mogli). U poslednjim scenama, kada je ,rekao bih zavladao opravdani umor i ponestalo energije, omaklo se afektiranje (u sceni kada one dve devojke ruše delove scenografije), no to je stvarno sitnica koja se vrlo lako može izbeći.

Muziku je primerena situaciji . Branko nije reditelj koji je koristi besomučno, ’’u nedostatku dokaza’’. Po tome je retkost među našim rediteljima. Samo u jednoj sceni (pri kraju, kada starija sestra, agitatorka, ostaje sama) ostalo mi je da zamislim kako bi u tišini odradila svoju ulogu jer je njen deo posla uradila muzika (atmosfera, tugovanka, zamor). Nekoliko puta je reditelj, upravo iz tih razloga čini mi se, izbegao muziku a glumci su se odlično bez nje snalazili. Na taj način izbegnut je taj forsirani i nepoželjni efekat radio-drame, koji je veoma čest u našim pozorištima, kada reditelji radije posegnu za spoljnim efektom umesto za izvornim dramskim rešenjima i zanatskom znanju.
Oprosti mi , još jednom, što ovako – zbrda-sdola iznosim utiske. Kada gledam dobru predstavu uvek je tako. Ungnovićev habitus dozvoljava mnogo više nego što je on pokazao. Nije u potpunosti izneo pokriće za svoje donžuanstvo, pa nije dovoljno to što kroz svoj lik u interakciji sa ansamblom širi tjanstvenonst i lakonski izraz. On je svoju zavodljivost spakovao u uspomene i publici ostavio da mu ’’veruje na reč’’ da on jeste zavodnik. Ta, ipak prenaglašena uzdržanost, jeste nešto što ga je sve vreme, kao staklo, odvajalo od partnera, ali i od publike, što može da bude problem u definisanju svih poruka. Jasno je da je reč o vanserijskom talentu, međutim, kroz ovu predstavu je prošao kao da je očekivao da će uloga sama učiniti svoje . Šta je kolateralna šteta svega toga? Glavni pokretač, ljubav, odnosno žudnja s kojom on traži svoju dragu nije ubedljiva; potraga za njom pretvorila se u sporednu formalnost putovanja od početka ka kraju predstave

Pokušavam da sumiram: sam kraj predstave ostavlja značajnu upitanost. Citat iz ’’Sabirnog centra’’ jeste jasan, ali na onako tesnoj sceni deluje kao da nema dovoljno potencije i pokrića. Dok su one dve devojke pevale, stvar je tekla kako valja, manje-više, jer je to citiranje bilo baš simbolično. Da se tu stalo, čak na prvom stihu , verovatno bi u vazduhu ostalo mnogo obećavajućih dilema. Ovako, oni varničavi dijalozi, one odlične etide u toku predstave, dobile su svoje finale u mini-oratorijumu. Veća scena će zakovitlati bolju pozoršnu prašinu, pa se neće ni ansambl ni publika jednog momenta umoriti od smena.Rekoh da svakako treba više raditi na lekturi. Scenski govor je odličan , no dikcijski problemi moraju da se u potpunosti uklone (usput – pomislio sam da će reditelj onom piskutavom dileru u poslednjoj sceni dozvoliti da ode u donji registar i tako pokaže kako zlo može uvek dalje, ali to bi možda bilo više lepa caka nego realna simbolika; nje iovako ima sasvim dovoljno u predstavi. Nije loše pokušati, bar na jednoj reprizi, pa ako se publici dopadne, zašto da ne?).Unginović dalje od ovoga može, ali ne treba da računa samo na stas i tajanstveni osmeh. Nije dovoljno. Mora, jednostavno, sočnije u nekim scenama, koliko da naslutimo da nije uzalud ’’nosilac’’ tog imena. Pretpostavljam da je reditelj upravo to i tražio,svedenost i simbolizam, no kako god – definitivno je ljubimac i publike i ansambla. Scenografija, naravno, ovde nije došla do izražaja. Jasno mi je da je ovakav sistem ekstremno funkcionalan i da pruža mogućnost ansamblu da rešava scenske probleme na efektne i brze načine. Smene su relativno lake ( i česte) i bilo bi pravo mučenje i za njih i za publiku kada bi se tu pomerali razni kreveti, ormari, itd. Mislim da će na velikoj sceni to proraditi kako valja. Vidljivi su svi umetnički razlozi zbog kojih je ovaj tekst postavljen, a videla ih je i publika – i rekla svoje. Ne znam kakvi su repertoarski planovi, ali sam siguran da će njena pitkost poraditi na tome da se igra često i da bude omiljena. Vremenom će dobiti onu remarkovsku surovost , tako tipičnu za međuratno doba gubitnika. Naravno, ona pripada onoj vrsti komada tipa ’’uzmi ili ostavi’’. Ja volim takvo pozorište i dobro je što je i to ponuđeno.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Sirius
Postovi: 4
Pridružio se: 11 Dec 2010, 09:52
Lokacija: Gde živim? I ja se pitam...

Re: Kritike

Post od Sirius »

Branko, hvala ti što si prebacio ove prikaze. Potražiću i moje prikaze sa drugih vaših predstava pa ću postovati. Pretpostavljam da su oni takođe nestali prilikom gašenja ranijeg foruma.
Pozorište postoji već 27 vekova. Ni jedna društvena formacija, država ili sistem ne postoji, bez prekida, toliko dugo.
Korisnikov avatar
Sirius
Postovi: 4
Pridružio se: 11 Dec 2010, 09:52
Lokacija: Gde živim? I ja se pitam...

Re: Kritike

Post od Sirius »

UMETNOST MOGUĆEG
ili: virus LO/RS detektovan na sceni pozorišta u Senti

U istoriji kinematografije do sada je zabeležen jedan slučaj da se film ne završi srećno, odnosno da ga ne krasi onaj famozni happy and. Reč je o filmu ’’Kabare’’. Tim osnovnim zahtevom, da se svaki film dovrši kakvim-takvim celovitim (ponekad predvidivim ) i srećnim, pa i kompromisnim krajem, ozvaničena je i opterećena čitava dramaturgija ove umetnosti. Zbog toga (između ostalog) sve je teže napisati dobar scenario i snimiti originalan film. Pozorište takvih problema nema . Zato (i ne samo zato) postoji već 27 vekova. Bez prekida. Dovoljno je da neko dovoljno talentovan (ne obavezno i dramatizatorski vešt) sagleda neku životnu situaciju i stavi je na papir. To nije obično prepisivanje od najvećeg scenariste na svetu, Gospodina Života , jer bi u tom slučaju svi bili književnici. Za tako nešto treba imati oštro oko, još oštrije pero i bezdušno jasnu želju i moć za razotkrivanjem čovekovih nesavršenosti.

Mario Vargas Ljosa vrednosti svojih reči i moć svoga talenta crpi iz dubine vekova jedne izvanredne kulture i podneblja kom pripada. Imao je sreću da se rodi na obesno darovitom području s kog nam već milenijumima dolaze kosmičke poruke davno nestalih naroda i da se za pero dohvati na vreme. To njegovo pero proizvelo je i tekst ’’Lepe oči, ružne slike’’. Nemam običaj , naprotiv - to vrlo retko činim, da prepričavam komad jer sam uvek smatrao da je to manir kritičara koji ne znaju šta da pišu o predstavi, pa se bave književnom kritikom. Međutim, ovde je reč o nečemu drugom: da bi se razumela hrabrost reditelja kao i odluka pozorišta da baš ovaj tekst uzmu i ožive, treba nekoliko reči posvetiti sadržaju jer bez toga gotovo je nemoguće i približiti se zamisli čemu smo to magijskom prisustvovali sinoć. Reč je o potpuno neklasičnom, ali mogućem i ostvarivom trouglu koji nema nikakve veze sa onim , ’’čuvenim’’ bračnim trouglom, mada je mogao da ima. Između nadobudnog , sterilnog i samog-sebi-dovoljnog-i-samoljubivog kritičara, inače homoseksualca, talentovane slikarke i njenog nesuđenog bračnog partnera javlja se odnos kakav bi se najlakše (i najrizičnije) mogao okvalifikovati kao ’’obrnuti Pigmalion’’. Kritičar, svestan svog autoriteta i bahato nesvestan snage svojih opakih i pogrešnih, površnih, reči uništava još nezapočetu karijeru devojke koja hvata ’’poslednji voz’’ za svet umetnosti. Za tu destrukciju stiže račun i to sa ogromnom kamatom: devojka se ubija, a njen mladić dolazi da ’’naplati dug’’. U intelektualnoj igri (za koju je kritičar bio ubeđen da će je nadmoćno dobiti), mladić (nekadašnji mornar koji je odabrao heteroseksualni karakter kako bi se lakše približio kritičaru i postao njegov gost) iskonski pravedno dovodi ga do poražavajućeg čina – da sam sebi prizna da je ’’mali, jebeni folirant’’. To kritičar čini ne samo u strahu od moguće osvetničke smrti iz ruke mladića naoružanog pištoljem, već i iz jednog mnogo goreg otkrića: da je on ceo život protraćio na pogrešnoj strani, radeći nešto šta ne zaslužuje i što nikada nije trebalo ni da radi. Mladić odustaje od fizičke osvete jer je postigao jednu mnogo veću : izazvao je kritičara da sam prizna da je on sve vreme, ustvari, mrtav. Grob su mu raskopali mrtva devojka i on sam, pa je on, samim tim, osuđen na najstrašniji kraj za takvu vrstu ljudi – život sa svojom sudbinom i prirodnu smrt koju publika i ne mora da dočeka jer je više nego jasno ko je na toj životnoj sceni najveći gubitnik. Srećnog kraja, dakle, kao što to najčešće u životu biva, nema.

Reditelj je sve ovo imao na umu kada je rešio da na pozorišni način raskrinka ovakav tip ponašanja, pri tom praveći duhovite aluzije (zašto da ne, i tome služi pozorište) na neke tipuse iz našeg i bližeg okruženja koji po količni sterilnosti i intelektualne pokvarenosti ni malo ne zaostaju za Ljosinim junakom. Pri tom je pokazao zanatsku hrabrost – publiku je zajedno s glumcima smestio na scenu i sve svoje rediteljske tajne ponudio široke ruke svima koji su to umeli da vide. Pri tom je savladao bar dva velika problema vezana za ovakvu vrstu pozorišta: uspeo je da pobegne od klišea i na svoj način pročita i protumači velikog pisca, bez kompleksa, ustezanja, ali i bez komontne vulgarizacije kakvu umemo da vidimo i na profesionalnim scenama. Iskoristio je, dakle, pravo da svoje čitalačko i pozorišno iskustvo upari tako da nikome na svetu ne mora da objašnjava ’’da je on to tako hteo’’, već da se to tako može. Drugi problem ,u koji vrlo često upadaju i mnogo iskusniji reditelji, vezan je za žanrovsko opredeljenje dramaturgije: ovaj tekst je gotovo idealan za radio-dramu, a a scena i pozorište danas neverovatno podmuklo (zahvaljujući mraku i tišinama, ali i savremenim tehničkim pomagalima) nude mnogo takvih rešenja, primamljivo lepih i bezobrazno nepozorišnih. Vrlo često mi se događalo da neku dramu odslušam umesto da je gledam. Branko je, zahvaljujući poštenom pozorišnom maniru, to ostavio iza sebe i naterao nas da netremice gledamo (i , naravno, slušamo) njegove junake. S tim u vezi sugerisao bih , bez želje da se to prihvati, da se fonske podloške u monolozima izostave jer glumci umeju da se izbore sa tišinom, najvećim neprijateljom i saveznikom u ovakvoj vrsti dramaturgije. Čestitam reditelju (a time i kompletnom pozorištu) na teatarskoj hrabrosti da publici ponude ovako beskompromisno tumačenje teksta, s pravom tražeći od nje da to razume.

Sve bi to palo u vodu da u Senti trenutno scenom nadmoćno ne vlada izvanredna glumačka ekipa raznih godina, zanimanja, sastava i, naravno, habitusa. To blago božje (strpljivo i marljivo negovano ljudskom posvećenošću) sinoć je bilo oličeno kroz pojavu troje glumaca koji u pozorišnim biografijama (i svojom glumom) dokazuju da im ništa u pozorištu nije nepoznato ili strano, naprotiv.
Branislav Unginović je od prve sekunde svoje pojave nametnuo publici svoj lik, dajući izuzetno retku i dragocenu vizuru pasivnog homoseksualca, čak neuspelog, koji je svoj životni kredo formirao oko naoko nerazrušive tvrđave beskompromisnog arbitera elegantie, kritičara koji podiže iz pepela, oživljava i sahranjuje , vedri i oblači. Dobro znani kliše vezan za homoseksualce koji su mnogi poznatiji glumci rešavali kao karikaturu ili kao pričanje viceva, g. Unginović je ingeniozno oslikao svim sredstvima koja su mu bila na raspolaganju, insistirajući na verizmu do neprijatnosti. On publici ne sugeriše već samo pomaže da nasluti. Na kraju, kada on čini intelektualno samoubistvo priznajući da je samo ’’mali, jebeni folirant’’, izaziva pobedničko sažaljenje potencijalnog ubice, osvetnika, a kod publike muklo saučešće; eto jedan od nas, pripadnika ljudske vrste, ovog trenutka pred našim očima dodiruje dno. Hajde da mu se baš i mi zlurado ne smejemo. Možda se to baš nama ne bi dogodilo, ali svakome može. Lavirajući između nekoliko slojeva svog lika ( oštri kritičar, žovijalni domaćin, nesigurni ljubavnik, deklasirani i raskrinkani folirant), Unginović je postavio jedan teško dostižan obrazac i model kako se može igrati ovakva vrsta intelektualnih, emotivnih i ljudskih gnjida. Gnjida sa velikim G, tako velikim da je mučno i zgaziti ga jer bi taj šljisak nepravedno isprljao i zagadio okolinu.
Dušan Blažić je svoj lik, naoko jednoslojan, raslojio na nekoliko pažljivo filovanih slojeva: koristoljubivi heterosteksualac, pažljivi, tolerantni zaljubljeni mladić, detinje otvorenog srca; osvetnik u čijoj se osveti nalazi mnogo naslaga: jednog momenta pomislite da je kao mali čupao krila muvama i bacao žabe u vatru, a zatim biste umesto njega da dohvatite pištolj i završite sve to mučenje. U potpunosti je iskoristio prednosti svoje izvanredne dikcije i bogatog glasa, pravovremeno menjajući i prilagođavajući svoj lik simultanom mizanscenu.
Mirela Mačak je takođe veoma poznato ime srpske pozorišne scene. Njen lik je u izvornom tekstu, ali i u rediteljskom viđenju imao nešto od filmske dramaturgije. Ona je ovde, u komadu, ilustacija motiva ukupne radnje. Tu je da pokaže zašto se ovo opako klupko uopšte počeo odmatavati i kuda se sve kotrljalo. Ne samo ilustracija; ona je i asocijacija na mnogo različtih stvari od kojih je jedna od najtragičnijih ta da talentat, lepota i posvećenost ne mora uvek da pobedi. Mirela je gotovo slikarskim sredstvima iskreirala svoj lik pri tom nam pokazujući još jednu njegovu dimenziju, tako svojstvenu umetnicima: za razliku od svog kritičara, ona je verovala u svoje delo, ali nije verovala u sebe. Načinivši takvu inverziju, prestala je da veruje i u sebe i nastupio je suicidni završetak.
Ova kompaktna trojka nije odigrala samo na iskustvo, mada ni to nije svakome dato. Pošteno, beskompromisno, a filgranski precizno sarađivala je s rediteljem i dovela sebe i publiku do katarze i klimaksa; stvarno ne znam šta je još trebalo da urade da bi se ovaj pozorišni čin proglasio uspešnim.

Strela je odapeta i leti prema cilju. Tako je prećeno jednom velikom pesniku. Kritičar je odapeo tekst, a reči su bile te koje su ubadale i ubijale, razotkrivale i sudile. Kao i uvek u životu. Ako bih mogao (ili smeo) da upotrebim tu metaforu, upotrebio bih je da ovom pozorištu i ovoj predstavi zaželim dug život. Predstava je urađena i stigla je do publike. Dalje je sve stvar pozorišnog sećanja, a ono ume da potraje.
Poslednja izmena od Sirius u 12 Feb 2011, 21:04, izmenjeno 1 put ukupno.
Pozorište postoji već 27 vekova. Ni jedna društvena formacija, država ili sistem ne postoji, bez prekida, toliko dugo.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 2 gosta